Milorad H. Jevtić Kritički refleksi - 101 osvrt na savremenu arhitekturu Srbije Izdavač: NIN, 2014, Beograd Štampa: Proeks komerc, Beograd 231 strana, mek povez, ćirilica, dim. ↕23,5cm x ↔17,5cm x 1,2cm težina knjige 400 grama Stanje knjige: 5- posveta autora knjige na prvom listu sadržaj: `Sportski centar `25. maj` Palata `Beograd` Zgrada SDK Kraljevo Izložba radova arh. Ivana Štrausa Palata pravde u Beogradu O beogradskim trgovima Filozofski fakultet u Beogradu Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu Hotel `Park` u Beogradu Prokuplje iz urbanističkog ugla Vajar Bogosav Živković Mihajlo Mitrović: Novija arhitektura Beograda Telekomunikacioni centar na Vračaru Terazijska česma na starom mestu Kompleks `Rudo` Naselje `Labudovo bedo` Hala IV Beogradskog sajmišta Centar Sava Muzej Afričke umetnosti Hotel `Interkontinental` `Zapadna kapija` Dom Norveško-Srpskog prijateljstva u Gornjem Milanovcu Preuređenje Knez Mihailove Muzej vazduhoplovstva Nova zgrada Ateljea 212 Terazijska terasa Palata `MPS` `Progres` `Zepter` Hram Sv. Vasilija Ostroškog na Bežanijskoj kosi Nekrolog za Avalski toranj Spomenik Nikoli Pašiću Kuća košarke`

Autor: Dragana Milovanović Br. strana: 191 Povez: tvrdi+zaštitni omot Format: 21x28.5 Pismo: latinica Već od prvih reči ove knjige upozoreni smo da je nastala proučavanjem impozantnog broja prastarih, starih, pa i nešto skorijih gradskih kapija, monumentalnih dveri i portala. Reč je i o kapijama na mostovima i o kapijama-ulaznim paviljonima, ali i o trijumfalnim kapijama, kao i o portalima monumentalnih hramova, o egipatskim pilonima, i drugim antičkim ceremonijalnim i liturgijskim gradskim i vangradskim propilejima, baš kao i o islamskim ivanima ili o induskim toranamama i gopuramama. Izvanrednom veštinom izlaganja i prikladnim crtežima, odabrane osnove, a pre svega elevacije, svedene su na fiktivnu zajedničku, dakle idealnu razmeru; postupak koji čitaocu olakšava poređenja, a autoru ostavlja otvorenu mogućnost svrstavanja primera prema očiglednim sličnostima. Konačno, postaje sasvim jasno da odabrani primeri, iako materijalno i kulturno vrlo raznoliki, obuhvataju srodne, čak i vrlo srodne arhitektonske pojave. I onda se, najednom, sam od sebe, zatvara nevidljiv krug oko jedne univerzalne arhitektonsko-metajezičke celine.

Naslov originala: Roland Gööck ALLE WUNDER DIESER WELT Prevod: Ivana Lazić 17.5x24.5 cm, tvrdi povez. I knjiga-175 strana II knjiga-160 strana Svetsko čudo ? Šta je to ? Tačan opis tog pojma ne postoji. Sve klasične definicije oslanjaju se na onaj poznati spisak sedam svetskih čuda starog veka i kažu:te antičke građevine,stvorene pre više od dve hiljade godina,zbog svoje veličine i lepote smatraju se najinteresantnijim i najsenzacionalnijim,najvećeg divljenja vrednim i najgrandioznijim delima ljudske ruke. Ali danas je svet postao manji i broj čuda,na polju ogromnih tehničkih građevina,raste iz godine u godinu.Zato smo ovde izabrali šezdeset najinteresantnijih i najlepših čuda što je čovek ikada stvorio,od egipatskih piramida do tehnoloških dostignuća koja otvaraju vrata u novi milenijum. Ipak,zakon o tome šta je svetsko čudo nikad nije postojao,konačne odluke nema i nikada je neće ni biti,jer svet je veoma različit i vrlo brzo živi,veoma je lep i tako prepun čuda. VELIKI KINESKI ZID ,KARIPSKA BRANA, KEJP KENEDI, MAČU PIKČU, JERUSALIM, TADŽ MAHAL, MOSKOVSKI KREMLJ, PIRAMIDE GIZE,VERSAJ, AJFELOV TORANJ...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Vjenceslav Richter (Omilje/Donja Drenova kod Sv. Ivana Zeline, 8. travnja 1917. - Zagreb, 2. prosinca 2002.), jedan je od najpoznatijih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća. Diplomirao je 1949. kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz arhitekturu aktivno se bavio i ostalim likovnim umjetnostima (kiparstvo, slikarstvo, grafika, scenografija), te iza sebe ostavio vrijedan opus u tim disciplinama, a posebno značajan je njegov doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti. Osobite uspjehe postigao je na području izložbene paviljonske arhitekture. Na natječaju za jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958., Richter dobiva prvu nagradu radikalno smjelim projektom izložbenog paviljona s „temeljima u zraku“. Na 60 m visokom čeličnom stupu s vrhom zabodenim u vodenu površinu, trebala je na čeličnoj užadi visjeti lagana struktura paviljona, koji je trebao asocirati na jedrilicu na moru. Taj spektakularan, vrlo originalan i posve nekonvencionalan projekt, kojem je namjera bila da privuče pažnju svojom originalnošću, tehničkom smionošću i mediteranskom toplinom, nije naišao na razumijevanje stručnih krugova u Beogradu. Statičari „Inženjerije“ Lazarović i Deškoviće napali su projekt kao „kretenizam“, jer „tko je vidio temelje u zraku?“ Richter im je odgovorio da bi se doista radilo o kretenizmu kada bi se to usvojilo kao praksa, no da je ovdje riječ o izuzetnoj prigodi, svjetskoj izložbi, te da je to prigoda da jedna mala zemlja na jedan možda „izokrenuti“ način privuče pažnju na sebe. Shvativši da će inzistiranjem na ovom nekonvencionalnom rješenju izgubiti angažman, Richter je jarbol (koji je možda ionako bilo nemoguće izvesti u zadanome roku) zamijenio rasterom od 12 konvencionalnih stupova, čime je njegov hrabri (neo)avangardni projekt poprimio odlike nenametljivog modernizma. Usprkos konformizmu svojih naručitelja, Richter je tim „zdanjem bez vrata“, oživljenim kiparskim djelima najboljih tadašnjih suvremenih hrvatskih umjetnika, ostvario vanserijski Gesamtkunstwerk (cjelovito umjetničko djelo) – „palaču od čelika, stakla mramora i drveta, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“ - kako su pisale tadašnje belgijske novine. Paviljon je kasnije otkupljen i prenesen u okolicu Bruxellesa, te se i danas u njemu nalazi katolička škola, pa predstavlja jedno od rijetkih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture u svijetu. Drugi važni paviljonski projekti Nakon ovog uspjeha, 1960. Richter je pozvan da se prijavi na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu: odbio je, ali je malo kasnije u restoranu u Frankopanskoj na salveti nacrtao projekt, suprotan relativno strogom rješenju paviljona iz Bruxellesa, koji nije imao niti jednu ravnu liniju, već je tlocrtno bio baziran isključivo na krugovima i elipsama. Vrhunac Richterova rada na području izložbenih paviljona bio je svakako projekt nacionalnog paviljona na 13. triennalu u Milanu 1965. Cjelokupni izložbeni prostor bio je sačinjen od najobičnijih letvi 2*4 cm. Na sastanku Saveza primijenjenih umjetnika u Sloveniji, tijekom trajanja izložbe, napao ga je slovensko-bosanski arhitekt Ivan Štraus riječima: „Kolega, pa šta vi radite, uvijek neke bjesne gliste, ja sam se sramio kada sam došao u taj paviljon!“ Ali kada se vratio u Zagreb, Richtera je na stolu čekao telegram kojim mu je javljeno da je za taj, u našoj izgleda uvijek konformističkoj sredini napadani paviljon, dobio zlatnu medalju! Richterovo izrazito smjelo avangardno rješenje za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. temeljio na nekonvencionalnoj pretpostavci da paviljon za svjetsku izložbu uopće ne mora biti klasična zgrada. Tu je ideju Richter pretočio u projekt koji se sastojao od 2 stranice tj. od polovice piramide, koja je predstavljala svojevrsnu divovsku, nekoliko desetaka metara visoku „nišu“ tj. zaklon za eksponate: rješenje je međutim bilo previše avangardno, te nikada nije realizirano. Horvat Pintarić, Vera, hrvatska povjesničarka umjetnosti (Sisak, 7. III. 1926). Diplomirala 1951., doktorirala 1959 (Skulptura Francesca Robbe) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bila redovita profesorica (1974–93) i osnivačica Katedre za vizualne komunikacije i dizajn (1967). Članica HAZU od 2000. Istražuje baroknu i modernu umjetnost, najnovija likovna događanja u Hrvatskoj i u svijetu, likovno stvaralaštvo na području plakata, stripa, televizije i animiranoga filma. Bavi se teorijom umjetnosti, objavljuje monografije (Gabrijel Stupica, 1966; Josip Seissel, 1978; Miroslav Kraljević, 1985), teorijske rasprave te likovne studije i kritike (Od kiča do vječnosti, 1979; Tradicija i moderna, 2009; Kritike i eseji, 2012). Autorica je mnogobrojnih kataloga izložaba (J. Knifer, V. Bakić, D. Džamonja, V. Richter i dr.) i predgovora grafičkim mapama (M. Šutej, 1971), jedan od osnivača časopisa Bit International. Dobila je Državnu nagradu za životno djelo u području humanističkih znanosti (2003)....

Posveta autora, inače odlično očuvano. Autor - osoba Markuš, Andrija, 1941- = Markuš, Andrija, 1941- Naslov Sakralna arhitektura Slobodana Dragovića : Kapela u Staroj Pazovi, Manastir Stanjevići / Andrija Markuš Vrsta građe dr.knjiž.oblici Jezik srpski Godina 2018 Izdavanje i proizvodnja Podgorica : Arhitektonski forum, 2018 (Podgorica : AP Print) Fizički opis 109 str. : ilustr. ; 24 cm Zbirka ǂBiblioteka ǂNauka i umjetnost (karton) Napomene Tiraž 200 Andrija Markuš: str. 106-107. Predmetne odrednice Dragović, Slobodan, 1936- Manastir Stanjevići Stara Pazova – Kapela Manastir Stanjevići je manastir Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve iz 1338. godine. Manastir se nalazi pored sela Pobori u rejonu opštine Budva, na 600 metara nadmorske visine. Kao ktitor manastira pominje se veliki vojvoda Nikola Stanjević. Dok je vojvoda Đurađ Ćurašević Crnojević, deda Ivana Crnojevića, podigao u blizini današnjeg manastira tvrđavu Đurđevac dvorac na brdu Đurđevcu, vojno utvrđenje sa hramom posvećenom Svetom Georgiju. Nakon turskih upada u Cetinje 1714. godine, vladika Danilo prelazi u Stanjeviće. Po povratku iz Rusije sagradio je hram koji je posvetio Svetoj Trojici a nekadašnji dvorac Crnojevića je obnovio i pretvorio u manastirski konak 1724. godine. Posle njegovog povratka na Cetinje izvjestan broj monaha ostaje u Stanjevićima. Izvjesne popravke i dogradnju manastirskog kompleksa vrši mitropolit Sava Petrović. Mitropolit Danilo se upokojio u svetoj obitelji 1735. i bio je sahranjen u njoj. Tu je počivao do 1856. godine kada je trudom knjaza Danila prenesen na Cetinje. Danas mu je grob na Orlovom kršu, brdu iznad Cetinjskog manastira. 1780. godine u manastiru je otvorena sveštenička škola, koju je pohađao i Sveti Petar Cetinjski. 1839. godine manastir Stanjevići je ustupljen Austriji i od tada počinje proces njihovog ruiniranja. 1994. godine započeta je obnova manastirskog kompleksa. Obnovu je, blagoslovom Mitropolita crnogorsko-primorskog, Amfilohija, započeo jeromonah Dimitrije Blagojević, a nastavio jeromonah Jefrem Dabanović poslije upokojenja oca Dimitrija 2004. godine. Bratstvo manastira Ove 2013. godine bratstvo sačinjavaju: nastojatelj manastira od 2004. godine arhimandrit Jefrem (Dabanović), zatim jerođakon Jovan i poslušnik Vesko. Sabrat manastira je i monah dr Pavle Kondić. MG 132 (N)

Zmajski most Gorazd Humar SLO NOVO RETKO Zmajski most je cestni most čez Ljubljanico, ki se nahaja severovzhodno od Vodnikovega trga v Ljubljani. Zgrajen je bil za časa županovanja Ivana Hribarja kot nadomestilo za leseni Mesarski most, ki je stal prej na tistem mestu in je bil poškodovan v ljubljanskem potresu leta 1895. Zgradba je bila za tisti čas inovativna, iz armiranega betona po tehniki avstrijskega inženirja Josefa Melana. Namesto železnih palic, vgrajenih v betonsko strukturo, je bil zgrajen na oboku iz železnih tramov, kar je omogočilo gradnjo brez začasne podporne strukture.  Most je oblikoval arhitekt Jurij Zaninović (1876–1946). Izšel je iz dunajske arhitekturne šole prof. Wagnerja (tudi Plečnik je bil njegov učenec). V projekt se je zelo poglobil in nastala je ena najlepših stvaritev secesijske arhitekture na evropskih tleh. Na obeh bočnih fasadah so napisi in relief, ki posnemajo patiniran bron. Zaradi previsokih cen brona so mostne odprtine nad glavnim lokom naredili iz betonskih fasadnih plošč z listjem v obliki reliefa. Betonski so tudi balustradni stebrički mostne ograje. Da bi dosegel videz kamna, je Zaninovich predvidel površinsko obdelavo betona v načinu štokanja. Najpomembnejši okras mostu so štirje zmaji, ki stojijo na podstavkih na štirih vogalih (poleg številnih manjših - skupaj je na njem 20 kipov zmajev). Namesto zmajev so bili prvotno predvideni kipi krilatih levov, ki so bili kasneje zamenjani s simbolom Ljubljane. Narejeni so iz bakrene pločevine, saj je bil bron predrag. Izdelali so jih v dunajski tovarni dekorativnih predmetov A. M. Beschorner. Bronaste kandelabre so odlili na Dunaju in jim dodali steklene krogle. Ob otvoritvi 1901 še niso bile izdelane plinske luči, ampak so bile postavljene kasneje. Sama voziščna površina je bila narejena iz asfalta in nalepljena na betonsko podlago. Gre za prvo asfaltno površino v Sloveniji. Asfaltni so bili tudi pločniki. Sodobno je bilo tudi to, da so bile izvedene kinete za dovod plinskih cevi za razsvetljavo pod pločniki.  Celotni stroški gradnje so znašali 158.500 kron (v tej ceni ni zmajev in kandelabrov).  Ob otvoritvi leta 1901 je bil most posvečen štiridesetletnici vladavine cesarja Franca Jožefa I. in poimenovan Jubilejni most (nemško Jubiläumsbrücke). Na stranicah so v ta namen izpisane letnice 1848 - 1888, obletnico pa sta obeleževali tudi spominski plošči v slovenščini in nemščini. Takrat je bil eden prvih železobetonskih mostov v Evropi in prva železobetonska konstrukcija v mestu. S 33,34 m premera je imel tretji najdaljši lok med tedanjimi evropskimi mostovi.  Kmalu je raba uradnega imena zamrla in most je zaradi svojega okrasja postal znan kot »Zmajski most«. Med letom 1983 in 1984 je bil temeljito prenovljen. Danes se šteje za enega najlepših primerov secesijske arhitekture mostov na svetu in je zaščiten kot tehniški spomenik, predstavlja tudi eno od znamenitosti mesta Ljubljane.  164 str. Format 24 x 29 cm. Novo idealno za poklon

Odlično 2004. U pitanju je zaista iscrpno sačinjena enciklopedija iz arhitekture i njoj srodnih oblasti - urbanizma, dizajna, enterijera, zgradarstva, primenjenih umetnosti - sa oko 25 hiljada terminoloških jedinica, i više od šest hiljada ilustracija. Inače dvotomna enciklopedija donosi i indeks imena oko tri hiljade poznatih arhitekata i autora iz srodnih oblasti. O prva dva toma “Enciklopedije arhitekture`, napisali su izuzetno značajne komentare direktori i urednici svetski poznatih kuća: “Thames and Hudson Ltd.`, High Holborn, London; Lucas Dietrich, architecture editor: “...neverovatan mamutski posao (mammoth job)...odavno mi u ruke nije dopala ovakva knjiga... naša izdavač ka kuća dobija dnevno preko 2.000 tekstova knjiga, medjutim, ovakvu knjigu do danas nismo imali...` “The Japan architect Co., Ltd.`, Yushima, Bunkyo-ku, Tokyo; Chie Abe, chief editor: “...nismo ni pretpostavili da će nam stići knjiga ovog kvaliteta i obima... ovo je zaista kapitalno delo... iskreno čestitamo!` “China editors`, Shangai, “...ukoliko budete imali izdanje na engleskom jeziku, obavezno nam ga ponudite...` Za ediciju “Enciklopedija arhitekture` recenzije su dali: prof. dr. Jerko Denegri, akademik prof. Ivan Antić, prof. dr. Ranko Radović, akademik prof. Milan Lojanica, akademik prof. Mihajlo Mitrović, a o ediciji su pisali: Milan Vlajčić, kritičar i publicista, mr. Bojan Kovačević, arhitekta i mnogi drugi. Izvod iz recenzije prof. dr. Ranka Radovića: `Arhitekta Slobodan Maldini uradio je sam jedan sizifovski projekt koji decenijama nije uradila niti jedna stručna ili naučna institucija u nas - REČNIK ARHITEKTURE. Istina, nikad nije prestajala svest da je arhitekturi i arhitektima ovde neopohodan jedinstveni terminološki pregled, enciklopedijski sredjen i sistematizovan. Pokušaja je bilo. Nisu nikada završeni. Sada je taj džinovski zadatak okončan naporom jednog zaljubljenika u arhitekturu i njene reči, u pojmove i njihovo tumačenje, u tolike rečnike arhitekture i usamljene glosare. Terminološka celovitost i ilustracije koje prate ovo delo liče, kao kod Borhesa na “rajsko polje`, gde se reči pretvaraju u kuće, a prostor počiva, izmedju ostalog, na mudrosti i na znanju.` Izvod iz recenzije akademika prof. Ivana Antića: ` Enciklopedija arhitekture i urbanizma autora arh. Slobodana Maldinija je prvi naš naučni poduhvat da se pojmovi, koji proističu iz raznih jezičkih područja, a odnose se na polje arhitekture i urbanizma, sistematizuju i definišu... ...Moje duboko uverenje je da će ova knjiga biti od velikog značaja na polju arhitekture i kulture uopšte, kao i podizanja ukupnog nivoa arhitektonskog znanja kod nas... ...Knjigu preporučujem širokom sloju čitalaca: ljubiteljima arhitekture, arhitektima, studentima arhitekture i umetnosti uopšte, urbanistima, dizajnerima, prostornim planerima, a posebno kritičarima na polju arhitekture i umetnosti, kojima će enciklopedija dati doprinos ka jasnijem izražavanju i sagledavanju ovog širokog ali značajnog kulturnog polja.` Izvod iz recenzije prof. dr. Jerka Denegrija: “Ilustrovana enciklopedija arhitekture i urbanizma autora Slobodana Maldinija sadrĹži preko 30.500 jedinica, uz oko 6.000 crno-belih ilustracija, iz oblasti navedenih u naslovu knjige, obradjenih po principu: definicija pojma, utvrdjivanje cilja, interdisciplinarnost i dr. U knjizi arhitektura se tretira prvenstveno kao umetnost i tekovina istorije kulture, ali se ne zapostavlja tesna povezanost arhitekture i urbanizma uz sve za ove oblasti relevantne naučne discipline. Pojmovi su obradjeni sažeto i jasno, povremeno kada pojedini pojam to zahteva i sa širim objašnjenjima, no uvek su pisani stručno, na osnovu utvrdjenih znanja iz temeljne istorijske i teorijske literature za oblasti kojima se enciklopedija bavi... ...Treba istaći da slična publikacija, ne samo kao delo domaćih autora nego ni u prevodu kod nas ne postoji i da je to osnovni i dovoljni razlog u prilog objavljivanju ove izuzetno korisne knjige koja će zbog svoje višestruke upotrebljivosti biti namenjena zainteresovanim stručnim krugovima (profesionalcima i studentima iz oblasti arhitekture, urbanizma, dizajna, umetnosti i istorije umetnosti, novinarstva i dr.), ali i širokoj kulturnoj javnosti. Iz svih tih osnovnih razloga, da se ostali dodatni ovom prilikom ne navode, trebalo bi maksimalno podržati ogromni trud autora i vrednost njegovog obavljenog rada, te se u cilju realizacije ovog u našem izdavaštvu jedinstvenog poduhvata ovom projektu u vidu pozitivne recenzije daje bezrezervna podrška.` Izvod iz Preporuke prof. dr. Jerka Denegrija: “Enciklopedija arhitekture je jedinstveni poduhvat u kojemu se istovremeno sažeto i pristupačno širem krugu čitalaca, ali i potpuno kompetentno i namenjeno stručnoj javnosti obradjuje mnoštvo jedinica sa područja arhitekture, urbanizma, dizajna i primenjene umetnosti. Sve ove oblasti posmatrane su kako iz istorijske perspektive, tako i iz njihovih savremenih pojava, kao tekovine kulture i kao funkcije praktičnog života. Zadivljuje već sama činjenica da je ovakav obimni posao uspela da obavi jedna osoba i upravo zahvaljujući tome postignuta je potrebna ravnoteĹža u načinu obrade raznorodnih pojmova i fenomena. Ne samo u našoj sredini, dosad slični poduhvat nije obavljen, već samo to bio bi dovoljno opravdani razlog da ova edicija bude smatrana izuzetnim podvigom...` Izvod iz recenzije arhitekte mr. Bojana Kovačevića: ...`Enciklopedija arhitekture` daruje nas onom vanvremenskom, ili je možda bolje reći jednovremenskom, nevremenovanom slikom sveta gradjenja koju svakodnevno očekujemo i od svake obične kuće koja se gradi ili tek zamišlja. Na prvi pogled nije uopšte jasno ni kako je Maldini uspeo da sačini ovakvu knjigu niti kada je to uradio... ceo poduhvat se preinačuje u storiju koja deluje potpuno romantičarski i nestvarno. ...njegova izuzetna knjiga je zapravo unekoliko okasneli rezultat pristupa arhitekturi koji je, u Beogradu od početka osamdesetih naovamo, zastupala i provodila arhitektonska grupa MEČ kojoj je i sam Maldini pripadao, kao i manji krug arhitekata oko nje, ali u prestonici nikad sa velikom podrškom zvaničnih arhitektonskih asocijacija i institucija. Reč je o nedvosmislenom shvatanju arhitekture kao dela kulture u okviru kojeg je takozvano projektovanje samo jedna od disciplina. Maldinijeva “Enciklopedija`, vrlo je moguće, biće i ubuduće tretirana kao sam vrhunac svega što je jedna grupa znalaca i zaljubljenika radila. ...Pojava ove i ovakve knjige na srpskom jeziku i u maloj zemlji sa često istrajno traljavim institucijama i sa, hvala bogu, dovoljnim brojem “pozitivno čudnih` individua, kazuje da je jedan enormni i davni zadatak obavljen. To što ga nisu obavili oni kojima je godinama poveravan i finansiran već neko ko je sebi sam zadao ceo projekat i izvršio ga na superioran način, pokazuje jednu i stalnu i neregularnu, spasavajuću partizanštinu koja, daleko od komunističkih relacija, ponekad izbavlja našu kulturu od predaje i pasivnosti.` Akademik prof. Mihajlo Mitrović je napisao: `Priznanje Salona za najbolju arhitektonsku publikaciju u prošloj godini dobio je arhitekta Slobodan Maldini za svoju `Enciklopediju arhitekture`, veliko dvotomno delo enciklopedijskog formata na 1650 strana bogato ilustrovano sa nekoliko hiljada crteža od kojih je jedan deo crtao sam autor Radi se o samotnjačkom, samofinansirajućem, samoizdatskom poduhvatu bez presedana kod nas i daleko šire. Posao koji normalno i uobičajeno godinama rade institucije, naučni kolektivi, veliki misaoni i tehnički aparat, najvećma sa drĹžavnom potporom, uradio je, za samo šest godina, samo jedan čovek pregalac. ...Zapažen još kao mlad arhitekta u grupi “Meč`, Maldini se jedno vreme izgubio sa scene. I dok je okolina počela da ga zaboravlja iz asketske osame, posle silnog danonoćnog rada, blesnuo je tamo gde ga niko nije mogao očekivati. Manijačkom posvećenošću svom pozivu, hazarderski, va bank, seo je za radni sto i takoreći šest godina jurio rulet ne videći kraja svom ulogu... Preveo je sam šest pozamašnih knjiga sa više jezika, kao podlogu za osnovnu gradju. Prevrnuo je sve što postoji u našoj leksikografiji. Sve sam slagao, skenirao, prelamao, ilustrovao... ...Srpska kultura, bez ikakve zasluge društva, dobila je kapitalno delo vredno najvećeg stručnog i ljudskog poštovanja.` Milan Vlajčić, kritičar i publicista, je napisao: “Na nedavno održanom Beogradskom sajmu knjiga, najviše priznanje Sajma, nagrada za izdavački poduhvat godine, pripala je zamašnoj, dvotomnoj knjizi na blizu dve hiljade stranica, `Leksikonu arhitekture` autora i izdavača u jednoj ličnosti, arhitekte Slobodana Maldinija. Prvi put u istoriji ovog priznanja dogodilo se da bude nagradjen leksikografski i izdavački trud samo jednog čoveka. Obično iza nagradjenih dela stoji neka poznatija izdavačka kuća, ali ovog puta se desio presedan i to je izazvalo pravu pometnju.` Dr. doc. Ljiljana Vukajlov je napisala: “Enciklopedija arhitekture` rad je autora, priredjivača i samostalnog izdavača arh. Slobodana Maldinija, nastao u periodu 1998-2006. Uz sakupljanje, analiziranje, sistematizovanje i opisivanje pojmova autor je istovremeno uporedjivao prikupljenu gradju sa savremenim svetskim dostignućima i enciklopedijama arhitekture... ...Autor Slobodan Maldini, arhitekta iz Beograda, školovao se u Beogradu i Vićenci. Od 1981. član je grupe MEČ, a od 1984. ULUPUDS-a. Predstavlja jednog od najranijih protagonista postmodernog pokreta u arhitekturi nekadašnje Jugoslavije. Učesnik je brojnih izloĹžbi i dobitnik više nagrada za svoje arhitektonske projekte. Bavi se pedagoškim radom kao predavač na novosadskom univerzitetu.`

Dubravka Đukanović ARHITEKTURA RIMOKATOLIČKIH CRKAVA VOJVODINE OD 1699. DO 1939. GODINE Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Petrovaradin Novi Sad, 2015. 577 ilustrovanih strana, tvrd povez, zaštitni omot, veliki format. MU dvojezičnoj monografiji „Arhitektura rimokatoličkih crkava Vojvodine od 1699. do 1939. godine“ / „Architecture of Roman Catholic Churches in Vojvodina from 1699 to 1939“ objavljeni su rezultati višegodišnjeg istraživačkog rada usmerenog na proučavanje značajnog korpusa novovekovne rimokatoličke sakralne arhitekture Vojvodine, koja je nastala kao fenomen savremene, dominantne državne kulturne politike Monarhije delimično razvijene iz ideje religioznog unitarizma. Načini na koji se diskurzivna kulturološka, društveno-politička i religiozna klima, koja je vladala u Habzburškoj monarhiji i njenim provincijama, a od 1918. i Kraljevini SHS/Jugoslaviji, manifestovala u arhitekturi crkvenih građevina, državno dominantne, rimokatoličke konfesije, naučno su argumentovano utvrđeni i objašnjeni u ovoj kompleksnoj studiji. Trasiranje porekla i razvoja arhitektonske forme 243 proučavana sakralna objekta zasnovano je na obimnoj analizi informacija prikupljenih tokom terenskih i arhivskih istraživanja sprovednih u 6 zemalja, kao i istraživanja objaveljnih izvora (502 referentne jedinice), koji se odnose na arhitektonsko stvaralaštvo proučavanog (i ranijeg) perioda u matičnoj, susednim i drugim državama Centralne Evrope. Sveobuhvatna sinteza sprovedenih istraživanja rezultovala je integralnim tekstom objavljenim na 584 strane, koji prati veliki broj fotografija, tehničkih crteža i arhivskih dokumentata (od starih karata, grafičkih predstava, fotografija, razglednica i projekata do pisanih dokumenata), kao i obimna bibliografija, popisi i registar. Posebnu vrednost predstavlja 11 sinteznih karata i tabele na kojima su predstavljeni svi proučavani objekti i data analiza njihove hronološke, stilske i tipološke pripadnosti. Primenjeni kompleksni istraživački protokol, koji uključuje osam kriterijuma prema kojima se svaki istraživani objekat analizira i sistematizuje, omogućio je da se utvrde svi pojavni oblici crkvenih građevina i izvrši njihova tipološka sistematizacija kroz sagledavanje procesa razvoja crkvenih građevina u odnosu na rešavanje funkcionalnih, konstruktivnih, tehnoloških i likovnih zahteva, kao i odnosa građevine sa njenim neposrednim i širim okruženjem. Sagledane su uzročno-posledične veze između politike, ideologije, religije i društvene uloge crkve i načina njihovog ispoljavanja u diskursima bogoslužbenog rituala i arhitekture kao njegove scene. Utvrđeni su tokovi i pravci prenošenja arhitektonsko-umetničkih i graditeljskih uticaja i definisane su promene nastale u arhitektonskom oblikovanju kao posledica promene verske ideologije i arhitektonskog programa. Ovim istraživanjem su, pored sabiranja dosadašnjih i prezentovanja novostečenih znanja, otvorena i brojna pitanja vezana za proučavanu oblast novije istorije arhitekture i, posredno ili neposredno, njoj srodne teme. Nova saznanja i izvedeni zaključci o mestu, ulozi i vrednosti proučavanih objekata nova su, naučno utemeljena osnova za reinterpretaciju dosadašnje valorizacije proučavanih objekata u lokalnom, regionalnom i evrpskom kontekstu. Stručnjaci i ljubitelji arhitekture, povijesti, umjetnosti, te vjernici, već skoro dvije godine imaju priliku uživati u monografiji Arhitektura rimokatoličkih crkava u Vojvodini od 1699. do 1939. od kada je objavljena u nakladi Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Autorica ove monografije je arhitektica – konzervatorica i znanstvena suradnica Instituta za arhitekturu i urbanizam Srbije dr. sc. Dubravka Đukanović. Što Vas je motiviralo da se profesionalno zainteresirate za arhitektonske značajke sakralnih građevina Katoličke Crkve kod nas? Početak povijesnog doba kojim se bavim obilježen je smirivanjem burnih povijesnih događanja i stabilizacijom prilika u Srednjoj Europi i na Balkanu krajem XVII. stoljeća, čime su stvoreni uvjeti za ponovni prosperitet kršćanstva i sveukupni politički, društveni, gospodarski, kulturni i umjetnički razvoj tijekom naredna dva stoljeća. Raznolika nacionalna i vjerska struktura društva u današnjoj Vojvodini odražavala se i na karakter ovdašnjih, u to vrijeme ubrzano urbaniziranih, naselja. Prisustvo različitih nacionalnih i kulturnih grupa na ovom području stvorilo je snažne regionalne i lokalne posebnosti u mnogim stvaralačkim oblastima, uključujući i arhitekturu. Moje dugogodišnje profesionalno opredjeljenje je u domeni historiografije usmjereno upravo ovim posebnostima vojvođanske arhitekture i njezinom pozicioniranju u okviru šireg centralnoeuropskog kulturnog kruga. U oblast istraživanja sakralnih građevina Vojvodine sam ušla kroz moj prethodni obimni višegodišnji znanstveno-istraživački rad posvećen istraživanju i tumačenju arhitektonske forme vojvođanskih pravoslavnih crkava građenih tijekom XVIII. i XIX. stoljeća, kada sam se neminovno dotakla i problema arhitektonske forme objekata drugih konfesija iz istog razdoblja. Izuzetno vrijedan spomenički fond od oko 250 sakralnih građevina bio je na margini interesa povijesničara arhitekture na području Srbije u proteklih 70 godina. To je bilo dovoljno izazovno da me inspirira da se upustim u istraživanje podrijetla i razvoja arhitektonske forme rimokatoličkih objekata, građenih u Vojvodini u naznačenom vremenu. Ova tematika ni u ranijoj stručnoj i znanstvenoj literaturi nije bila značajno zastupljena, a istraživački timovi u ustanovama zaštite su se ovoj temi samo sporadično posvećivali, mahom istražujući pojedinačne objekte. Osim toga, fokus istraživača je bio na proučavanju stila primijenjenog pri izgradnji ovih objekata i pokretnog materijala koji se u njima čuva, dok je problem prostornog koncepta, odnosa funkcije i forme objekta, podrijetla arhitektonske forme i utjecaji iz centara Srednje Europe, te tipologija arhitektonskih oblika ovih građevina ostao skoro potpuno neistražen. Ova činjenica je inicirala istraživanje prostornih i oblikovnih značajki arhitekture rimokatoličkih crkvenih građevina Vojvodine. Kompleksnije istraživanje podrijetla i razvitka arhitektonske forme pojedinih građevina kao materijalnog okvira dominantne i državno prihvaćene vjere se dalje razvilo iz potrebe za promišljanjem uloge arhitekture kao discipline rabljene za definiranje pozicije i opće kulturološke razine društvene zajednice s jedne strane, i kao okvira za izražavanje statusa i moći Katoličke Crkve u okviru državno prihvaćenih religija Austrije, odnosno Austro-Ugarske, s druge. U monografiji je predstavljen dio rezultata tih istraživanja, a tumačenje do sada relativno malo istražene oblasti predstavlja pokušaj da se osvijetle načini i sredstva kojima je arhitektura kao diskurs odražavala vladajuće društveno-političke, religiozne i kulturne tendencije i nametnula se kao oblik konfesionalnog izražavanja i kao jedan od činitelja u konstituiranju društvenog, kulturnog i državnog identiteta. Razdoblje od gotovo četvrt milenija, koje ste obuhvatili u monografiji, počinje oslobođenjem ovih krajeva od Otomanske vlasti a završava se izgradnjom posljednje katoličke crkve prije II. svjetskog rata u Vojvodini. Tko je u tom vremenu projektirao, gradio, održavao i obnavljao katoličke crkve na ovom podneblju? Što je utjecalo na arhitekte u tom dugačkom razdoblju prilikom odlučivanja o izgledu pojedinih objekata? Istraživano razdoblje je vrijeme koje su obilježile značajne društvene promjene, jak gospodarski razvoj i velika graditeljska ekspanzija u rubnim područjima nekadašnje Monarhije. Od tada potječe, prema broju sačuvanih spomenika, dominantno graditeljsko nasljeđe ove graditeljske skupine. Diskurzivna kulturološka, društveno-politička i religijska klima koja je vladala od polovice XVIII. stoljeća u Habsburškoj monarhiji (1745. – 1918.) manifestirala se i u arhitekturi crkvenih građevina državno dominantne vjere. Inicijalno definirani vremenski opseg istraživanja je tijekom samog istraživanja proširen na vrijeme I. svjetskog rata i međuratno razdoblje, jer je uočeno da zamah izgradnje rimokatoličkih crkava, bez značajne promjene u programu i stilskim odlikama, traje neznatno smanjenim intenzitetom i tijekom drugog i trećeg desetljeća XX. stoljeća i jenjava tek pred početak II. svjetskog rata. Za istraživanje geneze izgradnje crkvenih građevina i tumačenje značajki, stila, pojavnih oblika pojedinih sklopova i posebno dekorativnog programa značajnu osnovu predstavljaju istraživanja crkvene organizacije, društvenih i religijskih kanona onog doba, općih normativnih akata, građevinskih propisa i umjetničkih priručnika. S obzirom na obim i kompleksnost proučavanog materijala, ova knjiga je otvorila i niz pitanja, kojima se dosadašnja istraživanja nisu bavila, kao što su utvrđivanje uloge materijalne i duhovne kulture, društvenog sustava i političkog aspekta u procesima organizacije Katoličke Crkve, identifikacija značaja posebnih religijskih zahtjeva u koncipiranju prostornog koncepta i izgleda crkvenih građevina ili uloge tipskih projekata za izgradnju crkvenih građevina u svjetlu državno proklamiranog stava o religioznom unitarizmu. Identifikacija autora – arhitekata i graditeljskih majstora angažiranih pri izgradnji ovih crkava je jedna od tema kojom se ovo istraživanje bavilo. Iz sačuvanih planova za izgradnju pojedinih objekata, iz arhivskih spisa ili zapisa ranijih istraživača identificirana su imena npr. graditeljskih majstora ranijeg razdoblja koji su izradili planove za izgradnju pojedinih crkava. Gašpar Osvald iz Moravske je kao frater operarius bio angažiran na izgradnji crkve sv. Pavla u Baču (1773.), a Ferenc Kaufmann, zidarski majstor iz Pešte, koji je izradio prve planove za izgradnju stolne bazilike sv. Terezije u Subotici, na čijoj su izgradnji od 1773. do 1798., kasnije bili angažirani i Mihály Erdélyi, Titus Mačković i Pál Mamužić. Oživljavanje ratom opustjelih područja od početka XVIII. stoljeća je, osim inpopulacije, obuhvaćalo i planiranje sela i gradova i realizaciju velikih infrastrukturnih projekata u koje su bili uključeni mnogi poznati arhitekti i inženjeri. Jedan od najistaknutijih inženjera tog stoljeća, József Kiss, izradio je, tijekom angažmana pri bečkoj kameralnoj administraciji, i projekte za izgradnju katoličkih crkava u Bačkom Gračacu (1801.), Karavukovu (1801.) i Srbobranu (1802./03). Nemali broj vojvođanskih sakralnih objekata je izgrađen po tipskim projektima pripremljenim u okviru državne administracije. U Mađarskom državnom arhivu čuva se nekoliko takvih projekta za izgradnju sakralnih objekata, na čijoj su poleđini pobrojana mjesta Bačko-bodroške županije u kojima je, po ovom planu, planirana ili realizirana izgradnja crkava... Za izgradnju crkve sv. Ivana Krstitelja u Ečki (1862. – 1864.) vezuje se, po podacima iz spisa, arhitekt Kanski, najvjerojatnije Wence Kansky, arhitekt bečkog podrijetla, koji je radio u birou čuvenog mađarskog arhitekta Miklósa Ybla, kome se na osnovu ovog podatka pripisuje autorstvo nad crkvom i kaštelom u Ečki. Crkva sv. Petra i Pavla u Bajmaku (1817.) obnovljena je i proširena 1907. prema projektu budimpeštanskog arhitekta Ernőa Foerka. I čuveni temišvarski arhitekti su bili angažirani na izgradnji vojvođanskih crkava. Izgradnja kompleksa samostana časnih sestara Naše Gospe u Zrenjaninu je 1878. godine povjerena temišvarskom arhitektu Eduardu Reiteru, crkva Uznesenje BDM u Jaši Tomiću (1911.) je najverojatnije izgrađena prema projektu Karla Harhta. Veliki hrvatski arhitekt njemačkog porijekla, zagovornik eklektičke arhitekture i pobornik neogotičke obnove, Hermann Bollé, je bio krajem XIX. stoljeća angažiran na rekonstrukciji crkve Gospe Snježne na Tekijama (1881.), izgradnji crkve sv. Mihovila Arkanđela u Erdeviku (1890.) i danas srušene župne crkve sv. Vendelina u Franjin Dolu (Zemun; 1888.). Pred kraj karijere projektirao je i grobljansku kapelu obitelji Stefana Tašnera u Rumi (1922. – 25.). Najuspješniji subotički arhitekti, Titus Mačković, Géza Koczka i István Váci su se krajem XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća ogledali i u jednostavnijim arhitektonskim programima malih obiteljskih kapela. U godinama pred II. svjetski rat Karl Molzer je projektirao crkvu sv. Antuna Padovanskog u Čantaviru (1928./29.), Mihajlo Plavec je na osnovu pobjedničkog rješenja na natječaju projektirao crkvu sv. Elizabete u Novom Sadu (1931.), a Baltazar Dulić sv. Ivana Krstitelja u Hajdukovu (1936. – 1938.). U suradnji s Molzerom, Dulić je projektirao crkvu sv. Josipa radnika u Đurđinu (1935.) i sv. Adalberta u Bačkom Petrovcu (1939.). Godine 1932. je izgrađena crkva Srca Isusovog u Šidu prema projektu vukovarskog inženjera Frana Funtaka, koji je vodio i obnovu crkvi u Čereviću i Kukujevcima. Koje kriterije je potrebno zadovoljiti da bi se građevina proglasila kulturnim dobrom i koje su kategorije kulturnih dobara kod nas? Kako funkcionira sustav zaštite kulturnih dobara u Srbiji? Zaštita spomeničkog fonda u Srbiji ima tradiciju dugu više od stoljeća i pol, od kada je knez Aleksandar Karađorđević 22. veljače 1844. godine izdao Uredbu o zaštiti spomenika drevnosti, što je jedan od prvih suvremenih općih spomeničko-pravnih akata u Europi XIX. stoljeća. Sustav zaštite kulturnih dobara u Srbiji ustanovljen je 1947. godine osnivanjem Zavoda za zaštitu i znanstveno proučavanje spomenika kulture N. R. Srbije (danas: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture). To je institucija u okviru mreže od 11 regionalnih, općinskih i gradskih zavoda, koji se brinu o 2.531 nepokretnom kulturnom dobru (2.188 spomenika kulture, 75 prostorno kulturno-povijesnih cjelina, 191 arheoloških nalazišta i 77 znamenitih mjesta). Kategoriziranih nepokretnih kulturnih dobara ima 782: 200 od izuzetnog i 582 od velikog značaja. Sustav zaštite i korištenja kulturnih dobara je uređen Zakonom o kulturnim dobrima, kojim su definirani i kriteriji po kojima se objekt i utvrđuje za nepokretno kulturno dobro. Uz sve nedostatke ovog zakona, a s obzirom na iskustva susjednih zemalja koje su reorganizirale službe razdvajanjem na administrativni i konzervatorski dio, sustav u Srbiji još uvijek, iako uz značajno smanjena sredstva za istraživanja i tehničku zaštitu, ima relativno dobre rezultate u oblasti zaštite i konzervacije spomeničkog fonda. Posebnu vrijednost u promociji kulturnog naslijeđa Srbije ima nakladnička djelatnost Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji je podržao istraživanje arhitekture rimokatoličkih crkava i koji je izdavač ove dvojezične monografije. Provedenim sustavnim istraživanjem, kompleksnom analizom razvojnih procesa i prenošenja utjecaja i vrijednosnim pozicioniranjem ovih objekata u širem kontekstu, ukazano je na veliki broj objekata koji ima značajne arhitektonsko-umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti, ali ne i status nepokretnog kulturnog dobra. Koliko je važna svijest vjernika i crkvenih službenika o arhitektonskoj vrijednosti ovih zgrada? Što, osim divljenja graditeljskom umijeću, trebaju uraditi oni koji ih koriste da bi se one trajno sačuvale? Većina od 243 sakralne građevine koje su prezentirane u monografiji, je u redovitoj bogoslužnoj uporabi. O vrijednosti ovih objekata u okviru šireg arhitektonskog, centralnoeuropskog graditeljskog korpusa, čime se ja bavim, vjernici, osim onih koji su svojom profesijom ili osobnim afinitetom okrenuti istraživanju povijesti arhitekture, ne znaju mnogo. Za vjernike je crkva Božji dom, a ne spomenik kulture i, kao i za sve druge objekte koji imaju posebnu umjetničku, kulturnu i povijesnu vrijednost, neophodna je stalna međusobna komunikacija službi koje se bave vrednovanjem i zaštitom ovih objekata i njihovih korisnika. Samo kroz konstantnu interakciju svih sudionika moguće je očekivati da se vrijednost ovih građevina na pravi način vrednuje i donese dodatnu kako duhovnu, tako i materijalnu vrijednost svojim korisnicima. Kolika je stvarna turistička vrijednost i funkcija katoličkih crkava u Vojvodini? Spomeničko nasljeđe Vojvodine, kome pripadaju i objekti Katoličke Crkve, je općenito nedovoljno iskorišteno i, nažalost, relativno nepoznato i samim Vojvođanima, ali i ljudima koji su profesijom manje ili više vezani za kulturna dobra. Osim obveze imatelja kulturnog dobra da osigura dostupnost kulturnog dobra javnosti, kako to definira Zakon o kulturnim dobrima, moralna je obveza svih nas da se upoznamo s vrijednostima koje imamo, da o njima govorimo, pišemo, snimamo i da ih, riječju, promoviramo kako bismo ih konačno i sačuvali. Izvor: Hrvatska riječ(Marko Tucakov)