Tvrd povez - 10 Knjiga PRIŠTINA - BIBLIOTEKA BOŽURI Korice sa vidljivim znacima korišćenja U knizi Belokosa jutra zalepljena posveta na predlist Unutrašnjost dobro očuvana - bez pisanja i podvlačenja RU K 1. GRABUŠKE - STOILJKO STANIŠIĆ 1994 2. PRSTEN OD NEBA - VELIMIR MILOŠEVIĆ 1991 3.RUČAK NA NEBU - DRAGUTIN OGNJANOVIĆ 1992 4. IZ SRBIJE JABUKA - SLOBODAN PAVIĆEVIĆ 1991 5. BAJKE O GUSLAMA - BRANKO V. RADIČEVIĆ 1992 6. BELOKOSA JUTRA - MILORAD RADUNOVIĆ 1990 7. CVRČAK NA KLARINETU - ŽARKO ĐUROVIĆ 1993 8.ŠTA NOS TRAŽI KOD MOG PRSTA - DARGOMIR ĐORĐEVIĆ 1990 9. PRVA LJUBAV - IVAN PUDLO 1994 10.U VATRI BISMO NE IZGORESMO - DOBRICA ERIĆ 1993

Ivana Nešić, Azra Kostić Prčić - Priče o prkosnim srpkinjama - 50 smelih žena Srbije, Urban Reads, Beograd 2018 godine Tvrd povez. U dobrom stanju. Lepo očuvano. 209 strana H/PD/4M

Аутор - особа Brlić-Mažuranić, Ivana Наслов Priče iz davnine / Ivana Brlić-Mažuranić ; [ilustrirala Danica Rusjan] Врста грађе кратка проза Језик хрватски Година 1978 Издање 12. izd. u ovoj biblioteci Издавање и производња Zagreb : Mladost, 1978 (Zagreb : `Ognjen Prica`) Физички опис 200 str. : ilustr. ; 21 cm Други аутори - особа Rusjan, Danica Збирка Biblioteka Vjeverica Напомене Bilješka o piscu: str. 199-[201]. Предметне одреднице Брлић-Мажуранић, Ивана, 1874-1938 -- Приповетке

Аутор - особа Brlić-Mažuranić, Ivana Наслов Priče iz davnine / Ivana Brlić-Mažuranić ; [ilustrirala Danica Rusjan] Врста грађе кратка проза Језик хрватски Година 1978 Издање 12. izd. u ovoj biblioteci Издавање и производња Zagreb : Mladost, 1978 (Zagreb : `Ognjen Prica`) Физички опис 200 str. : ilustr. ; 21 cm Други аутори - особа Rusjan, Danica Збирка Biblioteka Vjeverica Напомене Bilješka o piscu: str. 199-[201]. Предметне одреднице Брлић-Мажуранић, Ивана, 1874-1938 -- Приповетке

Priče Ivane Dimić su kao malo ostrvo u moru današnjeg pripovedanja na srpskom jeziku. Neuporedive sa bilo čime što je na sceni, slobodne od svih stvarnih ili lažnih imperativa, izvan književne trke koja ionako ne vodi nikuda, i nikada se ne završava. Duboko su lične, neslične bilo čemu što mi pada na pamet, svaka rečenica u njima zaslužena je životom, i sa razlogom je napisana. Sada znam: reč je o čistim esencijalizmima, o trenucima proniknuća u sve što nas čini onim što jesmo. - Mihajlo Pantić Slušao sam priče koje mi je telefonom čitala Ivana Dimić. To se dešavalo u razna doba dana. Ubrzo sam shvatio da je pravo vreme za njih veče, negde pred spavanje. Čini mi se da sam morao biti posebno pripremljen za taj čin, a najbolje je bilo kad sam bio, kako bi Laza Kostić rekao, „među javom i med snom“. Tada je priča imala puno sazvučje u osećanju, u onom neuhvatljivom sfumatu kada se ne zna da li je važniji zvuk, muzika reči ili onaj skriveni smisao koji u nekom polusnu možeš da prihvatiš i razumeš više srcem, a manje umom. Zato sam Ivanu prozvao Adazereheš, što je mađarski naziv za ezoteričnu osobu, ili Šeherezada, kada se to ime pročita na srpskom, ali naopačke. Shvatio sam da to nije slučajno, jer Ivana ne pripoveda, ona šapuće neke svoje tajne, neke opsesije i to nekome za koga pretpostavlja da joj zauzvrat može dati nešto dragoceno. U tom smislu, nije mi baš najjasnije da li se ona ispoveda ili se bori da ljubavlju prema onom kome pripoveda osvoji pravo na svoj život. Ovaj, isuviše lični način pripovedanja, vidljiv je i u Ivaninim dramama, što je čudno. Drame su, naime, tekstovi javnih proklamacija i pretenduju na obračun, reakciju ili sadejstvo sa gledaocima i slušaocima. A Ivana ipak ima svoj lični razlog i apel koji ide više ka srcu, nego ka umu. I zato njeni tekstovi liče na pletisanke. - Dejan Mijač

Аутор - особа Brlić-Mažuranić, Ivana Наслов Priče iz davnine / Ivana Brlić-Mažuranić ; [ilustracije Albert Kinert] Врста грађе кратка проза Језик хрватски Година 1967 Издање 5. izd. Издавање и производња Zagreb : Mladost, 1967 (Zagreb : Vjesnik) Физички опис 207 str. : ilustr. ; 21 cm Други аутори - особа Kinert, Albert Збирка Biblioteka Vjeverica

1-Price iz nevena 1954 2-Ben Hur-Luis Valas 1937 3-Svemocno oko-Cedo Vukovic 1953 4-Tajna barake 33-Ivan Bratko 1955 5-Nasi djecaci-Mato Lovrak 1954 6-Rosna rukovet 1955 7-Cunko-Mirko Milojkovic 1956 8-Koralno ostrvo-po kapetanu Merijetu 1955 9-Tera baba kozlice-Danica Bandic 1953 10-Morski lovac-Nikolaj Cukovski 1962 11-Tri musketara-Aleksandar Dima 1966 12-Crna braca-France Bevk 1961 13-Cudotvorna iskra-Vojislav Popovic 14-Zgode iz grada ric rac-Lojze Kovacic 1965 15-Veliki talas-perl Bak 1961 16-Pisma iz sume-Desanka Maksimovic 17-Nevidljivi ujak-Marsel Verite 1965 18-Crvena jedra 1965 19-Dozivljaji neznajka i njegovih drugova-N.Nosov 20-Izo Mizo i klan klan-Angel Karalijcev ocuvane-korice iskrzane po obodu LOK.3

Posle velike medijske pažnje koju su izazvali naslovi Šapa u ruci i Ne ostavljaj me, stiže šesti spis edicije „Bestseler” o psima i ljudima. Koautori, uz bezrezervnu podršku i jednaku zaslugu autora novih priča, iznova poručuju da je uloga pasa u našim životima ne samo pitanje uzajamne razmene emocija već i važno pitanje urbaniteta uz realan osvrt na stanje u društvu. Novinari, lekari, profesori univerziteta, glumci, književnici, umetnici, veterinari, sportisti, zaštitari životinja i drugi, opet su na zajedničkom zadatku. Svako na svoj način uz mnogo ljubavi, iskrenosti i posvećenosti, kao najvažnijih sastojaka ovog suživota. Otkrivajući tragove koje psi u njihovim životima ostavljaju a kojima zajedno koračaju, svoje priče pričaju Danica Vučenić, Vanja Bulić, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Petrović, Davorin Darko Ribnikar, Dragutin Backo Gregorić, Cvijeta Mesić, Ivana Vrdoljak Vanna, Dragan Jovanović, Aleksandar Tešić, Vanja Milačić, Ivan Tokin i mnogi drugi ljubitelji čovekovog najstarijeg i najvernijeg prijatelja iz životinjskog carstva.

Аутор - особа Брлић-Мажуранић, Ивана Наслов Нева Невичица / Ивана Брлић-Мажуранић ; [илустровао Мате Зламалик] Врста грађе сепарат Језик српски Година 1952 Издавање и производња Београд : Дечја књига, 1952 (Београд : `Слободан Јовић`) Физички опис 22 стр. : илустр. ; 21 cm Други аутори - особа Зламалик, Мате Збирка Мала библиотека ; 4 Садржај Садржај: Сунце дјевер и Нева Невичица ; Шума Стриборова. ISBN (Брош.) Напомене Кор. насл. Тираж 10.000 Садржи поједине приче из књиге `Приче из давнине` Речник: стр. [24].

Četiri knjige za decu kao na slici, dobro stanje... Аутор - особа Дизни, Волт Наслов Снежана и седам патуљака / [Walt Disney ; превела Ивана Шћепановић] Врста грађе кратка проза Језик српски Година 1976 Издавање и производња Београд : Политикин забавник : `Вук Караџић`, 1976 (Београд : Београдски издавачко графички завод) Физички опис 120 стр. : илустр. ; 18 cm Други аутори - особа Шћепановић, Ивана Збирка Забавникова библиотека. коло 1 ; књ. 2 Напомене Превод дела: Snow White and the seven dwarfs Податак о аутору преузет с полеђине насл. листа.

ISBN: 9788661453199 Broj strana: 136 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 20 cm Godina izdanja: 2019. Izdavač: Geopoetika „Kao deca takmičili smo se ko će najduže da izdrži pod vodom bez vazduha. Zagnjuriš glavu, pri nedostatku mora, u limenu kantu, uši zuje, klaustrofobija u grudnom košu, ne dišeš pola minuta, neki čak minut i po, otprilike koliko traje jedna kratka priča i brzo dižeš glavu, vraćaš se u život. Prvi udah je odsečan i podsećajući. Zadihan si kao da si putovao 20.000 milja pod vodom... Nešto slično moraju da budu i kratke priče. Nećeš se utopiti ali posle svakog gnjuranja uzimaš dah kao prvi put.“ – Georgi Gospodinov, iz Pogovora „Tu gde je koncentracija najbitnija, stvari su dovedene do savršenstva. Jedan drugačiji, osetljiviji, dublji pogled. Osećaj, predosećanje, intuicija, pronicljivost... Knjiga slična prethodnim knjigama Georgija Gospodinova, a istovremeno potpuno drugačija.“ – Ivan Teofilov „Širina, radoznalost i uteha. Bez ijednog falš tona.“ – Marin Bodakov „I tekst o pričama Gospodinova mora biti u njihovom duhu – superkratak: Gospodinov je umetnik sa majstorskom diplomom za hvatanje reči u književnu mrežu.“ – Vladislav Bajac

Alberto Moravija, Šulamid Lapid, Tenesi Vilijams, Dino Bucati, Viktor Staford Rejd, Hose Donoso, Raimondas Kašauskas, Isak Baševis Singer, Dilen Tomas, Žan-Mari Gistav Le Klezio, Italo Kalvino, Klarisa Lispektor, Žan-Fransoa Samlon, Rut Praver Džabvala, Migel Delibes, Ivan Bunjin, Ana Zegers, Erl Makenzi, Džerom Dejvid Selindžer, Amar Belhasan, Vitold Gombrovič, Mario Benedeti, Edvidž Dantika, Hulio Kortasar, Džubran Halil Džubran, Horhe Luis Borhes, Mišel Grizolija, Jurij Kazakov, Antonio Tabuki, Žoze Saramago. Tamno more je Haronova plovidba ali i kolevka iz čije se pene rodila čulna boginja Afrodita. Zar nije čudno da se ljubavni plam javlja baš iz vode?! Ženska čulnost se prikazuje kroz morske vile, sirene, utvare i utopljenice koje, poput Ofelije ogrnute belim velovima, čaraju i vuku u zagrljaj. U noćima strave iz mora se čuje pesma, glasovi nastradalih mornara, škripa potopljenog brodovlja... Raznolike emocije toplih i hladnih mora prikazane u ovim čarobnim pričama ublažavaju njegovo svojstvo neljudske vode koja, pošto ne utoljava žeđ, ne ispunjava dužnost svakog elementa da neposredno služi ljudima. Priče o moru najvećih savremenih pisaca sa svih kontinenata utoliće žeđ svakog ljubitelja lepe književnosti!

Kako su sve knjige iz serijala Besteler bile bezrezervno prihvaćene od medija i javnosti, a posebno nakon izvanrednog prijema spisa Šape u ruci, koji je bio ambiciozan istraživački projekat, autore je ponela ideja da naprave mali iskorak i da ovu, petu knjigu o psima, ostvare s novim neobičnostima i neočekivanostima. Tako će, uz priče novinara, književnika , muzičara i umetnika prvi put moći da pročitaju i storije ljudi koji nisu takozvane javne ličnosti, što je inače preovlađivalo u dosadašnjim izdanjima. Nisu zaboravljene lutalice ali ni psi sa vrhunskim rodoslovima. Poseban pečat, nimalo prijatan i veoma bolan, daju priče o zlostavljačima, trovačima i ubicama pasa. Svoje ispovesti za ovu knjigu o psima među četrdesetak autora dali su i Raša Popov, Vesna Čipčić, Ivan Mrđen, Jelena Milić, Ivana i Petar Strugar, Miki Perić, Andrea Lekić, Aleksandar i Katarina Rašić, dr veterinarske medicine Vladimir Terzin, Rujana Jeger, Bogdan Ibrajter Tane, Dragutin Guta Jakovljević, Nikola Mijailović, Nataša Ristić, Vesna Coka Nestorović i drugi jednako važni u nameri da se ponovo u opštem mraku u kome je došlo i do odbacivanja čovekovih četvoronožnih prijatelja sugeriše prirodni vid svetlosti i odbrani sama priroda.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice malo iskrzane i prednja korica malo labavija, sve ostalo uredno! 1980 g. Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 1874. godine. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića.[3] Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Kratko se školovala u djevojačkoj školi u Zagrebu.[4] Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko. Dana 15. kolovoza 1891. godine zaručili su se Ivana Mažuranić i Vatroslav Brlić, odvjetnik i političar. Njihovo vjenčanje bilo je 18. travnja 1892. godine, na Ivanin 18. rođendan, u crkvi sv. Marka.[5] Jedan od kumova bio im je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš.[6] Nakon vjenčanja Ivana se sa suprugom seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zajedno s kćerima Zorom i Nadom radila je kao bolničarka Crvenoga križa u Slavonskome Brodu i za svoj predani rad dobila je odličje.[7] Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku.[8] Pokopana je na zagrebačkome groblju Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.[9][10] Književno stvaralaštvo Spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala je u Ogulinu 1886. godine.[4] Prvi članak, Sajam u Bosni, objavila je 6. rujna 1900. godine u Narodnim novinama (god. 66, br. 204, str. 3), a potpisala se inicijalom M.[11] Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je u prosincu 1901. godine u vlastitoj nakladi i bila je namijenjena privatnoj uporabi.[11] Nakon objavljivanja zbirke Valjanih i nevaljanih pisala je članke i kratke priče za djecu koji su izlazili u novinama i časopisima.[12] Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. godine nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.)[13], zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933. – 1934.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te je prevodila s njemačkoga i francuskoga jezika. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama. Kada je 1924. godine u Engleskoj izašao prijevod njezine knjige Priče iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, o njemu je pisano u tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa, `Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda.`[14] Grob Ivane Brlić Mažuranić na zagrebačkom Mirogoju. Godine 1927. godine objavila je knjigu u obliku slikovnice Dječja čitanka o zdravlju, a ilustracije je napravio Vladimir Kirin. U knjizi su pjesmice o higijenskim i zdravstvenim temama, namijenjene djeci (higijenske mjere svakodnevnoga pranja ruku, zaštite kod kihanja i kašljanja, štetnost pušenja, muhe kao prenositeljice bolesti itd.). To je prva slikovnica u Hrvatskoj kojoj su i autorica i ilustrator hrvatski.[15] U četiri godine (1931., 1935., 1937.,1938.) šest puta bila je predložena za Nobelovu nagradu za književnost.[16] Tih godina za Nobelovu nagradu predlagali su je dr. Gavro (Gabriel) Manojlović (1931., 1935., 1937., 1938.) i Albert Bazala (1937., 1938.).[16][17] Godine 1937.[18] Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (Antun Gustav Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (Antun Branko Šimić, Dragutin Domjanić) i književni povjesničari (Antun Barac). Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. godine radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina.[19] Često nazivana hrvatskim Andersenom (zbog njezine virtuoznosti pripovjedačice za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije),[3] Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. Biblioteka Vjeverica

Принцеза Мрвица / Мари-Луиз Ге илустрације Мари-Луиз Ге превела с француског Ивана Игњатовић Београд : Креативни центар, 2009. 42 стр. : илустр. ; 18 cm Библиотека Мале приче ISBN 978-86-7781-694-0 меки повез

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Lepe ilustracije! Ilustraciuje: N. Carusina Ivan Sergejevič Sokolov - Mikitov (17. [29] maj 1892, Oseki, Kaluška gubernija — 20. februar 1975, Moskva) — ruski sovjetski pisac i novinar, specijalni dopisnik. Ivan Sergejevič Sokolov-Mikitov je rođen u Oseki, Kaluška gubernija[4] ​​u porodici Sergeja Nikitiča Sokolova, upravnika šumskog zemljišta bogatih trgovaca Konšina. Godine 1895. porodica se preselila u domovinu svog oca u selo Kislovo, Ugranski okrug, Smolenska oblast). Od pete godine sa ocem je učestvovao u lovu, sa osam je od oca dobio na poklon malokalibarsku pušku Monte Kristo, iz koje je naučio da puca pre nego što je pošao u realnu školu (što je uticalo na njegovo dalja strast za lovom). Kada je imao deset godina, otac ga je odveo u Smolensk, gde ga je rasporedio u Smolensku Aleksandrovsku realnu školu. U školi se Sokolov-Mikitov zainteresovao za ideje revolucije. Zbog učešća u podzemnim revolucionarnim krugovima, Sokolov-Mikitov je izbačen iz petog razreda škole. Godine 1910. Sokolov-Mikitov odlazi u Sankt Peterburg, gde počinje da pohađa poljoprivredne kurseve. Iste godine napisao je svoje prvo delo - bajku `Sol zemlje`. Ubrzo Sokolov-Mikitov shvata da nema sklonosti za poljoprivredne poslove i postaje sve više zainteresovan za književnost. Posećuje književne krugove, upoznaje se sa mnogim poznatim piscima - Aleksejem Remizovim, Aleksandrom Grinom, Vjačeslavom Šiškovim, Mihailom Prišvinom, Aleksandrom Kuprinom. Od 1912. Sokolov-Mikitov je radio u Revelu kao sekretar lista Revel Leaflet. Ubrzo je dobio posao na trgovačkom brodu, posetio mnoge lučke gradove u Evropi i Africi. U vezi sa izbijanjem Prvog svetskog rata vratio se u Rusiju 1915. godine. Tokom rata, Sokolov-Mikitov je, zajedno sa poznatim pilotom Glebom Alehnovičem, leteo na ruskom bombarderu Ilja Muromets. „Upoznao sam februarsku revoluciju na frontu. Kao zamenik frontovskih vojnika, došao je u revolucionarni Petrograd, preplavljen crvenim zastavama. Ovde u Petrogradu. upoznao Oktobarsku revoluciju, slušao Lenjinov govor u sali Tauridske palate; ovde, u redakciji Novaja žizn, upoznao sam A. M. Gorkog i druge pisce, majstore reči, koji su bili ljubazni prema mojim spisima, prvi put sam počeo ozbiljno da razmišljam o tome šta je postalo moj životni put i sudbina. Revolucija je bila četvrta i poslednja prekretnica u mom životu: postao sam pisac“, sećao se I. Sokolov-Mikitov. Godine 1919. Ivan Sokolov-Mikitov se prijavio kao mornar na trgovački brod Omsk. Međutim, 1920. godine u Engleskoj, brod je uhapšen i prodat na aukciji za dugove. Za Sokolova-Mikitova je počela prisilna emigracija. Godinu dana živi u Engleskoj, a zatim se 1921. seli u Nemačku. Godine 1922. Sokolov-Mikitov se susreo u Berlinu sa Maksimom Gorkim, koji mu je pomogao da dobije dokumenta potrebna za povratak u domovinu. Po povratku u SSSR, Sokolov-Mikitov je mnogo putovao, učestvovao u arktičkim ekspedicijama na ledolomcu Georgij Sedov, koje je vodio Oto Šmit. Ekspedicije na Arktički okean, Zemlju Franca Josifa i Severnu Zemlju pratila je ekspedicija za spasavanje ledolomca Maligin, u kojoj je učestvovao kao dopisnik Izvestija. U 1929-1934 Sokolov-Mikitov je živeo i radio u Gatčini. Često su mu dolazili u posetu poznati pisci Evgenij Zamjatin, Vjačeslav Šiškov, Vitalij Bianki, Konstantin Fedin. U njegovoj kući je dugo živeo i poznati lovački pisac Nikolaj Anatoljevič Zvorikin (1873-1937). Godine 1930-1931 objavljeni su ciklusi Sokolova-Mikitova `Prekomorske priče` i `Na beloj zemlji`, kao i priča `Detinjstvo`. 1. jula 1934. godine primljen je u Savez pisaca SSSR-a. Tokom Velikog otadžbinskog rata, Sokolov-Mikitov je radio u Molotovu kao specijalni dopisnik Izvestija. U leto 1945. vratio se u Lenjingrad. Počevši od leta 1952. godine, Sokolov-Mikitov je počeo da živi u kući koju je izgradio sopstvenim rukama u selu Karačarovo, okrug Konakovo, Kalinjinska oblast. Ovde piše većinu svojih dela. Njegovu kuću „Karačarov” posetili su pisci Aleksandar Tvardovski, Viktor Nekrasov, Konstantin Fedin, Vladimir Soluhin, mnogi umetnici i novinari. Njegova proza je ekspresivna i ilustrativna pre svega u slučajevima kada se drži sopstvenog iskustva, slabija je kada pisac prenese ono što je čuo.[7] Sokolov-Mikitov je preminuo 20. februara 1975. godine u Moskvi. Prema testamentu, urna sa njegovim pepelom je sahranjena na Novom groblju u Gačini. Godine 1983. otkriven je spomenik na mestu sahranjivanja, čije je postavljanje inicirala gradska filijala VOPIIK-a Gatchina. Pored Ivana Sergejeviča, sahranjeni su i njegovi rođaci - majka Marija Ivanovna Sokolova (1870-1939) i ćerke Elena (1926-1951) i Lidija (1928-1931)

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine Biblioteka Vjeverica, Mladost, Zagreb Tvrd povez. POGLEDAJTE I OSTALE MOJE AUKCIJE: http://www.limundo.com/Clan/SasaYU/SpisakAukcija http://www.kupindo.com/Clan/SasaYU/SpisakPredmeta AKO JOŠ NISTE ČLAN LIMUNDA I KUPINDA, REGISTRUJTE SE PUTEM LINKA: http://www.limundo.com/ref/SasaYU

BARBIE I DIJAMANTSKI DVORAC PREVOD IVANA MAKSIMOVIĆ IZDAVAČ: EGMONT, BEOGRAD GODINA IZDANJA: 2008. TVRDE KORICE PISMO: LATINICA BROJ STRANA: 32 STR. VELIKI FORMAT 24 CM STANJE KNJIGE VRLO DOBRO POTPIS PRETHODNE VLASNICE TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZIMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA U ORMANU STST I deo

Priče za malu i veliku decu - razni domaći autori Izdavač Leo Commerce 2012 Tvrd povez, Ilustrovana Pismo: Ćirilica Br strana 160; 24 cm Knjiga je kao nova Velika zbirka zanimljivih, raznovrsnih i poučnih priča koje navode na razmišljanja o veoma važnim životnim poukama, kako male tako i velike čitaoce. Neke priče su vesele i smešne, neke dirljive i iznenađujuće a sve one imaju zadatak da pouče kojim vrlinama treba stremiti, koje životne vrednosti treba negovati i na koji način iskreno prijateljstvo i ljubav sačuvati. Vešto osmišljene ilustracije daju posebnu vizuelnu notu u kojoj će mališani uživati i još dugo razmišljati. Neke od priča su: BESKRAJNA PRIČA STAROG ČASOVNIKA Slavko Janevski DOBRI MAJSTOR FRIZER Dragan Lukić HVALISAVAC I PESNIK Branko Ćopić KAKO SU CBE PRIČE MAJINE Stojanka Grozdanov-Davidović NEISPRIČANA PRIČA Branko B. Radičević NOVČIĆ VESELJAK Branko V. Radičević KAKO SU PUŽU UKRALI KUĆU Desanka Maksimović ŠALJIVA PRIČA Branko V. Radičević SUNČEV PEVAČ Branko Ćopić TRI JAGODE Desanka Maksimović TRI PRIJATELJA Branko V. Radičević KĆI VILINOG KONJICA Desanka Maksimović ZEBE PLAŠLJIVICE Desanka Maksimović ŽUĆA RAČUNDŽIJA Branko Ćopić AJKULA Lav Nikolajevič Tolstoj BAJKA O BELOM KONJU Stevan Raičković GOLMAN Dušan Radović GREH Ivan Cankar KAKO SU SE NEKI MALI MIŠEVI KOTRLJALI Aleksandar Popović LEPO JE BITI DETE Desanaka Maksimović OSMEH JEDNE ANE Stanoje Makragić... Preporučena tiskovina 144 din

Pesme i fotografije Poklon: Novi album + koncertni DVD Rođen 1963. godine, vršnjak Kventina Tarantina, Džulijena Lenona i Džonija Depa, Zvonimir Đukić Đule poznat je kao pevač, gitarista, autor pesama i frontmen grupe Van Gogh. Sa tom grupom snimio je deset studijskih albuma, napunio je mnoge dvorane u Srbiji i svetu i dva puta osvojio regionalnu MTV nagradu. Manje se zna da je nesuđeni violinista koji je na vreme prebegao u rokenrol. Još manje je poznato da je od oca nasledio ljubav prema foto-aparatu, fotografsku veštinu, ali i skromnost koja ga je dugo sprećavala da svoje fotografije podeli sa drugima. U ovoj knjizi to čini prvi put. Takođe, otkriva da već decenijama piše prozne tekstove i da su ti tekstovi glina iz koje nastaje njegova pesnička grnčarija. Upoznaje nas da jednim tajanstvenim prijateljem, objašnjava kako su nastale pesme koje čine neizostavan deo ovdašnje rokenrol istorije i poverava nam da je naglo odrastao tokom duboke noći u srcu ostrva. Jer on nije samo globtroter koji je zavirio na sve kontinente nego i neumorni putnik kroz sopstvenu dušu. Osim što na uvid dobijamo Đuletove stihove, fotografije i tajne, Van Gogh nam uz ovu knjigu poklanja novi album i jednu dragu uspomenu – DVD sa rođendanskog koncerta održanog u Belexpo centru 2016. godine. Sve u svemu, između korica je nešto zbog čega ste Đuleta zavoleli i nešto zbog čega ćete ga tek zavoleti. Uživajte u plovidbi morem bez obala! – Ivan Ivačković

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Jelena Grujicic Laza Lazić (Sombor, 23. jun 1929) je srpski književnik i pisac.[1][2] Život Rođen 23. juna 1929. godine, u Somboru gde je završio osnovnu školu („Braće Mihailović“ – slavnu Vežbaonicu) i gimnaziju (sada „Veljko Petrović“). Studirao je filozofiju i jugoslovenske jezike i književnost u Beogradu.[3] Aktivan je u srpskoj književnosti od 1952. kao pisac, urednik, izdavač, prevodilac i kulturni aktivista. Član je Udruženja književnika Srbije i Matice srpske od 1956. godine, Osim literature za odrasle, počeo je 1970-ih da objavljuje i knjige za decu. Do sada mu je izišlo tridesetak knjiga za mlade čitaoce svih uzrasta, romana, pripovedaka, pesama, poema, bajki i drugih oblika umetničke književnosti. Bio je urednik vodećih književnih časopisa, urednik lepe književnosti u velikim izdavačkim preduzećima i saradnik radija, gde su mu emitovani prilozi, drame, muzičko-literarne višegodišnje serije. Sekretar časopisa Savremenik i urednik u Kulturi.[2] O knjigama i delu Laze Lazića pisali su u knjigama, časopisima i listovima između ostalih: ak. Milan Bogdanović, ak. Predrag Palavestra, Miloš I. Bandić, Bogdan A. Popović, Slobodan Marković, Vasa Pavković, Ljiljana Šop, Predrag Protić, ak. Dušan Kostić, Radojica Tautović, ak. Stevan Raičković, ak. Pavle Ugrinov, ak. Aleksandar Tišma, Jovan Dunđin, Vera Janićijević, Sava Babić, Bogdan Čiplić, Ivan Šop, ak. Vladeta Vuković, ak. Risto Vasilevski, Raša Popov, Milosav Mirković, Žika Bogdanović, arh. Slobodan Mašić, Hasan Merdžan, Petar Žebeljan, Gordana Maletić, Jovan Ljuštanović i mnogi drugi.

5508. pe h. e. je uzbudljiva i živopisna priča o događajima iz davne prošlosti, skrivenim u mutnim talasima reke vremena. Priča o slovenskim precima u dalekoj Aziji, o dve rase, dva roda, dva cara, dve epske bitke, dve iskrene ljubavi i jednom, jedinstvenom svetlom vitezu Georgiju Pobedonoscu i mitskoj borbi između dobra i zla kao večitom pokretaču ljudske istorije. Autor: Nenad Arsić (1965, Vranje) Oženjen, ima ćerke Katarinu i Ivanu. Živi i stvara u Beogradu. Ovo je njegova prva knjiga.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Slavko MAric Omot: Raul Goldoni PIRGO - Anđelka Martić Priča o prijateljstvu dečaka i laneta u danima Drugog svetskog rata. Zagreb 1964 god, 115 str, tvrd povez Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anđelka Martić (Zagreb, 1. svibnja 1924. – Zagreb, 11. studenoga 2020.) hrvatska je književnica i prevoditeljica, poznata po svojim djelima za djecu. [1] [2] [3] Najčitanije joj je djelo kratki roman Pirgo, priča o prijateljstvu dječaka i laneta u danima Drugog svjetskog rata. Rođena je u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Odrasla je na zagrebačkoj Trešnjevci, u obitelji s troje djece od kojih je ona bila srednje. Otac joj umire 1933. godine, a majka često zbog bolesti izbiva pa Anđelka provodi vrijeme kod očinskih bake i djeda na selu. To djetinjstvo između sela i grada kasnije će joj postati jedan od glavnih motiva i inspiracija te će ga opisati u mnogima od svojih knjiga. Početkom Drugoga svjetskog rata završava tadašnju Srednju trgovačku školu u Zagrebu. Nakon što joj je, kao aktivni ilegalac i član Komunističke partije, 1941. u Zagrebu uhvaćen te 1942. u Jasenovcu ubijen stariji brat Ivica, Anđelka Martić se pridružuje partizanima i radi kao ratna dopisnica 28. slavonske divizije. Prve pjesme objavljuje joj Grigor Vitez u časopisu Kulturni prilozi koji je izlazio na Papuku.[3] Sudjeluje u oslobođenju Beograda, pri čemu zarađuje Orden za hrabrost spasivši ranjenog kapetana ispred neprijateljskog tenka. Nakon oslobođenja Beograda postaje član uredništva lista jugoslavenske Prve armije, Za pobedu. Poslije rata radi kao novinarka u listovima Vjesnik i Omladinski borac te u dječjem časopisu Pionir. Bila je glavna i odgovorna urednica dječjeg časopisa Radost i glavna urednica nakladničke kuće Naša djeca u Zagrebu. Od 1954. bila je član Društva hrvatskih književnika.[4] Književni rad Pisala je pjesme, crtice, dječje priče i tekstove za slikovnice; izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Najznačajniji je autor hrvatske ratne proze za djecu,[1] a piše i autobiografska djela te fantastičnu prozu u stilu Ivane Brlić-Mažuranić. U romanu Pirgo, pisanome u prvom licu, lirskom toplinom priča o ratu u kojem bez razlike stradaju sva bića.[1] Djela su joj prevođena na mnoge strane jezike, od poljskog, češkog, ruskog i talijanskog do esperanta, kineskog i farsija.[2] Ona sama je prevela i veći broj knjiga sa slovenskog jezika. Knjige za djecu: Mali konjovodac i druge priče – Zagreb 1951. Bjelkan – Zagreb 1951. Pirgo – Zagreb 1953. (40 hrvatskih izdanja i prijevodi na mnoge svjetske jezike) Jezero u planini – Zagreb 1956. Vuk na Voćinskoj cesti – Zagreb 1956. U vihoru – Zagreb 1958. Dječak i šuma – Zagreb 1960. Kurir Dragan i njegovo konjče – Sarajevo 1961. Neugasivi životi – Zagreb 1961. Mali borac – Zagreb, 1964. Proljeće, mama i ja –Zagreb, 1968. Baba Kata – Zagreb 1971. Djedica Pričalo i čarobni vrutak – Zagreb, 1977. Šašavi dani – Zagreb 1978. Mali konjovodac – Zagreb, 1985. Izabrana djela u Pet stoljeća hrvatske književnost, knj. 181/1 – Zagreb, 1991. Zarobljenik šumske kuće – Zagreb, 1999. Tri lisice i šumski car – Zagreb, 2002. Dječak div i druge bajke – Zagreb, 2002. Nagrade i priznanja Poljski Orden osmijeha Za svoj književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Godine 1969. dobila je nagradu Ivan Goran Kovačić, 1971. nagradu festivala Kurirček u Mariboru, a 1972. nagradu Kurir Jovica koju je dodjeljivao Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.[5] 1973. u Poljskoj je odlikovana Ordenom osmijeha, jedinstvenim odlikovanjem koje Republika Poljska u ime djece Poljske dodjeljuje ljudima posebno zaslužnima za njihovo vedrije i ljepše djetinjstvo.[6] Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 4. juli za svoje književno stvaralaštvo, a 1984. povelju Zmajevih dečjih igara za životno djelo. Nagrada Ivan Goran Kovačić – 1969. Nagrada festivala Kurirček – 1971. Nagrada Kurir Jovica – 1972. Orden osmijeha – 1973. Nagrada 4. juli – 1975. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak – 1977. Povelja Zmajevih dečjih igara – 1984. Biblioteka Vjeverica

Trideset i tri poznata pisca s prostora bivše Jugoslavije napisali su priče u kojima odgovaraju na pitanja: Zašto čitamo novine? Kako čitamo novine? Šta dobijamo, a šta gubimo čitanjem novina? Tematska antologija Četvrtasto mesto donosi priče pisaca od Davida Albaharija do Srđana Tešina, od Milete Prodanovića do Muharema Bazdulja, od Jurice Pavičića do Đerđa Serbhorvata, od Jovice Aćina do Miće Vujičića, od Daše Drndić do Veselina Markovića, od Jelene Rosić do Bekima Sejranovića, od Ivane Simić Bodrožić do Aleksandra Prokopieva, od Saše Obradovića do Nenada Veličkovića… Knjiga priča o medijima, o tome kako medije treba čitati i kako u medijima možemo prepoznati vlastitu stvarnost. Priče u antologiji Četvrtasto mesto prate ilustracije akademskog slikara Branka Đukića.