O knjizi Ona je predivna. Popularna. Savršena. Savršeno grešna. Tali je konačno postala lepotanka. Napokon izgleda savršeno, nosi zadivljujuću odeću, ima zgodnog dečka i neverovatno je popularna. Dobila je sve što je oduvek želela. Međutim, i pored toga što uživa u beskrajnim zabavama, raskošima visoke tehnologije i potpunoj slobodi neprekidno je muči osećaj da nešto nije u redu. Nešto veoma važno. A onda će stići poruka iz njene ružne prošlosti. Nakon što je pročita, Tali će se prisetiti zbog čega je njen život pogrešan i tada će prestati sva zabava. Prinuđena je da bira između borbe da zaboravi ono što je saznala i borbe za sopstveni život jer su vlasti rešene da uklone svakog ko se domogne kompromitujuće informacije. „Tinejdžeri će se uhvatiti u koštac sa izazovnim pitanjima o nametljivoj tehnologiji, društvu opsednutom izgledom i etičkim dilemama u vezi s pretvaranjem omladine u špijune... Genijalno.“ Booklist „Čitaocima će biti zabavne nove tehnologije i spravice poput bandži-jakne, lebdodaske koja lebdi pomoću magneta... Ali najveća vrednost knjige jeste to što Vesterfeld pokreće snažna i provokativna pitanja.“ Publishers Weekly „Ovaj serijal nije samo hrana za mozak koja stiže u pravi čas, već i štivo koje ostavlja bez daha i ne ispušta se iz ruku, budeći kod čitalaca nestrpljenje da se što pre dočepaju nastavka trilogije Skota Vesterfelda – Specijalci.“ Teenreads.com „Knjiga koja nameće ozbiljna pitanja o smislu lepote, samosvojnosti i izdaji. Preporučujemo je ljubiteljima naučne fantastike i svima koji vole uzbudljivu, promišljenu avanturu.“ Kliatt

O knjizi Ona je predivna. Popularna. Savršena. Savršeno grešna. Tali je konačno postala lepotanka. Napokon izgleda savršeno, nosi zadivljujuću odeću, ima zgodnog dečka i neverovatno je popularna. Dobila je sve što je oduvek želela. Međutim, i pored toga što uživa u beskrajnim zabavama, raskošima visoke tehnologije i potpunoj slobodi neprekidno je muči osećaj da nešto nije u redu. Nešto veoma važno. A onda će stići poruka iz njene ružne prošlosti. Nakon što je pročita, Tali će se prisetiti zbog čega je njen život pogrešan i tada će prestati sva zabava. Prinuđena je da bira između borbe da zaboravi ono što je saznala i borbe za sopstveni život jer su vlasti rešene da uklone svakog ko se domogne kompromitujuće informacije. „Tinejdžeri će se uhvatiti u koštac sa izazovnim pitanjima o nametljivoj tehnologiji, društvu opsednutom izgledom i etičkim dilemama u vezi s pretvaranjem omladine u špijune... Genijalno.“ Booklist „Čitaocima će biti zabavne nove tehnologije i spravice poput bandži-jakne, lebdodaske koja lebdi pomoću magneta... Ali najveća vrednost knjige jeste to što Vesterfeld pokreće snažna i provokativna pitanja.“ Publishers Weekly „Ovaj serijal nije samo hrana za mozak koja stiže u pravi čas, već i štivo koje ostavlja bez daha i ne ispušta se iz ruku, budeći kod čitalaca nestrpljenje da se što pre dočepaju nastavka trilogije Skota Vesterfelda – Specijalci.“ Teenreads.com „Knjiga koja nameće ozbiljna pitanja o smislu lepote, samosvojnosti i izdaji. Preporučujemo je ljubiteljima naučne fantastike i svima koji vole uzbudljivu, promišljenu avanturu.“ Kliatt

O knjizi: Dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Nosila je laku, providnu bluzu koja je dopuštala da se vidi početak njenih grudi, široku jaknu koja je lepršala u ritmu njenih pokreta i čizmice s visokom štiklom boje cigle. Dosta dugo je posmatrala statuu nepoznatog psa na ulazu i melanholično je požalila što ima „tako komplikovan život“, jer bi inače volela da usvoji kucu. Upamtio sam to: to će biti poklon za njen rođendan, ako otkrijem kad je. Rikardo je zaljubljen u nevaljalu devojčicu. Pedesetih godina 20. veka, kao tinejdžer, voli je u Limi, kada je uletela u njegov život jednog leta i nestala bez objašnjenja. I dalje je voli kad se pojavi kao revolucionarka u Parizu šezdesetih godina, kasnije kao gospođu Ričardson, suprugu bogatog Engleza, i ponovo kao ljubavnicu čudnog japanskog biznismena u Tokiju. Koliko god da je loša prema njemu, osuđen je da je voli. Prateći Rikardov život iseljenika tokom njegovih romansi sa ženom s hiljadu lica, Vargas Ljosa je stvorio očaravajuću, epsku ljubavnu priču o moći opsesije koja menja život.

O knjizi: Dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Nosila je laku, providnu bluzu koja je dopuštala da se vidi početak njenih grudi, široku jaknu koja je lepršala u ritmu njenih pokreta i čizmice s visokom štiklom boje cigle. Dosta dugo je posmatrala statuu nepoznatog psa na ulazu i melanholično je požalila što ima „tako komplikovan život“, jer bi inače volela da usvoji kucu. Upamtio sam to: to će biti poklon za njen rođendan, ako otkrijem kad je. Rikardo je zaljubljen u nevaljalu devojčicu. Pedesetih godina 20. veka, kao tinejdžer, voli je u Limi, kada je uletela u njegov život jednog leta i nestala bez objašnjenja. I dalje je voli kad se pojavi kao revolucionarka u Parizu šezdesetih godina, kasnije kao gospođu Ričardson, suprugu bogatog Engleza, i ponovo kao ljubavnicu čudnog japanskog biznismena u Tokiju. Koliko god da je loša prema njemu, osuđen je da je voli. Prateći Rikardov život iseljenika tokom njegovih romansi sa ženom s hiljadu lica, Vargas Ljosa je stvorio očaravajuću, epsku ljubavnu priču o moći opsesije koja menja život.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Tipee je brza avanturistička priča, autobiografski prikaz autorovog boravka u Polineziji, ispitivanje prirode dobra i zla, i otvoreno istraživanje senzualnosti i egzotičnog rituala. Herman Melville (New York, 1.8. 1819. – New York, 28.9. 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u `romanci`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između [[Kalvinizam|kalvinističkoga] protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Mobi Dik je roman američkog pisca Hermana Melvila, izdat 1851. godine Priča prati avanture mornara Išmaela i njegovu plovidbu na brodu kitolovcu „Pikvod“, koji isplovljava sa ostrva Nentaket u Masačusetsu. Brodom komanduje kapetan Ahab. Išmael ubrzo saznaje da kapetan Ahab traži jednog specifičnog kita, zvanog Mobi Dik. To je beli kit ulješura, neobične veličine i snage. Na prethodnoj plovidbi, Mobi Dik je uništio Ahabov brod i odgrizao mu nogu, zbog čega kapetan žudi za osvetom. Pozadina Dva događaja su uticala na nastanak ovog romana. Jedan je potonuće broda kitolovca „Eseks“ sa Nentaketa 1820. godine, uništenog od strane kita ulješure. Jedan od 8 preživelih članova posade je sledeće godine napisao knjigu o tome. Drugi događaj je ulov ogromne bele (albino) ulješure krajem 1830-ih u vodama čileanskog ostrva Moča. Taj kit, nazvan Moča Dik, preživeo je mnogo pokušaja lova i velikom silinom je napadao brodove. Preko 100 puta se borio sa kitolovcima. O njemu je pisano u njujorškim novinama. Herman Melville (New York, 1.8. 1819. – New York, 28.9. 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u `romanci`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između [[Kalvinizam|kalvinističkoga] protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća. Na hrvatskosrpski je do sada (2005.) prevedena većina najpoznatijih Melvilleovih djela (Moby Dick, Taipi, Sljepar, Bartleby), osim Billy Budda.

Via print, 2022. Dva vremešna seoska momka sa grupom istomišljenika, u donkihotovskom naporu grade novi život u zagrljaju netaknute prirode. Ali njihov svet je brutalno napadnut. Ratni profiteri i prevaranti, lažnodiplomci, pseudorodoljupci, i vlasnici vlasti, nasrću i na goru i na vodu, i na čoveka i na Boga. Reke guraju u uske betonske cevi, kradu narodnu volju, seku i rasprodaju šume, promovišu lažnu nauku, kopaju rudnike trovačnice, slave šund i troše narodne pare. Junaci ovog romana, Džontra i Gorča, veruju da se takvom zlu mora stati za vrat. Roman Saše Mladenovića Kozji ustanak, slika obične ljude, neiskvarenih duša i namera, odane prirodi i izvornim vrednostima, spremne da se bore za pravičnost, solidarnost i čovekoljublje i uspravan život na sopstvenoj zemlji. Pisac ne štedi aktere izmilele iz tmuše aktuelne stvarnosti. I kad je zlo gotovo nadomak trijumfa, zajednica se budi, ljudi se prepoznaju, otpad se povlači pred glasnim talasom naroda. Jer, kazano je već – tek će padati kiša, nove će poteći bujice, poslednja će biti narodna volja. Autobiografija: Zovem se Saša Mladenović. Rano sam počeo da skitam. Još kao dete. Ne znam da li su tome krive priče koje bi mi deda pričao o ratovima i zemljama dalekim po kojima je bio, ili svakojake nabubrele stranice starih čitanki, stripova ili atlasa gledajući različite boje iscrtanih država i svakojakih čudesa koja su u sebi nosili, dok bi krave mirno pasle. I tada sam naučio da ne moraš prelaziti kilometre da bi bio skitnica. Dovoljno je u sebi tragati za nekim svojim, dalekim i skrivenim svetom i uvek ćeš biti tamo gde niko kročio nije. Imao sam sreću da imam roditelje takve, kod kojih je sve moglo, onako, kako ja odlučim. Učen sam da sam sam sebi jedini sudija. I za dobro, a i za loše. Sa dvanaest sam već menjao autobuse bivše nam države, a sa četrnaest sam prvi put otišao u daleku Bosnu, koja tada nije bila toliko daleka kao sada. A ja, išao sam samcat: autobusom pa vozom. Nosač kofera će mi uzeti pola para koje su mi moji dali jer ću misliti da u prestonici živi fin i kulturan svet koji želi da pomogne. Čak sam morao da se snalazim za prenoćište. Sam i u nepoznatom gradu. Mlad svet je tada išao po radnim i istraživačkim akcijama. Smislila je tada država dobro: mladi su gradili prugu da bi pruga gradila njih, a one druge, ne manje vredne, ali koji su znali da pitaju svakojaka pitanja, išli su u Mlade istraživače. Dakle, država je plaćala studentariju i školarce da stvaraju svakojaka dobra. To mu danas dođe kao ovi različiti vladini i nevladini mladi stranački činovnici u poznim dvadesetim ili ranim tridesetim. Ali tada je tako bilo. Završiću farmaciju, jer su me po tim akcijama učili da maštam kako ću iz nekih bilja lekovite sokove izvući. Tamo su me zarazili gitarom, tako da sam vrlo brzo od šegrstke ušteđevine svog brata kupio gitaru. Nastaće grupa Deca evolucije, koja će biti uspešna kao i vreme u kome je nastala. Ostaće mi u memoriji na desetine pesama koje smo vežbali na starom lampašu koiji je služio kao pojačalo na kome bi kačili gitare putem žice koju smo vezivali za membranu izvađenu iz ručnog digitronskog sata koji su tada bili moderni. Imao sam čast da svoje studentske dane provodim u najprespektivnijem dobu naše istorije. Te hiljadudevetsto devedeset i treće živeću u Studentskom domu 4 April. Nosiću đubretarac, naočare lenonke, krašću hleb iz menze (jer te godine nas je sledovalo samo tri parčeta) trpajući ga u džepove đubretarca koji su bili procepani. A onda ćemo u sobi u najvećoj slasti mazati pekmez, mast, šećer… I posle toga čitaonica. Jesu se pravile puškice ali među nama nije bilo zabušanata. I danas, što bi ovi čestiti rekli, pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću mogu reći da sve moje kolege sa Farmaceutskog fakulteta su ispite polagali neispavani i bledi kao kreč. Mi, u to vreme, nismo znali za nepotizam. Bar kad je Farmacija bila u pitanju. Ali, ako je i bilo, to je bilo da smo svi međusobno jednaki ali da su neki sasvim malo bili jednakiji od drugih. Nisam tada znao da će apoteke postati radnje za prodaju onoga što se prodajalo na vašarima. Biće to ratno vreme kada je instikt za preživljavanjem bio, onaj, životinjski. I kada su se za pazuhom trenerki, u kojima su bile uvučene kožne jakne, nosile utoke, ili jel’te pištolji. Tako da će u neke sitne sate, neki Vesko, pijan, da upadne u čitaonicu, izvuče pištolj, uperi u glavu momku koji je studirao pravo i da mu kaže, ajd’ pjevaj da vidim što si naučio . A momak peva li peva. I danas mu je verovatno zahvalan jer takvo preslišavanju ne bi dobio ni od roda rođenog. Živeću i u Studenjaku, Loli, Patrisu… I biću na čelu studentske kolone koja je htela da menja svet. Naravno, sa istim žarom, sa kojima smo spremali ispite i imali snove velike. Neću znati da će oni pored mene vrlo brzo svet prilagoditi sebi. Iz perioda moga studiranja napisaću dva romana: Rt dobre nade, o Studentskim demonstracijama 1996/97; i drugi, o mojim brucoškim danima, te magične 1993, Vaše karte molim. Po zavšetku fakulteta obrešću se u vojsku u kojoj sam imao čast da upoznam divne ljude. Radiću kao bolnički farmaceut u Vojnoj bolnici, završiću specijalizaciju iz medicinske biohemije koja mi nikada ni zašta neće trebati, sem da nekoj starijoj babi ili dedi iz komšiluka pogledam rezultate. Tada će mi biti jasno da oni koji su prepisivali ne vole nas neprepisivače. I da te debele knjige ne uče onim drugim stvarima, kako opstati u društvu. Gledaću kako mladi ljudi puni znanja dolaze i odlaze, a država se neće truditi da ih zadrži i povratiti novac uložen u njihovo obrazovanje. Odlučivaće oni koji su teže završili niže škole od doktorata. Doktorati će se nositi kao nekada repuljci Halida Muslimovića ili Dragane Mirković. Iz tog perioda perioda, mnogo godina kasnije, napisaću jednu crnu komediju Guten morgen, Srbijo. Svet se, ma kakav god bio, lakše prihvata uz smeh. Vojska će mi omogućiti da budem deo prvog kontigenta Plavih šlemova nakon naših nesrećnih ratova i sloma države koji će otići u Afriku da pruža pomoć onima koji su u ratu. Imaću čast da provedem vreme sa sjajnim profesionalcima, oficirima, lekarima i medicinskim tehničarima, u zbrinjavanju povređenih i obolelih pripadnika UN-a. Nosiću plavi šlem, isto kao što su nekada, neki drugi nosili u mojoj zemlji. I imaću jako gorak ukus u ustima. Tamo ću upoznati ljude iz različitih krajeva sveta. Dobijaću poklone i suvenire, učiti njihove običaje i veselite se sa njima na jednom jedinom jeziku, ljudskom. Moje najveće bogastvo je Kukri nož (dobijen od nepalskog vojnog lekara); majca sa slikom Himalaja ( dobijena od nepalskog medicinskog tehniara); vojna ruska kapa ( dobijena od ruskog doktora); polo vojna majca (dobijena od norveškog farmaceuta); čast da sa egipćanima jedem rukama; ananas dobijen od čistača iz Centralnoafričke republike; simbol koji je nigerijski vojnik skinuo sa uniforme i dao meni… i na desetine sličnih stvarčica… U Čadu ću obići Vadu Rai, oazu na kojoj se nalazi lokalna pijaca na kojoj se skupljaju nomadi iz okolnih sela po kojima se zadržavaju izvestan period u toku godine. Živeće srećnim životom trgujući stokom, mesom iz tek zaklanih životinja, saharskim povrćem, zrnevljem, kineskim sandalama i papučama, afrčkim haljinama… Na jednoj tezgi pokušaću da fotografišem muškarca koji sedi, priča mobilnim telefonom i prodaje koplja i noževe… Videću najlepšu decu i žene i naučiću kako je lepo da se život posmatra mesečevim očima. Pokušavajući da se sklonim na nekoj steni kako bih pobegao od očiju dece i na miru pojeo svoje sendviče, neko će me prstom lupiti po leđima i videću lepog dečaka u čistoj, kao sneg beloj, afričkoj odori. Oko njega će biti musavi sitni dečaci. Ovaj je bio pubertaš. Ponudiće mi novčanicu od pet CEF-a za hranu i vodu. Postideće me. Ostaviću mu i hranu i vodu iza stene, jer UN ne dozvoljava da se daje lokalcima. Jer kako kažu, izbije sukob zbog flaše vode. Surova su pravila tamo gde je i život surov. Jedan od njih će mi pokloniti komad šećerne trske sa kojom umalo nisam slomio zube. Pre nego što će mi je dati, on će zagrsisti poveći griz, da mi pokaže kako se jede i ja ću, sa iste strane, pokušati da zagrizem za njim. Ali njegovi zubi načeti karijesom , biće jači od mojih redovno servisiranih. Videću kako su afričkim vojnicima dovoljne samo kutije da naprave filharmoniju i kako će sve ostale pokrenuti ritam i shvatiću krilaticu Litla Ričarda, Dajte mi ritam i ja ću promeniti svet. Kao uspomenu na taj period napisaću roman Laku noć Mr Hokins, koji će ući u finale za dodelu Deretine nagrade, ali neće pronaći izdavača. U Centralnoafričkoj republici ću upoznati Džaslina. Mladog momka sa najlepšim osmehom koji sam ikada video. Dan u bolnici bi mi počinjao kafom koju bi skuvao njemu i sebi. On bi kasnije uzimao kofu sa džogerom a ja bi se okretao pacijentima. Davao bih mu fotoaparat i on bi mi donosio fotografije od tamo, kuda moje oko nije moglo da proviri, jer je u Bangiju bilo sukoba. Pitaće me jednom da li mogu da mu pozajmim pare za cipele. Dao sam mu novac. Došao je sav srećan pokazujući cipele pitajući me da li su lepe. On se radovao kao dete, a ja sam učio kako da se radujem. Nama je ovde ponestala ta sposobnost. NLP coach i kurs te to ne mogu naučiti. Doneće mi ananas. I slikaćemo se: ja, Džaslin i ananas. Pričaće mi o vrlo ukusnim gusenicama koje su specijalitet tamo, ja ću se mrštiti a on će se tako lepo smejati da mi sav rat, vrućina, sparina i ne znam sve šta je bilo oko nas, bilo gotovo nebitno. Kada ću poći nazad za Srbiju, dovešće svoje dve jednogodišnje bliznakinje da se slikamo svi zajedno. Obućiće im najlepše haljinice koje su imale. U Bangiju ću upoznati i čoveka koji će pričati srpski. Imaće ogromnu familiju, dvorište u kome će žene spremati ručak i gomilu dece koja će se igrati, smejati i radovati gostima. Bio je on nekada diplomata u Jugoslaviji u vreme kada se Tito družio sa Bokasom. Govoriće mi o ćevapima na Slaviji i jednoj Svetlani sa kojom je dobio ćerku koju nikada više nije video. Eto, ako kojim slučajem ta, sada žena, čita ovo, moći će da sazna da ima jako dobrog oca i prelepu familiju u Centalnoafričkoj republici. Toliko o meni… A da i umalo da zaboravim. Napisao sam i dramu Guten morgen, Serbia.