Detalji predmeta Stanje Polovno CENA se odnosi na 1 kalendar po IZBORU 1. Crkveni kalendar za prostu godinu 2013. 2. - II - 2016. 3. - II - 2017. 4. - II - 2019. 5. - II - 2020. 6. - II - 2021. × 2 7. - II - 2022. Izdanje: SVETOG ARHIJEREJSKOG SINODA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE Sa žigom Ukoliko još uvek niste Član Limunda, a želite da kupite ovaj predmet, kliknite na link ispod i registrujte se brzo i lako: < a class=links-orange href=" http://www.limundo.com/ref/xenia16" target="_blank"> http://www.limundo.com/ref/xenia16< /a> Lično preuzimanje - Zemun / adresa sa Sajta /. Poštarina po važećem cenovniku. Uplata je na tekući račun kod NLB banke. U slučaju bilo kakvog nesporazuma, moguć je dogovor oko rešavanja istog. Hvala...

Detalji predmeta Stanje Polovno U odlicnom stanju, listovi kao novi SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA PATRIJARSIJA - GODISNJI KALENDAR ZA PROSTU 2018. GODINU Crkveni kalendar , praznici , mnogo zanimljivih tekstova iz oblasti crkvenog zivota i manastira skladiste: knjige 35

Detalji predmeta Stanje Polovno mali format VEKOVNIK pravoslavni večni kalendar, sa uputstvom za upotrebu - 14 kalendarijuma za naredna dva veka - mala enciklopedija svetitelja koji su upisani u kalendar srpske crkve - način računanja pkretnih praznika - prilog kalendaru su date manastirske slave i sabori kod našoh manastira u otadžini i diaspori Ljubomir Ranković izdanje BIGZ 1996 GOD 127 STR TVRD POVEZ MALI FORMAT!!!!!!!! Crkvena knjiga Hrišćanstvo - pravoslavlje Moguće je lično preuzimanje sredom, četvrtkom i petkom u 16h i 30 min, u podzemnoj garaži Delta Citija, ili za dalje destinacije šaljem poštom kao preporučenu tiskovinu a1

Detalji predmeta Stanje Nekorišćeno Nepokretni Gospodnji praznici Pokretni Gospodnji praznici Bogorodičini praznici Srpske slave Zdravice Posni kuvar na vodi Crkva je određene dane u godini posvetila najznačajnijim događajima iz života Gospoda našeg Isusa Hrista, Njegove Presvete Majke Marije i Svetiteljima koji su svojim životom na zemlji ugodili Bogu i koji su sada naši zastupnici i molitvenici pred Njim. Crkveni praznici dele se na Gospodnje, Bogorodičine i Svetiteljske. Nekim Svetiteljima posvećeno je više dana u godini. Praznici mogu biti nepokretni i pokretni. Nepokretni se slave uvek istog dana, a pokretni zavise od datuma Vaskrsa (Pashe). Srpska Pravoslavna Crkva vreme računa po starom kalendaru. U ovoj knjizi datumi će biti i po starom, julijanskom, koji kasni trinaest dana, i po novom, grigorijanskom, koji je u upotrebi u svakodnevnom životu. Sjajna potpuno nova nekoriscena knjiga tvrd povez

Detalji predmeta Stanje Polovno Аутор - особа Majstorović, Srećko Наслов Sluga Božji o. Vendelin Vošnjak, franjevac : (1861-1933) / Srećko Majstorović Врста грађе књига Језик хрватски Година 1967 Издање 2. izd. Издавање и производња Zagreb : K. Đurman, 1967 (Slavonski Brod : Plamen) Физички опис 332 str. : ilustr. ; 20 cm Напомене Bolješke: str. 287-328. Предметне одреднице Венделин Вошњак, отац, 1861-1933 УДК 271.3(497.13):929 Венделин COBISS.SR-ID 100230663 franjevac, prvi provincijal Hrvatske franjevačke provincije Sv.Ćirila i Metoda Kalendar datum: 18 Ožujak U katalog hrvatskih Božjih ugodnika ubraja se i otac Vendelin Vošnjak, franjevac, član Hrvatske franjevačke provincije sa sjedištem u Zagrebu i njezin prvi provincijal te organizator. Po rodu je bio Slovenac, no njegovi su davni pređi došli u Sloveniju iz Bosne, o čemu svjedoči i njegovo slovenizirano prezime Vošnjak, što dolazi od Bošnjak. Kako je gotovo čitav redovnički život proveo u Hrvatskoj, naši ga franjevci s pravom smatraju svojim. O. Vendelin se rodio 13. XI. 1861. u Konovu, u mariborskoj biskupiji. Bio je čovjek izvanrednih sposobnosti, a još više kreposna života. Više je puta obnašao službu provincijala, vizitatora, gvardijana. Mnogo je pridonio u prijelomno doba franjevačkoga reda razvoju svoje provincije, a uživao je i veliko povjerenje uprave u Rimu. Revnovao je za opsluživanje pravila svoga reda u duhu odredaba pape Leona XIII. Umro je u Zagrebu na današnji dan uoči Josipova godine 1933. Tijelo mu bî pokopano najprije u franjevačkoj grobnici na Mirogoju, a zatim 18. III. 1970. ekshumirano te preneseno u samostansku kapelu na Kaptolu. I tako središte staroga Zagreba s tri svoje crkve: katedralom, župnom crkvom Sv. Marije i samostanskom Sv. Franje čuva posmrtne ostatke tri duhovna velikana koja su zabljesnula u našoj novijoj crkvenoj povijesti. To su: kardinal Stepinac, biskup Lang i otac Vendelin Vošnjak. Za dvojicu od njih pokrenut je i informativni biskupijski postupak za proglašenje blaženima, a njihovi su grobovi mjesta kamo dolaze pobožni vjernici na molitvu i razmišljanje. Njihov život, doista, nadahnjuje, jer sva su se trojica ozbiljno trudila i nastojala oko ostvarivanja kršćanske svetosti. Oni svjedoče da je i na našem tlu svetost moguća. Ona nije nikakva povlastica samo jednog naroda, već je opća kao i Crkva. Vendelin Vošnjak Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje Kapelica u Šenbricu, gdje je rođen sluga Božji Vendelin Vošnjak; kod kapelice njegova rodbina i domaći kapelan. Spomen ploča Vendelinu Vošnjaku u Franjevačkom samostanu i crkvi na Kaptolu Vendelin Vošnjak (Šenbric kod Velenja, Slovenija, 13. rujna 1861. – Zagreb, 18. ožujka 1933.), slovenski svećenik hrvatskog podrijetla, franjevac, prvi provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, generalni vizitator, član vrhovne uprave Franjevačkog reda u Rimu, sluga Božji, kandidat za sveca. Životopis Rodio se 1861. u Šenbricu kod Velenja (prije se zvao Konovo). Na krštenju, dobio je ime Mihael. Njegovi su preci Hrvati iz Bosne, koji su se doselili u Sloveniju. Prezime Vošnjak je slovenska verzija riječi Bošnjak. Rano je ostao bez majke. Otac mu je bio revni kršćanin. Odrastao je uz osmero braće i sestara. Za njegovo školovanje i vjerski život brinuo se rođak, koji je bio nadžupnik u Ptuju. Završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u Ptuju. U rujnu 1878. primljen je u novincijat Franjevačkog samostana u Zagrebu i dobio redovničko ime Vendelin. Filozofske i teološke studije polazio je u Pečuhu i Varaždinu. Svečane redovničke zavjete položio je u Varaždinu 1882., a za svećenika je zaređen u Grazu 1884. Sljedeće dvije godine studirao je teologiju na Isusovačkom sveučilištu u Innsbrucku. U Zagrebu je od 1886. do 1889. magister klerika i lektor filozofije u filozofskom učiištu, a od 1889. do 1895. Istu dužnost ima u Varaždinu. U franjevačkoj provinciji sv. Ladislava bio je definitor, zagrebački gvardijan, vizitator Franjevačkog svjetovnog reda, komisar samostana i provincijal. Odlukom iz Rima, 3. lipnja 1900. osnovana je nova Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, a Vendelin Vošnjak je izabran za provincijala. Do tada su franjevački samostani u Hrvatskoj pripadali pod jednu slovensku i dvije mađarske franjevačke provincije. Vendelin Vošnjak bio je provincijal od 1900. do 1908. i od 1924. do 1927. Petnaest puta bio je generalni vizitator svih franjevačkih provincija u Kraljevini Jugoslaviji te nekih provincija u Austriji, Njemačkoj i Češkoj. Šest godina bio je član vrhovne uprave Franjevačkog reda u Rimu. Imao je izvanredne sposobnosti i krjepostan život. Umro je u Franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu 1933. Godine 1963. pokrenut je postupak da se proglasi blaženim. Peritusi u njegovoj kauzi su bili o. Ante Stantić[1] i o. Aleksa Benigar [2] Izvori IKA Šezdeset godina svećeništva o. Ante Stantića, 6. srpnja 2003. Sluga Božji o. Aleksa Benigar. Ratko Radišić. (25. svibanj 2018) Pristupljeno 2. lipanj 2020 Vanjske poveznice Web stranica o Vendelinu Vošnjaku Katolici na internetu: Sluga Božji Vendelin Vošnjak P. Josip Antolović – Duhovni velikani – Župa svetog Križa - Trnsko otac Vendelin Vošnjak, sluga Božji Franjevci (OFM Hrvatska provincija Sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu) Znameniti franjevci: Vendelin Vošnjak, Rafael Rodić Hodočašće velenjskih župa na grob fra Vendelina Vošnjaka 25. lipnja 2011 Glas koncila: Obilježen spomendan sluge Božjega o. Vendelina Vošnjaka Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vendelin Vošnjak [otkrij] v • r • u Hrvatski svetci Kategorije: Hrvatski katolički svećeniciSlovenski katolički svećeniciFranjevci (biografije)

Detalji predmeta Stanje Polovno Библиографски подаци QR code for Život i rad o. Vendelina Vošnjaka Наслов Život i rad o. Vendelina Vošnjaka: osnivača hrvatske franjevačke provincije sv.Ćirila i Metoda : 1861 - 1933 Аутор Srečko Majstorović Издавач Franjevački provincijalat, 1952 Дужина 143 страница Vendelin Vošnjak Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje Kapelica u Šenbricu, gdje je rođen sluga Božji Vendelin Vošnjak; kod kapelice njegova rodbina i domaći kapelan. Spomen ploča Vendelinu Vošnjaku u Franjevačkom samostanu i crkvi na Kaptolu Vendelin Vošnjak (Šenbric kod Velenja, Slovenija, 13. rujna 1861. – Zagreb, 18. ožujka 1933.), slovenski svećenik hrvatskog podrijetla, franjevac, prvi provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, generalni vizitator, član vrhovne uprave Franjevačkog reda u Rimu, sluga Božji, kandidat za sveca. Životopis Rodio se 1861. u Šenbricu kod Velenja (prije se zvao Konovo). Na krštenju, dobio je ime Mihael. Njegovi su preci Hrvati iz Bosne, koji su se doselili u Sloveniju. Prezime Vošnjak je slovenska verzija riječi Bošnjak. Rano je ostao bez majke. Otac mu je bio revni kršćanin. Odrastao je uz osmero braće i sestara. Za njegovo školovanje i vjerski život brinuo se rođak, koji je bio nadžupnik u Ptuju. Završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u Ptuju. U rujnu 1878. primljen je u novincijat Franjevačkog samostana u Zagrebu i dobio redovničko ime Vendelin. Filozofske i teološke studije polazio je u Pečuhu i Varaždinu. Svečane redovničke zavjete položio je u Varaždinu 1882., a za svećenika je zaređen u Grazu 1884. Sljedeće dvije godine studirao je teologiju na Isusovačkom sveučilištu u Innsbrucku. U Zagrebu je od 1886. do 1889. magister klerika i lektor filozofije u filozofskom učiištu, a od 1889. do 1895. Istu dužnost ima u Varaždinu. U franjevačkoj provinciji sv. Ladislava bio je definitor, zagrebački gvardijan, vizitator Franjevačkog svjetovnog reda, komisar samostana i provincijal. Odlukom iz Rima, 3. lipnja 1900. osnovana je nova Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu, a Vendelin Vošnjak je izabran za provincijala. Do tada su franjevački samostani u Hrvatskoj pripadali pod jednu slovensku i dvije mađarske franjevačke provincije. Vendelin Vošnjak bio je provincijal od 1900. do 1908. i od 1924. do 1927. Petnaest puta bio je generalni vizitator svih franjevačkih provincija u Kraljevini Jugoslaviji te nekih provincija u Austriji, Njemačkoj i Češkoj. Šest godina bio je član vrhovne uprave Franjevačkog reda u Rimu. Imao je izvanredne sposobnosti i krjepostan život. Umro je u Franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu 1933. Godine 1963. pokrenut je postupak da se proglasi blaženim. Peritusi u njegovoj kauzi su bili o. Ante Stantić[1] i o. Aleksa Benigar [2] Izvori IKA Šezdeset godina svećeništva o. Ante Stantića, 6. srpnja 2003. Sluga Božji o. Aleksa Benigar. Ratko Radišić. (25. svibanj 2018) Pristupljeno 2. lipanj 2020 Vanjske poveznice Web stranica o Vendelinu Vošnjaku Katolici na internetu: Sluga Božji Vendelin Vošnjak P. Josip Antolović – Duhovni velikani – Župa svetog Križa - Trnsko otac Vendelin Vošnjak, sluga Božji Franjevci (OFM Hrvatska provincija Sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu) Znameniti franjevci: Vendelin Vošnjak, Rafael Rodić Hodočašće velenjskih župa na grob fra Vendelina Vošnjaka 25. lipnja 2011 Glas koncila: Obilježen spomendan sluge Božjega o. Vendelina Vošnjaka Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Vendelin Vošnjak [otkrij] v • r • u Hrvatski svetci Kategorije: Hrvatski katolički svećeniciSlovenski katolički svećeniciFranjevci (biografije) franjevac, prvi provincijal Hrvatske franjevačke provincije Sv.Ćirila i Metoda Kalendar datum: 18 Ožujak U katalog hrvatskih Božjih ugodnika ubraja se i otac Vendelin Vošnjak, franjevac, član Hrvatske franjevačke provincije sa sjedištem u Zagrebu i njezin prvi provincijal te organizator. Po rodu je bio Slovenac, no njegovi su davni pređi došli u Sloveniju iz Bosne, o čemu svjedoči i njegovo slovenizirano prezime Vošnjak, što dolazi od Bošnjak. Kako je gotovo čitav redovnički život proveo u Hrvatskoj, naši ga franjevci s pravom smatraju svojim. O. Vendelin se rodio 13. XI. 1861. u Konovu, u mariborskoj biskupiji. Bio je čovjek izvanrednih sposobnosti, a još više kreposna života. Više je puta obnašao službu provincijala, vizitatora, gvardijana. Mnogo je pridonio u prijelomno doba franjevačkoga reda razvoju svoje provincije, a uživao je i veliko povjerenje uprave u Rimu. Revnovao je za opsluživanje pravila svoga reda u duhu odredaba pape Leona XIII. Umro je u Zagrebu na današnji dan uoči Josipova godine 1933. Tijelo mu bî pokopano najprije u franjevačkoj grobnici na Mirogoju, a zatim 18. III. 1970. ekshumirano te preneseno u samostansku kapelu na Kaptolu. I tako središte staroga Zagreba s tri svoje crkve: katedralom, župnom crkvom Sv. Marije i samostanskom Sv. Franje čuva posmrtne ostatke tri duhovna velikana koja su zabljesnula u našoj novijoj crkvenoj povijesti. To su: kardinal Stepinac, biskup Lang i otac Vendelin Vošnjak. Za dvojicu od njih pokrenut je i informativni biskupijski postupak za proglašenje blaženima, a njihovi su grobovi mjesta kamo dolaze pobožni vjernici na molitvu i razmišljanje. Njihov život, doista, nadahnjuje, jer sva su se trojica ozbiljno trudila i nastojala oko ostvarivanja kršćanske svetosti. Oni svjedoče da je i na našem tlu svetost moguća. Ona nije nikakva povlastica samo jednog naroda, već je opća kao i Crkva.

Detalji predmeta Stanje Polovno Treći deo Ovde možete preuzeti treći deo TV serije Zašto se u crkvi šapuće autorki Svetlane Lukić i Svetlane Vuković. Serija Zašto se u crkvi šapuće snimljena je 2005. godine u saradnji sa ANEM-om i sastoji se od tri dela. Učesnici trećeg dela serije: istoričari Slobodan G. Marković, Nikola Samardžić, Radmila Radić, Srđa Trifković, publicisti Pavle Rak, Desimir Tošić, Mirko Đorđević, sociolozi religije Milan Vukomanović i Dragoljub Đorđević, socijalni psiholog Jovan Bajford, vladika Atanasije, Vidan Hadži-Vidanović i Marko Milanović iz Beogradskog centra za ljudska prava, studenti sociologije – grupa Stalkeri Milica Rodić i Ivan Kuzminović, Vladimir Dobrosavljević iz DSS-a, apsolvent prava Vladimir Đukanović. Zašto se u crkvi šapuće, III deo Svetlana Lukić i Svetlana Vuković Slobodan G. Marković: Kada se sastao Svepravoslavni sabor u Carigradu i okupio gotovo sve pomesne pravoslavne crkve, to je bilo u maju 1923. onda je Srpsku pravoslavnu crkvu na tom Saboru predvodio potonji patrijarh srpski Gavrilo Dožić, a isto tako je bio jedan svetovnjak u delegaciji, veliki astronom, veliki naučnik Milutin Milanković. I upravo je njegova shema reforme Julijanskog kalendara usvojena i faktički od tada je trebalo da nepokretni praznici padaju u iste datume i u pravoslavnoj i u zapadnim crkvama. I ono, dakle, što je u svemu tome paradoks, to je da ta reforma, kada je trebalo da se usvoji, koja je ustvari bila srpski predlog, nije zapravo sprovedena nikad u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Slavljenje po jednom ili po drugom kalendaru ulazi u pitanje identiteta. To je ono što čini razliku između jedne i druge crkve. Vi imate niz stvari koje nisu kanonima regulisane nego su postale deo tradicije. Na primer nigde nije kanonima posebno propisano da recimo pravoslavni episkop mora da ima bradu, a da recimo katolički biskup ne sme da ima bradu i bilo je i rimskih papa koji su imali brade, a isto tako bilo je pravoslavnih episkopa koji nisu imali bradu. Recimo znameniti episkop Gorazd iz Čehoslovačke pravoslavne crkve koja je bila pod našom jurisdikcijom između dva svetska rata, on nije imao bradu. I neki srpski episkopi u XIX veku takođe nisu imali bradu. Znači, postoji niz elemenata koji nisu toliko kanonski, nego su više deo tradicije, ali upravo kao deo tradicije oni predstavljaju deo identiteta. Nikola Samardžić: Poslednjih godina je primetno da odnos Srpske pravoslavne crkve prema ostatku hrišćanskog sveta postaje sve više sektaški, što će reći da izolacionizam i crkvene i državne politike vodi ka jednom samozatvaranju, samozavaravanju i traganju za nekim korenima, za tradicijom i oživljavanjem istorije koji su ponekad i potpuno lažni i veštački. To je očigledno u novim ritualima i u bogosluženju i u svemu onome što je vezano za crkvene praznike, mislim na proskinezu, na padanje ničice, na zabrađivanje žena, jedno smerno, pokorno držanje koje ne odgovara savremenim idejama o jednakosti i toleranciji. Mislim na oživljavanje paganskih rituala prilikom različitih svetkovina, i prilikom krštenja, venčanja, sahrana, ali verovatno i tokom bogosluženja. To jedno obožavanje ikona koje takođe podseća na jedno azijsko poreklo tih rituala, takođe predmoderno ili antimoderno, možda i antihrišćansko. Sve to ukazuje na nespremnost Srpske pravoslavne crkve da otvoreno saobraća sa sebi bliskim verskim zajednicama. Desimir Tošić: Kad govore o katolicima svi naši, ne samo episkopi, čak i vernici, oni gledaju katoličku crkvu kroz Nezavisnu državu Hrvatsku, Pavelića, pokolje, Jasenovac. Nemam nikakve primedbe u tom pogledu, međutim, katoličanstvo je najmnogoljudnija hrišćanska crkva, preko milijardu vernika ima danas. Tačka 1, tačka 2 – veliki broj crkava čak u okupiranoj Evropi je vodio borbu, davao otpor nacističkom režimu, jer kao što znate Hitler nije bio nikakav vernik. Ja mislim da Hitler nije nikada ušao ni u jednu crkvu, u to sam duboko uveren, iako naravno naš episkop Nikolaj izgleda to nije znao kad je hvalio Hitlera. Tako da vi imate poljsku crkvu katoličku koja je bila heroj, onda imate slovenačku katoličku crkvu. U Francuskoj je pokret otpora, u Italiji dobrim delom učestvuju katolički sveštenici. Dakle, ne možemo mi katoličku crkvu posmatrati samo kroz Zagreb. Kod nas postoji neko provincijsko pravoslavlje, palanačko posmatranje religije, tako da to isto smeta, smeta u pogledu ekumenije. Naši episkopi svi daju izjave da su oni za ekumenski pokret, to je približavanje, udruživanje hrišćanskih crkava, ali kad ih vidite u akciji, vidite odmah da oni stopiraju, oni ne žele ustvari ekumeniju, oni ustvari govore ono što ne misle. Međutim, to je sve razlog što je i posmatranje katoličke crkve vrlo jednostavno, površno i neznalačko.“ Vladika Irinej /na pitanje kada će papa posetiti Srbiju/:Molim vas, nemojte insistirati. Kako ne osećate, vi ste novinari, morate imati moral novinarski, ne možete sad pitati o bilo čemu, samo u vezi sa ovom konferencijom. Nemojte me prisiljavati da budem grub. Dakle, samo u vezi sa konferencijom, zašto insistirate bez potrebe. Pavle Rak: Primiti u posetu papu koji će reći recimo ono što je rekao kad je dolazio u Grčku, da moli za oproštaj zbog krstaških pohoda koji su usput zakačili i Vizantiju i na taj način u katoličkom svetu su oni to pitanje manje-više skinuli s dnevnog reda. E, sve dok se osećamo kao neko ko je u ratu protiv toga sveta, mi Srbi ne možemo iz taktičkih razloga da dozvolimo da oni to skinu sa dnevnog reda – za njih. To je jedan čisto dnevno politički momenat. Drugi je nešto malo dublji ali je slične prirode, a to je da se ovaj narod i zbog petovekovnog takozvanog ropstva pod Turcima i zbog toga što mu se dešavalo pod komunizmom, koji se doživljava kao ne autohton, nego kao uvezen sa strane i tako dalje, oseća kao večita žrtva. Žrtva ne može tek tako lako da se pomiri s tim da taj status žrtve prosto ode nekako u pozadinu, jer smo sad krenuli da se dogovaramo o tome šta da radimo dalje. /panel u knjižari Mamut/: Vladimir Đukanović: Jednostavno nisam glasao za Miloševića, nisam glasao ni za DOS tada, odnosno za Koštunicu nisam glasao, jer prosto smatrao sam, s obzirom koji su ljudi činili tu opciju da je to mnogo gora opcija nego Slobodan Milošević. Off:To je ono ustvari kad kažeš da ti je bilo gore pod Đinđićem nego pod Slobom. Vladimir Đukanović: Da, bilo mi je gore pod Đinđićem nego pod Miloševićem, ja to mogu otvoreno da kažem, deset puta mi je bilo gore. Marko Milanović: Šta je tebi Đinđić uradio kao premijer? Vladimir Đukanović:Ništa, u tome je problem. Marko Milanović: Pa, čak da nije ništa uradio, Milošević je radio grozne stvari, a ovaj da nije uradio ništa… Vladimir Đukanović: A šta je Koštunica uradio za godinu dana… Marko Milanović: OK, pusti Koštunicu, nego razlika između ’99. godine, znači ja sedim u mojoj kući na Slaviji i slušam bombe kako mi lete iznad glave i 2001. godine kad ja vadim kreditnu karticu u banci, putujem u Evropu. Jel’ ti shvataš da postoji ta razlika? Vladimir Đukanović:Drugačije sam vaspitan možda nego vi, meni nije prioritet da u državi, ne znam, imam mogućnost tako da putujem po Evropi. Iskreno, drugačije sam vaspitan i ovo što se dešavalo u vreme Vlade Zorana Đinđića ja danas nazivam jednom vrstom tihe okupacije, mi nemamo više državu danas. Ako vama dođe britanski oficir i sedi najnormalnije u Generalštabu vojske Srbije i Crne Gore, može da uđe u bilo koju jedinicu, da radi šta hoće, pa mi smo jedna banana država. Mnogo mi je to gore nego čak i onda kad smo se branili od NATO pakta. Belorusija je u ovom momentu jedina država koja zaista se ponaša patriotski. Marko Milanović: I Severna Koreja. Vidan Hadži-Vidanović:Čekaj, ko se onda tebi sviđa? Vladimir Đukanović: Moja stvar opredeljenja, ne moram da kažem. Marko Milanović: Ne moraš, bože moj. /kraj panela u knjižari Mamut/ Mirko Đorđević: Nego, da vidimo šta mu je to ekumenizam, i tu ima zabune. To je relativno mlad pojam tako formulisan, međutim ekumenizam izvire iz Hristove zapovedi da ljudi svi jedno budu u veri. Ne da budu svi jedno po boji kože, političkih shvatanja, državnih uređenja. I prema tome, ekumenizam je jedini put koji nešto znači u današnjoj Evropi. U našoj crkvi ekumenizam se objašnjava tako što se citira Nikolaj i Justin, a njihova definicija glasi – ekumenizam je podvala, prevara koju nam sprema papa i ne obična jeres nego svejeres, svejeres kao jedna reč.“ /glas Justina Popovića/Srbi neće u monahe. Srbi krenuli za Evropom, žene trče za pariskom modom, pozorišta iznad svega, bioskopi posle svega, Srbi krenuli za kulturom, za civilizacijom evropskom. O, leševi srpski. Radmila Radić: Veliki protivnici ekumenskog Saveta crkava bili su recimo Justin Popović, koji je 1974. godine u Grčkoj objavio jednu knjigu protiv ekumenizma, a onda je početkom ’70-ih i Atanasije Jeftić na jednoj međureligijskoj konferenciji izrazio svoje protivljenje međureligijskim molitvama, rekavši da je to protivno kanonima u pravoslavlju. ’80-ih godina kao veliki protivnici ekumenizma u Srpskoj pravoslavnoj crkvi javljaju se episkop Artemije raško-prizrenski, koji piše redovno protiv ekumenističkih tendencija, protiv ekumenskog Saveta crkava, takođe jedan od njegovih sledbenika i monaha u Raško-prizrenskoj eparhiji Sava Janjić. Episkopu Artemiju je čak zbog njegovih kritika Vaseljenskog patrijarha, a opet vezanih za ekumenska pitanja, jedno vreme bio zabranjen pristup na Svetu goru, koja je pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije. Mirko Đorđević: Odnos između naše crkve i Vaseljenske patrijaršije od koje smo dobili autokefalnost je vrlo neobičan. Mi smo u takvom sukobu da ga, obratite pažnju na to, u jekteniji na liturgiji nedeljom i praznikom mi odavno i ne pominjemo, što smo dužni. Smatra se da je on vođa svejeresi, jer je on veliki ekumenista. On svake godine najmanje tri puta zajedno služi sa papom rimskim u Kolizeumu u Rimu i zagovornik je ovih modernih otvaranja pravoslavlja. Ima veliki broj pristalica u čitavom pravoslavnom sv