Tvrd povez, Mladost Zagreb 1979, Biblioteka vjeverica, selotejp sa unutrasnje strane, retka i lepo ocuvana knjiga. PD9

ISBN: 9788651513636 Broj strana: 334 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 23 cm Godina izdanja: 2018. Izdavač: Prometej, Novi Sad Izbor od dvesta četrdeset četiri priče, grupisane u više tematskih oblasti. Uvodni tekst ukazuje na osnovna žanrovska obeležja, tematsko-motivske činioce, najznačajnije likove i jezičko-stilska sredstva šaljivih narodnih pripovedaka. Priče su preuzimane iz sakupljačkih zbirki, časopisa, antologija, neobjavljenih rukopisa, u vremenskom rasponu od nekoliko vekova (najstariji zapisi su s početka devetnaestog, a najnoviji iz prvih decenija dvadeset prvog veka), najviše iz Srbije, ali i iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske... U izbor su ušle i one pripovetke koje nazivamo „posrbama“, a koje su prevedene vremenom postale deo i naše usmene folklorne tradicije.

Slavonski Brod, 1996. Veću format, tvrd povez sa omotom, 205 bogato ilustrovanih strana (radovi učenika). Lepo očuvana knjiga. Ima posvetu na predlistu.

Ivana Nešić, Azra Kostić Prčić - Priče o prkosnim srpkinjama - 50 smelih žena Srbije, Urban Reads, Beograd 2018 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Lepo očuvano. 209 strana H/PD/4M

1-Price iz nevena 1954 2-Ben Hur-Luis Valas 1937 3-Svemocno oko-Cedo Vukovic 1953 4-Tajna barake 33-Ivan Bratko 1955 5-Nasi djecaci-Mato Lovrak 1954 6-Rosna rukovet 1955 7-Cunko-Mirko Milojkovic 1956 8-Koralno ostrvo-po kapetanu Merijetu 1955 9-Tera baba kozlice-Danica Bandic 1953 10-Morski lovac-Nikolaj Cukovski 1962 11-Tri musketara-Aleksandar Dima 1966 12-Crna braca-France Bevk 1961 13-Cudotvorna iskra-Vojislav Popovic 14-Zgode iz grada ric rac-Lojze Kovacic 1965 15-Veliki talas-perl Bak 1961 16-Pisma iz sume-Desanka Maksimovic 17-Nevidljivi ujak-Marsel Verite 1965 18-Crvena jedra 1965 19-Dozivljaji neznajka i njegovih drugova-N.Nosov 20-Izo Mizo i klan klan-Angel Karalijcev ocuvane-korice iskrzane po obodu LOK.3

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Jelena Grujicic Laza Lazić (Sombor, 23. jun 1929) je srpski književnik i pisac.[1][2] Život Rođen 23. juna 1929. godine, u Somboru gde je završio osnovnu školu („Braće Mihailović“ – slavnu Vežbaonicu) i gimnaziju (sada „Veljko Petrović“). Studirao je filozofiju i jugoslovenske jezike i književnost u Beogradu.[3] Aktivan je u srpskoj književnosti od 1952. kao pisac, urednik, izdavač, prevodilac i kulturni aktivista. Član je Udruženja književnika Srbije i Matice srpske od 1956. godine, Osim literature za odrasle, počeo je 1970-ih da objavljuje i knjige za decu. Do sada mu je izišlo tridesetak knjiga za mlade čitaoce svih uzrasta, romana, pripovedaka, pesama, poema, bajki i drugih oblika umetničke književnosti. Bio je urednik vodećih književnih časopisa, urednik lepe književnosti u velikim izdavačkim preduzećima i saradnik radija, gde su mu emitovani prilozi, drame, muzičko-literarne višegodišnje serije. Sekretar časopisa Savremenik i urednik u Kulturi.[2] O knjigama i delu Laze Lazića pisali su u knjigama, časopisima i listovima između ostalih: ak. Milan Bogdanović, ak. Predrag Palavestra, Miloš I. Bandić, Bogdan A. Popović, Slobodan Marković, Vasa Pavković, Ljiljana Šop, Predrag Protić, ak. Dušan Kostić, Radojica Tautović, ak. Stevan Raičković, ak. Pavle Ugrinov, ak. Aleksandar Tišma, Jovan Dunđin, Vera Janićijević, Sava Babić, Bogdan Čiplić, Ivan Šop, ak. Vladeta Vuković, ak. Risto Vasilevski, Raša Popov, Milosav Mirković, Žika Bogdanović, arh. Slobodan Mašić, Hasan Merdžan, Petar Žebeljan, Gordana Maletić, Jovan Ljuštanović i mnogi drugi.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Slavko MAric Omot: Raul Goldoni PIRGO - Anđelka Martić Priča o prijateljstvu dečaka i laneta u danima Drugog svetskog rata. Zagreb 1964 god, 115 str, tvrd povez Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

ISBN: 9788664030069 Broj strana: 424 Pismo: Latinica Format: 21 cm Izdavač: Kreativna radionica Balkan Odabrani autori Alisa Salopek Violeta Aleksić Ana Jovanović Dobroslav Petričević Marija Rožić Jovan N. Bundalo Ramiz Nani Šaćirović Dragan Stodić Ana Babić Antonia Prgomet Gorjana Ana Dabić Franjo Frančić Dušan Mijajlović Adski Milica Spinčić Aleksandra Lalić Mirjana Đapo Helena Himel Jelena Božić Jelena Kočović Branka Mumalo Mario Lovreković Milica Mica Petković Mirjana Tachlinski Radojko Lako Veselinović Saša Z. Stanković Stela Mihailović Stevan Šarčević Tamara Lucić Dinić Tamara Maksimović Tanja Mlađen Todor Dode Rajić Zoran Krstić Vladimir Perić Slavica Mršić Petrović Barbara Šoda Amra Agić Andrija Božović Elizabeta Vojinović Nikolić Ljubisav Grujić Dragan Vilić Đorđe Vojnović Ozrenka Kapetanov Ivana Gudelj Klara Leskovar Lejla Kašić Milena StojanovićSanja Radovanović Josipa Lesinger Selma Šljuka Sara Damnjanović Svetlana Radosavljević Suzana Bunjaku Zlatko Kraljić Mr Jovanka Božić Nina Ćosić Mirjana Komarica Renata Cvetkov Branka Vlajić Ćakić Jovan Bajc Snežana Marko Musinov Saša M Ugrinić Gala Odanović Eldin Mujkić Jelena Bogdanović Radoslav Slavnić Miroslav Pelikan Mateja Marić Miljana Čopa Anđela Karović Bratislav Petrović Branka Selaković Milošević Helena Horvat Branka Vojinović Jegdić Balša Rajčević Vedrana Franjić Maja Stanković Danilo Jelić Tanja Avramović Jagoda Iličić Anđela Pavićević Slobodan Popović Ljiljana Pantelić Novaković LJiljana Milosavljević Dejan Petković Aleksandra Sekulić Stevan Čvorović Andrea Žigić Dolenec Merima Mustafić Dragiša Eraković Jadranka Tarle Bojović Milica Mima Dmitrović Ivana StojanovićKatarina Prlić Jasmina Malešević Mirjana Ranković Matović Anastasija Kocić Dušan Voštinić Kristina Vesković Katarina Furtula Belinda Belovari Marija Solujić Maja Geček Jelić Ljiljana Živković Martina Vukić Marko Hajderer Dušan Varićak Jovana Ristić Dražena Bašić Lovrić Zoran Škiljević Vitomir Ćurčin Andrijana Iveljić Bojan Vorkapić Božica Brkan Milja Končar Dunja Matić Sanja Drča Stefan Stanojević Dragica (Bogdana) Pušonjić Olgica Vešliga Slobodan Ilić Nevena Antić Nikola Radić Iva Damjanović Tanja Stanić Sanja Ilijin Bojana Sekulić Franka Vican Pavle Lazarević Miloš Jovović Rada Ilić Lidija Radisavljević Miodrag Lazarević Nemanja Stević Nusreta Beranac Antonia Došen Midhat Hrnčić

ISBN: 9788660530747 Broj strana: 236 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 16x24 cm Godina izdanja: 2011. Izdavač: Agora Pred nama je Antologija srpske priče s početka 21. veka, Vase Pavkovića, pod nazivom 21 ZA 21. Vasa Pavković jeste jedan od najprisutnijih i najobaveštenijih srpskih kritičara u poslednje tri decenije, a sama knjiga osmišljena je tako da domaćim i stranim čitaocima ukazuje na najzanimljivije pripovedačke glasove sa početka 21. veka. Izbor otvaraju pripovedači sada već starijih generacija: Mirjana Pavlović, Radovan Beli Marković i Slobodan Tišma odnosno Milica Mićić Dimovska i David Albahari. Za njima idu priče najvažnijih pripovedača iz generacije 80-ih, koji su još uvek aktivni, kao što su: S. Basara, S. Marković, Ljubica Arsić, Gordana Ćirjanić, F. Petrinović, Đ. Pisarev, Ivana Dimić i Jelena Lengold. Iz naredne generacije, koja se nadovezala na postmoderniste u knjizi su antologijske priče G. Petrovića, Z. ĆiriĆa, Laure Barne, A. Gatalice, Đ. Jakova, Divne Vuksanović i A. Bjelogrlića. Antologija se završava izabranim pričama M. Spasojevića i B. Adaševića. Na kraju knjige su i precizne beleške o izabranim pripovedačima što daje jednu visokokvalitetnu informaciju o kontekstu iz kojeg nastaje uvid koga ova knjiga nudi.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Dijana Kosec - Bourek Nagrada `Ivana Brlic Mazuranic` Luko Paljetak (Dubrovnik, 19. 8. 1943) je hrvatski književnik akademik. Autor je brojnih zbirki pjesama, knjiga za djecu, znanstvenih studija, članaka, eseja i antologija. Rodio se i odrastao u Dubrovniku u kojem živi i radi. Studirao je hrvatski i engleski jezik na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zadru gdje je kasnije i radio kao asistent. Bio je redatelj i dramaturg Zadarskog kazališta lutaka te jedan od urednika Zadarske revije. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranom disertacije Književno djelo Ante Cettinea 1992. godine. Vrstan je prevoditelj s engleskog, francuskog i slovenskog jezika. Između ostalih preveo je i neka od djela Chaucera, Shakespeara, Byrona, Wildea, Joycea i Prešerna. Preveo je (zajedno sa Zlatkom Tomičićem) i zbirku pjesama makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova [1] . Stalni je član HAZU-a i dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU). Član je i brojnih književnih udruženja u Hrvatskoj i inozemstvu i dobitnik mnogih nagrada i priznanja. Urednik je časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica Hrvatska ogranak Dubrovnik. Mnoge od njegovih pjesama su uglazbljene i postale su nezaobilazni dio dubrovačke i hrvatske pop-kulture (U svakom slučaju te volim, Na Stradunu, pjesme za dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik i druge). Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Vladimir Kirin Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.) Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu. Umjetnički rad Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka. Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918. Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu. Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919. 1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence. Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima. U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh. 1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine. O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva. U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost. Vladimir Kirin: Dolac, 1938. Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta. U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža. Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo. 1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja 1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac. U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat. Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941. Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića. U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku. Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K. U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu. Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“ Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1] U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica. U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Boris Dogan Pjotr Pavlovič Jeršov (ruski: Pëtr Pavlovič Eršov; 6. ožujka [22. veljače] 1815. - 30. kolovoza [18. kolovoza] 1869.) bio je ruski pjesnik i autor poznate poeme bajke Mali grbavac (Konyok-Gorbunok) . Biografija Pjotr Jeršov rođen je u selu Bezrukovo, gubernija Tobolsk (sada Išimski okrug, Tjumenska oblast). U djetinjstvu je živio u gradu Berjozovu. Od 1827. do 1831. studirao je u tobolskoj gimnaziji, gdje je navodno osnovao društvo za etnografsko proučavanje Sibira i čak planirao izdati vlastiti znanstveni časopis. Od 1831. do 1836. Jeršov je studirao filozofiju na Sveučilištu u Sankt Peterburgu, gdje je u dobi od 19 godina napisao svoje remek-djelo, pjesmu iz bajke Mali grbavi konj. Mali grbavac na marki iz 1961. Veliki odlomak iz njega objavljen je 1834. i Jeršovu je donio trenutnu slavu. Aleksandar Puškin je napisao da je Jeršov potpuno upravljao svojim stihovima kao što zemljoposjednik upravlja svojim kmetovima. Puškin je također najavio da će prestati pisati bajke jer je Jeršov to radio puno bolje. Unatoč tome, Puškin je napisao Priču o ribaru i ribici godinu dana nakon ove objave. Godine 1836. Yershov se vratio u Tobolsk, gdje je radio kao nastavnik u tobolskoj gimnaziji. Ravnatelj škole postao je 1858. godine. Jeršov je objavio mnogo lirskih stihova, dramu pod nazivom Suvorov i šef postaje i nekoliko kratkih priča, ali nijedna od njih nije imala isti uspjeh kao Konj grbavac. Navodno je također napisao veliku bajku pod nazivom Ilja Muromets i ogromnu poemu pod nazivom Ivan Carevič u deset tomova i stotinu pjesama, ali ih je naknadno uništio. Sačuvao se samo kratki odlomak iz Ivana Carevića. Jeršov je umro 1869. u Tobolsku. Njegovi biografi bilježe da su katastrofe često pratile njegov život. Godine 1834., neposredno nakon trijumfa Grbavog konja, Pyotrov otac i brat umrli su u roku od nekoliko dana. Godine 1838. umrla mu je majka; 1845. umrla mu je žena; 1847. ponovno se oženio, ali mu je druga žena umrla 1852. Od njegovih 15 djece samo je šestero preživjelo. Boris Dogan, slikar i dizajner, rođen je 1923. godine u Zagrebu, gdje upisuje i pohađa građansku školu, no zbog slabog materijalnog stanja roditelja bio je prisiljen prekinuti školovanje 1940. godine. Partizanskom pokretu priključuje se 1943. godine. Nakon rata nastavlja školovanje te 1945. godine završava gimnaziju, a naredne godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju završava 1950. godine. Po završetku akademije, do 1952. pohađa specijalku kod Ljube Babića, da bi potom postao suradnik u radionici K. Hegedušića, gdje se zadržao do 1960. Godine 1957. postaje članom slikarske grupe Mart. Na studijskim boravcima bio je u nekolicini europskih zemalja te u SAD-u. Bio je aktivan i u sferi politike te je od 1974. do 1978. bio na mjestu potpredsjednika Skupštine grada Zagreba, zaduženog za kulturu. U ranijoj slikarskoj fazi, 50-ih i 60-ih godina stvarao je poetične, nadrealne i simboličke krajolike, da bi se u kasnijem periodu djelovanja, 70-ih i 80-ih, formalno približio tašizmu i enformelu, radeći krajolike na granici apstrakcije, koji su odražavali iskonske procese stvaranja i razaranja. U domeni oblikovanja sklonost nadrealnom dolazi do izražaja naročito u radovima koji su nastajali za naručioce iz sfere umjetnosti i kulture, dok je pri oblikovanju ideološki jasnije određenih radova pokazao modernističke impulse (primjerice, korištenje fotomontaže još 50-ih godine). Sudjelovao je na brojnim izložbama te dobio nekolicinu nagrada, od čega dvije za ilustraciju: 1974. „Grigor Vitez“, za ilustraciju knjige Crna kraljica Čede Price te 1976. „Novo pokoljenje“, za knjigu Bajka o vratima Danijela Dragojevića. Godine 1980. organizirana mu je monografska izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu. Boris Dogan preminuo je u Zagrebu 1992.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! ilustracije: Ivan Svertasek Biblioteka Vjeverica Kolar, Slavko, hrvatski pripovjedač i dramski pisac (Palešnik kraj Garešnice, 1. XII. 1891 – Zagreb, 15. IX. 1963). Završio Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913., a 1919–20. bio na specijalizaciji u Francuskoj. Između dvaju svjetskih ratova radio je kao agronomski stručnjak i često se selio, poslije bio upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, u partizanskom pokretu. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946) i predsjednik Društva književnika Hrvatske (1947–51). Uređivao je Hrvatski narod (1920) i Republiku (1946–48). Svojom je prozom jednim dijelom nastavio tradiciju hrvatske humorističke proze XIX. st., s time što u njegovoj prozi humor varira od površinskog efekta, preko humora situacije, do jedva primjetne ironije, drastične groteske ili pak vrlo čestog spoja tragičnog i komičnoga. U prvoj zbirci Nasmijane pripovijesti (1917) prevladava proza anegdotalnoga značaja. Vrhunac su njegove novelistike novele objavljene u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936). Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga društva, pri čemu je prikazivao likove karijerista, kompromisera i poluintelektualaca, a uvjerljivo i plastično ocrtavao je i seoski život. Negativnosti ljudske naravi ocrtavao je uvijek izrugivanjem bez zlobe. Jedna od najpoznatijih Kolarovih pripovijesti, Breza iz zbirke Mi smo za pravicu, još je 1928. bila nagrađena nagradom za novelu Društva hrvatskih književnika. Središnji je lik Janica, čija osobna tragedija i smrt, ali i spoznaja da »pravice« nema, istodobno svjedoči i o tragičnoj dimenziji koja proizlazi iz socijalnih i ekonomskih uvjeta na selu. Riječ je o kompleksnoj noveli koja sadrži i socijalnokritičke i rafinirane psihološke implikacije. Brezu je vrlo uspješno ekranizirao A. Babaja u istoimenome filmu iz 1967., poslije je doživjela i scenske adaptacije, a Janica je postala jedan od paradigmatskih likova hrvatske književnosti. Za novelu Svoga tijela gospodar 1932. dobio je nagradu JAZU. U novelama u kojima prevladavaju seoski motivi Kolar je s jedne strane duboko prodirao u psihologiju seljaka, ali je s druge uspješno osvijetlio i društvene i političke prilike s početka XX. st. Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom. Zbirke Perom i drljačom (1938), Natrag u naftalin (1946), Glavno da je kapa na glavi (1956) uglavnom sadrže feljtonsku prozu, humoreske, ali i oštre satire građanskog života poslijeratnoga doba, no slabije su inventivnosti i umjetničke vrijednosti od zbirki iz 1930-ih. Njegove drame Narod je strpljiv (1947) i Sedmorica u podrumu (1949) političke su drame u maniri socrealizma, a Svoga tela gospodar (1956) uspješna je dramska adaptacija, nastala prema motivima istoimene novele. Okušao se i u filmskim scenarijima (B. Marjanović, Opsada, 1956; F. Hanžeković, Svoga tela gospodar, 1957; A. Babaja, Breza, 1967) te pripovijestima za djecu (Na leđima delfina, 1953; Jurnjava na motoru, 1961). Kolar se zanimanjem za društvenu zbilju svojega doba ne razlikuje od naraštaja prozaika kojemu je pripadao, ali je njegova osobitost i kvaliteta upravo u prevladavajućoj humorističnoj intonaciji. Osebujan i prepoznatljiv književni izričaj stvorio je spojem regionalizma, pri čemu do izražaja dolazi dobro poznavanje kajkavskog sela, te humorizma u kojem nema jeftinih komičnih efekata.

ISBN: 9789940251475 Broj strana: 328 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 24 cm Godina izdanja: 2019. Izdavač: Miba Books Ova knjiga je značajno memoarsko svjedočanstvo, pravi vremeplov kroz XX vijek što počinje potresnom scenom bježanije pred neprijateljem na početku Drugog svjetksog rata kada autorka ima samo četiri godine, a završava se ovih dana u njenom pariskom stanu s pogledom na Ajfelovu kulu. Od Bora i Berana, od djevojčice koja je čitala Mariju Kiri i maštala da bude kao ona, od partizanskog pozorišta do Teatra „Sara Bernar“ i Grada teatra – Budva, od seoske škole u crnogorskoj zabiti do pariske Sorbone, od ratnih vihora do nezaboravnih susreta s najpoznatijim svjetskim umjetnicima s kojima je postajala i ostajala prijatelj, ostvarila je želju rano izgubljenog oca da svoj duh osvijetli pariskom kulturom. I u toj potrebi da pogleda duboko u sebe, ona postaje romantična junakinja sopstvenog života, ali života bez ikakvog skrivanja i laži, humanista, ambasadorka crnogorske kulture na Zapadu, svjedok istorijskih zbivanja i političkih smjena u multietničkoj sredini, s dušom zauvijek u Crnoj Gori, srcem i u Parizu. Živjeti, misliti, voljeti, toliko likova angažovane, smjele, autentične ličnosti koju fasciniraju umjetnost i umjetnik a koja nikad ne odustaje da bude na visini događaja, pa čak i kad je to nemoguće. Izazovi, porazi, pobjede, iskustva, patnje i nade, sve je u ovom njenom Susretu koji je vraćanje u prošlost, mada i mogućnost da se sopstveni život i sadašnjost bolje razumiju. I to ne samo sopstveni, jer to je prije svega dokument o velikom i uzbudljivom putovanju koje može biti svačija inspiracija. – Ivana Hadži-Popović

ISBN: 9788660531751 Broj strana: 332 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 24 cm Godina izdanja: 2016. Izdavač: Agora ANTOLOGIJA KRATKE SLOVAČKE PROZE Oksimoronski naslovljena, Crna boja radosti predstavlja dvadeset dva slovačka pisca sa dvadeset jednom pričom iz druge polovine dvadesetog veka. Od Jaroslave Blaškove, preko Jana Johanidesa, Vincenta Šikule, Rudolfa Slobode, Alte Vašove, Stanislava Rakusa, Petera Jaroša, Ladislava Baleka, Pavela Hruza, Pavela Vilikovskog, Milana Zelinke, Ivana Habaja, Martina Butore, Dušana Dušeka, Dušana Mitane, Jozefa Puškaša, Milke Zimkove, Jane Juranjove, Andreja Ferka, Igora Otčenaša, sve do Petera Pišćaneka i Dušana Taragela ova knjiga je uvod u za nas još uvek neotkriven svet kratke savremene slovačke proze. Stvaralaštvo odabranih pisaca posebno je obeleženo preplitanjem njihovih poetika sa društvenim okolnostima u kojima su stvarali. Tako su političke stege u Čehoslovačkoj ali i oslobađanje od njih duboko utisnute u samo jezgro svake od ponuđenih priča. Antologija kratke slovačke proze otkriva nam mapu od raznolikih pripovednih kontinenata objedinjenih na tematsko-motivskom, stilsko-formalnom i poetičkom planu. Iz nje izbija mnoštvo glasova što obojeni crnim humorom prevrću ljudske živote na naličje i po svaku cenu navode na smeh, pa makar on bio i gorak. Radi preciznijeg uvida, ovde su mesta našle i beleške o izabranim piscima u vidu neizostavnih informacija o kontekstu iz kojeg nastaje njima svojstven pogled na svet. Knjiga je namenjena radoznalcima voljnim da probaju nove specijalitete na literarnom meniju. Zamišljena kao prvi deo dvotomnog antologijskog izbora, Crna boja radosti pored neosporne literarne vrednosti ima i druge kvalitete, s obzirom da je namera njenog sastavljača i prevodioca, Mihala Harpanja bila da objedini strujanja koja se mimoilaze ali sabrana formiraju šarenolik mozaik što na najbolji način oslikava razvoj ne samo novije slovačke priče, već i jedne kulture prikazane u prelomnim trenucima a otelovljene u jeziku postmoderne naracije. U tom smislu, ona je prvi pouzdan putokaz ka savremenom slovačkom proznom stvaralaštvu kraće forme.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.) Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu. Umjetnički rad Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka. Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918. Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu. Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919. 1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence. Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima. U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh. 1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine. O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva. U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost. Vladimir Kirin: Dolac, 1938. Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta. U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža. Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo. 1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja 1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac. U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat. Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941. Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića. U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku. Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K. U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu. Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“ Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1] U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica. U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima. Braća Grim (nem. Brüder Grimm) su Jakob i Vilhelm Grim, koji su slavni po objavljivanju zbirka nemačkih bajki, (nem. Kinder- und Hausmärchen) („Dečje i porodične priče“) (1812.), drugog sveska 1814. („1815“ na naslovnici), kao i mnogih drugih izdanja tokom života. Jakob Ludwig Karl Grimm rodio se 1795., a Wilhem Karl Grimm 1805., u Hanauu kod Frankfurta. Obrazovali su se u Friedrichs Gymnasium u Kasselu, a zatim su obojica studirali pravo na Sveučilištu Marburg. Od 1837. do 1841. braća Grimm su se pridružila petorici kolega profesora na Sveučilištu u Göttingenu. Ta je skupina postala poznata kao Die Göttinger Sieben (Göttingenska sedmorka). Bunili su se protiv kralja Ernesta Augusta I. od Hanovera, kojeg su optuživali da krši ustav te države. Zato ih je kralj sve istjerao sa sveučilišta. Wilhelm je umro 1859., a njegov stariji brat Jakob 1863. Pokopani su na groblju St Matthäus Kirchhof u Schönebergu, četvrti Berlina. Kasnija izdanja Osim izvornih njemačkih djela, mnoge su izvorne francuske priče ušle u zbirku braće Grimm jer ih je ispričao hugenotski pripovjedač koji je braći bio jedan od glavnih izvora. Današnja izdanja njihovih bajka uglavnom su temeljito pročišćene i zašećerene verzije za djecu; naime, izvorne narodne priče koje su braća skupila nekad se nisu smatrale dječjim pričama. vještice, zlodusi, trolovi i vukovi šuljaju se mračnim šumama oko drevnih sela braće Grimm, kao i kroz podsvijest izoliranih njemačkih gradova-država tog doba. Suvremena analiza Suvremena psihologija i antropologija tvrde da bajke koje se na Zapadu pričaju djeci prije spavanja zapravo predočavaju duševnu tjeskobu, strah od napuštanja, roditeljsko nasilje i/ili spolno sazrijevanje. Dječji psiholog Bruno Bettelheim u knjizi Korištenje očaravanja tvrdi da su izvorne bajke braće Grimm zapravo frojdovski mitovi. Jezikoslovlje Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog `modernog` njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Kristian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

This quotation, from the short story “The Bridge on the Žepa,” by the 1961 Nobel laureate Ivo Andrić, whose story, “Thirst,” is included in this collection, reflects the essence of the state of human relations in the Balkans. Here Andrić observes that while bridges are built to connect and not divide, human nature, as it is, can lead to discord and alienation. In fact, throughout its history Serbia was a point of convergence, and even more often, a place of confrontation. The stories in this anthology depict figuratively the banks on either side of the bridge in Serbia and the Balkans. On the one side there is respectfulness and coalescence, and on the other, turbulence and division among people along social, economic, ethnic, and religious lines. One of the best ways to get acquainted with foreign literature is to select an anthology in order to sample individual writers to get a sense of a nation’s literary culture. To that end, the purpose of this anthology of short stories is to enlighten the reader about Serbia and the Serbian people. This volume represents the quintessential anthology of Serbian short stories in the English language selected in terms of the diversity of topics, styles, and literary trends, covering both the nineteenth and twentieth centuries. The stories chosen for this anthology represent the best available selection presenting unique tales indigenous to Serbia. The nineteenth-century stories deal with life in rural Serbia, characterized by realistic descriptions, simplicity, and appealing characters. In contrast, Serbia’s twentieth-century authors are recognized for their courage and daring in confronting totalitarian communist norms, and later for literary innovations illustrating the environment, people, and values of democratic Serbia. These Serb writers rank among the masters of modern literature. The first short stories appearing in Serbia of literary value date from the middle of the nineteenth century. During that period, the Serbian literary milieu was impacted significantly by Western European and Russian cultures, due mostly to two developments: firstly, a number of Serbian students acquired higher education in Western European countries, and upon returning, exerted their influence on the Serbian literary scene, bringing with them new and progressive ideas. Through the influx of such foreign-educated Serb intellectuals, Serbia was able to establish at least a peripheral literary connection with Western Europe. Secondly, Russian literature of the nineteenth century with its two literary giants, Leo Tolstoy and Fedor Dostoyevsky, were accessible to Serbian intellectuals because of the similarity of the Serbian and Russian languages and the ability of Serbs to read some of the works in the original, as well as in translation. Other Russian authors, such as Ivan Turgenev and Anton Chekhov were not only popular but also influential. Turgenev, for example, was known for his writings about Russian peasantry, which inspired Serbian authors to write about rural society and the problems it faced accommodating to a changing world. On the other hand, Chekhov’s plays and short stories were greatly admired in Serbia and served as a model for them. However, even at that time, Eastern European literature, with its ethnic and cultural diversity, was by some considered a vehicle for connecting Western Europe with Europe’s East and beyond. This trend, in establishing a new East-West literary connection, became even more pronounced in the second half of the twentieth century. A case in point being the eminent Serbian writer Milorad Pavić with his great popularity, not only in Russia, but in China and Japan. As with Milorad Pavić’s “Glass Snail,” some of the twentieth-century stories in this collection, being complex masterpieces, also merit re-reading because of different possible interpretations and interwoven themes. These include Aleksandar Tišma’s “The World’s Top Expert,” and Milovan Vitezović’s “Sacred Love,” as well as some others. Initially Serbian short stories focused on the Serbs’ traditional patriarchal way of life. These stories belonged to the literary school of “Realism,” containing genuine, often sad elements whose main characters possessed an abundance of strong emotions, both positive and negative. The positive emotions of passionate love, courage, and sacrifice conflicted with negative feelings of unhappiness, shame, and jealousy. It is often said that the greatest predicament facing Serbia was its strategic location, being at the crossroads between East and West. Its geographic position forced it to endure the tenacious impact of three competing civilizations: Western Europe, the Russian Empire, and Ottoman Turkey. The Western European predominance was due to a large Serbian presence in the populations of the Military Frontier. This region of the former Austro-Hungarian Empire was on the northern border of the Kingdom of Serbia and those Serbs there were exposed to Western values, literature, and culture. The Russian influence was the result of the shared Slavic linguistic and Orthodox religious bonds expressed in the spiritual, educational, and religious spheres. Lastly, the Ottoman Empire left an indelible impact after four centuries of oppressive Turkish occupation of much of the territory of modern Serbia. While European and Russian influences were mostly cultural, educational, and literary, the remnants of the long Turkish presence were manifested in Serbia’s cultural heritage, architecture, and customs. One of the first writers of Serbian Realism was Stjepan Mitrov Ljubiša. According to literary historian, Jovan Deretić (1934- 2002), Mitrov Ljubiša was called “the Njegoš of prose,” because of the resemblance in his writings to that of the great Serbian poet, Prince Bishop Petar Petrović-Njegoš (1813-1851). Mitrov Ljubiša frequently rendered the national historical background and significant personalities from his region of Peštrovići, the southern part of Montenegro, using local forms of oral tradition and expressiveness, as in his famous story “Kanjoš Macedonović.” In the second half of the nineteenth century, a unique literary development occurred. A significant number of writers focused on the place and treatment of women in a strictly patriarchal society such as Serbia was at that time. Milovan Glišić emphasized the pivotal role of women in rural society due to the frequent loss of their husbands in regional wars, which required them to assume what were customarily male duties in addition to running the household and bringing up their children. Lazar (Laza) Lazarević, in his story “The First Matins with My Father,” described the father of the boy, the main character, as a cold and dominating personality, while the boy’s mother appears as intellectually and morally superior to her husband. Svetozar Ćorović illustrates in his short story, “Hodja Saleek,” the power of a woman portrayed through her beauty and self-confidence, while Borisav Stanković’s story, “In the Night,” presents the ill-treatment of women in a society strongly affected by old customs and traditions, as they existed in villages or small agrarian communities. The development of the Serbian short story in the twentieth century can be divided, roughly speaking, into three periods. The first period spanned from the early nineteen hundreds to the end of the Second World War (1900-1945). The second period is from the end of the war in 1945 to 1980, the year in which Communist dictator, Josip Broz Tito, died. The third period lasted from Tito’s death in 1980 up to the overthrow of the rule of Slobodan Milošević during the “October revolt” in 2003. Serbia’s literary activity at the beginning of the first half of the twentieth century was interrupted by the First World War (1914- 1918). This period was dominated by new trends known as “Moderna,” marked by the vague influence of a variety of Western European literary movements, more so among Serbian poets than prose writers. The second period after 1944 originated with the introduction of Communist rule under Josef Broz “Tito” (1892-1980) accompanied by the initiation of strict political and artistic limitations, akin to Joseph Stalin’s (1878-1953) totalitarian policies. In the Soviet Union and other communist countries, including Yugoslavia, officially promoted literature was known as “proletarian literature,” later defined as “Socialist Realism.” The main topics of this literary direction were the industrial and agricultural transformation of the country and the creation of a new man and woman with ideal personal qualities and dedication to the Communist cause. After 1970, with an era of somewhat loosened communist restrictions, Serbian writers returned to the themes of human destiny, spirituality, and also diversity. Among the significant writers of the Communist period were Branko Ćopić and Dobrica Ćosić. Ćopić’s “Cruel Heart” displays a peasant partisan, who, behind his harsh rhetoric, hides his loving and caring feelings for his mother. Ćosić’s“Ashes” presents a gloomy picture of loneliness and inevitable collapse. Both Ćopić and Ćosić were partisan fighters and ardent communists in the early stages of their lives. Both gradually became disillusioned with Communist ideology, and, as a result, Ćopić committed suicide, while Ćosić became one of the leading political dissidents. Upon Tito’s death, Yugoslavia disintegrated into seven separate states with the populations enduring ethnic divisions and a civil war. That war, which gradually engulfed most of the republics of former Yugoslavia, lasted from 1991-2001. Literature during the war period centered mainly on issues linked to the conflict, but also addressed a variety of other topics. The new wave of writers embraced original and traditional values, responding to the general public’s literary preference. The authors’ writings during this third period of the twentieth century demonstrated an exceptional thematic and stylistic diversity that struck a chord with readers. Evidence of this can be found in the large number of Serbian authors that were translated into English and other languages, reaching a very wide audience. The positive reception of the Serbian and international reading public reflects the strong creative impulses that came out of Serbia at that time and still resonates strongly today. During the Yugoslav civil wars in the 1990s, stories linked to war and conflict again emerged and became prevalent, as in “The Story about the Bash” by Miroslav Josić Višnjić. This story depicts the ultimate in human suffering during wartime. Postwar consequences, as another example, are detailed in Aleksandar Gatalica’s “Self Portraits,” embodying the tortured life of an immigrant. During this period writers tried to make sense of the events of the war by contributing to a better understanding of relations among the various ethnic and religious groups. Works of post-conflict literature also offered insight into what the issues were and justifications or regrets about the conflicts, reflecting on all the destruction and misery. The perspective of the ordinary citizen also gives these stories an ironic tone, as characters struggle against the overpowering wheels of fate. A subsequent development was the surge of Serbian women writers in the final years of the twentieth century, emerging as a powerful voice of Serbian literature. These women were writers of novels, plays, satires, poetry, and some short stories, as represented here by Ivana Dimić’s “Christmas Wishes.” In spite of the wars and resulting devastation, Serbian writers’ predominant interests were contemporary, utilizing authentic themes which brought them recognition and praise. Branko Mikasinovich