Naslov Biblija ili Sveto pismo / Stari zavet preveo Đura Daničić, Novi zavet preveo Dimitrije Stefanović Jedinstveni naslov Biblia. scc Ostali naslovi Sveto pismo Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 2003 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Biblijska liga, 2003 (Beograd : Branmil) Fizički opis 933 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Daničić, Đura Stefanović, Dimitrije (broš.) Napomene Kor. nasl. Tekst štampan dvostubačno Tiraž 5.000. Biblija (kasnolat. Biblia, od grč. βıβλία, deminutiv mn. [jed. βıβλίον] od βίβλος: knjiga), sveta knjiga židovstva i kršćanstva, zbirka raznovrsnih spisa koji su nastajali tijekom više od 1000 god. pr. Kr. (Deborin hvalospjev, Suci 5) pa do kraja I. st. (2 Pt). Naziva se i Sveto pismo, katkad Pismo ili Pisma. Kršćani je dijele na Stari zavjet (SZ) i Novi zavjet (NZ). Biblijski spisi Popis biblijskih knjiga iz kojih vjerska zajednica razumijeva svoj identitet i koje su za nju normativne naziva se kanon Svetog pisma, a to proizlazi iz shvaćanja da je Biblija istodobno i ljudska i Božja riječ. Tematska osovina koja ujedinjuje izbor djela različitih oblika (poetskih, mudrosnih, zakonskih...) iz židovske i ranokršćanske književnosti od kojih se sastoji Biblija povijest je spasenja. Kanonski popis u židovstvu i kršćanstvu nije sasvim istovjetan: među raznim kršćanskim zajednicama (katolici, protestanti, pravoslavni) postoje neke razlike u broju biblijskih spisa. Biblijski kanon u židovstvu Još u razdoblju između završetka formiranja SZ i nastanka NZ, ne može se govoriti o istovjetnom kanonu sveukupnog židovstva. Zajednica u Kumranu davala je velikom broju spisa određeni autoritet. Samarijanci su imali samo Petoknjižje. Židovi se u dijaspori služe grčkim prijevodom, tzv. Septuagintom. Krajem I. st., oko dva desetljeća nakon rušenja jeruzalemskog hrama, odlučeno je u Jamniji da u kanonu hebrejske Biblije bude 39 spisa. Uglavnom su na hebrejskome, malim dijelom na aramejskome. Svrstavaju se u tri skupine: Torah (Zakon, Petoknjižje ili Pentateuh), Nebī’īm (Proroci) i Ketūbīm (Spisi, Hagiografi). Skraćeni židovski naziv za Bibliju TaNaK dolazi od početnih slova svake skupine takve trodijelne podjele, a za hebrejsku Bibliju upotrebljava se i naziv Mikra (Pismo). Ako se katkad govori o manjem broju knjiga hebrejske Biblije, primjerice o 22 (J. Flavije), tada je riječ o drukčijem načinu brojanja tih spisa. Biblijski kanon u kršćanstvu Stari zavjet. Novozavjetni se pisci u I. st. služe Septuagintom (LXX), grč. prijevodom Sedamdesetorice. Tijekom nekoliko stoljeća kršćanski autori skloni su katkada kraćem (palestinskom), katkada dužem (LXX) popisu knjiga Staroga zavjeta. Origen (182–251) naginje palestinskomu kanonu, ali smatra da i ostali spisi imaju autoritet. Počinje se praviti razlika između kanonskih i crkvenih knjiga. Jeronim (347–420) koleba se između dužeg i kraćeg popisa, dok je Augustin (354–430) bio za duži. Na koncilu u Rimu 382. zaokružen je popis »božanskih Pisama« prema kojem SZ ima 46 knjiga. Tridentski koncil 1546. prihvaća takav kanon SZ s 39 protokanonskih (istovjetne s palestinskim kanonom) i 7 deuterokanonskih knjiga koje se svrstavaju na povijesne, poučne i proročke. Latinski prijevod Vulgatu proglašava službenim (autentičnim) biblijskim tekstom za Katoličku crkvu. Martin Luther 1522. isključuje deuterokanonske knjige iz kanonskog popisa SZ. Biblijska izdanja u protestantskim crkvama imaju zato obično kanon SZ od 39 knjiga. Uobičajen je naziv za deuterokanonske knjige u protestantizmu apokrif. Parabiblijske spise, koje katolici nazivaju apokrifima, protestanti zovu pseudoepigrafima. Pravoslavlje se u svojem kanonu SZ ravna prema Septuaginti, koja ima duži popis i »apokrifne« dijelove. Ekumenska biblijska izdanja koja priređuju bibličari različitih konfesija sadrže protokanonske i deuterokanonske knjige SZ. Popis biblijskih knjiga i njihove kratice na hrvatskome STARI ZAVJET (SZ): Naziv knjige Kratica Naziv knjige Kratica Postanak Post Mudre izreke Izr Izlazak Izl Propovjednik (Kohelet) Prop Levitski zakonik Lev Pjesma nad pjesmama Pj Brojevi Br Knjiga Mudrosti Mudr Ponovljeni zakon Pnz Knjiga Sirahova Sir Jošua Jš Izaija Iz Knjiga o sucima Suci Jeremija Jr Ruta Rut Tužaljke Tuž Prva knjiga o Samuelu 1 Sam Baruh Bar Druga knjiga o Samuelu 2 Sam Ezekiel Ez Prva knjiga o Kraljevima 1 Kr Daniel Dn Druga knjiga o Kraljevima 2 Kr Hošea Hoš Prva knjiga Ljetopisa 1 Ljet Joel Jl Druga knjiga Ljetopisa 2 Ljet Amos Am Ezra Ezr Obadija Ob Nehemija Neh Jona Jon Tobija Tob Mihej Mih Judita Jdt Nahum Nah Estera Est Habakuk Hab Prva knjiga o Makabejcima 1 Mak Sefanija Sef Druga knjiga o Makabejcima 2 Mak Hagaj Hag Psalmi Ps Zaharija Zah Job Job Malahija Mal Kurzivom je ispisano 7 deuterokanonskih knjiga. NOVI ZAVJET (NZ): Naziv knjige Kratica Naziv knjige Kratica Evanđelje po Mateju Mt 1. Poslanica Timoteju 1 Tim Evanđelje po Marku Mk 2. Poslanica Timoteju 2 Tim Evanđelje po Luki Lk Poslanica Titu Tit Evanđelje po Ivanu Iv Poslanica Filemonu Flm Djela apostolska Dj Poslanica Hebrejima Heb Poslanica Rimljanima Rim Jakovljeva poslanica Jak 1. Poslanica Korinćanima 1 Kor 1. Petrova poslanica 1 Pt 2. Poslanica Korinćanima 2 Kor 2. Petrova poslanica 2 Pt Poslanica Galaćanima Gal 1. Ivanova poslanica 1 Iv Poslanica Efežanima Ef 2. Ivanova poslanica 2 Iv Poslanica Filipljanima Fil 3. Ivanova poslanica 3 Iv Poslanica Kološanima Kol Judina poslanica Jd 1. Poslanica Solunjanima 1 Sol Otkrivenje Otk 2. Poslanica Solunjanima 2 Sol Novi zavjet, samo kršćanski dio Biblije, nastao je u drugoj pol. I. st. Njegovo uključivanje u biblijski kanonski popis trajalo je nekoliko stoljeća. Već ranokršćanski spis Didahe (I. st.) daje biblijsko poštovanje nekim novozavjetnim spisima. Marcion (85–160) je zastupao mišljenje da kršćanski biblijski kanon treba imati samo Lukino evanđelje i Pavlove poslanice. Irenej (II/III. st.) počinje nazivati Pismima i najranije kršćanske spise. Tzv. Muratorijev novozavjetni popis s kraja II. st. definitivno je zaokružen na koncilu u Rimu 382. Premda su s reformacijom dovedene u pitanje Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, Judina poslanica i Otkrivenje, sve kršćanske crkve prihvaćaju 27 novozavjetnih spisa: 4 evanđelja, Djela apostolska, 13 Pavlovih poslanica, Poslanicu Hebrejima, 7 katoličkih poslanica i Otkrivenje. Kritička izdanja biblijskog teksta Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima biblijska znanost – tekstualna kritika nastoji prema znanstvenim metodama prirediti pouzdan biblijski tekst. Za tekst Staroga zavjeta tekstualna je kritika do kumranskih otkrića imala na raspolaganju Ben Ašerov tekst, kodeks B19a (L) iz 1008. s masoretskim sustavom vokalizacije, koji je cjelovit i kvalitetan rukopis hebrejske Biblije. Čuva se u Sankt Peterburgu. Drugi tekstualni svjedoci Staroga zavjeta imali su nedostataka. Najstariji je među njima papirus iz I. ili II. st. s biblijskim citatima. U kairskoj genizi pronađeni su biblijski fragmenti iz V. st., Kairski kodeks iz IX. st. sadrži samo proroke. Tekst iz Aleppa, X. st., djelomično je oštećen. U bogatoj biblioteci rukopisa koji su otkriveni 1947. u špiljama u Kumranu (Qumrān) kraj Mrtvoga mora nađeno je oko 220 biblijskih rukopisa koji su onamo skriveni u I. st. Među njima je i vrlo dobro uščuvan tekst proroka Izaije nastao na prijelazu iz III. u II. st. pr. Kr. Kumranskim otkrićem došlo se do novih spoznaja o tekstualnim tradicijama hebrejskoga teksta, o samarijanskom Pentateuhu, o vrijednosti Septuaginte i o starozavjetnim deuterokanonskim knjigama. Rezultat je rada tekstualne kritike tzv. kritičko izdanje Biblije. Biblia Hebraica Stuttgartensia (Stuttgart, 19904) vrsno je takvo izdanje hebrejskog biblijskog teksta. Tekstualnoj kritici Novoga zavjeta na raspolaganju su vrlo brojni i kvalitetni tekstualni svjedoci. Papirus p52, koji se čuva u Manchesteru, John Ryland’s Library, potječe s početka II. st. Od 274 uncijalna manuskripta najvrjedniji su: Codex Vaticanus, Codex Sinaiticus i Codex Alexandrinus. C. Vaticanus (sigla: B), iz IV. st., sadrži novozavjetne knjige do Heb 9,14 (nedostaju još 1 Tim i 2 Tim, Tit, Flm i Otk). Evanđelja i Djela ovoga kodeksa najčistiji su oblik aleksandrijskoga tekstualnog tipa novozavjetnog teksta o kojem svjedoči p75 iz II. st. Kodeks se čuva u Vatikanskoj biblioteci. C. Sinaiticus (sigla: A) iz IV. st. sadrži svih 27 knjiga NZ, te Barnabinu poslanicu i dijelom Pastira Hermu. Otkrio ga je C. von Tischendorf u XIX. st. u samostanu sv. Katarine u podnožju brda Sinaja, po kojem kodeks nosi ime. Čuva se u Londonu (British Library), dijelom u Leipzigu i Sankt Peterburgu. C. Alexandrinus (sigla: A) potječe iz V. st., u njemu se novozavjetni tekst javlja u tri oblika: bizantski (evanđelja), aleksandrijski i dijelom zapadni tip (Dj). Nedostaje mu jedino cezarejski novozavjetni tekstualni oblik. Čuva se u Londonu (British Library). Najvrjednija su suvremena kritička izdanja novozavjetnoga grčkoga teksta Nestle-Aland, Novum Testamentum Graece (Stuttgart, 199327) i The Greek New Testament (Stuttgart, 1983³). Tumačenje Biblije, egzegeza i hermeneutika Biblijske tekstove potrebno je tumačiti jer se radi o drevnim tekstovima koji su stari i do 3000 god. Osim toga vjernici smatraju da Biblija kao Božja riječ sadrži objavu istine vjere i ćudoređa za čovjeka svakog razdoblja. Tumačenje biblijskoga teksta koje slijedi znanstvene metode i hermeneutička načela naziva se egzegeza. Katkada sâm biblijski tekst upućuje na potrebu njegova tumačenja (Dj 8,30–35). Židovstvo je u razmeđi era već rabilo neke egzegetske metode. Istraživanje i izlaganje biblijskog teksta za aktualnu situaciju zvalo se midraš (hebr. miḏrāš: komentar, tumačenje). Javljao se u tri linije: halaha (hebr. halākāh: zakon) – primjena teksta na konkretne životne okolnosti; hagadah (hebr.: priča) – tekst se ilustrira poticajnim riječima, primjerima iz prošlosti i iz života velikana; pešer (hebr.: objašnjenje) – u događajima sadašnjosti otkriva se ispunjenje onoga što je najavljeno u biblijskom tekstu. U dijaspori se koristilo alegorijsko tumačenje (Filon Aleksandrijski). Rano kršćanstvo služilo se u nekoj mjeri židovskim metodama s bitnom razlikom u pristupu: biblijske su tekstove kršćani razumijevali kristološki. Povijest čitanja Biblije praćena je razvijanjem interpretacijskih metoda i pristupa. Origen počinje razlikovati književni (literarni) i duhovni smisao biblijskog teksta. S vremenom nastaju dvije velike interpretacijske škole. Antiohijska daje težište književnomu smislu, dok aleksandrijska u biblijskom tekstu prvotno nastoji raspoznavati duhovni smisao. U patrističkim školama razlikuju se četiri smisla biblijskog teksta: književni (literarni), alegorijski, moralni i anagogijski (eshatološki). Toma Akvinski (1225–74) vraća se Origenu ističući dva smisla: literarni i duhovni. Reformacija uvodi hermeneutičko načelo »sola Scriptura« (»samo Pismo«) prema kojem svaki pojedinačni biblijski tekst dobiva svoj smisao jedino iz cjeline Sv. pisma. Tridentski koncil naprotiv ističe da se biblijski smisao ne očituje neovisno o Crkvi. Odatle načelo »Scriptura et traditio« (»Pismo i predaja«). U XX. st. pape s nekoliko dokumenata potiču znanstveni pristup Bibliji. Pio XII. enciklikom Divino Afflante Spiritu traži proučavanje starih biblijskih i drugih jezika te filologije radi boljega služenja Biblijom na izvornim jezicima. Time Vulgata prestaje biti jedinim službenim tekstom u Katoličkoj crkvi. Dokumentom Dei Verbum uvodi se obveza prevođenja Biblije na suvremene jezike s izvornih jezika. Od katoličkih egzegeta očekuje se suradnja s biblijskim ekspertima ostalih konfesija. Od pojave djela F. Schleiermachera, W. Diltheya i M. Heideggera egzegeti sve više vode računa o danostima suvremene filozofske hermeneutike. Za njezinu primjenu na tekst Biblije značajni su posebno R. Bultmann, H. G. Gadamer i P. Ricoeur. Bultmann je razradio teoriju egzistencijalne interpretacije novozavjetnih spisa. Takva biblijska hermeneutika trebala bi pružiti kerigmu koja zahvaća ljudsko biće i čini od njega novog čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj situaciji. Za Gadamera je hermeneutika dijalektički proces jer shvaćanjem teksta nastaje shvaćanje sebe. Prema Ricœuru bogatstvo simboličkog jezika Biblije neiscrpivo je budući da je to jezik s dvostrukom dimenzijom: usredotočen je na transcendentalnu stvarnost i istodobno čini ljudsku osobu svjesnom duboke dimenzije svojega bića. Takva hermeneutika upućuje na prijelaz od razumijevanja kao načina spoznaje k razumijevanju kao načinu postojanja. G. Ebeling i E. Fuchs s više teološkog polazišta svojom hermeneutikom Riječi ističu da riječ postiže svoje istinsko značenje tek onda kada dosegne one kojima je upućena. Skupina egzegeta iz cijeloga svijeta, tzv. Papinska biblijska komisija, pripremila je 1993. god. dokument Tumačenje Biblije u Crkvi kojim također ističe važnost filozofske hermeneutike i znanstvenih spoznaja u književnosti za biblijsku egzegezu. Taj dokument u većem svojem dijelu donosi opis različitih metoda i pristupa koji se koriste u suvremenoj interpretaciji Biblije, upućuje na njihove mogućnosti i ograničenja. U zadnjim dvjema točkama govori o nekim aspektima koji su karakteristični za katoličku interpretaciju Biblije i o mjestu koje tumačenje Biblije zauzima u životu Crkve. Najraširenija je suvremena znanstvena metoda tumačenja Biblije povijesno-kritička, koja ima trostruko načelo: povijesno – osvjetljuje povijesne procese koji su doveli do nastanka biblijskih tekstova; kritičko – služi se znanstvenim kriterijima, što je moguće objektivnijima, bez apriornih sudova; analitičko – istražuje biblijski tekst na isti način kao što bi istraživala bilo koji drugi drevni tekst. Takvoj metodi priznaje se prvorazredna vrijednost, ali ona nije dostatna jer se dijakronijski zaustavlja na smislu teksta u njegovim povijesnim okolnostima nastanka. S pomoću drugih metoda, tzv. sinkronog usmjerenja, nastavlja se u traženju smisla biblijskog teksta za suvremenog čitatelja. To su metode literarne analize – retorička, narativna i semiotička. U interpretaciji biblijskog teksta ovim metodama očekuje se njihova otvorenost prema povijesti. Semiotička se metoda usto treba osloboditi pretpostavke strukturalizma, koji negira izvantekstualne povijesne subjekte i odnose. Pristupi utemeljeni na tradiciji – kanonski, rabinski, pristup povijesne učinkovitosti teksta – prilaze biblijskim tekstovima u njihovim suodnosima jer su samo kao cjelina svjedočanstvo velike tradicije. Pristupi humanističkih znanosti – sociološki, antropološki, psihološki i psihoanalitički – respektiraju činjenicu da Biblija, premda Božja riječ, nosi psihološke uvjetovanosti različitih autora njezinih spisa. Dva su kontekstualna pristupa biblijskom tekstu: oslobodilački (liberacionistički) i feministički. Oslobodilački pristup nastoji istaknuti u biblijskim utemeljujućim događajima sposobnost i poticaj novim aktualizacijama u sadašnjoj povijesti. Značenje i ulogu žene u Bibliji i početcima Crkve nastoji osvijetliti feministički pristup. Nijedan pristup i metoda tumačenja Biblije nisu sami dovoljni. Dokument Biblijske komisije odbacuje jedino fundamentalistički pristup Bibliji, koji karakterizira opasnim jer je doslovan, vrsta »intelektualnog samoubojstva«. Suvremene metode tumačenja i pristupa biblijskomu tekstu nose u sebi interkonfesionalnu oznaku. Egzegeti različitih konfesija služe se istovjetnim metodama i pristupima, analogni su im hermeneutički ciljevi i zato mogu biti angažirani na zajedničkim biblijskim projektima. Biblijski prijevodi Biblija je danas cjelovito ili dijelom prevedena na većinu jezika svijeta. Najstariji su pokušaji prevođenja Biblije postegzilska parafraziranja hebrejskih tekstova na aramejski jezik, tzv. targumi (postbiblijski hebr. targūmīm, aramejski targū’m prijevod). Targum Onkelos iz II. ili III. st. postao je službeni sinagogalni targum. U III. st. pr. Kr., prema predaji iz Aristejeva pisma, 72 prevoditelja prevode Toru na grčki za kralja Ptolemeja. To je početak prijevoda Septuaginte ili Sedamdesetorice. Ona služi kao polazište verziji Vetus Latina (II. st.), koptskomu (III. ili IV. st.), etiopskomu (IV. st.) i armenskomu (V. st.) prijevodu. Potkraj IV. st. Jeronim je priredio latinski prijevod Biblije, Vulgatu, koja nakon Tridentskoga koncila (1546) postaje službenim tekstom u Katoličkoj crkvi i ostaje u uporabi sve do reformi II. vatikanskoga koncila. Po nalogu pape Pavla VI. priređena je 1979. Nova Vulgata. Zbog značenja i utjecaja biblijskog teksta u kulturi svakog naroda, u priređivanju suvremenih prijevoda Biblije često rade zajednički egzegeti i lingvisti. Prevođenje Biblije u Hrvata U hrvatskim krajevima biblijski tekstovi tijekom povijesti prevođeni su na tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Pisani su glagoljicom, latinicom, bosančicom i ćirilicom. Najstariji biblijski termini s hrvatskim osobinama jesu bilješke iz XI. i XII. st. na marginama Radonove Biblije. Staroslavenski prijevod Ćirila i Metodija iz IX. st. bio je prihvaćen i među Hrvatima. Najraniji hrvatski biblijski tekstovi priređivani su za lekcionare, izbor biblijskih čitanja za liturgijske potrebe. Hrvati su u XIII. st. imali liturgijske glagoljske knjige. O tome svjedoči pismo pape Inocenta IV. senjskomu biskupu iz 1248. kojim se otklanja sumnja u pravovjernost takvih knjiga. Tijekom stoljećâ nastajali su lekcionari s dijalektalnim i alfabetskim osobitostima. Očuvani fragment korčulanskog lekcionara iz XIV. st. na čakavskom najstariji je rukopis neke knjige uopće na hrvatskom jeziku. Na čakavskom je i zadarski lekcionar iz XV. st. Sa splitskim Bernardinovim Lekcionarom na čakavskome Hrvati dobivaju 1495. prvu tiskanu knjigu latinicom na hrvatskome. N. Ranjina iz Dubrovnika pripremio je 1508. prvi lekcionar na štokavskom narječju. U XVI. st. pojavljuju se tri protestantske postile redom glagoljicom, latinicom, pa ćirilicom. I. Bandulavić je 1613., imajući za uzor Bernardinov Lekcionar, priredio lekcionar na štokavskom za Bosnu. Lekcionar B. Kašića, autora prve hrvatske gramatike, tiskan je 1641. u Rimu. Zaslugom A. Vramca izlaze 1586. lekcionari na kajkavskom Postila po nedelne dni te Postila po godovne dni. Nedjeljna su čitanja bila popraćena tumačenjem. Raniji kajkavski lekcionari nisu sačuvani. U kajkavskim krajevima bio je prihvaćen osobito lekcionar Szveti Evangeliomi N. Krajačevića iz 1651. Gradišćanski Hrvati dobivaju svoj lekcionar 1732. Biblijska poetska zbirka psalama prevođena je selektivno za redovnički Mali oficij, no nastali su vrlo rano i cjeloviti prijevodi psaltira. S područja Dubrovnika je tzv. Vatikanski hrvatski molitvenik iz XIV. st. koji je najstariji hrvatski rukopisni oficij s psalmima. God. 1512. tiskan je jedan takav molitvenik kao prva tiskana knjiga na bosančici. U XVI. st. izlaze Psalmi Davidovi Luke Bračanina. I. Gundulić, kao i više pjesnika prije i nakon njega, slobodnije su prepjevali dio ili cijeli psaltir. Prevođenjem psalama i biblijskih tekstova općenito je obogaćivano hrvatsko teološko i drugo nazivlje. Na hrvatskom području od XV. st. do danas nastalo je najmanje osam cjelovitih prijevoda Biblije na hrvatski jezik, od kojih su četiri u cjelini i tiskana. Za prvi cjeloviti biblijski prijevod na hrvatski dao je nalog 1521. Bernardin Frankopan Grobnički. Za njegovu se Bibliju zanimaju P. Trubar, u predgovoru svojega slovenskog NZ 1557., i Riječanin F. Barbo. Sačuvani su prijevodi Post i Izl u Dubrovniku iz XV/XVI. st. Protestanti P. Trubar, S. Konzul Istranin i A. Dalmatin izdaju u Tübingenu (pa Urachu) Novi zavjet glagoljicom u dva dijela 1562. i 1563., a 1564. i Proroke. Kada je B. Kašić 1625. započeo s prijevodom SZ, već je imao svoj prijevod NZ. Taj drugi cjeloviti hrvatske prijevod Biblije ostao je u rukopisu. Crkvene su ga vlasti odbile tiskati iz jezičnih razloga. Bio je na narodnome jeziku i latinici, a ne na crkvenoslavenskoj jezičnoj tradiciji. U XVIII. st. S. Rusić priređuje u Dubrovniku Novi Uvjet na narodnome jeziku. Rukopis trećega cjelovitog hrvatskog prijevoda Biblije, Poljička Biblija, na štokavskoj ikavici, čije je prevođenje počelo 1768., čuva se u arhivu HAZU. M. Jurjetinović-Ivakić Kaštelanin popratio je 1794. svoje Pismo Sveto Staroga Zakona pučkoga razglasa komentarom. M. Vrhovac inicira 1803. kajkavski biblijski prijevod, no posao nije dovršen. Napokon, kao prvi cjelovito tiskani hrvatski prijevod, izlazi u Budimu u 6 svezaka Sveto pismo… sada u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskog prenešeno s paralelnim latinskim tekstom i bilješkama. Prevoditelj toga četvrtoga cjelovitog biblijskog teksta na hrvatski bio je M. P. Katančić. Oko 30 godina nakon Katančića, 1858–61., Hrvati dobivaju drugi cjelovito tiskani prijevod Biblije u Beču pod naslovom Sveto pismo staroga i novoga uvita u 12 svezaka. Autor ovoga petoga cjelovitog prijevoda, na dalmatinskoj štokavskoj ikavici, bio je I. M. Škarić. Marom B. Šuleka izlazi 1877. pohrvaćeni NZ s Psalmima, a u srodnoj obradbi M. Rešetara 1895. i cijela Biblija Đ. Daničića i V. Karadžića. Iste god. počinje izlaziti u Sarajevu Sveto pismo Novoga zavjeta J. Stadlera u 4 sveska s komentarom. Prijevod V. Čebušnika Sveto Pismo Staroga i Novoga zavjeta, 1811. i 1813., nema cjelovit SZ, a jezično se oslanja na V. Karadžića. Sveto Pismo Novoga Zavjeta F. Zagode iz 1925. priređeno je prema grčkom izvorniku i Vulgati i oslobođeno utjecaja prijevoda V. S. Karadžića. Između dvaju svjetskih ratova A. Sović prevodi s izvornih jezika cijelu Bibliju. Taj šesti cjeloviti hrvatski prijevod ostaje u rukopisu, ali će biti poslije dijelom upotrijebljen za tzv. Zagrebačku Bibliju. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta I. E. Šarića iz Sarajeva sedmi je cjeloviti hrvatski prijevod, treći u cjelini tiskan 1941–42. U prijevodu Lj. Rupčića izlazi 1967. Novi zavjet. Velik uspjeh doživio je osmi hrvatski prijevod cijele Biblije, četvrti cjelovito tiskan, Biblija: Stari i Novi zavjet, tzv. Zagrebačka Biblija iz 1968. Tekst s izvornih jezika prevelo je više prevoditelja, izdanje su priredili zajednički bibličari i književnici pod uredničkim vodstvom J. Kaštelana i B. Dude. Ta je Biblija postala »koine hrvatskog jezika« (T. Ladan) u okolnostima koje su bile vrlo nepovoljne za taj jezik. S. Grubišić, jedan od prevoditelja Zagrebačke Biblije, izdao je u Chicagu, 1973–84., svoj prijevod SZ, Hrvatsku Bibliju u 8 svezaka, da otkloni »neujednačenosti« Zagrebačke Biblije. Luksuzno izdanje Ilustrirane Biblije mladih iz 1968. doživjelo je desetak izdanja. Sličnu dobru prihvaćenost ima i prijevod Novoga zavjeta B. Dude i J. Fućaka kojega su tekstovi priređivani prvotno za liturgijske potrebe. Taj će NZ 1992. biti popraćen uvodima i bilješkama francuskoga ekumenskog prijevoda Biblije (TOB). Isti će prijevod 1994. nadomjestiti Rupčićev prijevod NZ u Zagrebačkoj Bibliji, koja izlazi s prevedenim uvodima i bilješkama iz La Bible de Jérusalem. Prijevod G. Raspudića Novi zavjet izlazi 1987., a u prijevodu T. Ladana pojavile su se 4 novozavjetne knjige: Evanđelje po Ivanu (1980), Evanđelje po Luki (1985), Evanđelje po Marku (1990), Apokalipsa (1992). Važnost Biblije prelazi okvire njezine vjerske upotrebe. Biblija, enciklopedija židovske religije, povijesti, filozofije i književnosti, s kršćanstvom i helenizmom dobiva svjetsko značenje. Preko nje su hebrejski, grčki, a i latinski jezik, stil, pojmovi, estetika i moral duboko impregnirali jezike, misaoni svijet i mentalitet europskih narodâ. Biblijski prijevodi postali su temelj i plodno tlo za osnivanje i razvoj pismenosti i književnosti mnogih naroda, pa tako i hrvatskoga. Hrvatsku kulturu, kao i ostale europske kulture, posebice likovne umjetnosti i književnost, nemoguće je razumjeti bez poznavanja biblijskog sadržaja. Terminološki i tematski Biblija je prožela hrvatsku književnost od M. Marulića (Judita u versih harvacki složena, Davidijada) do S. S. Kranjčevića i M. Krleže (Adam i Eva, Saloma). MG118 (N)

Autor - osoba Lawrence, David Herbert, 1885-1930 = Lorens, Dejvid Herbert, 1885-1930 Naslov Apokalipsa / D. H. Lorens ; preveo Jovica Aćin Jedinstveni naslov Apocalypse. srpski jezik Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina [1989] Izdavanje i proizvodnja Beograd : Grafos, [1989] ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 127 str. ; 19 cm Drugi autori - osoba Aćin, Jovica, 1946- = Aćin, Jovica, 1946- Zbirka Horizonti / [Grafos, Beograd] Napomene Prevod dela: Apocalypse / D. H. Lawrence Napomene i bibliografske reference uz tekst. Predmetne odrednice Sveto pismo. Novi zavet. Otkrivenje svetoga Jovana Bogoslova – Tumačenja Stanje: mestimično podvlačeno grafitnom olovkom, može se obrisati Dejvid Herbert Ričard Lorens poznatiji kao D. H. Lorens (engl. David Herbert Richards Lawrence; Istvud, Velika Britanija, 11. septembar 1885 – Vans, Francuska, 2. mart 1930) bio je engleski pisac. Pisao je pesme, priče, romane, drame, eseje, psihološko-filozofske studije i putopise, ali je najznačajniji po svojim romanima i pripovetkama u kojima se bavi psihologijom ljudskih odnosa, njihovom nagonskom osnovom i industrijalizacijom Engleske i njenim uticajem na društvo. Njegovo najpoznatije delo je roman Ljubavnik ledi Četerli koje je zahvaljujući otvorenom tematizovanju ljudske seksualnosti i preljube dospelo na sud i dugo bilo cenzurisano sve dok nije 30 godina nakon Lorensove smrti konačno objavljeno u svom integralnom obliku. I u drugim svojim delima Lorens se nije libio da otvoreno progovori o muško-ženskim odnosima i represivnim društvenim normama engleskog društva zbog čega se čitav život borio sa cenzurom. Uz Džejmsa Džojsa i Virdžiniju Vulf danas se smatra jednim od najvećih pisaca modernizma koji su pisali na engleskom jeziku. Bavio se i slikarstvom. D. H. Lorens je rođen u Istvudu u srednjoj Engleskoj u porodici rudara kao četvrto od ukupno petoro dece Artura Lorensa i Lidije Birdsol. Otac mu je bio alkoholičar i gotovo nepismen, ali je majka, inače učiteljica koja je radila kao čipkarka da bi izdržavala porodicu, mnogo polagala na njegovo obrazovanje, naročito pošto je Lorensov stariji brat umro. U trinaestoj godini je pošao u višu školu u Notingemu ali je napustio pošto se zaposlio u fabrici hirurških pomagala. Upoznao je Džesi Čejmbers sa kojom je zajedno čitao i razovarao o pročitanim knjigama. Ona ga je inspirisala da počne da piše.[3] Pohađao je razne kurseve i naposletku stekao diplomu učitelja. Majka mu umire od raka 9. decembra 1910. i ubrzo posle toga Lorens se verio sa Lui Barouz, prijateljicom sa koledža.[3] Radio je kao učitelj sve dok nije objavio svoj prvi roman Beli paun 1911. godine. Nakon toga, živeo je od svog književnog rada. Dve godine je proveo na proputovanju kroz Nemačku i Italiju. Vrativši se u Englesku, jula 1914. oženio se Nemicom Fridom Vikli koja je zbog njega napustila muža, Lorensovog profesora Ernesta Viklija i troje dece. Bio je proganjan zbog sumnje da je bio nemački špijun za vreme Prvog svetskog rata i dugo nije mogao da dobije pasoš. Godine 1919, Lorens je sa Fridom napustio Englesku i živeo potom u Italiji, Nemačkoj, Australiji, Cejlonu, Novom Zelandu, Tahitiju, Francuskoj, Sjedinjenim Državama, Meksiku i Novom Meksiku. U Taosu u Novom Meksiku stekao je krug učenica čije svađe oko njegove pažnje su postale osnova legende o njemu. Ceo život je bio bolešljiv i umro je u 44. godini od tuberkuloze u Vansu u francuskim Primorskim Alpima. Mnogi su ga tada smatrali pornografom koji je proćerdao svoj talenat. Književni ugled mu je porastao nakon pozitivnih mišljenja značajnih književnih kritičara poput E. M. Forstera i naročito F. R. Livisa. Njegov prijatelj i poštovalac njegovog dela Oldos Haksli izdao je 1932. izbor Lorensovih pisama, koja daju živopisnu sliku Lorensovog lutalačkog života i njegovog odnosa sa svojim prijateljima i poznanicima. Književni rad Lorens je bio plodan pisac koji je za dvadesetak godina svog književnog rada napisao oko 30 tomova različitih književnih dela nejednakog kvaliteta. Najpre je pisao pesme pod uticajem Ezre Paunda i imažista, objavivši ih prvi put u časopisu English Review 1909. godine, ali je odbio Paundov poziv da se pridruži njegovom književnom kružoku odlučivši da ostane nezavistan. Njegova poezija crpi inspiraciju iz prirode, peva o unutrašnjem životu biljaka i životinja, dok s druge strane izražava otvoreno negativan stav prema konzervativnom engleskom društvu i njegovom puritanskom moralu te industrijalizaciji koja dovodi do otuđenja kojima Lorens suprotstavlja nagonski život, seksualnost, podsvesno i prirodu.[4] Pošto je kritikovao političare, Prvi svetski rat i imperijalističku politiku, cenzura je toliko uništila njegove pesme da su bile gotovo nečitljive, a to je bio samo početak njegovih borbi sa cenzurom.[9] Dve njegove najpoznatije pesme koje su prisutne u svim antologijama su „Snake“ i „How Beastly the Bourgeoisie is“ a njegova najznačajnija zbirka pesama je Birds, Beasts and Flowers koja je objavljena 1923. Već u svom prvom romanu Beli paun predočio je sve teme koje će kasnije razvijati. Njegov drugi roman Sinovi i ljubavnici objavljen je 1913. To je autobiografsko delo koje se oslanja na tradiciju engleskog realističkog romana inspirisano Lorensovim odnosom sa majkom te se može tumačiti kao psihološka studija o borbi sina da se odvoji od majke i, naposletku, o Edipovom kompleksu. 1915. izlazi njegov prvi veliki roman Duga na koji se 1920. nastavlja roman Zaljubljene žene. U prvom romanu Lorens slika uticaj postepene industrijalizacije na englesku porodicu čiju istoriju prati kroz tri generacije. Drugi roman je prikaz već industrijalizovane Engleske i njen uticaj na Lorensu savremeno društvo. Istorijske prilike su u oba dela osnova na kojoj pisac daje psihološki iznijansiranu sliku muško-ženskih odnosa, podsvesno i instinktivno u čoveku i odnos čoveka i prirode. Roman Aronova palica iz 1922. pokazuje uticaj Ničea, a u Kenguru koji je izašao 1923. Lorens je prikazao svoju ideju natčoveka. Kad se pojavio roman Ljubavnik ledi Četerli, to je umnogome uzdrmalo puritanske slojeve engleskog društva zbog otvorenog tematizovanja ljudske a naročito ženske seksualnosti zbog čega je ovo delo postalo predmet oštre cenzure kao pre njega Duga u nešto manjem obimu. Roman je najpre izašao 1928. u Firenci u Italiji, a sledeće godine u Francuskoj i Australiji. Prvo englesko necenzurisano izdanje izašlo je tek 1960. Kada ga je objavila, izdavačka kuća Penguin Books je optužena za opscenost. Glavni tužilac Mervin Grifit Džons pitao je u toku suđenja: „Da li biste odobrili svojim mladim sinovima, mladim ćerkama – jer devojke mogu da čitaju kao i dečaci – da čitaju ovu knjigu? Da li je to knjiga koju bi ostavili u vašoj kući? Da li je to knjiga koju biste poželeli da vaša žena ili vaše sluge pročitaju?“ Ipak, izdavač je dobio slučaj, i to jednoglasnom odlukom porote koja se sastojala od tri žene i devet muškaraca. Ovaj sudski proces je izazvao ogroman publicitet zbog kojeg se roman prodao u 3 miliona primeraka. Sudska odluka da dozvoli objavljivanje integralnog romana smatra se prekretnicom u istoriji slobode izražavanja i otvorene diskusije o seksu u popularnoj kulturi. Romani The White Peacock (1911) The Trespasser (1912) Sons and Lovers (1913) The Rainbow (1915) Women in Love (1920) The Lost Girl (1920) Aaron`s Rod (1922) Kangaroo (1923) The Boy in the Bush (1924) The Plumed Serpent (1926) Lady Chatterley`s Lover (1928) The Escaped Cock (1929), kasnije preimenovano u The Man Who Died Zbirke priča The Prussian Officer and Other Stories (1914) England, My England and Other Stories (1922) The Horse Dealer`s Daughter (1922) The Fox, The Captain`s Doll, The Ladybird (1923) St Mawr and other stories (1925) The Woman who Rode Away and other stories (1928) The Rocking-Horse Winner (1926) Mother and Daughter (1929) The Virgin and the Gipsy and Other Stories (1930) Love Among the Haystacks and other stories (1930) The Lovely Lady and other tales (1932) The Tales of D.H. Lawrence (1934) – Heinemann Collected Stories (1994) – Everyman`s Library Poezija Love Poems and others (1913) Amores (1916) Look! We have come through! (1917) New Poems (1918) Bay: a book of poems (1919) Tortoises (1921) Birds, Beasts and Flowers (1923) The Collected Poems of D H Lawrence (1928) Pansies (1929) Nettles (1930) The Triumph of the Machine (1930) Last Poems (1932) Fire and other poems (1940) The Complete Poems of D H Lawrence (1964), ed. Vivian de Sola Pinto and F. Warren Roberts The White Horse (1964) D. H. Lawrence: Selected Poems (1972), ed. Keith Sagar Snake and Other Poems Eseji Movements in European history (1921) Psychoanalysis and the unconscious (1921) Fantasia of the unconscious (1922) Studies in classic American literature (1923) Reflections on the death of a porcupine and other essays (1925) Pornography and obscenity (1929) Assorted articles (1930) Apocalypse (1931) Phoenix: the posthumous papers of D H Lawrence (1936) Phoenix II: uncollected, unpublished and other prose works by D H Lawrence (1968) Putopisi Uredi Twilight in Italy and Other Essays (1916), edited by Paul Eggert. Cambridge University Press.1994. ISBN 978-0-521-26888-2.. Twilight in Italy paperback reissue, I.B.Tauris. 2015. ISBN 978-1-78076-965-3. Sea and Sardinia (1921), edited by Mara Kalnins. Cambridge University Press.1997. ISBN 978-0-521-24275-2. Mornings in Mexico and Other Essays (1927), edited by Virginia Crosswhite Hyde. Cambridge University Press.2009. ISBN 978-0-521-65292-6.. Sketches of Etruscan Places and other Italian essays (1932), edited by Simonetta de Filippis. Cambridge University Press.1992. ISBN 978-0-521-25253-9. D. H. Lorens u prevodima na srpski i hrvatski jezik Romani Lady Chatterley i njezin ljubavnik / D. H. Lawrence ; preveo s engleskoga Iso Velikanović. - Zagreb : Binoza. 1937. Sinovi i ljubavnici. Sv. 1-2 / D. H. Lorens ; [preveo s engleskog originala Mihailo R. Stojović]. - Beograd : Kosmos. 1939. Sinovi i njihove ljubavi. Knj. 1-2 / D. H. Lawrence ; preveli Mira Jurkić-Šunjić i Mirko Jurkić ; uvod napisao Josip Torbarina. - Zagreb : Matica hrvatska. 1943. Zaljubljene žene. [Knj. 1-2] / D. H. Lorens ; [preveo s engleskog originala Nenad Jovanović]. - Beograd : Omladina. 1954. Duga / David Herbert Lawrence ; [preveo Zlatko Gorjan]. - Zagreb : Zora. 1955. Sinovi i ljubavnici / D. H. Lawrence ; [prevela s engleskog Tatjana Blažeković]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1955, 1975. Ljubavnik lady Chatterley / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskog Milivoj Mezzorana]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1956, 1958, 1963, 1966, 1975. Bijeli paun / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskog Mladen Car]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1957, 1975. Prekršitelj / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskog Milivoj Mezzorana]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1960, 1975. Aronova palica / D.H. Lawrence ; preveo s engleskog Omer Lakomica. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1961. Sinovi i ljubavnici : roman / D. H. Lorens ; [preveo s engleskog Mihailo R. Stojović]. - Beograd : Prosveta. 1963, 1966. Izgubljena devojka. 1-2 / D. H. Lorens ; [prevela Kaliopa Nikolajević]. - Cetinje : Obod. 1965. Duga / D. H. Lawrence ; [preveo s engleskoga Zlatko Gorjan]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1975. Prva Lady Chatterley : (prva verzija romana „Ljubavnik Lady Chatterley“) / D. [David] H. [Herbert] Lawrence ; predgovor Frieda Lawrence ; prevela s engleskoga Ljerka Radović. - Zagreb : Naprijed. 1976, 1983. Zaljubljene žene. Knj. 1-2 / D. [David]H. H. [Herbert] Lawrence ; prevela s engleskoga Ljerka Radović. - Zagreb : Naprijed. 1976. Duga / David Herbert Lawrence ; preveo Zlatko Gorjan. - Zagreb : Liber. 1981. Ljubavnik Lady Chatterley / D. H. Lawrence ; preveo s engleskog Milivoj Mezzorana. - Split : Logos. 1983. Zaljubljene žene / D. [David] H. [Herbert] Lawrence ; preveo s engleskog Milosav Popadić ; predgovor Ivo Vidan. - Sarajevo : Veselin masleša. 1987. ISBN 978-86-21-00097-5. Ljubavnik ledi Četerli / D. H. Lorens ; prevod i predgovor Svetozar Ignjačević. - Beograd : Nolit. 1988. ISBN 978-86-19-01597-4. Ljubavnik ledi Četerli : roman, prva verzija / D.H. Lorens ; preveo Branko Vučićević. - Beograd : BIGZ. 1990. ISBN 978-86-13-00407-3. Ljubavnik ledi Četerli : roman : prva verzija / Dejvid Herbert Lorens ; preveo Branko Vučićević. - Beograd : Draganić. 2004. ISBN 978-86-441-0545-9. Prva ledi Četerli / D. H. Lorens ; [prevod Marija Janić]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2004. ISBN 978-86-331-1689-3. Ljubavnik lejdi Četerli / Dejvid Herbert Lorens ; prevod Svetozar Ignjačević. - Podgorica . Daily Press.2005. ISBN 978-86-7706-069-5. Prekršilac / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2179-8. Sinovi i ljubavnici. Knj. 1 / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2243-6. Sinovi i ljubavnici. knj. 2 / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2244-3. Beli paun. Knj. 1-2 / D. H. Lorens ; [prevela Milica Pavlović]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2492-8. Duga. Knj. 1 / D. H. Lorens ; [prevela Milica Pavlović]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2541-3. Duga. Knj. 2 / D. H. Lorens ; [prevela Milica Pavlović]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2542-0. Ljubavnik ledi Četerli / Dejvid H. Lorens ; prevod Svetozar Ignjačević. - Beograd : Novosti. 2006. ISBN 978-86-7446-107-5. Sinovi i ljubavnici / D. H. Lorens ; [preveo Branislav Stanojević]. - Beograd : Zograf. 2007. ISBN 978-86-7578-175-2. Prekršilac / D. H. Lorens ; [prevod Ana Peković]. - 2. izd. - Beograd : Narodna knjiga. 2007. ISBN 978-86-331-3265-7. Ljubavnik ledi Četerli / Dejvid H. Lorens ; prevod Svetozar Ignjatović [i. e. Ignjačević]. - Novi Sad : Kuća dobre knjige. 2011. ISBN 978-86-87445-16-1. Ljubavnik ledi Četerli / D. [Dejvid] H. [Herbert] Lawrence ; prevod s engleskog Svetozar M. Ignjačević. - Beograd : Plato. 2014. ISBN 978-86-447-0673-1. Ljubavnik ledi Četerli / D. H. Lorens ; prevod sa engleskog Svetozar M Ignjačević uz intervencije Zvezdane Šelmić. - Beograd : Vulkan izdavaštvo. 2016. ISBN 978-86-10-01777-9. Zbirke priča i priče u časopisima Uredi Žena koja je odjahala od kuće : roman / D. H. Lorens ; s engleskog Nik. B. Jovanović. - Beograd : Narodna knjižnica. [19??]. Sent Mor ; Devica i Ciganin / D. H. Lorens ; [s engleskog preveo Ranko Bugarski]. - Sarajevo : Džepna knjiga. 1959. Lisac i druge priče / Dejvid Herbert Lorens ; [s engleskog preveo Aleksandar V. Stefanović]. - Sarajevo : Svjetlost. 1960. Čovjek koji je umro / D. H. Lawrence ; [preveli s engleskog Mirjana i Dragan Vilke]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1962. Pruski oficir ; Lisac / D. H. Lorens ; [preveo Aleksandar V. Stefanović]. - Beograd : Rad. 1963, 1967. Djevica i ciganin / D. H. Lawrence ; [preveli s engleskoga [prvo i drugo delo] Mirjana i Dragan Vilke, [treće delo] Ante Lakoš]. - Rijeka : „Otokar Keršovani“. 1975. Čovek koji je umro / D. H. Lorens ; [s engleskog preveo Đorđe Krivokapić]. - Beograd : Rad. 1989. ISBN 978-86-09-00198-7. Pruski oficir i druge pripovetke / Dejvid Herbert Lorens ; preveo s engleskog Nikola Radosavljević ; predgovor Zoran Paunović. - Beograd : Nolit. 1997. ISBN 978-86-19-02158-6. Jedno drugom smo potrebni / H. D. Lorens ; sa engleskog prevela Vesna Dragojlov. - U: Krovovi. - God. 7, br. 27/28 (1992), str. 47-50. ISSN 0353-6351 Kćer trgovca konjima / D. H. Lorens ; [s engleskog prevela Bojana Ranković]. - Beograd : Rad. 2000. ISBN 978-86-09-00700-2. Slijepac / Dejvid Herbert Lorens ; prevela Marija Knežević. - U: Stvaranje. - Vol. 56, br. 1/3 (2001), str. 34-52. ISSN 0039-422X Devica i ciganin / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - Beograd : Politika : Narodna knjiga. 2005. ISBN 978-86-331-2126-2. Devica i ciganin / D. H. Lorens ; [prevela Ana Peković]. - 2. izd. - Beograd : Narodna knjiga - Alfa. 2007. ISBN 978-86-331-3273-2. Žena koja je odjahala od kuće / Dejvid Herbert Lorens ; [preveo Nikola Jovanović]. - Beograd : Alma. 2010. ISBN 978-86-7974-159-2. Poezija Uredi Ribe / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog prevela Ivana Milankova. - U: Gradina. - God. 26, br. 6 (1989), str. 109-113. ISSN 0436-2616 Poezija D. H. Lorens ; s eng. prev. Mirko Magarašević. - Sadrži: Morska liga, Argonauti, Životna bitka, Usamljenost, Po gradovima, Pansies, Budimo ljudi... i dr. — U: Mostovi. - 21, 3/4 (1990), str. 111-119. ISSN 0350-6525 Brod smrti / D. H. Lorens ; prevela s engleskog Tatjana Risojević. - Sadrži: Mala kornjača, Početak, kraj i Brod smrti. — U: Reč. - God. 3, br. 23/24 (1996), str. 78-83. ISSN 0354-5288 Dok je život bujao / D. H. Lorens ; prev. i belješka Tatjana Risojević. - Sadrži: Zadušnice, Kolibri, More, Kako su odvratni buržuji ... i dr. — U: Sveske. - God. 9, br. 33/34 (1997), str. 182-185. ISSN 0353-5525 Labud / Dejvid Herbert Lorens ; preveo sa engleskog Raša Livada. - Tematski blok: Mala antologija pesama o labudu. — U: Međaj. - [God. 20], br. 46 (2000), str. 6. ISSN 0351-5451 Poezija / D. H. [Dejvid Herbert] Lorens ; prevela i pogovor napisala Tatjana Lozanovska. - Sremski Karlovci : Brankovo kolo. 2002. Glasovir / Dejvid Herbert Lorens ; odabrao, prepjevao i priredio, bilješke i biografske podatke napisao Robert G. Tillы. - Nadređeni stv. nasl.: Anglo-američke poetike. — U: Kvartal. - Br. 1 (2003), str. 54. ISSN 1451-6772 Zeleno / Dejvid Herbert Lorens ; priredio i preveo Nikola Živanović. - (Antologija imažističke poezije). - U: Gradina. - God. 45, br. 29/30 (2009), str. 143-145. ISSN 0436-2616 U čamcu ; Pismo iz grada: sivim martovskim jutrom ; Posle opere ; Palimpsest sutona / Dejvid Herbert Lorens ; [izbor, beleška i prevod Vladimir Jagličić]. - U: Lipar. - God. 10, br. 38/40 (2009), str. 450-451. ISSN 1450-8338 Hladnoća u ljubavi / D. H. Lorens ; prevela Tatjana Lozanovska. - U: Da dopletem venac započeti : panorama poezije / priredio Nenad Grujičić. - Sremski Karlovci : Brankovo kolo. 2013. ISBN 978-86-85203-86-2. str. 34-35. Eseji Uredi Pornografija i opscenost / D.[David] H.[Herbert] Lorens. — U: Savremenik. - God. 13, knj. 25, br. 2 (februar 1967), str. 97-110. ISSN 0036-519X Tajne feniksa : odabrani eseji / D.H. Lorens ; izbor Mirko Magarašević ; prevod David Albahari ... et al. - Beograd : Rad. 1977. Poov „Pad kuće Ašer“ / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog prevela Danica Šterić. - Odlomak iz knjige D. H. Lorensa Studies in Classic American Literature, objavljene 1923 god. — U: Gradina. - God. 24, br. 1 (1989), str. 70-73. ISSN 0436-2616 Apokalipsa / D. H. Lorens ; preveo Jovica Aćin. - Beograd : Grafos. 1989. Apokalipsa / D. H. Lorens ; [preveo Jovica Aćin]. - Beograd : Rad. 1996. ISBN 978-86-09-00415-5. Apokalipsa / D. H. Lorens ; [preveo Jovica Aćin]. - Nova Pazova : Bonart. 2002. ISBN 978-86-503-0075-6. Apokalipsa / Dejvid Herbert Lorens ; preveo Jovica Aćin. - Beograd : Službeni glasnik. 2009. ISBN 978-86-519-0156-3. Sezanova borba / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog jezika preveo Milovan Novaković. – Odlmak iz Introduction to these Paintings; D. H. Lawrence, Late Essays and Articles. Cambridge University Press.1994. str. 201-215.. - U: Gradina. - God. 61, br. 66/67 (2015), str. 286-297. ISSN 0436-2616 Putopisi Uredi Suton nad Italijom / Dejvid Herbert Lorens ; s engleskog prevela Marija Knežević. - Nikšić : Jasen. 2001. Etrurska mjesta / Dejvid Herbert Lorens ; sa engleskog prevele i predgovor napisale Marija Knežević i Aleksandra Nikčević-Batrićević. - Podgorica : Oktoih. 2005. ISBN 978-86-7659-346-0. Italija / Dejvid Herbert Lorens ; preveo sa engleskog Milan Miletić. - Beograd : Službeni glasnik. 2012. ISBN 978-86-519-0473-1. Etrurske naseobine / D. H. Lorens ; preveo Milan Miletić. - Beograd : Bukefal E. O. N. 2016. ISBN 978-86-89107-73-9. Jutra u Meksiku / D. H. Lorens ; preveli sa engleskog Angelina Mišina i Pavle Rak. - Beograd : B. Kukić ; Čačak : Gradac K. 2018. ISBN 978-86-89901-37-5. MG30