Nova knjiga, necitana, nema posvete. Sakupljanje vune - Peti Smit Izdavač: Geopoetika Godina izdanja: 2015 Broj strana: 94 Format: 20 cm Povez: Broširani Deca nemaju svest o tome koliko je detinjstvo čarobno; ono je za njih, sasvim jednostavno i bez viška poetičnosti, život. Auru čudesnog dobija tek kad odrastemo, no tada obično nismo u stanju da toj nostalgičnoj iluziji odredimo pravu prirodu i poreklo. Tako nešto polazi za rukom samo odabranima, onima koji svojim delom umeju da pokažu da su sačuvali dete u sebi. Upravo to čini Peti Smit u knjizi Sakupljanje vune, impresionističkoj zbirci slika, utisaka i osećanja iz detinjstva. Sakupljanje vune istovremeno je i poetska proza i roman o odrastanju, u kome junakinja, dok upoznaje svet, manje razmišlja o tom svetu, a više osluškuje sopstveni doživljaj bolnog prelaska iz sveta nevinosti u svet iskustva. Zbog toga u njenoj priči imaginacija odnosi pobedu nad razumom, a umetnost nad životom – čuvajući pri tom svu njegovu lepotu i uzvišenost. Zoran Paunović Izuzetno uticajna figura na njujorškoj pank-rok sceni, pesnikinja, spisateljica i vizuelna umetnica. Peti Smit je rođena 30. decembra 1946. godine u Čikagu, kao najstarije od četvoro dece Beverli Smit, džez pevačice i konobarice i Granta Smita, radnika u fabrici Hanivel. Porodica se 1950. godine preselila iz čikaškog Sautsajda u Filadelfiju, a zatim 1956. u Vudberi u Nju Džerziju. Već u srednjoj školi zanimala se za muziku i performans. Zaljubila se u muziku Džona Koltrejna, Litl Ričarda i Roling stonsa, i često učestvovala u školskim predstavama i mjuziklima. Nakon mature, 1964. godine, zaposlila se u fabrici igračaka. To kratkotrajno ali izuzetno neprijatno iskustvo opisano je na njenom prvom singlu Piss Factory. Nakon toga, upisala se na učiteljski koledž „Glasboro Stejt“ – poznatiji kao Univerzitet Rovan – pripremajući se da postane nastavnica likovnog u srednjoj školi, ali njena želja da fokus nastave bude isključivo na eksperimentalnim i neafirmisanim umetnicima nije odgovarala školskoj administraciji. Sa poljuljanim umetničkim ambicijama, preselila se u Njujork i neko vreme radila u knjižari na Menhetnu. Najpre je izabrala poeziju kao svoj vid umetničkog izražavanja: Peti Smit je održala svoje prvo, danas legendarno javno čitanje, 10. februara 1971. godine u Crkvi Svetog Marka u Boveriju, u Njujorku. Poezija praćena gitarom Lenija Keja, predstavila ju je kao svežu i obećavajuću pojavu u umetničkim krugovima Njujorka. Kasnije te godine učestvovala je kao koautor i glumica u poluautobiografskoj predstavi Sema Šeparda Cowboy Mouth. Nekoliko narednih godina posvetila se pisanju. Godine 1972. objavila je svoju prvu knjigu poezije, Seventh Heaven i, uprkos tome što se knjiga prodala u malom tiražu, dobila je dosta laskavih kritika, kao i sledeće dve zbirke, Early Morning (1972) i Witt (1973). Nakon toga objavila je još nekoliko proznih i pesničkih dela: Ha! Ha! Houdini! (1977), Babel (1978), Woolgathering (1992), Early Work (1994), The Coral Sea (1996), Patti Smith Complete (1998), Strange Messinger (2003), Auguries of Innocence (2005), Land 250 (2008), Trois (2008). Kao vizuelna umetnica prvu izložbu svojih crteža imala je 1973. Celog života se bavila fotografijom: od polaroidne do klasične. Peti Smit je 2005. godine odlikovana najvišim Ordenom viteza umetnosti i književnosti, Francuske Republike; a pripala joj je i medalja „Ketrin Hepbern“ za 2013. godinu, koja se dodeljuje ženama koje oličavaju „inteligenciju, hrabrost i nezavisnost“. Godine 2010, Peti Smit je objavila knjigu Just Kids – sećanja i lični osvrt na mladost i blisku vezu s fotografom Robertom Mejpltorpom krajem šezdesetih i sedamdesetih u Njujorku. Knjiga je postala bestseler Njujork tajmsa i osvojila jednu od najstarijih i najuglednijih američkih književnih nagrada „National Book Award“. Godine 2015. najavljeno je i snimanje TV serije bazirane na toj knjizi. Posle niza poetskih i muzičkih performansa, 1974. godine osnovala je Patti Smith Group i nastupala s njom do 1979. godine. Do danas je objavila više od deset albuma. Najpoznatiji je Horses, 1975. kojim je značajno uticala na pojavu i razvoj pank pokreta.

Lepo očuvano kao na slikama Munib Maglajlić 101 SEVDALINKA bibliofilsko izdanje Mala biblioteka baština, Mostar, 1978. Tvrd povez, 183 strana. Sevdalinke pogovor Mushin Rizvić Sevdah predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti iznimno dugom i bogatom tradicijom. U brojnim se slučajevima `sevdalinka` jednostavno zove i `sevdah`. U vrijeme svog nastanka prenosila se isključivo usmenim putem. Sama bosanska `riječ sevdah potiče od arapske riječi `sevda`, koju su arapski doktori koristili kada su prevodili Galenove grčke spise da bi preveli reč melanholos ili crna žuč, posebna tečnost u ljudskom organizmu` Cit. Lectire Deset najčešćih zabluda o sevdahu by Damir Imamović Omer Pobrić, poznati bosanski autor sevdaha i njen veliki poznavatelj, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: `Sevdah je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ `bosanska` geografski određuje autohtnost sevdaha, riječ `gradska` urbanost, a riječ `ljubavna` sadržajnu tematiku.` Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori te Makedoniji. Njeni korijeni sežu do vremena osmanske vladavine na Balkanskom poluotoku, s tim da su prvotni autori mnogih sevdalinki uglavnom nepoznati, te se stoga može govoriti o sevdalinci kao narodnoj pjesmi. U muzičkom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili moderatni tempo i bogataharmonija, koji ostavljaju melankoličan osjećaj kod slušaoca. Svojom su strukturom sevdalinke veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti. Vokalni izvođač sevdalinke često nameće ritam i tempo pjesme, koji mogu varirati u njenom toku. Pjesmu obično izvodi jedan muški vokal, mada ženski vokali nisu neuobičajeni. Obično je izvodi manji orkestar, koji sadrži harmoniku (najistaknutiji instrument u ansamblu), violinu, (mahom klasične) gitare s plastičnim žicama i/ili ponekad druge žičane instrumente, flautu ili klarinet, kontrabas i doboš, mada su ranije korišteni i tradicionalni narodni instrumenti poput saza. Između strofa se skoro uvijek može čuti harmonikaški ili violinski solo. Njeni tekstovi su balade, obično posvećene zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, a otuda i porijeklo sevdalinke, koja osim značenja `ljubav` u sebi sadrži i ostala značenja kao: `strast` ili `ljubavni žal`. Najistaknutiji vokalni izvođači sevdalinke u 20. stoljeću kod nas su: Himzo Polovina, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Safet Isović, Safet Kafedžić, Hamid Ragipović, Meho Puzić, a među najpoznatije vokalne izvođačice ubrajaju se: Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Hanka Paldum, Silvana Armenulić, Hasiba Agić... Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije popularna je i kod ostalih bosanskih naroda, prvenstveno kod bosanskih Srba. Tako je legendarna pjesma `Emina` djelo mostarskog pjesnika Alekse Šantića, a jedan od najpopularnijih interpretatora sevdalinke je i Nedeljko Bilkić. Sevdalinka se kao osnova koristila i u sklopu posebnog muzičkog žanra druge polovice 20. stoljeća zvanog novokomponovana narodna muzika, koji je mješao različite folklorne motive gotovo svih balkanskih naroda i regija. Iako su je većinom izvodili tradicionalni bosanski pjevači narodne muzike, sevdalinka se znala probiti i do muzičara, koji ovom žanru tradicionalno ne pripadaju. Tako su tokom svoje bogate karijere sevdalinke snimali ili izvodili Josipa Lisac (legendarna izvedba pjesme Safeta Isovića `Omer Beže`), Ibrica Jusić (sa čitavim albumom sevdalinki, `Amanet` iz 2003. godine), Jadranka Stojaković, Toše Proeski i Zdravko Čolić, a sevdalinke su uzete i za osnovu nekoliko pjesama zagrebačkog kantautora Johnnyja Štulića (njegov bend Azra je dobio ime po stihu iz sevdalinke `Ja se zovem El Muhamed/Iz plemena starih Azra`. 1990-ih godina ansambl Mostar Sevdah Reunion[1] Arhivirano 2008-05-17 na Wayback Machine-u nastaje u Mostaru pod producentskom palicom Dragog Šestića i snima u novoj verziji niz popularnih bosanskih sevdalinki, čime rade na njenoj širokoj popularizaciji na svjetskoj muzičkoj sceni. Ansambl surađuje sa velikanima etno-pjesme u regiji (npr. sa Esmom Redžepovom), te prima značajne nagrade, predstavljajući sevdalinku mnogim ljudima diljem svijeta.

SLEPI PUTNIK - Dušan Gojkov Beograd 1994 145 str 1965. Rođen u Beogradu. 1970-1976. Voditelj emisije «Dobro jutro, deco» Dečijeg programa Radio Beograda. 1976-1983. Glumac u pozorištima KPGT, Ateljeu 212, Narodnom pozorištu – Beograd, na Televiziji Beograd, kao i u nekoliko filmova. Asistent reditelja u Dramskom programu Radio Beograda.Svira klavir, kontrabas i bas gitaru u nekoliko džez sastava.Komponuje muziku za nekoliko pozorišnih predstava. 1983. Odslužio vojni rok. 1984. Lutajući reporter Radio Beograda, voditelj jutarnjeg programa Programa 202, potom urednik jutarnjeg programa.Upisao klasičnu arheologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. 1985. Obnavlja Beogradsko čitalište (osn. 1848.) – neformalni prostor za književne večeri, izložbe, kamerne koncerte, pozorišne predstave. Jedan od prvih urednika obnovljenih Novina beogradskog čitališta.Tokom jesenjeg semestra u Istraživačkoj stanici Petnica predaje sintetičku arheologiju i antropologiju istorije. Učestvuje u organizaciji i realizaciji međunarodnog studentskog simpozijuma Anarheologija. 1986 – 1987. Živi u Londonu, šalje priloge za Radio Beograd, piše svoju prvu knjigu «Džez roman» i radi kao kuvar u francuskim restoranima. 1987-1989. Kao dopisnik, specijalni izveštač ili reporter Radio Beograda i beogradskog dnevnog lista «Politika» piše reportaže i izveštava iz čitave Evrope, Mediterana, sa Bliskog i Dalekog Istoka, iz Afrike, bivšeg Sovjetskog Saveza, Azije, Sjedinjenih Država. Skoro čitave dve godine ne vraća se u svoju zemlju.Takođe, iz inostranstva piše za jugoslovenske listove NIN, Vreme, vršačku Košavu, Borbu, Književne novine, Književnu reč, Reč... 1990. Nakon izbijanja prvih međunacionalnih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije prelazi u YUTEL. 1991. Odlazi iz zemlje: Grčka, Nemačka, Austrija, Švajcarska, Belgija, Velika Britanija i Sjedinjene Države. U privremenoj emigraciji piše svoj prvi roman Slepi putnik. Radi kao kuvar po francuskim restoranima. U Sjedinjenim Državama radi kao lektor i urednik u izdavačkoj kući GLG – Chicago. 1992. Krajem godine, vraća se u zemlju, kratko radi u redakciji dokumentarnog programa Radio Beograda, sve dok nije otpušten zbog antiratnog komentara. 1993. Prelazi u tada opozicioni Radio B92, gde radi kao urednik Svetskog informacionog servisa Odraz B, urednik Književne redakcije i književni kritičar.Osniva Književni klub Jazzbina, u kojem za deset meseci predstavlja više od četiri stotine najrelevantnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije. Objavljuje svoju prvu knjigu kratkih priča Grand hotel, koja izlazi u četiri izdanja. 1994. Objavljuje svoj prvi roman Slepi putnik, koji ulazi u uži izbor za NIN-ovu nagradu za najbolji roman. Pridružuje se mirovnoj misiji UN na granici Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. 1995-1997. Nakon odsluženog roka, vraća se u Beograd, i počinje da radi kao urednik Dramskog programa radio stanice Politika i, nešto docnije, urednik u Dokumentarnom programu Televizije Politika. Za to vreme napisao i režirao nešto više od pedeset sopstvenih, originalnih drama i radiofonskih eseja. Za radio dramatizovao i režirao nešto manje od dve stotine proznih i poetskih dela domaćih i stranih autora. 1997-1999. Za televiziju pripremio i režirao tridesetak kratkih dokumentarnih filmova u seriji »Politika govori« kojom je Kuća želela da obeleži svoju nastupajuću stotu godišnjicu. Takođe, kao reditelj i scenarista snimio desetak epizoda dokumentarne serije »Sećanja« o starom Beogradu. Objavljuje drugi roman Opšta mesta (nagrada LAZA K. LAZAREVIĆ), zbirku radiofonskih eseja Evropa pleše u dva izdanja (nagrada KRITIKE), potom zbirke dokumentarno – dramskih radiofonskih eseja Fotografije glasova i Utuljena baština, te izabrane eseje Une nuit (un jour) d`une vie, i roman Passager clandestine (nagrade CENTRE NATIONAL DU LIVRE i CENTRE RÉGIONAL DES LETTRES MIDI-PYRÉNÉES). 1999. Pred kraj NATO bombardovanja, zajedno sa većom grupom novinara otpušten iz Radio Televizije »Politika«. 1999-2005. Prelazi u slobodne umetnike. Završava roman Album fotografija, objavljuje ga 2003. Trenutno živi u Beogradu, radi kao Programme Manager BITEF Art Centra. BIBLIOGRAFIJA: Grand Hotel, kratke priče, bibliofilsko izdanje 1993, dva izdanja 1994; Slepi putnik, roman, tri izdanja 1994; Evropa pleše, radiofonski eseji, 1995, 1996; Fotografije glasova i Utuljena baština, dokumentarno-dramski radiofonski eseji, 1997; Une nuit (un jour) d`une vie, izabrani eseji, 1997; Passager clandestine, roman, 1998; Opšta mesta – jedan paraliterarni herbarijum, roman, 1998. Album fotografija 1991 – 1993., roman, 2003. K.D.S.3.1.

Veoma dobro očuvano. Retko u ponudi. Preveo Oto Šolc, dizajn knjige Irislav Meštrović Autor - osoba Lasker-Šiler, Elza Naslov Poezija / Else Lasker-Schüler ; [s njemačkog preveo Oto Šolc] Vrsta građe poezija URL medijskog objekta odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik hrvatski, nemački Godina 1963 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1963 Fizički opis 85 str. ; 17 cm Drugi autori - osoba Šolc, Oto Zbirka ǂBiblioteka ǂOrion Napomene Str. 81-85: Else Lasker-Schüler / O. Š. [Oto Šolc] Uporedo nem. tekst i hrv. prevod. Elza Lasker-Šiler rođena je 1869. u Vupertalu-Elbersfeldu, u imućnoj jevrejskoj porodici. Uz Anetu fon Droste-Hilshof najveća pesnikinja na nemačkom jeziku. Tematika njenog pesništva je, uprošćeno govoreći, dvojaka: na jednoj strani vrlo subjektivna ljubavna lirika (i to je bolji deo njene poezije), na drugoj pesme o hebrejskoj i istočnjačkoj tradiciji, o ličnostima iz Biblije. Ali i jednom i u drugom nizu pesama ona zapanjuje i pleni potpuno samosvojnim slikama i poređenjima. U Berlinu se s početka XX veka družila sa poznatim piscima-boemima (Demel, Ben, Trakl ...). Kad su nacisti došli na vlast emigrirala je u Švajcarsku, odakle je nekoliko puta odlazila u Jerusalim da bi konačno tamo otišla 1939. U Jerusalimu je i umrla početkom 1945. siromašna i usamljena. Gotfrid Ben je o njoj pisao: „Ona je najveća pesnikinja koju je Nemačka ikada imala... Uvek nepokolebljivo obrečena samoj sebi, neprijateljski nastrojena prema svemu što je sito, pouzdano, ljubazno, ona je bila kadra da izražava svoja strasna osećanja, a da pri tom, ne skida veo i ne otkriva onu tajnu koja je bila njena suština.“ Ako život je san, Ljubav i Pesma možda jedine, u senkama tog sna, opstaju nepokošene jednim rastankom, i jednom smrću. Prežive, u emotivnoj drami i lirskom spoju, i više puta, svoja poniranja, svoj smak u tami. Van predumišljaja, bez otpornih sasuda – predodređene bar jednom krahu – poput dvojnosti protomaterije, i one se traže, ohrabruju, razdiru i rastaju, ali u burama i zatišjima uzajamnosti upijaju više, dopiru dalje, na stranputicama bića, bacajući, poput zrnaca prašine, oštra, duga svetla, koja nas razbude, ma u kom da smo vremenu usnuli. To je ono čudo književnosti, o kome piše Aleksandar Genis – preživi upravo neizrecivi, „neraščlanljivi deo čoveka, supstancijalan poput srca, bez koga se jedan autor ne bi razlikovao od drugog“ – iako pesma nije drugo do radosni ili bolni obgrljaj zraka, a sama reč uzdah koji ne ljubi zadugo zadati oblik reci. Senoviti eros Izražavajući, u jeku ekspresionizma, snažne energetske suprotstavljenosti, Elza Lasker-Šiler (1869–1945), u središtu burnog modernističkog jata koje u rasponu od 1910. do 1932. okuplja Der Šturm (Bura) i njen drugi muž Hervart Valden (Georg Levin), svoje boje označila je slikovnim nabojem epohe (Šagal, Kandinski, Kle, Kokoška, Munk, Pikaso) kao „crne i zvezdaste“, smelo profilišući, u znaku raspada klasične pesničke slike, dragulje lirskih elipsi, tenziju, nadahnuća imanentno kompleksna, koja je cine čas srećnim navigatorom, čas brodolomnikom čuvstvenih bura. Krhko- svetlosni i senoviti eros najznačajnije nemačke poetese, ne zazirući od isplovljenja u svet i vaseljenu nepoznatu busolama i telemetriji, u spletove motiva čije su parenteze upravo ljubav i smrt, nalaže odvažnost pisma, sintaksičku uzdrmanost (upitnici, eksklamacije, nedovršen stih), koja emanira lirske potrese i samospoznaju individue koja je u isti mah svet i njegov izgnanik, čulnost i transcendencija, opojna senzualnost i porazna jeza neovladivog: Gde god da sam sedela pod svadbenim jutrom,//smrzavao se zasanjani lotos/na mojoj krvi. Nestalna i samoponiruća raspoloženja (Uvek moram kako bura hoće...), umilnost ljubavnih predaja i nova prodornost, krotko obraćanje izabranicima po peru i srcu (G. Benu, medu ostalima), lucidnost i intuicija, ali i težina udesa, tvore senzualni sinkretizam ove poezije, iz koga spontano izrastaju vidovite i minuciozne nadlične apoteoze. Volim te kao posle smrti /a duša mi je raširena nad tobom -//duša mi je uhvatila sve patnje – ovi stihovi su po meri duhovnog oka, ispunjenja iznova osporena rivalstvom izmičuće drugosti, dok „sveta mahovina“ erotske pustolovine vrhunskom suptilnošću (samo nam se pleća još igraju kao leptiri) odaje slatkost i tamu svojih bezobalnih obrisa. Rapsodija ili ništa Dok proza ove autorke evocira boemsku klimu nestabilnih emotivnih i prijateljskih veza (sa Demelom, Traklom, Verfelom, Krausom), njena poezija lomi lirske konvencije i, u rasponu od egzotičnog tkanja do glasa molitvi, uvek ostaje potresno obraćanje, „na jezicima urezanim kao harfe“. Od zbirke „Stiks“ (1902) do knjige „Moj plavi klavir“ (1943) pesnikinja na svoj način ostvaruje harizmatični zavet Volasa Stivensa („Covek sa plavom gitarom“, 1937): Pesma mora biti rapsodija ili ništa. Rapsodija toga kako jesu stvari. Izbor Branimira Živojinovica, iako ne obuhvata pesme sa hebrejskom tematikom ove jevrejske poetese (pred nacističkim pogromima utočiste nalazi u Jerusalimu, gde i umire), ukazuje na biće ove lirike, koja, poetskim interponiranjima, doseže premošćena fantastičkog i erotskog, a simboliku hebrejske tradicije izvodi do sakralnog venčanja drevnosti i transcendencije: Ja sam hijeroglif/koji stoji pod stvorenim svetom//i moje oko je/vrhunac doba,//njegovo blistanje ljubi Božji rub. Najčešće, do spoja radosti imenovanja, u pesmama ljubavi, i patosa neizgovorivog – u napuklinama snažno izvajanog poetskog ploda. MG112

kao na slikama unutra sve čisto retko u ponudi 1976. U kulturnoj historiji Bosne mnogostruko znacajni Tesanj dao je jednog vrijednog sakupljača `narodnih umotvorina`, Saliha Mešića (1889 - 1945), koji je bilježio različite oblike tradicionalne usmene književnosti u Tešnju i okolici početkom ovoga stoljeća. Sačuvana je, doduše, samo jedna zbirka sa 314 pjesama, i to lirskih, balada i romansi, ali je vrlo vjerovatno da je Mešić sakupljao još i junačke pjesme i priče, kao što se razabire iz njegova članka O narodnim motivima iz Bosne. Pjesme koje se nalaze u ovoj Mešićevoj zbirci mogu se — s obzirom na žanrovsku pripadnost — podijeliti u tri velike skupine: lirske pjesme, balade i romanse. Među lirskim pjesmama najviše su zastupljene sevdalinke, pjesme koje pjevaju o ljubavi varirajući uvijek iste i uvijek nove ljubavne motive. Široka je i bogato iznijansirana skala raspoloženja što ga iskazuju ove kratke pjesme, toliko kratke da se ponekad mogu doživjeti kao sami ljubavni uzdasi ili usklici. Pohvala ljubavi ili ojađenost zbog ljubavi sugestivno su izraženi u ovoj pjesmi koja se često javlja kao djevojački ili momački monolog vedar ili tužan, razdragan ili očajnički, ali nisu rijetke pjesme koje su u osnovi kratak dijalog, sazdan od jednog pitanja i jednog odgovora, koji je najčešće iskričav i izazovan. U sevdalinkama iz Mešićeve zbirke u brojnim antologijskim primjerima opjevani su ljepota drage ili kićenost dragog, priželjkivanje i ljubavna strepnja, čežnja i iščekivanje, gorčina zbog rastanka i radost zbog iznenadnog susreta, prijekor nevjernom draganu i žal zbog neizbježnog rastanka s dragom . . . Jednom riječju: sva osjećanja i peripetije u ljubavnim odnosima koji su se učinili pažnje vrijednim tvorcima ovih pjesama. Sevdah predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti iznimno dugom i bogatom tradicijom. U brojnim se slučajevima `sevdalinka` jednostavno zove i `sevdah`. U vrijeme svog nastanka prenosila se isključivo usmenim putem. Sama bosanska `riječ sevdah potiče od arapske riječi `sevda`, koju su arapski doktori koristili kada su prevodili Galenove grčke spise da bi preveli reč melanholos ili crna žuč, posebna tečnost u ljudskom organizmu` Cit. Lectire Deset najčešćih zabluda o sevdahu by Damir Imamović Omer Pobrić, poznati bosanski autor sevdaha i njen veliki poznavatelj, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: `Sevdah je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ `bosanska` geografski određuje autohtnost sevdaha, riječ `gradska` urbanost, a riječ `ljubavna` sadržajnu tematiku.` Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori te Makedoniji. Njeni korijeni sežu do vremena osmanske vladavine na Balkanskom poluotoku, s tim da su prvotni autori mnogih sevdalinki uglavnom nepoznati, te se stoga može govoriti o sevdalinci kao narodnoj pjesmi. U muzičkom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili moderatni tempo i bogataharmonija, koji ostavljaju melankoličan osjećaj kod slušaoca. Svojom su strukturom sevdalinke veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti. Vokalni izvođač sevdalinke često nameće ritam i tempo pjesme, koji mogu varirati u njenom toku. Pjesmu obično izvodi jedan muški vokal, mada ženski vokali nisu neuobičajeni. Obično je izvodi manji orkestar, koji sadrži harmoniku (najistaknutiji instrument u ansamblu), violinu, (mahom klasične) gitare s plastičnim žicama i/ili ponekad druge žičane instrumente, flautu ili klarinet, kontrabas i doboš, mada su ranije korišteni i tradicionalni narodni instrumenti poput saza. Između strofa se skoro uvijek može čuti harmonikaški ili violinski solo. Njeni tekstovi su balade, obično posvećene zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, a otuda i porijeklo sevdalinke, koja osim značenja `ljubav` u sebi sadrži i ostala značenja kao: `strast` ili `ljubavni žal`. Najistaknutiji vokalni izvođači sevdalinke u 20. stoljeću kod nas su: Himzo Polovina, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Safet Isović, Safet Kafedžić, Hamid Ragipović, Meho Puzić, a među najpoznatije vokalne izvođačice ubrajaju se: Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Hanka Paldum, Silvana Armenulić, Hasiba Agić... Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije popularna je i kod ostalih bosanskih naroda, prvenstveno kod bosanskih Srba. Tako je legendarna pjesma `Emina` djelo mostarskog pjesnika Alekse Šantića, a jedan od najpopularnijih interpretatora sevdalinke je i Nedeljko Bilkić. Sevdalinka se kao osnova koristila i u sklopu posebnog muzičkog žanra druge polovice 20. stoljeća zvanog novokomponovana narodna muzika, koji je mješao različite folklorne motive gotovo svih balkanskih naroda i regija. Iako su je većinom izvodili tradicionalni bosanski pjevači narodne muzike, sevdalinka se znala probiti i do muzičara, koji ovom žanru tradicionalno ne pripadaju. Tako su tokom svoje bogate karijere sevdalinke snimali ili izvodili Josipa Lisac (legendarna izvedba pjesme Safeta Isovića `Omer Beže`), Ibrica Jusić (sa čitavim albumom sevdalinki, `Amanet` iz 2003. godine), Jadranka Stojaković, Toše Proeski i Zdravko Čolić, a sevdalinke su uzete i za osnovu nekoliko pjesama zagrebačkog kantautora Johnnyja Štulića (njegov bend Azra je dobio ime po stihu iz sevdalinke `Ja se zovem El Muhamed/Iz plemena starih Azra`. 1990-ih godina ansambl Mostar Sevdah Reunion[1] Arhivirano 2008-05-17 na Wayback Machine-u nastaje u Mostaru pod producentskom palicom Dragog Šestića i snima u novoj verziji niz popularnih bosanskih sevdalinki, čime rade na njenoj širokoj popularizaciji na svjetskoj muzičkoj sceni. Ansambl surađuje sa velikanima etno-pjesme u regiji (npr. sa Esmom Redžepovom), te prima značajne nagrade, predstavljajući sevdalinku mnogim ljudima diljem svijeta. sevdalinke narodna poezija usmena narodne pesme

Odlično očuvano s posvetom autora Mladen Maksimović Knjiga predstavlja omaž muzičkoj grupi Azra i umetničkom stvaralaštvu Branimira Džonija Štulića. Retko! Postoje brojne grupacije onih kojma je rokenrol usmerio životne puteve, usadio ono, kulturološko obrazovanje, ulaganje u sopstveno obrazovanje, poštovanje starijih itd, a što je netragom nestalo, no, ostaju ta, stara dobra vremena, za koja će današnji klinci ostati uskraćeni, ili se možda varam, jer, ta su ipak negde u telefonima. U svom predgovoru ovde, Mihajlo Knežević je složio validnu priču, koju bih, možda proširio, ali potpisao bez dvoumljenja. Maksimoviću je pošlo za rukom ono što inima nikada neće kada se radi o Džoniju i nj. Azri, generaciji koja je stasavala uz njihovu muziku ali i posteriori. Iz tog samo razloga, odati autoru zasluženo priznanje je ono, neizostavno, ono što se nameće, u potpunosti je neispustivo. Okupan poetskim Džonijevim suncem, autor se nije odlučio pljuvati ili u superlativu pisati o Džoniju, nego je akcenat stavio na objektivno ono, nije podlegao toj zaljubljenosti u saund ovog sastava, ostao je priseban do samog kraja i doneo nam iznad svega izvrsnu priču, priču o Džoniju koja kreće od Skoplja, grada u kom je rodjen, ali, za mene koji čita ove ‘Gospodar samoće’ redove, pravi junak je zapravo Maksimović, naravno, iz gore navedenih razloga. Gospodar samoće je naslov je almanah koncipiran, tako da imamo, po godinama društvenopolitička zbivanja od 1943. pa sve do 2017. Autor se tako u delu vezanom za 1956. dotiče prvih tragova rokenrola u FNRJ, kada se pomenuti ponajviše slušao sa razglasa na ringišpilima i podudarnog onog, da se, zapravo od tada ili od te godine krenulo u obeležavanje Dana mladosti, pa onda i prvog emitovanja tv programa iz studija u Zagrebu. Iste je Dizi Gilespi u Jugoslaviji, a potom se vraća Džoniju. Gospodar samoće nije knjiga koja se čita bez predaha, naprotiv, tera nas na zastajanje, pauzu neku, manju, a sve iz razloga divljenja autoru koji je, nema tu sumnje, napisao ovaj, zbilja vredan naslov, koji pored priče o preferentnom liku donosi i detalje one, već zaboravljene ili ne toliko bitne ali neispustive, one bez kojih nema zaokružene priče vezane za jedno rock štivo, a što u ukupnom visoko vrednuje Maksimovićevu posvećenost vezanu za Džonija i Azru. Stoji ovde tako, da je Džoni (Djoni) sa samo osamnaest godina po prvi put čuo stvari Bitlsa na radiju (Twist and Shout i P.S. I Love You), da je za omiljeni list imao Kekec, a fudbal se nalazio u vrhu njegovih sportskih aktivnosti i interesovanja. Pod podsećanja stoji ovde da je Nikola Karaklajić (02.02.1961.) pokrenuo prvu rokenrol emisiju na talasima Radija Beograd. Piše Maksimović potom o Džonijevom odrastanju , prvoj gitari koju je pozajmio od svoje drugarice Maje, te da je vežbao na toj dok mu krv ne krene iz jabučica. Zanimljivo je ono što ovde autor iznosi a vezano je za Džonijev diplomski rad u gimnaziji na temu Pariške komune 1871. Na izvestan način, ta saznanja će presudno uticati na pisanje tekstova sa socijalnom tematikom tokom bogate mu karijere. Već se na odsluženju vojnog roka u JNA posvetio pisanju songova, a po izlasku iz vojske piše i prvu značajnu onu, ‘Balkan ‘ je ta. Iznosi Maksimović i pojedinosti vezane za nastanak songa Krvava Meri. Naime, Džoni se svakodnevno vozio autobusom na liniji 43 i svirao gitaru, a, poznanica u tom, koja je takodje svakodnevno koristila autobus na pomenutoj, je imala nadimak po engleskoj kraljici Meri Tjudor (za koju znamo da se nemilosrdno obračunavala sa svojim protivnicima u 16. veku) a za razliku od kraljice, ona je samo koristila muškarce, pelješila ih, odlazila sa njima u nezaobilazni šoping do Trsta (vrtela je frajere oko malog prsta, vodila ih u krevet a potom u provod). Vezano za politiku u tim, studentskim krugovima, Džoni je sebe svrstavao u grupaciju onih koji nisu želeli prikloniti se ni jednoj strani, dakle sebe nije video kao strogo opredeljenog, , mada je na izvestan način naginjao levičarima (nasledje ’68. i časopis Praksis). Maksimović navodi i 1975. kao godinu formiranja prve njegove grupe, one, Balkan sevdah bend. U poglavlju pet (Iz plemena starih Azra) konačno dolazimo do toga kako se stiglo do Azra naziva za grupu, i nekih, po svemu, za start u karijeri pomenute izuzetno bitnih detalja. Piše autor potom kako se 1977. u Zagrebu, u krugu porodice Djoka Grgeca Anarhista proslavljao dolazak na svet ćerke pomenutog, te da je Džoni tada izgovarao stihove Hajnriha Hajnea sa akcentom na song Azra (Kazuj robe iz plemena kog si, ja sam El Muharem iz plemena starih Azra) a Djoko se obavezao, dao je svojoj ćerki ime Azra, te će i Džoni nešto kasnije isto uzeti za naziv grupe). Možda i jesam, ali, pre da nisam imao prilike pročitati ove pojedinosti u brojnim naslovima vezanim za njega, te tako sve pohvale autoru, za koga već ovde, na šezdeset i sedmoj stranici Gospodara samoće, mogu bez ustezanja reći kako nije ispustio niti jedan detalj o Azri, a bez tih storija o pomenutoj ne bi imala ne znam koliko smisla, bila bi beznačajna. Iznosi autor i podatak da je prvi tekst o grupi Azra objavljen u zagrebačkom Poletu, a isti je potpisao Sven Semenčić. Autor dalje, u podsećanjima (nevezano za Azru) navodi da je cd kao nosač zvuka , prvi put promovisan 08.09.1979. u holandskom Ajndhovenu, radi se filipsovom cd nosaču zvuka na kom su zabeležena Vivaldijeva ‘Četiri godišnja doba’, i tu su mišljenja nepodeljena. Datum koji ćemo dobro upamtiti svi mi, zaljubljenici u crni vinil jer, postepeno se prelazilo na pomenuti nosač zvuka, koji će gotovo istisnuti proizvodnju i prodaju tih, no, na svu sreću, danas je situacija znatno povoljnija i ide u prilog vinilu, ne samo crnom, nego i u ostalim bojama, a kao primer imamo našu najznačajniju diskografsku kuću Jugoton/Croatia Records iz Zagreba. U pravoj eksploziji zbivanja na ondašnjoj domaćoj rokenrol sceni, autor beleži ono, veoma bitno za karijeru Džonija i Azre jer, susreće se sa Borisom Lajnerom i Srdjanom Šaherom kada će na kratko promeniti naziv grupe u Sindikat. Od iznimne važnosti je objavljivanje prvog singla grupe na kom su se našle Balkan/A šta da radim, stvari, godina je 1979. uz napomenu da su u sastavu samo njih dvojica, dakle Boris i Džoni. Autor je tako došao do saznanja vezanih za nastanak songa ‘Kad Miki kaže da se boji’ , stoji tako da je izvesni slovenački političar izjavo kako postoji tendencija po kojoj svi mladi koji ne žele učiti pribegavaju formiranju rock grupa, a što je Štulića i navelo da napiše pomenutu. U grupi je potom bas gitarist Mišo Hrnjak (ex Eustahijevi virtuozi). Poznanstvo sa izvesnom Silvijom na ostrvu Silba rezultira napisanom i isto tako naslovljenom, mada je i onaj, prvi album njoj posvećen, album koji se na tržištu javio 1980. Stoji ovde da je po kriterijumima Džona Lenona, ploča uspešna ukoliko su sve sa te hitovi, te je Džoni u potpunosti odgovorio tim. Naravno, ono što je izvesni napisao u povodu izlaska tog i ne stoji, ali takvi imaju medijski prolaz te mogu sebi dozvoliti luksuz iznošenja sopstvenih stavova, stajali oni ili ne, no to nije u kontekstu priče ovde. Ističe Maksimović sedam nastupa Azre u SKCu beogradskom, pa onda dvostruki album ‘Sunčana stana ulice’ a ono što posebno zadivljuje je autorovo iskreno i realno iznošenje, pisanje o karijeri grupe, kao i to da se nije upuštao u onu, ne znam kakvu analizu brojeva sa svih albuma grupe. Džoni i Azra su samo izvor inspiracije njegove, uz njihovu muziku je odrastao, to je uz napisano ovde sasvim dovoljno za iskazivanje poštovanja njegovim junacima. Azra i Džoni tako, Maksimoviću znače koliko i nama starijima Siluete, Roboti, Grupa 220, Grupa Mi, Korni Grupa, Crni biseri, Džentlmeni, SmaK, Tajm itd. Podseća Maksimović i na onovremena zbivanja u Poljskoj , sve vezano za nezavisni sindikat Solidarnost sa Lehom Valensom na čelu, jer, Džoni je iskazao podršku tim ljudima napisanom onom, ‘ Poljska u mom srcu’, dakle insiprisana je pomenutim. Zabeležio je autor tako i trostruki Lp album na kom su se našle probrane one, iz Kulušića, prostora zagrebačkog u kom su (kao i beogradskom SKCu) održali sedam koncerata. Autor se nije uopšte upuštao kažem u detaljnu analizu svih brojeva sa Azrinih albuma, i to je stvaran pokazatelj njegovog, ne nekog besciljnog lutanja ka negativnoj konotaciji ili u superlativu pisanju vezanim za kvalitet snimljenih, te se tako nije pridružio grupaciji onih koji su ne znam koliko cenili Azru i Džonija, a pri tom se uglavnom negativno odnosili prema njegovom stvaralaštvu. Song zbirka Džonijeva, naslovljena sa ‘Filigranski pločnici’ je objavljena 1982. godine a stvar ‘Pit i to je Amerika’ napisao je njegov frend Mile Rupčić. U osvrtu na 1982. godinu, autor prenosi kako je pomenute snimljen izvestan album izvesne grupe koji će kasnije (od nekolicine njih) biti proglašen za najbolji ikada snimljen u Yu, što, naravno da ne stoji, daleko je od tog, ali je zahvaljujući prolazu u medijima, grupica tih uspela u nameri plasiranja svog mišljenja, mada, ruku na srce, barem nama starijima to ne znači apsolutno ništa, nema tu težinu objektivnosti nego navijačku obojenost. Dolazimo tako i do poglavlja vezanog za prvi Džonijev odlazak u Holandiju, zemlju u kojoj će se javiti nj. druga song zbirka, naslovljena sa Big beng. Autor podseća i na Davida Albaharija, koji je svojevremeno napisao kako Džoni svoju iskrenost iznosi u tekstovima kroz zastrašujuće slike, a da se odlično uočavaju ili zapažaju i druge konstante Štulićevog pesništva, ubacivanje citata na za to odgovarajuća mesta uz parodijski onaj prilaz kako književnom onom, tako i muzičkom delu rezimirani prikazi ili u prevodu oni elementi bez kojih postmodernizam to i ne bi bio. Snima Džoni u NL trostruki album na engleskom jeziku (It Ain’t Like In The Movies At All). On i Lajner upoznaju Stivena Kipa, bas gitaristu, koji im se odmah pridružuje. Vezano za ovaj trostruki album, autor iznosi detalje one, o nastanku tog. Sve je u stvari vezano za strip u kom kosmonaut napušta svoj brod, istražuje površinu planete na koju su se spustili pa tako zatiče ostatke starog broda, ulazi zatim u taj, pogleda kroz prozor a sve što je video je crnilo prošarano zvezdama te izgovara ključno ono: It Ain’t Like It The Movies At All’’ (po mome engleskom to je u prevodu, da vidjeno nije kao što smo gledali u filmovima). I zbilja su bitni ti detalji vezani za nastanak songova bilo koje grupe, pa tako i ovde iznosim autorova saznanja te mu od srca zahvaljujem na svemu što je podelio sa nama. Imamo ovde i autorovo podsećanje na Žiku Pavlovića i nj. ono, doba Juge ostaće upamćeno kao Periklovo doba za umetnost (muziku, književnost, film i sport) a važan činilac u tom (izmedju ostalih) je i jugoslovenska grupa Azra sa Džonijem Štulićem. Vredno iznošenja je svakako i autorovo saznanje da je sarajevski gitarist, kompozitor i producent Zoran Šerbedžija saradjujući sa Džonijem na albumu Blasé (prezasićen) rekao da je on jedan divan i pošten čovek, te da od njega možemo naučiti kako ne biti pohlepan. Uspeo je u onom, da ga ljudi zavole, poistovetio se sa svojim stvaralaštvom, mada za uzvrat nije tražio a niti dobio bilo šta i tu leži njegova genijalnost. Autor je, na koncu, nadasve iskrenim, neizvrnutim, neispeglanim i objektivnim pisanjem o Džoniju i Azri, kapiram, hteo poručiti svima, ono, jedan je Džoni, njegov udeo u ispisivanju stranica jugoslovenskog rocka je nemerljiv, zato ga ostavite na miru, jednom i za svagda. Džoni će za kritičare izjaviti, kako ga isti seciraju, a misle o sebi i kao u džudou koriste moju snagu ne bi li me oborili! Za kraj izdvajam ono Maksimovićevo gde stoji: Ako odgonetnemo ličnost njegovu, pratimo mapu na kojoj su ljubav prema muzici, fudbalu, književnosti i umetnosti generalno. Tags: Dzoni Štulić grupa Azra biografija Filigrantski pločnici ploče albumi

Nolit, 1987. Odlično očuvano. U romanu Pokretne stepenice Svetozar Vlajković je pokazao da dobrom piscu unapred data `priča` ne sputava već podstiče imaginaciju koja se ne dokazuje kroz izmišljanje situacija, likova i odnosa, već kroz njihovo oblikovanje književnim sredstvima. Faktička verodostojnost `podatka` u ovom romanu ne izgleda bitna, a određenost zbivanja, kakvu nameće autobiografsko delo, ne fiksira granicu stvarnog i fiktivnog nego pretvara u stvarno sve što je, možda, i plod fikcije - to je pisac tako u mogućnosti da naknadno stvara svoju autobiografiju. Nostalgija za minulim, lirska dimenzija ranih životnih doba, dramatičnost opisanog vremena nisu jedini motivi. Težnja da pruži svedočanstvo o neumitnom korozivnom dejstvu životne sredine na jedno čisto biće najvažniji je razlog što se opredelio za pripovedanje svog detinjstva i mladosti. Život je u ovom romanu neka vrsta `pokretnih stepenica` koje autora tokom njegove priče nose bez njegove volje, ostavljajući mu mogućnost prilagođavanja tom kretanju: dopuštajući mu da bar taj čin učini svojim, da mu odredi oblik, način, pa i suštinu. Svetozar Vlajković (Beograd, 5. januar 1938) srpski je pisac. Biografija Godine detinjstva proveo je pod nemačkom okupacijom na Čuburi. Svirao na igrankama džez na gitari da bi zaradio za cigarete. Završio je Pravni fakultet na Beogradskom univerzitetu, iako je želeo da bude lekar. Kad god mu se pružila prilika igrao je u filmovima glavne i sporedne uloge. Zaposlio se u listu „Borba“ kao sudski izveštač. Tu je razočaran činjenicom da ne živi u pravnom društvu, otkrio nespojivost teorije koju je učio na fakultetu i prakse u sudovima, što izaziva angst koji će biti prisutan u njegovim književnim radovima, i što je razlog prelaska iz dnevnog novinarstva u Umetnički program Radio Beograda. Pri osnivanju Trećeg programa, 1964. godine, pozvan je u redakciju da se bavi emisijama iz filozofije i prirodnih nauka. Posle šest godina prebacili su ga da piše reklame za fabriku rezanaca, jer se `pokazao politički nepodobnim za teorijski nivo mišljenja`. Godine 1971. dobija stipendiju za proučavanje pozorišnih istraživanja u Parizu na Sorboni. Antoan Vitez ga prima za asistenta u Pozorištu u Ivry-sur-Seine. O životu u Parizu će kasnije pisati u nekoliko romana. Godine 1972. Radio Beograd ga poziva da preuzme uređivanje govornog programa na lokalnoj stanici `202`. Tu ostaje do kraja svog radnog staža, uprkos mnogim sukobima sa kolektivom. U 44. godini upoznao je svog oca, koji je bio književnik i koga je razvedena majka držali daleko od njega. Godine 1979. ženi se po drugi put. Kao i prvi, rani, brak, i ovaj se završava razvodom. Od 1992. živi sa ženom čiji je lik uneo u roman „Nensoleta dela Luna“. Venčali su se u crkvi Svetog Arhangela Mihajla u Herceg Novom i nastanili u piščevoj rodnoj kući. Napisao je dvadeset pet knjiga proze i pedesetak drama. Slikarstvom se takođe bavi od onih dana kad je počeo da piše svoje knjige i drame.[1] Književna dela Proza U početku, njegovi romani i priče ispunjeni su poetskom fantastikom. Tadašnji književni kritičari koji su pohvalili njegove romane zamerali su mu suvišak mašte. Pisac je tu kritiku prihvatio kao pohvalu. Već tada je pisanje shvatao kao snevanje u budnom stanju.[2] Šta bi učinio Zobec, pripovetke,1969 Šuma čudnovata, roman, 1969 Neko drugo leto, roman, 1971 Čubura, negde u Kaliforniji, roman, 1976 Večernji trkači, roman, 1980 Romanom Vera, 1981, započinje serija romana ispovednog karaktera kojima autor sledi uverenje da pisca i njegovo delo treba spojiti znakom jednakosti: Pokretne stepenice, roman, 1986 Ružičasti arhipelag, roman, 1991 Najslabiji učenik škole igranja, roman, 1992 Karamfla, roman, 1998[3] Imenik, roman, 1998 Skladište uzdaha, roman, 1998 Tajanstvo spajanja, roman, 2000.[4] Vezanost za fantastiku nastavlja da ispoljava kao pripovedač. Tako nastaju knjige pripovedaka: Uzletanje, pripovetke, 1997 Rajska ptica, pripovetke, 2005[5] U nedostatku tumača svoje literature pisac piše dve knjige - esejističke autobiografije, koje su istovremeno i jedna vrsta apokrifne istorije srpske književnosti u proteklih pola veka. Objavljuje ih njegov prvi izdavač „Prosveta“ koji se nalazi na izdisaju. Don Žuan beogradski u šumi čudnovatoj, 2005[6] Pustinja u prašumi, 2008.[7] Uoči propasti Nolita ovaj izdavač objavljuje: Smirenje na jezeru Leko, roman, 2008 Duga na sajmu knjiga, pripovetke, 2009.[8] Takođe, pred stavljanje katanca na firmu, nekad ugledni izdavač Rad objavljuje Neznani vojnik, roman, 2008, novu i konačnu verziju romana Karamfla. Ovim knjigama Vlajković se pridružuje piscima koji reaguju na društveno-istorijski trenutak. Ali, kao protivtežu, objavljuje i poetsko-fantastični roman Sanja, 2006, obrađujući jednu od početnih tema svog književnog puta: kako se postaje vilovnjak. Krajem 2012. godine izlazi roman Stranac. Sve jasniji hrišćanski duh, koji se projavio u nekoliko prethodnih dela, u romanu Stranac dobio je svoj otvoreni izraz. Razmatrajući stranstvovanje kao prirodno osećanje pobožnih ljudi pisac se u ovom delu bavi samospoznajom koja odeljuje novog od starog čoveka u istoj ličnosti. Drama Izvedena su tri pozorišna komada Svetozara Vlajkovića: Grejalica, Atelje 212, 1969 Stvari u vrtu, Teatar Levo, 1970 Rastanak, Beogradsko dramsko pozorište, 1978. U ovim komadima pisac se bavi pitanjima celovitosti ljudskoga bića, potragom za idealnom ženom koja ne postoji, dramom odrastanja. Dramski program TV Beograd realizovao je tri njegova teksta: Džangrizalo, komedija Džek pot, porodična drama Zasluge, dramatizacija romana Aleksandra Vuča. U specijalizovanoj periodici objavljeni su pozorišni komadi: Zidanje, Scena, 1977 Večernji trkači, Scena, 1983 Don Žuan beogradski, Scena, 1986[9] Ponavljač, Scena, 1991 Marko&Musa, Savremena srpska drama, 2006 More u liftu, Savremena srpska drama, 2008 I nevidljivi voli vatromet, Savremena srpska drama, 2011. Nekoliko desetina dramskih tekstova objavio je na televiziji i na radiju. Naročitu pažnju posvetio je radio-igrama za decu i o deci. Dobitnik je desetak nagrada na javnim anonimnim konkursima za radio dramu. Radio Beograd mu je dodelio plaketu za izuzetan doprinos radiofoniji, 2005. Dobitnik je i prve nagrade na javnom konkursu tri pozorišta (Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, Narodno pozorište u Novom Sadu, Srpsko narodno pozorište u Nišu) za komad Zidanje. Film Realizovana su četiri filma za koja je scenario pisao Svetozar Vlajković: Prvo ubistvo, 1970 Bez, 1972 Kvar, 1979 Čavka, 1982 [10] Kao glumac, igrao je u filmovima Dejana Đurkovića i Miše Radivojevića, a pojavio se i u seriji Živojina Pavlovića „Pesma“. Napisao desetak eseja o srpskim piscima i umetnicima sa kojima je bio blizak (Ljubiša Jocić, Bata Mihajlović, Ljubinka Jovanović, Aleksandar Tišma, Dušan Matić i drugi). Najveća priznanja za književni i umetnički rad dobija od anonimnih čitalaca koji mu se javljaju.

Retko Odlično stanje Autor - osoba Koen, Leonard Naslov Šta ja radim ovde : izbor 1956-1986 / Lenard Koen ; izabrao i preveo Vladislav Bajac ; [foto Radivoj Bajac, Vladislav Bajac] Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Književna zajednica Novog Sada, 1987 Fizički opis 49 str. : ilustr. ; 19 cm Drugi autori - osoba Bajac, Vladislav Bajac, Radivoj Zbirka Edicija Novi Sad ; knj. 90 Napomene Jedan dan u životu / Vladislav Bajac: str. 38-45. U početku svoje karijere, posle objavljivanja prvih knjiga pesama (Hajde, da poredimo mitologije, 1956, i Kutija sa začinima Zemlje, 1961), Lenard Koen je ubrajan u najznačajnije mlađe kanadske pesnike. Njegova poezija je predstavljala zanimljivu mešavinu tradicionalnih pesničkih formi, praiskonog romantizma i „snenolikih vizija nabijenih erotikom i hrišćanskim aluzijama“ (kako piše u jednom biografskom priručniku). Vera kritičara i čitalaca u njegov raskošan talenat ubrzo je potvrđena kvalitetom romana Omiljena igra (1963) i Divni gubitnici (1966), kao i zbirkama Cveće za Hitlera (1964) i Paraziti raja (1966). Pesme u ovim zbirkama su možda još intimnije nego u prethodnim, i često pokazuju grozničava nastojanja da se otkriju koreni bića u sukobu jevrejskih i hrišćanskih elemenata. Ove pesme, kao i nove pesme koje su uključene u Odabrane pesme 1956–1968 (1968), pridodale su istančanu meditativnost, svojevrsnu zrelost Koenovim gotovo baroknim slikama. Međutim, počev od 1967, Koen se sve više posvećuje muzici, tako da je do 1984. godine izdao devet ploča, a samo dve knjige pesama. Prelazak iz intimnih medija, kakvo je pisanje poezije, u masovne medije, kao što je rok muzika, za većinu književnih kritičara moglo je da znači samo jedno: gubljenje kvaliteta. Ta ocena, iako delimično tačna, ipak nije sasvim prihvatljiva: naime, Koenovu muziku pre možemo shvatiti kao „produžetak“ njegove poezije, kao širenje mogućnosti za njeno izražavanje, nego kao tipičan proizvod rok ili pop glazbe. Potvrdu za to nalazimo i u Knjizi milosti (1984), čudesnoj knjizi, teško odredljivog žanra, kojom Vladislav Bajac završava svoj izbor. U biblioteci kojom se trenutno služim pronašao sam je na polici sa knjigama hrišćanskih učitelja i svetaca! Knjiga milosti je knjiga meditacija, knjiga Koenove duše, koja potvrđuje da njegov pesnički, književni put još nije okončan. Izbor Koenovih pesama Šta ja radim ovde može istovremeno da se čita kao precizan presek njegove tridesetogodišnje pesničke karijere, i kao hronika stvaralačkog odnosa između pesnikovog dela i njegovog prevodioca. Vladislav Bajac već dugi niz godina prati stvaralaštvo Lenarda Koena – osim knjige stihova, objavio je brojne prevode i tekstove u časopisima i novinama – ali ovaj izbor predstavlja gotovo alhemičarsku esenciju Koenovog pesništva i prevodiočevog umeća. Dvadeset izabranih pesama jasno pokazuju konstante u Koenovom pesništvu: njegovu sposobnost da, bez ikakvih šavova, poveže nadrealističke i krajnje realističke slike; opsednutost ljubavlju kao možda jedinom silom koja može da izvuče čoveka iz sveta dvojnosti u kojem prebiva; nastojanja da se probiju okviri mitologija koje prete da se uspostave kao vrhovni čuvari ljudskog duha, ali isto tako: nastojanja da se sruše tabu-teme koje mogu dà zadobiju mitološku vrednost; nemoć pojedinca da pronađe postojane vrednosti u svetu u kojem tehnologija svakodnevno menja sistem vrednosti. Iz ovog izbora se vidi da je Koen trubadur, čovek koji stoji sâm naspram sveta. I sasvim je prirodno što Koen u pedesetoj godini piše Knjigu milosti, koja se završava stihom: „Blagosloven je onaj koji u putnikovom srcu čeka na svoj red.“ Koen je putnik; pesme su njegov put. David Albahari Lenard Norman Koen (engl. Leonard Norman Cohen; Vestmaunt, 21. septembar 1934 – Los Anđeles, 7. novembar 2016) bio je kanadski kantautor i književnik. Počeo je da piše 1952, dok je njegova prva knjiga pesama Let Us Compare Mythologies objavljena u Montrealu 1956. Primljen u Rokenrol kuću slavnih 2008. godine. Preminuo je 7. novembra 2016. u 82. godini Koen je rođen 21. septembra 1934. u Montrealu. Otac mu je preminuo kada mu je bilo 9 godina. Kao veoma praktičan čovek, na vreme je osnovao trust fond za svog sina tako što mu je uz malu mesečnu nadoknadu obezbedio budućnost. Leonard, međutim, nije mogao da preboli gubitak oca, pa se odaje drogama. Da bi se spasio, krajem šezdesetih godina odlazi u manastir, gde se susreće sa novim religijskim uticajima, što je bilo presudno za stvaranje pesama sa religijskom tematikom, poput Story of Isaac i Hallelujah. Inače, za prekretnicu u svom životu sam Koen smatra trenutak kada je kao petnaestogodišnjak u jednoj knjižari pronašao knjigu Gabrijela Garsije Lorke. Do te mere se zaljubio u Lorkinu poeziju da je često izjavljivao da mu je ona uništila život. Naučio je da svira gitaru, pa se od rane mladosti uporedo bavio i pisanjem i muzikom. Početkom 1951. upisuje fakultet, no pre diplomiranja objavljuje prvu knjigu pesama (1956). Kao nagradu dobija stipendiju od 2000 dolara i putovanje po Evropi. Ubrzo postaje poznato ime u kanadskim literarnim krugovima, a početkom šezdesetih, sa novcem dobijenim od prodaje prve knjige, odlazi na grčko ostrvo Hidra.Tamo je kupio kuću i u potpunoj izolaciji počeo intenzivnije da se bavi pisanjem. Prvi roman objavljuje 1963. Tada je nastala i njegova čuvena pesma So long, Marianne, posvećena njegovoj velikoj ljubavi Merijen Jensen. Sredinom šezdesetih vraća se u Ameriku gde postaje deo njujorške umetničke scene. Upoznaje krug oko Endija Vorhola i počinje da piše pesme za folk izvođače, kao što je Džudi Kolins. Prvi album Songs of Leonard Cohen (1967) prolazi nezapaženo u Americi, iako su se na njemu našli njegovi najveći hitovi: Suzanne, So long, Marianne, Sisters of Mercy. Ne obazirući se na kritike, Koen objavljuje još mračniji i nekomercijalniji album, Songs from a Room, sa kojeg se izdvajaju pesme Bird on a wire i Story of Isaac. Njegovo stvaralaštvo lirski je neuhvatljivo i za njegove najbolje poznavaoce. Služeći se metaforama, parafrazama, ironičnim i humorističkim odnosom prema društvu, u tekstovima se bavi ljubavlju, religijom, seksualnošću, samoubistvima, depresijom, istorijom i međuljudskim odnosima. U pevačkom smislu, takođe pravi velike promene. Karijeru je započeo kao visoki bariton, da bi godine pušenja njegov glas učinile najdubljim basom na savremenoj muzičkoj sceni. Najviše poklonika stiče po objavljivanju New Skin for Old Ceremony (1974), na kojem se našla čuvena pesma Chelsea Hotel No.2, a vrtoglavi uspeh doživljava sa albumom I`m Your man, koji ima veliki uticaj na savremenu muzičku scenu. Albumom The Future (1992) vraća se religijsko-proročkom stilu. Bavi se temama uništenja prirode, narkomanije, diktatorstva, abortusa, nuklearnog uništenja... Početkom ovog veka na scenu se vraća albumom Ten New Songs. Numeru In My Secret Life pisao je 13 godina. Marta 2008. Koen je primljen u Rokenrol kuću slavnih u Njujorku, a nagradu Gremi za životno delo dobio je 2010. Umro je 2016. godine u Los Anđelesu. Diskografija Songs of Leonard Cohen 1967. Songs from a Room 1969. Songs of Love and Hate 1971. Live Songs 1973. New Skin for the Old Ceremony 1974. The Best of Leonard Cohen/Greatest Hits 1975. Death of Ladies` Man Recent Songs 1979. Night Magic: Musical/Soundtrack 1985. Various Positions 1985. I`m Your Man 1988. The Future 1992. Cohen Live 1994. More Best Of Leonard Cohen 1997. Field Commander Cohen: Tour of 1979 2001. Ten New Songs 2001. The Essential Leonard Cohen 2002. 2008. Dear Hearher 2004. Live in London 2009. Live At the Isle of Wight 1970 2009. Songs From the Road 2010. Old Ideas 2012. Popular Problems 2014. You Want It Darker 2016. Bibliografija Let Us Compare Mythologies 1956. The Spice-Box of Earth 1961. The Favorite Game 1963. Flowers for Hitler 1964. Beautiful Losers 1966. Parasites of Heaven 1966. Selected Poems 1956. - 1968. 1968. The Energy of Slaves 1972. Death of A Lady`s Man 1978. Death of Mercy 1984. Stranger Music 1993. Book of Longing 2006. The Lyrics of Leonard Cohen 2009. Poems and Songs 2011. Fifteen Poems 2012. Leonard poezija pesme

Autor - osoba Koen, Leonard Naslov Šta ja radim ovde : izbor 1956-1986 / Lenard Koen ; izabrao i preveo Vladislav Bajac ; [foto Radivoj Bajac, Vladislav Bajac] Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Književna zajednica Novog Sada, 1987 Fizički opis 49 str. : ilustr. ; 19 cm Drugi autori - osoba Bajac, Vladislav Bajac, Radivoj Zbirka Edicija Novi Sad ; knj. 90 Napomene Jedan dan u životu / Vladislav Bajac: str. 38-45. U početku svoje karijere, posle objavljivanja prvih knjiga pesama (Hajde, da poredimo mitologije, 1956, i Kutija sa začinima Zemlje, 1961), Lenard Koen je ubrajan u najznačajnije mlađe kanadske pesnike. Njegova poezija je predstavljala zanimljivu mešavinu tradicionalnih pesničkih formi, praiskonog romantizma i „snenolikih vizija nabijenih erotikom i hrišćanskim aluzijama“ (kako piše u jednom biografskom priručniku). Vera kritičara i čitalaca u njegov raskošan talenat ubrzo je potvrđena kvalitetom romana Omiljena igra (1963) i Divni gubitnici (1966), kao i zbirkama Cveće za Hitlera (1964) i Paraziti raja (1966). Pesme u ovim zbirkama su možda još intimnije nego u prethodnim, i često pokazuju grozničava nastojanja da se otkriju koreni bića u sukobu jevrejskih i hrišćanskih elemenata. Ove pesme, kao i nove pesme koje su uključene u Odabrane pesme 1956–1968 (1968), pridodale su istančanu meditativnost, svojevrsnu zrelost Koenovim gotovo baroknim slikama. Međutim, počev od 1967, Koen se sve više posvećuje muzici, tako da je do 1984. godine izdao devet ploča, a samo dve knjige pesama. Prelazak iz intimnih medija, kakvo je pisanje poezije, u masovne medije, kao što je rok muzika, za većinu književnih kritičara moglo je da znači samo jedno: gubljenje kvaliteta. Ta ocena, iako delimično tačna, ipak nije sasvim prihvatljiva: naime, Koenovu muziku pre možemo shvatiti kao „produžetak“ njegove poezije, kao širenje mogućnosti za njeno izražavanje, nego kao tipičan proizvod rok ili pop glazbe. Potvrdu za to nalazimo i u Knjizi milosti (1984), čudesnoj knjizi, teško odredljivog žanra, kojom Vladislav Bajac završava svoj izbor. U biblioteci kojom se trenutno služim pronašao sam je na polici sa knjigama hrišćanskih učitelja i svetaca! Knjiga milosti je knjiga meditacija, knjiga Koenove duše, koja potvrđuje da njegov pesnički, književni put još nije okončan. Izbor Koenovih pesama Šta ja radim ovde može istovremeno da se čita kao precizan presek njegove tridesetogodišnje pesničke karijere, i kao hronika stvaralačkog odnosa između pesnikovog dela i njegovog prevodioca. Vladislav Bajac već dugi niz godina prati stvaralaštvo Lenarda Koena – osim knjige stihova, objavio je brojne prevode i tekstove u časopisima i novinama – ali ovaj izbor predstavlja gotovo alhemičarsku esenciju Koenovog pesništva i prevodiočevog umeća. Dvadeset izabranih pesama jasno pokazuju konstante u Koenovom pesništvu: njegovu sposobnost da, bez ikakvih šavova, poveže nadrealističke i krajnje realističke slike; opsednutost ljubavlju kao možda jedinom silom koja može da izvuče čoveka iz sveta dvojnosti u kojem prebiva; nastojanja da se probiju okviri mitologija koje prete da se uspostave kao vrhovni čuvari ljudskog duha, ali isto tako: nastojanja da se sruše tabu-teme koje mogu dà zadobiju mitološku vrednost; nemoć pojedinca da pronađe postojane vrednosti u svetu u kojem tehnologija svakodnevno menja sistem vrednosti. Iz ovog izbora se vidi da je Koen trubadur, čovek koji stoji sâm naspram sveta. I sasvim je prirodno što Koen u pedesetoj godini piše Knjigu milosti, koja se završava stihom: „Blagosloven je onaj koji u putnikovom srcu čeka na svoj red.“ Koen je putnik; pesme su njegov put. David Albahari Lenard Norman Koen (engl. Leonard Norman Cohen; Vestmaunt, 21. septembar 1934 – Los Anđeles, 7. novembar 2016) bio je kanadski kantautor i književnik. Počeo je da piše 1952, dok je njegova prva knjiga pesama Let Us Compare Mythologies objavljena u Montrealu 1956. Primljen u Rokenrol kuću slavnih 2008. godine. Preminuo je 7. novembra 2016. u 82. godini Koen je rođen 21. septembra 1934. u Montrealu. Otac mu je preminuo kada mu je bilo 9 godina. Kao veoma praktičan čovek, na vreme je osnovao trust fond za svog sina tako što mu je uz malu mesečnu nadoknadu obezbedio budućnost. Leonard, međutim, nije mogao da preboli gubitak oca, pa se odaje drogama. Da bi se spasio, krajem šezdesetih godina odlazi u manastir, gde se susreće sa novim religijskim uticajima, što je bilo presudno za stvaranje pesama sa religijskom tematikom, poput Story of Isaac i Hallelujah. Inače, za prekretnicu u svom životu sam Koen smatra trenutak kada je kao petnaestogodišnjak u jednoj knjižari pronašao knjigu Gabrijela Garsije Lorke. Do te mere se zaljubio u Lorkinu poeziju da je često izjavljivao da mu je ona uništila život. Naučio je da svira gitaru, pa se od rane mladosti uporedo bavio i pisanjem i muzikom. Početkom 1951. upisuje fakultet, no pre diplomiranja objavljuje prvu knjigu pesama (1956). Kao nagradu dobija stipendiju od 2000 dolara i putovanje po Evropi. Ubrzo postaje poznato ime u kanadskim literarnim krugovima, a početkom šezdesetih, sa novcem dobijenim od prodaje prve knjige, odlazi na grčko ostrvo Hidra.Tamo je kupio kuću i u potpunoj izolaciji počeo intenzivnije da se bavi pisanjem. Prvi roman objavljuje 1963. Tada je nastala i njegova čuvena pesma So long, Marianne, posvećena njegovoj velikoj ljubavi Merijen Jensen. Sredinom šezdesetih vraća se u Ameriku gde postaje deo njujorške umetničke scene. Upoznaje krug oko Endija Vorhola i počinje da piše pesme za folk izvođače, kao što je Džudi Kolins. Prvi album Songs of Leonard Cohen (1967) prolazi nezapaženo u Americi, iako su se na njemu našli njegovi najveći hitovi: Suzanne, So long, Marianne, Sisters of Mercy. Ne obazirući se na kritike, Koen objavljuje još mračniji i nekomercijalniji album, Songs from a Room, sa kojeg se izdvajaju pesme Bird on a wire i Story of Isaac. Njegovo stvaralaštvo lirski je neuhvatljivo i za njegove najbolje poznavaoce. Služeći se metaforama, parafrazama, ironičnim i humorističkim odnosom prema društvu, u tekstovima se bavi ljubavlju, religijom, seksualnošću, samoubistvima, depresijom, istorijom i međuljudskim odnosima. U pevačkom smislu, takođe pravi velike promene. Karijeru je započeo kao visoki bariton, da bi godine pušenja njegov glas učinile najdubljim basom na savremenoj muzičkoj sceni. Najviše poklonika stiče po objavljivanju New Skin for Old Ceremony (1974), na kojem se našla čuvena pesma Chelsea Hotel No.2, a vrtoglavi uspeh doživljava sa albumom I`m Your man, koji ima veliki uticaj na savremenu muzičku scenu. Albumom The Future (1992) vraća se religijsko-proročkom stilu. Bavi se temama uništenja prirode, narkomanije, diktatorstva, abortusa, nuklearnog uništenja... Početkom ovog veka na scenu se vraća albumom Ten New Songs. Numeru In My Secret Life pisao je 13 godina. Marta 2008. Koen je primljen u Rokenrol kuću slavnih u Njujorku, a nagradu Gremi za životno delo dobio je 2010. Umro je 2016. godine u Los Anđelesu. Diskografija Songs of Leonard Cohen 1967. Songs from a Room 1969. Songs of Love and Hate 1971. Live Songs 1973. New Skin for the Old Ceremony 1974. The Best of Leonard Cohen/Greatest Hits 1975. Death of Ladies` Man Recent Songs 1979. Night Magic: Musical/Soundtrack 1985. Various Positions 1985. I`m Your Man 1988. The Future 1992. Cohen Live 1994. More Best Of Leonard Cohen 1997. Field Commander Cohen: Tour of 1979 2001. Ten New Songs 2001. The Essential Leonard Cohen 2002. 2008. Dear Hearher 2004. Live in London 2009. Live At the Isle of Wight 1970 2009. Songs From the Road 2010. Old Ideas 2012. Popular Problems 2014. You Want It Darker 2016. Bibliografija Let Us Compare Mythologies 1956. The Spice-Box of Earth 1961. The Favorite Game 1963. Flowers for Hitler 1964. Beautiful Losers 1966. Parasites of Heaven 1966. Selected Poems 1956. - 1968. 1968. The Energy of Slaves 1972. Death of A Lady`s Man 1978. Death of Mercy 1984. Stranger Music 1993. Book of Longing 2006. The Lyrics of Leonard Cohen 2009. Poems and Songs 2011. Fifteen Poems 2012. MG91 (L)

Autor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987 Naslov Igra s đavolovim repom / Vitomil Zupan ; [preveo Ivan Brajdić] Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Globus, 1985 Fizički opis 323 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Brajdić, Ivan Majdak, Zvonimir Zbirka Izabrana djela Vitomila Zupana Svjetski pisci Napomene Prevod dela: Igra s hudičevim repom Pogovor / Zvonimir Majdak: str. 315-321. Predmetne odrednice Zupan, Vitomil, 1914- Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG135 (N)

Vitomil Zupan KlementTvrdi povez sa zaštitnim omotomAutor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987Naslov Klement / Vitomil Zupan ; [prevela Pavica Hromin]Jedinstveni naslov Klement. hrvatski jezikVrsta građe romanJezik hrvatskiGodina 1985Izdavanje i proizvodnja [Ljubljana] : Delo ; Zagreb : Globus, 1985Fizički opis 294 str. ; 21 cmDrugi autori - osoba Hromin, Pavica = Hromin, PavicaZbirka Svjetski pisci / [Globus, Zagreb]Izabrana djela Vitomila Zupana(Karton s omotom)Napomene Prevod dela: KlementAutorova slika na omotnom listu.Glavna tema ovog romana može se ocrtati vrlo kratko: bezobziran zločin kao put do uspjeha. Klementa udara život, nitko za njega ne mari jer je samo obični Klement, ali upravo zato on udara po drugima. Ključ njegova djelovanja je u spoznaji da nema sretnih i nesretnih, dobrih i zlih – postoje samo silnici i slabi. Tim dvjema odrednicama, razmišlja Klement, treba dodati i pamet, koju treba „ispeći u đavolskoj kuhinji“ da bi se čovjek oslobodio predrasuda. Klementov obračun sa svijetom je totalan i on je u tome morao ostati neumoljivo dosljedan i onda kada bi njegovo samotarstvo negdje htjelo ili moglo naći domaći ambijent.U romanu se neprestano izmjenjuju esejističke i romaneskne tehnike; tu se isprepliće dramatična jeza s lirskom prozom, osjećajnost sa cinizmom, a ovaj opet s grižnjom savjesti, esejistički diskurs s gotovo kolportažnim fabuliranjem, socijalna kritika s ironiziranjem samoga sebe, nihilizam s moraliziranjem. Roman Klement pruža čudesno putovanje kroz prostranstvo riječi i njihovo promjenljivo značenje – poetske odnose među njima.lako je i ovaj Županov roman dugo čekao da bude objavljen (napisan je prije rata, a tiskala ga je Cankarjeva založba 1974) to se u njegovoj strukturi ne osjeća. On je i u vrijeme svog izlaženja nov i nesumnjiv doprinos novome u suvremenoj slovenskoj književnosti.Miljeko JergovićVITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDIU prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme.„Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali.Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo.Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više.Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda.„Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran.Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao.Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu.Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma.Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.”3/24

Autor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987 Naslov Klement / Vitomil Zupan ; [prevela Pavica Hromin] Jedinstveni naslov Klement. hrvatski jezik Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja [Ljubljana] : Delo ; Zagreb : Globus, 1985 Fizički opis 294 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Hromin, Pavica = Hromin, Pavica Zbirka Svjetski pisci / [Globus, Zagreb] Izabrana djela Vitomila Zupana (Karton s omotom) Napomene Prevod dela: Klement Autorova slika na omotnom listu. Glavna tema ovog romana može se ocrtati vrlo kratko: bezobziran zločin kao put do uspjeha. Klementa udara život, nitko za njega ne mari jer je samo obični Klement, ali upravo zato on udara po drugima. Ključ njegova djelovanja je u spoznaji da nema sretnih i nesretnih, dobrih i zlih – postoje samo silnici i slabi. Tim dvjema odrednicama, razmišlja Klement, treba dodati i pamet, koju treba „ispeći u đavolskoj kuhinji“ da bi se čovjek oslobodio predrasuda. Klementov obračun sa svijetom je totalan i on je u tome morao ostati neumoljivo dosljedan i onda kada bi njegovo samotarstvo negdje htjelo ili moglo naći domaći ambijent. U romanu se neprestano izmjenjuju esejističke i romaneskne tehnike; tu se isprepliće dramatična jeza s lirskom prozom, osjećajnost sa cinizmom, a ovaj opet s grižnjom savjesti, esejistički diskurs s gotovo kolportažnim fabuliranjem, socijalna kritika s ironiziranjem samoga sebe, nihilizam s moraliziranjem. Roman Klement pruža čudesno putovanje kroz prostranstvo riječi i njihovo promjenljivo značenje – poetske odnose među njima. lako je i ovaj Županov roman dugo čekao da bude objavljen (napisan je prije rata, a tiskala ga je Cankarjeva založba 1974) to se u njegovoj strukturi ne osjeća. On je i u vrijeme svog izlaženja nov i nesumnjiv doprinos novome u suvremenoj slovenskoj književnosti. Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG37 (L)

Neki autori u poslednjim decenijama XX veka postavili su zanimljivo pitanje: kako će književnost izgledati kada stasa generacija pisaca koja je odrasla na Televiziji, a ne isključivo na književnosti? Ova knjiga u tom smislu jeste knjiga svog vremena; pogledajmo, na početku, njene veze sa Internetom. Sam naslov ove zbirke je citat sa DICTIONARY OF OBSCURE SORROWS, kreativnog projekta koji je između rečnika/leksikona i poezije, a zasniva se na davanju imena neiskazivim, fantomskim osećanjima tuge i enuija. Potom, delovi Daliborove zbirke su objavljivani na FB. Današnji naučnici potvrđuju da je čitanje na ekranu različitije od čitanja sa papira, jer je to čitanje koje ne prati linearni tekst, pa je stoga rastrojenije. Da li to znači i da je poezija pisana u statusnoj liniji Fejsbuka disperzivnija od one pisane na papiru? Autor pogovora ovom izdanju, Predrag Petrović, zapaža anksioznost „savremenog čoveka“ u ovoj knjizi, što je dobar i tačan komentar. Pesnička nagrada Mladi Dis, čiji je Dalibor laureat, nije samo znak kvaliteta, nego je ipak i znak jedne poetike, disovske poetike: koja je tamna, pesimistična, destruktivna; kako već želite da je opišete. Sa druge strane, to obeležje Daliborove poezije još jedan je znak njegove svesnosti postojanja u ovom vremenu, koja njegovoj poeziji daje jak autorski pečat. Nime, pesnik Dušan Matić – a ovo bi bolje inače ispričala Sneža, koja piše knjigu o njemu – jednom prilikom je napisao, i parafraziraću stih, da je moderni čovek čovek u raskoraku. U pitanju je jedna na prvi pogled uobičajena metafora. Svi mi kažemo nekoliko puta nedeljno kako se nalazimo u nekom raskoraku. Ali pozivam vas da na trenutak razmislimo šta to tačno znači: biti u raskoraku, biti van ritma. To znači da postoji neka vrsta metaritma; objektivnog tempa, neke božanske mere po kojoj bi život trebao da se vodi. Za svakog je taj ritam na koji se ugledamo drugačiji. Za nekog je bog, za nekog je duša, za nekog priroda, za nekog bioritam, za nekoga posao. Biti u koraku znači zapravo biti u harmoniji i sa sobom i sa svetom – dakle najbližima, porodicom, prijateljima, svojoj karijerom ili pozivom. Biti u raskoraku? Znači biti uhvaćen u jednoj vrsti stravičnog kolebanja; gde uvek malo kasnite, ili uvek malo žurite, i gde, da stvar bude gora, svaki pokušaj vaš da uhvatite dobar „ritam“ znači da ćete samo još više kasniti ili još više raniti, jer je i sama ta božanska mera života postala nepravilna i poliritmična, i da sve to umesto balansa proizvodi napetost i nervozu. Dalibor kao pesnik prigrljava tu anksioznost, prigrljava tu napetost i nervozu, i čini je delom svog izraza. Dobar pesnik je kao dobar mesar – nijedan deo svinje se ne baca; i čak od najgoreg mesa možemo da napravimo švarglu. Dalibor prigrljava dakle ono od čega mi sa razlogom pokušavamo da pobegnemo. I u njegovom prihvatanju pomerenosti, poremećenosti i distorzije kao pesničkih motivs leži opravadanje za njegove karakteristične igre sa jezikom i formom. ONISM je zbirka koja pripada onoj grani poezije koja se povezuje sa avangardističkim, ili neoavangardističkim, ili postmodernim, ili postavangardnim – sve u svemu: EKSPERIMENTALNIM – tretiranjem jezika i stiha. U prevodu, to bi značilo da ne samo da je u značenjskom smislu ovo izuzetno hermetična zbirka, gustih metafora koje se prelivaju jedna u drugu tako da nam je zbog te njihove volšebne sinergije još teže da pesme protumačimo – nego je i sama oblik poezije „oneobičen“. Sintaksa je izlomljena i ispremeštena. Pesme koriste izraze na stranim rečima, same reči se razbijaju na svoje korene ili kopipejstuju, kao da je u pitanju neka bajalica koja nas obavija ne značenjem konkretnih stihova, nego njihovim zvukovima i repeticijom. Uz to, Daliborova tipografija koristi običaje grafičkog dizajna a ne normativne literarne štampe, pa tako imamo kombinacije velikih i malih slova tamo gde im mesto nije, odnosno korišćenje chatovskih simbola poput donje crte. Podsećam da je i prvi slučaj ovih konstruktivističkih postupaka u poeziji i nastao kao neka vrsta revolta: početkom XX veka pesnici su pisali ovako izlomljenu poeziju jer bili mišljenja da pesma ne može biti cela lepa i harmonična i rimovana i uređena ako živimo u svetu koji je sam po sebi mračan, neprijateljski i konfuzan. Zato Daliborove pesme imaju tu pomenutu izlomljenu rečeničnu konstrukciju: inverzije su naravno oduvek bile deo poezije, pre svega kako bi se njima pesnici uklopili u ogreničenje nekog metra ili rime, ali Dalibor tu distorziju prihvata kao prirodni izraz svog viđenja sveta. Međutim, ONISM kao zbirka nije cela u konfuziji i apsurdu; nije dakle cela u znaku minus postupka ili totalne dekonstrukcije. Postoji u njoj neka vrsta objedinjujuće ideje, pa čak i strukture. Skrećem stoga pažnju na skelet ove zbirke, neku vrstu mikrociklusa ili pesme iz tri dela koji se geografski lociraju na samom početku, samom kraju i samoj sredini zbirke, a to su PISMA IZ PSIHIJATRIJE. Stvar deluje kao neka vrsta antiteze zbirke: u zbirci pesama koje su i različite dužine i različite kompozicije i na prvi pogled veoma različitih tema, koje se odmotavaju po nekom toku slobodnih asocijacija, imamo jednu vrstu lajtmotiva koji teče kroz celu zbirku. Dodatno, u ovoj poeziji koja je pod velikim uticajem tehnosfere – govorili smo o internetu, fejsbuku, hipertekstualnoj tipografiji – kao glavni motiv se baš uzima tradicionalni književni postupak epistolarnog teksta, odnosno pisma. Kada tumačimo poeziju, maksima kaže da nam je često podjednako važno šta autor NIJE uradio i napisao. Zašto pesnik onda nije uzeo čet ili mejl, nego pismo, koje je danas zaista gotovo i da ne postoji u stvarnosti, osim kao pa baš književni motiv? Tu načinjemo jednu lepu ideju zbirke ONISM. Čet ili mejl su komunikativni mediji koji su veoma praktični, ali su pogodni samo za neku vrstu transfera brzih i trivijalnih informacija. Ej vidimo se, ej ponesi, ej gde se nađemo. Puki podaci. Pisma su drugačija. Ona su se pisala danima i čitala danima, bila su nekoliko stranica duga. Njhov cilj nije bio SAMO prenošenje informacija (mogao je biti), nego, naročito u rukama sposobnog pisca, prenošenje čitave naše emotivno-misaone topografije. Ona nisu bila namenjena KOMUNIKACIJI, nego IZRAŽAVANJU. Razlog zašto su toliko česte danas antologije raznih pisama je zato što su pisma baš zbog toga i dobri eseji, i dobre čak kratke priče. Ko će sutra praviti antologiju naših poruka sa mesindžera? Pisma se dakle interesantan žanr: ona su istovremeno intimne ispovesti, ali su namenjena pre svega podjednako intimnom približavanju nekom drugom ljudskom biću; dolaze iz naše želje da se sa nekim prisno povežemo. Mislim da je zbog toga važno što je za osnovu svoje zbirke Dalibor uzeo baš takav jedan žanr: pismo može biti refleksivan žanr, ali je u srži, pre svega, empatičan, koji uvek podrazumeva neku vrstu prisnog dijaloga, učestvovanja u razgovoru. Što se književnokritičkog tumačenja Daliborove zbirke tiče, rekao bih da su pisma u ovoj zbirci pisana po uzoru na sličan motiv iz eksperimentalnog romana Marka Danijelevskog KUĆA LISTOVA. Znam da Dalibor voli taj roman, i to je delo zaista je slično ovoj zbirci: odiše sličnom atmosferom koja je na pola puta između jezičke razigranosti i egzistencijalnog horora; to je knjiga neobičnih jezičkih eksperimenata koja stalno koketira sa osećajem strave i anksioznosti. Međutim, autor Mark Danijelevski je zapisao da mu je najdraži opis te knjige dala jedna obožavateljka koja mu je rekla da ta knjiga za nju nije ni horor, ni neovangardni šugibugi eksperiment, ni metatekstualni lavirint tandaramandara – nego da je to, za nju, ljubavna priča, i to je rekla bez ironije ili cinizma. U toj priči o ukletoj kući i jednom metafikcijskom lavirintu referenci, krije se divna emotivna ljubavna priča. Rekao bih da je i ONISM, ispod kože, zbirka ljubavne poezije; poput ove obožavateljke, ne mislim to u metaforičnom smislu, ili kao nek uvrstu vic poente, nego kao prava ljubavna zbirka poezije, o strasti i pomirenju. Jer neobično je, Dalibor koristi elemente hipermoderne poezije, ali za većinu sličnih hipermodernih pesnika, koji su većinom pesnici refleksivni tj. filozofski, ili su pesnici socijalne ili društvene poezije, ili su pesnici naracije i neke vrste stihovanog opisa njihovog privatnog života, Dalibor je pesnik emotivni; veliki emotivac, iako to nikada možda ne biste rekli. Ako čitate njegovu poeziju uočićete odmah njegov jezik mašinske civilizacije i fluidnog života; videćete kiberpank ilustraciju na koricama; čitaćete kriptične stihove; ali primetite koliko se u njegovim pesmama pojavljuju motivi mira, eterealnsoti, čak i uz neke aksesoare romantičarske poezije (naravno u xxi-vekovnoj interpretaciji): potok, miris, pahulje, vuna, sunce, toplota, mir, voda, noć, vazduh, vetar, nostalgija, melanholija, drvo, lišće, jeleni, eho, oblak. KADA GRLO TI JE VODA, BUDEŠ DELTA, NIJE TI POTREBAN KREVET VAZDUŠASTA SI. U PROSTORIJAMA RASTE MENTA, ZVUK SA GRAMOFONA OTOPLJENI ANTARKTIK, NEŽNA VUNA, OPIJAŠ SE (touch) Prateći poetiku i samog naslova knjige, rekao bih da Daliborovi stihovi vode takvoj ideji koju književna tradicija poznaje pod imenima panteizam ili sumatraizam: bezuslovna ljubav koja znači sopstveno rastakanje i izlivanje po celom svetu, ili izlivanje u samo jedan, konkretan svet, u mikrokosmos našeg ljubavnika… Pošto ovde ima i erotske poezije, slobodno me shvatite kako želite. ONISM Dalibora Tomasovića je dakle knjiga mračne poezije, konfuzne, rasejane, često teško shvatljive. Ali poenta ove zbirke nije da potvrdi i osnaži ideju da živimo u beznadežno mračnom svetu, gde smo svi beznadežno nervozni i usamljeni. Naprotiv, ONISM primenjuje veštačko disanje na one elemente koji su magični i koji sijaju u mraku. Zbog toga bih rekao da i jeste dobra zbirka ljubavne poezije, jer za razliku od većine ljubavne poezije ovo nisu pesme koje imaju lako prepoznatljivo značenje pa da možete da ih pevate na gitari i njima barite devojke ili momke ili oba. Pablo Naruda ima jedan lep anti-ljubavni sonet koji lepo oslikava i prirodu ove knjige: NE VOLIM TE KAO DA SI RUŽA OD SOLI, TOPAZ ILI STRELA KARANFILA KOJI PRONOSI OGANJ VOLIM TE KAO ŠTO SE VOLE NEKE MRAČNE STVARI POTAJNO IZMEĐU SENKE I DUŠE Drugim rečima: ne volim te kao što se svi pretvaraju da vole; i neću da svoju ljubav izjavljujem preko motiva školske lektire ili turbofolka: moja ljubav prema tebi je samo moja i samo tvoja, i zbog toga će ostatku sveta delovati tajno, rasejano i perverzno. Jer samo ljubav koja je između senke i duše i jeste prava, baš zato što se može opisati samo konfuzijom i rasejanim mucanjem. Miloš JOcić Dalibor Tomasović (Sombor, 1989) osvojio je nagradu Mladi Dis za zbirku pesama Onism (2018) koju je štampala Gradska biblioteka “Vladislav Petković Dis” u Čačku. Roman Međuprostorje (2020) objavila je Izdavačka kuća Agora. Eseji, prikazi, poezija i kratke priče su mu objavljivani u antologijama i online časopisima.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Stihovi: Goran Babic Glazba: Arsen Dedic Crtezi: Dusan Vukotic Prisutna je i singlica! Goran Babić (Vis, 1944) jugoslovenski i srpski je književnik, dramaturg, scenarista, novinar i konceptualni umetnik. Biografija Po ocu je Hrvat a po majci Srbin. Odrastao je u Mostaru.[1] Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.[2] Krajem šezdesetih godina bio je osnivač Centra za društvene d‌jelatnosti omladine RK SOH, koja je izdavala omladinski list „Polet“.[3] Bio je glavni urednik časopisa „Oko” namenjenog aktuelnostima iz umetnosti i kulture.[3] U periodu od 1981. do 1985. godine Babić je bio zadužen za kulturu u Predsedništvu Socijalističkog saveza Republike Hrvatske.[2] Tokom devedesetih se zbog izrazitog neslaganja sa politkom HDZ-a Franje Tuđmana, seli sa porodicom za Beograd.[2] Svoj poslednji tekst objavljen u Hrvatskoj napisao je kada je na zidu u kvartu Dubrava video grafit zabranjeno za Srbe, pse i Cigane. Svoj tekst je završio rečenicom: Tražite me među Srbima, psima i Ciganima.[4] Objavio je sedamdesetknjiga iz različitih žanrova.[1] Radio je za televiziju, radio, novine i film.[5] Režirao je dokumentarne filmove i TV emisije, a po njegovim tekstovima su drugi režiseri snimali TV drame i seri, pozorišne predstave, crtane filmove (`Riblje oko`) ili snimali gramofonske ploče (Arsen Dedić, Kornelije Kovač).[5][6] Poezija mu je uvrštena u antologije srpske i hrvatske poezije.[5] Sa suprugom ima tri kći. Arsenije Arsen Dedić (Šibenik, 28. jul 1938 — Zagreb, 17. avgust 2015) bio je jugoslovenski i hrvatski pjevač, kompozitor, pjesnik, aranžer, tekstopisac, kantautor i muzičar. Autor je i izvođač više desetina šansona i pobjednik mnogih muzičkih festivala. Napisao je, komponovao i izveo brojne živopisne ljubavne i misaone pjesme, a svojim izvornim muzičkim stilom stekao mnogobrojne poklonike. Slovi za jednog od utemeljitelja šansone u Hrvatskoj. Uz muziku, objavio je više zbirki lirike. Prevodio je i obrađivao poznate šansonjere i autore, među njima Đina Paolija, Serđija Endriga, s kojima je često sarađivao, i Žaka Brela, koji je svojim likom i djelom snažno uticao na njegovu karijeru. Osnovno određenje mu je muzika, ali u spoju sa poezijom, istakao je vlastiti kantautorski govor, koji ga je najviše i obilježio. Napisao je muziku za stihove Miroslava Krleže, Dobriše Cesarića, Tina Ujevića, Zvonimira Goloba i mnogih drugih. Njegove pjesme su prevodili i obrađivali mnogi izvođači, a sâm je pisao za mnoge poznate hrvatske estradne umjetnike, među kojima se ističu Gabi Novak, klape i Ibrica Jusić. Veliki dio njegova opusa čini primijenjena muzika za televiziju, film i pozorište. Bio je član Hrvatskog društva kompozitora i Hrvatskog društva pisaca. Poznat je i pod nadimcima „pjesmar”, „akademski težak” i „pjesnik opšte prakse”. Smatra se najkompletnijim i najvažnijim kantautorom u istoriji hrvatske popularne muzike.[1] Biografija Djetinjstvo i mladost Arsenije Dedić je rođen 28. jula 1938. u Šibeniku, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Bio je drugo dijete u porodici Jovana (1902—1983) i Veronike (djevojačko Miković; 1904—1995).[2] S očeve strane svi su bili Srbi pravoslavci koji su poticali iz okoline Drniša,[3] dok je majka bila Hrvatica iz Rupa, kod Skradina i u pravoslavlje je prešla prilikom udaje za Jovana.[4][5] Jedna baka je bila italijanskog porijekla.[6] Dedić je odrastao u siromašnoj, seljačkoj porodici, a majka (nadimak Jelka[7]) bila je nepismena, veoma pobožna domaćica i pralja, koju je on kasnije opismenio.[8][9] Majku je često isticao kao izvor nadahnuća i osobu kojoj se divio.[10][11] Iako je majka htjela da se zove Igor, po nagovoru sveštenika dala mu je ime Arsenije, po patrijarhu srpskom Arseniju III.[4] Otac Jovan je bio zidar i vatrogasac dobrovoljac, kasnije poslovođa u pomorskom građevinskom preduzeću „PomGrad”, a pored posla se bavio i poljoprivredom.[12] Jovan je bio i muzički nadaren i u Šibenskoj narodnoj glazbi i hotelskoj kapeli je svirao više instrumenata — trubu, tubu i timpane.[11][12][13] Tokom italijanske okupacije (1941—1943) i ustaške vlasti (1943—1944) u Šibeniku tokom Drugog svjetskog rata i u poslijeratnom periodu koji je obilježen manjkom hrane i nemaštinom, neka vrijeme je proveo sa majčinom rodbinom u Rupama i Dubravicama, uz rijeku Krku u zaleđu Šibenika.[14] Djetinjstvo je proveo u šibeničkoj četvrti Varoš, u kući sa brojem 41. u današnjoj ulici Nikole Tesle, u kojoj je rođen Igor Mandić, a neko vrijeme su živjeli i Vice Vukov i Mišo Kovač.[3][12][15] Dedić je bio u veoma dobrim prijateljskim odnosima sa Vukovim.[16] Život u Šibeniku, motivi grada i njegovo stanovništvo, kao i sredozemni ugođaj, obilježili su veliki dio Dedićevog opusa.[17] U djetinjstvu, Dedić je posjećivao i pravoslavnu i katoličku crkvu. Arsena i njegovog starijeg brata Milutina — koji je bio srpski akademski slikar — u muziku limenih duvačkih instrumenata je uveo njihov otac Jovan. Arsen je svirao prilikom svečanosti i koncerata, ali često i tokom sprovoda. Prvi učitelj flaute bio mu je njemački vojnik koji je ostao u Šibeniku poslije rata.[18] Na radiju, kojeg mu je poklonio ujak, slušao je italijanske izvođače (među kojima se ističe Domeniko Modunjo), kojima se divio.[19] Na nagovor Lovre Matačića, koji je tada boravio u Šibeniku, petnaestogodišnji Dedić je počeo svirati u pozorišnom orkestru. Šibenik je sredinom pedesetih godina 20. vijeka imao operu pod vodstvom Jakova Gotovca, a Dedić se sve više počinje zanimati za muziku.[20] Kao dječak, a ni u kasnijem dobu, nije volio fudbal. Pohađao je šibensku gimnaziju, bio je jedan od najboljih učenik i član košarkaške ekipe,[21] a uporedo je pohađao i srednju muzičku školu.[4] Svoju sklonost prema muzici ispoljio je i osnivanjem klape tokom gimnazijskih dana, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.[22] Muzička karijera Početak Nakon mature 1957. odlazi u Zagreb, gdje mu je živio ujak. Upisuje Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu sa namjerom sticanja „solidnog znanja”, ali ga ubrzo počinje sve više privlačiti umjetnost, od vajarstva do slikarstva. Kako je na početku stanovao u Muzičkom internatu, sa sedam drugih studenata prava koji su svirali instrumente, on ostaje vezan za muziku. Uporedo sa prve dvije godine prava, ponovo pohađa i završava posljednja dva razreda srednje muzičke škole (iako ih je već položio u Šibeniku). Počinje pisati pjesme. Njegov cimer, Mario Boljuni, svirao je klavir i već je imao svoj orkestar s kojim je nastupao u plesnim dvoranama u Ribnjaku.[23] Zbog toga je angažovao Dedića kao vokalistu. Pjevao je pjesme Domenika Modunja, The Platters-a, Pola Anke i ostalih u to vrijeme popularnih izvođača. Istovremeno se zanima za poeziju. U zagrebačkom časopisu Prisutnosti Dedić je objavio 1958. dvije pjesme pod zajedničkim naslovom Čuda. Zbog pjesama sa religijskim motivima, „Gospodinu Isuskrstu” i „Svetom Nikolu”, doveden je pred povjereništvo i otpušten kao stalni spoljašnji honorarni saradnik sa Radija Zagreb.[13][24] Pogođen zabranom, nego vrijeme provodi u okolini Zagreba. Nakon toga prekida pisanje pjesama i započinje period autorske pauze. Ostavši bez prihoda, kao student okreće se pisanju aranžmana, prepisivanju nota i sličnim poslovima. [Ja] sam studirao na Akademiji glazbu, bio sam uvjeren da ću bit’ skladatelj isključivo klasične glazbe. I onda sam napisao tri minijature za flautu i klavir, dosta modernistički napisano, a onda s vremenom… Znali su kolege da pišem stihove, onda sam pisao svakome, Kalođeri, Kabilju, jednome, drugome, Vučeru, više ne znam kome… Dedić, 2006.[25] Tokom pravnih studija počinje pjevati u akademskom horu „Ivan Goran Kovačić”. Sklonost ka muzici je na kraju prevagnula i nakon završene tri godine prava prekida studije 1959. godine. Iste godine upisuje Muzičku akademiju. Kako bi došli do novca potrebnog za kupovinu flaute, njegovi roditelji su prodali svinju.[12][26][27] Za festival „Zagreb ’59” Boljuni je poslao kompoziciju „Mornarev ča-ča-ča”, a Dedića je zamolio za pisanje stihova, na šta je on pristao i napisao ih pod pseudonimom Igor Krimov, jer je pisanje tekstova smatrao epizodom „koje ću se ja kasnije lišiti. Dat’ ću svoje ime onda kad budem pisao pravu poeziju i pravu glazbu”.[23][25] Kako nije imao prikladne odjeće ni novca za ulaznice, festivalu nije prisustvovao. Kompozicija je osvojila nagradu, a Dediću je kao tekstopiscu pripala nagrada od 15.000 dinara, što je za studenta bio priličan iznos. Ubrzo počinje sa pisanjem tekstova za još Boljunijevih kompozicija, od kojih „Poslije ljubavi” na festivalu „Sarajevo ’60” dobija nagradu za najbolji tekst. Sa Boljunijem osniva vokalni kvartet „Prima” 1960. godine. Iako je i sam pomalo komponovao, pažnju usmjerava na pisanje i aranžiranje za druge, među kojima su Alfi Kabiljo i Nikica Kalođera. Sastav „Prima” prolazi na audiciji za mlade pjevače Televizije Zagreb „Prvi put pred mikrofonom” i dobija sigurne nastupe i honorar. To utiče i na Dedića i ostale, koji muziku počinje shvatati sve ozbiljnije i profesinalnije, izdvajajući za nju sve više vremena. Sa ljubljanskim ansamblom objavljuje dva singla, prepjeve kompozicija Let`s twist again od Čabija Čekera i Nata per me od Adrijana Čelentana. Kada je čuo Đina Paolija 1961, pronalazi se u novom žanru. Nastavlja sa objavljivanjem pjesama u splitskom časopisu Vidici i časopisu Polet, što primjećuje Zlatko Tomičić. Dubravko Horvat od Dedića, a u ime Antuna Šoljana, traži pjesmu za novi Šoljanov časopis Književnik, na šta Dedić pristaje.[3] Krajem 1961. vjenčava se sa Vesnom Matoš, nećakinjom Antuna Gustava Matoša, sa kojom u decembru 1962. dobija ćerku Sandru. Nastupao je i u zagrebačkim džez sastavima kao flautista. Zbog nesuglasica, sastav „Prima” se raspada, a kako se u isto vrijeme raspao i sastav koji je vodio Hrvoje Hegedušić, Dedić pristupa Hegedušiću i osniva „Zagrebački vokalni kvartet”. Povremeno je nastupao i kao pjevač kvarteta „Melos”, za koji se sve više vezuje, usljed raspada „Prime”. Na festivalu „Zagreb ’62” izvode kompoziciju „Negdje” Nikice Kalođera. Ipak, kako su članovi „Melosa” mogli učestvovati sa različitim intenzitetima i nisu se željeli baviti muzikom profesionalno, prijateljski se razilaze 1962. godine. Zbog toga, Dedić započinje karijeru kao vokalni solista. Kako polako shvata da šlageri ne zadovoljavaju njegov muzički izraz, Dedić se okreće francuskoj šansoni i đenovljanskoj školi muzike. Sljedeće godine (1963) na zagrebačkom festivalu kao vokalni solisti se pojavljuju Zvonko Špišić i Dedić, čime se postepeno rađa novi muzički pravac u Hrvatskoj — šansona. Izvodi kompozicije „Milioner”, „Jesenji dažd” i „Bolero noći”. Uskoro dobija poziv na „Beogradsko proleće” i splitske „Melodije Jadrana ’63”, gdje se upoznaje sa Zdenkom Runjićem i izvodi njegovu kompoziciju „Čovjek od soli” i svoju prvu cjelovitu, autorsku kompoziciju „Onaj dan”, za koju dobija nagradu. Nakon toga komponuje „Večer sa Ksenijom” na nagovor Boška Petrovića, za flautu i Zagrebački džez kvartet. Nakon 1963. počinje pisati pjesme pod pravim imenom („Vratija se Šime”, „Maškare”, „Vino i gitare” itd.). Festivali 1964—1969. U februaru 1964. diplomirao je flautu na Muzičkoj akademiji, a u aprilu odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Tokom boravka u Gospiću upoznaje Rada Šerbedžiju, u to vrijeme glumca amatera, i razrađuje neke kompozicije. Odlazi na turneju sa vojnim sastavima po zemljama Varšavskog sporazuma. Na turneji piše i razrađuje pjesme i kompozicije, a tokom putovanja u vozu od Odese do Kišinjeva susreće francuske filozofe, bračni par Žan-Pol Sartr i Simon de Bovoar, sa kojima razgovara.[28][29] Prilikom putovanja jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita brodom u egipatski grad Aleksandrija, naređeno mu je da se ukrca na Galeb, gdje je svirao i zabavljao vojnike i goste.[28] Još uvijek kao regrut, u vojnoj uniformi na splitskom festivalu izvodi pjesmu „Kuća pored mora” 1964, koju je napisao tokom služenja vojnog roka u Otočcu.[23][30] Kompozicija je jedva ušla na festival, s obzirom da je već odbijena na opatijskom, zagrebačkom i beogradskom festivalu. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu publike i nagradu za najbolji tekst. Sam Dedić je bio iznenađen, jer je do tada uglavnom pisao i komponovao za druge. Postaje senzacija i istovremeno potvrđen kao kantautor i šasonjer, stvarajući potpuno novi muzički žanr u Hrvatskoj.[31] U izboru časopisa „Studio”, čitaoci ga biraju za trećeg najpopularnijeg pjevača zabavne muzike u državi (11% glasova).[32] Iste godine, u sklopu zagrebačkog festivala okuplja se grupa od desetak kompozitora i književnika pod nazivom „Studio 64”, a sa ciljem popularizacije šansone. Dedić predstavlja kompoziciju „Moderato cantabile”, napisanu još 1961, koju prvi put izvodi na „Zagrebfestu ’64” u sklopu koncerta „Studija 64”, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put i svrstava ga među utemeljivače zagrebačke škole šansone. Iste godine piše kompozicije „Čovjek kao ja” i „Želim zadržati ljeto”. Izdavačka kuća Jugoton mu izdaje prvu singl ploču. Početkom 1965. razvodi se od supruge, nakon tri i po godine braka. Na Zagrebfestu učestvuje sa pjesmom „Čovjek kao ja” i na TV Zagreb upoznaje Serđa Endriga, sa kojim započinje dugogodišnje prijateljstvo i saradnju. Raskida saradnju sa televizijom, kako bi imao više vremena i time postaje slobodni umjetnik i izvođač.[33] Negdje 1965. godine počeo sam sa solističkim koncertima. U neku ruku ta je godina bila prijelomna u mom stvaralaštvu. Mnoge su dileme sada bile raščišćene, shvatio sam s kojim ljudima mogu računati u teškim trenucima, naučio sam da se najviše moraš osloniti na samog sebe i da entuzijastičkih zaleta poput onog sa „Studijem 64” više neće biti. Dedić, januar 1968.[33] Iste godine nastupa na splitskom festivalu sa kompozicijom „Stara cura”, koja biva pogrešno shvaćena: umjesto ode usamljeno Šibenčanki, publika je shvata kao ruganje i napad na starije žene i zbog toga Dedić doživljava neprijatnosti. Po završetku festivala, odlazi kod rodbine u Dubrovnik na neko vrijeme, gdje su se nastavili napadi zbog pjesme. Za isti festivala 1966. piše kompoziciju „Moj brat”, koja osvaja treću nagradu publike, dok su je žiri i struka odbacili, navodeći kao razlog beznačajnost i trivijalnost teksta.[23] Zbog takvog prijema i neslaganja sa politikom festivala, postepeno se udaljava od festivala narednih godina. Izvan festivala objavljuje pjesme „Čovjek i pas”, „Sanjam te”, „Pjevam da mi prođe vrijeme” i druge. Posljednja je izazvala burne reakcije, jer je bila shvaćena kao ironični napad na „društveno angažovane” prorežimske pjesme.[7][34] Sa Endrigom 1967. održava zajednički koncert u Parizu.[33] Iste godine nastupa na festivalu u Opatiji sa pjesmom „Ni ti, ni ja”, a na festivalu „Pjesma ljeta” sa pjesmom „Ako si pošla spat”, sa kojom pobjeđuje na festivalima u Zagrebu i Dubrovniku.[35] Na „Splitu ’68” nastupa sa pjesmom „To je moj svijet”. Uskoro otpočinje saradnju sa Dragom Mlinarcem i njegovom rok-grupom „Grupa 220”. U tom razdoblju je korigovao uši.[36] Na splitskom festivalu u alternaciji sa italijanskim kanconjerom Paolijem izvodi kompoziciju „Vraćam se”, za koju dobija prvu nagradu žirija. Publika je prilikom proglašenja pogrešno shvatila da je riječ o proglašenju apsolutnog pobjednika festivala, zbog čega je protestovala i zviždala, što je Dediću bio povod za napuštanje festivala na neko vrijeme.[37] Prva trilogija 1969—1973. U novembru 1969. snima, a u decembru objavljuje, svoj prvi studijski album „Čovjek kao ja”, koji dostiže sami vrh ljestvice prodatih albuma, stiče sertifikat Zlatna ploča (prva za Jugoton) i ukupno se prodaje u oko 60.000 primjeraka. Kasnije je album ocijenjen kao jedan od najboljih debitantskih albuma u hrvatskoj i jugoslovenskoj muzici. Dedić otpočinje saradnju sa pjesnikom Željkom Sabolom, koji za njega piše pjesme „Djevojka za jedan dan”, „Pusti me da spavam”, „Ti se smiješ” i druge. Na festivalima izvodi svoje nove kompozicije, „Ono sve što znaš o meni”, „Prazna obećanja”, „Sve bilo je muzika”. Izlazak njegove zbirke pjesama „Brod u boci” 1971. u biblioteci Griot, u izdanju Kroacija koncerta Zvonimira Goloba, bio je šok i novo iznenađenje za publiku i kritičare. Iako je publika očekivala knjigu sabranih tekstova njegovih već izvedenih pjesama, Dedić je objavio novo umjetničko djelo i široj publici se predstavio kao pjesnik. Knjiga se prodala u osam izdanja i više od 80.000 primjeraka. Obavljena na Golobovo insistiranje, zbirku je propratio njegov komentar „zahvaljujući Dediću zabavna glazba je primila velik’ broj novih slušatelja iz redova intelektualaca”.[13] Iste godine povodom velikog Marijanskog kongresa, koji se održavao u Mariji Bistrici, Dedić je napisao tekst i muziku za pjesmu „Majka Marija” i dao je veliki intervju za Glas Koncila u kojem je govori o svom odnosu prema vjeri i crkvi.[10] Zbog toga je više mjeseci bio izložen cenzuri u državnim medijima.[11][38] Album „Arsen 2” objavljuje 1971, sa antologijskim kompozicijama „Ne plači”, „O, mladosti” i obradom Brelove „Ne me quitte pas”. Album je sadržao niz šansona humorističkog i kabaretskog ugođaja[39] i bio je manje komercijalan od prethodnog. Pjesma „Gazela”, primjera radi, emitovana je samo jedanput u godini dana na svim radio-stanicima.[40] Kako je istovremeno radio saundtrek za film Živa istina Tomislava Radića, nastaju pjesme „Takvim sjajem može sjati” i „Balada o prolaznosti”, koje su takođe uvrštene na album „Arsen 2”.[41] Zbog stihova pjesme „Takvim sjajem može sjati” i konteksta u filmu (prikaz Drugog svjetskog rata) izbio je skandal.[42] Dobio je sina Matiju 1973, nakon čega se vjenčao sa Gabi Novak, sa kojom je bio u vezi još za vrijeme prvog braka, dok im je kum bio italijanski kantautor Đino Paoli.[43] Postaje suzdržaniji, sklon ironiji i satiri, a nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu. Eksperimentišući sa zvukom, u jesen 1973. snima, a pred kraj godine objavljuje, dvostruki album „Homo volans”, prvi dvostruki album u hrvatskoj i jugoslovenskoj diskografiji. „Homo volans” bio ujedno bio i prvi konceptualni album na navedenom prostoru. Smatra se „kamenom međašem autorova iskoraka iz tradicionalnog zabavno-glazbenog okvira”.[44] Velimir Cindrić je izjavio kako kompozicije sa albuma zvuče „razvijenije, produbljenije i iskusnije” i da je Dedić sa njima napravio „veliki skok i stvorio svojevrstan amalgam avangardnoga, klasika i hitova”. Primjećeni su atonalni zvukovi i uticaj džeza.[45] Na albumu je ipak prevagnula kantautorska crta kroz pjesme „Tvoje nježne godine”, „Laku noć, muzičari” i „Modra rijeka” (po poeziji Maka Dizdara.[46] Značajni komercijalni uspjeh među pjesmama sa albuma zabilježila je kompozicija „Tvoje nježne godine”, ali Nenad Polimac smatra da je „album bio krcat pjesmama koje su bile dosta pretenciozne i jako autorske [te] uopće nisu pretendirale na bilo kakva mjesta na radijskim top listama”.[7] Odlično kritički primljen, kasnije je smatran „jednim od najboljih i najambicioznijih Dedićevih albuma”. U maju 1974. dospio je na osmo mjesto ljestvice deset najprodavanijih albuma.[47] Okretanje pjesnicima 1973—1980. Na albumu „Porodično stablo” u saradnji sa producentom Kornelijem Kovačom 1976. se približava rok muzici pod uticajem talasa jugoslovenskog progresivnog roka. Na „Porodičnom stablom” svoje pjesme je „smjestio u pomalo kičaste i tendenciozno supermoderne aranžmane”.[48] Iste godine je sa Goranom Bregovićem objavio pjesmu „Loše vino”. Album „Otisak autora” objavljuje 1976. godine. Sredinom sedamdesetih godina namjeravao je snimiti album obrada pjesama Lenarda Koena, koje je za njega prepjevao pjesnik Nikica Petrak. Zbog tehničke greške, album je tokom postprodukcije u Jugotonu izbrisan pa je Dedić obustavio projekat. Sačuvane su četiri pjesme na demo-snimcima njegovog nastupa u jednoj muzičkoj emisiji na TV Beogradu uz gitaru i aranžman Marijana Mokara („Stories of the Street” — „Ulične priče”, „Seems So Long Ago, Nancy” — „To sve je davno sad”, „The Stranger Song” — „Strančeva pjesma” i „The Partisan” — „Partizan”).[49] Sve više piše za druge, pa i za Gabi Novak, a počinje pisati muziku i za pjesnička djela (albumi „Dedić-Golub” 1977, EP „Snijeg u maju” sa stihovima Gorana Babića 1979. i Pjevam pjesnika 1980, na kojem je Dedić između ostalog pjevao pjesme Krleže, Kaštelana, Ujevića i Kovačića). Do izražaja dolazi njegova sklonost scenskoj muzici i piše muziku za pozorišta, film i televiziju. Autorska pjesma ostaje njegov osnovni izraz, ali piše i primijenjenu muziku, pjesme za dalmatinske klape, muziku za reklamne spotove. Iako je još ranih šezdesetih godina pisao za klape, sedamdesetih i kasnije piše i komponuje pjesme koje su danas gotovo postale narodne („Zaludu me svitovala mati”, „Vratija se Šime”, „Sve ti sritno bilo”, „Rodija se sin”, „Dida moj”, „Ni u moru mire” i druge).[50] Njegov rad na šimenskom idionimu značajan je i sa lingvističkog gledišta.[51] Sedamdesete završava albumom „Rimska ploča” (1979), na kome je napisao muziku za pjesme Tina Ujevića „Odlazak” (u saradnji sa Seđiom Endrigom), „Zagrli me” i saundtrek za film „Vlakom prema jugu” Petra Krelje. Filmofilija i provincija 1980—1990. Tokom osamdesetih godina Dedić objavljuje čak 14 nosača zvuka. Na albumu „Naručene pjesme” (1980) sabrao je sve svoje kompozicije koje je napisao drugima, poput „Sve je to od lošeg vina” do „Pamtim samo sretne dane”. Iste godine objavljuje i prvi studijski album sa suprugom Gabi Novak, „Arsen & Gabi”, sa završnom pjesmom „Stara moja, stari moj”. Potpisuje muziku za audio-knjigu za djecu sa pričama Hansa Kristijana Andersena 1981. godine.[52] U tom razdoblju nastavlja sa pisanjem pjesama za djecu i sljedeće godine objavljuje album „Arsen pjeva djeci” („Nije lako bubamarcu”, „Čemu služe roditelji”…). U albumu „Provincija” (1984) objavio je kompozicije koje su kasnije redovno uvrštavane u spiskove njegovih boljih pjesama („Djevojaka iz moga kraja”, „Sve te vodilo k meni”, „Razgovor s konobarom”). Potpisuje saundtrek za film „Antikazanova” i dvostruki nosač zvuk ironičnog imena „Kantautor” 1985, u kojem obrađuje i objavljuje prepjeve Brela, Koena, Lenona, Paolija, Okudžave i drugih, ali izvodi i kompozicije koje su napisali i komponovali drugi (Golob, Diklić, Britvić, Monteno). Sljedeće godine odlazi u krajeve kajkavske popevke album „Moje popevke” na kojem je sabrao 16 pjesama (uglavnom po tekstu Drage Britvića), koje su Dedić i Novakova izvodili na festivalu u Krapini. Pod uticajem žanra zagrebačkog kabarea prije Drugog svjetskog rata (naročito Vlahe Paljetka) osmišljava i sastavlja ironično-kabaretski program „Cabaret Arsen”, kritički dobro prihvaćen, ali ga zanemaruje kako bi se okrenuo muzici za film i pozorište.[25][53] Album „Kino sloboda” (1987), u zlatnom izdanju, posveta je trenucima mladosti, filmofiliji i isječcima iz Šibenika, posebno zbog samo naziv albuma u čast kina „Sloboda” koje je postojalo u Dedićevoj četvrti između 1946. i 1965. godine. Na albumu se nalaze kompozicije „Otkako te ne volim”, „Provincijsko kino”, „Tko stoji iza mene”, „Original saundtrek” i druge. Iste godine nastupa na koncertu sa Borom Đorđevićem u Beogradu, a snimak nastupa nije službeno objavljen, ali se našao na crnom tržištu. Ponovo objavljuje nosač zvuka sa suprugom Gabi Novak, „Hrabri ljudi” 1988, sa podnaslovom „Gabi i Arsen — 30 godina na sceni”. Sljedeće godine svoje stvaralaštvo za film i televiziju objavljuje na albumu „Glazba za film i TV” i objavljuje uglavnom prerade svojih ranijih pjesama zajedno sa slovenačkim kantautorom Zoranom Predinom na ploči „Svjedoci priče”....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Pripovest o kraljevstvu s kraja sveta Elric iz Melnibonéa nužan je naslov u kanonu tvrde fantazije, knjiga koju nijedan obožavatelj fantazije ne smije ostaviti nepročitanu. Autor Michael Moorcock, već veliki igrač znanstvene fantastike, učvrstio je svoju poziciju u panteonu fantastike sagom o Elricu od pet knjiga, čiji je Elric iz Melnibonéa prvi nastavak. Imenjak iz knjige, zamišljeni albino car umiruće nacije Melniboné, svojevrsni je Superman za Gote, istinski arhetip žanra. Mladi Elric je ciničan i melankoličan kralj, nasljednik nacije čija je 100.000-godišnja vladavina svijetom završila manje od 500 godina nakon toga. Više zainteresiran za razmišljanje nego za držanje prijestolja, Elric je nevoljni vladar, ali također shvaća da ne postoji drugi dostojan nasljednik i da opstanak njegove nekada moćne, dekadentne nacije ovisi samo o njemu. Elricov podli, okrutni rođak Yrkoon nema strpljenja za svog fizički slabog rođaka i neprestano kuje zavjeru da preuzme Elricovo prijestolje, obično preko njegovog mrtvog tijela. Elric od Melnibonéa prati Yrkoonove spletke, dostižući svoj vrhunac u bitci između Elrica i Yrkoona s demonskim oštricama runa Stormbringer i Mournblade. U ovoj bitci Elric preuzima kontrolu nad Stormbringerom koji krade duše, događaj koji se pokazao ključnim za sagu o Elricu. -- Paul Hughes Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939.) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960 -ih i 70 -ih godina. [2] Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike `Novi val` u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. [3] [4] Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969.) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. [5] Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu `50 najvećih britanskih pisaca od 1945.` Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939. [7], a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate [8] i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). [9] Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim`s Progress. [11] Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. [8] On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. [12] 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. [13] [14] [15] Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. [16] Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski `New Wave` u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World`s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. [17] Njegova supruga Linda je Amerikanka. [18] Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. [8] [19] Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: `Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.` [20] Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: `Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. `[20] Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, [17] Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi `marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju`, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. [20] Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw`s Own od 1950. nadalje. [7] Godine 1957., u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča `Sojan mačevalac` . [21] Sa 18 godina (1958.) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) [22] i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je `Going Home` (1958; s Barrington J. Bayley). `The Sunded Worlds`, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962., koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom `The Blood Red Game` iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD -u, Paperback Library, 1966). [1] Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. [1] Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike `New Wave`. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od `tvrde znanstvene fantastike` [23] koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o `Novom valu` nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao `James Colvin`, `kućni pseudonim` koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin -ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao `William Barclay`. Moorcock uvelike koristi inicijale `JC`; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova `Vječni prvak`, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti `Warwick Colvin, Jr.` kao pseudonim, osobito u svojoj prozi `Drugi eter`. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread . [24] Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. [6] Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa `Vječni prvak`, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je `mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.` [25] Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat `pulpnog` autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte `Čarobnjaštvo i divlja romansa - Moorcock` i `Smrt nije prepreka - Colin Grenland`). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980 -ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne `mainstream` romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se `povlači` iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). [a] Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984.) i Jeruzalemske zapovijedi (1992.), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006.). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz `Drugi eter` koji počinje s `KRV `. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva `Minos Aquilinas` koji je postao prvi `Minos von Bek` i kasnije `Sam Begg` u tri različite verzije pripovijetke `Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca`), [26] velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče `Elric iz Melnibonéa`. [27] U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. [28] U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept `Vječnog prvaka`, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. [29] Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva `Multiverzum`. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, [30] te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane `Hawkmoon` i `Corum`). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019., BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. [31] Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati ​​još jednu varijaciju teme multiverzuma. [29] Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968.), snimljena je 1973. godine kao igrani film. [32] Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, `Modem Times`, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao `Modem Times 2.0`. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB -u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. [33] On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. [1] [potrebno je pojašnjenje] Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta `Vesele Engleske`, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. [34] Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988.), a njihova recenzija nije odbojna. [A] Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978., `Starship Stormtroopers` (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju `autoritarne` fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. [35] Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. [36] Dvije kratke priče Keitha Robertsa, `Coranda` i `Olupina kuje koja se ljubi`, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera `The Gothic Touch`, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995-1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. [37] Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio [38] da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u `zajedničkim univerzumima` drugih ljudi. [39] Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. [40] Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati ​​iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. glazba, muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, `Starcruiser` u kombinaciji s `Dodgem Dude`, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. [41] Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl `Brothel in Rosenstrasse` u ograničenom izdanju iza kojeg stoji `Time Center`. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill`d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016., Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind [42]: pjesma Hawkwind `The Black Corridor`, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, [43] za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme `Sonic Attack`, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za `Sonic Attack`), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: `Black Blade`, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, `Veteran iz psihičkih ratova`, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na `Ratnike na rubu vremena`, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju `veteranima tisuću psihičkih ratova`) , i `The Great Sun Jester`, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind -a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD -u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. [44] Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. [45] Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). [44] [46] On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) [44] [potrebno pojašnjenje] Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. [47] 2004. Prix Utopiales `Grandmaster` nagrada za životno djelo [44] 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru [48] 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika [46] Bio je `počasni gost` na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku [49] i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela [44] Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva [50] 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva [51] Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh [52] 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands [53] Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka [54] 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanstveno -fantastični roman: Gloriana [55] Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana Plava Ptica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Treca knjiga velike sage o Elriku od Melnibonea `Onda moramo biti vezani jedni za druge. Vezani lancima iskovanim iz pakla i okolnostima koje proganjaju sudbine. Pa, onda - neka bude tako - i ljudi će imati razloga za drhtanje i bijeg kada čuju imena Elrica iz Melnibonea i Stormbringer, njegov mač. Mi smo dvije takve vrste - proizvedeni od strane doba koje nas je napustilo. Dajmo ovom dobu povoda da nas mrzi.` Imrryr, grad iz snova; Yyrkoon, omraženi uzurpator; Cymoril, ljubljeni... svi su pali pred bijesom i nezemaljskom moći princa albino i njegovog strašnog mača. Elric se konačno suočio sa sudbinom koja je trebala biti njegova u ovoj ukletoj eri - da mora ići naprijed, mač i čovjek kao jedno, a pustoš i užas će mu zauvijek biti u prvom planu sve dok ne pronađe svoju Svrhu koja mu je još bila nejasna . Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939.) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960 -ih i 70 -ih godina. [2] Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike `Novi val` u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. [3] [4] Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969.) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. [5] Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu `50 najvećih britanskih pisaca od 1945.` Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939. [7], a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate [8] i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). [9] Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim`s Progress. [11] Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. [8] On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. [12] 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. [13] [14] [15] Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. [16] Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski `New Wave` u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World`s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. [17] Njegova supruga Linda je Amerikanka. [18] Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. [8] [19] Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: `Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.` [20] Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: `Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. `[20] Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, [17] Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi `marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju`, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. [20] Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw`s Own od 1950. nadalje. [7] Godine 1957., u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča `Sojan mačevalac` . [21] Sa 18 godina (1958.) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) [22] i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je `Going Home` (1958; s Barrington J. Bayley). `The Sunded Worlds`, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962., koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom `The Blood Red Game` iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD -u, Paperback Library, 1966). [1] Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. [1] Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike `New Wave`. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od `tvrde znanstvene fantastike` [23] koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o `Novom valu` nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao `James Colvin`, `kućni pseudonim` koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin -ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao `William Barclay`. Moorcock uvelike koristi inicijale `JC`; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova `Vječni prvak`, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti `Warwick Colvin, Jr.` kao pseudonim, osobito u svojoj prozi `Drugi eter`. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread . [24] Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. [6] Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa `Vječni prvak`, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je `mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.` [25] Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat `pulpnog` autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte `Čarobnjaštvo i divlja romansa - Moorcock` i `Smrt nije prepreka - Colin Grenland`). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980 -ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne `mainstream` romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se `povlači` iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). [a] Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984.) i Jeruzalemske zapovijedi (1992.), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006.). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz `Drugi eter` koji počinje s `KRV `. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva `Minos Aquilinas` koji je postao prvi `Minos von Bek` i kasnije `Sam Begg` u tri različite verzije pripovijetke `Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca`), [26] velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče `Elric iz Melnibonéa`. [27] U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. [28] U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept `Vječnog prvaka`, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. [29] Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva `Multiverzum`. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, [30] te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane `Hawkmoon` i `Corum`). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019., BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. [31] Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati ​​još jednu varijaciju teme multiverzuma. [29] Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968.), snimljena je 1973. godine kao igrani film. [32] Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, `Modem Times`, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao `Modem Times 2.0`. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB -u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. [33] On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. [1] [potrebno je pojašnjenje] Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta `Vesele Engleske`, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. [34] Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988.), a njihova recenzija nije odbojna. [A] Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978., `Starship Stormtroopers` (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju `autoritarne` fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. [35] Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. [36] Dvije kratke priče Keitha Robertsa, `Coranda` i `Olupina kuje koja se ljubi`, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera `The Gothic Touch`, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995-1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. [37] Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio [38] da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u `zajedničkim univerzumima` drugih ljudi. [39] Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. [40] Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati ​​iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. glazba, muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, `Starcruiser` u kombinaciji s `Dodgem Dude`, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. [41] Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl `Brothel in Rosenstrasse` u ograničenom izdanju iza kojeg stoji `Time Center`. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill`d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016., Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind [42]: pjesma Hawkwind `The Black Corridor`, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, [43] za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme `Sonic Attack`, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za `Sonic Attack`), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: `Black Blade`, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, `Veteran iz psihičkih ratova`, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na `Ratnike na rubu vremena`, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju `veteranima tisuću psihičkih ratova`) , i `The Great Sun Jester`, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind -a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD -u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. [44] Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. [45] Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). [44] [46] On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) [44] [potrebno pojašnjenje] Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. [47] 2004. Prix Utopiales `Grandmaster` nagrada za životno djelo [44] 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru [48] 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika [46] Bio je `počasni gost` na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku [49] i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela [44] Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva [50] 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva [51] Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh [52] 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands [53] Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka [54] 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanstveno -fantastični roman: Gloriana [55] Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana Plava Ptica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Treca knjiga velike sage o Elriku od Melnibonea `Onda moramo biti vezani jedni za druge. Vezani lancima iskovanim iz pakla i okolnostima koje proganjaju sudbine. Pa, onda - neka bude tako - i ljudi će imati razloga za drhtanje i bijeg kada čuju imena Elrica iz Melnibonea i Stormbringer, njegov mač. Mi smo dvije takve vrste - proizvedeni od strane doba koje nas je napustilo. Dajmo ovom dobu povoda da nas mrzi.` Imrryr, grad iz snova; Yyrkoon, omraženi uzurpator; Cymoril, ljubljeni... svi su pali pred bijesom i nezemaljskom moći princa albino i njegovog strašnog mača. Elric se konačno suočio sa sudbinom koja je trebala biti njegova u ovoj ukletoj eri - da mora ići naprijed, mač i čovjek kao jedno, a pustoš i užas će mu zauvijek biti u prvom planu sve dok ne pronađe svoju Svrhu koja mu je još bila nejasna . Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939.) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960 -ih i 70 -ih godina. [2] Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike `Novi val` u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. [3] [4] Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969.) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. [5] Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu `50 najvećih britanskih pisaca od 1945.` Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939. [7], a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate [8] i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). [9] Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim`s Progress. [11] Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. [8] On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. [12] 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. [13] [14] [15] Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. [16] Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski `New Wave` u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World`s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. [17] Njegova supruga Linda je Amerikanka. [18] Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. [8] [19] Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: `Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.` [20] Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: `Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. `[20] Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, [17] Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi `marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju`, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. [20] Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw`s Own od 1950. nadalje. [7] Godine 1957., u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča `Sojan mačevalac` . [21] Sa 18 godina (1958.) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) [22] i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je `Going Home` (1958; s Barrington J. Bayley). `The Sunded Worlds`, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962., koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom `The Blood Red Game` iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD -u, Paperback Library, 1966). [1] Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. [1] Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike `New Wave`. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od `tvrde znanstvene fantastike` [23] koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o `Novom valu` nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao `James Colvin`, `kućni pseudonim` koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin -ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao `William Barclay`. Moorcock uvelike koristi inicijale `JC`; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova `Vječni prvak`, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti `Warwick Colvin, Jr.` kao pseudonim, osobito u svojoj prozi `Drugi eter`. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread . [24] Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. [6] Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa `Vječni prvak`, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je `mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.` [25] Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat `pulpnog` autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte `Čarobnjaštvo i divlja romansa - Moorcock` i `Smrt nije prepreka - Colin Grenland`). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980 -ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne `mainstream` romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se `povlači` iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). [a] Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984.) i Jeruzalemske zapovijedi (1992.), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006.). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz `Drugi eter` koji počinje s `KRV `. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva `Minos Aquilinas` koji je postao prvi `Minos von Bek` i kasnije `Sam Begg` u tri različite verzije pripovijetke `Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca`), [26] velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče `Elric iz Melnibonéa`. [27] U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. [28] U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept `Vječnog prvaka`, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. [29] Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva `Multiverzum`. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, [30] te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane `Hawkmoon` i `Corum`). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019., BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. [31] Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati ​​još jednu varijaciju teme multiverzuma. [29] Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968.), snimljena je 1973. godine kao igrani film. [32] Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, `Modem Times`, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao `Modem Times 2.0`. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB -u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. [33] On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. [1] [potrebno je pojašnjenje] Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta `Vesele Engleske`, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. [34] Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988.), a njihova recenzija nije odbojna. [A] Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978., `Starship Stormtroopers` (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju `autoritarne` fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. [35] Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. [36] Dvije kratke priče Keitha Robertsa, `Coranda` i `Olupina kuje koja se ljubi`, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera `The Gothic Touch`, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995-1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. [37] Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio [38] da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u `zajedničkim univerzumima` drugih ljudi. [39] Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. [40] Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati ​​iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. glazba, muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, `Starcruiser` u kombinaciji s `Dodgem Dude`, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. [41] Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl `Brothel in Rosenstrasse` u ograničenom izdanju iza kojeg stoji `Time Center`. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill`d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016., Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind [42]: pjesma Hawkwind `The Black Corridor`, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, [43] za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme `Sonic Attack`, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za `Sonic Attack`), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: `Black Blade`, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, `Veteran iz psihičkih ratova`, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na `Ratnike na rubu vremena`, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju `veteranima tisuću psihičkih ratova`) , i `The Great Sun Jester`, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind -a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD -u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. [44] Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. [45] Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). [44] [46] On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) [44] [potrebno pojašnjenje] Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. [47] 2004. Prix Utopiales `Grandmaster` nagrada za životno djelo [44] 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru [48] 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika [46] Bio je `počasni gost` na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku [49] i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela [44] Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva [50] 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva [51] Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh [52] 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands [53] Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka [54] 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanstveno -fantastični roman: Gloriana [55] Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana Plava Ptica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Pripovest o kraljevstvu s kraja sveta Elric iz Melnibonéa nužan je naslov u kanonu tvrde fantazije, knjiga koju nijedan obožavatelj fantazije ne smije ostaviti nepročitanu. Autor Michael Moorcock, već veliki igrač znanstvene fantastike, učvrstio je svoju poziciju u panteonu fantastike sagom o Elricu od pet knjiga, čiji je Elric iz Melnibonéa prvi nastavak. Imenjak iz knjige, zamišljeni albino car umiruće nacije Melniboné, svojevrsni je Superman za Gote, istinski arhetip žanra. Mladi Elric je ciničan i melankoličan kralj, nasljednik nacije čija je 100.000-godišnja vladavina svijetom završila manje od 500 godina nakon toga. Više zainteresiran za razmišljanje nego za držanje prijestolja, Elric je nevoljni vladar, ali također shvaća da ne postoji drugi dostojan nasljednik i da opstanak njegove nekada moćne, dekadentne nacije ovisi samo o njemu. Elricov podli, okrutni rođak Yrkoon nema strpljenja za svog fizički slabog rođaka i neprestano kuje zavjeru da preuzme Elricovo prijestolje, obično preko njegovog mrtvog tijela. Elric od Melnibonéa prati Yrkoonove spletke, dostižući svoj vrhunac u bitci između Elrica i Yrkoona s demonskim oštricama runa Stormbringer i Mournblade. U ovoj bitci Elric preuzima kontrolu nad Stormbringerom koji krade duše, događaj koji se pokazao ključnim za sagu o Elricu. -- Paul Hughes Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939.) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960 -ih i 70 -ih godina. [2] Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike `Novi val` u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. [3] [4] Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969.) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. [5] Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu `50 najvećih britanskih pisaca od 1945.` Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939. [7], a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate [8] i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). [9] Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim`s Progress. [11] Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. [8] On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. [12] 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. [13] [14] [15] Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. [16] Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski `New Wave` u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World`s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. [17] Njegova supruga Linda je Amerikanka. [18] Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. [8] [19] Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: `Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.` [20] Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: `Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. `[20] Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, [17] Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi `marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju`, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. [20] Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw`s Own od 1950. nadalje. [7] Godine 1957., u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča `Sojan mačevalac` . [21] Sa 18 godina (1958.) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) [22] i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je `Going Home` (1958; s Barrington J. Bayley). `The Sunded Worlds`, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962., koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom `The Blood Red Game` iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD -u, Paperback Library, 1966). [1] Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. [1] Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike `New Wave`. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od `tvrde znanstvene fantastike` [23] koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o `Novom valu` nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao `James Colvin`, `kućni pseudonim` koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin -ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao `William Barclay`. Moorcock uvelike koristi inicijale `JC`; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova `Vječni prvak`, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti `Warwick Colvin, Jr.` kao pseudonim, osobito u svojoj prozi `Drugi eter`. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread . [24] Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. [6] Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa `Vječni prvak`, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je `mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.` [25] Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat `pulpnog` autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte `Čarobnjaštvo i divlja romansa - Moorcock` i `Smrt nije prepreka - Colin Grenland`). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980 -ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne `mainstream` romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se `povlači` iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). [a] Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984.) i Jeruzalemske zapovijedi (1992.), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006.). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz `Drugi eter` koji počinje s `KRV `. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva `Minos Aquilinas` koji je postao prvi `Minos von Bek` i kasnije `Sam Begg` u tri različite verzije pripovijetke `Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca`), [26] velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče `Elric iz Melnibonéa`. [27] U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. [28] U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept `Vječnog prvaka`, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. [29] Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva `Multiverzum`. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, [30] te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane `Hawkmoon` i `Corum`). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019., BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. [31] Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati ​​još jednu varijaciju teme multiverzuma. [29] Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968.), snimljena je 1973. godine kao igrani film. [32] Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, `Modem Times`, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao `Modem Times 2.0`. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB -u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. [33] On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. [1] [potrebno je pojašnjenje] Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta `Vesele Engleske`, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. [34] Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988.), a njihova recenzija nije odbojna. [A] Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978., `Starship Stormtroopers` (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju `autoritarne` fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. [35] Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. [36] Dvije kratke priče Keitha Robertsa, `Coranda` i `Olupina kuje koja se ljubi`, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera `The Gothic Touch`, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995-1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. [37] Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio [38] da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u `zajedničkim univerzumima` drugih ljudi. [39] Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. [40] Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati ​​iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. glazba, muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, `Starcruiser` u kombinaciji s `Dodgem Dude`, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. [41] Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl `Brothel in Rosenstrasse` u ograničenom izdanju iza kojeg stoji `Time Center`. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill`d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016., Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind [42]: pjesma Hawkwind `The Black Corridor`, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, [43] za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme `Sonic Attack`, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za `Sonic Attack`), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: `Black Blade`, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, `Veteran iz psihičkih ratova`, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na `Ratnike na rubu vremena`, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju `veteranima tisuću psihičkih ratova`) , i `The Great Sun Jester`, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind -a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD -u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. [44] Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. [45] Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). [44] [46] On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) [44] [potrebno pojašnjenje] Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. [47] 2004. Prix Utopiales `Grandmaster` nagrada za životno djelo [44] 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru [48] 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika [46] Bio je `počasni gost` na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku [49] i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela [44] Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva [50] 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva [51] Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh [52] 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands [53] Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka [54] 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanstveno -fantastični roman: Gloriana [55] Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana Plava Ptica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Elrik od Melnibonea, ponosni princ ruševina, poslednji gospodar umiruće rase, luta zemljama Mladih kraljevstava u potrazi za zlim čarobnjakom Telebom K`arnom. Njegov cilj je osveta. Ali da bi to postigao, on prvo mora da se nosi sa takvim užasima kao što su Stvorenja haosa, ledena divljina ivice sveta, horde Kelmejna sa zlatnom kožom, kralj Uriš Sedmoprsti sa svojim velikim sekačem Hakmeat, Gorući Bog, Pustinja koja uzdiše , i strašni ljudi iz kamenog doba iz Pija. Iako Elrik drži u sebi sudbinu veću nego što je ikada mogao da zna, i kontroliše paklenog mača Stormbringer-a, kradljivca duša, njegov zadatak izgleda beznadežno - sve dok ne naiđe na Mišelu, caricu zore, usnulu Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939.) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960 -ih i 70 -ih godina. [2] Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike `Novi val` u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. [3] [4] Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969.) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. [5] Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu `50 najvećih britanskih pisaca od 1945.` Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939. [7], a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate [8] i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). [9] Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim`s Progress. [11] Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. [8] On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. [12] 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. [13] [14] [15] Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. [16] Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski `New Wave` u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World`s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. [17] Njegova supruga Linda je Amerikanka. [18] Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. [8] [19] Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: `Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.` [20] Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: `Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. `[20] Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, [17] Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi `marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju`, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. [20] Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw`s Own od 1950. nadalje. [7] Godine 1957., u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča `Sojan mačevalac` . [21] Sa 18 godina (1958.) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) [22] i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je `Going Home` (1958; s Barrington J. Bayley). `The Sunded Worlds`, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962., koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom `The Blood Red Game` iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD -u, Paperback Library, 1966). [1] Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. [1] Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike `New Wave`. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od `tvrde znanstvene fantastike` [23] koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o `Novom valu` nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao `James Colvin`, `kućni pseudonim` koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin -ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao `William Barclay`. Moorcock uvelike koristi inicijale `JC`; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova `Vječni prvak`, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti `Warwick Colvin, Jr.` kao pseudonim, osobito u svojoj prozi `Drugi eter`. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread . [24] Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. [6] Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa `Vječni prvak`, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je `mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.` [25] Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat `pulpnog` autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte `Čarobnjaštvo i divlja romansa - Moorcock` i `Smrt nije prepreka - Colin Grenland`). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980 -ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne `mainstream` romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se `povlači` iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). [a] Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984.) i Jeruzalemske zapovijedi (1992.), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006.). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz `Drugi eter` koji počinje s `KRV `. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva `Minos Aquilinas` koji je postao prvi `Minos von Bek` i kasnije `Sam Begg` u tri različite verzije pripovijetke `Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca`), [26] velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče `Elric iz Melnibonéa`. [27] U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. [28] U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept `Vječnog prvaka`, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. [29] Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva `Multiverzum`. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, [30] te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane `Hawkmoon` i `Corum`). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019., BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. [31] Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati ​​još jednu varijaciju teme multiverzuma. [29] Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968.), snimljena je 1973. godine kao igrani film. [32] Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, `Modem Times`, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao `Modem Times 2.0`. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB -u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. [33] On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. [1] [potrebno je pojašnjenje] Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta `Vesele Engleske`, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. [34] Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988.), a njihova recenzija nije odbojna. [A] Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978., `Starship Stormtroopers` (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju `autoritarne` fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. [35] Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. [36] Dvije kratke priče Keitha Robertsa, `Coranda` i `Olupina kuje koja se ljubi`, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera `The Gothic Touch`, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995-1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. [37] Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio [38] da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u `zajedničkim univerzumima` drugih ljudi. [39] Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. [40] Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati ​​iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. glazba, muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, `Starcruiser` u kombinaciji s `Dodgem Dude`, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. [41] Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl `Brothel in Rosenstrasse` u ograničenom izdanju iza kojeg stoji `Time Center`. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill`d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016., Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind [42]: pjesma Hawkwind `The Black Corridor`, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, [43] za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme `Sonic Attack`, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za `Sonic Attack`), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: `Black Blade`, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, `Veteran iz psihičkih ratova`, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na `Ratnike na rubu vremena`, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju `veteranima tisuću psihičkih ratova`) , i `The Great Sun Jester`, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind -a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD -u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. [44] Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. [45] Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). [44] [46] On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) [44] [potrebno pojašnjenje] Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. [47] 2004. Prix Utopiales `Grandmaster` nagrada za životno djelo [44] 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru [48] 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika [46] Bio je `počasni gost` na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku [49] i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela [44] Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva [50] 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva [51] Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh [52] 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands [53] Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka [54] 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanstveno -fantastični roman: Gloriana [55] Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana Plava Ptica

Autor - osoba Murkok, Majkl Naslov Vitez sudbine : povest o čarobnoj palici sa runskim zapisima. Sv. 1 / napisao Majkl Murkok ; [prevela Gordana Vučićević ; ilustracije Robert Kalmarević] Jedinstveni naslov ǂThe ǂJewel in the Skull. ǂThe ǂMad God“s Amulet. srpski jezik Vrsta građe roman Jezik srpski Godina 1980 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Jugoslavija : Prosveta, 1980 Fizički opis 429 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Vučićević, Gordana Kalmarević, Robert Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare (Plast.) Napomene Vanredno izdanje u zbirci Prevod dela: The Jewel in the Skull; The Mad God“s Amulet. Majkl Murkok, VITEZ SUDBINE Preživevši atomsku kataklizmu, svet se, u jednoj dalekoj budućnosti, oporavlja od teških rana. Nove države i nove civilizacije izrastaju na ruševinama stare epohe, čiji tragovi još žive samo kao daleka, nevažna uspomena, kao izgubljeno, izbledelo, nedoživljeno predanje. Međutim, uprkos strahovitom iskustvu čovek se nije izmenio: ponovo je u vlasti sila što bi da njegovu prirodu usmere prema rušilačkom, prema tiraniji i svetskom gospodstvu što se temelji na nasilju. Senka zlokobnog Carstva Tame, čije su ambicije da ovlada čitavim zemaljskim prostorom, izdužuje se sve više, a zastave smrti vijore se, izgleda, u nezadrživom trijumfu. Ali, sudbina je drugačije odredila. Njeni izabranici, maleni u broju, spremni su da odlučno stanu na beleg zlu. Njihova je snaga u njihovoj herojskoj rešenosti da sve čime raspolažu, čak i život sam, stave u službu pravde, poštenja i ljubavi. Jedini oslonac, pri tom, biće im jedno staro predskazanje koje se mora ispuniti, i njihova vlastita istrajnost. Ali, iako izgleda da je ishod borbe unapred određen – kao u velikim spevovima prošlosti, u kojima su bogovi unapred postavili generalni plan – sve se ipak može poremetiti usled nekog neočekivanog preokreta. Mala grupa odabranih, stoga, mora se u najvećoj meri osloniti na vlastitu hrabrost, veštinu, odlučnost, istrajnost: svako novo iskušenje nova je prepreka do konačnog cilja. Majkl Murkok (rođen je 1939. u Londonu) važi kao pisac pun iznenađenja. Dosad je stvorio doista impozanten literarni opus: oko pedeset romana i nebrojeno kratkih priča. I sada aktivno piše, sam ilustruje, uređuje i jedan je od najplodnijih i najpopularnijih britanskih autora. Poređen je sa Tolkinom, Rejmondom Čendlerom, E. A. Poom, K. Vilsonom, Braćom Barouz, ali i sa Č. Dikensom, V. Nabokovim, H. Dž. Velsom, između ostalih. „Neobični i nestvarni pejzaži, na- seljeni karakterima arhetipskih dimenzija, stecišta su za seriju titanskih sukoba između snaga Haosa i snaga Reda. Nad svim tim uzdiže se figura Elrika, opsednutog kralja ratnika, čija je simbiotička veza sa magičnim mačem Olujnikom autorova najoriginalnija kreacija“, kaže J. G. Balard, dok Angas Vilson tvrdi da niko nije više učinio od Majkla Murkoka u pogledu prevazilaženja veštačke razlike u pisanju romana po „fahovima“ – realizmu, nadrealizmu, naučnoj fantastici, istorijskim romanima, društvenoj satiri ili poetskom romanu. „On je genijalan i neumoran eksperimentator, uvek iznova originalan, prepun izvanrednih ideja“, čitamo o njemu u „Gardijanu“. Majkl Murkok je stekao svoje obožavaoce i u našoj zemlji zahvaljujući biblioteci „Plava ptica“ koja je objavila dosad četiri romana (knj. 37, 54, 69 i 87) iz serije o Elriku od Melnibonea, poslednjem vladaocu iz te loze, koji je nosio rukama ukrašen Crni mač, o albinu s grimiznim očima koji se uzdigao za Doba Mladih Kraljevstava i postao najveći heroj. Michael John Moorcock (rođen 18. prosinca 1939) engleski je književnik, prvenstveno znanstvene fantastike i fantazije, koji je također objavio književne romane. Također je uspješan glazbenik. Najpoznatiji je po svojim romanima o liku Elrica iz Melnibonéa, temeljnom utjecaju na polje fantazije od 1960-ih i 70-ih godina. Kao urednik britanskog znanstveno -fantastičnog časopisa New Worlds, od svibnja 1964. do ožujka 1971., a zatim ponovno od 1976. do 1996., Moorcock je poticao razvoj znanstvene fantastike „Novi val“ u Velikoj Britaniji i neizravno u Sjedinjenim Državama, što je dovelo do pojava cyberpunka. Njegovo objavljivanje Bug Jacka Barrona (1969) Normana Spinrada kao serijskog romana bilo je ozloglašeno; u parlamentu su neki britanski zastupnici osudili Umjetničko vijeće zbog financiranja časopisa. Također je i glazbeni snimatelj, pridonoseći bendovima Hawkwind, Blue Öyster Cult, Robertu Calvertu, Spirits Burningu i svom projektu Michael Moorcock & The Deep Fix. Godine 2008. The Times je stavio Moorcocka na svoju listu „50 najvećih britanskih pisaca od 1945.“ Michael Moorcock rođen je u Londonu u prosincu 1939, a krajolik Londona, osobito područje Notting Hill Gate i Ladbroke Grove, važan je utjecaj na neke od njegovih fikcija (poput Kornelijevih romana). Moorcock je spomenuo Mastermind of Mars od Edgara Rice Burroughsa, The Apple Cart Georgea Bernarda Shawa i Constable of St. Nicholas Edwina Lestera Arnolda kao prve tri knjige za maloljetnike koje je pročitao prije početka osnovne škole. Prva knjiga koju je kupio bila je rabljeni primjerak The Pilgrim“s Progress. Moorcock je bivši suprug spisateljice Hilary Bailey od koje je imao troje djece: Sophie rođena 1963., Katherine rođena 1964. i Maxa rođena. 1972. On je također bivši suprug Jill Riches, koja se kasnije udala za Roberta Calverta. Ilustrirala je neke Moorcockove knjige, uključujući naslovnice, uključujući Gloriana košulju za prašinu. 1983. Linda Steele postala je Moorcockova treća supruga. Bio je rani član Američkog udruženja mačevalaca i čarobnjaka (SAGA), labave grupe od osam herojskih autora fantastike osnovanih 1960-ih i predvođenih Lin Carterom, koju su sami odabrali samo pomoću vjerodostojnosti. Moorcock je tema četiri književna djela, monografije i intervjua, autora Colina Greenlanda. 1983. Grenland je objavio The Entropy Exhibition: Michael Moorcock i britanski „New Wave“ u znanstvenoj fantastici. Slijedio je to s Michaelom Moorcockom: Smrt nije prepreka, dugometražni intervju o tehnici, 1992. Michael Moorcock: Zakon kaosa Jeffa Gardinera i Michael Moorcock: Fiction, Fantasy and the World“s Pain Marka Scrogginsa objavljeni su nedavno . Devedesetih godina Moorcock se preselio u Texas u Sjedinjenim Državama. Njegova supruga Linda je Amerikanka. Pola godine provodi u Teksasu, drugu polovicu u Parizu. Politički pogledi Moorcockova djela poznata su po svojoj političkoj prirodi i sadržaju. U jednom intervjuu kaže: „Ja sam anarhist i pragmatičar. Moj moralni/filozofski stav je položaj anarhista.“ Opisujući kako je njegovo pisanje povezano s njegovom političkom filozofijom, Moorcock kaže: „Moje knjige često se bave s aristokratskim herojima, bogovima i tako dalje. Svi oni završavaju bilješkom koja često sasvim izravno kaže da ne treba služiti ni bogovima ni gospodarima nego postati sam svojim gospodarom. Osim što koristi fikciju za istraživanje svoje politike, Moorcock se također bavi političkim aktivizmom. Kako bi „marginalizirao stvari koje rade na objektivizaciji žena i sugeriraju da žene uživaju u premlaćivanju“, potaknuo je W H Smithsa da romane Gor serije Johna Normana preseli na gornju policu. Pisac Beletristika Moorcock je počeo pisati dok je još bio u školi, doprinoseći časopisu pod naslovom Outlaw“s Own od 1950. nadalje. Godine 1957, u dobi od 17 godina, Moorcock je postao urednik Tarzan Adventuresa (nacionalnog maloljetničkog tjednika s tekstom i stripom o Tarzanu), gdje je tijekom te i sljedeće godine objavio najmanje desetak vlastitih priča „Sojan mačevalac“. Sa 18 godina (1958) napisao je alegorijski fantasy roman Zlatna šlep. To je ostalo neobjavljeno do 1980. godine, kada ga je izdala Savoy Books s uvodom M. Johna Harrisona. S 19 godina [9] Moorcock je također uređivao Knjižnicu Sexton Blake (serijska fikcija iz koje se pojavljuje Sexton Blake, siromah Sherlock Holmes) i vratio se u pokojni viktorijanski London po neke svoje knjige. Od tada je napisao veliki broj djela. Njegova prva priča u New Worldsu bila je „Going Home“ (1958; s Barrington J. Bayley). „The Sunded Worlds“, novela od 57 stranica objavljena u broju znanstveno-fantastičnih avantura u studenom 1962, koju je uredio John Carnell, postala je svojim nastavkom „The Blood Red Game“ iz istog časopisa, osnova za njegovih 190 stranica debitantski roman u mekom uvezu tri godine kasnije, The Sunded Worlds (Compact Books, 1965; u SAD-u, Paperback Library, 1966). Moorcock je zamijenio Carnella kao urednika New Worldsa od broja od svibnja do lipnja 1964. Pod njegovim vodstvom časopis je postao središnji dio znanstvene fantastike „New Wave“. Ovaj je pokret promicao književni stil i egzistencijalni pogled na tehnološke promjene, za razliku od „tvrde znanstvene fantastike“ koja je ekstrapolirala na samu tehnološku promjenu. Neke priče o „Novom valu“ nisu bile prepoznatljive kao tradicionalna znanstvena fantastika, a Novi su svjetovi ostali kontroverzni sve dok ga je Moorcock uređivao. Tijekom tog vremena povremeno je pisao kao „James Colvin“, „kućni pseudonim“ koji su koristili i drugi kritičari Novog svijeta. Colvin-ova lažna osmrtnica pojavila se u New Worlds #197 (siječanj 1970), koju je Charles Platt napisao kao „William Barclay“. Moorcock uvelike koristi inicijale „JC“; to su i inicijali Isusa Krista, tema njegove novele Nebula nagrađene 1967. Behold the Man, koja priča o Karlu Glogaueru, putniku kroz vrijeme koji preuzima ulogu Krista. Oni su također inicijali raznih Moorcockovih likova „Vječni prvak“, poput Jerryja Cornelija mi, Jerry Cornell i Jherek Carnelian. Posljednjih godina Moorcock je počeo koristiti „Warwick Colvin, Jr.“ kao pseudonim, osobito u svojoj prozi „Drugi eter“. Moorcock govori o velikom dijelu svog pisanja u knjizi Smrt nije prepreka Colina Greenlanda, koja je dugotrajna transkripcija intervjua s Moorcockom o strukturama u njegovu spisu. Moorcock je također objavio pastiće pisaca prema kojima je kao dječak osjećao naklonost, uključujući Edgara Ricea Burroughsa, Leigh Brackett i Roberta E. Howarda. Sve njegove fantazijske avanture imaju elemente satire i parodije, poštujući pritom ono što smatra bitnim forme. Iako su njegove herojske fantazije bile njegove dosljedno tiskane knjige u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji postigao je značaj kao književni autor, s Nagradom za književnost Guardian 1977. za Stanje Muzaka, a s majkom Londonom kasnije u užem izboru za nagradu Whitbread. Romani i serije poput Cornelius Quarteta, Mother London, King of the City, Pyat Quartet i zbirke kratkih priča London Bone uveličali su ga u očima kritičara poput Iaina Sinclaira, Petera Ackroyda i Allana Massieja u publikacijama uključujući The Times Književni dodatak i London Review of Books kao veliki suvremeni književni romanopisac. Godine 2008. kritičko povjerenstvo u The Timesu proglasilo je Moorcocka jednim od pedeset najboljih britanskih romanopisaca od 1945. Gotovo sve njegove priče dio su njegove sveobuhvatne teme ili opusa „Vječni prvak“, s likovima (uključujući Elrica) koji se sele iz jedne priče i izmišljenog svemira u drugi, sve međusobno povezane (iako često samo u snovima ili vizijama). Većina Moorcockovih ranijih djela sastojala se od kratkih priča i relativno kratkih romana: spomenuo je da je „mogao napisati 15.000 riječi dnevno i sebi dati tri dana. Tako su, na primjer, nastale knjige Hawkmoona.“ Tijekom razdoblja uredništva New Worldsa i objavljivanja originalnih fantastičnih romana Moorcock je održavao interes za zanatski rad i kontinuirani interes za polu-novinarski zanat „pulpnog“ autorstva. To se odražava u njegovom razvoju međusobno povezanih ciklusa koji sežu do podrijetla fantazije u mitovima i srednjovjekovnim ciklusima (za više komentara pogledajte „Čarobnjaštvo i divlja romansa – Moorcock“ i „Smrt nije prepreka – Colin Grenland“). Ovo također pruža implicitnu vezu s epizodnim podrijetlom književnosti u novinskim/časopisnim serijama od Trollopea i Dickensa nadalje. Ništa od ovoga ne bi trebalo čuditi s obzirom na Moorcockovo iskustvo u izdavanju časopisa. Od 1980-ih, Moorcock je imao tendenciju pisati duže, više književne „mainstream“ romane, poput Mother London i Byzantium Endures, ali nastavlja s ponovnim posjećivanjem likova iz svojih ranijih djela, poput Elrica, s knjigama poput Kćeri lopova ili Drvo Skrayling. Objavljivanjem treće i posljednje knjige u ovom nizu, Sin bijelog vuka, objavio je da se „povlači“ iz pisanja herojske fantastične fantastike, iako nastavlja pisati Elrikove pustolovine kao grafičke romane sa svojim dugogodišnjim suradnicima Walterom Simonsonom i pokojnog Jamesa Cawthorna (1929–2008). Zajedno su producirali grafički roman Elric: Stvaranje čarobnjaka, koji je objavio DC Comics 2007. On je također završio svoju seriju pukovnika Pyat, koja se bavi nacistima Holokaust. Ovo je počelo 1981. s Byzantium Endures, nastavljeno kroz Smijeh iz Kartage (1984) i Jeruzalemske zapovijedi (1992), a kulminiralo je Osvetom Rima (2006). Među ostalim Moorcockovim djelima su Plesači na kraju vremena, smješteni na Zemlju milijune godina u budućnosti, Gloriana ili Neispunjena kraljica, smješteni u alternativnu povijest Zemlje i niz „Drugi eter“ koji počinje s „KRV „. Moorcock je sklon reviziji svog postojećeg rada, što rezultira da različita izdanja određene knjige mogu sadržavati značajne varijacije. Promjene se kreću od jednostavnih promjena naslova (priča o Elriku Donositelji plamena postala je Karavana zaboravljenih snova devedesetih godina prošlog stoljeća s višenamjenskim izdanjima Victor Gollancz/White Wolf) do promjena imena lika (poput detektiva „Minos Aquilinas“ koji je postao prvi „Minos von Bek“ i kasnije „Sam Begg“ u tri različite verzije pripovijetke „Vrt zadovoljstva Felipea Strijelca“), velike tekstualne izmjene (na primjer, dodavanje nekoliko novih poglavlja Čeličnom caru u omnibusnim izdanjima), i čak i potpuna restrukturiranja (kao što je s novelom iz 1966. Behold the Man proširena na roman s izvorne verzije koja se pojavila u New Worlds radi ponovnog objavljivanja kao knjiga 1969. Allison i Busby). Gollancz izdaje novu, konačnu reviziju gotovo cijelog Moorcockova opusa, s izuzetkom njegovih književnih romana Majka London, Kralj grada i kvartet Pyat, a mnoge njegove naslove u Sjedinjenim Državama preštampavaju Titan i Francuska od Gallimarda. Mnogo stripova o njegovom djelu tiskaju Titan Books pod općim naslovom Knjižnica Michael Moorcock, dok je u Francuskoj nova adaptacija serije Elric prevedena na mnoge jezike, uključujući engleski. Elric iz Melnibonéa i vječni prvak Moorcockova najprodavanija djela bile su priče „Elric iz Melnibonéa“. U njima je Elric namjerno preokretanje klišea pronađenih u fantazijskim avanturističkim romanima inspiriranim djelima J. R. R. Tolkiena. U središtu mnogih njegovih fantastičnih romana, uključujući njegove knjige o Elriku, je koncept „Vječnog prvaka“, koji ima više identiteta u različitim univerzumima. Ta se kozmologija u njegovim romanima naziva „Multiverzum“. Multiverzum se bavi primarnim polaritetima kao što su dobro i zlo, zakon i kaos, te redom i entropijom. Elricov uspjeh zasjenio je njegova druga djela, iako je teme Elricovih priča preradio u svoja druga djela (na primjer, romane „Hawkmoon“ i „Corum“). I Elric se pojavljuje u Jerryju Corneliusu i Plesačima na kraju ciklusa vremena. Njegov niz Vječni prvak okupljen je u dva različita izdanja sveukupnih svezaka od ukupno 16 knjiga (američko izdanje bilo je 15 svezaka, dok je britansko izdanje bilo 14 svezaka, ali zbog različitih pitanja prava američko izdanje sadržavalo je dva sveska koja nisu bila uključena u britanskom izdanju, a britansko je izdanje također sadržavalo jedan svezak koji nije bio uključen u američko izdanje) koji sadrži nekoliko knjiga po svesku, autora Victora Gollancza u Velikoj Britaniji i White Wolf Publishinga u SAD -u. Napravljeno je nekoliko nedovršenih pokušaja snimanja Elric filma. Tvrtka Mythology ima filmski projekt sa scenarijem Glena Mazzare. U veljači 2019, BBC Studios objavio je da je osigurao prava na seriju fantastičnih romana Runestaff, u kojoj je Hawkmoon njihov heroj. Jerry Cornelius Još jedna Moorcockova kreacija je Jerry Cornelius, urbani avanturist dvosmislenog spola; isti likovi predstavljeni u svakoj od nekoliko Kornelijevih knjiga. Ove su knjige bile satirične za moderno doba, uključujući Vijetnamski rat, i nastavile su prikazivati još jednu varijaciju teme multiverzuma. Prva knjiga Jerryja Corneliusa, Završni program (1968), snimljena je 1973. godine kao igrani film. Njegova je priča identična s dvije Elrikove priče: Grad koji sanja i Knjiga mrtvih bogova. Od 1998. Moorcock se vratio Korneliju u nizu novih priča: Nasljeđivanje Spencera, Camusova veza, Navijanje za rakete i Ispaljivanje katedrale, koja se ticala 11. rujna. Sve četiri novele uvrštene su u izdanje The Lives and Times Jerryja Corneliusa 2003. godine. Moorcockove najnovije Corneliusove priče, „Modem Times“, pojavile su se u Solarisovoj knjizi nove znanstvene fantastike: svezak 2, objavljenoj 2008., a 2011. je proširena kao „Modem Times 2.0“. Osim toga, verzija Corneliusa također se pojavila u Moorcockovom romanu Doctor Who iz 2010. The Coming of Terraphiles. Vezajući predsjednika (PS. 2018), Tvornica Fracking (na FB-u, 2018) dvije su novije novele i slijede daljnje priče. Pogledi na pisanje beletristike Moorcock je gorljivi pobornik djela Mervyna Peakea. On navodi Fritza Leibera, važnog pionira mača i čarobnjaštva, kao autora koji piše fantaziju koja nije eskapistička i sadrži smislene teme. Ova gledišta mogu se pronaći u njegovoj studiji epske fantazije, čarobnjaštva i divlje romanse (Gollancz, 1987.) koju je revidirala i ponovno izdala MonkeyBrain Books 2004., njeno prvo izdanje u SAD -u koje je katalogizirao ISFDB. Moorcock odbacuje djela J. R. R. Tolkiena. Upoznao je i Tolkiena i C. S. Lewisa u tinejdžerskim godinama i tvrdi da su mu se osobno svidjeli iako im se ne divi na umjetničkim osnovama. Moorcock je kritizirao djela poput Gospodara prstenova zbog njihovog gledišta „Vesele Engleske“, izjednačavajući Tolkienov roman s Winnie-the-Pooh u svom eseju Epic Pooh. Čak i tako, James Cawthorn i Moorcock uključili su Gospodara prstenova u Fantasy: 100 najboljih knjiga (Carroll & Graf, 1988), a njihova recenzija nije odbojna. Moorcock je također kritizirao pisce zbog njihovih političkih planova. Uključio je Roberta A. Heinleina i H. P. Lovecrafta u ovu skupinu u eseju iz 1978, „Starship Stormtroopers“ (Anarchist Review). Tamo je kritizirao proizvodnju „autoritarne“ fikcije od strane nekih kanonskih pisaca i Lovecrafta zbog antisemitskih, mizoginističkih i rasističkih gledišta utkanih u njegove kratke priče. Dijeljenje izmišljenih svemira s drugima Moorcock je dopustio drugim piscima da stvaraju priče u svom izmišljenom svemiru Jerry Cornelius. Brian Aldiss, M. John Harrison, Norman Spinrad, James Sallis i Steve Aylett napisali su takve priče. U intervjuu objavljenom u The Internet Review of Science Fiction, Moorcock objašnjava razlog dijeljenja svog lika: Izašao sam iz popularne beletristike, a Jerry je uvijek trebao biti neka vrsta kristalne kugle kako bi drugi vidjeli svoje vizije u - priče su bile osmišljene tako da funkcioniraju - skakaonica, da upotrijebimo još jednu analogiju, s koje će se skočiti u rijeku i ponijeti je. [...] Svi su oni koristili Jerryja onako kako sam ga ja namjeravao koristiti - kao način gledanja na suvremeni život, a ponekad i kao način da ga komentiram. Jerry je, kako je rekao Harrison, bio tehnika koliko i lik, i drago mi je da su se drugi odlučili koristiti tu metodu. Dvije kratke priče Keitha Robertsa, „Coranda“ i „Olupina kuje koja se ljubi“, smještene su u zaleđenu visoravan Matto Grosso u Moorcockovom romanu The Ice Schooner iz 1969. godine. Elric iz Melnibonea i Moonglum pojavljuju se u priči Karla Edwarda Wagnera „The Gothic Touch“, gdje se sastaju s Kaneom, koji posuđuje Elrica zbog njegove sposobnosti da se nosi s demonima. On je prijatelj i obožavatelj stripa Alana Moorea i dopustio je Mooreu korištenje vlastitog lika, Michaela Kanea sa Starog Marsa, spomenutog u Moorovoj Ligi izvanredne gospode, II. Svezak. Njih dvoje su se pojavili na pozornici u londonskom kazalištu Vanbrugh u siječnju 2006. gdje su razgovarali o Moorcockovom djelu. Zeleni grad iz Warriors of Mars također se spominje u filmu Larry Niven Rainbow Mars. Moorcockov lik Jerry Cornelius pojavio se u Mooreovoj Ligi izvanredne gospode, svezak III: stoljeće. Cornelius se također pojavio u stripovskom serijalu francuskog umjetnika Mœbiusa Le Garage Hermétique. 1995–1996. Moorcock je napisao scenarij za računalnu igru/film/roman tvrtke Origin Systems. Kad je Electronic Arts kupio Origins, igra je otkazana, ali je Moorcockov tretman od 40.000 riječi dočarao Storm Constantine, što je rezultiralo romanom Srebrno srce. Priča je smještena u Karadur-Shriltasi, grad u srcu Multiverzuma. Drugi roman, Zmajeva koža, bio je u pripremi, s Konstantinom kao glavnim piscem, ali je umrla u siječnju 2021. godine, nakon duge bolesti. Moorcock je napustio memoare o svojim prijateljima Mervyn Peake i Maeve Gilmore jer je smatrao da je to previše osobno. Napisao je prozu i stihove za prvu publikaciju The Sunday Books na francuskom jeziku koji je popratio niz neobjavljenih crteža Peakea. Njegova knjiga Metatemporal Detective objavljena je 2007. Njegova posljednja knjiga objavljena prvo na francuskom je Kaboul, 2018. godine. U studenom 2009. Moorcock je najavio da će 2010. za BBC Books napisati roman Doctor Who, što je jedna od rijetkih prigoda kada je pisao priče smještene u „zajedničkim univerzumima“ drugih ljudi. Roman The Coming of Terraphiles objavljen je u listopadu 2010. Priča spaja Doktora Whoa s mnogim Moorcockovim likovima iz multiverzuma, osobito s kapetanom Corneliusom i njegovim gusarima. Moorcock je 2016. objavio prvi roman u, kako je rekao, književnom eksperimentu koji spaja memoare i fantaziju, The Whispering Swarm. 2018. najavio je završetak drugog sveska The Woods of Arcady. Godine 2020. rekao je da završava posljednji Elricov roman Citadela izgubljenih zmajeva spreman za Elricovu 60. obljetnicu 2021. Njegova novela Jerryja Corneliusa Pegging the President lansirana je 2018. u Shakespeare and Co, Pariz, gdje je o svom radu razgovarao s Harijem Kunzru i potvrdio svoju predanost književnom eksperimentu. Zvučne knjige Prvi iz serije audio knjiga neograničenih romana Elric, s novim djelom koje je pročitao Moorcock, počeo se pojavljivati iz AudioRealmsa; međutim, Audio Realms više ne posluje. Druga audio knjiga u nizu-Mornar na moru sudbine-objavljena je 2007. Bilo je audio knjiga o Corumu i drugima, od kojih je nekoliko bilo neslužbeno, a Zimski admiral i namještaj su audio verzije kratkih priča. muzika Michael Moorcock & The Deep Fix Moorcock ima vlastiti glazbeni projekt koji snima pod imenom Michael Moorcock & The Deep Fix. Duboko popravljanje bila je naslovna priča opskurne zbirke kratkih priča Jamesa Colvina (pseudonim Moorcocka) koja je objavljena 1960 -ih. Deep Fix također je bio izmišljeni bend s Moorcockovim likom Jerryjem Corneliusom. Prvi album New Worlds Fair objavljen je 1975. Na albumu su bili Snowy White i brojni stalni gosti Hawkwind -a. Druga verzija albuma New Worlds objavljena je 2004. pod imenom albuma Roller Coaster Holiday. Singl bez albuma, „Starcruiser“ u kombinaciji s „Dodgem Dude“, sa zakašnjenjem je objavljen 1980. Bend Deep Fix održao je rijedak nastup u Londonu 18. lipnja 1978. u Bohemian Love-Inu Nika Turnera, na čelu s Turnerovim bendom Sphynx, a na kojem su nastupili i Tanz Der Youth s Brianom Jamesom (bivši The Damned), Lightning Raiders, Rogovi Stevea Tuka, Roger Ruskin i drugi. Godine 1982., kao trojac s Peteom Pavlijem i Drachen Theaker, objavljeno je nekoliko snimaka za Hawkwind, Friends and Relations i 7-inčni singl „Brothel in Rosenstrasse“ u ograničenom izdanju iza kojeg stoji „Time Center“. 2008. objavljena je demo sesija The Entropy Tango & Gloriana Michaela Moorcocka i The Deep Fix. To su bile sesije za planirane albume temeljene na dva Moorcockova romana , Gloriana ili The Unfulfill“d Queen i The Entropy Tango, koji nikada nisu dovršeni. U suradnji s Martinom Stoneom, Moorcock je započeo snimanje novog albuma Deep Fix u Parizu pod nazivom Live at the Terminal Cafe. Nakon Stoneove smrti 2016, Moorcock je planirao dovršiti album s producentom Don Falconeom. Godine 2019. Moorcock je najavio završetak albuma, a objavljen je 11. listopada 2019., u izdanju Cleopatra Recordsa. S Hawkwindom Moorcock je u više navrata surađivao s britanskim rock sastavom Hawkwind: pjesma Hawkwind „The Black Corridor“, na primjer, sadržavala je doslovne citate iz istoimenog Moorcockova romana, a s bendom je radio i na njihovom albumu Warrior na Edge of Time, za što je zaradio zlatni disk. Moorcock je također napisao tekst pjesme „Sonic Attack“, znanstveno-fantastične satire o emitiranju javnih informacija, koja je bila dio Hawkwind-ovog svemirskog rituala. Hawkwindov album The Chronicle of the Black Sword uglavnom se temeljio na romanima Elric. Moorcock se s bendom pojavljivao u više navrata, uključujući turneju Black Sword. Njegovi su doprinosi iz pravnih razloga uklonjeni s izvornog izdanja albuma Live Chronicles, snimljenog na ovoj turneji, ali su se kasnije pojavili na nekim verzijama s dvostrukim CD-om. Također se može vidjeti kako izvodi na DVD verziji Chronicle of the Black Sword. S Robertom Calvertom Moorcock je također surađivao s bivšim frontmenom i stalnim pjesnikom Hawkwinda, Robertom Calvertom (koji je dao zastrašujuću deklaraciju za „Sonic Attack“), na Calvertovim albumima Lucky Leif and the Longships and Hype, svirajući gitaru i banjo te pjevajući prateće vokale. S kultom Blue Öyster Moorcock je napisao tekst za tri pjesme albuma američkog benda Blue Öyster Cult: „Black Blade“, misleći na mač Stormbringer u knjigama Elric, „Veteran iz psihičkih ratova“, pokazujući nam Elrikove emocije u kritičnoj točki njegove priče (ova se pjesma može odnositi i na „Ratnike na rubu vremena“, koji su jako zastupljeni u Moorcockovim romanima o Johnu Dakeru; u jednom trenutku njegov roman Zmaj u maču sebe nazivaju „veteranima tisuću psihičkih ratova“) , i „The Great Sun Jester“, o svom prijatelju, pjesniku Billu Butleru, koji je umro od predoziranja drogom. Moorcock je uživo nastupao s BÖC -om (1987. u Atlanti, GA Dragon Con Convention). Uz spaljivanje duhova Moorcock je pridonio vokalu i harmonici na albumima Spirits Burning An Alien Heat i The Hollow Lands. Većina tekstova podignuta je ili temeljena na tekstu u romanima iz Moorcockove trilogije Plesači na kraju vremena. Albume je producirao voditelj Spirits Burninga Don Falcone, a uključivali su doprinose Alberta Boucharda i drugih članova Blue Öyster Culta, kao i bivših članova Hawkwind-a. Moorcock se također pojavio na pet pjesama na CD-u Aliens Injection Spirits Burning, objavljenom 2008. Zaslužan je za pjevanje vodećih vokala te sviranje gitare i mandoline. Na CD -u su izvedene izvedbe iz demo sesija The Entropy Tango & Gloriana. Nagrade i počasti Michael Moorcock dobio je veliko priznanje za svoj doprinos karijeri, kao i za posebna djela. Kuća slavnih znanstvene fantastike i fantastike uvela je 2002. Moorcocka, svoju sedmu klasu od dva preminula i dva živa pisca. Također je dobio nagrade za životno djelo na Svjetskoj konvenciji fantazije 2000. (World Fantasy Award), na Međunarodnom festivalu Utopiales 2004. (Prix Utopia), od Udruženja književnika horora 2005. (nagrada Bram Stoker), te od Science Fiction i Američki pisci fantastike 2008. (nazvan 25. velikim majstorom). On je pariški član Londonskog koledža patafizičara. 1993. Britanska nagrada za fantastiku (nagrada Odbora) Svjetska nagrada za fantastiku za životno djelo 2000. 2004. Prix Utopiales „Grandmaster“ nagrada za životno djelo 2004. nagrada Bram Stoker za životno djelo u horor žanru 2008 Nagrada Grand Master Memorial Damon Knight, književna fantazija i znanstvena fantastika Bio je „počasni gost“ na Svjetskoj konvenciji fantastike 1976. u New Yorku i jedan počasni gost na 55. Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1997. u San Antoniju u Teksasu. Nagrade za pojedina djela Nagrada za maglinu 1967. (Novela): Evo čovjeka 1972. August Derleth Fantasy Award: Vitez mačeva 1973. August Derleth Fantasy Award: Kralj mačeva Nagrada British Fantasy 1974. (najbolja kratka priča): Oči čovjeka od žada 1975. Koncertna nagrada August Derleth: Mač i pastuh 1976. August Derleth Fantasy Award: The Hollow Lands Nagrada Guardian Fiction 1977.: Stanje Muzaka 1979. Memorijalna nagrada John W. Campbell za najbolji znanst veno -fantastični roman: Gloriana Svjetska nagrada za fantastiku 1979. (najbolji roman): Gloriana MG145 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikne i korice nekih knjiga malo izlizane, sve ostalo uredno, unutrasnjost svih knjiga odlicna! 1. Djevojka crvene kose, pripovetke ---- FALI 2. Tišine 3. Magla i mjesečina 4. Derviš i smrt 5. Za i protiv Vuka 6. Tvrđava 7. Ostrvo 8. Pisci, mišljenja i razgovori 9. Sjećanja 10. Krug Mehmed Meša Selimović bio je bosanskohercegovački i srpski pisac. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine, a umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Meša Selimović bio je značajan pisac čiji je roman ,,Derviš i smrt“ jedan od najvažnijih književnih dijela poslijeratnog perioda. Neke od glavnih tema u njegovim djelima su odnosi između pojedinca i vlasti, života i smrti, te drugih egzistencijalnih pitanja. Lični život i karijera Rođen je u istaknutoj muslimanskoj porodici 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Mešin otac, Alija Selimović, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere. Prilično česta pojava na početku prošlog vijeka. Bio je jako strog otac, distanciran u odnosu da djecom. Nije bio strogo religiozan, samo bi poštovao najveće muslimanske praznike. Izrazito krut, nije sinu pružio toplinu i razumijevanje koje mu je bilo potrebno. Meša je bio čovjek gladan ljubavi u teškim vremenima i još težoj zemlji, od teškog oca i sa još težim životom, pa bi se očekivalo da postane grub, neprijatan ili barem sarkastičan. Međutim, baš suprotno, on izrasta u jaku i stabilnu osobu, toliko stabilnu da je izdržavao udarce onih u koje je vjerovao. Isto tako, postao je i osjećajan za okolinu, volio je ljude i kasnije jednu ženu, koja je predstavljala njegov najveći oslonac u životu. Godine 1930. upisao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a diplomirao je 1934. godine. Neki od profesora koji su mu predavali bili su Bogdan Popović, Pavle Popović, Vladimir Ćorović, Veselin Čajkanović, Aleksandra Belić i Stjepan Kuljbakinja. Na fakultetu je dobio nadimak Meša, koji je nakon nekog vremena počeo i da potpisuje. Kao studen živio je u internatu muslimanske kulturno-prosvjetne zajednice ,,Gajretov dom“, koja je podupirala školovanje nadarene muslimanske omladine. U slobodno vrijeme, kao hobi, volio je da igra fudbal, svira harmoniku i gitaru. Godine 1936. vratio se u Tuzlu kako bi radio kao profesor u gimnaziji koja danas nosi njegovo ime. U to vrijeme sudjelovao je u atletskoj organizaciji ,,Soko“. Proveo je prve dvije godine Drugoga svjetskog rata u Tuzli, sve do hapšenja zbog sudjelovanja u partizanskom antifašističkom pokretu otpora 1943. godine. Nakon oslobođenja, preselio se u oslobođeni teritorij, gdje je postao član Komunističke partije Jugoslavije i politički komesar Tuzlanskog partizanskog obreda. Tokom rata, Selimovićev brat, također komunist, ubijen je zbog navodne krađe, bez suđenja; Selimovićevo pismo u obrani brata nije bilo od koristi. Taj dio njegovog života i tragedija u porodici, uticala je na Mešin kasniji konteplativni uvod u ,,Derviš i smrt“, gdje glavni protagonist Ahmed Nurudin ne uspijeva spasiti svog zarobljenog brata. Nakon rata, kratko je boravio u Beogradu, a 1947. godine preselio se u Sarajevo, gdje je bio profesor Više pedagoške škole i docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor ,,Bosna – filma“, šef dramske sekcije Narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće ,,Svjetlost“. Bio je aktivan učesnik NOB-a, pa je zbog toga nekoliko mjeseci proveo u zatvoru. Meša Selimović je imao težak život, prepun ličnih tragedija i nesreća, pa je zbog toga pravio izbore koji su nerijetko provocirale okolinu, a on je, upravo u toj okolini nalazio inspiracije za svoja najveća djela. Obavljao je funkciju počasnog direktora Sarajevskog univerziteta (1971. godine). Bio je i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, te redovan član SANU i ANUBIH. Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Goranova nagrada, NIN-ova nagrada i Njegoševa nagrada (1967. godine), nagrada AVNOJ-a, Dvadesetsedmojulska nagrada i mnoge druge. Opsjednut latentnim sukobom s nekoliko lokalnih političara i intelektualaca, 1971. godine preselio se u Beograd, gdje je živio do svoje smrti 1982. godine. U pismu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1976. godine Selimović je za istorijski zapis izjavio da se smatra Srbinom i da pripada korpusu srpske književnosti. U svojoj autobiografiji ,,Sjećanja“, Selimović navodi da vodi porijeklo od drobnjačkog bratstva Vujovića, te da su njegovi preci prešli u islam u 17. vijeku zbog pragmatičnih razloga, s obzirom na prisutnost muslimanskog omanskog carstva u to vrijeme. Selimović je bio član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U knjizi ,,Prijatelji“ Dobrice Ćosića, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testamentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović piše: „Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“ Neki su smatrali da je njegova priča o nacionalnom porijeklu čista izmišljotina i njegov svojevrstan čin osvete društvu iz kojeg je potekao. Značaj ovog velikog pisca iskazuje se i nagradama koje se dodjeljuju njemu u čast, a koje nose njegovo ime: ,,Nagrada Meša Selimović“ dodjeljivala se u Jugoslaviji od 1988. godine za roman godine, danas se ta ista nagrada dodjeljuje u Srbiji od 2007. godine za najbolji roman u Srbiji, dok se u Bosni i Hercegovini dodjeljuje bosanskohercegovačka ,,Nagrada Meša Selimović“ za najbolji roman, od 2002. godine. Ljubavni život Meša Selimović je poslije Drugog svjetskog rata otišao u Beograd. Tada je bio oženjen ženom po imenu Desa, sa kojom je imao ćerku Slobodanku. Desa je bila lijepa žena, po zanimanju profesorica fiskulture u gimnaziji u Tuzli. Vodila je porijeklo iz poznate srpske porodice. Po izgledu visoka i vitka, a po naravi vitalna i energična. Napustio je suprugu i malo dijete zbog žene u koju se zaljubio. Tada ga supruga prijavljuje za vanbračnu vezu i nevjeru. Žena u koju se zaljubio zvala se Daroslava Božić, bila je supruga nestalog zarobljenika isključenog iz partije i ćerka divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije. Upoznali su se slučajno kada je ona došla u njegovu kancelariju. Razveo se od Dese i oženio Daroslavu, koju je neizmijerno volio. Sa Daroslavom je imao dvije ćerke Jesenku i Mašu. Ćerke žive u Beogradu, a Daroslava je umrla 1999. godine. Karijera pisca Meša Selimović bio je poznati romansijer, esejist i pripovjedač. Počeo je pisati prilično kasno u životu. Njegova prva priča ,,Pjesma u oluji“ objavljena je 1948. godine, kada je on imao trideset šest godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovijetki ,,Prva četa“ objavljena je 1950. godine kada je imao četrdeset godina. Mešino djelo ,,Tišine“, objavljeno je jedanaest godina poslije, 1961. godine. Sljedeće knjige ,,Tuđa zemlja“ (1962. godine) i ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine) nisu dobile široko priznanje. Međutim, njegov roman ,,Derviš i smrt“, (1966. godine) široko je primljen kao remek-djelo. Zaplet romana odvija se u 18. vijeku u Sarajevu pod osmanskom vladavinom, i odražava Selimovićeva vlastita iskustva sa bratom; priča govori o ispraznosti otpora jednog čovjeka protiv represivnog sistema i promjeni koja se odvija u tom čovjeka nakon što postane dio tog samog sistema. Ovaj roman je poveznica mudrosti nekih starih vremena i modernog razmišljana. Posvetio je roman suprugi Darki, iz zahvalnosti prema njoj, jer ona je bila ta koja mu je davala podršku za sve što je radio u životu. Neki su kritičari uporedili ovaj roman s Kafkinim ,,Procesom“. Preveden je na mnoge jezike, uključujući engleski, ruski, njemački, francuski, talijanski, turski i arapski. Svako poglavlje romana otvara se navodima iz Kur’ana. Sljedeći roman, ,,Tvrđava“ (1970. godine), smješten još dalje u prošlost, malo je optimističniji i ispunjen vjerom u ljubav, za razliku od usamljenih kontemplacija i straha kod ,,Derviša i smrti“. Tvrđava i ,,Derviš i smrt“ su jedini Selimovićevi romani koji su bili prevedeni na engleski jezik. Meša Selimović je obogatio jugoslovensku književnost u drugoj polovini 20. vijeka. Vrijeme ne utiče na njegova djela, ne gubi se njihova vrijednost. Pa tako, svakim novim čitanjem uočavaju se nove bogate psihološke strukture. Naredni roman ,,Ostrvo“ (1974. godine), priča je o starijem paru koji se suočava sa starenjem i eventualnom smrću na dalmatinskom ostrvu. Nakon romana ,,Ostrvo“ slijede djela: ,,Pisci, mišljenja i razgovori“ i ,,Djevojka crvene kose“ (1976. godine). Posthumno je objavljen Krug (1983. godine). Također je napisao i knjigu o pravopisnim reformama Vuka Karadžića ,,Za i protiv Vuka“-(Rasprava o značaju Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. Djelo posjeduje kritičko-analitičke vrijednosti. Knjiga se bavi problematikom stvaranja modernog srpskog standardnog jezika). Onda je slijedila njegova autobiografija ,,Sjećanja“. Citati Meše Selimovića – O ljubavi: ,,Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, ,,Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život“. ,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više“, ,,Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići“. – O Bosancima: ,,Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu“, ,,Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo“, ,,Bosanci su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom“. – O životu: ,,Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje“, ,,Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh“. Derviš i smrt ,,Derviš i smrt“ (1966. godine) je roman koga je kritika pozdravila sa oduševljenjem kao izuzetno djelo. Roman je napisan kao reakcija na Titov režim koji se često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na ,,Golom otoku“, što je predstavljalo dodatni motiv za stvaranje ovog književnog djela. Vrijeme radnje je 18. vijek, u Bosni. Glavni lik romana je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. Djelo posjeduje snažnu misaonu koncentraciju, pisano u ispovijednom tonu, monološki, s izvanrednim umjetničkim nadahnućem. Pisac povezuje drevnu mudrost s modernim načinom sagledavanja pojava. Počinje od religioznih istina o svijetu kao oblika dogmatskog mišljenja, da bi došlo do čovjekove stalne upitanosti pred svijetom, do spoznavanja straha i patnje, kao stalnog pratilaca ljudskog života. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša Selimović ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. ,,Derviš i smrt“ poseban je po izrazito živom stilu u kome se ispresijecaju introspekcija, mudrosti o životu i drama derviškog šejha, zbog svoje umjetničke vrijednosti djelo zaokuplja pažnju čitalaca širom svijeta. Roman je i spoj drame i rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni svijet. Tvrđava Roman „Tvrđava“ (1970. godine) vraća čitaoce u još dublju prošlost, u 17. vijek. „Tvrđava“ predstavlja kombinaciju stvarnosti i simbola, a kao simbol ona je čovjek, zajednica ili ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave metaforički je predstavljen kao istovremeni ulazak u život, u haotičnu stvarnost koja okružuje svijet, sam početak individualnog razvitka i upoznavanja istinskih moralnih vrijednosti. „Tvrđava“ je ispunjena vjerom u ljubav, bez obzira na razlike između ljudi, bilo da su one zasnovane na uvjerenjima ili su to civilizacijske i ideološke razlike.. ,,Tvrđava“, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se brojnim likovima i većim brojem lirskih segmenata. Roman je bogat emocionalnim, sumračnim iskazima o sudbini, atmosferom koja je negdje između smirenosti u prihvatanju sudbine i bunta proizišlog iz neljudskih okolnosti. Ljubav između muškarca i žene glavna je tematika romana. Radnja romana “Tvrđava” odvija se u teška vremena. Glavni lik, Ahmet Šabo, vraća se iz Rusije u Sarajevo. Ahmet u početku romana ne želi pričati o ratu. Dolazi u Sarajevo, gdje mu je porodica umrla od kuge. Ahmet ubrzo pronalazi ljubav njegovog života, hrišćanku Tijanu. Vjenčali su se i živjeli skromno, ali srećno. Ahmet gubi posao, a Tijanu zadesi pobačaj, ali nakon toga bili su još jači i s drugim djetetom na putu. Kraj romana poručuje da ništa nema smisla, ako nema ljubavi. Bibliografija ,,Uvrijeđeni čovjek“ (1947. godine), ,,Prva četa“ (1950. godine), ,,Tuđa zemlja“ (1957. godine), ,,Noć i jutra“ (1958. godine), ,,Tišine“ (1961. godine), ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine), ,,Eseji i ogledi“ (1966. godine), ,,Derviš i smrt“ (1966. godine), ,,Za i protiv Vuka“ (1967. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Tvrđava“ (1970. godine), ,,Djevojka crvene kose“ (1970. godine), ,,Sabrana djela“ (1970. godine), ,,Ostrvo“ (1974. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Sjećanja“ (1976. godine), ,,Ketten a szigeten“ (1976. godine), ,,Krug“ (1983., nedovršeni roman).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Neke korice izbeledele, sve ostalo uredno! Nema neprijatnih mirisa ili neceg slicnog. Mesa Selimovic Jubilarno izdanje povodom tridesetogodišnjice stvaralaštva Izdavac:Sloboda Beograd, Otokar Keršovani 1976. god. 01. Dervis i smrt 02. Tvrdjava 03. Tisine 04. Magla i mjesecina 05. Ostrvo 06. Djevojka crvene kose 07. Pisci, misljenja i razgovori (rikna ima malu fleku, ali samo spolja, nista strasno, sve ostalo uredno!) 08. Za i protiv Vuka 09. Sjecanja Mehmed Meša Selimović bio je bosanskohercegovački i srpski pisac. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine, a umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Meša Selimović bio je značajan pisac čiji je roman ,,Derviš i smrt“ jedan od najvažnijih književnih dijela poslijeratnog perioda. Neke od glavnih tema u njegovim djelima su odnosi između pojedinca i vlasti, života i smrti, te drugih egzistencijalnih pitanja. Lični život i karijera Rođen je u istaknutoj muslimanskoj porodici 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Mešin otac, Alija Selimović, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere. Prilično česta pojava na početku prošlog vijeka. Bio je jako strog otac, distanciran u odnosu da djecom. Nije bio strogo religiozan, samo bi poštovao najveće muslimanske praznike. Izrazito krut, nije sinu pružio toplinu i razumijevanje koje mu je bilo potrebno. Meša je bio čovjek gladan ljubavi u teškim vremenima i još težoj zemlji, od teškog oca i sa još težim životom, pa bi se očekivalo da postane grub, neprijatan ili barem sarkastičan. Međutim, baš suprotno, on izrasta u jaku i stabilnu osobu, toliko stabilnu da je izdržavao udarce onih u koje je vjerovao. Isto tako, postao je i osjećajan za okolinu, volio je ljude i kasnije jednu ženu, koja je predstavljala njegov najveći oslonac u životu. Godine 1930. upisao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a diplomirao je 1934. godine. Neki od profesora koji su mu predavali bili su Bogdan Popović, Pavle Popović, Vladimir Ćorović, Veselin Čajkanović, Aleksandra Belić i Stjepan Kuljbakinja. Na fakultetu je dobio nadimak Meša, koji je nakon nekog vremena počeo i da potpisuje. Kao studen živio je u internatu muslimanske kulturno-prosvjetne zajednice ,,Gajretov dom“, koja je podupirala školovanje nadarene muslimanske omladine. U slobodno vrijeme, kao hobi, volio je da igra fudbal, svira harmoniku i gitaru. Godine 1936. vratio se u Tuzlu kako bi radio kao profesor u gimnaziji koja danas nosi njegovo ime. U to vrijeme sudjelovao je u atletskoj organizaciji ,,Soko“. Proveo je prve dvije godine Drugoga svjetskog rata u Tuzli, sve do hapšenja zbog sudjelovanja u partizanskom antifašističkom pokretu otpora 1943. godine. Nakon oslobođenja, preselio se u oslobođeni teritorij, gdje je postao član Komunističke partije Jugoslavije i politički komesar Tuzlanskog partizanskog obreda. Tokom rata, Selimovićev brat, također komunist, ubijen je zbog navodne krađe, bez suđenja; Selimovićevo pismo u obrani brata nije bilo od koristi. Taj dio njegovog života i tragedija u porodici, uticala je na Mešin kasniji konteplativni uvod u ,,Derviš i smrt“, gdje glavni protagonist Ahmed Nurudin ne uspijeva spasiti svog zarobljenog brata. Nakon rata, kratko je boravio u Beogradu, a 1947. godine preselio se u Sarajevo, gdje je bio profesor Više pedagoške škole i docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor ,,Bosna – filma“, šef dramske sekcije Narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće ,,Svjetlost“. Bio je aktivan učesnik NOB-a, pa je zbog toga nekoliko mjeseci proveo u zatvoru. Meša Selimović je imao težak život, prepun ličnih tragedija i nesreća, pa je zbog toga pravio izbore koji su nerijetko provocirale okolinu, a on je, upravo u toj okolini nalazio inspiracije za svoja najveća djela. Obavljao je funkciju počasnog direktora Sarajevskog univerziteta (1971. godine). Bio je i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, te redovan član SANU i ANUBIH. Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Goranova nagrada, NIN-ova nagrada i Njegoševa nagrada (1967. godine), nagrada AVNOJ-a, Dvadesetsedmojulska nagrada i mnoge druge. Opsjednut latentnim sukobom s nekoliko lokalnih političara i intelektualaca, 1971. godine preselio se u Beograd, gdje je živio do svoje smrti 1982. godine. U pismu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1976. godine Selimović je za istorijski zapis izjavio da se smatra Srbinom i da pripada korpusu srpske književnosti. U svojoj autobiografiji ,,Sjećanja“, Selimović navodi da vodi porijeklo od drobnjačkog bratstva Vujovića, te da su njegovi preci prešli u islam u 17. vijeku zbog pragmatičnih razloga, s obzirom na prisutnost muslimanskog omanskog carstva u to vrijeme. Selimović je bio član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U knjizi ,,Prijatelji“ Dobrice Ćosića, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testamentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović piše: „Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“ Neki su smatrali da je njegova priča o nacionalnom porijeklu čista izmišljotina i njegov svojevrstan čin osvete društvu iz kojeg je potekao. Značaj ovog velikog pisca iskazuje se i nagradama koje se dodjeljuju njemu u čast, a koje nose njegovo ime: ,,Nagrada Meša Selimović“ dodjeljivala se u Jugoslaviji od 1988. godine za roman godine, danas se ta ista nagrada dodjeljuje u Srbiji od 2007. godine za najbolji roman u Srbiji, dok se u Bosni i Hercegovini dodjeljuje bosanskohercegovačka ,,Nagrada Meša Selimović“ za najbolji roman, od 2002. godine. Ljubavni život Meša Selimović je poslije Drugog svjetskog rata otišao u Beograd. Tada je bio oženjen ženom po imenu Desa, sa kojom je imao ćerku Slobodanku. Desa je bila lijepa žena, po zanimanju profesorica fiskulture u gimnaziji u Tuzli. Vodila je porijeklo iz poznate srpske porodice. Po izgledu visoka i vitka, a po naravi vitalna i energična. Napustio je suprugu i malo dijete zbog žene u koju se zaljubio. Tada ga supruga prijavljuje za vanbračnu vezu i nevjeru. Žena u koju se zaljubio zvala se Daroslava Božić, bila je supruga nestalog zarobljenika isključenog iz partije i ćerka divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije. Upoznali su se slučajno kada je ona došla u njegovu kancelariju. Razveo se od Dese i oženio Daroslavu, koju je neizmijerno volio. Sa Daroslavom je imao dvije ćerke Jesenku i Mašu. Ćerke žive u Beogradu, a Daroslava je umrla 1999. godine. Karijera pisca Meša Selimović bio je poznati romansijer, esejist i pripovjedač. Počeo je pisati prilično kasno u životu. Njegova prva priča ,,Pjesma u oluji“ objavljena je 1948. godine, kada je on imao trideset šest godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovijetki ,,Prva četa“ objavljena je 1950. godine kada je imao četrdeset godina. Mešino djelo ,,Tišine“, objavljeno je jedanaest godina poslije, 1961. godine. Sljedeće knjige ,,Tuđa zemlja“ (1962. godine) i ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine) nisu dobile široko priznanje. Međutim, njegov roman ,,Derviš i smrt“, (1966. godine) široko je primljen kao remek-djelo. Zaplet romana odvija se u 18. vijeku u Sarajevu pod osmanskom vladavinom, i odražava Selimovićeva vlastita iskustva sa bratom; priča govori o ispraznosti otpora jednog čovjeka protiv represivnog sistema i promjeni koja se odvija u tom čovjeka nakon što postane dio tog samog sistema. Ovaj roman je poveznica mudrosti nekih starih vremena i modernog razmišljana. Posvetio je roman suprugi Darki, iz zahvalnosti prema njoj, jer ona je bila ta koja mu je davala podršku za sve što je radio u životu. Neki su kritičari uporedili ovaj roman s Kafkinim ,,Procesom“. Preveden je na mnoge jezike, uključujući engleski, ruski, njemački, francuski, talijanski, turski i arapski. Svako poglavlje romana otvara se navodima iz Kur’ana. Sljedeći roman, ,,Tvrđava“ (1970. godine), smješten još dalje u prošlost, malo je optimističniji i ispunjen vjerom u ljubav, za razliku od usamljenih kontemplacija i straha kod ,,Derviša i smrti“. Tvrđava i ,,Derviš i smrt“ su jedini Selimovićevi romani koji su bili prevedeni na engleski jezik. Meša Selimović je obogatio jugoslovensku književnost u drugoj polovini 20. vijeka. Vrijeme ne utiče na njegova djela, ne gubi se njihova vrijednost. Pa tako, svakim novim čitanjem uočavaju se nove bogate psihološke strukture. Naredni roman ,,Ostrvo“ (1974. godine), priča je o starijem paru koji se suočava sa starenjem i eventualnom smrću na dalmatinskom ostrvu. Nakon romana ,,Ostrvo“ slijede djela: ,,Pisci, mišljenja i razgovori“ i ,,Djevojka crvene kose“ (1976. godine). Posthumno je objavljen Krug (1983. godine). Također je napisao i knjigu o pravopisnim reformama Vuka Karadžića ,,Za i protiv Vuka“-(Rasprava o značaju Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. Djelo posjeduje kritičko-analitičke vrijednosti. Knjiga se bavi problematikom stvaranja modernog srpskog standardnog jezika). Onda je slijedila njegova autobiografija ,,Sjećanja“. Citati Meše Selimovića – O ljubavi: ,,Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, ,,Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život“. ,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više“, ,,Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići“. – O Bosancima: ,,Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu“, ,,Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo“, ,,Bosanci su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom“. – O životu: ,,Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje“, ,,Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh“. Derviš i smrt ,,Derviš i smrt“ (1966. godine) je roman koga je kritika pozdravila sa oduševljenjem kao izuzetno djelo. Roman je napisan kao reakcija na Titov režim koji se često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na ,,Golom otoku“, što je predstavljalo dodatni motiv za stvaranje ovog književnog djela. Vrijeme radnje je 18. vijek, u Bosni. Glavni lik romana je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. Djelo posjeduje snažnu misaonu koncentraciju, pisano u ispovijednom tonu, monološki, s izvanrednim umjetničkim nadahnućem. Pisac povezuje drevnu mudrost s modernim načinom sagledavanja pojava. Počinje od religioznih istina o svijetu kao oblika dogmatskog mišljenja, da bi došlo do čovjekove stalne upitanosti pred svijetom, do spoznavanja straha i patnje, kao stalnog pratilaca ljudskog života. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša Selimović ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. ,,Derviš i smrt“ poseban je po izrazito živom stilu u kome se ispresijecaju introspekcija, mudrosti o životu i drama derviškog šejha, zbog svoje umjetničke vrijednosti djelo zaokuplja pažnju čitalaca širom svijeta. Roman je i spoj drame i rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni svijet. Tvrđava Roman „Tvrđava“ (1970. godine) vraća čitaoce u još dublju prošlost, u 17. vijek. „Tvrđava“ predstavlja kombinaciju stvarnosti i simbola, a kao simbol ona je čovjek, zajednica ili ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave metaforički je predstavljen kao istovremeni ulazak u život, u haotičnu stvarnost koja okružuje svijet, sam početak individualnog razvitka i upoznavanja istinskih moralnih vrijednosti. „Tvrđava“ je ispunjena vjerom u ljubav, bez obzira na razlike između ljudi, bilo da su one zasnovane na uvjerenjima ili su to civilizacijske i ideološke razlike.. ,,Tvrđava“, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se brojnim likovima i većim brojem lirskih segmenata. Roman je bogat emocionalnim, sumračnim iskazima o sudbini, atmosferom koja je negdje između smirenosti u prihvatanju sudbine i bunta proizišlog iz neljudskih okolnosti. Ljubav između muškarca i žene glavna je tematika romana. Radnja romana “Tvrđava” odvija se u teška vremena. Glavni lik, Ahmet Šabo, vraća se iz Rusije u Sarajevo. Ahmet u početku romana ne želi pričati o ratu. Dolazi u Sarajevo, gdje mu je porodica umrla od kuge. Ahmet ubrzo pronalazi ljubav njegovog života, hrišćanku Tijanu. Vjenčali su se i živjeli skromno, ali srećno. Ahmet gubi posao, a Tijanu zadesi pobačaj, ali nakon toga bili su još jači i s drugim djetetom na putu. Kraj romana poručuje da ništa nema smisla, ako nema ljubavi. Bibliografija ,,Uvrijeđeni čovjek“ (1947. godine), ,,Prva četa“ (1950. godine), ,,Tuđa zemlja“ (1957. godine), ,,Noć i jutra“ (1958. godine), ,,Tišine“ (1961. godine), ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine), ,,Eseji i ogledi“ (1966. godine), ,,Derviš i smrt“ (1966. godine), ,,Za i protiv Vuka“ (1967. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Tvrđava“ (1970. godine), ,,Djevojka crvene kose“ (1970. godine), ,,Sabrana djela“ (1970. godine), ,,Ostrvo“ (1974. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Sjećanja“ (1976. godine), ,,Ketten a szigeten“ (1976. godine), ,,Krug“ (1983., nedovršeni roman).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Krug Romanom Krug, nezavršenim ali poetički i kompoziciono kompaktnim, Meša Selimović se vraća svojoj dominantnoj egzistencijalnoj temi; da li je čovekov život sudbinski predodređen i da li je čovekova sloboda posledica raznih društvenih ili metafizičkih međuzavisnosti. Može se reći da je ovo treća knjiga u delu ovoga pisca koja se bavi ovom temom ali bez vremenske distance koja dramu glavnog junaka smešta u istorijski kontekst kao u romanima Derviš i smrt i Tvrđava. U društvenoj ekspoziciji romana Krug je period takozvanog `real-socijalizma` proleterskog društva i pobune idealne svesti glavnog junaka Vladimira protiv vladajuće hijerahije, ideološkog oportunizma i ideološke izdaje bivših revolucionara. Pisan od 1973. do 1976. ovaj roman nije izgubio ništa na aktuelnosti, naprotiv, socijalne nepravde u monopolističkim i represivnim sistemima i sazrevanje mladosti u njima ostali su suštinsko pitanje društvene i etičke svesti do današnjeg dana. Mehmed Meša Selimović bio je bosanskohercegovački i srpski pisac. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine, a umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Meša Selimović bio je značajan pisac čiji je roman ,,Derviš i smrt“ jedan od najvažnijih književnih dijela poslijeratnog perioda. Neke od glavnih tema u njegovim djelima su odnosi između pojedinca i vlasti, života i smrti, te drugih egzistencijalnih pitanja. Lični život i karijera Rođen je u istaknutoj muslimanskoj porodici 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Mešin otac, Alija Selimović, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere. Prilično česta pojava na početku prošlog vijeka. Bio je jako strog otac, distanciran u odnosu da djecom. Nije bio strogo religiozan, samo bi poštovao najveće muslimanske praznike. Izrazito krut, nije sinu pružio toplinu i razumijevanje koje mu je bilo potrebno. Meša je bio čovjek gladan ljubavi u teškim vremenima i još težoj zemlji, od teškog oca i sa još težim životom, pa bi se očekivalo da postane grub, neprijatan ili barem sarkastičan. Međutim, baš suprotno, on izrasta u jaku i stabilnu osobu, toliko stabilnu da je izdržavao udarce onih u koje je vjerovao. Isto tako, postao je i osjećajan za okolinu, volio je ljude i kasnije jednu ženu, koja je predstavljala njegov najveći oslonac u životu. Godine 1930. upisao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a diplomirao je 1934. godine. Neki od profesora koji su mu predavali bili su Bogdan Popović, Pavle Popović, Vladimir Ćorović, Veselin Čajkanović, Aleksandra Belić i Stjepan Kuljbakinja. Na fakultetu je dobio nadimak Meša, koji je nakon nekog vremena počeo i da potpisuje. Kao studen živio je u internatu muslimanske kulturno-prosvjetne zajednice ,,Gajretov dom“, koja je podupirala školovanje nadarene muslimanske omladine. U slobodno vrijeme, kao hobi, volio je da igra fudbal, svira harmoniku i gitaru. Godine 1936. vratio se u Tuzlu kako bi radio kao profesor u gimnaziji koja danas nosi njegovo ime. U to vrijeme sudjelovao je u atletskoj organizaciji ,,Soko“. Proveo je prve dvije godine Drugoga svjetskog rata u Tuzli, sve do hapšenja zbog sudjelovanja u partizanskom antifašističkom pokretu otpora 1943. godine. Nakon oslobođenja, preselio se u oslobođeni teritorij, gdje je postao član Komunističke partije Jugoslavije i politički komesar Tuzlanskog partizanskog obreda. Tokom rata, Selimovićev brat, također komunist, ubijen je zbog navodne krađe, bez suđenja; Selimovićevo pismo u obrani brata nije bilo od koristi. Taj dio njegovog života i tragedija u porodici, uticala je na Mešin kasniji konteplativni uvod u ,,Derviš i smrt“, gdje glavni protagonist Ahmed Nurudin ne uspijeva spasiti svog zarobljenog brata. Nakon rata, kratko je boravio u Beogradu, a 1947. godine preselio se u Sarajevo, gdje je bio profesor Više pedagoške škole i docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor ,,Bosna – filma“, šef dramske sekcije Narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće ,,Svjetlost“. Bio je aktivan učesnik NOB-a, pa je zbog toga nekoliko mjeseci proveo u zatvoru. Meša Selimović je imao težak život, prepun ličnih tragedija i nesreća, pa je zbog toga pravio izbore koji su nerijetko provocirale okolinu, a on je, upravo u toj okolini nalazio inspiracije za svoja najveća djela. Obavljao je funkciju počasnog direktora Sarajevskog univerziteta (1971. godine). Bio je i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, te redovan član SANU i ANUBIH. Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Goranova nagrada, NIN-ova nagrada i Njegoševa nagrada (1967. godine), nagrada AVNOJ-a, Dvadesetsedmojulska nagrada i mnoge druge. Opsjednut latentnim sukobom s nekoliko lokalnih političara i intelektualaca, 1971. godine preselio se u Beograd, gdje je živio do svoje smrti 1982. godine. U pismu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1976. godine Selimović je za istorijski zapis izjavio da se smatra Srbinom i da pripada korpusu srpske književnosti. U svojoj autobiografiji ,,Sjećanja“, Selimović navodi da vodi porijeklo od drobnjačkog bratstva Vujovića, te da su njegovi preci prešli u islam u 17. vijeku zbog pragmatičnih razloga, s obzirom na prisutnost muslimanskog omanskog carstva u to vrijeme. Selimović je bio član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U knjizi ,,Prijatelji“ Dobrice Ćosića, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testamentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović piše: „Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“ Neki su smatrali da je njegova priča o nacionalnom porijeklu čista izmišljotina i njegov svojevrstan čin osvete društvu iz kojeg je potekao. Značaj ovog velikog pisca iskazuje se i nagradama koje se dodjeljuju njemu u čast, a koje nose njegovo ime: ,,Nagrada Meša Selimović“ dodjeljivala se u Jugoslaviji od 1988. godine za roman godine, danas se ta ista nagrada dodjeljuje u Srbiji od 2007. godine za najbolji roman u Srbiji, dok se u Bosni i Hercegovini dodjeljuje bosanskohercegovačka ,,Nagrada Meša Selimović“ za najbolji roman, od 2002. godine. Ljubavni život Meša Selimović je poslije Drugog svjetskog rata otišao u Beograd. Tada je bio oženjen ženom po imenu Desa, sa kojom je imao ćerku Slobodanku. Desa je bila lijepa žena, po zanimanju profesorica fiskulture u gimnaziji u Tuzli. Vodila je porijeklo iz poznate srpske porodice. Po izgledu visoka i vitka, a po naravi vitalna i energična. Napustio je suprugu i malo dijete zbog žene u koju se zaljubio. Tada ga supruga prijavljuje za vanbračnu vezu i nevjeru. Žena u koju se zaljubio zvala se Daroslava Božić, bila je supruga nestalog zarobljenika isključenog iz partije i ćerka divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije. Upoznali su se slučajno kada je ona došla u njegovu kancelariju. Razveo se od Dese i oženio Daroslavu, koju je neizmijerno volio. Sa Daroslavom je imao dvije ćerke Jesenku i Mašu. Ćerke žive u Beogradu, a Daroslava je umrla 1999. godine. Karijera pisca Meša Selimović bio je poznati romansijer, esejist i pripovjedač. Počeo je pisati prilično kasno u životu. Njegova prva priča ,,Pjesma u oluji“ objavljena je 1948. godine, kada je on imao trideset šest godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovijetki ,,Prva četa“ objavljena je 1950. godine kada je imao četrdeset godina. Mešino djelo ,,Tišine“, objavljeno je jedanaest godina poslije, 1961. godine. Sljedeće knjige ,,Tuđa zemlja“ (1962. godine) i ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine) nisu dobile široko priznanje. Međutim, njegov roman ,,Derviš i smrt“, (1966. godine) široko je primljen kao remek-djelo. Zaplet romana odvija se u 18. vijeku u Sarajevu pod osmanskom vladavinom, i odražava Selimovićeva vlastita iskustva sa bratom; priča govori o ispraznosti otpora jednog čovjeka protiv represivnog sistema i promjeni koja se odvija u tom čovjeka nakon što postane dio tog samog sistema. Ovaj roman je poveznica mudrosti nekih starih vremena i modernog razmišljana. Posvetio je roman suprugi Darki, iz zahvalnosti prema njoj, jer ona je bila ta koja mu je davala podršku za sve što je radio u životu. Neki su kritičari uporedili ovaj roman s Kafkinim ,,Procesom“. Preveden je na mnoge jezike, uključujući engleski, ruski, njemački, francuski, talijanski, turski i arapski. Svako poglavlje romana otvara se navodima iz Kur’ana. Sljedeći roman, ,,Tvrđava“ (1970. godine), smješten još dalje u prošlost, malo je optimističniji i ispunjen vjerom u ljubav, za razliku od usamljenih kontemplacija i straha kod ,,Derviša i smrti“. Tvrđava i ,,Derviš i smrt“ su jedini Selimovićevi romani koji su bili prevedeni na engleski jezik. Meša Selimović je obogatio jugoslovensku književnost u drugoj polovini 20. vijeka. Vrijeme ne utiče na njegova djela, ne gubi se njihova vrijednost. Pa tako, svakim novim čitanjem uočavaju se nove bogate psihološke strukture. Naredni roman ,,Ostrvo“ (1974. godine), priča je o starijem paru koji se suočava sa starenjem i eventualnom smrću na dalmatinskom ostrvu. Nakon romana ,,Ostrvo“ slijede djela: ,,Pisci, mišljenja i razgovori“ i ,,Djevojka crvene kose“ (1976. godine). Posthumno je objavljen Krug (1983. godine). Također je napisao i knjigu o pravopisnim reformama Vuka Karadžića ,,Za i protiv Vuka“-(Rasprava o značaju Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. Djelo posjeduje kritičko-analitičke vrijednosti. Knjiga se bavi problematikom stvaranja modernog srpskog standardnog jezika). Onda je slijedila njegova autobiografija ,,Sjećanja“. Citati Meše Selimovića – O ljubavi: ,,Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, ,,Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život“. ,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više“, ,,Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići“. – O Bosancima: ,,Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu“, ,,Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo“, ,,Bosanci su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom“. – O životu: ,,Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje“, ,,Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh“. Derviš i smrt ,,Derviš i smrt“ (1966. godine) je roman koga je kritika pozdravila sa oduševljenjem kao izuzetno djelo. Roman je napisan kao reakcija na Titov režim koji se često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na ,,Golom otoku“, što je predstavljalo dodatni motiv za stvaranje ovog književnog djela. Vrijeme radnje je 18. vijek, u Bosni. Glavni lik romana je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. Djelo posjeduje snažnu misaonu koncentraciju, pisano u ispovijednom tonu, monološki, s izvanrednim umjetničkim nadahnućem. Pisac povezuje drevnu mudrost s modernim načinom sagledavanja pojava. Počinje od religioznih istina o svijetu kao oblika dogmatskog mišljenja, da bi došlo do čovjekove stalne upitanosti pred svijetom, do spoznavanja straha i patnje, kao stalnog pratilaca ljudskog života. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša Selimović ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. ,,Derviš i smrt“ poseban je po izrazito živom stilu u kome se ispresijecaju introspekcija, mudrosti o životu i drama derviškog šejha, zbog svoje umjetničke vrijednosti djelo zaokuplja pažnju čitalaca širom svijeta. Roman je i spoj drame i rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni svijet. Tvrđava Roman „Tvrđava“ (1970. godine) vraća čitaoce u još dublju prošlost, u 17. vijek. „Tvrđava“ predstavlja kombinaciju stvarnosti i simbola, a kao simbol ona je čovjek, zajednica ili ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave metaforički je predstavljen kao istovremeni ulazak u život, u haotičnu stvarnost koja okružuje svijet, sam početak individualnog razvitka i upoznavanja istinskih moralnih vrijednosti. „Tvrđava“ je ispunjena vjerom u ljubav, bez obzira na razlike između ljudi, bilo da su one zasnovane na uvjerenjima ili su to civilizacijske i ideološke razlike.. ,,Tvrđava“, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se brojnim likovima i većim brojem lirskih segmenata. Roman je bogat emocionalnim, sumračnim iskazima o sudbini, atmosferom koja je negdje između smirenosti u prihvatanju sudbine i bunta proizišlog iz neljudskih okolnosti. Ljubav između muškarca i žene glavna je tematika romana. Radnja romana “Tvrđava” odvija se u teška vremena. Glavni lik, Ahmet Šabo, vraća se iz Rusije u Sarajevo. Ahmet u početku romana ne želi pričati o ratu. Dolazi u Sarajevo, gdje mu je porodica umrla od kuge. Ahmet ubrzo pronalazi ljubav njegovog života, hrišćanku Tijanu. Vjenčali su se i živjeli skromno, ali srećno. Ahmet gubi posao, a Tijanu zadesi pobačaj, ali nakon toga bili su još jači i s drugim djetetom na putu. Kraj romana poručuje da ništa nema smisla, ako nema ljubavi. Bibliografija ,,Uvrijeđeni čovjek“ (1947. godine), ,,Prva četa“ (1950. godine), ,,Tuđa zemlja“ (1957. godine), ,,Noć i jutra“ (1958. godine), ,,Tišine“ (1961. godine), ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine), ,,Eseji i ogledi“ (1966. godine), ,,Derviš i smrt“ (1966. godine), ,,Za i protiv Vuka“ (1967. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Tvrđava“ (1970. godine), ,,Djevojka crvene kose“ (1970. godine), ,,Sabrana djela“ (1970. godine), ,,Ostrvo“ (1974. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Sjećanja“ (1976. godine), ,,Ketten a szigeten“ (1976. godine), ,,Krug“ (1983., nedovršeni roman).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Monodrama „Kalendar mog detinjstva“ već je puno puta izvođena pred publikom. Ove godine, prevedeno u pisanu reč, putovanje kroz uspomene na rođendane, slave, prijatelje i porodicu, pojaviće se u formi knjige. Po meni, dakle, dani detinjstva su skriveni dragulji koje u gomili bezvrednih staklića rasutih po modrom plišu naših uspomena obično počnemo otkrivati tek kad nam život natakne sajdžijsku lupu sredovečnosti? Roman-kalendar, autentični žanr pisca, opisuje najvažnije događaje u odrastanju pripovedača. Podeljen na šest glava kao šest meseci, glavni junak prolazi kroz uspomene na slavlja i putovanja, porodicu i prijatelje, gledajući očima dečaka. Lepo mi dođe da se rasplačem kad pomislim ko sve nije imao detinjstvo? Mislim da je bilo čisto rasipništvo dodeljivati ga ba svakoj budali… No, i o tome je, pretpostavljam već rečeno šta treba? Odavno sam shvatio da „Misli Poznatih I Slavnih“ nisu obavezno i „Misli Preterano Pametnih“, ali (pored lascivne izjave matore poleguše čuvene po tome što se udavala devet puta, ili suvoparne definicije nobelovca koji je još kao sedmogodišnjak posumnjao da dijagonala nepravilnog tetraedra pomnožena vlastitim korenom daje jedan broj bez kog se naprosto ne bi moglo?), u tim knjižurinama se srećom uvek provuče i poneki stih našvrljan na kafanskoj servijeti, koji svojom genijalnošću u momentu postidi sve one koji se nadaju da se do mudrosti ponekad može stići i upornošću i marjivim vežbanjem… Ako su o detinjstvu, znači, ponešto već rekli Ljermontov ili Bernard Šo, Felini, Nušić, ili Bilo Koji Od Tih Promućurnih Čičica, teško da bih ja tu išta imao da dodam? A opet, ovo je moja priča, baš me briga, gde ću to reći ako ovde neću? Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. maj 1953 — Novi Sad, 19. februar 2021) bio je jugoslovenski i srpski kantautor i pesnik. Bio je član grupa Žetva i Rani mraz, a 1982. započeo je solo karijeru. Ukupno je objavio 12 albuma. Glumio je u nekoliko televizijskih serija, za koje je pisao i muziku. Singl Računajte na nas, iz perioda dok je bio član Ranog mraza, postigao je veliku popularnost u socijalističkoj Jugoslaviji i ostao je popularan među jugonostalgičarima. Tokom 1990-ih bio je veliki kritičar politike Slobodana Miloševića. Đorđe Balašević je rođen 11. maja 1953. godine, u Novom Sadu, u porodici oca Jovana Balaševića i Veronike Dolenec, iz Rasinje kod Koprivnice u današnjoj Hrvatskoj. Po pisanju hrvatskog magazina „Moljac”, Balaševićev deda Đoka se prezivao Balašev, ali je 1941. godine za vreme Drugog svetskog rata, iz straha „da će ga Mađari pomađariti” dodao nastavak „ić”, karakterističan za srpska prezimena.[1] To se zaista desilo, ali ranije — oko 1935. godine, kako piše u „Službenim novinama Kraljevine Jugoslavije”. Balašević je odrastao u Novom Sadu, u kući u ulici Jovana Cvijića, u kojoj je živeo sa suprugom Oliverom (rođ. Savić, u Zrenjaninu 1959) i troje dece (najstarija Jovana (glumica) — Lola, srednja Jelena — Beba i najmlađi-Aleksa (menadžer)). Pesme je počeo da piše u osnovnoj školi, a sanjao je da postane fudbaler. Gimnaziju je napustio u trećem razredu, jer nije voleo matematiku, fiziku i hemiju, ali je uspeo da maturira kao vanredni učenik. Položio je prijemni ispit za studije geografije ali nikada nije diplomirao. Muzičku karijeru počinje 1977. godine kada se pridružio grupi Žetva. Muzička karijera Žetva i Rani mraz Godine 1977. pristupa akustičarskoj grupi „Žetva” sa kojom, iste godine snima hit pesmu „U razdeljak te ljubim” i ostvaruje svoj prvi uspeh. Singl je prodat u više od 180.000 kopija, što je bio veliki uspeh za jugoslovenske standarde. Naredne godine napušta bend u kome se afirmisao i sa Vericom Todorović osniva grupu „Rani mraz” sa kojom nastupa na festivalu u Opatiji, sa pesmom „Prva ljubav”. Tokom te godine snima nekoliko hit pesama i sa njima ostvaruje velike tiraže i doživljava potpunu afirmaciju. Pred samo snimanje pesme „Računajte na nas”, pridružuju im se bivši članovi grupe Suncokret, Biljana Krstić i Bora Đorđević. Pesma je postala vrlo popularna među vlastima i među narodom, i predstavljala je svojevrsnu himnu generacije. Nakon samo dva meseca saradnje, grupu je napustio Đorđević, pošto je uočio razlike u autorskom senzibilitetu između sebe i Balaševića, i formirao grupu Riblja čorba. Grupu je napustila i Verica Todorović, pa su Biljana i Đorđe snimili prvi album Ranog mraza „Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”. Đorđe je još kao tinejdžer bio veliki poštovalac Korni grupe, tako da kompletnu produkciju i aranžmane albuma „Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu” poverava bivšim članovima Korni grupe. Na festivalu u Splitu 1979. godine, Balašević je osvojio prvu nagradu sa pesmom „Panonski mornar”, svoju popularnost potvrđuje sa osam rasprodatih koncerata u beogradskoj dvorani Doma sindikata. Tokom 1980. godine, služio je JNA u Zagrebu i Požarevcu, gde je snimio TV seriju Vojnici. Krajem godine izašao je album „Odlazi cirkus”, poslednji album grupe Rani mraz. Album je potvrdio Balaševićev status i doneo hitove kao što su „Priča o Vasi Ladačkom” i „Život je more”. Solo karijera Početkom 1982. godine započinje solo-karijeru albumom Pub sa kojim beleži zapažen uspeh. U TV seriji Pop Ćira i pop Spira tumači zapaženu ulogu berberina Šace. U zimu sledeće godine prvi put puni beogradski Sava centar. Zatim sledi ploča pod nazivom „Celovečernji the Kid” snimljena 1983. godine. Melodija naslovne numere koja je snimljena i na engleskom jeziku, je inspirisana folklorom Meksika. Aprila 1985. godine, snima izuzetno zapažen album 003. na kome se istakla pesma Slovenska. Ovu ploču je produkcijski uradio kao i prethodnu Josip Boček. Naredne, 1984. godine u saradnji sa TV Novi Sad snima i TV film pod istoimenim nazivom „Celovečernji Kid”. Sa sledećim albumom Bezdan, Balašević formira ekipu koja će mu ubuduće biti redovna studijska i koncertna potpora. Za produkciju ploče je zadužen Đorđe Petrović, aranžmani su povereni klavijaturisti Aleksandru Dujinu. Đorđe Balašević naglašava da najplodniji period njegovog stvaralaštva otpočinje ovim albumom. Sledeći album „Panta rei” prati izuzetno loše kritike, koje se podudaraju sa teškim periodom kroz koji je novosadski kantautor u privatnom životu prošao. Ipak na ovom albumu se izdvaja jedna od Balaševićevih najlepših balada „Jednom…” Naredna ploča, „Tri posleratna druga”, koja je dobila podnaslov „Muzika iz istoimenog romana” i koju Balašević snima 1989. godine, prati radnju istoimenog romana i beleži veliki uspeh. Na pomenutoj ploči, koja je doživela dobre kritike, i veoma dobro prošla kod publike, nalazi se jedna od najlepših balada koje je Balašević snimio — „D-mol”. U vreme dok počinju ratna zbivanja u SFRJ 1991. godine, na tržište izlazi album „Marim ja…”. Ovaj album ostaje upamćen po izuzetno dobrim tekstovima, nostalgičnim notama, po pesmama „Nevernik”, „Divlji badem”, „Ringišpil”… Te iste jeseni Balašević je imao svoju kolumnu u Radio-TV Reviji. U ovoj kolumni, dok besni rat na prostoru tada već bivše SFRJ, Balašević pravi veoma oštre i kritičke osvrte na sva aktuelna, pretežno politička dešavanja u zemlji. Ratne godine provodi sklonjen od javnosti, izbegavajući mobilizaciju. Krajem 1993. godine snima album „Jedan od onih života”; album izlazi u vreme teške ekonomske krize, a pesme su inspirisane ratnim tragedijama. Tih godina Balaševićevi koncerti postaju prva javna čistilišta, budući da na njima iznosi veoma oštre konotacije na račun aktualne vlasti, sa jasnim opozicionim stavovima. Posle malo duže pauze 1996. godine, objavljuje album pod nazivom „Naposletku”. Nove pesme snimljene su uglavnom na akustičnim instrumentima uz učešće gudača Svetog Đorđa. Od instrumenata su upotrebljivani fagot, oboa, truba i violina koje na veran način dočaravaju atmosferu Balaševićevih stihova. Drugi roman objavljuje 1997. godine. I u njemu Balašević prati svoj pretposlednji album — „Jedan od onih života”. Roman postiže izuzetno dobre kritike. A 2000. godine Balašević objavljuje političkim album pod naslovom decenije koja je iza nas — „Devedesete”. Na tom albumu on daje javnu osudu jednog vremena, jednog izgubljenog vremena, za jednu generaciju, umesto na nostalgične i ljubavne pesme na koje je navikao svoju publiku, na ovom albumu je ostala zabeležena pesma „Živeti slobodno” koja ujedno i predstavlja himnu petooktobarskih promena u kojima je i Balašević imao svoje aktivno učešće. Ljubavne pesme koje su izostale sa prethodnog albuma u punoj meri su nadoknađene krajem 2001. godine., kada je snimljen album „Dnevnik starog momka” koji je posvetio svojoj supruzi Olji. Naime, svaka od 12 pesama na albumu nosi naziv jednog ženskog imena, a kombinacijom početnih slova tih imena dobija se pravo značenje ovog albuma „Olja je najbolja”. 2004. godine snima izuzetno dobar album koji nosi naziv svoje prve grupe Rani mraz. Zapaženo učešće u ovom albumu ima grupa Apsolutno romantično. Živeo je i radio u Novom Sadu, a držao je vrlo posećene koncerte u mnogim gradovima bivše Jugoslavije. Održao je 24. maja 2013. veliki koncert u Beogradu, na Kalemegdanu.[2] Bio je oženjen suprugom Oliverom i imao ćerke Jovanu i Jelenu i sina Aleksu. Živeo je u Novom Sadu. Njegove tri pesme, „Drvena pesma”, „De mol”, „Devojka sa čardaš nogama”, uvrštene su u udžbenike za osnovnu školu u Srbiji.[3] Festivali Omladina, Subotica: Računajte na nas (sa grupom Rani mraz), `78 Opatija: Moja prva ljubav, nagrada za najbolje debitante festivala (sa grupom Rani mraz), `78 Pesma o jednom petlu, `82 Zagreb: Marina (Veče šansona) Split: Panonski mornar, pobednička pesma i nagrada za tekst (Veče dalmatinske šansone, sa grupom Rani mraz), `79 Politika Godine 1978. Balašević je snimio pesmu „Računajte na nas”, koja je bila nezvanična himna Titove omladine. Ta pesma je poručivala starijoj generaciji da će mladi slediti revolucionarni komunistički put, koji su zacrtali stariji revolucionari na čelu sa Titom. Nakon smrti Josipa Broza objavio je i pesmu „Tri put sam video Tita”. Bio je poznat po nadimku „Titov omladinac”. Balaševićev zanos je kasnije prešao u razočaranje i rezignaciju (pesma „Rekvijem” iz 1988). Zbog pesme „Računajte na nas” su ga tokom devedesetih mnogi napadali da je titoista i jugonostalgičar u nekom ružnom kontekstu te reči, na šta je on odgovorio na njemu svojstven, humorističan način: „Ljudi, ja sam tu pesmu napisao pre 20 godina, da sam tad ubio Tita do sad bih izašao…”. U vreme kada je Srbija bila pod sankcijama uzeo je slovenačko državljanstvo. Javno se suprotstavljao režimu Slobodana Miloševića, držao kultne novogodišnje koncerte u Sava centru i bio ambasador dobre volje Visokog komesarijata UN za izbeglice. Nakon pada Miloševićevog režima, prestao je da se politički eksponira, sve do 2008. godine kada je na predsedničkim izborima podržao Borisa Tadića i učestvovao u njegovoj predizbornoj kampanji. Smrt Balašević je u novembru 2019. godine preživeo infarkt i ugrađeni su mu stentovi.[4][5] On je oboleo od kovida 19 u februaru 2021. godine. Bio je na kućnome lečenju sve do 16. februara kada mu se pogoršalo zdravstveno stanje te je primljen u Infektivnu kliniku KC Vojvodine.[4] Tri dana kasnije, 19. februara preminuo je od posledica upale pluća koju je izazvao virus korona.[6] Sveće u Sarajevu u znak žalosti povodom smrti Đorđa Balaševića Na vest o smrti Balaševića reagovala je javnost svih država nekadašnje SFRJ. U njegovom rodnom gradu Novom Sadu, u središtu grada paljene sveće, na Gradskoj kući su bila ugašena svetla,[7] ispred njegove kuće su se takođe okupili prijatelji i obožavaoci, a u Zagrebu su oko sveća napisali bećarac na ćiriličkome pismu u čast njegove pesme „Stih na asfaltu” koja počinje: „Da mi je još jedared proći Ilicom, pa da bećarac našvrljam ćirilicom.`[8] U Puli su, pored Gradske biblioteke, na železničkoj stanici svećama odali počast jer upravo tu, u pesmi „Oprosti mi, Katrin”, „čekao autobus i svirao gitaru”.[9] Gradska većnica u Sarajevu je bila osvetljena u čast Balaševića. I u nekoliko crnogorskih gradova građani su večeras paljenjem sveća i polaganjem cveća odali počast Đorđu Balaševiću. Plakat sa natpisom najlepše pesme pevao si našem gradu, poslednji pozdrav panonskom mornaru, postavljen je na ulazu u Cetinje. Građani Skoplja okupili su se večeras na platou ispred Univerzalne sale da bi odali počast Balaševiću. Na skupu nazvanom Skoplje za Balaševića na velikom video platnu su emitovane fotografije poznatog muzičara, dok su se u pozadini čuli njegovi najveći hitovi. Balaševiću su odali poštu i stanovnici Splita koji su se u velikom broju okupili na Peristulu. Pevali su njegove pesme, palili sveće, ostavljali poruke s omiljenim Balaševićevim stihovima. Grad Novi Sad je na svojoj teritoriji proglasio dan žalosti na dan njegove sahrane,[7] 21. februara. Ispraćen je u krugu porodice uz tamburaše. Komemoracija, na želju porodice, nije bila održana. U ponedeljak 22. februara Grad Novi Sad je organizovao manifestaciju „Dan kada je Đole preplivao Dunav” na Keju žrtava Racije kao poslednji oproštaj od simvola grada. Na događaju je bilo više desetina hiljada ljudi, pre svih iz Novoga Sada, ali iz cele Srbije.[10] Tada novoizabrani patrijarh srpski Porfirije, inače rođeni Bačvanin, povodom smrti ovoga pevača istakao je da „molitvama uzvraćam na tu neograničenu količinu ljubavi za sve lepo, blago i pitomo, poput bačke ravnice našeg Đoleta“.[11] Nedelju dana kasnije, patrijarh srpski Profirije je ponovo aludirao na Balaševića (i kultnu pesmu „Računajte na nas”) kada je posetio Majske Poljane, mesto naseljeno Srbima u Hrvatskoj koje je stradalo u zemljotresima krajem 2020. g. On je okupljenim meštanima rekao: „Računajte na nas... i na sve ljude dobre volje.”[12] Osnovna škola „Branislav Nušić” u Donjoj Trnavi posadiće 68 bagrema u Balaševićevu čast i njegove pesme „Ne lomite mi bagrenje”, napravivši time „Đoletov park”.[13] Novosadska TV serija Državni posao u epizodi „Odlazi cirkus” dala je epitaf Balaševiću.[14] Iako na kraju nema tačne napomene (kao u slučaju epizode „Odlazi cirkus”), epizoda „Nema karata” koja je izašla u etar 17. januara 2020. g. (tačno godinu, mesec i dva dana pred smrt), takođe je velikim delom posvećena ovom novosadskom umetniku.[15] Dijalog kolega u epizodi počinje Boškićevim pitanjem „Je l` neko umro?”, a odgovor Čvarkova je: „Jeste, Novi Sad!”

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! „Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačeni damar. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli. Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li je mogu zadržati? Napolju je proljetna noć, i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio što je tako. Kako bi drukčije i moglo biti?“ Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralaštvo dotiče čitaoca kao Selimovićevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osećanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnošću kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i „Ostrvo“ pravi su biseri ovog velikana. Mehmed Meša Selimović bio je bosanskohercegovački i srpski pisac. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine, a umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Meša Selimović bio je značajan pisac čiji je roman ,,Derviš i smrt“ jedan od najvažnijih književnih dijela poslijeratnog perioda. Neke od glavnih tema u njegovim djelima su odnosi između pojedinca i vlasti, života i smrti, te drugih egzistencijalnih pitanja. Lični život i karijera Rođen je u istaknutoj muslimanskoj porodici 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Mešin otac, Alija Selimović, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere. Prilično česta pojava na početku prošlog vijeka. Bio je jako strog otac, distanciran u odnosu da djecom. Nije bio strogo religiozan, samo bi poštovao najveće muslimanske praznike. Izrazito krut, nije sinu pružio toplinu i razumijevanje koje mu je bilo potrebno. Meša je bio čovjek gladan ljubavi u teškim vremenima i još težoj zemlji, od teškog oca i sa još težim životom, pa bi se očekivalo da postane grub, neprijatan ili barem sarkastičan. Međutim, baš suprotno, on izrasta u jaku i stabilnu osobu, toliko stabilnu da je izdržavao udarce onih u koje je vjerovao. Isto tako, postao je i osjećajan za okolinu, volio je ljude i kasnije jednu ženu, koja je predstavljala njegov najveći oslonac u životu. Godine 1930. upisao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a diplomirao je 1934. godine. Neki od profesora koji su mu predavali bili su Bogdan Popović, Pavle Popović, Vladimir Ćorović, Veselin Čajkanović, Aleksandra Belić i Stjepan Kuljbakinja. Na fakultetu je dobio nadimak Meša, koji je nakon nekog vremena počeo i da potpisuje. Kao studen živio je u internatu muslimanske kulturno-prosvjetne zajednice ,,Gajretov dom“, koja je podupirala školovanje nadarene muslimanske omladine. U slobodno vrijeme, kao hobi, volio je da igra fudbal, svira harmoniku i gitaru. Godine 1936. vratio se u Tuzlu kako bi radio kao profesor u gimnaziji koja danas nosi njegovo ime. U to vrijeme sudjelovao je u atletskoj organizaciji ,,Soko“. Proveo je prve dvije godine Drugoga svjetskog rata u Tuzli, sve do hapšenja zbog sudjelovanja u partizanskom antifašističkom pokretu otpora 1943. godine. Nakon oslobođenja, preselio se u oslobođeni teritorij, gdje je postao član Komunističke partije Jugoslavije i politički komesar Tuzlanskog partizanskog obreda. Tokom rata, Selimovićev brat, također komunist, ubijen je zbog navodne krađe, bez suđenja; Selimovićevo pismo u obrani brata nije bilo od koristi. Taj dio njegovog života i tragedija u porodici, uticala je na Mešin kasniji konteplativni uvod u ,,Derviš i smrt“, gdje glavni protagonist Ahmed Nurudin ne uspijeva spasiti svog zarobljenog brata. Nakon rata, kratko je boravio u Beogradu, a 1947. godine preselio se u Sarajevo, gdje je bio profesor Više pedagoške škole i docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor ,,Bosna – filma“, šef dramske sekcije Narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće ,,Svjetlost“. Bio je aktivan učesnik NOB-a, pa je zbog toga nekoliko mjeseci proveo u zatvoru. Meša Selimović je imao težak život, prepun ličnih tragedija i nesreća, pa je zbog toga pravio izbore koji su nerijetko provocirale okolinu, a on je, upravo u toj okolini nalazio inspiracije za svoja najveća djela. Obavljao je funkciju počasnog direktora Sarajevskog univerziteta (1971. godine). Bio je i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, te redovan član SANU i ANUBIH. Dobitnik je brojnih nagrada kao što su: Goranova nagrada, NIN-ova nagrada i Njegoševa nagrada (1967. godine), nagrada AVNOJ-a, Dvadesetsedmojulska nagrada i mnoge druge. Opsjednut latentnim sukobom s nekoliko lokalnih političara i intelektualaca, 1971. godine preselio se u Beograd, gdje je živio do svoje smrti 1982. godine. U pismu Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1976. godine Selimović je za istorijski zapis izjavio da se smatra Srbinom i da pripada korpusu srpske književnosti. U svojoj autobiografiji ,,Sjećanja“, Selimović navodi da vodi porijeklo od drobnjačkog bratstva Vujovića, te da su njegovi preci prešli u islam u 17. vijeku zbog pragmatičnih razloga, s obzirom na prisutnost muslimanskog omanskog carstva u to vrijeme. Selimović je bio član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U knjizi ,,Prijatelji“ Dobrice Ćosića, na sto osamdeset osmoj strani, prenosi dio testamentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović piše: „Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borislava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.“ Neki su smatrali da je njegova priča o nacionalnom porijeklu čista izmišljotina i njegov svojevrstan čin osvete društvu iz kojeg je potekao. Značaj ovog velikog pisca iskazuje se i nagradama koje se dodjeljuju njemu u čast, a koje nose njegovo ime: ,,Nagrada Meša Selimović“ dodjeljivala se u Jugoslaviji od 1988. godine za roman godine, danas se ta ista nagrada dodjeljuje u Srbiji od 2007. godine za najbolji roman u Srbiji, dok se u Bosni i Hercegovini dodjeljuje bosanskohercegovačka ,,Nagrada Meša Selimović“ za najbolji roman, od 2002. godine. Ljubavni život Meša Selimović je poslije Drugog svjetskog rata otišao u Beograd. Tada je bio oženjen ženom po imenu Desa, sa kojom je imao ćerku Slobodanku. Desa je bila lijepa žena, po zanimanju profesorica fiskulture u gimnaziji u Tuzli. Vodila je porijeklo iz poznate srpske porodice. Po izgledu visoka i vitka, a po naravi vitalna i energična. Napustio je suprugu i malo dijete zbog žene u koju se zaljubio. Tada ga supruga prijavljuje za vanbračnu vezu i nevjeru. Žena u koju se zaljubio zvala se Daroslava Božić, bila je supruga nestalog zarobljenika isključenog iz partije i ćerka divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije. Upoznali su se slučajno kada je ona došla u njegovu kancelariju. Razveo se od Dese i oženio Daroslavu, koju je neizmijerno volio. Sa Daroslavom je imao dvije ćerke Jesenku i Mašu. Ćerke žive u Beogradu, a Daroslava je umrla 1999. godine. Karijera pisca Meša Selimović bio je poznati romansijer, esejist i pripovjedač. Počeo je pisati prilično kasno u životu. Njegova prva priča ,,Pjesma u oluji“ objavljena je 1948. godine, kada je on imao trideset šest godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovijetki ,,Prva četa“ objavljena je 1950. godine kada je imao četrdeset godina. Mešino djelo ,,Tišine“, objavljeno je jedanaest godina poslije, 1961. godine. Sljedeće knjige ,,Tuđa zemlja“ (1962. godine) i ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine) nisu dobile široko priznanje. Međutim, njegov roman ,,Derviš i smrt“, (1966. godine) široko je primljen kao remek-djelo. Zaplet romana odvija se u 18. vijeku u Sarajevu pod osmanskom vladavinom, i odražava Selimovićeva vlastita iskustva sa bratom; priča govori o ispraznosti otpora jednog čovjeka protiv represivnog sistema i promjeni koja se odvija u tom čovjeka nakon što postane dio tog samog sistema. Ovaj roman je poveznica mudrosti nekih starih vremena i modernog razmišljana. Posvetio je roman suprugi Darki, iz zahvalnosti prema njoj, jer ona je bila ta koja mu je davala podršku za sve što je radio u životu. Neki su kritičari uporedili ovaj roman s Kafkinim ,,Procesom“. Preveden je na mnoge jezike, uključujući engleski, ruski, njemački, francuski, talijanski, turski i arapski. Svako poglavlje romana otvara se navodima iz Kur’ana. Sljedeći roman, ,,Tvrđava“ (1970. godine), smješten još dalje u prošlost, malo je optimističniji i ispunjen vjerom u ljubav, za razliku od usamljenih kontemplacija i straha kod ,,Derviša i smrti“. Tvrđava i ,,Derviš i smrt“ su jedini Selimovićevi romani koji su bili prevedeni na engleski jezik. Meša Selimović je obogatio jugoslovensku književnost u drugoj polovini 20. vijeka. Vrijeme ne utiče na njegova djela, ne gubi se njihova vrijednost. Pa tako, svakim novim čitanjem uočavaju se nove bogate psihološke strukture. Naredni roman ,,Ostrvo“ (1974. godine), priča je o starijem paru koji se suočava sa starenjem i eventualnom smrću na dalmatinskom ostrvu. Nakon romana ,,Ostrvo“ slijede djela: ,,Pisci, mišljenja i razgovori“ i ,,Djevojka crvene kose“ (1976. godine). Posthumno je objavljen Krug (1983. godine). Također je napisao i knjigu o pravopisnim reformama Vuka Karadžića ,,Za i protiv Vuka“-(Rasprava o značaju Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. Djelo posjeduje kritičko-analitičke vrijednosti. Knjiga se bavi problematikom stvaranja modernog srpskog standardnog jezika). Onda je slijedila njegova autobiografija ,,Sjećanja“. Citati Meše Selimovića – O ljubavi: ,,Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, ,,Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život“. ,,Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više“, ,,Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići“. – O Bosancima: ,,Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu“, ,,Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo“, ,,Bosanci su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom“. – O životu: ,,Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje“, ,,Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh“. Derviš i smrt ,,Derviš i smrt“ (1966. godine) je roman koga je kritika pozdravila sa oduševljenjem kao izuzetno djelo. Roman je napisan kao reakcija na Titov režim koji se često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na ,,Golom otoku“, što je predstavljalo dodatni motiv za stvaranje ovog književnog djela. Vrijeme radnje je 18. vijek, u Bosni. Glavni lik romana je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. Djelo posjeduje snažnu misaonu koncentraciju, pisano u ispovijednom tonu, monološki, s izvanrednim umjetničkim nadahnućem. Pisac povezuje drevnu mudrost s modernim načinom sagledavanja pojava. Počinje od religioznih istina o svijetu kao oblika dogmatskog mišljenja, da bi došlo do čovjekove stalne upitanosti pred svijetom, do spoznavanja straha i patnje, kao stalnog pratilaca ljudskog života. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša Selimović ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. ,,Derviš i smrt“ poseban je po izrazito živom stilu u kome se ispresijecaju introspekcija, mudrosti o životu i drama derviškog šejha, zbog svoje umjetničke vrijednosti djelo zaokuplja pažnju čitalaca širom svijeta. Roman je i spoj drame i rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni svijet. Tvrđava Roman „Tvrđava“ (1970. godine) vraća čitaoce u još dublju prošlost, u 17. vijek. „Tvrđava“ predstavlja kombinaciju stvarnosti i simbola, a kao simbol ona je čovjek, zajednica ili ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave metaforički je predstavljen kao istovremeni ulazak u život, u haotičnu stvarnost koja okružuje svijet, sam početak individualnog razvitka i upoznavanja istinskih moralnih vrijednosti. „Tvrđava“ je ispunjena vjerom u ljubav, bez obzira na razlike između ljudi, bilo da su one zasnovane na uvjerenjima ili su to civilizacijske i ideološke razlike.. ,,Tvrđava“, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke i odlikuje se brojnim likovima i većim brojem lirskih segmenata. Roman je bogat emocionalnim, sumračnim iskazima o sudbini, atmosferom koja je negdje između smirenosti u prihvatanju sudbine i bunta proizišlog iz neljudskih okolnosti. Ljubav između muškarca i žene glavna je tematika romana. Radnja romana “Tvrđava” odvija se u teška vremena. Glavni lik, Ahmet Šabo, vraća se iz Rusije u Sarajevo. Ahmet u početku romana ne želi pričati o ratu. Dolazi u Sarajevo, gdje mu je porodica umrla od kuge. Ahmet ubrzo pronalazi ljubav njegovog života, hrišćanku Tijanu. Vjenčali su se i živjeli skromno, ali srećno. Ahmet gubi posao, a Tijanu zadesi pobačaj, ali nakon toga bili su još jači i s drugim djetetom na putu. Kraj romana poručuje da ništa nema smisla, ako nema ljubavi. Bibliografija ,,Uvrijeđeni čovjek“ (1947. godine), ,,Prva četa“ (1950. godine), ,,Tuđa zemlja“ (1957. godine), ,,Noć i jutra“ (1958. godine), ,,Tišine“ (1961. godine), ,,Magla i mjesečina“ (1965. godine), ,,Eseji i ogledi“ (1966. godine), ,,Derviš i smrt“ (1966. godine), ,,Za i protiv Vuka“ (1967. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Tvrđava“ (1970. godine), ,,Djevojka crvene kose“ (1970. godine), ,,Sabrana djela“ (1970. godine), ,,Ostrvo“ (1974. godine), ,,Pisci, mišljenja, razgovori“ (1976. godine), ,,Sjećanja“ (1976. godine), ,,Ketten a szigeten“ (1976. godine), ,,Krug“ (1983., nedovršeni roman).