Ivana Popovic Rimski nakit u narodnom muzeju u Beogradu Meke korice,dobro ocuvana,slike crno bele Na srpskom i francuskom 132 strane M-54

RIMSKE KAMEJE u Narodnom muzeju u Beogradu -Ivana Popović dvojezično srpsko-francusko izdanje Narodni muzej u Beogradu, 1969 god, 94 str, meki povez, u dobrom stanju. HOD.D. KUT. +

Ivana Popović 2. Zlatan nakit Les bijoux romains du Musée national de Beograd. 2. Les bijoux d`or Narodni muzej 1996 202 strane + ilustracije ; jezik srpski, francuski očuvanost 5-

ivana popović maja živić miroslav lazić miodrag sladić sofija petković dragoslav srejović milak čanak medić brana stojković pavelka đorđe janković aleksandar popović izd 2010g, u odličnom stanju, 234str, 29cm, tvrd povez sa omotom, pun kolor korektorem pređeno preko zapisa na prvoj strani arheološki institut sanu 47

Odlično stanje Bogato ilustrovano 2004 Sadržaj Puni tekst O diskovima Stollhof - Csaford iz Hrvatske (str. 9-13) hrvatski On Stollhof- Csaford- type discs from Croatia (str. 14-14) Dunja Glogović Pregledni rad Prilog arheološkoj topografiji šarengradskog prostora (str. 15-33) hrvatski The contribution to the archaeological topography of the Sarengrad region (str. 34-34) Dubravka Balen-Letunić Izvorni znanstveni članak Novčani opticaj u Osijeku i okolici prije rimskog osvajanja (str. 35-47) hrvatski Monetary circulation in Osijek and its surroundings before Roman conquest (str. 48-48) Hermine Göricke-Lukić Izvorni znanstveni članak Vodoopskrba i odvodnja vode na području Slavonije u rimsko doba (str. 49-54) hrvatski Water supply and drainage in Slavonia during the Roman age (str. 55-55) Mirko Bulat Izvorni znanstveni članak Olovne votivne pločice podunavskih konjanika iz zbirke muzeja Đakovštine (str. 57-62) hrvatski Lead votive plaques of the Danube-basin riders from the museum of Đakovo collection (str. 63-64) Ivo Pavlović Izvorni znanstveni članak Dvije brončane aplike iz Vinkovaca (str. 65-67) hrvatski pdf 2176kb Two bronze sculptures from Vinkovci (str. 68-68) Ivana Iskra-Janošić Izvorni znanstveni članak Kasnogotički pećnjaci Slavonije iz arheološke zbirke Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu (str. 69-72) hrvatski Late gothic tiles of Slavonia from the archaeological collection of the Croatian history museum in Zagreb (str. 73-73) Lada Prister Pregledni rad Plan von dem Stabs Quartier des löbl[ichen] Brooder Regim[en]ts Winkowcze (str. 75-80) hrvatski Plan von dem Stabs Quartier des löbl[ichen] Brooder Regim[en]ts Winkowcze (str. 81-81) Ante Grubišić Izvorni znanstveni članak Od močvare do oranica: osvrt na povijest preobrazbe okoliša osječkog kraja hidromelioracijom porječja Vuke i isušenjem močvare Palače (str. 83-89) hrvatski From a swamp to arable land: special review of the 19th and beginning of the 20th century (str. 90-90) Zlata Živaković-Kerže Izvorni znanstveni članak Dr. Ivan Lorković urednik `Narodne obrane` u Osijeku 1902.–1905. godine: prilog za biografiju (str. 91-109) hrvatski Dr Ivan Lorković, the editor of `Narodna obrana` in Osijek from 1902 until 1905: enclosure to the biography (str. 110-110) Mira Kolar Pregledni rad Osječka građanska garda u Prvom svjetskom ratu (str. 111-118) hrvatski The Osijek civil guards in World War I (str. 119-119) Ante Grubišić Izvorni znanstveni članak O jednoj zabrani “Osječkoga zbornika” (str. 121-125) hrvatski On the supression of the Osijek journal (str. 126-126) Ante Grubišić Izvorni znanstveni članak Hermina Munk (1888.-1977.): prilog poznavanju glazbenog života Osijeka u 20. stoljeću (str. 127-142) hrvatski pdf 11745kb Hermina Munk (1888-1977): contribution to the music life in Osijek in the 20th century (str. 143-143) Ljerka Perči Prethodno priopćenje Kapela sv. Roka u Gornjem gradu u Osijeku (str. 145-155) hrvatski pdf 8620kb The chapel of st. Rok in the upper town of Osijek (str. 156-156) Irena Pauk Sili Pregledni rad Stara gradska vijećnica u osječkoj Tvrđi (str. 157-179) hrvatski Old townhall in the citadel of Osijek (str. 180-180) Božica Valenčić Izvorni znanstveni članak Hermann Bollé u Srijemu (str. 181-200) hrvatski pdf 18784kb Hermann Bollé in Srijem (str. 201-201) Ivan Krašnjak Izvorni znanstveni članak Josip Franjo Mücke: portret barunice Elene Rajačić (str. 203-205) hrvatski pdf 2446kb Josip Franjo Mücke: the portrait of the baroness Elena Rajačić (str. 206-206) Branka Balen Stručni rad Industrijska arhitektura Đurđenovca (str. 207-220) hrvatski The industrial arcitecture of Đurđenovac (str. 221-221) Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak Stručni rad Etnografska zbirka `Šokačka kuća` u Topolju: obiteljsko nasljeđe ili temelj budućeg muzeja na otvorenom (str. 223-235) hrvatski The etnographic collection `Šokačka kuća` in Topolje: family heritage or the fundation of a future open-air museum (str. 236-237) Vlasta Šabić Stručni rad Rasprostranjenost gajdi i duda u Baranji u 20. stoljeću (str. 239-246) hrvatski Geographical spread of bag-pipes and bellows bag-pipes in Baranya in the 20th century (str. 247-247) Andor Végh Izvorni znanstveni članak Knjižnica Pejačević u Našicama (str. 249-266) hrvatski The Pejačević family library in Našice (str. 267-267) Renata Bošnjaković Stručni rad Šest desetljeća “Osječkoga zbornika” (str. 269-279) hrvatski Six decades of the `Osijek Journal` (str. 280-280) Marina Vinaj Stručni rad Prirodna bogatstva Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije (str. 281-298) hrvatski Natural resources of the Vukovar-Srijem and Osijek-Baranya counties (str. 299-301) Željko Španjol, Roman Posavec Pregledni rad Izvješće o radu za 2002. godinu (str. 303-309) Vijest hrvatski Izvješće o radu za 2003. godinu (str. 310-319) Vijest hrvatski Prirodoslovni odjel: 2002.-2003. godina (str. 320-322) Vijest hrvatski Arheološki odjel: pododjel za prapovijesnu arheologiju 2002.-2003. godina (str. 323-326) Vijest hrvatski Arheološki odjel: pododjel za antičku arheologiju 2002.-2003. godina (str. 327-330) Vijest hrvatski Numizmatički odjel: 2002.-2003. godina (str. 331-332) Vijest hrvatski Povijesni odjel: 2002.-2003. godina (str. 333-335) Vijest hrvatski Odjel umjetničkog obrta: 2002.-2003. godina (str. 336-338) Vijest hrvatski Odjel muzealnih tiskopisa: 2002.-2003. godina (str. 339-340) Vijest hrvatski Odjel hemeroteke: 2002.-2003. godina (str. 341-341) Vijest hrvatski Etnografski odjel: 2002.-2003. godina (str. 342-344) Vijest Tehnički odjel: 2002.-2003. godina (str. 345-347) Novac pre dolaska Rimljana arheološka nalazišta u Osjeku Osjek arheologija etnografija istorija

Naše starine IV - Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti N.R. Bosne i Hercegovine Sarajevo 1957. Mek povez, ilustrovano, veliki format (29 cm), 328 strana. Knjiga je veoma dobro očuvana. Sadržaj: SPOMENICI KULTURE Šefik Bešlagić: Problematika zaštite spomenika Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini Hamdija Kreševljaković: Sahat-kule u Bosni i Hercegovini. Prilog za studij konzervacije Ing. Alija Bejtić: Povijest i umjetnost Foče na Drini Esad Pašalić: Rimska cesta izmedu Banjaluke i Bos. Gradiške Smail Tihić: Stare slike i predmeti umjetnog obrta u franjevačkom samostanu u Fojnici Đoko Mazalić: Hrišćanski nišani u okolini Travnika. Evidencija važnijih spomenika i predlozi za zaštitu. Đuro Basler: Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije Mehmed Mujezinović: Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije Pavo Anđelić: Turski put od Ivan-planine do Porima Vojislav Đurić: Dve slike mletačkog porekla iz Mostara Radivoje Ljubinković: Majstori starog srpskog slikarstva Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić: Podaci o tvrđavama u Derventi i Travniku iz početka XIX stoljeća Ing. Alija Bejlić: Bibliografija štampanih radova o spomenicima kulture u Sarajevu RIJETKOSTI I LJEPOTE PRIRODE Ing. Viktor Ržehak: Šator-planina i ,ćproblemi njene zaštite Dr. I. Pevalek i ing. Viktor Ržehak: Sedreno područje Une u Mantin-Brodu i pitanje njegove zaštite Doc. dr. ing. Pavle Fukarek: Tisa (Taxus baccata L.), njena nalazišta u Bosni i Hercegovini i njihova zaštita Hilda Riter-Studnička: Dolomitna flora okoline Konjica Hilda Riter-Studnička: Nalazište paprati Adiantum capillus Veneris L. u Gornjem Šeheru kod Banje Luke KRAĆI PRILOZI SLUŽBA ZAŠTITE BILJEŠKE KNJIGE I ČASOPISI

Izdavač: Arheoloski institut Beograd Grupa autora. Glavni urednik: Ivana Popović Povez: tvrd sa omotom Broj strana: 234 Ilustrovano. Format: 25 x 29 cm Parčence selotejpa i obrisi tečnosti na nekoliko mesta na omotnici, dok je sama knjiga odlično očuvana. The imperial palace Felix Romuliana is one of the best preserved Roman monuments in Serbia and at the same time one of the most apparent examples of the concept and symbolism of the architectural designs at the beginning of the Late Roman period. The remains of the structure are situated near the village Gamzigrad in the Crna Reka region in eastern Serbia. This is mostly the volcanic landscape surrounded by the hills of volcanic masses, most frequently of green-gray andesite. The natural resources including ores, minerals and thermal springs, as well as fact that the region was open to lower Danube Basin, made possible for culture to develop in this area already in the early periods of prehistory. However, this cultural evolution was not straightforward, first of all because of the waves of ethnic migrations. In the period between the 18 th and 13 th century BC the population of this region, engaged in cattle-breeding, farming and metallurgy, cherished distinct forms of material and religious life recognized as the specific Gamzigrad culture of the Bronze Age period. But, such cultural development was interrupted by the arrival of new ethnic groups, which, during the Iron Age and through the complex processes of the ethnogenesis, would profile in the ancient Balkan tribe of the Triballi. The Triballi had been displaced from these regions in the 4th century BC by the Celts, who rulled unmitigatedly in Pannonia, middle Danube basin and parts of the central Balkans until the arrival of the Romans. C O N T E N T S - Ivana Popović: Transformation of one multi-layered site: anonymous settlements at Gamzigrad - Felix Romuliana - Romulianuum - Romuliana - anonymous settlements at Gamzigrad - Maja Živić: Gamzigrad: name, position and economic potential - Maja Živić: Hystory of the archaeological investigation and conservation-restoration works at Gamzigrad - Miroslav Lazić: Prehistoric settlements and necropoles at Gamzigrad and in its surroundings - Miodrag Sladić: Gamzigrad in the protohistory - Sofija Petković: Roman Gamzigrad before the imperial palace - Dragoslav Srejović: Imperial palace - Milka Čanak-Medić, Brana Stojković-Pavelka: Architecture and spatial structure of the imperial palace - Maja Živić: Artistic achievements in the imperial palace - Ivana Popović: Sacred-funerary complex at Magura - Dragoslav Srejović: Diva Romula, Divus Galerius - Sofija Petković: Romuliana in the time after the palace - Đorđe Janković: Gamzigrad in the Middle Ages - Aleksandar V. Popović: Written sources on Galerius (K-112)

U dobrom stanju, pečat biblioteke. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji , Vol. 29 Br. 1, 1990. Sadržaj PLUTEJI RANOKRŠĆANSKE CRKVE U GATIMA KOD OMIŠA (str. 5-20) Jasna Jeličić Radonić RANOHRIŠĆANSKA KRSTIONICA ISPOD CRKVE SVETE MARIJE OD RIJEKE U KOTORU (str. 21-32) Jovan Martinović ZADARSKI SLIKARSKI KRUG U DRUGOJ ČETVRTINI 15. STOLJEĆA (str. 33-48) Emil Hilje POKUŠAJ IDENTIFIKACIJE IVANA PETROVA IZ MILANA (str. 49-81) Ivana Prijatelj NEKI PROBLEMI KRETSKO-VENECIJANSKOG SLIKARSTVA U DALMACIJI (str. 83-112) Zoraida Demori-Staničić TIPOLOGIJA I MORFOLOGIJA OLTARNIH SLIKA 15. STOLJEĆA U DALMACIJI (str. 113-155) Igor Fiskovć CESTE, ULICE I TRGOVI SREDNJOVJEKOVNOG DUBROVNIKA (str. 157-168) Marija Planić-Lončar SLIKA LORENZA LUZZA U TROGIRU (str. 169-176) Kruno Prijatelj LITURGIJSKO RUHO U ZBIRCI OPATSKE RIZNICE U KORČULI (str. 177-192) Alena Fazinić, Ivo Matijaca POPRAVCI I NABAVKE UMJETNINA UMJETNIČKOG OBRTA U STOLNOJ CRKVI U HVARU U TOKU 16–19. STOLJEĆA (str. 193-227) Cvito Fiskovć DORPINOS VERONEŽANIMA (str. 229-260) Grgo Gamulin O MIHOVILU LUPOSIGNOLIJU, VOJNIM INŽENJERIMA I MJERNICIMA U DALMACIJI U 18. STOLJEĆU (str. 261-268) Arsen Duplančić IKONOGRAFSKE MIJENE U CRKVI GOSPE OD ZDRAVLJA U SPLITU (str. 269-291) Milan Ivanišević Časopis Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji je godišnjak koji izlazi od 1953. godine. U njemu se objavljuju recenzirani znanstveni članci iz područja povijesti umjetnosti i arheologije. U skladu s djelokrugom i programskim zadacima ustanove profil časopisa zasniva se na tekstovima u kojima se u prvom redu prezentiraju istraživanja umjetničke baštine Dalmacije (slikarstva, kiparstva, arhitekture, urbanizma, arheologije i primijenjenih umjetnosti) i s njom vezanih umjetničkih opusa i pojava. Kao znanstvena publikacija sa područja arheologije i povijesti umjetnosti u kategorizaciji časopisa Nacionalnog vijeća za znanost ocijenjeni su najvećom ocjenom

Srednjovekovni gradovi i dvorci na Kosovu / arh. Ivan M. Zdravković Beograd 1975. Mek povez, ćirilica, ilustrovano, 131 strana + mapa u prilogu. Napomena: na predlistu posveta; ako se to izuzme, knjiga je odlično očuvana. Ova nova Zdravkovićeva knjiga, „Srednjovekovni gradovi i dvorci na Kosovu“, je upotpunjenje njegovih istraživanja i studija na terenu do sada malo proučenih ostataka vojne arhitekture, a takođe i ostataka centara srednjovekovnih feudalaca. Ona omogućuje šire i dublje upoznavanje javnosti sa tom vrstom kulturnog nasleđa, koje je nesumnjivo od velikog značaja. O staništima i centrima srednjovekovnih feudalaca do sada nije bilo skoro nikakvih terenskih podataka, a materijalom prikupljenim u ovoj knjizi i to pitanje je bolje rasvetljeno i dragocenim skicama i snimcima sa terena jasno izloženo i dokumentovano. Ostaci gradova dokazuju da je i to kulturno nasleđe bilo bogato na visini stvaranja ondašnjeg srednjovekovnog građevinarstva sakralnog karaktera — manastira i crkvenih građevina u njima. Vojna arhitektura, može se slobodno reći, bila je ravna civilnoj arhitekturi. Fond proučavanja srednjovekovnih spomenika, a pre svega vojne arhitekture, ovom knjigom je obogaćen. Ona je od velike koristi, jer pred javnost iznosi i bogatstvo i brojnost tog nasleđa. Iz naše davne prošlosti srednjovekovni gradovi su još retki svedoci načina života i prilika, a poznavanje njihovih vremenom unakaženih ostataka je ipak izvestan dragocen doprinos za savremenu nauku. Poznavajući i prateći rad arhitekte Ivana Zdravkovića tako reći od njegovog početka, jer mi je on bio dragoceni saradnik u mnogim mojim radovima na terenu, a ponajviše baš u radu na mojoj knjizi „Srednjevekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji“, ja najtoplije pozdravljam izlaženje i ove njegove knjige. Nju je savesno uradio znalac stručnjak, sa davno stečenim imenom poznatog pisca iz te naučne oblasti. Aleksandar Deroko Iz predgovora Sadržaj: Srednjovekovni gradovi i dvorci na Kosovu Kratki terenski podaci o srednjovekovnim gradovima I Veletin II Veliki Petrič III Višegrad kod Prizrena IV Vojinovića kula u Vučitrnu V Gradeš (Gradiš) kod Švanjskog mosta VI Gradište iznad sela Koriše VII Zatrič VIII Zvečan IX Jerinina kula iznad sela Podgrađa X Kačanik XI Mali Petrič XII Mužljak XIII Novo Brdo XIV Petrovica iznad Dobre Vode XV Podgrađe XVI Prizrenac kod Novog Brda XVII Prilepac kod Novog Brda XVIII Prizrenski grad XIX Trepčanski grad Ćutet kod Starog XX Hisar na Belom Drimu XXI Čajlije iznad Brezovice Prilozi za proučavanje srednjovekovnih dvoraca na Kosovu Kratki terenski podaci o srednjovekoviim dvorcima I Brnjci (dvorac kraljice Jelene Anžujske) II Vrhlab (letnji dvorac kralja Milutina) III Nerodimlja IV Pauni V Ribnik VI Svrčin

Niš 2020. Mek povez sa klapnama, ilustrovano, radovi na srpskom i engleskom jeziku, 585 strana + optički disk u prilogu. Knjiga je odlično očuvana. V7 Sadržaj: The longue duree or translationes and remote administration in Serbian lands: Revisiting the localized conceptualization of the order of succession in power, in the conjuncture of the 13th c. / Elena Gkartzonika Srednjovjekovne pravoslavne crkve i manastiri na prostoru Crne Gore / Vasilj Jovović Sacerdotium and imperium in late Byzantine art / Konstantinos M. Vapheiades Susret pravoslavnog i katoličkog sveta; Despot Đurađ Branković i Jovan Kapistran / Aleksandra S. Radosavljević Obnova srpskog zlatnog doba u simboličnoj politici reprezentativne kulture karlovačke mitropolije u 18. stoleću / Miroslava Kostić Crkva Sv. Jovana Iznad Gornjeg Matejevca i njena arhaična trikonhalna osnova / Miša Rakocija Predstave Presvete Bogorodice na enkolpionima i ”Steatitskoj“ ikoni: predmet lične pobožnosti sa nekropole Svetog Pantelejmona u Nišu / Nemanja Petrović New data on the apse mosaic of basilica No1 in Zaldapa/Bulgaria / Vania Popova, Georgi Atanassov The chancel screens of the episcopal basilica (No 4) in Parthicopolis / Bulgaria (preliminary observations) / Svetla Petrova Arheologija najstarijih srpskih crkvenih središta / Vesna Bikić Pogled ha rezultate arheoloških istraživanja crkve Sv. apostola Petra i Pavla u Rasu / Uglješa Vojvodić Primeri nalaza novca u Pomoravlju od IX do XIII veka / Dušan S. Rašković Representations of the Virgin Mary on lead seals found in Dobroudja / Eugen Paraschiv-Grigore, Ioana Paraschiv-Grigore Tomb of Manuel Kommemos I, pantokrator monastery and its impact on Stefan Uros III Decanski /Halak Cetinkaya „I postavi knez crkvu svetu“ - zajedničke karakteristike arhitekture ruskih i srpskih zadužbina, u XIII veku / Ariadna Voronova Ploča časne trpeze u manastiru Kastaljan: Simvol jelena i Svete Gore / Jasmina S. Ćirić Reflection of the Islamic and Sassanid art on the aniconic decoration of Byzantine wall paintings in Cappadocia / Metin Kaya Dečanske crkve mramor i njegovo značenje / Anđela Gavrilović Tracing inspiration: A comparative study between motifs in Moravan sculptural decoration and Anatolian art from the late 14th and early 15th century / Vladimir Božinović The insignia of the Bulgarian tsar Konstantin Tikh (1257-1277). Analysis and typology / Kalina Atanasova “Traces de “feminite” in Macedonian Middle ages – art and archaeology / Elizabeta Dimitrova, Orhideja Zorova Bogoslužbeni karakter dela posledovanja srpskog Minhenskog psaltira / Kristina Miloradović Predstava službe arhijereja u Bogorodičinoj crkvi na Vražjem Kamenu / Tatjana Starodubcev Karakter i kontekst prikazivanja lika Svetog Save u XVI i XVII stoleću van istorijskih granica dijaceze na primerima iz Suprasla i Dragomirne / Goran M. Janićijević Između reprezentacije crkvene vlasti i prikaza aktuelnog: predstave mitropolita Mihaila Jovanovića u drugoj polovini 19. veka / Igor Borozan Religijska orjentacija članova porodice Konstantina Velikog / Irena Ljubomirović Istorija i eshaton / prof. dr Jovan Purić Osvrt na ličnost Svetog Save u srpskoj naučnoj teološkoj periodici između dva svetska rata / đakon Ivica Čairović “The ontology of human personhood is its divine image”, the anthropology of St. Justin’s Popovich / Eirini Artemi Neobjavljena „Sintagma“ arhiepiskopa Genadija Ohridskog / Viktor Nedeski Ecclesiology according to Dumitru Staniloae / Theoni Boura Zatečeno stanje i konzervacija „Ruskog krsta“ iz oltara Saborne crkve silaska Sv. Duha u Nišu / Franc Curk, Marija Curk PRIKAZ Miša Rakocija, Saborna crkva u Nišu, Niš 2019. (64. međunarodni Sajam knjiga u Beogradu, reč na promociji ) / prof. dr Miodrag Marković Miša Rakocija. Saborna crkva u Nišu. Povodom 200 godina Malog Sabornog hrama, Niš 2019. / Anđela Gavrilović IN MEMORIAM: Dr Ivan Mikulčić

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! - Arheološka topografija otoka Cresa i Lošinja / Jasminak Ćis-Rukonić. - Prilog proučavanju keramike impresso-cardium na otocima Lošinju i Cresu / Božidar Čečuk - Predmeti starijeg željeznog doba iz grobova na Kavaneli kraj Osora / Dunja Glogović. - Otoci Kvarnerskog zaljeva - arheološko strateška razmatranja / Marin Zaninović. - Stanovništvo otoka Cresa i Lošinja u vrijeme ranoga carstva / Marina Šarić. - Počeci urbanizacije na otocima sjevernog Jadrana : a) arheološka topografija Osora / Aleksandra Faber - O municipalitetu rimskog Osora / Enver Imamović. - Tri carska portreta iz Osora / Nenad Cambi - Rimske provincijalne fibule iz arheološke zbirke u Osoru / Tihomila Težak-Gregl. - Tipologija i kronologija rimskog stakla iz arheološke zbirke u Osoru / Ivo Fadić - Dva antička kapitela iz Osora / Ante Šonje. - Skupni nalaz rimskog republikanskog novca iz Osora / Zdenka Dukat, Ivan Mirnik - Podmorsko arheološko nalazište Ilovik / Marijan Orlić - Rezultati prve faze hidroarheoloških istraživanja u cresko-lošinjskim vodama / Radmila Matejčić, Marijan Orlić. - Bizantska utvrda na otočiću Palacol / Anđelko Badurina - Majstori - klesari / Željko Rapanić - Ulomci skulpture Xi. stoljeća iz Osora / Nikola Jakšić - Valunska ploča / Branko Fučić. - Osorski evađelistar / Anđelko Badurina. Arheologija (od grčkih reči αρχαίος = star, (u savremenom grčkom i prastar) i λόγος = nauka, reč, misao) je nauka koja izučava materijalne ostatke, tj. sve uočljive tragove ljudskih delatnosti radi upoznavanja njihove sadržine u određenom vremenu i prostoru, kao i njihovog značenja u određenom socijalnom, ekonomskom i istorijskom okruženju. Iako je uobičajeno da se njeno proučavanje vezuje za „starine“, tj. za davnu prošlost, njome je obuhvaćeno vreme od najstarijih materijalnih ostataka, pa sve do današnjih dana.[1] Po svom sadržaju i ciljevima arheologija je društveno-istorijska naučna disciplina. Po naučnim izvorima i metodi rada arheologija je istovremeno i egzaktna nauka, što znači da se bazira na materijalnim ostacima (pokretnim i nepokretnim) potpomažući se pritom, ako ih ima, pisanim izvorima radi što boljeg testiranja hipotezâ. Njen osnovni i trajni cilj takvog načina rada jeste upoznavanje čoveka kao inteligentnog člana ljudskog društva, stvaraoca i tvorca kontinuirane kulturne evolucije.[2] Arheologija poseduje određene metode u izučavanju prošlosti ljudi. Pored toga oslanja se i na ceo niz drugih, pomoćnih naučnih disciplina kao što su: geologija, paleontologija, antropologija, etnologija, antička istoriografija, hemija i dr.[3] Na arheologiju se može gledati i kao na društvenu nauku i humanističku nauku. Ovo zavisi od paradigme koja se posmatra.[4] Rezultati i plodovi arheoloških istraživanja postižu svoj cilj ako postanu pristupačni, vidljivi i razumljivi ne samo stručnjacima, nego i svima onima čiju pažnju privlači arheologija kao izrazito socijalna i antropološka nauka.[5] Arheologija i društvene nauke Arheologija, koja se u novije doba sve više vezuje uz antropologiju a ne istoriju kako je to bilo uobičajeno u prethodnom razdoblju i to naročito u Evropi, proučava ljudska društva i objekte koje su ona ostavila za sobom. To naročito dolazi do izražaja tokom proučavanja praistorije o kojoj su gotovo uvek jedina svedočanstva njeni materijalni ostaci (npr. oruđa od kamena, kosti i metala, keramika, ostaci arhitekture, itd.). Pored praistorije arheologija se bavi i proučavanjem istorijskih perioda, to jest perioda u kojima postoje pisani izvori, i ona u tom slučaju uglavnom ima ulogu pomoćne istorijske nauke. Iako su neki od njenih spektakularnijih otkrića glavni znak prepoznavanja arheologije, takvi su nalazi srazmerno retki i najčešće nedovoljno dokumentovani tako da oni vrlo često nemaju veliku vrednost sa stanovišta naučne arheologije. Moderna arheologija se zasniva na timskom radu i detaljnom dokumentovanju i analizi svih nalaza (uključujući tu i informacije o prirodnoj sredini, ljudske ostatke, arhitekturu, artefakte, biofakte, itd.) i njihovih asocijacija u cilju što preciznijeg rekonstruisanja ljudskih kultura i uopšte ljudskog života u prošlosti....

Antičke svetiljke iz Muzeja grada Beograda / Slavica Krunić Beograd. 2011. Mek povez sa klapnama, veliki format (24×29 cm), ilustrovano, 455 strana. Knjiga je nekorišćena (nova). Publikacija Antičke svetiljke iz Muzeja grada Beograda i načini iluminacije u Singidunumu od I do V veka, autora dr Slavice Krunić, zamišljena je kao katalog jedne grupe predmeta iz Antičke zbirke Muzeja grada Beograda. To je svojevrsni monografski katalog, cataloque raisond, forma koju su u domaću muzeologiju sredinom XX veka uveli naši čuveni muzejski stručnjaci, koji su svoja znanja baštinili na tradicijama savremene evropske nauke. Nažalost, u domaćoj stručno-naučnoj literaturi sve je manje kataloga ovog tipa, odnosno publikacija u kojima je određeni muzejski fond detaljno analiziran, uz primenu najnovijih naučnih dostignuća, navedenih u citiranoj literaturi. Ovaj rukopis može da posluži i kao udžbenik svima onima koji se bave ne samo rimskim svetiljkama, arheologijom i istorijom Singidunuma, već i svima koji žele da nešto više saznaju o rimskom periodu kod nas. Stoga najiskrenije preporučujemo rukopis Slavice Krunić i smatramo da će njegovim štampanjem Muzej grada Beograda pokazati značaj svoje uloge institucije kulture koja se bavi zaštitom kulturnih dobara. dr Ivana Popović Knjiga Slavice Krunić Antičke svetiljke iz Muzeja grada Beograda i načini iluminacije u Singidunumu od I do V veka, kvalitetna je publikacija, koja predstavlja znatan istraživački doprinos poznavanju rimskog perioda na tlu Srbije, posebno na tlu današnjeg Beograda. Dopunjava ozbiljan nedostatak u našoj stručnoj literaturi i znatno će olakšati sva dalja istraživanja, kao dobro polazište za proučavanja svetiljki ne samo Mezije, već i podunavskih provincija. U knjizi je predstavljeno oko 500 celih i fragmentovanih svetiljki, identifikovanih, sistematizovanih i atribuiranih u okviru 41 tipa. Koristeći za preciznu morfološku analizu uspostavljene tipologije kao osnov za kreiranje nove, a za hronološko opredeljenje relevantna datovanja kombinovana sa preciznim podacima o uslovima nalaza iz dobro istraženih i potvrđenih slojeva rimskog grada i šire teritorije Singidunuma, autor je precizno, pedantno i iscrpno, a pre svega utemeljeno, predstavio brojne nalaze svetiljki i svetlosnih tela sa područja Singidunuma, značajnog grada - civilnog i vojnog - rimske provincije Gornje Mezije, u periodu od I do V veka. dr Tatjana Cvjetićanin

Odlično očuvano! Retko u ponudi! Autor - osoba Bulić, Frane, 1846-1934 = Bulić, Frane, 1846-1934 Naslov Izabrani spisi / Frane Bulić ; [izbor i redakcija Nenad Cambi] Vrsta građe godišnjak Jezik hrvatski Godina 1984 Izdavanje i proizvodnja Split : Književni krug, 1984 Fizički opis 649 str., [38] str. s tablama ; 20 cm Drugi autori - osoba Cambi, Nenad Zbirka Splitski književni krug. Moderna ; ǂknj. ǂ4 Napomene Str. 629-642: Pogovor / N. C. [Nenad Cambi] Bibliografske bilješke iza svakog poglavlja. Predmetne odrednice Bulić, Frane, 1846-1934 IZABRANI SPISI DON FRANE BULIĆA Frane Bulić: Izabrani spisi, Književni krug, Split, 1984. Dragi Džimbeg Tijekom 1984, u povodu 50. obljetnice smrti don Frane Bulića, uz svečane akademije, komemoracije i znanstvene skupove u čast ovog našeg zaslužnog arheologa i uglednog svećenika, izašle su i tri knjige, koje su sa svoje strane pridonijele trajnoj prezentaciji i afirmaciji Bulića i njegova djela. To su don Franini Izabrani spisi (Književni krug), Korespondencija – Correspondance Frane Bulié-FIippolyte Delehaye (Crkva u svijetu) i Don Frane Bulić. Katalog izložbe (Arheološki muzej u Splitu). Ovdje ćemo ukratko predstaviti Izabrane spise. Priredio ih je prof. dr. Nenad Cambi, izdao Splitski književni krug. Tako se ova važna kulturna ustanova pridružila općoj proslavi đon Frane i u skladu sa svojim programom rada prezentirala don Franu i njegovo djelo kroz njegovu pisanu riječ. Izdanje je stručno uređeno i tehnički skladno opremljeno. Opsežno je. Obuhvaća 650 stranica pisanog teksta s nekoliko ilustracija i 30-ak stranica likovnih priloga, slika važnih arheoloških i kulturnih spomenika na slikovnom papiru. Predstavljeni su tako, uz don Franine rasprave i stručna izlaganja, i značajniji izlošci koje je on otkrio ili se s njima posebno zanimao, kao i likovne rekonstrukcije i tlocrti nekih objekata na kojima je radio ili ih sam otkrio. U ovom su izdanju uvrštene – kao predgovor i pogovor- dvije Cambijeve studije о Buliću i njegovu djelu, s kratkim ocjenama u Pogovoru o don Fra- ninim tezama i arheološko-povijesnim interpretacijama. Jedna i druga zaslužuju posebnu pažnju kad je riječ о informativnom i kritičkom prezentiranju i vrednovanju Bulića kao znanstvenika, arheologa i povjesnika. Daju, kako ćemo još vidjeti, stručnu ocjenu Bulićevih pothvata i üspjeha s današnjeg stajališta. Izabrani spisi su, kao što i sam naslov upućuje, izbor iz golemog don Franina djela. Kao i svaki izbor, tako i ovaj osvjetljuje svoga autora, ali nipošto ne iscrpljuje i ne prezentira čitavo njegovo djelo. Ipak, očito, priređivač je uspio naći ključ koji mu je pomogao da dovoljno snažno zahvati u Bulićeve radove i metodu te da primjereno predoči glavninu autorovih preokupacija i način razmišljanja i rada. Izabrani spisi približuju Bulića suvremenom čitatelju i omogućuju mu sintetičan uvid u stručna izlaganja i složene interpretacije arheoloških podataka i povijesnih fakata. U izbor je uvršteno 27 Bulićevih rasprava, većeg ili manjeg opsega, pisanih u različitim razdobljima autorova života, na hrvatskom i talijanskom jeziku. Talijanski su tekstovi opravdano tiskani samo u hrvatskom prijevodu. Jer, don Frane ih je pisao talijanski samo zato da bi bili dostupni širim znanstvenim krugovima. Danas su, eto, zahvaljujući ovomu izdanju, pristupačni i našoj široj javnosti. Prema ocjeni prof. Cambija, uvršteni radovi osvjetljuju 10 znanstvenih područja s kojima se Bulić bavio: metodologiju arheološke znanosti, topografiju, povijest, hagiografiju i crkvenu povijest, antičku arheologiju, epigrafiju, numizmatiku, starokršćansku arheologiju, ranosrednjovjekovnu arheologiju i zaštitu spomenika kulture. Izbor je morao ostati izbor: nije moglo sve ući i predstaviti čitava don Franu; ali ono što je ušlo dovoljno jasno ilustrira njegov rad i znanstvenu metodologiju. Među uvrštenim radovima na prvom mjestu stoji Bulićevo predavanje prilikom promocije u počasnog doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu о metodama i ciljevima arheologije. Sam naslov otkriva važnost priloga. U njemu je počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta izložio znanstvena načela i humane ciljeve arheološke znanosti, važnost arheologije za povijest i kulturu jednog naroda. Na diletantsku primjedbu: „iz kamena ništa nego kamen“ – Bulić je znanstveno i logično odgovorio: „iz kamena povijest, i naša hrvatska povijest“! (str. 67). Slijede prilozi iz starije povijesti i klasične arheologije: о Dioklecijanu, о godini razorenja Salone, о kršćanskim mučenicima, Venaciju, Kaju, itd. Miješaju se i isprepliću studije о Dioklecijanovoj palači, mramornim sarkofazima, kipovima rimskih božanstava, о različitim starokršćanskim i starohrvatskim natpisima i nakitima; о lokalitetima i kulturno-povijesnim spomenicima, itd. Bulićeve su rasprave odreda interdisciplinarne. Zadiru u složena arheološko-historijska i sakralno-kulturološka područja. Buliću je sve važno, indika¬tivno. On izvlači podatke i zaključke iz epigrafskih, numizmatičkih, toponimijskih i općih društvenih odrednica i naznaka. Raspolaže brojnim podacima i istodobno se vješto koristi slutnjom znanstvenika koji iz nekoliko detalja stvara jasan pogled i sintezu. Postavke su mu i interpretacije redovito čvrste, znanstveno utemeljene ili vizionarski snažne. Na njima gradi i pretpostavke, u slučaju nedostatka dokaza. Vrijeme je – nova; otkrića i svestraniji pristupi – kritički pristupilo i don Frani. Neke su mu se teze doista potvrdile, druge su doživjele stanovite izmjene ili su sasvim odbačene. Neke su opet bivale zapostavljene da bi ponovno, zahvaljujući „sretnom mašklinu“, bile potvrđene. Tako npr. pretpostavka о židovskoj općini i groblju u staroj Saloni. Naravno, povijesne su sinteze i usporedna kritika išle dalje od Bulićeva razdoblja. Stoga je razumljivo da su neki don Franini rezultati i interpretacije doživjeli svoje ispravke. „Međutim“, piše Cambi, „unatoč akribičnosti i autoritetu kritičara, među kojima je bilo mnogih i vrlo istaknutih istraživača i izvan naše zemlje, Bulićeva je osnovna misao i teza zahvaljujući njegovu vrlo istančanom instinktu i analitičnosti ipak ponovno isplivavala na površinu i vraćala u život njegove postavke“ (str. 632). Književni krug je – zaključimo – predstavio autentičnog Bulića u njegovoj riječi i stilu, s njegovim tekstovima. A priređivač je u svojim spomenutim radnjama iscrpno informirao о don Franinu djelu i životu te kritično ocjenio Bulićev doprinos arheološkoj znanosti, njegove postavke i metodologiju rada. U uvodnom prilogu (str. 7–52) prof. Cambi zahvaća u cjelokupno don Franino djelo. U 11 odjeljaka izlaže ukratko i kritički sumira Bulićev razvojni puti angažman i znanstvene uspjehe. Čitatelj se u zgusnutom iskazu susreće s đon Franom arheologom i kulturnim djelatnikom, humanistom i svećenikovi; istraživačem, sakupljačem i konzervatorom arheoloških spomenika, organizatorom i piscem, interpretatorom vlastitih otkrića, epigrafičarom, muzeologom, biblio¬filom, promicateljem znanstvenih metoda i neumornim poslenikom u istraživanju klasične, starokršćanske i srednjovjekovne hrvatske povijesne stvarnosti i kulture. Autor se vješto dotiče i drugih aspekata don Franina angažmana i rada: njegova rodoljublja i društveno-političkih, odnosno humanih i duhovnih opredjeljenja. U Pogovoru se (str. 629—642), kako smo napomenuli, kritički osvrće na Bulićeve teze i stručna izlaganja, u prvom redu na ona koja se nalaze u uvrštenim raspravama u ovom izdanju. Vjerujemo da će Izabrani spisi ostati trajnim svjedočanstvom i reprezentativnim izborom. Pridonijet će uprisutnjenju Bulića i njegova djela u ovom času i budućem vremenu. Na svoj način osvjetljuju i potvrđuju razložitost proslava i simpozija koje smo povodom 50. obljetnice don Franine smrti pripremili i održali u čast ovóg našeg zaslužnog znanstvenika, kulturnog radnika i uzorna svećenika. Bulić, Frane, hrvatski arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator starina (Vranjic kraj Splita, 4. X. 1846 – Zagreb, 29. VII. 1934). Teologiju studirao u Zadru, klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju u Beču (1869–73). Djelovao kao svećenik od 1869. Epigrafiku usavršavao u Beču (1877–78). Po povratku u domovinu postao je kotarskim školskim nadzornikom u Zadru i konzervatorom Središnjeg povjereništva za historijske spomenike zadarskog i benkovačkog okružja; od 1883. ravnatelj klasične gimnazije i Arheološkog muzeja u Splitu te konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za srednju, a 1912–25. za cijelu Dalmaciju. Zbog hrvatskoga djelovanja austrijske su ga vlasti umirovile 1896; zadržao je mjesto konzervatora i ravnatelja muzeja. Djelovao je i politički (zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču). Glavna su mu istraživanja antičkih i ranokršćanskih spomenika u Solinu. Istraživao je povijest salonitanske crkve i njezinu hagiografiju, dokazao da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba. Dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače. Godine 1894. organizirao I. međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu. U Rižinicama je otkrio (1891) ulomak s natpisom hrvatskoga kneza Trpimira; istraživao je crkvu sv. Marte u Bijaćima. Na Otoku u Solinu otkrio (1898) sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis, a također je otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana, koje su bile mauzoleji hrvatskih vladara. U Splitu je 1894. utemeljio društvo „Bihać“. Autor je više samostalnih djela: Dva sarkofaga Ivana Ravenjanina i Lovre Dalmatinca, spljetskih nadbiskupa (1882), Hrvatski spomenici u kninskoj okolici… (1888), Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij (1925) i dr.; u koautorstvu: Kronotaksa solinskih biskupa (s J. Bervaldijem, 1912), Palača cara Dioklecijana u Splitu (s Lj. Karamanom, 1927), Stopama hrvatskih narodnih vladara (s L. Katićem, 1929). Od 1883. surađivao na ediciji Corpus inscriptionum Latinarum. Mnogobrojne priloge tiskao u Bulletinu (od 1920. Vjesnik), kojemu je bio urednik i vlasnik od 1888. Bio je član mnogih akademija, znanstvenih ustanova i arheoloških društava. Prigodom 75. obljetnice života posvećen mu je zbornik Strena Buliciana (1924). U Zagrebu mu je (1935) podignut spomenik (djelo F. Kršinića). Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, rođen je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kraj Splita. Studij teologije polazio je u Zadru. Nakon završene teologije i svećeničkog ređenja 1869. završio je na bečkom sveučilištu studij klasične filologije i arheologije. Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a 1878. povjerena mu je i dužnost konzervatora nadležnog za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije. Biran je za zastupnika splitske općine u Dalmatinski sabor i za zastupnika Dalmacije u carevinskom vijeću u Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz političkog života se povukao u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nakon proglašenja šestosječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja na mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu. Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova doba te Dujam iz Dioklecijanova doba. 1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva. Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve Svete Marije i crkve Svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće. U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo „Bihać“ za proučavanje povijesti iz doba hrvatskih narodnih vladara. Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvog svjetskog kongresa kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine. Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih akademija i arheoloških društava. Objavio je niz članaka i knjiga, a najznačajniji su: „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije“, „Palača cara Dioklecijana u Splitu“ i „Stopama hrvatskih narodnih vladara“. Od 1884. bio je urednik arheološkog časopisa Bullettino di archeologia e storia dalmata, između 1888. i 1925. njegov vlasnik, a 1920. na njegovu inicijativu promijenio je ime u Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. Djela „Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, uz ostale suvremene dalmatinske, iz dobe narodne hrvatske dinastije“ 1888. Zagreb „Crkvica sv. Petra u Priku kod Omiša“ 1923. Split „Krunidbena bazilika kralja Zvonimira usred Gradine u Solinu“ 1925. Sarajevo „Palača cara Dioklecijana u Splitu“ 1927. Zagreb „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ 1928. Zagreb Frane Bulić rođen je 4. listopada 1846. kao drugo od osmero djece u obitelji Ivana Bulića i Kate rođ. Grubić. Rođen je u Vranjicu s pogledom na ruševine Salone.Prvo obrazovanje stekao je u Višoj osnovnoj školi pri zavodu Priko u Omišu (Scuola elementare maggiore presso il Collegio di Priko in Almissa) u koju je upisan 31. siječnja 1854. U popisu predmeta koje su učenici prvog razreda učili na prvom mjestu bio je talijanski jezik, onda hrvatski, pa računanje napamet i na kraju lijepo pisanje. Dalje se školuje u Splitu (gimnazija; prima kleričko ruho; biskupsko sjemenište) i Zadru (završava bogoslovne nauke 1869). Zaređen je 14. 2. 1869, a mladu je misu služio 30. 10. u Vranjicu. Godine 1869. odlazi u Beč gdje sluša slavistiku kod Tomaša Mikloušića, no ubrzo se posvećuje klasičnoj filologiji i klasičnoj arheologiji na poticaj slavnog njemačkog arheologa Alexandera Conzea. Na groblju kršćanskih mučenika na Manastirinama Luka Gašpić, vlasnik zemljišta, pronašao je 1860. dva sarkofaga. Na jednome je reljefni prikaz mita o Hipolitu i Fedri, a na drugome Dobroga pastira. Gašpić ih je prodao splitskom odvjetniku dr. Šimunu Rossignoliju. Alexander Conze 1871. stiže u Split da bi pregledao starine. Čuvši za nalaz dvaju sarkofaga, odlazi u Solin. Da bi se nalazi otkupili od novoga vlasnika i da bi se premjestili u splitski muzej Conze će razgovarati s utjecajnim ljudima i osigurati premiještanije dragocjenih sarkofaga. O tome je napisao i rad Drei Sarkophage aus Salone koji je izlagao 1872. na Akademiji znanosti u Beču. Tako Conze upoznaje Bulića te ga poziva k sebi na studij arheologije. Završivši studij arheologije u Beču 1873. vraća su u Dalmaciju, gdje zapravo i nema radnoga mjesta za školovanog arheologa. Zaposlit će se u Splitu i Dubrovniku kao nastavnik.Na godinu dana, u ljeto 1877, odlazi u Beč učiti epigrafiku na odjelu što ga je osnovao Otto Hirschfeld. Iako je učenik najboljih europskih arheologa i epigrafičara, vrativši se u Dalmaciju ne može se zaposliti u splitskom ili zadarskom muzeju (na tim su mjestima radili ljubitelji arheologije) tako da se zapošljava na radno mjesto ravnatelja splitske gimnazije te kotarskog nadzornikaza pučke škole zadarskog i benkovačkog okruga. Tada će u uredsko dopisivanje umjesto talijanskog uvesti hrvatski kao službeni jezik. Isto će učiniti i u splitskoj gimnaziji. Omogućuje otvaranje sedam novih škola. Pamte ga kao strog i pravednog odgojitelja, poticao je učenike primjerima velikana iz povijesti, najgori prijestupi za njega su bili lijenost i neistina. Zbog političkih odluka i tumačenja njegova djelovanja kao urotnika koji odgaja revolucionarnu mladež, 1896. bit će umirovljen i više neće raditi u školstvu. U duhu narodne poslovice Gdje život zatvori vrata, Bog otvara prozor Frane Bulić će se od tada više angažirati u području koje je diplomirao. Tada već radi na mjestima konzervatora antičkih spomenika zadarskog i benkovačkog okružja (1880) i ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu (1883), a od 1912. postaje i konzervator povijesnih i umjetničkih spomenika za cijelu Dalmaciju do 1925.Došavši na mjesto ravnatelja Arheološkog muzeja preuzima upravu nad salonitanskim iskopavanjima i konzervatorstvo za prvi i drugi odjel (što znači za prapovijest i antiku, te srednjovjekovno graditeljstvo, kiparstvo, slikarstvo, grafiku do kraja 18. st.). Prihvatit će se i uređivanja arheološkog glasnika Bullettino di storia e archeologia dalmata(glasilo Arheološkog muzeja u Splitu osnovano 1878.; od 1920. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku)u kojem su se objavljivali članci o arheološkim nalazima, razne arheološke vijesti, rasprave. Bulićje1879. u njemu počeo objavljivati svoje tekstove (i doživljavati napade protivnika hrvatstva), zatim će postati suurednik (s J. Alačevićem), a od 1888. urednik i vlasnik sve do 1925.Većina tekstova koja su u Bullettinu objavljena su njegova, uz činjenicu da je 44 godine pisao za taj glasnik. Ravnatelj muzeja i konzervator je do 1926. kada je protiv svoje volje umirovljen i ostavljen kao počasni ravnatelj i konzervator. No i kada službeno prestane obnašati dužnosti, Bulić će da kraja života raditi na „svojim“ područjima: arheologija, školstvo, pisanje znanstvenih radova, aktivni sudionik kulturnih i javnih događanja. Umrijet će u zagrebačkoj bolnici u 87. godini života. Sprovodne obrede uz splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića vodio je tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac. „Dan prije, pohodiše ga u zagrebačkoj bolnici ‘Rebro’, kamo je iz Splita došao radi oper­acije bubrega, dr. Antun Bauer, nadbiskup zagrebački i dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup-koadjutor. Na odlasku im don Frane reče: ‘Nemojte mi zaboraviti na poučavanje kršćanske arheologije! Nastojte oduševiti za to naše svećenike!`” (…) (iz kronike Zagrebačke nadbiskupije (Dnevnik I, str. 28–30; zapis A. Stepinca): „Posmrtne počasti Monsinjoru Buliću izgledale su meni zapravo ne toliko kaojedan žaloban sprovod, nego kao jedna velika narodna manifestacija. Kad sam tamo u Manastirinama, nad grobovima starokršćanskih mučenika promatrao silan narod, u živom komešanju, činilo mi se, kao da sam na jednom velikom proštenju. Jer, don Frane Bulić ispunio je pune dane ljudskoga života i njegovo djelovanje bilo je od tolikog značenja, da je pogreb i mogao biti više jedna velika priredba posmrtnog priznanja, nego li žalobne svečanosti.“ (…) „31. VII. Dođoh na sprovod đon Frane Bulića. Cijeli Split bio je na nogama da mu iskaže zadnju počast. Zaista se ri­jetko viđaju ovakvi sprovodi. I ja sam govorio na sprovodu o Frani Buliću kao karakteru i učenjaku. Govor su u Za­grebu zaplijenili. Dr. Berkovića, liječnika u Splitu, kaznili su zbog govora s 5.000 dinara globe. To je eto sloboda u Jugoslaviji.” (Sluga Božji Alojzije Stepinac, god 1 (1994), br. 4) Salona Salona je bila antička luka plemena Delmata, a osvajanjem Rimljana postala je metropola rimske provincije Dalmacije.Dolaskom kršćanstva u te krajeve, Salona postaje i središte biskupije. Prodorom barbara u 7. stoljeću Salona je osvojena i porušena. Dakle, u svojoj je bogatoj prošlosti bila kulturni, trgovački, politički centar, te crkveno središte, a sve je to ostalo zapisano (saxaloquuntur, kamenje govori) u njezinim ostacima. Don Bulić je bio prvi koji je stručno i sistematski istraživao Salonu. Otkrio je starokršćansko groblje (kopao ga je od 1883. do 1890.) u Manastirinama s mnoštvom sarkofaga (i natpisa koje je dešifrirao, protumačio i objavio u Bulletinu, a iz Bulletina su uvršteni u Corpus inscriptionum latinarum pruske akademije). Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije te Dujam iz Dioklecijanova doba. Istražio je drugo starokršćanko groblje u Marusincu s bazilikom sv. Anastazija. Zatim gradski crkveni centar Salone: Basilica urbana velika gradska bazilika te Honorijeva bazilika, krstionice, oratoriji, biskupski stan, mozaici.Pred I. svjetski rad započinje rad na novom nalazištu Kapljuč koji će se, zbog rata, dovršiti 1924. uz pomoć danskih istraživača). Istražio je Hortus Metrodori, nekropolu, više termi, amfiteatar (oko 17.000 gledatelja), teatar s hramom, gradska utvrđenja s vratima, putovima i mostovima. Pretpostavlja se da je Salona u vrijeme Dioklecijana imala oko 60.000 stanovnika. Osim složenošću poslova iskapanja i konzerviranja nalaza, don Bulić se bavio jednako zahtjevnom organizacijom i realizacijom otkupa zemljišta u Saloni koja su bila u privatnom vlasništvu a na kojima su nalazi bili zakopani. Neka od don Bulićevih postignuća Frane Bulić radio je kao istraživač, konzervator, epigraf te pisac stručnih i popularnih radova. Putovao je po znamenitim arheološkim nalazištima Grčke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta te surađivao s cijenjenim stručnjacima toga područja A. Conzeom, O. Benndorfom i O. Hirschfeldom te istaknutim suvremenicima Th. Mommsenom, G. B. de Rossijem, G. Gattijem, H. Delehayeom, L. Duchesneom, J. Zeillerom. Bio je vrstan epigraf. U jednom se tekstu ne može nabrojiti čime se sve bavio, koliko je kilometara napravio, koliko sati proveo u zahtjevnom radu, koliko je kamenja prevrnuo i nalaza iskopao, konzervirao ili dokumentirao, u čemu se sve angažirao i s koliko se ljudi susreo.Osim toga, još uvijek, ne postoji popis i opis Bulićeva rada. Izdvojit ćemo samo neka njegova otkrića i postignuća: dokazao je da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra nego mučenik iz Dioklecijanova doba (što je izazvalo burnu reakciju javnosti) dao je znatan prinos istraživanju i očuvanju Dioklecijanove palače godine 1894. (20–23. 8) organizirao je Prvi međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu privukavši najistaknutije europske stručnjake; Kongres je održan na visokom znanstvenom i kulturnom nivo; njegove su rezolucije obišle arheološki svijet te su se primjenjivale. u Rižinicama je otkrio (1891.) ulomak s natpisom hrvatskoga kneza Trpimira. Jedan je zemljoradnik našao odlomak s natpisom pro duceTrepim(ero) i donio Frani Buliću. Na tom je mjestu don Frane započeo iskapanja i 1895. otkrivena je malena crkva (16×7,5 metara) i samostan. Crkva je tipično samostanska: više prostora za redovnike nego za vjernike. Po nađenim ulomcima Bulić je rekonstruirao veći natpis: „Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu”. Na zapadnoj strani crkve sačuvali su se zidovi samostana, a otkriveno je i groblje. To su ostaci samostana i crkve benediktinaca koje je Trpimir doveo u Hrvatsku. na Otoku u Solinu otkrio je (1898.) sarkofag kraljice Jelene iz 976. i pročitao oštećeni grobni natpis.“Očevidac don Lovre Katić taj događaj ovako opisuje: ‘Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno očekivala nekakva čudesa i upravo smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dne 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan tumačio nam da je to ime hrvatske kraljice.’ „Od devedeset komadića don Frane Bulić je rekonstruirao tekst: U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA. ONA JE BILA ŽENA KRALJA MIHAJLA, A MAJKA KRALJA STJEPANA, I VLADALA JE KRALJEVSTVOM. PREMINULA JE U MIRU 8. LISTOPADA. OVDJE JE BILA SAHRANJENA 976. GODINE OD UTJELOVLJENA GOSPODNJEG 4. INDIKCIJE, 5. MJESEČEVOG CIKLA, 17. EPAKTE, 5. SUNČEVA CIKLA, 5. DANA KOJI PADA SA 6. ZA ŽIVOTA MAJKOM KRALJEVSTVA POSTADE I MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO POGLEDAJ ČOVJEČE PA RECI: BOŽE, SMILUJ JOJ SE DUŠI. Taj tekst povjesničari smatraju jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju genealogiju hrvatskih kraljeva. otkrio ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana u kojoj su bili pokopaničlanovi hrvatske vladarske kuće u Splitu je 1894. utemeljio društvo »Bihać«s namjerom da istražuje hrvatsku povijest, posebno arheološke spomenike u srednjoj Dalmaciji iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara istraživao je crkvu sv. Martina u Trogiru; sv. Petar u Mirima, sv. Kuzma i Damjan u Gomilici;sv. Martin, Sustipan i Sutrojica u Splitu; sv. Petar i sv. Stjepan u Selu; sv. Petar u Priku otkrio starokršćansko groblje u Vranjicu kod lokaliteta Crikvine, s crkvom sv. Petra u Klapavicama kod Klisa otkopao je starokršćanski samostan, a u Grohotama na Šolti starokršćansku baziliku njegovom zauzetošću nastale su publikacije poput Forschungenin Salona i Recherches a Salone u kojima su surađivali arheolozi, povjesničari umjetnosti i arhitekti svjetskoga glasa (W. Gerber, F. Weilbach, J. Brøndsted, R. Egger, E. Dyggve i dr.) sastavio je kronotaksu salonitanskih biskupa i mučenika i objavio je s J. Bervaldijem u knjizi Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak spljetskih nadbiskupa pokreće gradnju nove zgrade arheološkog muzeja u Splitu, pribavlja mu stručnu biblioteku, osuvremenjuje način rada muzeja, detaljno popisuje zbirke godine 1929. osnovao Zakladu don Frane Bulića sastavio je popis svih benediktinskih samostana koji su postojali u Dalmaciji. Daj još dvije ovce U blizini Salone Frane Bulić dao je izgraditi kuću s pomoćnim objektima koju je nazvao Tuskulum – po vili govornika Cicerona (Tusculanum). Tusculum je bio antički grad u kojem su Rimljani zbog ugodne klime gradili vile. Kao opći pojam tusculum (tuskulum) upotrebljava se u značenju mirna i udobna boravišta daleko od gradske buke i vreve. U arheološkim iskapanjima u Tusculumu sudjelovao je i, još kao student, Ruđer Bošković. Zgrada je sagrađena 1898. za potrebe arheologa i njihova istraživačkoga rada te za posjetitelje Salone. Naime, do tada se u Salonu dolazilo teško prohodnim stazama, alat i hrana nosili su se na magarcima, za ljetne žege nije bilo nikakva zaklona za radnike, posjetitelji su bili prepušteni sami sebi. U takvim je prilikama 14 godina radio i Bulić. Budući da su poslovi bili sve opsežniji a posjetitelji Salone sve ugledniji, don Frane je započeo gradnju kuće koja bi bila svojevrsni centar u kojem bi se dalje obrađivali, popisivali i crtali nalazi, gdje bi se krijepili i educirali posjetitelji, te družili zaljubljenici starina. Za graditelje je Bulić zaposlio domaće ljude, siromašne težake. Također su sve radove(zidarske, tesarske, kovačke) izvodili solinski ili splitski majstori. Za unutrašnje dekoracije – oslikavanje soba – angažirao je slikara dominikanca Vicka Draganju. On je tzv. gostinjsku sobu u prizemlju oslikao u pompejskom stilu, a u biblioteci je naslikao sv. Venancija (kopija mozaika iz Lateranske kapele u Rimu gdje su preneseni svečevi posmrtni ostaci). Don Bulić dao je sagraditi i kuću za čuvara, staju za svog konja Parvulusa, zgradu za alate, vanjski zahod za posjetitelje. Zgrada je ukrašena kapitelima, natpisima i stupovima većinom fragmentima sa starog zvonika splitske katedrale – originalna kombinacija stambeno-radne zgrade i rimske vile rustike. Dao je prokrčiti pristupne ceste oko Tuskuluma, zasađuje ružmarin oko kojeg se skupljaju pčele, pa don Bulić naručuje od Namjesništva u Zadru da mu besplatno pošalju 15-20 košnica (dobiva 10), a čuvara iskopina Antuna Žižića šalje na tečaj za pčelara. Da bi oplemenio okoliš, a i pčelama osigurao raznovrsnu pašu, od Namjesništva naručuje 200 sadnica voćaka. Zasadio je i borove, razna stabla, vinograd, razno cvijeće, povrće. Na kraju traži da mu daruju i dvije ovce najbolje pasmine za mlijeko i vunu – dobiva dvije bergamske ovce koje su se smjestile uz Bulićeva konja i kravu čuvara Žižića. Hit u Tuluskumu bili su jelovnici pisani na latinskom, npr. onaj koji je i isklesan na zidu gostinjske sobe: U Solinu „Kod dobrog pastira“ čuvar iskopina nudi: najbolje solinsko vino, bijelo, crveno ili crno, koje nije iskvarila ljudska zloća Bosansko piće od ječma Vrlo zdravu vodu rijeke Jadro Vodu Matonijevog izvora Solinski pršut Viške slane ribe Jaja svježa, meko ili tvrdo kuhana Svježi solinski maslac dalmatinski ili helvetski sir Dvopek ili domaći kruh Kravlje mlijeko, splitski prošek Med koji proizvode tuskulanske pčele Piće od arabskog boba Smokve, grožđe, kruške, jabuke, dinje sa solinskog polja (ljeti i u jesen). Jelovnici su posjetiteljima bili zanimljivi i kao besplatni suveniri pa su brzo nestajalo te su nadoknađivani novima. U Tuskulumu su se prodavale dopisnice i marke , a posjetitelji su svoje pozdrave iz Salone ubacivali u kameni poštanski sandučić. Don Bulić organizirao je da poštar tri puta tjedno dolazi u Tuskulum po poštu, također je uspio uvesti telefonsku liniju i osigurati da čuvar iskopina dobije dozvolu za nošenje oružja budući da se Tuskulum tada nalazio na osami. Oko Tuskuluma bio je lijepo uređen vrt s česmom iz koje je kroz usta kamene lavlje glave tekla svježa voda, maštoviti putokazi su posjetitelje upućivali da idu dublje u vrt gdje je bio kameni stol i nekoliko kamenih stolaca. Tuskulum je imao bogatu biblioteku koja je po Bulićevoj želji trebala ostati u Tuskulumu, ali su knjige počele nestajati 60-ih godina prošlog stoljeća pa su premještene u Arheološki muzej. Na velikom stolu Bulić je izlagao arheološke publikacije da bi omogućio posjetiteljima informacije iz arheologije. Tu je ugošćivao i poznate i nepoznate osobe, školarce, ekskurzije, putnike-namjernike… tumačeći im povijest Salone. Danas je Tuskulum daleko od negdašnja sjaja. Celebrityji u Saloni Početkom 20. stoljeća salonske iskopine postale su hit mjesto za mnoge: od grofova, nadvojvoda, prinčeva, princeza, namjesnika, ministara, barunica, biskupa, profesora, studenata do raznih društava i organiziranih skupina. Neki od tadašnjih celebrityja koji su posjetili Salonu bili su: princ Filip Koburg - Gotha sa sinom; nadvojvoda Albrecht sa sinom; nadvojvoda Karlo Stjepan austrijski; Marija Josefa, nadvojvotkinja, majka cara Karla; princ Ivan Juraj Saksonski; austrijski prestolonasljednik Karlo sa ženom Zitom; francuski ministar Poincare; crnogorski princ Mirko sa suprugom Jelenom, biskup Strossmayer, francuska grofica Eugenija, supruga Napoleona III., Bernard Shaw, Agatha Christie, arheolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti: Mommsen, Evans, Eger… Don Frane rado im je pokazivao nalazište i pripovijedao o salonitanskoj prošlosti, a o tome postoje i kratki filmski zapisi. Don Bulićeva pisma Don Frane bio je u staloj vezi s brojnim ustanovama, kulturnim krugovima, znanstvenicima i poznatim ličnostima u zemlji i svijetu. Centralnom bogoslovnom sjemeništu ostavit će 27 svezaka kronološki svrstanih od 1880. do 1934. Salone Christiane – Questio de Martyribus Salonitanis. U njima se nalazi oko 1200 pisama, dopisnica, razglednica i brzojava koji dokazuju Bulićevu povezanost s oko 160 poznatih ličnosti. Dio se korespondencije čuva u splitskom muzeju i tadašnjem konzervatorskom zavodu. Piše na hrvatskom (i strancima koji znaju hrvatski), njemačkom, francuskom, talijanskom i latinskom jeziku. Dopisivao se s apsolutnim autoritetom kršćanske arheologije Giovannijem Batistom de Rossijem. Njihova se korespondencija čuva u Vatikanskoj biblioteci i Arheološkom muzeju u Splitu. Korespondencija s belgijskim isusovcem, bolandistom, hagiografom Hippolytom Delehayeom objavljena je 1984. Zatim s J. Zeillerom, G. Morinom i mnogim drugima koja čeka neke nove „epistolarne“ istraživače. Neka od Bulićevih priznanja, članstava, odlikovanja Don Frane Bulić pripada našim najistaknutijim predstavnicima klasične, kršćanske i hrvatske arheologije. Nitko poslije Bulića nije otkrio arheološke lokalitete takve važnosti. Već je za života primio mnoga odlikovanja, priznanja i članstva u domaćim i svjetskim institucijama (Njemačke, Belgije, Češke, Petrograda, Odese, Portugala, Francuske, Praga, Londona…). Trojica pape dodijelila su mu odlikovanja (komornik u ljubičastom, protonotario apostolico ad instarpartiei pantiumi spomen-medalja za dijamantni pir svećeništva), Zagrebačko sveučilište dodijelilo mu je počasni doktorat filozofije (3. 12. 1921),bio je član Matice hrvatske, JAZU-a, francuske akademije znanosti i umjetnosti, počasni građanin Zagreba, a društvo Hrvatska žena podiglo mu je spomenik (1935) u Zagrebu ispred Hrvatskog državnog arhiva, rad Frane Kršinića – Bulić je prikazan stojeći držeći fragment natpisa kneza Trpimira. U vrtu splitskog Arheološkog muzeja nalazi se njegova bista, rad Ivana Meštrovića. Nadbiskupsko sjemenište u Splitu, Park skulptura Sveučilišta u Splitu i još neke institucije imaju njegove biste. U čast njegova 75. rođendana tiskan je zbornik Strena Bulicana (735 stranica, 98 učenjaka). Njegov se lik nalazi na poštanskoj marki u povodu 150. obljetnice njegova rođenja. Njegov je portret na lancu rektora Sveučilišta u Zagrebu (među 14 odabranih hrvatskih velikana). MG16 (N)