Aleksej Tolstoj PripovetkeMeki povez sa zaštitnim omotomIzdavač Novo PokolenjeGrof Aleksej Konstantinovič Tolstoj (rus. Граф Алексе́й Константи́нович Толсто́й ; 5. septembar [po julijanskom 24. avgust] 1817. – 10. oktobar [po julijanskom 28. septembar] 1875.), često nazivan AK Tolstoj, bio je ruski pesnik, romanopisac i dramaturg. Smatra se najznačajnijim ruskim istorijskim dramaturgom devetnaestog veka, pre svega po snazi njegove dramske trilogije Smrt Ivana Groznog (1866), Car Fjodor Joanovič (1868) i Car Boris (1870). Slavu je stekao i svojim satiričnim delima objavljenim pod sopstvenim imenom ( Istorija ruske države od Gostomišlja do Timaševa, San odbornika Popova ) i pod saradničkim pseudonimom Kozma Prutkov.[1] Njegova fiktivna dela uključuju novelu Porodica Vurdalaka, Vampir (1841) i istorijski roman Princ Serebreni (1862).Aleksej je bio član porodice Tolstoj, i drugi rođak Lava Tolstoja. Zbog bliskosti njegove majke sa carskim dvorom, Aleksej je primljen u pratnju budućeg Aleksandra II iz detinjstva i postao je "drug u igricama" mladom prestolonasledniku. Kao mladić, Tolstoj je mnogo putovao, uključujući putovanja u Italiju i Nemačku, gde je upoznao Getea. Tolstoj je započeo školovanje kod kuće pod starateljstvom svog ujaka pisca Antonija Pogoreljskog, pod čijim se uticajem prvi put zainteresovao za pisanje poezije, i niza drugih učitelja. Godine 1834. Tolstoj se upisao kao student u Državni arhiv Ministarstva inostranih poslova u Moskvi. U decembru 1835. završio je ispite (iz engleskog, francuskog i nemačkog jezika, kao i iz književnosti, latinskog, svetske i ruske istorije i ruske statistike) na Univerzitetu u Moskvi.Tokom 1840-ih, Tolstoj je vodio užurbani život u visokom društvu, pun putovanja, salonskih zabava i balova, lovačkih zabava i prolaznih romansa. Dugi niz godina proveo je i u državnoj službi kao birokrata i diplomata. Godine 1856, na dan krunisanja, Aleksandar II je imenovao Tolstoja za jednog od svojih ličnih ađutanta. Tolstoj je služio kao pešadijski major u Krimskom ratu. Na kraju je napustio državnu službu početkom 1860-ih da bi nastavio svoju književnu karijeru. Umro je 1875. od samoprimenjene smrtonosne doze morfijuma na svom imanju Krasni Rog u Černigovskoj guberniji.6/21

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 800 str. Igra prestola (engl. A Game of Thrones) prvi je roman serijala Pesma leda i vatre pisca Džordža R. R. Martina. Objavljen je 6. avgusta 1996. Roman je 1997. godine dobio nagradu Lokus,[1] a bio je nominovan 1998. godine za Nebula nagradu.[1] Novela Krv zmaja, koja obuhvata poglavlja iz knjige o Deneris Targarjen, a dobila je 1997. godine nagradu Hugo za najbolju novelu. U januaru 2011. roman je proglašen bestselerom Njujork tajmsa,[2] a na prvo mjesto se popeo u julu 2011.[3] U romanu, Martin predstavlja viđenije kuće Vesterosa, Zida, i naslednike Targarjena, kroz različite tačke gledišta. Igra prestola je osnova za prvu sezonu istoimene TV serije, čiju prvu epizodu je HBO prikazao u aprilu 2011. godine. U Srbiji, knjiga je dostupna u izdanju kuće Laguna, u prevodu Nikole Pajvančića. Džordž Rejmond Ričard Martin[1] (engl. George Raymond Richard Martin), često nazivan Dži-Ar-Ar-Em [2] (engl. GRRM; Bejon, 20. septembar 1948), je američki romanopisac, scenarista, televizijski producent i pisac kratkih priča. Autor je serije epskih fantastičnih romana Pesma leda i vatre, koji su adaptirani u HBO-ovu seriju Igra prestola (2011–2019) nagrađenu Emi nagradom i njenu naslednu seriju Kuća zmaja (2022–danas) . Takođe je pomogao u stvaranju antologijske serije Divlje karte i doprineo izgradnji sveta za video igricu Elden Ring iz 2022. Godine 2005. Lev Grosman iz magazina Tajm je nazvao Martina „Američkim Tolkinom“,[3] a 2011. je uvršten na godišnju Time 100 listu najuticajnijih ljudi na svetu.[4][5] On je dugogodišnji građanin Santa Fea, Novi Meksiko, gde je pomogao u finansiranju Meow Wolf-a i vlasnik je bioskopa „Žan Kokto”. Grad obeležava 29. mart kao „Dan Džordža R. R. Martina”.[6] Mladost Džordž Rejmond Martin (usvojio je i ime Ričard sa 13 godina) rođen je 20. septembra 1948. u Bajonu, Nju Džersi, kao sin brodara Rejmonda Kolinsa Martina i Margaret Brejdi Martin. Porodica njegove majke je nekada bila bogata, posedovala je uspešan građevinski biznis, ali je sve to izgubila u Velikoj depresiji, na šta se Martin svaki dan podsećao kada je prolazio pored onoga što je nekada bilo pristanište i kuća njegove porodice. Ima dve mlađe sestre, Darlin i Dženet. On je pretežno irskog porekla; DNK test u seriji Pronađite svoje korene pokazao je da je 53,6% `Britanac i Irac`, 22,4% Aškenazi Jevrej i 15,6% `Široko severozapadni Evropljanin`. Porodica je prvo živela u kući na Brodveju koja je pripadala Martinovoj prabaki. Godine 1953. preselili su se u federalni stambeni projekat u blizini dokova u Bajonu. Tokom Martinovog detinjstva, njegov svet se pretežno sastojao od „Prve ulice do Pete ulice“, između njegove osnovne škole i njegovog doma; ovaj ograničeni svet ga je naveo da poželi da putuje i doživi druga mesta, ali jedini način da to uradi bila je njegova mašta, i postao je proždrljiv čitalac. Martin je počeo da piše i prodaje priče o čudovištima za peni drugoj deci iz susedstva, uključujući i dramatična čitanja. Takođe je pisao priče o mitskom kraljevstvu naseljenom njegovim ljubimcima kornjačama; kornjače su često umirale u svom zamku od igračaka, pa je odlučio da se međusobno ubijaju u „zlokobnim zaverama“. Martin je imao naviku da započinje „beskrajne priče“ koje nikada nije završio, jer na papiru nisu ispale tako dobro kao što ih je zamišljao. Martin je pohađao školu Meri Džejn Donoho, a kasnije i srednju školu Marist. Dok je tamo postao strastveni obožavalac stripova, razvijajući snažno interesovanje za superheroje koje objavljuje Marvel, a kasnije je Stenu Liju pripisao jedan od njegovih najvećih književnih uticaja; „Možda Sten Li ima najveći književni uticaj na mene, čak i više od Šekspira ili Tolkina.“ Pismo koje je Martin napisao uredniku Fantastične četvorke štampano je u broju 20 (novembar 1963); bio je prvi od mnogih poslatih, na primer, Fantastična četvorka #32, #34 i drugi. Obožavaoci koji su čitali njegova pisma pisali su mu redom pisma, i kroz takve kontakte, Martin se pridružio novonastalom strip fandomu tog doba, pišući beletristiku za razne fanzine; kupio je prvu kartu za prvi svetski Komik-Kon, održan u Njujorku 1964. godine. Godine 1965. Martin je osvojio nagradu strip fandoma za najbolju fantastiku za svoju priču o superherojima u prozi „Poverman protiv Plave barijere“. Godine 1970. Martin je stekao zvanje B.S. u novinarstvu na Medil školi za novinarstvo Univerziteta Nortvestern u Evanstonu, Ilinois, diplomirao je sa pohvalom; nastavio je da završava svoj M.S. u novinarstvu 1971, takođe iz Medila. Podoban za regrutaciju tokom rata u Vijetnamu, na koji se protivio, Martin se prijavio i dobio status prigovarača savesti; umesto toga je dve godine (1972–1974) radio u alternativnoj službi kao dobrovoljac VISTA, pridružen okrugu Kuk Fondacija za pravnu pomoć.

Iskoristite 3ds max 4 do maksimuma i pridružite se profesionalcima koji su animirali neke od najpoznatijih savremenih igrica, filmova i TV spotova. Krcat iskustvima eksperata, savetima koji štede vreme i sa više od 150 detaljno opisanih vežbanja, ovaj sveobuhvatan vodič omogućava da brzo ovladate osnovama i natenane se posvetite naprednijim tehnikama. S lucidno sagledanim poboljšanjima 3ds maxa koja omogućavaju da se zaviri u budućnost, sa 16 slika u boji koje to ilustruju i sa CD-om koji sadrži jedinstvene programske dodatke, ova knjiga je sve što vam treba da biste ovladali tajnama kompjuterske animacije. - Počnite odmah da pravite animacije koristeći kratak vodič u uvodnom delu knjige - Ovladajte novim mogućnostima 3 ds maxa, počev od savršenijih alatki za modelovanje do poboljšane inverzne kinematike - Izgradite sofisticirane 3D modele koristeći NURBS, krive, zakrpe, mrežice i složene objekte - Napravite atraktivne specijalne efekte služeći se sistemima čestica i prostornim deformacijama - Ovladajte Expression Controllerom i drugim naprednim alatkama za animiranje - Oponašajte stvarne materijale i teksture korišćenjem editora materijala - Skratite ukupno vreme iscrtavanja koristeći umrežene računare - Naučite da pravite sopstvene programske dodatke za 3ds max. Sadržaj: Predgovor Kratak vodič Poglavlje 1: Maxovo radno okruženje Poglavlje 2: Rad sa prozorima za prikaz Poglavlje 3: Rad sa datotekama Poglavlje 4: Korišćenje osnovnih objekata Poglavlje 5: Biranje objekata i zadavanje njihovih svojstava Poglavlje 6: Kloniranje objekata i pravljenje nizova objekata Poglavlje 7: Grupisanje i povezivanje objekata Poglavlje 8: Transformisanje objekata Poglavlje 9: Korišćenje modifikatora Poglavlje 10: Osnove modelovanja i različite alatke Poglavlje 11: Crtanje i korišćenje 2D krivih i oblika Poglavlje 12: Rad s mrežicama Poglavlje 13: Pravljenje zakrpa Poglavlje 14: Pravljenje složenih objekata Poglavlje 15: Rad sa objektima tipa NURBS Poglavlje 16: Editor materijala Poglavlje 17: Primenjivanje materijala Poglavlje 18: Korišćenje mapa Poglavlje 19: Rad s materijalima i mapama Poglavlje 20: Rad sa svetlima Poglavlje 21: Rad sa kamerama Poglavlje 22: Usklađivanje kamere u statičnu i animiranu pozadinu Poglavlje 23: Formiranje i kontrolisanje sistema čestica Poglavlje 24: Korišćenje prostornih deformacija Poglavlje 25: Osnove animacije Poglavlje 26: Rad sa okvirom za dijalog potprograma Track View Poglavlje 27: Ograničavanje kretanja Poglavlje 28: Animiranje pomoću kontrolera Poglavlje 29: Korišćenje izraza Poglavlje 30: Dinamička simulacija Poglavlje 31: Rad sa skeletima Poglavlje 32: Uspostavljanje i korišćenje sistema inverzne kinematike Poglavlje 33: Osnove vizuelizacije Poglavlje 34: Rad sa okruženjima i atmosferskim efektima Poglavlje 35: Korišćenje elemenata i efekata vizuelizacije Poglavlje 36: Mrežna vizuelizacija Poglavlje 37: Postprodukcija u radnom okruženju Video Post Poglavlje 38: Prilagođavanje Maxovog radnog okruženja Poglavlje 39: Korišćenje MAXScripta Poglavlje 40: Korišćenje dodatnih programa drugih proizvođača Poglavlje 41: Pisanje dodatnih programa Dodatak A: Instaliranje i konfigurisanje 3D Studio MAX-a 4 Dodatak B: Maxove prečice sa tastature Dodatak C: Ekskluzivni dodatni programi Dodatak D: Šta se nalazi na kompakt disku Indeks Uputstvo za instaliranje kompakt diska

KAKO POBEDITI U SVETU NOVIH DRUŠTVENIH TEHNOLOGIJA? UPRAVO SADA vaši korisnici pišu o vašim proizvodima na blogovima i preoblikuju vaše reklame na YouTube-u. Oni vas definšu na Wikipediji i napadaju na društvenim mrežama kao što je Facebook. Sve su to elementi društvenog fenomena velikog talasa koji je trajno promenio način na koji svet funkcioniše. Mnogim firmama to predstavlja pretnju. Vi to možete da shvatite kao prednost. U knjizi Veliki val dvoje vodećih analitičara iz firme Forrester Research opisuju kako možete da okrenete međusobno povezivanje korisnika u svoju korist. U 25 stvarnih primera iz čitavog sveta (od zdravstvene zaštite, preko maloprodajnih trgovina i proizvoda za korisnike do poslovnih usluga) Li i Bernoff pokazuju kako vodeće firme prikupljaju podatke, ostvaruju prihod, štede novac i aktiviraju svoje korisnike. Bilo da se bavite marketingom, istraživanjem, korisničkom podrškom, prodajom, razvojem ili čak vođenjem čitave firme, ovde se nalaze saveti upravo za vas, potkrepljeni stvarnim podacima o povratu ulaganja koji dokazuju da ti saveti deluju. Veliki val temelji se na podacima prikupljenima od korisnika i na iskustvu desetina različitih firmi. Videćete kako su marketinški stručnjaci iz Procter & Gamble-a dokazali da je suptilni marketing u zajednici četiri puta efikasniji od televizije, kako Best Buy koristi inteligenciju više od hiljadu svojih zaposlenih unutar sopstvene društvene mreže, kako se Dell promenio uključivši podatke prikupljene od korisnika u gotovo svaki odsek, kako je jedna vinarija iz Južne Afrike udeseterostručila prodaju uz pomoć blogera, YouTube-a, Facebook-a i svakog drugog alata novih društvenih tehnologija. Ovaj trend ne možete ignorisati. Pročitajte Veliki val i naučite kako ga zajahati. Više nema povratka. ZAŠTO VELIKI VAL? Rick Clancy je delovao zabrinuto. Rick je moćan čovek prosede kose u svojim pedesetim godinama i sve do danas uvek je delovao vrlo samouvereno, kao neko ko ima potpuni nadzor nad situacijom. Kao direktor komunikacija u firmi Sony Electronics često je imao posla sa opakim novinarima, neugodnim konkurentima, neuspelim proizvodima i nekoliko mrzovoljnih predsednika uprave, s čim se uvek nosio galantno i samouvereno. Sastali smo se s njim na doručku pre jednog celodnevnog sastanka. Borio se s novom silom koju jednostavno nije razumeo, a koja je neprestano jačala. S blogerima. Sa grupama za raspravu. S YouTube-om. Korisnici s kojima se nikada nije susreo ocenjivali su proizvode njegove firme na javnim forumima s kojima nije imao nikakvog iskustva i na koje nikako nije mogao uticati. Svi oni su napadali popularnu marku njegove firme, a tradicionalni alati odnosa s javnošću bili su potpuno beskorisni. Rick je odlučio kako je vreme da uzme stvari u svoje ruke i da sam postane bloger. Za veterana koji je gotovo dvadeset godina upravljao slikom svoje firme u javnosti, bilo je to vrlo zastrašujuće. Ta oblast mu je bila potpuno nepoznata. Sa našeg stajališta Rick Clancy predstavlja simbol. On i hiljade drugih direktora poput njega danas se moraju nositi s novim trendom koji nazivamo veliki val (engl. groundswell), sa spontanim pokretom ljudi koji se služe različitim internet alatima kako bi se međusobno povezali, preuzeli odgovornost za sopstvena iskustva i dobili ono što im treba - podatke, podršku, ideje, proizvode i pregovaračku moć - jedni od drugih. Veliki val je široko rasprostranjen, stalno se menja i neprestano raste. On obuhvata blogove (postoje prevodi mrežni ili računarski dnevnik; op. prev.), wikije (prevod za wiki mrežno mesto; op. prev.), podcastove, YouTube, kao i potrošače koji ocenjuju proizvode, međusobno ih sami kupuju i prodaju, sami pišu novosti i sami sklapaju poslove. To je svetska pojava. Nezaustavljiva je. Utiče na sve grane delatnosti - one koje prodaju proizvode krajnjim korisnicima i one koje ih prodaju drugim firmama iz oblasti medija, maloprodaje, finansijskih usluga, tehnologije i zdravstvene zaštite. Ipak, on je još uvek velika nepoznanica moćnim firmama i institucijama i njihovim menadžmentima, koji danas vode glavnu reč. Jednostavno rečeno, veliki val je društveni trend u kojem se ljudi služe različitim tehnologijama kako bi dobili ono što im treba jedni od drugih umesto od samih firmi. Ako ste zaposleni u nekoj firmi, to će vam biti pravi izazov. Fenomen velikog vala nije samo prolazna stvar. Tehnologija koja je do njega dovela sve se brže razvija, no sam fenomen zapravo se temelji na čoveku i njegovom večnom nastojanju da se poveže s drugima. Veliki val je doveo do trajne promene u načinu na koji svet funkcioniše. Svrha ove knjige je da pomogne firmama da se s njim nose, bez obzira na to kako se menjaju pojedini tehnološki proizvodi. To je razmišljanjem prema načelu velikog vala. POHVALE KNJIZI „…zabavna, odlično napisana i milostivo slobodna od nerazumljivih tehnoloških detalja.“ — FINANCIAL TIMES „Veliki val je prepun velikih ideja, korisnih priča i razumljivih podataka. To je nova industrijska revolucija. Jeste li spremni?“ — SETH GODIN, autor knjige Meatball Sundae „Ova knjiga će promeniti vaš život ako ga nove društvene tehnologije već nisu promenile. Radi se o tsunamiju jedne nezaustavljive sile. Amazon, Procter & Gamble, Facebook, Google i Dell profitiraju na vrhu talasa. A vi? Li i Bernoff su apostoli tsunamija. Ova knjiga će postati vaša Biblija.“ — SCOTT COOK, osnivač i predsednik Izvršnog odbora kompanije Intuit „Veliki val vam nudi praktične savete kako da ostanete pokretni i fleksibilni u vrlo promenjivom digitalnom svetu. Podučavanje firme da brzo reaguje na promene, posebno kada se obraća i pruža podršku svojim korisnicima, ključno je za poslovni uspeh.“ — CATHIE BLACK, predsednik kompanije Hearst Magazines „U prvoj fazi internet ere bilo je važno da se svi povežu. U ovoj drugoj fazi, koja menja način na koji radimo, živimo, igramo se i učimo, počinjemo shvatati vrednost takve povezanosti, nove komunikacije i iskustva do kojih će njihove interakcije dovesti − ‘ljudsku mrežu.’ Veliki val uspešno opisuje taj prelaz i ističe prilike koje takva velika promena na tržištu nudi.“ — JOHN T. JAMBERS, predsednik uprave kompanije Cisco „Obratite pažnju na Veliki val! Ova knjiga je vrlo važna i pomogla nam je da shvatimo novu dinamiku društvenih medija.“ — CHRISTINA NORMAN, bivša predsednica kuće MTV „Veliki val je sveobuhvatan prikaz talasa promene koji je snašao marketinške stručnjake. Niko ne bi smeo da uključuje sve moćnije i sve smelije korisnike u svoje poslovanje pre nego čuje šta Li i Bernoff imaju da kažu o toj temi.“ — CLARK KOKICH, predsednik uprave kompanije Avenue A/Razorfish Kratak sadržaj Uvod Prvi dio. razumijevanje velikog vala 1. zašto veliki val — i zašto upravo sada? 2. džiju-džicu i tehnologije velikog vala 3. društveno-tehnografski profil Drugi dio. kako iskoristiti veliki val 4. strategije za primjenu velikog vala 5. osluškivanje velikog vala 6. obraćanje velikom valu 7. aktiviranje velikog vala 8. kako pomoći velikom valu da sam sebi bude podrška 9. uključivanje velikog vala Treći dio. veliki val donosi promjene 10. kako će povezivanje s velikim valom promijeniti vašu tvrtku 11. veliki val u vašoj tvrtki 12. budućnost velikog vala Zahvale Bilješke Kazalo oglednih primjera Kazalo pojmova O autorima CHARLENE LI jedna je od vodećih stručnjaka u oblasti društvenog računarstva i Web 2.0 tehnologije, zahvaljujući predanoj saradnji s poznatom firmom za tehnologiju i istraživanje tržišta Forrester Research u proteklih devet godina. Ona je jedna od najcitiranijih Forrester-ovih analitičara. Kao priznat i tražen govornik, često se pojavljuje na skupovima iz svog delokruga. Bila je glavni govornik na Forrester-ovom korisničkom forumu 2007. Charlene proučava kako firme mogu da koriste tehnologije - poput blogova, društvenih mreža, RSS-a, označavanja i widgeta - da bi ostvarile svoje poslovne ciljeve. 2004. godine pokrenula je sopstveni stručni blog pa je često spominjana kao najuticajniji stručni bloger u Americi. Trenutno vodi blog zajedno s Joshom Bernoffom na www.forrester.com/groundswell. Charlene je ranije bila na čelu tima za marketinška istraživanja i istraživanja medija u Forrester-u, vodila je kancelariju u San Franciscu. Radila je i kao izdavač interaktivnih medija za Community Newspaper Company koja izdaje različite novine u Massachusettsu pa je bila član uprave Saveza novih medija u sklopu Američkog udruženja novinskih kuća (Newspaper Association of America’s New Media Federation). Charlene je bila zadužena za razvoj novih proizvoda u San Jose Mercury Newsu pa je radila kao savetnik za strategiju u firmi Monitor Company. Ima titulu MBA koju je stekla na fakultetu Harvard Business School. Charlene živi u San Mateu u Kaliforniji sa svojim suprugom i dvoje dece koji su takođe srećni i angažovani učesnici velikog vala. JOSH BERKOFF je jedan od najpoznatijih i najcitiranijih analitičara tehnologije u Americi. Josh već trinaest godina radi kao analitičar u Forrester Researchu i trenutno je potpredsednik firme za tehnološka i marketinška istraživanja. On je osmislio tehnografsku segmentaciju koja je bila temelj za Forresterove ankete koje se sprovode na korisnicima širom sveta od 1997. godine. Joshova analiza je usmerena ka boljem razumevanju ljudi, načina na koji oni koriste tehnologije i uticaja koji to ima na poslovanje. On lično vodi blog zajedno sa Charlene Li na www.forrester.com/groundswell. John se trenutno bavi novim društvenim tehnologijama, a svoje revolucionarne analize promena u medijskoj industriji opisao je u svojim često citiranim izveštajima poput „Hoće li preskakanje oglasa ubiti televiziju?“ („Will Ad-Skipping Kill Television?“) i „Od diskova do preuzimanja sadržaja s interneta“ („From Disks To Downloads“). Kada je gostovao u poznatoj emisiji 60 Minutes, Mike Wallace predstavio ga je kao „najboljeg analitičara televizijske industrije u Forrester Researchu, glavnog autoriteta u pitanju budućnosti televizije.“ John je brojne glavne menadžere u globalnim firmama savetovao o strategiji, uključujući ABC, Best Buy, Cisco, Comcast, L’Oréal, Microsoft, Sony, TiVo i Viacom. Vrlo je tražen kao govornik. Učestvovao je na konferencijama širom Severne Amerike, u Barceloni, Cannesu, Londonu, Rimu i Sao Paulu. Pre Forrester-a radio je kao menadžer te pisac internet stručnih tehničkih članaka i postova u nekoliko mladih firmi za visoku tehnologiju u Bostonu. Josh živi u Arlingtonu u Massachusettsu sa svojom suprugom i dvoje dece.

Ludwig Wittgenstein Philosophische Untersuchungen Filozofska istraživanja podeljena su na dva dela, koja se sastoje od onoga što Vitgenštajn u predgovoru naziva Bemerkungen, što je Anskomb preveo kao „opaske“.[1] Anketa među profesorima američkih univerziteta i koledža svrstala je Istraživanja kao najvažniju knjigu filozofije 20. veka.[2] Odnos prema Vitgenštajnovom delu U svom predgovoru, Vitgenštajn kaže da se Filozofska istraživanja mogu razumeti „samo u suprotnosti sa i na pozadini mog starog načina razmišljanja”. Taj „stari način razmišljanja“ nalazi se u jedinoj knjizi koju je Vitgenštajn objavio za života, Tractatus Logico-Philosophicus. Mnoge ideje razvijene u Tractatusu su kritikovane u Istraživanju, dok se druge ideje dalje razvijaju. Plave i smeđe knjige, skup beleški koje je izdiktirao njegovom razredu na Kembridžu 1933–1934, sadrži seme kasnijih Vitgenštajnovih razmišljanja o jeziku i široko se čita kao prekretnica u njegovoj filozofiji jezika. Američki filozof Norman Malkolm pripisuje Pjeru Srafi da je razbio Vitgenštajnovo shvatanje da predlog mora bukvalno biti slika stvarnosti pomoću grubog Sraffinog gesta, nakon čega je Sraffa pitao: „Koji je logički oblik toga?“ 3] U uvodu knjige napisane 1945. Vitgenštajn je rekao da je Srafa `dugi niz godina neprestano vežbao na mojim mislima. Dužan sam ovom podsticaju za najvažnije ideje u ovoj knjizi`.[4] Teme Jezičke igre Vitgenštajn ovu diskusiju o igricama razvija u ključni pojam jezičke igre. Za Vitgenštajna, njegova upotreba termina jezička igra „treba da istakne činjenicu da je govor jezika deo aktivnosti ili životnog oblika.“ [5] Centralna karakteristika jezičkih igara je centralna karakteristika jezičkih igara. taj jezik se koristi u kontekstu i ne može se razumeti van tog konteksta. Vitgenštajn navodi sledeće kao primere jezičkih igara: „Davanje naređenja i povinovanje njima“; „opisivanje izgleda predmeta, ili davanje njegovih mera“; „konstruisanje objekta iz opisa (crteža)”; „prijavljivanje događaja“; „spekulacija o događaju.“[5] Čuveni primer je značenje reči „igra“. Govorimo o raznim vrstama igara: društvene igre, igre klađenja, sport i „ratne igre“. Sve su to različite upotrebe reči „igre`. Vitgenštajn navodi i primer „Voda!`, koji se može koristiti kao uzvik, naređenje, zahtev ili odgovor na pitanje. Značenje reči zavisi od jezičke igre. u kojoj se koristi. Drugi način na koji Vitgenštajn ističe je da reč `voda` nema nikakvo značenje osim upotrebe u jezičkoj igri. Moglo bi se koristiti reč kao naređenje da vam neko drugi donese čašu vode. Ali može se upotrebiti i da se neko upozori da je voda otrovana.Čak se može upotrebiti reč kao šifra od strane članova tajnog društva. Vitgenštajn ne ograničava primenu svog koncepta jezičkih igara na značenje reči. On to takođe primenjuje na značenje rečenice. Na primer, rečenica „Mojsije nije postojao“ (§79) može da znači razne stvari. Vitgenštajn tvrdi da, nezavisno od upotrebe, rečenica još ne „kaže“ ništa. To je `besmisleno` u smislu da nije značajno za određenu svrhu. Ono dobija na značaju samo ako ga popravimo u nekom kontekstu upotrebe. Dakle, ne propušta ništa da kaže jer rečenica kao takva još ne određuje neku posebnu upotrebu. Rečenica ima smisla samo kada se koristi da se nešto kaže. Na primer, može se koristiti da se kaže da nijedna osoba ili istorijska ličnost ne odgovara skupu opisa koji se pripisuju osobi koja nosi ime „Mojsije“. Ali to takođe može značiti da se vođa Izraelaca nije zvao Mojsije. Ili da nije postojao niko ko je postigao sve ono što Biblija govori o Mojsiju, itd. Šta rečenica znači zavisi od konteksta njene upotrebe. Značenje kao upotreba Istraživanja se uglavnom bave teškoćama jezika i značenja. Vitgenštajn je smatrao da su jezička oruđa u osnovi jednostavna [nepotreban je primarni izvor] i verovao je da su filozofi zamaglili ovu jednostavnost zloupotrebom jezika i postavljanjem besmislenih pitanja. On je u Istraživanju pokušao da razjasni stvari: „Der Fliege den Ausveg aus dem Fliegenglas zeigen“—da pokaže muši put iz flaše za muvu.[6] Vitgenštajn tvrdi da je značenje reči zasnovano na tome kako se reč razume unutar jezičke igre. Uobičajeni sažetak njegovog argumenta je da je značenje upotreba. Prema teoriji upotrebe značenja, reči se ne definišu referencom na objekte koje označavaju ili mentalnim predstavama koje neko može povezati sa njima, već načinom na koji se koriste. Na primer, to znači da nema potrebe da se postulira da postoji nešto što se zove dobro i što postoji nezavisno od bilo kog dobrog dela... odlično očuvana NOVLI.1

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Kometa boje krvi i plamena seče nebo. Dvojica velikih vođa — lord Edard Stark i Robert Baratheon — koji vladaju dobom prisilnog mira mrtvi su, žrtve kraljevske izdaje. Sada, od drevne citadele Zmajevog kamena do zastrašujućih obala Vinterfela, vlada haos. Šest frakcija se bore za kontrolu nad podeljenom zemljom i Gvozdenim prestolom Sedam kraljevstava, spremajući se da založe svoja potraživanja kroz oluje, previranja i rat. To je priča u kojoj brat kuje zaveru protiv brata i mrtvi ustaju da hodaju u noći. Ovde se princeza maskira u dečaka siroče; vitez uma sprema otrov za izdajničku čarobnicu; a divlji ljudi silaze sa Mesečevih planina da opustoše selo. Na pozadini incesta i bratoubistava, alhemije i ubistva, pobeda može pripasti muškarcima i ženama koji su posedovali najhladniji čelik...i najhladnija srca. Jer kad se kraljevi sukobe, cela zemlja drhti. Evo drugog toma veličanstvenog ciklusa romana Džordža R. R. Martina koji uključuje Igru prestola i Oluju mačeva. U celini, ova serija predstavlja pravo remek delo moderne fantazije, okupljajući najbolje što žanr može da ponudi. Magija, misterija, intriga, romansa i avantura ispunjavaju ove stranice i prenose nas u svet za razliku od bilo kog koji smo ikada iskusili. Već hvaljena kao klasična, zapanjujuća serija Džordža R. R. Martina je predodređena da bude jedno od velikih dostignuća maštovite fikcije. Džordž Rejmond Ričard Martin[1] (engl. George Raymond Richard Martin), često nazivan Dži-Ar-Ar-Em [2] (engl. GRRM; Bejon, 20. septembar 1948), je američki romanopisac, scenarista, televizijski producent i pisac kratkih priča. Autor je serije epskih fantastičnih romana Pesma leda i vatre, koji su adaptirani u HBO-ovu seriju Igra prestola (2011–2019) nagrađenu Emi nagradom i njenu naslednu seriju Kuća zmaja (2022–danas) . Takođe je pomogao u stvaranju antologijske serije Divlje karte i doprineo izgradnji sveta za video igricu Elden Ring iz 2022. Godine 2005. Lev Grosman iz magazina Tajm je nazvao Martina „Američkim Tolkinom“,[3] a 2011. je uvršten na godišnju Time 100 listu najuticajnijih ljudi na svetu.[4][5] On je dugogodišnji građanin Santa Fea, Novi Meksiko, gde je pomogao u finansiranju Meow Wolf-a i vlasnik je bioskopa „Žan Kokto”. Grad obeležava 29. mart kao „Dan Džordža R. R. Martina”.[6] Mladost Džordž Rejmond Martin (usvojio je i ime Ričard sa 13 godina) rođen je 20. septembra 1948. u Bajonu, Nju Džersi, kao sin brodara Rejmonda Kolinsa Martina i Margaret Brejdi Martin. Porodica njegove majke je nekada bila bogata, posedovala je uspešan građevinski biznis, ali je sve to izgubila u Velikoj depresiji, na šta se Martin svaki dan podsećao kada je prolazio pored onoga što je nekada bilo pristanište i kuća njegove porodice. Ima dve mlađe sestre, Darlin i Dženet. On je pretežno irskog porekla; DNK test u seriji Pronađite svoje korene pokazao je da je 53,6% `Britanac i Irac`, 22,4% Aškenazi Jevrej i 15,6% `Široko severozapadni Evropljanin`. Porodica je prvo živela u kući na Brodveju koja je pripadala Martinovoj prabaki. Godine 1953. preselili su se u federalni stambeni projekat u blizini dokova u Bajonu. Tokom Martinovog detinjstva, njegov svet se pretežno sastojao od „Prve ulice do Pete ulice“, između njegove osnovne škole i njegovog doma; ovaj ograničeni svet ga je naveo da poželi da putuje i doživi druga mesta, ali jedini način da to uradi bila je njegova mašta, i postao je proždrljiv čitalac. Martin je počeo da piše i prodaje priče o čudovištima za peni drugoj deci iz susedstva, uključujući i dramatična čitanja. Takođe je pisao priče o mitskom kraljevstvu naseljenom njegovim ljubimcima kornjačama; kornjače su često umirale u svom zamku od igračaka, pa je odlučio da se međusobno ubijaju u „zlokobnim zaverama“. Martin je imao naviku da započinje „beskrajne priče“ koje nikada nije završio, jer na papiru nisu ispale tako dobro kao što ih je zamišljao. Martin je pohađao školu Meri Džejn Donoho, a kasnije i srednju školu Marist. Dok je tamo postao strastveni obožavalac stripova, razvijajući snažno interesovanje za superheroje koje objavljuje Marvel, a kasnije je Stenu Liju pripisao jedan od njegovih najvećih književnih uticaja; „Možda Sten Li ima najveći književni uticaj na mene, čak i više od Šekspira ili Tolkina.“ Pismo koje je Martin napisao uredniku Fantastične četvorke štampano je u broju 20 (novembar 1963); bio je prvi od mnogih poslatih, na primer, Fantastična četvorka #32, #34 i drugi. Obožavaoci koji su čitali njegova pisma pisali su mu redom pisma, i kroz takve kontakte, Martin se pridružio novonastalom strip fandomu tog doba, pišući beletristiku za razne fanzine; kupio je prvu kartu za prvi svetski Komik-Kon, održan u Njujorku 1964. godine. Godine 1965. Martin je osvojio nagradu strip fandoma za najbolju fantastiku za svoju priču o superherojima u prozi „Poverman protiv Plave barijere“. Godine 1970. Martin je stekao zvanje B.S. u novinarstvu na Medil školi za novinarstvo Univerziteta Nortvestern u Evanstonu, Ilinois, diplomirao je sa pohvalom; nastavio je da završava svoj M.S. u novinarstvu 1971, takođe iz Medila. Podoban za regrutaciju tokom rata u Vijetnamu, na koji se protivio, Martin se prijavio i dobio status prigovarača savesti; umesto toga je dve godine (1972–1974) radio u alternativnoj službi kao dobrovoljac VISTA, pridružen okrugu Kuk Fondacija za pravnu pomoć.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Davno, u zaboravljenom vremenu, jedan natprirodni događaj izbacio je godišnja doba iz ravnoteže. U zemlji u kojoj leta mogu da traju decenijama, a zime ceo život, spremaju se nevolje. Hladnoća se vraća, a u smrznutim pustošima severno od Vinterfela, zlokobne snage se gomilaju iza zaštitnog zida kraljevstva. Na jugu, kraljeve moći nestaju - njegov najpouzdaniji savetnik je mrtav pod misterioznim okolnostima, a njegovi neprijatelji izlaze iz senke prestola. U središtu sukoba leže Starkovi iz Vinterfela, porodica oštra i nepopustljiva poput smrznute zemlje u kojoj su rođeni. Sada je lord Edard Stark nevoljko pozvan da služi kao kraljeva nova ruka, imenovanje koje preti da uništi ne samo njegovu porodicu već i samo kraljevstvo. Čitajući od surove zemlje hladnoće do letnjeg kraljevstva epikurejskog izobilja, Igra prestola priča priču o lordovima i damama, vojnicima i čarobnjacima, ubicama i kopiladima, koji se okupljaju u vreme mračnih predznaka. Ovde zagonetna grupa ratnika nosi mačeve bez ljudskog metala; pleme žestokih divljaka odvodi ljude u ludilo; okrutni mladi princ zmajeva trampi svoju sestru da povrati svoj presto; dete se gubi u sutonu između života i smrti; a odlučna žena kreće na izdajničko putovanje da zaštiti sve što joj je drago. Usred zavera i kontrazavera, tragedije i izdaje, pobede i terora, saveznika i neprijatelja, sudbina Starkova opasno visi o koncu, dok svaka strana nastoji da pobedi u tom najsmrtonosnijem sukobu: igri prestola. Džordž Rejmond Ričard Martin[1] (engl. George Raymond Richard Martin), često nazivan Dži-Ar-Ar-Em [2] (engl. GRRM; Bejon, 20. septembar 1948), je američki romanopisac, scenarista, televizijski producent i pisac kratkih priča. Autor je serije epskih fantastičnih romana Pesma leda i vatre, koji su adaptirani u HBO-ovu seriju Igra prestola (2011–2019) nagrađenu Emi nagradom i njenu naslednu seriju Kuća zmaja (2022–danas) . Takođe je pomogao u stvaranju antologijske serije Divlje karte i doprineo izgradnji sveta za video igricu Elden Ring iz 2022. Godine 2005. Lev Grosman iz magazina Tajm je nazvao Martina „Američkim Tolkinom“,[3] a 2011. je uvršten na godišnju Time 100 listu najuticajnijih ljudi na svetu.[4][5] On je dugogodišnji građanin Santa Fea, Novi Meksiko, gde je pomogao u finansiranju Meow Wolf-a i vlasnik je bioskopa „Žan Kokto”. Grad obeležava 29. mart kao „Dan Džordža R. R. Martina”.[6] Mladost Džordž Rejmond Martin (usvojio je i ime Ričard sa 13 godina) rođen je 20. septembra 1948. u Bajonu, Nju Džersi, kao sin brodara Rejmonda Kolinsa Martina i Margaret Brejdi Martin. Porodica njegove majke je nekada bila bogata, posedovala je uspešan građevinski biznis, ali je sve to izgubila u Velikoj depresiji, na šta se Martin svaki dan podsećao kada je prolazio pored onoga što je nekada bilo pristanište i kuća njegove porodice. Ima dve mlađe sestre, Darlin i Dženet. On je pretežno irskog porekla; DNK test u seriji Pronađite svoje korene pokazao je da je 53,6% `Britanac i Irac`, 22,4% Aškenazi Jevrej i 15,6% `Široko severozapadni Evropljanin`. Porodica je prvo živela u kući na Brodveju koja je pripadala Martinovoj prabaki. Godine 1953. preselili su se u federalni stambeni projekat u blizini dokova u Bajonu. Tokom Martinovog detinjstva, njegov svet se pretežno sastojao od „Prve ulice do Pete ulice“, između njegove osnovne škole i njegovog doma; ovaj ograničeni svet ga je naveo da poželi da putuje i doživi druga mesta, ali jedini način da to uradi bila je njegova mašta, i postao je proždrljiv čitalac. Martin je počeo da piše i prodaje priče o čudovištima za peni drugoj deci iz susedstva, uključujući i dramatična čitanja. Takođe je pisao priče o mitskom kraljevstvu naseljenom njegovim ljubimcima kornjačama; kornjače su često umirale u svom zamku od igračaka, pa je odlučio da se međusobno ubijaju u „zlokobnim zaverama“. Martin je imao naviku da započinje „beskrajne priče“ koje nikada nije završio, jer na papiru nisu ispale tako dobro kao što ih je zamišljao. Martin je pohađao školu Meri Džejn Donoho, a kasnije i srednju školu Marist. Dok je tamo postao strastveni obožavalac stripova, razvijajući snažno interesovanje za superheroje koje objavljuje Marvel, a kasnije je Stenu Liju pripisao jedan od njegovih najvećih književnih uticaja; „Možda Sten Li ima najveći književni uticaj na mene, čak i više od Šekspira ili Tolkina.“ Pismo koje je Martin napisao uredniku Fantastične četvorke štampano je u broju 20 (novembar 1963); bio je prvi od mnogih poslatih, na primer, Fantastična četvorka #32, #34 i drugi. Obožavaoci koji su čitali njegova pisma pisali su mu redom pisma, i kroz takve kontakte, Martin se pridružio novonastalom strip fandomu tog doba, pišući beletristiku za razne fanzine; kupio je prvu kartu za prvi svetski Komik-Kon, održan u Njujorku 1964. godine. Godine 1965. Martin je osvojio nagradu strip fandoma za najbolju fantastiku za svoju priču o superherojima u prozi „Poverman protiv Plave barijere“. Godine 1970. Martin je stekao zvanje B.S. u novinarstvu na Medil školi za novinarstvo Univerziteta Nortvestern u Evanstonu, Ilinois, diplomirao je sa pohvalom; nastavio je da završava svoj M.S. u novinarstvu 1971, takođe iz Medila. Podoban za regrutaciju tokom rata u Vijetnamu, na koji se protivio, Martin se prijavio i dobio status prigovarača savesti; umesto toga je dve godine (1972–1974) radio u alternativnoj službi kao dobrovoljac VISTA, pridružen okrugu Kuk Fondacija za pravnu pomoć.

Šta nas čeka: Ekspertski vodič Predviđanja 50 najautoritativnijih američkih eksperata u svojim oblastima. U svojoj ulozi osnivača i predsednika The Intelligence Group, kompanije za konsalting, praćenje trendova i predviđanja u oblasti stalno promenjivog potrošačkog tržišta, Džejn Bakingem traži podatke o današnjoj kulturi koji nam daju nagoveštaje o tome šta nam budućnost nosi. Šta nas čeka: Ekspertski vodič je rezultat njenih razgovora sa desetinama fascinantnih osoba iz raznih delatnosti, a svi su izneli svoja lična razmišljanja o svetu kakvim ga oni vide, Govoreći o temama od obrazovanja do životne okoline, od robotike do narkotika, sa naglaskom na delatnosti koje se sve brže razvijaju i teme koje dospevaju na naslovne strane, neki od najautoritativnijih ljudi našeg vremena su dali svoja mišljenja: * Renomirani nau * čnik u oblasti informatike, dr Stiv Vord, govori o najvećim problemima koji se tiču tehnologija u nastanku, intelektualne svojine i alternativnih ekonomskih modela. Glumci Felisiti Hofman i Bil Mejsi govore o potrebi nove kreativnosti u pisanju scenaria. * Savetnik u kampanjama, Džo Tripi, govori o tome kako * će se politika okrenuti "naglavačke" u narednih 5-10 godina. Osniva * č magazina Latina, Kristi Habeger, govori o optimizmu i rastućim perspektivama mladih iz Latino populacije. Arhitekta Greg Lin govori kako tehnologija ujedinjuje svet dizajna, od automobilizma do umetnosti i filmova. Puna iznenađujućih shvatanja i detalja, knjiga Šta nas čeka: Ekspertski vodič takođe pokazuje kako ovi uspešni ljudi rade, kakva su njihova verovanja o tome šta će biti važno u budućnosti i šta je, po njihovom mišljenju, bezvredno. U svetu za koji se čini da se menja brže nego ikada, knjiga Šta nas čeka nudi intigrantna shvatanja o tome kako možemo ne samo da držimo korak, već i da budemo na čelu promena. Sadržaj: Uvod Džejn Bakingem xi * Šon Aleksander: O sportu 1 * Reza Aslan: O islamu 4 * Džoan Bertin: O cenzuri 11 * Šimus Blekli: O video igricama 17 * Riveta Bauers: O školama i obrazovanju 20 * Rodni A. Bruks, PhD: O robotici 26 * Dr. Džoi Braun: O zakazivanju sastanaka 31 * Markus Bakingem: O menadžmentu i liderstvu 36 * Ri * čard H. Karmona, MD, MPH, FACS: O medicini 39 Č * ip & Peper: O modi 48 Loren Koleman: O kriptozoologiji 52 * Kelien Konvej: O ženama 55 * Stiven Kitridž Kaningem: O barmenima 63 * Alan Deršovic: O pravu 69 * Tamara Draut: O li * čnim finansijama i zaduživanju 75 Mi * č Arlivajn, PhD: O legalizaciji droga 81 Džoni Evans: O izdavaštvu knjiga 88 * Debora Fajn: O ženama i online zajednici 91 * Majk Flis: O realnoj televiziji 96 * Kristina Ford: O urbanizmu 101 * Heri Frankfurt, PhD: O filozofiji 106 * Benjamin Goldhirš: O socijalnoj odgovornosti 113 * Džon Gotman, PhD: O braku 118 * Leird Hamilton: O surfingu 126 * Elizabet Harison i Lara * criftmen: O odnosima sa javnoš}u 130 Kristi Haubegar: O Latino populaciji 138 * Toni Hok: O skejtbordingu 142 * Felisiti Hofman i Vilijam H. Mejsi: O industriji zabave 146 * Š * eron Džon: O igračkama 154 Džon S. Kecmen: O SAT ispitu i prijemu na koledž 159 * Rašvort M. Kider: O etici 163 * Greg Lin: O arhitekturi 176 * Džudit Martin, alijas „gospo|ica lepo ponašanje": O pravilima ponašanja 184 * Triš Mekavoj: O industriji lepote 186 * Ilon Mask: O istraživanju svemira 189 * Merion Nestl, PhD: O hrani i nutricionizmu 193 * Džon Paskantendo: O životnoj okolini 197 * Robert Rej, MD: O plasti * čnoj hirurgiji 205 Stiv Ros: O jogi 212 * Bliznakinje Roso: O tvin kulturi 216 * Džon Roter: O starenju 220 * Atusa Rubinštajn: O tinejdžerskoj kulturi 226 * Keti Šulman: O filmskoj produkciji 233 * Nensi Šulman: O deci i ranom obrazovanju 241 * Dav Sedman: O poslovanju i li * čnom ponašanju 247 Liz Smit: O tra * čarenju 251 Majkl Stups: O beskušništvu 253 * Džo Tripi: O politici 257 * Č * ad Truhiljo, PhD: O astronomiji 262 Stiv Vord, PhD: O kompjuterima 268 * Ejmi Zif: O putovanjima 274 * Zahvalnost 281

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Britansko izdanje! 2009. godina Nakon široko popularnih dela u kojima na primerima istaknutih istorijskih ličnosti i velikih mislilaca Robert Grin upoznaje čitaoca sa zakonima moći, strategijama rata i zavođenja, sledi neočekivani preokret – saradnja sa Kertisom Džeksonom, poznatijim kao Fifti Sent (50 Cent). Tema ove knjige je neustrašivost, a Grin inspiraciju crpi direktno sa ulica geta, gde se kalio jedan od najmoćnijih repera današnjice. Odrastanje u siromaštvu, prerana smrt roditelja, dilovanje droge na ulici, hapšenja i, na kraju, devet metaka ispaljenih direktno u njega – Fifti je iz svega toga uspevao da izvlači lekcije koje je tokom godina uspevao da ugradi u svoj stav prema životu: Kada strah od smrti nestane, onda vas ništa ne može uznemiriti, i niko vas ne može zaustaviti. Robert Grin (1959) je američki autor i govornik koji je postao poznat po svojim istraživanjima moći, strategija i zavođenja, o čemu piše u svojim knjigama. Nakon završetka studija na univerzitetu u Viskonsinu, Grin se bavio najrazličitijim poslovima koji su ga na kraju u Italiji doveli do poznanstva sa bitnim urednikom Džustom Elfersonom. Iz njihove saradnje izrodio se bestseler “48 zakona moći”, koji je do sada prodat u milionskim tiražima širom sveta. Njegova dela imaju veliki uticaj na popularnu kulturu. Bibliografija: 48 zakona moći, Umetnost zavođenja, 33 strategije rata, 50-i zakon, Majstorstvo. Curtis James Jackson III (South Jamaica, Queens, New York, SAD, 6. srpnja 1975.), bolje poznat kao 50 Cent, jedan je od najpoznatijih i najprodavanijih američkih repera, te osnivač i član grupe G-Unit. Pravim imenom Curtis James Jackson III, rođen je u južnom dijelu njujorškog kvarta Queens. Odrasao je bez oca, a majka mu je ubijena kada je imao sedam godina. Od tada je živio sa bakom i djedom. Životni san mu je bio baviti se boksom, a zato vrijeme od dvanaeste godine je počeo dilati kokain. Prvi put je uhićen s petnaest godina kada je policija kod njega našla vatreno oružje i kokain. 29. lipnja 1994. je ponovno uhićen zbog posjedovanja heroina, kokaina i oružja. Bio je osuđen na devet godina zatvorske kazne, ali je odradio u težim uvijetima 6 mjeseci. Ime `50 Cent` uzeo je od Kelvin Martina, brooklynskog pljačkaša iz 80-tih. 50 Cent je krajem 1990-tih prvi puta bio na rubu nacionalne slave. Rap produkcijski tim Trackmasters iz etikete Sony/Columbia Records su 1999. počeli suradnju s 50 Centom. Mlad i uglavnom nepoznat rapper iz Queensa snimio je pjesmu `How to Rob`. U toj je pjesmi 50 Cent detaljno odrepao pljačku slavnih rap glazbenika Master P i Timbalanda. Pjesma je postala hit, a Trackmastersi i 50 Cent krenuli su na snimanje njegovog debi albuma `Power of the Dollar` za etiketu Columbia. Osim tog albuma snimili su i singl `Thug Love` s Destiny`s Child. Ubrzo nakon toga nesretan splet okolnosti onemogućio je njegov proboj na sceni: bootleg izdanje albuma izazvalo je nevolje s etiketom Columbia. Potom je 24. svibnja 2000. 50 Cent ustrijeljen 9 puta ispred bakine kuće, povod toga je bila njegova pjesma `Ghetto Qu`ran`. Ustrijeljen je u šaku, ruku, obje noge, kuk, prsa i lijevi obraz. Columbia je već bila objavila singl `Thug Love`, no album Power of the Dollar povukla je s tržišta i raskinula ugovor s ranjenim reperom. Sljedećih je nekoliko godina 50 Cent snimio desetak underground snimki s producentom Sha Money XL. Te su snimke brzo počele kružiti New Yorkom na kompilacijama koje su se prodavale na crnom tržištu CD-a. 50 Cent je izazvao priličan žamor svojim snimkama. Žamor je postao toliko jak da je došlo do rata između velikih izdavača kao što su J, Universal i Jive. Uskočio je Eminem koji je ponudio 50 Centu milijun dolara da potpiše ugovor za njegovu etiketu. 50 Centa je privukla njegova reputacija i reputacija Dr. Drea, a ne ponuđeni novac. Ubrzo nakon potpisivanja ugovora 50 Cent je ušao u studio s Eminemom i Dreom kako bi snimio pjesme za predstojeće izdanje. `Get Rich or Die Tryin`` objavljen je početkom 2003. i nošen uspjehom singla `In da Club` ubrzo postao platinasta senzacija, dosegnuvši milijun prodanih primjeraka u svega tjedan dana. To je bio do danas njegov najuspješniji album s prodanih 12 milijuna primjeraka u svijetu, od toga ih je 8 milijuna samo u SADu. Mediji su spremno prigrlili novu rap zvijezdu i njenu sumnjivu prošlost, a 50 Cent je nastavio s aktivnostima, želeći do kraja iskoristiti svojih pet minuta. 2003. mu je Interscope dodijelio vlastitu etiketu `G-Unit Records`, na nju je potpisao članove G-Unita: Lloyd Banks, Young Buck i Tony Yayo. Objavio je album svoje grupe G-Unit krajem iste godine, a uskoro potom i vlastitu modnu marku. Danas je G-Unit jedna od najpoznatijih rap grupa na svijetu. Očekuje se njihov novi album zvan `Terminate On Sight` u lipnju 2008. Tijekom 2004. pomogao je u pokretanju karijere The Game-u, kratkotrajnom članu G-Unita. Drugi samostalni album, The Massacre pojavio se na tržištu početkom ožujka 2005. Rekordno je prodao 1.14 milijuna primjeraka u samo 4 dana. Ostao je na poticiji #1 na `Billboard 200` šest tjedana. Postao je prvi solo izvođač na svijetu s tri pjesme na `Billboard top five`, `Candy Shop`, `Disco Inferno` i `How We Do`. U svijetu je dosad prodao 11 milijuna primjeraka. U rujnu 2007. je u prodaju pušten treći samostalni album `Curtis`, koji je inspiriran s njegovim djelima prije Get Rich or Die Tryin. Album je u prvom tjednu prodao 691, 000 primjeraka. Najveća konkurencija Curtisu je bio Kanye West-ov album zvan `Graduation`. Curtis je samo u SADu prodao preko 3 milijuna primjeraka, a diljem svijeta preko 5 milijuna primjeraka. Trenutno živi u vili u Connecticutu koja je prije pripadala boksaču Mike Tysonu. Danas ju je stavio na prodaju po 18 milijuna dolara kako bi se preselio bliže desetogodišnjem sinu Marquise-u koji živi na Long Islandu s 50 Centovom bivšom curom. Na dan 12. listopada 2007. je gradonačelnik Bridgeporta u Connecticutu je proglasio `50 Cent Curtis Jackson Day`. Koncert u Zagrebu Dana 3. prosinca 2007. stigao je u Zagreb i odsjeo u Hotelu Antunović. Koncert je počeo u 18 sati u Domu sportova. Predgrupe su bile Connect, Neki Daniels, Stoka, Nered i Jasna Zlokić. 50 Cent je nastupio u 20 sati zajedno s Lloyd Banks-om i Tony Yayo-om. Trajao je do 22 i 15, bio je u sklopu `Curtis World Tour-a`.

Prvo izdanje Džoana K. Rouling J. K. Rowling Hari Poter - Relikvije smrti Hari Poter (engl. Harry Potter) serijal je romana fantazije koje je napisala britanska književnica Dž. K. Rouling. Romani govore o životu mladog čarobnjaka, Harija Potera, i njegovih prijatelja Hermione Grejndžer i Rona Veslija, učenika Hogvortske škole za čarobnjaštvo i vještičarenje. Okosnica radnje romana je Harijeva borba protiv Lorda Voldemora, mračnog čarobnjaka koji namjerava da postane besmrtan, zbaci čarobnjačko upravno tijelo poznato kao Ministarstvo magije i potčini sve čarobnjake i Normalce (nemagične ljude). Od objavljivanja prvog romana, Hari Poter i Kamen mudrosti, 26. juna 1997. godine, knjige su stekle ogromnu popularnost, kritička priznanja i komercijalni uspijeh širom svijeta. Privukle su široku publiku, kako odraslih tako i mlađih čitaoca, i često se smatraju temeljima moderne književnosti za odrasle.[2] Serijal je takođe dobio kritike zbog sve naglašenijih mračnih tonova kroz razvoj serijala, kao i zbog često strašnog i grafičkog nasilja koje prikazuje. Do februara 2018. godine, knjige su prodate u više od 500 miliona primjeraka širom svijeta, čineći je time najprodavanijim serijalom knjiga u istoriji, prevedenim na 80 jezika.[3] Posljednje četiri knjige su uzastopno postavljale rekorde kao najbrže prodavane knjige u istoriju, sa posljednjim nastavkom koji se prodao u oko 11 miliona kopija u SAD u roku od 24 sata od objavljivanja. Serijal su na engleskom jeziku prvobitno objavila dva izdavača, Bloomsbury u Ujedinjenom Kraljevstvu i Scholastic Press u Sjedinjenim Državama. Predstava, Hari Poter i ukleto djete, zasnovana na priči koju je napisala Roulingova, premijerno je izvedena u Londonu 30. jula 2016. godine u Dvorskom pozorištu, a scenario je objavio Little, Brown. Prvobitnih sedam knjiga je Vorner bros adaptirao u serijal od osam filmova, koji je treći filmski serijal svih vremena od februara 2018. godine. Godine 2016, ukupna vrijednost franšize Hari Poter procijenjena je na 25 milijardi dolara,[4] što Harija Potera čini jednom od najvećih medijskih franšiza svih vremena. Niz od mnogo žanrova, uključujući fantaziju, dramu, odrastanje i britansku školsku priču (koja uključuje elemente misterije, trilera, avanture, horora i romantike), svijet Harija Potera istražuje brojne teme i uključuje mnoga kulturna značenja i reference.[5] Prema Roulingovoj, glava tema je smrt.[6] Ostale glavne teme u serijalima su predrasude, korupcija i ludilo.[7] Uspijeh knjiga i filmova omogućio je franšizi Hari Poter da se proširi sa brojnim izvedenim radovima, putujuća izložba koja je premijerno izvedena u Čikagu 2009. godine, studijska turneja u Londonu koja je otvorena 2012. godine, digitalna platforma na kojoj Roulingova ažurira serijale sa novim informacijama i uvidom, kao i pentalogija spin-of filmova koja je premijerno prikazana u novembru 2016. godine sa Fantastičnim zvjerima i gdje ih naći, među mnogim drugim dešavanjima. Najskorije jeste tematska atrakcija poznata kao Čarobni svijet Harija Potera, koja je izgrađena u nekoliko Universal Parks & Resorts zabavnih parkova širom svijeta. Radnja[uredi | uredi izvor] Detaljnije: Fiktivni univerzum Harija Potera Središnja ličnost serijala je Hari Poter, dječak koji živi u Sariju, sa njegovim tečom, tetkom i rođakom — porodica Darsli — i sa 11 godina otkriva da je čarobnjak, iako živi u običnom svijetu nemagičnih ljudi poznatih kao Normalci.[8] Čarobnjački svijet postoji paralelno sa svijetom Normalaca, iako je skriven i u tajnosti. Njegove čarobnjačke sposobnosti su urođene, a djeca sa takvim sposobnostima su pozvana da pohađaju čarobnjačke škole koje ih podučavaju neophodnim vještinama korisnim za uspihe u svijetu čarobnjaka.[9] Hari postaje učenik Hogvortske škole magije i čarobnjaštva, čarobnjačke akademije u Škotskoj, i tu se odvija većina događaja u serijalu. Dok se Hari razvija kroz svoju adolescenciju, on uči da prevaziđe probleme sa kojima se suočava: čarobne, društvene i emotivne, uključujući i obične tinejdžerske izazove kao što su prijateljstva, zaljubljenost, romantične veze, školske obaveze i ispiti, anksioznost, depresija, stres i veći test pripreme za sukob koji predstoji u čarobnjačkom britanskom sve nasilnijem drugom čarobnjačkom ratu. Svaki roman bilježi jednu godinu u Harijevom životu[10] tokom razdoblja od 1991. do 1998. godine.[11] Knjige sadrže i mnoge flešbekove, koje Hari često doživljava gledajući sjećanja drugih likova u uređaju zvanom Sito za misli. Okolina koju je Roulingova stvorila intimno je povezana sa stvarnošću. Britanska čarobnjačka zajednica iz knjiga Harija Potera inspirisana je britanskom kulturom devedesetih godina 20. vijeka, evropskim folklorom, klasičnom mitologijom i alhemijom, sjedinjavajući objekte i divlje životinje kao što su čarobni štapići,[12] čarobne biljke, napici, čarolije, leteće metle, kentauri i druga čarobna stvorenja, Relikvije smrti i Kamen mudrosti, pored ostalih koje je izumela Roulingova. Dok je fantazijska zemlja Narnija alternativni univerzum, Srednja zemlja Gospodara prstenova je mitska prošlost, čarobni svijet Harija Potera postoji kao paralelni stvarnom svijetu i sadrži čarobne verzije običnih elemenata svakodnevnog života, sa radnjom koja se uglavnom odvija u Škotskoj (Hogvorts), Vest-kantriju, Devonu, Londonu i Sariju u jugoistočnoj Engleskoj.[13] Svijet dostupan samo čarobnjacima i čarobnim bićima sastoji se od fragmentirane zbirke neprimjetnih skrivenih ulica, drevnih pabova, usamljenih seoskih imanja i skrovitih dvoraca nevidljivih za Normalce.[9] Rane godine[uredi | uredi izvor] Kada se prvi roman iz serije, Hari Poter i Kamen mudrosti, otvori, očigledno je da se neki značajan događaj odigrao u čarobnjačkom svijetu — događaj koji je bio tako izvanredan, da su čak i normalci (nemagični ljudi) primjetili znakove tog događaja. Puna pozadina ovog događaja i prošlost Harija Potera postepeno se otkriva kroz serijal. Nakon uvodnog poglavlja, knjiga preskače u vrijeme koje je bilo neposredno pred 11. rođendan Harija Potera i upravo u tom trenutku počinje da se otkriva njegova magična pozadina. Uprkos očajnom pokušaju Harijevog tetka i tetke da spriječe Harija da uči o svojim sposobnostima, njihovi napori su uzaludni. Hari upoznaje poludžina, Rubijusa Hagrida, koji je takođe njegov prvi kontakt sa čarobnjačkim svijetom. Hagrid otkriva da je čuvar ključeva i imanja u Hogvartsu, kao i nešto od Harijeve prošlosti. Hari saznaje da je, kao beba, bio svjedok ubistva svojih roditelja od strane moći željnog mračnog čarobnjaka Lorda Voldemora, koji je kasnije pokušao da ga ubije.[14] Umjesto toga, desilo se neočekivano: Hari je preživio samo sa ožiljkom u obliku munje na čelu kao uspomenu na napad, a Voldemor je ubrzo nestao, ozbiljno oslabljen njegovom vlastitom kletvom. Kao nesvjesni spasitelj od Voldemorove vladavine terora, Hari je postao živa legenda u čarobnjačkom svijetu. Međutim, po nalogu časnog i dobro poznatog čarobnjaka Albusa Dambldora, Hari koji je ostao bez roditelja smješten je u kuću neprijatnih rođaka Normalaca, Darslijevih, koji su ga čuvali na sigurnom, ali se loše odnosili prema njemu, što je uključivalo i njegovo zatvaranje u ormar bez obroka i tretiranje kao sluge. Hagrid je tada i zvanično pozvao Harija da pohađa Hogvortsku školu za čarobnjaštvo i vještičarenje, čuvenu školu magije u Škotskoj koja obrazuje mlade tinejdžere o njihovom magičnoj razvoju tokom sedam godina, od 11. do 17. godine. Uz Hagridovu pomoć, Hari se priprema za prvu godinu na Hogvortsu. Dok Hari počinje da istražuje magični svijet, čitalac se upoznaje sa mnogim osnovnim lokacijama koje se javljaju tokom serijala. Hari upoznaje većinu glavnih likova i stiče svoja dva najbolja prijatelja: Rona Veslija, zabavnog člana drevne, velike, sretne, ali siromašne čarobnjačke porodice, i Hermionu Grendžer, nadarenu, oštroumnu i vrijednu vješticu nemagičnog porijekla.[14][15] Hari se upoznaje i sa školskim učiteljem napitaka, Severusom Snejpom, koji iskazuje uočljivo duboku i nepokolebljivu odbojnost prema njemu, i bogato derište Draka Melfoja s kojim ubrzo postaje neprijatelj i učitelja odbrane od mračnih vještina, Kvirinusom Kvirelom, za koga se kasnije ispostavilo da je Voldemorov saveznik. Hari takođe otkriva svoj talenat letjenja na metli i postale član kvidič tima svog doma, sporta u čarobnjačkom svijetu u kome igrači lete na metlama. Prva knjiga se završava Harijevim drugim sukobom sa Voldemorom, koji, u potrazi za povratkom svog tijela, želi da dobijem moć Kamena mudrosti, supstance koja daruje vječni život i pretvara bilo koji metal u čisto zlato.[14] Serijal se nastavlja sa knjigom Hari Poter i Dvorana tajni, u kojoj je opisana Harijeva druga godina školovanja u Hogvortsu. Njegovi prijatelji i on istražu pedeset godina staru misteriju koja se čini neobično povezana sa nedavnim zlokobnim događajima u školi. Ronova mlađa sestra, Džini Vesli, koja upisuje prvu godinu na Hogvortsu, pronalazi staru bilježnicu u njenim stvarima za koju se ispostavlja da je dnevnik prethodnog učenika, Toma Marvola Ridla, za koga se kasnije otkrivao da je Voldemorova mlađa ličnost, koja je bila usmjerena ka oslobađanju škole od „blatokrvih”, što je pogrdan naziv za čarobnjake i vještice nečarobnog porijekla. Sjećanja Toma Ridla nalazila su se u tom dnevniku i kada se Džini počinje povjeravati dnevniku, Voldemor je zaposjeda. Kroz dnevnik, Džini djeluje po Voldemorovim naređenjima i nesvjesno otvara „Dvoranu tajni”, čime oslobađa drevno čudovište, za koje se kasnije otkriva da je bazilisk, a koji počinje napadati učesnike po školi. Ubija one koji s njim ostvare neposredni kontakt očima i skamenjuje one koji ga gledaju posredno. Knjiga predstavlja i novog učitelja odbrane od mračnih vještina, Gilderoja Lokharta, veoma veselog, samouvjerenog čarobnjaka sa pretencioznom fasadom, za koga se kasnije ispostavilo da je prevarant. Hari kroz upoznavanje sa istorijom škole otkriva i predrasude koje postoje u čarobnjačkom svijetu i saznaje da je Voldemorova vladavina terora bila često usmjerena na čarobnjake i vještice koji su potomci Normalaca. Hari takođe otkriva svoju urođenu, ali rijetku, sposobnost govora zmijskog jezika, koja se često povezuje sa mračnim vještinama. Kada je Hermiona napadnuta i skamenjena, Hari i Ron konačno sastavljaju slagalicu i otključavaju Dvoranu tajni, u kojoj Hari uništava dnevnik i spašava Džini, a time uništava i dio Voldemorove duše. Na kraju knjige se otkriva da je Licijus Melfoj, Drakov otac i supanik Ronovog i Džininog oca, krivac koji je ubacio knjigu u Džinine stvari i time donio dnevnik u Hogvorts. Treći roman, Hari Poter i zatvorenik iz Askabana, prati Harijevu treću godinu obazovanja na Hogvortsu. To je jedina knjiga u kojoj se Voldemor ne javlja ni u bilo kom obliku. Umjesto toga, Hari mora da se suoči sa saznanjem da je meta Sirijusa Bleka, najboljeg prijatelja svog oca, i, prema Čarobnjačkom svijetu, odbjeglog masovnog ubice koji je pomagao u ubistvu Harijevih roditelja. Dok se Hari bori sa svojom reakcijom na dementore — mračna stvorenja sa moćima da proždru ljudsku dušu i hrane se očajem — koji navodno štite školu, on poseže za Remusom Lupinom, učiteljem odbrane od mračnih vještina za koga se na kraju otkriva da je vukodlak. Lupin uči Harija odbrambenim mjerama koje su znatno iznad nivoa magije koju generalno vrše ljudi njegovih godina. Hari saznaje da su Lupin i Blek bili najbolji prijatelji njegovog oca i da je Bleka okrivio njihov četvrti prijatelj, Piter Petigru, koji se skrivao kao Ronom ljubimac pacov, Skabers.[16] U ovoj knjizi, naglašava se tema koja se ponavlja kroz serijal — u svakoj knjizi javlja se novi učitelj odbrane od mračnih vještina i nijedan od njih na toj poziciji ne ostaje duže od jedne školske godine. Voldemorov povratak[uredi | uredi izvor] Elefant haus bio je jedan od kafića u Edinburgu u kojem je Roulingova napisala prvi dio Harija Potera Tokom Harijeve četvrte godine na Hogvortsu (detaljno u knjizi Hari Poter i Vatreni pehar), Hari se nevoljno prijavljuje kao učesnik na Čarobnjački turnir, opasno i uzbudljivo takmičenje u kojem se tri „šampiona”, po jedan iz svake škole učesnice, moraju da se takmiče jedni sa drugima u tri zadataka kako bi osvojili Tročarobnjački kup. Ove godine, Hari je morao da se takmiči sa vješticom i čarobnjakom „šampionima” iz prekomorskoj škola Bobatons i Durmstrang, kao i sa jednom učesnikom iz Hogvortsa, zbog čega su se Harijevi prijatelji distancirali od njega.[17] Harija kroz turnir vodi novi učitelj odbrane od mračnih vještina, Alastor „Ludooki” Ćudljivko, za koga se ispostavlja da je varalica — prerušeni Voldemorov sljedbenik zvan Barti Krouč ml. Tačka u kojoj je misterija otkrivena označava prelasak serijala sa slutnje i neizvjesnosti u otvoreni sukob. Voldemorov plan bio je da Krouč iskoristi turnir kako bi Harija predao Voldemoru. Iako Hari uspijeva da pobjedne, Kedrika Digorija, drugog Hogvartsovog šampina na turniru, ubija Piter Petigru i Voldemor se vraća u čarobnjački svijet sa fizičkim tijelom.[18] U petoj knjizi, Hari Poter i Red feniksa, Hari mora da se suoči sa Voldemorom. Kao odgovor na Voldemorovo ponovno pojavljivanje, Dambldor je ponovo aktivira Red feniksa, tajno društvo koje djeluje iz tamne porodične kuće Sirijusa Bleka kako bi porazilo Voldemorove sluge i zaštitilo Voldemorove mete, naročito Harija. Uprkos Harijevom opisu Voldemorovih nedavnih djela, Ministarstvo magije i mnogi drugi u čarobnjačkom svijetu odbijaju da povjeruju da se Voldemorv vratio. U pokušaju da se suprostave i na kraju diskredituju Dambldora, koji je zajedno sa Harijem najistaknutiji u upozorava na povratak Voldemora u čarobnjački svijet, Ministarstvo postavlja Dolores Ambridž kao Velikog inkvizitora Hogvortsa i novog učitelja odbrane od mračnih vještina. Ona pretvara školu u diktatorski režim i odbija da dozvoli učenicima da nauče kako da se odbrane od mračnih vještina. Po Ronovom i Hermioninom prijedlogu, Hari osniva „Dambldorovu armiju”, tajnu grupu učenika koja je za cilj imala podučavanje učenika višim nivoima vještina odbrane od mračnih vještina koje je Hari naučio u svojim prethodnim susretima sa mračnim čarobnjacima. Kroz ove lekcije, Hari počinje da se zaljubljuje u popularnu i atraktivnu Čo Čang. Izvrćući školski rad, Ambridžova neprekidnim i upornim nastojanjima da ga dovede u nevolju i kaznene lekcije, Hari počinje da gubi san jer stalno sanja uznemirujuće snove o mračnom koridoru u Ministarstvu magije, praćena gorućom željom.Tada se otkriva važno proročanstvo o Poteru i Voldemoru,[19] a Hari otkriva da Voldemor i on imaju bolnu vezu, koja je dozvoljavala Hariju da telepatski vidi neke od Voldemorovih postupaka. U vrhuncu romana, Hari je prevaran time što je vidio kako muče Sirijusa i on je odmah odjurio u Ministarstvo magije. On i njegovi prijatelji suočavaju se sa Voldemorovim sljedbenicima (zvani Smrtožderi) u Ministarstvu magije. Iako blagovremeni dolazak članova Reda feniksa spašava živote tinejdžera, Sirijus Blek je ubijen u sukobu. U šestoj knjizi, Hari Poter i Polukrvni Princ, Voldemor počinje da vodi otvorene sukobe. Hari i njegovi prijatelji su relativno zaštićeni od te opasnosti u Hogvortsu. Oni su podložni svi poteškoćama adolescencije — Hari na kraju počinje da izlazi sa Džini, Ron počinje da se zaljubljuje u Lavander Braun, a Hermiona počinje da razvija romantična osjećanja prema Ronu. Negdje na početku romana, noseći svoje knjige, Hari dobija stari udžbenik za napitke ispunjen mnogim zabilješkama i preporukama koje je potpisao misteriozni pisac; „Polukrvni princ”. Ova knjiga je izvor školskog uspjeha i velikog priznanja koja je dobio od svog učitelja napitaka, Horacija Pužoroga, ali zbog mogućih čini koje su napisane u njoj, knjiga postaje razlog zabrinutosti. Kako se rat približavao, Harija je pohađao privatne časove sa Dambldorom, tokom kojih mu je pokazivao razne uspomene vezane za rani život Voldemora u uređaju zvanom sito sjećanja. Oni otkrivaju, da je Voldemor, kako bi sačuvao svoju život, svoju dušu podijelio na niz horkuksa — zlih začaranih predmeta koji su skriveni na različitim lokacijama, od kojih je jedna dnevnik uništen u drugoj knjizi.[20] Na svom putu da sakupi horkukse, Drako, koji se pridružio Smrtožderima, pokušava da napade Dambldora, i radnja kulminira kada Snejp, titularni Polukrvi Princ, ubija Dambldora. Hari Poter i relikvije Smrti, posljednji originalni roman u seriji, počinje neposredno nakon događaja u šestoj knjizi. Lord Voldemor je završio svoje uspinjanje na vlast i stiče kontrolu nad Ministarstvom magije. Hari, Ron i Hermiona su napustili školu kako bi pronašli i uništili preostale Voldemorove horkukse. Kako bi osigurali vlastitu sigurnost kao i sigurnost svojih porodica i prijatelja, oni su prisiljeni da se izoliraju. Ron se pretvarao da je bolestan, Hari se razdvojio od Darslijevih, a Hermiona je izbrisala sjećanje na roditelje. Dok su tragali za horkuksima, trojka saznaje detalje o drevnom proročanstvu o Relikvijama smrti, tri legendarna predmeta koji bi, kada se ujedine pod jednim čuvarem, navodnoj toj osobi omogućila da bude Gospodar smrti. Hari otkriva je njegov Nevidljivi ogrtač jedan od tih predmeta, dok je Voldemor tragao za Starozovnim štapićem, najmoćniji štapić u istoriji. Na kraju knjige, Hari i njegovi prijatelji uče o Dambldorovoj prošlosti, kao i Snejpove prave motive — on je djelovao u Dambldorovo ime od smrti Harijeve majke. Na kraju, Voldemor je ubio Snejpa zbog paranoje. Knjiga kulminira u bici za Hogvorts. Hari, Ron i Herminona, u saradnji sa članovima Reda feniksa i mnogim učiteljima i učenicima, brane Hogvorts od Voldemora, njegovih Smrtoždera i mnogih opasnih magičnih stvorenja. Nekoliko glavnih likova ubijeno je u prvom talasu bitke, uključujući Remusa Lupina i Freda Veslija, Ronovog starijeg brata. Nakon što je shvatio da je on horkuks, Hari se predaje Voldemoru u Mračnoj šumi, koji na njega baca kletvu smrti (avada kedavra). Branioci Hogvortsa se ne predaju i nakon što su saznali za moguću Harijevu smrt i nastavljaju da se bore. Hari se budi i suočava se sa Voldemorom, čiji su horkuksi uništeni. U konačnoj bici, Voldemora smrtna kletva se odbija od Harijeve odbrambene čini (ekspeliarmus) i ubija samog Voldemora. U epilogu „Devetnaest godina poslije” (postavljen 1. septembra 2017. godine)[21] opisuju se životi preživjelih likova i posljedice Voldemorove smrti na čarobnjački svijet. U epilogu, Hari i Džini su vjenčani i imaju troje djece, a Ron i Heminiona su takođe vjenčani i imaju dvoje djece.[22] Dopunski radovi[uredi | uredi izvor] Hari Poter i ukleto dijete[uredi | uredi izvor] Glavni članak: Hari Poter i ukleto dijete Hari Poter i ukleto dijete je dvodjelni pozorišni komad Vestendskog pozodišta.[23] Napisao ga je Džek Torn, na osnovu priče čiji su autori Dž. K. Rouling, Torn i režiser Džon Tifani. Premijerno je izvedena 30. jula 2016. godine u Dvorskom pozorištu u Londonu. Spis je izdat 31. jula 2016.[24] Priča se odvojia devetnaest godina nakon završetka Harija Potera i relikvija Smrti i prati Harija Potera, sada zaposlenog u Ministarstvu magije, i njegovog najmlađeg sina Albusa Severusa Potera. Zvanični sinopsis predstave objavljen je 23. oktobra 2015. godine:[25] Hariju Poteru nikad nije bilo lako, a nije mu lakše ni danas kad je prezauzeti službenik u Ministarstvu magije, muž i otac troje dece školskog uzrasta. Dok se Hari bori s prošlošću koja odbija da ostane tamo gde joj je mjesto, njegov najmlađi sin Albus, mora da se suoči s porodičnim nasljeđem koje nikad nije želio. Prošlost i sadašnjost zloslutno se miješaju, upozoravajući oca i sina da neprijatna istina ponekad leži tamo gdje je najmanje očekuješ. Knjige o fikciji[uredi | uredi izvor] Roulingova je proširila univerzum Harija Potera sa nekoliko kratkih knjiga koje su napravljene za različite dobrotvorne organizacije.[26][27] Godine 2001. godine, izdala je knjige Fantastične zvijeri i gdje ih naći (navodni Hogvortsov udžbenik) i Kvidič kroz vijekove (knjiga koju Hari čita radi zabave). Prihod od prodaje ove dvije knjige dodjeljen je dobrotvornoj organizaciji Comic Relief.[28] Godine 2007, Roulingova je napisala sedam rukopisnih kopija Pripovjesti Barda Bidla, zbirku bajki koja se javlja u posljednjem romanu, od kojih je jedna prodata na aukciji kako bi se prikupila sredstva za Dječiju grupu višeg nivoa, fonda za djecu ometenu u mentalnom razvoju u siromašnim zemljama. Knjiga je međunarodno objavljena 4. decembra 2008. godine.[29][30] Roulingova je takođe napisala prednastavak od 800 riječi 2008. kao dio dobrotvorne pomoću koju organizuje prodavac knjiga Voterston.[31] Sve tri knjige zadrže dodatne informacije o čarobnjačkom svijetu koje se ne nalaze u originalnim romanima. Godine 2016, izdala je još tri knjige: Hogvorts: Nepotpun i nepouzdan vodič, Kratke priče iz Hogvortsa o moći, politici i dosadnim poltergajstima i Kratke priče iz Hogvortsa o heroizmu, teškoćama i opasnim hobijima.[32] Veb-sajt Pottermore[uredi | uredi izvor] Roulingova je 2011. godine najavila nadolazeći projekat pod imenom Pottermore.[33] Pottermore je za javnost otvoren 14. aprila 2012. godine[34] i on je dozvolio korisnicima da sortiraju, biraju svoj čarobni štapić i igraju razne mini-igrice. Glavna svrha veb-sajta bila je da se korisniku omogući put kroz priču sa pristupom sadržaju koji ranje Roulingova nije otkrila, sa preko 18.000 riječi dodatnog sadržaja.[35] U septembru 2015. godine, veb-sajt je potpuno tehnički prevaziđen i većina dodataka je uklonjeno. Sajt je redizajniran i uglavnom se fokusira na informacije koje su već dostupne, a ne na istraživanje.[36] Prijem[uredi | uredi izvor] Književna kritika[uredi | uredi izvor] [ikona] Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. Društveni uticaj[uredi | uredi izvor] [ikona] Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. Kontroverze[uredi | uredi izvor] Glavni članci: Pravni sporovi oko serijala Hari Poter, Religijske rasprave oko serijala Harija Potera, Politika Harija Potera i Tanja Groter Knjige su bile predmet niza pravnih sporova, koji su proizašli iz raznih sukoba oko kršenja autorskih prava i povrede zaštitnog znaka. Popularnost i visoka tržišna vrijednost vodili su Roulingovu, njene izdavače, a i filskog distrubutera Varnera brosa da preuzmu zakonske mjere za zaštitu svojih autorskih prava, koja su uključivala zabranu prodaje imitacija Harija Potera, ciljajući vlasnike veb-sajtova sa domenom Hari Poter, pokrećući tužbu protiv Nensi Stofer kako bi se suprotstavili njenim optužbama da je Roulingova plagirala njen rad. Razni religiozni konzervativci su tvrdili da knjiga promoviše vještičarenje i religije kao što je Vika i stoga nisu pogodne za djecu, dok su brojni kritičari iznosili kritike zbog promovisanja različitih političkih programa. Knjige su izazvale kontroverze i u književnom i u izdavačkom svijetu. Od 1997. do 1998. godine, knjiga Hari Poter i Kamen mudrosti osvojila je skoro sve nagrade u UK koje su ocjenjivala djeca, ali nijednu nagradu za dječiju knjigu koju su ocjenjivali odrasli, a Sandra Beket je sugerisala da je razlog bio intelektualni snobizam prema knjigama koje su bile popularne među djecom. Godine 1999, dobitnik Vitberove nagrade za knjigu godine za djecu je prvi put ušao u uži izbor za glavnu nagradu, a jedan od sudija je zaprijetio ostavkom ako knjiga Hari Poter i Zatvorenik iz Askabana bude proglašena krajnjim pobjednikom; knjiga je završila na drugom mjestu, vrlo blizu iza pobjednika nagrade za poeziju, Šejmusovog prevodi anglosaksonskog epa Beovulf. Godine 2000, neposredno prije objavljivanja knjige Hari Poter i Vatreni pehar, prethodne tri knjige Harija Potera bile su na vrhu spiska bestselera Njujorka tajmsa, a treći spiska činile su knjige za djecu. Novine su otvorile novi odjeljak za dječije knjige, uključujući i fikciju i nefikciju, i prvobitno se računala prodaja samo knjiga za tvrdim povezom. Ovaj potez podržali su izdavači i prodavači knjiga. Godine 2004, Njujork tajms je dalje podijelio spisak dječijih knjiga, na kojoj su i dalje dominirale knjige Harija Potera u sekciji za serijale i pojedinačne knjige, a knjige Harija Potera su uklonjene iz odjeljka za pojedinačne knjige. Podjela 2000. izazvala je osudu, pohvale i neke komentare koji su isticali prednosti i nedostatke tog poteza.

Mladost, 1979. Prva knjiga uglednog hrvatskog i bošnjačkog pesnika srednje-starije generacije. Odlično očuvana, možda i nekorišćena. Sead Begović (Zagreb, 20. travnja 1954. – Zagreb, 1. prosinca 2018.) bio je suvremeni hrvatski i bošnjački pjesnik, prozaik, književni kritičar, esejist, urednik i novinar. Životopis U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet (Studij kroatistike i komparativne književnosti). Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije[1] i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima.[2] BZK Preporod Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju[3]Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika.[4] Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige književnih kritika. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu, 1. prosinca 2018. godine.[5][6] O djelu Sead Begović Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka premjesti u wikicitat. (Rasprava) Wikicitati »Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a poezija[7][8][9][10] toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve represije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979. i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestrukciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetički dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavijeno snom iz kojega pjesnik vapi: `Ništa ne znam, san je.` Kasnije Begovićeve zbirke sve su više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelomično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi govoriti o nečemu.« (Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, Poglavlje Suvremenici: Sead Begović) Wikicitati »Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obično završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove. Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s organizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s umjetnikom. Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Begovićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga. Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepoznati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tihe uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se njegovo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u naš budni prostor-vrijeme.« (Nikica Petrak, Treći program Hrvatskog radija) Wikicitati »Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, `najrazuđenijih` činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestruirajućim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu...« (Hadžem Hajdarević, Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića) Wikicitati »Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja `svega u sve`, iščezavanja rubova konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen, osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi« (Neven Jurica, San i nježnost) Wikicitati »Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je, naime, oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost urbane i `asfaltne` groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice a hlađenjem obavezne mladosti okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama. Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje autorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom psebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu (na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše `ozbiljne` i svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih ali i proznih tekstova grubo-empirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.) Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom `prozaizirane` pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdtotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...) Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično a literarno kvalitetno - sjećaju. Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedavnih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti prema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo osjetilno-faktografski doživljaj uvodi - sjećanje. (Usput, sklonost `maloj priči` i sjećanju, unatoč - neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.)« (Branko Maleš, Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige (ili: od teksta do Boga)) Wikicitati »Poetičko ovdje ne pripada pukom `stvarnosnom` stilu niti pak pukom neoegzistencijalističkoj stilizaciji, nego je ponajprije riječ o prodoru zbiljskog. To zbiljsko nije samo stvarnosno, u smislu pri dolaska predmeta iz okolnosvjetskog, nisu samo situacije iz svakodnevne zgode, kojih ima podosta tako da bi se moglo okarakterizirati Begovićevu zbirku i kao `pjev svakidašnjega“, nego je riječ o pozicioniranju (lirskog) subjekta spram različitih Drugih prema kojima se on nužno mora suodnositi kao suodnošajni, empatijski, komunikacijski, percepcijski `entitet`, jer upravo iz toga odnošenja taj subjekt nešto, konkretno, doživljuje, pa mu to osigurava iskustveno polje njegova mjesta/pozicije, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Što je to što ulazi u taj odnos, pa prema tome i ono što je u temelju konstituiranja subjekta, jer o tome je zapravo riječ? Ono što pokazuje i katalogizira motivski repertoar, stvarajući `obujam` koje od tema, iščitavamo na površinskoj razini strukture, gotovo na razini leksika. To su prigodni predmeti, stvari, situacije koji upućuju na različite sfere (dnevnih) životnih praktika, ali i određene kontemplacijske, misaone, meditacijske inkluzije, kao što to pokazuje antologijska pjesma Sablast ni od kuda. Ona nas `poučava` o tome da `zbroj` prirodnog, vremenskog, prehrambenog, duševnog i tjelesnog vodi krugom do onog što simbolizira zima, dakle, utrnjenja, svojevrsna `zaleđenja`, mirovanja u najmanju ruku, dakle nedinamizirana. To je temeljno `dno` subjekta koji agira na `svjetskost`, događajnost, međuljudske odnose, a sve se to zbiva u različitim kontekstima i situacijama, od ratnih (Srebrenica), muško-ženskih (namjerno ne kažemo ljubavnih) relacija, od ironijskih do erotskih, od kuhinjskih do `kaleidoskopskih` (Poslušno pranje leđa: moja draga Barica), od multikonfesionalnih do globalnih, od hrvatskih do kozmičkih, od koncentracijskologorskih (Tišina pepela) do hlapećedržavnih (Rolade koje kleveću), od individualna patiensa (Bol je u mom džepu) do metafizičke uskrate koju može amortizirati nešto dnevnopragmatično (Pogled na stvoreno). Kada smo upozorili na multikonfesionalnost, ona se ponajprije odnosi na Allaha, kojemu je mjesto i u Hrvatskoj (Prazni kovčeg tijela), prostor ucijepljenja jednakovažan vjerskim uvjerenjem, ali jamačno i na Krista u njegovoj pojedinačno ljudskoj inkarnaciji, na što upozorava namisao i spoznaja o kristolikosti (Ovo je tijelo moje) svakog posebno, u njegovoj singularnoj oživotvorenosti i neponovljivosti.« (Cvjetko Milanja, Pjesnik svjestan da bez odnosa prema Drugom ne može izgraditi svoju poziciju) Wikicitati »Sead Begović je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne scene u kojih nalazimo nadrečenično jedinstvo, i unutarnji egotizam, i `žudnju`, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite sentimentalnosti do naturalističke gruboće. Sve će se to naći u omanjoj zbirci Između dviju udobnosti od trideset i dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme: Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak postoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog standarda, ako se hoće. Zapravo, dva su temeljna problema što ih `iz sebe` postavlja Begovićevo pjesništvo. Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga `drugoga`, i ne nalazi ga. Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili eksplicite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta. Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove duševne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno sudjelujemo. Begovićeva je nova zbirka, kao malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost, nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva.« (Ante Stamać, Pjesničko jastvo, nabodeni kukac) Sead Begović o drugima O OFF generaciji »Mi smo, neki budući offovci, prije `Gorana` dolazili u Klub samoupravljača u Jurišićevoj 1 koji je vodio Stjepan Laljak. On je ex katedra prozivao nas mladce i mi bismo ustajali i govorili svoje stihove, a on bi vodio zapisnik. Ubrzo nam je puknuo pjesnički vodenjak i u njemu Štef Laljak te smo prešli na Opatovinu u `Goran`. Tamo je književni klub vodio Josip Sever kojeg smo zbog njegove egzotične i boemske pojave odmah zavoljeli. Mislim da je i on sam bio zatečen novim članovima. E, tu je vladala potpuna sloboda. Svi smo bili jednaki i divili smo se jedni drugima, a Joža nije bio niti je htio biti poglavica. Cijenili smo ga. Njegov `Diktator` za nas je bio pravo otkriće. Utorkom u 20 sati, kad bismo se okupili, Sever bi samo rekao: `Djeco, polijećemo`, potpomognut tipičnom gestikulacijom svojih ruku. Bili smo obitelj, ali to je onda bilo tako, na sve strane su cvali slični klubovi i omladina je, koja će se devedesetih poklati s drugima, bila pod kontrolom, no, nama je to bilo nevažno. Branko Maleš se, načitanošću i autoritetom (bio je par godina stariji) ubrzo nametnuo kao autoritet, tu je stasao Branko Čegec, Marijana Rukavina, Mile Maslać, Ana Lendvaj i mnogi drugi. Sever nas je opio ruskim formalizmom i avangardom, dinamičnom metaforikom i začudnošću. Osobno je bio dobar radni primjer pa smo počeli ozbiljno pisati, čak sam jedno vrijeme mislio da je Jožin boemski život – život istinskog pjesnika, te sam prve pjesme pisao smucajući se Zagrebom po raznim rupama, družeći se uglavnom sa samorazornim šumacima uz mnogo priča, pića i zanosa. I mladi su filozofi tako živjeli, kao i pjesnici. Mnogih više nema. Izgorjeli su premorene mašte, a mi koji smo izdržali i na neki se način ostvarili, ubrzo smo se zaposlili i postali kabinetski tipovi koji više ne mirišu cvijeće s asfalta već čitaju i druge, a započeo je i naš hod po javnim glasilima. Današnja je generacija mladih stasala uz kompjutorske igrice i internet, bez iluzija i želje za promijenom sustava i velikih ideja. Stvaraju svoj utopistički, hedonistički i virtualni svijet. Ako još nije kasno i ja bih se pridružio. Čini se ipak da naše razlike, ako postoje, nisu tek kronološke: modernizam - postmodernizam. Mene su privlačili i religiozni problemi, ali sam na toj stazi griješio u početnim koracima – tražio sam čovjeka ili knjigu koji bi bili ozbiljan dokaz o postojanju Boga. Kasnije sam zbog takve znatiželje pristupio poetskoj evokaciji bitka, nekog iskona. Iako, još se nisam družio niti sam susreo nekoga tko bi bio čist kao haljinica za prvu pričest. Za mene, u vrijeme `Gorana`, život još uvijek predstavlja mysterium tremendum et fascinosum. Zanimala me je liturgija svakodnevice, njen živi govor koji bih s užitkom metamorfozirao. Kasnije sam i ja jedno kraće vrijeme vodio `Goran`. Dakle, krenuo sam od materijalnosti označitelja koji u svojoj zvukovnoj dimenziji diktira smisao. Mislio sam da bi zvukovna magija za svoj ishod trebala imati i otkriće novih semantičkih potencijala riječi. Sve je tada bilo višemotivsko i po sebi samorazumljivo. Sedativna, smirujuća naracija, ljupke emotivne slike, plačljivi ispovjedni prizori i teatralno estradni sklopovi riječi, pa čak i tadašnji rock tekstovi (sve dok nisam otkrio i pisao o Nicku Caveu) nisu me mogli privući. Uostalom, posjedovao sam kaleidoskopsku imaginaciju. Ubrzo sam počeo čitati i pisati književnu kritiku te sam intuitivno razumijevanje zamijenio primjerenim metodama interpretacije koje su mi pripomogle razumijevanju poetskog i za mene ubrzo više nije bilo estetičke distancije između pročitanog djela i horizonta očekivanja.« (Sead Begović) O kontroliranom jezičnom ludilu »Normalno je da se mladi pjesnik stalno kostriješi. Tada mi nije bila potrebna komunikativna lagodnost, a jezik i struktura forme posve su se osamostalili i potisnuli svu predmetnost. Bio sam donekle slobodan od smisla iako za razliku od drugih suvrsnika…ne i posve. Uostalom, ta vrst gramatološkog obrata meni je vrvila značenjima i prepoznatljivošću. To je bio poetski jezik koji sam jedino razumio. Nisam još bio spreman suočiti se sa samoćom svojih misli. Stanovao sam u kontroliranom jezičnom ludilu i bio sam zadovoljan. Taj gromot, ti odsjevi, nenadani utoci, ta oskvrnuća kodificiranog jezika… ta energija koja se pritom oslobađala primjerena je, kako već rekoh, mladosti, ona je neprocjenjiva i ne možeš je odvagnuti na tezulji za cijenu zlata. Činilo mi se da pjesme, zbog kinetike koju su ponijele neke riječi (uslijed foničnosti, ritma i uopće grafostrukture), mogu otplesati. Uostalom to je bilo doba cvatućeg intermedijalnog pjesništva: vizualnog, gestualnog, foničkog, grafičkog i tako dalje. Na taj način danas više nitko ne piše, osim Sanjin Sorel i u tragovima još Milorad Stojević. Primjećujem da oni pri proizvodnji stihova ne mare za disciplinu i jezičnu ekonomiju. Mi smo pak pazili da naše metafore rastvore jedan svijet, ali da ga i sastave, da budu u svome prijenosu s pokrićem i da se naposljetku ipak nešto kaže, kao da smo se plašili da ne završimo u pukom lingvizmu. Bio sam pjesnik urbane osjećajnosti. Ma kakvi formalisti i etos dekonstrukcije jednog Derridae, pa još je Platon govorio da se ljudskim jezikom posljednje istine ne mogu izraziti direktno. Kao da sam već znao da riječi više skrivaju nego što otkrivaju.« (Sead Begović) O `Novoj kući` i „ljubavi koja premašuje svaku ljubav“ Wikicitati »Obuzela me čežnja za smislom i potpunošću. Poželio sam izraziti čistu i čitku figurativu, a pritom vam uvijek nešto ide na ruku. Oduvijek sam osjećao, pa i danas, prijezir prema moćnim ustanovama i ideologijama koje hoće da ovu našu ovozemaljsku ograničenu sreću pojedinca žrtvovati nekim višim istinama i interesima. Napokon, počeo sam razlikovati jezik sam po sebi, zatim jezik zbilje i njene odsjeve te metafizičku zbilju prolaznosti i smrti (usuprot neofizičkoj označajnosti, kojom me je označio Dalibor Cvitan) te čišćenja od silnih uživanja, pa i onih koja uključuju rad na jeziku. Hijerarhijski svijet nabacanih slika mijenjao sam za staloženu metaforiku koje se nikada nisam niti neću odreći (?) i sjetnu egzistenciju. I…opet mi se otvorio jedan svijet pjesničke mogućnosti jer moderna igra obuhvaća mnoštvo različitih stilova. Svakog pjesnika to mora veseliti, to da uvijek iznovice daje znakove života i da nastavlja pisati u zabludi misleći da upravo on ljubi s ljubavlju koja premašuje svaku ljubav. Učinilo mi se kao da sam pobjegao od neživih predmeta koje sam godinama u svojoj gramzljivosti gomilao, okruživši se njihovim talogom. Kao da apsolutna sloboda ne postoji. Ako sam prije bio sličan djetetu koje živi prema svojim impulsima, sada sam ograničio svoju sreću disciplinom i potiskivanjem. Rat me je dotukao, te najtamnije svireposti, ta nepotrebna razaranja, umirući politički mozgovi, smjene režima, činjenica da se ubijamo u svrhu nekog međusobnog ubjeđivanja, moje krive procjene pa i da sam bio spreman položiti život za Hrvatsku… i moj se motor prezaugao. U ratu nisam izgubio sve pa tako nisam izgubio sebe. I da nastavim s aluzijama, ja sam zaista počeo preispitivati svoja oruđa i njegove mehanizme. Nisam osjetio svrab za posve novim, jer nisam takav čovjek koji baš sve obnoć i stubokom mijenja. Bilo bi me stid pred samim sobom. Ali sam pojačao znanje o smislu pjesme. Ono više nije bilo ograničeno, ni meni ni čitaču. Postigao sam, čini mi se, diskretni lirski ugođaj bez nasilja tematskog plana nad izražajnim. Ostavio sam, dakle, široki prostor razumijevanja. O `Novoj kući` se je dosta pisalo. Primijećeno je pretapanje u `novi početak` iako ona u sebi ne nosi prevratni potencijal, a priznao joj se jedinstveni lirski ton. Mrkonjić je u `Novom listu`, osvrčući se na tu knjigu, i dalje o meni pisao kao o semantičkom konkretistu. Čudno, kao da nije pročitao knjigu i kao da je pisao napamet. U `Novoj kući` sam poželio nešto jednostavnije formulirati svoja temeljna iskustva i čuvstva, a upravo mi se kroz obitelj mnogo toga dešavalo. Naime, moja supruga, moj sin i ja kao da želimo svoje misli i ideje izreći istodobno. Čak bi se i naša razdoblja šutnje mogla citirati kao govorni oblici intimne jeze. Neobarokna sklonost neuhvatljivom vodopadu riječi sada je dobila svoj priopćajni kanal. Naprosto, došlo je novo vrijeme kada se pjesnici više ne žele družiti s krepanim otajstvima jezika s kojima je jedina poruka poezije – sama poezija. Sada je lakše bilo izraziti vječnu i nepromjenjivu sudbinu čovjeka, dakle, egzistenciju: samoću, osamljenost i izdvojenost pa makar i unutar obitelji, koja nije uvijek, kao kod mene, garancija za sreću. Šteta, nitko nije imao vremena zaključiti da se olako rješavamo još jedne ljepote jezične operativnosti koja je bila spoznata također u profinjenoj imaginaciji. Podsjetio bih da sve ono što se preskače – jednom se opet vraća, jer, svima nam je zajednička eliotovska spoznaja da je teško iskazati bilo kakav smisao u jeziku, a bome i biti novator.« (Sead Begović) O poeziji kao „kruhu izabranih“ Wikicitati »Poezija više nije elitna već i stoga što je «svi» pišu. Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme zaboravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi. Napominjem da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. Sada se pak urbani, ili točnije rečeno «stvarnosni» pjesnici vraćaju neposrednom iskustvu, a to znači i popularnoj kulturi gdje je jezik puko komunikacijsko sredstvo i vrvi od ispražnjenih mjesta. Međutim, stihovi su im ogoljeli kao posve obrano mlijeko. U njihovim pjesmama nema ni traga jezične figurativnosti, a meni se pak čini da poezija bez metafore ne bi ni postojala. Na književnoj sceni važnu ulogu ima kolokvijalnost i komercijalni interesi te marketinški karakter prodaje poetskih i proznih knjiga. Uz to što ste pjesnik morate još nešto biti, kako biste na sebe svrnuli pažnju: ili šloser bez obrta, ili psihopat, ili kritičar, ili novinar. To je stoga što živimo u doba videokracije kada ono virtualno pokušava zamijeniti autentični život. Simulacije su pritom toliko zavodljive da već govorimo o cyber- kulturi i eri hiperteksta. Na kulturnoj sceni zavladala je pomodnost i ono bulevarsko, koje podilazi publici i koje nas laže na estetski način - onaj koji mi najviše volimo. Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a jer više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za `dobrobit` čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe. Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek «frtalj», a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.« (Sead Begović) Wikicitati »Volio sam Dragu Ivaniševića, njegovu opusnu inkoherentnost, ali i veliku strastvenost, čuvstvenost i požudnost za jezik kao i nasladnu opsesivnost spram života. Uz to on nije bio ohol i nije likovao ponad mladih pjesnika. Mene je zvao gusar. Za Severa, već rekoh, a što se tiče Danijela Dragojevića, otkriće mi je bila njegova knjiga `Četvrta životinja`. Od njega pa nadalje započinje moj interes za zamjenične igre svega sa svime. Uz Petrasova Marovića zavolio sam i Luka Paljetka i njegovu finu lirsku pređu, kao i slobodu stihovnog kretanja putem opkoračenja. Volim i instruktivnu Slamnigovu jednostavnost. Sve sami mediteranci, a ja zagrebački kajkavac. Hoću reći da s lijepim osjećajima treba biti oprezan jer se s njima može pisati loša poezija kao što se dobra može pisati u tjeskobi prepunoj demonskih i paklenskih prizora. Sjetimo se francuskih simbolista. Tadijanović mi je uvijek bio simpatični djedica koji je od svoje dugovječnosti napravio poetski projekt, a kao što znamo ta poetizacija bila je svima simpatična pa je on kao pjesnik - bard imao posvuda i nešto popusta. Uz njega me veže niz anegdota, posebice uz zadnjih deset godina njegova života kada bih ga susretao u Akademiji gdje sam Slavku Mihaliću nosio tekstove za `Forum`. Nikada mi ništa nije zamjerio, iako me je uhvatio kad sam ga jednom zgodom imitirao, a svi prisutni se valjali od smijeha. Napisao je i desetak dobrih pjesama i to bi za mene uglavnom bilo sve.« (Sead Begović) O književnoj kritici Wikicitati »Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture `Vjesnika`, razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Budući da sam prvotno pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapitalizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra. Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjigama, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer, vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostojne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih uvijek pristupam s drugom metodom. Ponajviše me privlače stilske odlike i jezično ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost, izvornost i kolorit, a od metodoloških orijentacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište. Volim reći da se na svako djelo, na svaku knjigu, nadovezujem sa svojim snom.« (Sead Begović) O Bošnjacima i Bosni Wikicitati »Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponajviše riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju etnikuma. Tužno je to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozofije malog, takozvanog `prirodnog čovjeka`, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni. Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom, suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlantik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Bošnjacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme. U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske `Preporod` i uređivanju časopisa `Behar` našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom, Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju `Bošnjačka književnost u 100 knjiga`, a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira. Uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jednostavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo `Sarajevo, što si potavnjelo?` « (Sead Begović) O Hrvatima i hrvatstvu Wikicitati »Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan. Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tijekom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj sam uvršten u više od dvadeset antologija suvremene hrvatske poezije, zbornika i panorama, a kao takav sam i prevođen. Zar to nije dokaz neke posebne izdvojenosti i prisnosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostvario, nešto i nekome ispričavao, nešto objašnjavao, kao da sam imao neki kompleks, ili kao da mi je na čelo bio utisnut pečat drugačijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u obzir. Ima različitih Hrvata. Ja se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni tada konsolidirali svoje redove i zračili strogom polarizacijom, te po tome onda proizlazi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me čudi da već nije došlo do ksenofobičnih ispada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe – ni u jednoj verziji.« (Sead Begović) O dvojnoj književnoj pripadnosti Wikicitati »Jednostavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se zbilo. Ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti napokon ishlapjele. Što se tiče `100 knjiga bošnjačke književnosti` to sam uvrštenje već dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim književnostima ex-Jugoslavije. `100 knjiga bošnjačke književnosti` je zaista važan izdavački poduhvat jer sistematizira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosanskohercegovačke književnosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput mene rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskohercegovačkoj književnosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali većinom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Sve to, nadam se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani.« (Sead Begović) Objavljene knjige Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira,[11] kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji,[12] izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu,[13] izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije,[14] pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči,[15] kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu,[16] pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.[17]