Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
7 500,00 - 8 999,00
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-10 od 10 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-10 od 10
1-10 od 10 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Aktivni filteri

  • Tag

    Stručna literatura
  • Cena

    7,500 din - 8,999 din

dela iznad greha i smrti iznad iistoka i zapada reči o svečoveku o evropi o bogu i ljudima duša srbije žetva gospodnja duhovna lira nove besede pod gorom život svetog save teodul dve disertacije zemlja nedođija religija njegoševa indijska pisma znamenite besede vera svetih duhovne pouke molitve na jezeru misionarska pisma nove grž

Prikaži sve...
8,999RSD
forward
forward
Detaljnije

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Čudesna i misteriozna knjiga koja konačno otkriva tajnu istoriju Srba, nepoznate i zabranjene istine o srpskom narodu, ona je nacionalna sveta knjiga Srba. Enciklopedija je objavljena u dva toma, impozantnih 1850 stranica dragocenog materijala, ima 260 autora, na desetine malo poznatih kolornih geografskim karata. Prvo izdanje je objavljeno u vihoru rata 1992. godine. Čim je odštampana, veliko interesovanje publike za ovakvim štivom misteriozno je prekinuto nestajanjem enciklopedije Catena mundi sa polica knjižara. Po rečima prodavaca, neko je za nepunih desetak dana kupio skoro celokupan tiraž, tako da se enciklopedija nije mogla nabaviti. Enciklopedija Catena mundi – srpska hronika na svetskim verigama, čiji je priređivač Predrag Dragić Kijuk, predstavlja sintezu Srba i srpstva dugu dva milenijuma. Knjiga uobličava duhovnu i civilizacijsku tradiciju i najznačajnije domete srpske istorije na Balkanu, toj svetskoj vetrometini, sa jasnom porukom da srpski narod treba ozbiljnije da se okrene samospoznaji. Catena mundi je zbirka istorijskih spisa i drugih publikacija koje su napisali različiti autori, a među mnogim poznatim imenima i vrsnim umova uvršteni su radovi: Miloša Crnjanskog, Vladete Jerotića, Radivoja Pešića, Aleksandra Solovjeva, Jovana Dučića, Rastka Petrovića i mnogih drugih…. Catena je sinteza srpske istorije i duhovnosti u njenom dvomilenijumskom toku. To je „zbornik o srpstvu i Srbima, svemu onome što su činili i, naročito, onom čemu su težili, ujedno i bukvar i sveta knjiga“. U Cateni piše ko smo, šta smo, odakle smo, i kuda idemo. Enciklopedija u dva toma, na skoro 2000 strana, 260 autora, na desetine malo poznatih kolornih geografskim mapa, daje odgovore na sledeća pitanja:Šta je istina o Srbima koji su pre deset vekova naselili Italiju? Šta je istina o Slovenima na Mediteranu? Ko je i kada podelio Srbe i Hrvate? Ko je tvorac jugoslovenske ideje? Da li su Hrvati konvertiti? Da li Amerika ima kompleks stare Evrope? ..... Po Kijuku, ovo je „prva jedinstvena istorija o fenomenu i sudbini Srba, koja objašnjava istinu o narodu čija se država rasprostirala na istoj teritoriji gde i kolevka svetske civlizacije“, „prva martirijska istorija srpskog naroda i nema veće istine od one na njenim stranicama“; ona „prvi put kod nas progovara o razlozima lažne istoriografije Slovena i Srba i planovima katoličke ideologije“ i „jedina se do sada usuđuje da ponudi odgovore na sva, za Srbe, tragična pitanja – i pomaže vam da razlikujete nametnutu ulogu taoca od prave istine“… To je, istovremeno, i „prva knjiga o srpskim zabludama, istinama, vekovnim strdanjima i nametnutim politikama“, bez koje se, po Kijuku, ostaje u „paklenom rezervatu antislovenske ideologije“, a sa kojom se saznaje da naša „skrivene kulturna istorija nezaustavivo otvara vrata 21. veka“. Ona se bavila i sudbinom Srbije i Jugoslavije, svedočila o tobožnjem „hegemonističkom grehu Srba“ i, kako reče njen autor, o „satanizovanju naroda koji je „jugoslovensku ideju“ platio krvlju“. Po Kijuku, knjiga „Katena mundi“ je kadra da zameni čitave biblioteke, jer pomaže našoj deci da se suoče sa „dostojanstvom istine“. Ona je po prvi put objavila geografske karte koje svedoče o rasprostranjenosti srpskog naroda, njegove Crkve i države, kao i o prapostojbini Albanaca.

Prikaži sve...
8,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Odlično očuvano !!! minimalni tragovi korišćenja 1413 strana 467+501+445 2630 grama 875+925+830 Arhipelag GULAG umetničko je i istorijsko delo o represiji u Sovjetskom Savezu u periodu od 1918. do 1956. godine, izatkano na pismima, sećanjima i usmenom kazivanju 257 zatvorenika, kao i na ličnom iskustvu autora. Solženjicin je ovo delo tajno pisao od 1958. do 1968. godine (završio ga je 2. juna 1968); prvi tom objavljen je u Parizu decembra 1973. Sam Solženjicin odredio je taj svoj epohalni rad kao književno istraživanje. Na dokumentovan i publicistički način izneo je nebrojene činjenice staljinističke represije. Potkrepljene brutalnim dokazima, one svakom čitaocu omogućuju da se i sam oseti kao sužanj Gulaga; sužanj koji bez krivice biva uhapšen, koji je iz noći u noć potom mrcvaren ispitivanjima i podvrgavan sofisticiranim mučenjima sve dok ne potpiše priznanje za neučinjene zločine. Atmosfera totalnog terora s jedne strane i sveproždirućeg straha s druge, kao da prži svest i rađa unutrašnji protest protiv nehumanog sistema što obogaljuje dušu velikog naroda s obe strane bodljikave žice. Roman Arhipelag Gulag sudbonosno je uticao na život autora. Zbog njega, Solženjicina su proterali kao izdajnika, zbog njega su ga, potom, kao da se ništa nije desilo, pozvali da se vrati. Bez obzira na to kako se na ovo delo gledalo tada, ili kako se ono čita u sadašnjem trenutku, svoju građansku dužnost pisac je ispunio. I pred živima i pred mrtvima. Roman Arhipelag GULAG mora se p

Prikaži sve...
7,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Odlično očuvano Ima posvetu Retko Izdavač: Prosveta, Beograd 1970; Sabrana dela Georgija Ostrogorskog: knj. 4. Detaljnije: tvrd povez sa omotom, strana 654+ilustracije, 22cm Georgije Aleksandrovič Ostrogorski (rus. Георгий Александрович Острогорский; Sankt Peterburg, 19. januar 1902 — Beograd, 24. oktobar 1976) bio je istoričar, profesor vizantijske istorije na Beogradskom univerzitetu i osnivač Vizantološkog instituta SANU. Jedan je od najvećih vizantologa dvadesetog veka i dobitnik mnogih domaćih i stranih naučnih priznanja. Biografija[uredi | uredi izvor] Rođen je u Sankt-Peterburgu, školovao se u velikim univerzitetskim centrima Nemačke i Francuske. Georgije Ostrogorski se 1933. godine, posle odbranjene doktorske disertacije 1927. i nekoliko godina profesure na univerzitetu u Vroclavu, doselio u Srbiju, tadašnju Jugoslaviju. Dobio je mesto na Beogradskom univerzitetu, na Filozofskom fakultetu, Odeljenje za istoriju, gde je na predmetu Istorija Vizantije radio čitavog života. Osnovao je Vizantološki institut[1] SANU, koji je, zahvaljujući njegovom ugledu, postao važna institucija svetske vizantologije. Georgije Ostrogorski je napisao Istoriju Vizantije publikovanu 1963 godine u Monaku→ [1].Ha nemačkom jeziku izašla je u čuvenoj Milerovoj seriji „Handbuch der Altertumswissenschaft“. Ovo delo ima nekoliko srpskih izdanja, a prevedeno je i na sve svetske jezike i danas se još uvek smatra jednim od najsveobuhvatnijih jednotomnih pregleda vizantijske istorije. U svojim mnogobrojnim delima proučavao je gotovo sve vidove života Vizantije: političku istoriju, socijalno-ekonomsku istoriju, istoriju ideja, odnose sa slovenskim svetom. Supruga mu je bila Fanula Papazoglu. Važniji radovi[uredi | uredi izvor] Ostrogorsky, Georg (1929). Studien zur Geschichte des byzantinischen Bilderstreites (1. izd.). Breslau: Marcus. Ostrogorski, Georgije (1935). „Sinajska ikona sv. Jovana Vladimira” (PDF). Glasnik Skopskog naučnog društva. 14: 99—106. Arhivirano iz originala 27. 06. 2023. g. Pristupljeno 27. 06. 2023. Ostrogorski, Georgije (1935). „Avtokrator i Samodržac: Prilog za istoriju vladalačke titulature u Vizantiji i u Južnih Slovena”. Glas SKA. 164: 95—187. Ostrogorski, Georgije (1939). „Pismo Dimitrija Homatijana Sv. Savi i odlomak Homatijanovog pisma patrijarhu Germanu o Savinom posvećenju”. Svetosavski zbornik. 2. Beograd: SKA. str. 90—113. Ostrogorski, Georgije (1948). „Uticaj Slovena na društveni preobražaj Vizantije”. Istoriski glasnik. 1 (1): 12—21. Ostrogorski, Georgije (1949). „Porfirogenitova hronika srpskih vladara i njeni hronološki podaci”. Istoriski časopis. 1 (1948): 24—29. Ostrogorski, Georgije (1951). „Dušan i njegova vlastela u borbi sa Vizantijom”. Zbornik u čast šeste stogodišnjice Zakonika Cara Dušana. Beograd: Srpska akademija nauka. str. 79—86. Ostrogorski, Georgije (1951). Pronija: Prilog istoriji feudalizma u Vizantiji i u južnoslovenskim zemljama. Beograd: Naučna knjiga. Ostrogorski, Georgije (1952). „Postanak tema Helada i Peloponez”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 1: 64—77. Ostrogorski, Georgije (1953). „Taktikon Uspenskog i Taktikon Beneševića: O vremenu njihovog postanka”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 2: 39—59. Ostrogorski, Georgije, ur. (1955). Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 1. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorsky, George (1956). History of the Byzantine State. Oxford: Basil Blackwell. Ostrogorsky, George (1957). History of the Byzantine State. New Brunswick: Rutgers University Press. Ostrogorsky, George (1968). History of the Byzantine State. Oxford: Basil Blackwell. Ostrogorsky, George (1969). History of the Byzantine State. New Brunswick: Rutgers University Press. Ostrogorsky, George (1956). „The Byzantine Emperor and the Hierarchical World Order”. The Slavonic and East European Review. 35 (84): 1—14. Ostrogorski, Georgije, ur. (1959). Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 2. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorsky, George (1959). „The Byzantine Empire in the World of the Seventh Century”. Dumbarton Oaks Papers. 13: 1—21. Ostrogorsky, George (1959). „Byzantine Cities in the Early Middle Ages”. Dumbarton Oaks Papers. 13: 45—66. Ostrogorski, Georgije (1963). „Gospodin Konstantin Dragaš”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 7 (1): 287—294. Ostrogorski, Georgije (1964). „Hristopolj između Srba i Vizantinaca”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 8 (1): 333—342. Ostrogorsky, George (1965). „The Byzantine Background of the Moravian Mission”. Dumbarton Oaks Papers. 19: 1—18. Ostrogorski, Georgije (1965). Serska oblast posle Dušanove smrti. Beograd: Naučno delo. Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1966). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 3. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorski, Georgije (1968). „O serskom mitropolitu Jakovu”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 10 (1): 219—226. Ostrogorski, Georgije (1968). „Prostagme srpskih vladara”. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. 34 (3-4): 245—257. Ostrogorski, Georgije (1969). Istorija Vizantije. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1969). O vizantijskom feudalizmu. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1969). Privreda i društvo u Vizantijskom carstvu. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). Vizantija i Sloveni. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). Iz vizantijske istorije, istoriografije i prosopografije. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). O verovanjima i shvatanjima Vizantinaca. Beograd: Prosveta. Ostrogorski, Georgije (1970). „Sveta Gora posle Maričke bitke”. Zbornik Filozofskog fakulteta. Beograd. 11 (1): 277—282. Ostrogorski, Georgije; Barišić, Franjo, ur. (1971). Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. 4. Beograd: Vizantološki institut. Ostrogorski, Georgije (1971). „Komitisa i svetogorski manastiri”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 13: 221—256. Ostrogorsky, George (1971). „Observations on the Aristocracy in Byzantium”. Dumbarton Oaks Papers. 25: 1—32. Ostrogorsky, Georg (1974). Byzanz und die Welt der Slawen: Beiträge zur Geschichte der byzantinisch-slawischen Beziehungen. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Ostrogorski, Georgije (1975). „Srbija i vizantijska hijerarhija država”. O knezu Lazaru. Beograd-Kruševac: Filozofski fakultet. str. 125—137. Reference[uredi | uredi izvor] ^ „Ostrogorski i Beogradska vizantološka škola”. Arhivirano iz originala 02. 10. 2016. g. Pristupljeno 28. 09. 2016. Istorija Vizantije

Prikaži sve...
7,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Burski rat 1899-1902 / đeneral Kristijan de Vet Beograd 1903. Tvrd povez, ćirilica, ilustrovano, 508 strana + 4 strane sa fotografijama. Napomena: na predlistu pečat prethodnog vlasnika; ako se to izuzme, knjiga je veoma dobro / odlično očuvana J13 . Po izbijanju Drugog burskog rata, celokupna evropska javnost na Kontinentu je jednodušno stala uz dve burske republike u borbi za slobodu, protiv britanske imperije. U tome se nije razlikovala ni javnost u Srbiji,tako da je paralelno sa holandskim, nemačkim i ruskim izdanjem objavljeno i srpsko izdanje ratnih memoara generala Slobodne Države Oranje Kristijana de Veta (Christiaan de Wet). Ovo nije delo kakvoga spisatelja, nego čoveka uverena da rat, koji je naš mali narod vodio za odbranu slobode i pravde, nije znan onoliko, koliko zaslužuje Ja sam sudio, da je dužnost moja, da ispričam njegove uzbudljive peripetije. One zaslužuju da ih zna ne samo narod afrikanderski, nego i ceo svet. Prihvatio sam tu zadaću stoga, što su me na to hrabrili ne samo odlični ljudi iz moje zemlje, nego i iz drugih naroda, pa čak i engleski oficiri. Na stranama koje dolaze, čitalac neće naći ni priča natenani smišljenih, ni književnih ukrasa, koji će ulepšavaši dela. Sama će ća dela govoriti za mene i bolje od mene. Ona će reći svu istinu o ratu, koji čovečanstvo ne treba da zaboravi. Kristijan DEVET Sadržaj: Kao prost burger odlazim u svoju komandu. Nikolsonov klanac. Opsada Ledismita. Postavljen sam za bornog đenerala. Lord Robers stupa na pozornicu s većom silom. Pardenberg. Poraz kod Poplar Grova i zauzeće Blumfontajna. Burgerima se dopušta da se za neko vreme vrate na svoja ognjišta Sanaspost. Četiri stotine i sedamdeset Engleza budu zarobljeni kod Redersburga Jedna opsada omane Englezi se kao velika reka razliju po našoj zemlji Naša snaga krajem maja 1900. Rodeval. Poznajem se s lordom Kičenerom. Englezi zauzimaju Vitlejem. Zašto sam otišao iz Slabertsneka i neke pojedinosti o predaji đenerala Prinslo Pred velikom Engleskom silom moram da se povučem u Transval . S nekolicinom ljudi vraćam se u Slobodnu Državu Oranž. Burgeri, koji su se zakleli na neutralnost, opet se laćaju oružja. Porazi kod Frederikstata i Botavila. Odlazim na jug da se dohvatim Kapske naseobpne. Zauzeće Devetsdorpa. Ne uspe mi namera da upadnem u Kapsku naseobinu. Rat protivu žena. Nov pokušaj da upadnemo u Kapsku naseobinu Noć koja se u dobri čas spušta. Da li su Buri bili četnici Pregovori s Englezima. Bitka kod Graspana blizu Rajca. Sastanak s transvalskom vladom. Predsednik Stajn u opasnosti da ga uhvate Englezi Poslednja engleska proklamacija. Blokhauzi i noćni napadi. Sastavim komandu od sedam stotina ljudi. Osvojenje engleskog logora kod Tvifontajna. Prokrčim sebi put kroz vojsku od šeset hiljada ljudi, Pratim Predsednika ka Južno-Afričkoj Republici Pregovori započeti u pogledu mira. Rešenje narodnih predstavnika. Kraj rata. Prepiska

Prikaži sve...
8,500RSD
forward
forward
Detaljnije

Autor: Aleksandar Solženjicin Izdavač: Rad Broj strana: 465+499+443 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 24 cm Roman Arhipelag GULAG umetničko je i istorijsko delo o represiji u Sovjetskom Savezu u periodu od 1918. do 1956. godine, izatkano na pismima, sećanjima i usmenom kazivanju 257 zatvorenika, kao i na ličnom iskustvu autora. Solženjicin je ovo delo tajno pisao od 1958. do 1968. godine (završio ga je 2. juna 1968); prvi tom objavljen je u Parizu decembra 1973. Sam Solženjicin odredio je taj svoj epohalni rad kao književno istraživanje. Na dokumentovan i publicistički način izneo je nebrojene činjenice staljinističke represije. Potkrepljene brutalnim dokazima, one svakom čitaocu omogućuju da se i sam oseti kao sužanj Gulaga; sužanj koji bez krivice biva uhapšen, koji je iz noći u noć potom mrcvaren ispitivanjima i podvrgavan sofisticiranim mučenjima sve dok ne potpiše priznanje za neučinjene zločine. Atmosfera totalnog terora s jedne strane i sveproždirućeg straha s druge, kao da prži svest i rađa unutrašnji protest protiv nehumanog sistema što obogaljuje dušu velikog naroda s obe strane bodljikave žice. Roman Arhipelag GULAG sudbonosno je uticao na život autora. Zbog njega, Solženjicina su proterali kao izdajnika, zbog njega su ga, potom, kao da se ništa nije desilo, pozvali da se vrati. Bez obzira na to kako se na ovo delo gledalo tada, ili kako se ono čita u sadašnjem trenutku, svoju građansku dužnost pisac je ispunio. I pred živima i pred mrtvima. Roman Arhipelag GULAG mora se pročitati ako ni zbog čega drugog, onda radi toga da ljudski rod nikad više olako ne dozvoli nešto slično, da svakog trenutka bude svestan koliko čoveku vredi sloboda. „Svi književni pravci imaju svoje periferije i svoje centre, odnosno vrhove. Autora knjige Arhipelag GULAG ja bih nazvao genijem `socijalističeskog realizma`. Ako sovjetska vlast nije imala svoga Homera, u liku Solženjicina ona ga je dobila. Ova knjiga bezuslovno jeste pisana u prvom redu za ruskog čitaoca, ali uzeti to kao razlog da se ona ne čita bilo bi isto što i odustati od čitanja Ilijade zbog nepoznavanja grčke mitologije i jer se imena njenih junaka teško izgovaraju. Zajednički imenilac za ova dva dela jeste tema razaranja: u prvom slučaju – grada, u drugom – nacije. Moguće je da će za dve hiljade godina čitanje GULAG-a biti jednako prijatno kao i čitanje Ilijade danas. Ali ako GULAG ne pročitamo danas, sasvim je moguće da će se mnogo pre negoli za dve hiljade godina desiti to da neće imati ko da čita ni jednu ni drugu.“ – Josif Brodski Tvrd povez sa zaštitnim koricama. Knjige su dobro očuvane, izuzev što je na poslednjem, belom listu prve knjige zapisano par reči vezanih za knjigu. Na slikama priložen sadržaj.

Prikaži sve...
7,500RSD
forward
forward
Detaljnije

Knjiga je veoma dobro očuvana.Prednja korica malo smežurana pri dnu(kao na slici). ,,Krajem 19. i početkom 20. vijeka počelo je na obali mora, ispod brda Volujica, da se formira naselje koje je 1908. godine dobilo ime Novi Bar. Prije toga, ovo mjesto se zvalo Pristan, po nevelikom pristaništu koje je odavno postojalo. Preko tog pristaništa nekadašnji Bar, današnji Stari Bar, podignut četiri kilometra od morske obale, dobijao je proizvode koji su mu bili potrebni za život i izvozio viškove svoje privrede. Čak i kada je Pristan preimenovan u Novi Bar, njegovi stanovnici nazivali su svoje mjesto nekadašnjim imenom, a sebe su zvali Pristanjanima. Zbog potrebe širenja `Luke Bar`, Pristan, odnosno, Novi Bar, potpuno je iseljen 1976. godine, a ubrzo i srušen. Mjesto gdje je nekada bio grad, sravnjeno je sa zemljom. Grupa Pristanjana, okupljenih oko nevladinog udraženja `Pristan`, emotivno vezana za svoj nestali grad, odlučila je početkom 2004. godine da o Pristanu napravi monografiju, i tako sačuva uspomenu na njega i njegovo trajanje, u koje su ugradili i dio svojih života. Monografija o Pristanu pokušaj je da se na osnovu dostupnih istorijskih izvora ispriča priča o nastanku, urbanom razvoju i životu ovog naselja - od njegovog osnivanja do rušenja krajem sedamdesetih godina XX vijeka. Pisati monografije o gradovima nije lako, posebno ukoliko je riječ o gradovima koji nijesu bili centri velike politike, trgovine ili kulture, već samo centri nekoliko stotina običnih porodica i njihovih, ponekad, neobičnih života. Gradovi koji su središta velike politike, trgovine ili kulture, ostavljaju iza sebe obilje građe za istoričare, dok oni drugi, po pravilu, to ne rade. Kada je grupa ljudi iz Udruženja Pristanjana odlučila da započne pisanje monografije o gradu kojeg više nema, odmah se našla pred tim problemom. Jedini način da se taj problem riješi bio je - arhivsko istraživanje. Najprije je obavljeno višemjesečno istraživanje u gradskom arhivu u Baru, gdje su pregledani fondovi `Barski srez` i `Opština Bar`, a zatim je u Arhivskom odjeljenju Narodnog muzeja Cme Gore započelo prikupljanje građe iz štampe - novine između dva rata i posljeratni period. Jedan istraživač pregledao je i fondove Državnog arhiva na Cetinju (fond `Ministarstvo unutrašnjih djela`, `Državni savjet`, `Oblasna uprava Bar`), za period do 1918. godine. Nakon više od šest mjeseci istraživanja prikupljeno je oko pet hiljada (5000) arhivskih dokumenata i novinskih članaka koji govore o Pristanu, ali i o prošlosti Bara uopšte. Udruženje Pristanjana je tako formiralo arhivu u kojoj se, recimo, nalaze novinski članci o Baru objavljeni u crnogorskoj štampi između dva rata i svi članci o Baru koji su objavljeni u `Pobjedi` od 1944. do 1976. godine. Takvu zbirku nema nijedna institucija u Baru! Čitav ovaj obimni istraživački posao samostalno je organizovalo i finansiralo NU `Pristan`. Nakon završetka istraživanja, započelo se sa sređivanjem, tj. obradom i klasifikovanjem građe. Taj posao radilo je desetak ljudi. Nakon toga, građa je tematski podijeljena i ustupljena autorima pojedinih poglavlja. Svi oni su se obavezali da pišu shodno metodologiji koja važi u istorijskoj nauci, i da u svoj rad unose jedino podatke koji se mogu provjeriti izvorima. Uporedo s autorskim timom, formiran je i tim za prikupljanje dokumentacije, uglavnom fotografija i urbanističkih planova. Jedan od članova tog tima napravio je spisak svih Pristanjana početkom XX vijeka, koristeći knjige i protokole koji se čuvaju u SO Bar. Uvodni tekst u monografiji o Pristanu (`Pristan - vrijeme ljubavi`), napisao je novinar Momčilo Popović, jedan od njegovih najrevnosnijih hroničara. O najranijem periodu istorije prostora na kome je nastao Pristan, znalački je pisao arheolog Mladen Zagarčanin (`Pristan od praistorije do srednjeg vijeka`), iznoseći u svom radu mnoge nove podatke koji su plod njegovih istraživanja. Najveći dio monografije o Pristanu napisao je publicista Željko Milović (`Pristan - Počeci`, `Pristan - Prve decenije XX vijeka`, `Pristan - Drugi svjetski rat`, `Pristan - Poslije Drugog svjetskog rata`, `Pristan - Kultura i umjetnost`, `Pristan - Zdravstvene prilike`, `Pristan - Sport`). Miloviću je pripalo da obradi glavni period istorije Pristana (od kraja 19. do kraja 20. vijeka), za koji postoji i najobimnija građa. Da nije bilo njegovog stvaralačkog napora, pitanje je kada bi monografija bila završena. Poglavlje o Pristanu između dva svjetska rata napisao je Marko Ostojić, dok je dio monografije koji govori o privrednom životu Pristana djelo Miloša Šuštera. Dragocjene članke o sportu na Pristanu, ubačene u osnovni tekst, napisali su Milan Vujović (poglavlje o šahu), Miodrag Banović i Aleksandar Cvetinović, a prosvjetne prilike na Pristanu obradio je Savo Lekić. Popis stanovnika Pristana napravio je Aleksandar Cvetinović, koristeći popisne knjige koje se čuvaju u nadležnoj opštinskoj službi. Posljednji dio monografije o Pristanu čine portreti i sjećanja Pristanjana. Neki od tekstova rađeni su specijalno za ovu monografiju, dok je dio prenešen iz dnevnih novina, časopisa i publikacija. Portreti i sjećanja Pristanjana objavljuju se bez redaktorskih intervencija, budući da je riječ o formi teksta koja se ne može smatrati istoriografskom. U pitanju su lične priče, za čiju vjerodostojnost garantuje samo onaj koji ih saopštava. Svi autori priloga koji čine ovu monografiju, osim autora koji su radili portrete, koristili su se relevantnom literaturom i objavljenim i neobjavljenim izvorima. Zahvaljujući arhivskim istraživanjima koja su obavljena, autorima monografije bilo je na raspolaganju oko pet hiljada neobjavljenih istorijskih izvora i novinskih članaka, i oni su ih koristili na način koji su smatrali najsvrsishodnijim. Isključivo zbog tehničkih razloga, autori su prihvatili sugestiju Redakcije da se napomene (fus- note) ne unose u osnovni tekst. Zbog svih navedenih karakteristika, a posebno zbog nesumnjivog istraživačkog karaktera, monografija o Pristanu predstavlja prilog istoriji grada Вага, a posebno onog urbanog dijela, koji je više od pola vijeka bio njegovo središte. Stoga smatramo da svi budući istraživači prošlosti Bara, a posebno oni koji budu pretendovali da daju cjelovitiji pregled istorije grada, ovu monografiju neće moći zaobići. Ipak, budući istraživači će najveću korist napraviti ukoliko novim istraživanjima uvećaju znanja o prošlosti Pristana. Saznajni dometi ove monografije određeni su brojem i kvalitetom izvora koji su autorima bili na raspolaganju. Živko M. Andrijašević U Baru, 04. 09. 2006.``

Prikaži sve...
8,000RSD
forward
forward
Detaljnije

Dobro očuvano, bez pisanja, podvlačenja, pečata. Potpis bivšeg vlasnika u vrhu predlista. Autor - osoba Manstein, Erich von, 1887-1973 = Manštajn, Erih fon, 1887-1973 Naslov Izgubljene pobede / Manštajn ; [preveo s nemačkog Milorad Sojić] Jedinstveni naslov Verlorene Siege Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 1968 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Vojnoizdavački zavod, 1968 (Beograd : Kultura) Fizički opis 686 str., 2 presavijena lista s geogr. kartama : geogr.karte ; 20 cm Drugi autori - osoba Sojić, Milorad Zbirka Vojna biblioteka. Inostrani pisci ; ǂknj. ǂ70 (Pl.) Napomene Prevod dela: Verlorene Siege Tiraž 4.000. Predmetne odrednice Manstein, Erich von, 1887-1973 Drugi svetski rat 1939-1945 -- Vojna strategija Memoari generalfeldmaršala Eriha fon Manštajna sastoje se iz tri dela. U prvom je opisan pohod nacističke vojske na Poljsku 1939. godine, u drugom na zapad godinu dana kasnije, a u trećem rat protiv Sovjetskog saveza. Erih fon Manštajn je bio jedan od najvažnijih komandanata nemačkih oklopnih jedinica tokom Drugog svetskog rata. U Prvom svetskom ratu oficir, borio se na zapadnom, istočnom i srpskom (1915–1916) frontu. U Drugom svetskom ratu učestvuje u napadu na Poljsku 1939. kao komandant štaba Rundštetove Grupe armija Jug. Fon Manštajn, zajedno sa Gerdom fon Rundštetom, je došao na ideju plana osvajanja Francuske putem ofanzive kroz Ardene. Protiv Sovjetskog Saveza je komandovao vojskom koja se kretala ka Krimu i Lenjingradu dok nije dobio komandu Grupe armija jug. Na ovoj poziciji izvojevao je velike pobede modernog ratovanja protiv brojčano i materijalno superiornih sovjetskih jedinica, uspeo je da odbije napad sveže sovjetske ofanzive posle Staljingradske bitke ali nije uspeo u oslobađanju opkoljene Šeste armije kod Staljingrada. Uspeo je da ponovno osvoji grad Harkov od Sovjeta 1943. Zbog neslušanja Hitlerovih komandi i korišćenja modernijih načina ratovanja otpušten je iz vojske 1944. godine. Feldmaršal Manštajn, krvolok sa Istočnog fronta ,Manštajnova knjiga je glorifikacija njegove vojne strategije koja je ubila milione Rusa. „Citadela“ U centru grada Rovna, 31. maja 1943. godine, desio se neobičan i veoma koban događaj za nemačku vojsku: sovjetski obaveštajac Nikolaj Kuznjecov pod lažnim imenom oberlajtant Paul Zibert je od nemačkog rajhskomesara Eriha Koha uspeo da dozna mesto i cilj buduće operacije „Citadela“. Ovaj sovjetski obaveštajac je na prevaru hteo da likvidira Eriha Koha ali je isti počeo da odaje veoma važne i poverljive informacije misleći da se radi o njegovom zemljaku iz istočne Pruske. Ne samo da je doznao najvažnije stavke „Citadele“ već je saznao da će Nemci upotrebiti novo naoružanje i ratnu opremu. O svemu je još istog dana izvestio svoju komandu Pakao Citadele Pre početka same bitke sovjetska vojska je izvela riskantnu ali veoma plodonosnu operaciju izviđanja i hvatanja zarobljenika. Zarobljeni nemački kaplar je rekao starijem vodniku Podgorbunskom koji je komandovao poduhvatom da će nemačka ofanziva početi za 2 do 3 dana. To se desilo u noći između 2. i 3. jula. Pošto se izviđanjem 5. jula saznao i tačan čas operacije sovjetska odbrana je stavljena u punu pripravnost i otpočele su pripreme za kontra-mere. Sovjetska avijacija je stavljena u punu pripravnost a neke eskadrile su i poletele. Poslednje rezerve su pristigle 2 sata pre početka nemačke ofanzive. Erih fon Manštajn – Sumnjivi generali na zapadnom frontu Manštajn je tokom zapadnog vojnog pohoda komandovao 38. armijskim korpusom i u početku je imao zadatak da kroz tijesne Ardene prebaci do 21 diviziju. Za njegov korpus rat je zapravo počeo 5. juna 1940, kada je dobio „borbeni zadatak“. Uz sve priznanje Manštajnovom umijeću, Hitleru se ovaj talentovani general ipak činio sumnjivim: „Sigurno je izuzetno pametna glava velikog operativnog dara, ali ja mu ne vjerujem“. Erih fon Manštajn (nem. Erich von Manstein; Berlin, 24. novembar 1887 – Iking, 10. jun 1973) je bio jedan od najvažnijih komandanata nemačkih oklopnih jedinica tokom Drugog svetskog rata, dobivši čin feldmaršala, iako nikad nije bio pripadnik Nacističke partije. U Prvom svetskom ratu oficir, borio se na zapadnom, istočnom i srpskom (1915–1916) frontu. U Drugom svetskom ratu učestvuje u napadu na Poljsku 1939. kao komandant štaba Rundštetove Grupe armija Jug. Fon Manštajn, zajedno sa Gerdom fon Rundštetom, je došao na ideju plana osvajanja Francuske putem ofanzive kroz Ardene. Protiv Sovjetskog Saveza je komandovao vojskom koja se kretala ka Krimu i Lenjingradu dok nije dobio komandu Grupe armija jug. Na ovoj poziciji izvojevao je velike pobede modernog ratovanja protiv brojčano i materijalno superiornih sovjetskih jedinica, uspeo je da odbije napad sveže sovjetske ofanzive posle Staljingradske bitke ali nije uspeo u oslobađanju opkoljene Šeste armije kod Staljingrada. Uspeo je da ponovno osvoji grad Harkov od Sovjeta 1943. Zbog neslušanja Hitlerovih komandi i korišćenja modernijih načina ratovanja otpušten je iz vojske 1944. godine. Godine 1949. je na britanskom vojnom sudu osuđen na 18 godina zatvora zbog ratnih zločina, međutim pušten je posle 4 godine zbog medicinskih razloga. Manštajn je posle rata negirao znanje o holokaustu, ali je u toku rata sprovodio surove mere odmazde protiv Jevreja i partizana na okupiranim teritorijama. Ratna služba 1939–1940 Poljska i Francuska Počevši rat kao načelnik štaba Grupe Armija Jug tokom Poljske kampanje, Erih fon Manštajn držao je čin general-potpukovnika. Nakon kapitulacije Poljske, bio je prebačen na zapadno bojište za akciju protiv Francuske. Protivio se početnom ratnom planu - kopiji Šlifenovog plana iz Prvog svetskog rata - i predložio svoj vlastiti (Manštajnov plan), koji je predlagao korišćenje taktike munjevitog rata kojom bi se izolovao veliki deo savezničkih snaga u Belgiji i severnoj Francuskoj te ih prisilio na predaju. Naišao je na golemi otpor kod viših nemačkih zapovednika, sve dok nije plan prezentovao direktno Adolfu Hitleru, koji je bio oduševljen i pretvorio plan (malo modifikovani) u službeni. U to je vreme „unapređen“ (zapravo maknut radi petljanja u planove) u zapovedništvo na terenu, gde je zapovedao 38. armijskim korpusom. Neverovatan uspeh njegova plana značio je kapitulaciju Francuske u rekordnom roku i njegovo unapređenje u generala i doneo mu Gvozdeni krst. 1941–1942 Barbarosa i Krim Za Operaciju Barbarosa, Manštajn je zapovedao 56. oklopnim korpusom koji je napredovao najdublje unutar teritorija Sovjetskog Saveza prva dva dana rata. Pred kraj 1941, Manštajn je postavljen za zapovednika 11. Armije koja je imala za zadatak zauzeti Krim. Snage koje su mu dane na zapovedanje – oslabljena vojska (uz pomoć jedne rumunske vojske) bez tenkova i s malo vazduhoplovstva – bila je nedovoljna da zauzme teško utvrđeni Krim (i tvrđavu Sevastopolj – tada jednu od najjačih na svetu), ali je do kraja godine ipak preuzeo kontrolu nad čitavim Krimom sa izuzetkom samog Sevastopolja. Sovjeti su pokušali protivofanzivu tokom zime - uključujući i amfibijsko iskrcavanje na tri tačke istočnog Krima – čime su privremeno zaustavili nemačko napredovanje, ali je sledeće godine Manštajn dobio pojačanje i zauzeo Sevastopolj. Za nagradu, biva unapređen u čin feldmaršala. Tada je postavljen za zapovednika Lenjingradskog bojišta. Na ovoj poziciji nije ostao dugo, ali je odbio nekoliko teških napada većih Sovjetskih snaga. 1943. Staljingrad, Harkov, Kursk Bitka za Staljingrad dovela je do katastrofe kada su nemačke snage opkoljene pred sam kraj 1942. godine. Hiter postavlja Manštajna za zapovednika snaga za deblokadu Staljingrada. Uprkos slabim snagama i neverovatnoj moći neprijatelja, Manštajn dospeva do 50 km od grada. Međutim, Hitlerova insistiranja na nenapuštanju položaja i oklevanje zapovednika 6. armije Fridriha Paulusa, dovela je do toga da je deblokada propala i grad je pao natrag u sovjetske ruke. Nemci su sada bili u opštem povlačenju, što je Manštajn – kao zapovednik Južnog bojišta – najjače osećao. Napravivši taktičko povlačenje, potom jaki protivudar, potpuno je zaustavio Sovjetsku ofanzivu u Trećoj bici za Harkov. Taj je uspeh omogućio Nemcima da se pregrupišu i lansiraju veliku ofanzivu (Bitka kod Kurska), koja je propala jer su Sovjeti dobili informacije o tome mesecima ranije i pripremili jaku odbranu. Propast ofanzive gurnula ih je natrag na povlačenje koje će trajati do vrata Berlina. 1944. Kraj rata Vodio je aktivnu i sposobnu kampanju povlačenja na južnom bojištu tokom 1944. godine. Tokom povlačenja, naneo je veće gubitke neprijatelju nego što su ih Nemci zadobili. No uprkos tomu, nemačke snage su teške poraze, a to je uveliko bila zasluga i najvećeg Manštajnova protivnika, sovjetskog maršala Georgija Žukova. Krajem 1943. i početkom 1944, nemačke snage na Istočnoj bojišnici, uglavnom one pod Manštajnovim zapovedništvom, doživljavaju dva teška poraza u Žitomirsko-berdičevskoj operaciji, te Korsunjsko-ševčenkovskoj operaciji. Te dve sovjetske ofanzive su teški porazi nemačkih trupa na Istočnom bojištu. Konačno je strategijski front Manštajnovih trupa rasečen u još jednoj velikoj sovjetskoj ofanzivi. Fon Manštajn je bio jedan od retkih generala koji se nisu bojali suprotstaviti Hitleru kada je situacija zahtevala. Više puta je ignorisao direktne naredbe i nadglasavao Firera kada je to trebalo, a ovaj je to tolerisao jer mu je Manštajn bio vrlo potreban. Međutim, Hitler je konačno izgubio strpljenje 1944. godine i otpustio ga iz vojske – za razliku od većine ostalih generala koje je otpustio, to se odigralo časno: nije otpušten, nego „penzionisan“. Posle rata Godine 1949. našao se na Britanskom vojnom sudu zbog ratnih zločina na insistiranje Sovjetskog Saveza. Glavnina optužbi svodila se na zloglasnu Komesarsku naredbu kojom je nemačko zapovedništvo preporučilo da se komunistički politički komesari (pripadnici NKVDa koje je Staljin dodelio vojnim jedinicama da osiguraju odanost i osujete moguća povlačenja) ubiju na mestu zarobljavanja bez suđenja. Činjenica je da naredba nije bila obvezujuća, a Manštajnov je štab navodno to izdao kao naredbu, što je tehnički ratni zločin. Olakšavajuća je okolnost (na što se on i pozivao tokom suđenja) da su komesari nosili naoružanje, a civilnu odeću (tj. nisu nosili uniforme), čime nisu zaštićeni ratnim pravima, već se smatraju ne-regularnom vojskom bez prava. Druga glavna optužba odnosila se na „Rajhenau naredbu“ kojom je rečeno da su partizani i Jevreji jedno te isto, te se vojnici pozivaju na to da im ne pokazuju milost. Fon Manštajn je bio jedan od manjine zapovednika koji je svojevoljno podupro tu naredbu. Njegova odbrana je bila da se ne seća da je ikada dao takvu naredbu. U odbrani je uspeo pobiti većinu optužbi, ali ne sve, pa je osuđen na 18 godina zatvora, koje su posle smanjene na 12, ali je pušten posle 4 godine zbog zdravstvenih razloga. Nakon puštanja bio je savetnik novoj Nemačkoj vojsci Bundesveru. Umro je u Ikingu u Bavarskoj, 10. juna 1973. godine. MG117 (N)

Prikaži sve...
7,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Eng. Jezik Latinski nazivi Sedamnesto izdanje ovih knjiga! 1964. godina Ferenc Kiss Janos Szentagothai Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai (Janos Schimert)[1] (31. listopada 1912. u Budimpešti – 8. rujna 1994. u Budimpešti) bio je mađarski anatom, neurobiolog, političar i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Szentágothai je rođen 1912. kao drugi od šest sinova liječnika Gustava Schimerta i njegove supruge Margit Antal.[2] Szentágothai je pohađao njemačku osnovnu školu u Budimpešti i završio Abitur na Reichsdeutsche Schule. Od 1930. Szentágothai je studirao medicinu na Sveučilištu Péter Pázmány i ubrzo postao student istraživač kod profesora anatomije Mihályja Lenhosséka. Godine 1936. uspješno je završio studij i ostao na sveučilištu. Godine 1942. postao je znanstveni asistent. Za vrijeme Drugog svjetskog rata služio je kao liječnik. U znak protesta protiv njemačke okupacije Mađarske, promijenio je prezime iz Schimert u Szentágothai u znak sjećanja na mjesto podrijetla njegovih predaka s očeve strane Szentágota. Došao je u ratni zarobljenik, a kući se vratio 1946. godine. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pečuhu postaje predstojnik Katedre za anatomiju. Njegova specijalnost postala je neuroendokrinologija i neuroanatomija. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. utemeljio je Odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga. Od 1963. postaje redoviti profesor anatomije na Medicinskom sveučilištu u Budimpešti. Njegova glavna područja istraživanja bili su mali mozak i moždana kora. Osim toga, Szentágothai je istraživao leđnu moždinu i refleksne mehanizme moždanog debla. Godine 1964. izabran je za člana Leopoldine.[3] Godine 1967. liječnik je postao redoviti član Akademije znanosti, 1972. Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država, 1973. član Američke akademije znanosti i umjetnosti i 1992. Académie des sciences.[4] ] Bio je na čelu anatomije do 1977. godine, a umirovljen je 1986. godine.[2] Godine 1973. Szentágothai je postao potpredsjednik Akademije znanosti. Četiri godine kasnije postaje predsjednik i ponovno od 1980. do 1985. Odustaje od upravljanja anatomijom 1977. godine. Godine 1985. postao je zastupnik i član Predsjedničkog vijeća NR Mađarske. Na izborima 1990. postaje članom Demokratskog foruma i članom Odbora za vanjske poslove. Szentágothai je umro nekoliko tjedana nakon završetka zakonodavnog tijela 1994. obitelj Očevi preci bili su erdeljski Sasi, majčini Mađari. Mnogi od Szentágothaijevih rođaka bili su liječnici, uključujući njegovog djeda Gézu Antala, koji je bio prvi profesor urologije u Mađarskoj, i njegovog pradjeda, Sándora Lumnitzera, koji je bio poznati kirurg u Mađarskoj. Dana 7. lipnja 1938. Szentágothai je oženio Alice Biberauer. Par je imao tri kćeri: Katalin (1939.), Kláru (1941.) i Máriju Krisztinu (1951.). Sva trojica također su postali liječnici.[5] Četvorica Szentágothaijeve braće također su studirala medicinu i kasnije živjela u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj.

Prikaži sve...
7,990RSD
forward
forward
Detaljnije

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anatomski atlas I - III Dr. Ferenc Kiss Dr. Janos Szentagothai Dr. Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai FRS[1] (31. listopada 1912. – 8. rujna 1994.) bio je mađarski anatom, dobitnik Kossuthove nagrade, profesor, član parlamenta i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Otac mu je bio dr. med. Antal Géza, pradjed je bio Alexander Lumniczer (čiji je šogor bio Schöpf-Merei Ágost). Generalna skupština UNESCO-a odlučila je da će 2012. godina biti posvećena obilježavanju 100. rođendana Jánosa Szentágothaija. Biografija Rođen je kao János Schimert, u Budimpešti 1912., od dr. Gustava Schimerta i Margit Antal, u obitelji liječnika.[13] Potjecao je od transilvanijskih Sasa s očeve strane i Székelyja s majčine strane.[14] Primljen je u njemačku gimnaziju u Budimpešti 1930. godine, a primljen je i na Medicinski fakultet Sveučilišta Peter Pázmány. U istom mjestu studirala su i četiri brata. Doctors je svečano otvoren 1936. godine. Obitelj Dana 7. lipnja 1938. oženio se Alice Biberauer, koju je upoznao u studentskoj udruzi Pro Christo. Imali su tri kćeri, Catherine (1939.), Clare (1941.) i Mariju Christinu (1951.), od kojih su sve tri ušle u područje medicine.[15] John Szentágothai, brat četiri liječnika, živio je u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj. U slobodno vrijeme sa zadovoljstvom petljajući u Révfülöp vikend na istom posjedu s biljkama. Akademska karijera Schimert je započeo studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti 1930. godine, a na prvoj godini ga je prihvatio profesor Mihály Lenhossék kao studenta istraživača na Odsjeku za anatomiju. Doktorirao je 1936. i nastavio predavati u Budimpešti, postavši izvanredni profesor 1942. Tijekom Drugog svjetskog rata (karpaszományos) bio je liječnik, zrakoplovac i ratni zarobljenik. Vratio se 1946. Potom je pohađao Medicinski fakultet Sveučilišta u Pečuhu, gdje je kasnije bio pročelnik Katedre za anatomiju. Nakon rata ponovno se bavi proučavanjem vestibularnog sustava i bavi se temom neuroendokrinologije. Tijekom studija u Pečuhu bavio se inovativnim radom na polju neuroanatomije. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. pokrenuo je odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga u Mađarskoj. Godine 1963. vratio se u Budimpeštu kako bi vodio Katedru za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Semmelweis. Tu se uglavnom bavio malim mozgom i funkcioniranjem kore velikog mozga. Osim toga, provodio je eksperimentalna istraživanja refleksnih mehanizama leđne moždine i moždanog debla. Godine 1967. izabran je za redovitog člana Mađarske akademije znanosti. Vodio je Katedru do 1977. godine, a 1986. službeno se povukao iz nastave. Ferenc Kiss, poznat po radu izrađenom za atlas ljudske anatomije, nacrtao je svoj udžbenik koji je preveden na trinaest jezika i imao više od stotinu izdanja. Proglasio je da je upola mlađi od većine ljudi koji govore o razvoju od godine i pol, a to će morati komunicirati najvažniji čimbenik. Javna karijera Godine 1956. u Pečuhu je bio predsjednik Revolucionarnog komiteta intelektualaca. U javni se život vratio tek 1973., kada je izabran za potpredsjednika Mađarske akademije znanosti. Četiri godine kasnije postao je njegov predsjednik te stoga napustio mjesto pročelnika odjela Sveučilišta. Godine 1985. ušao je u parlament kao član Predsjedničkog vijeća Mađarske Narodne Republike. Bio je (kasnije član njegova ukidanja) uključen u rad Mađarskog demokratskog foruma tijekom tranzicije. Bila je članica Odbora za vanjske poslove. Szentágothai i njegova žena pokopani su u Budimpešti.

Prikaži sve...
7,990RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj