Priča o đacima jedne srednje škole na periferiji Barselone i njihovim profesorima, roman o mladima na ivici zrelog doba, priča o jaknama i motorima, mišićima i sitnim lopovlucima, prvim seksualnim iskustvima i razočarenjima... Kultni roman španskog pisca, galeriste i izdavača Đoakima Ruisa Miljeta (1955).

Priča o đacima jedne srednje škole na periferiji Barselone i njihovim profesorima, roman o mladima na ivici zrelog doba, priča o jaknama i motorima, mišićima i sitnim lopovlucima, prvim seksualnim iskustvima i razočarenjima… Kultni roman španskog pisca, galeriste i izdavača Đoakima Ruisa Miljeta (1955).

Odlomak: Želja da napišem knjigu o Džoniju Štuliću i Azri rođena je istog dana kad i Štulić: 11. aprila. Dan je bio ponede-ljak, godina 2016, a Facebook pun rođendanskih čestitki bivšem Azrinom šefu. Prvi post koji sam video bio je naj-kraći i najuzdržaniji. Ipak, na mene je ostavio naročit uti-sak. Pisalo je samo 63. rođendan, a ispod toga nalazila se crno-bela fotografija Džonija s početka osamdesetih. Bila je to slika kratko ošišanog i neobrijanog čoveka, mršavog, skoro ispošćenog. Čoveka proglašavanog „generacijskim predvodnikom“ i „političkim kaskaderom“ koji u svojim pesmama na sav glas saopštava stvari koje drugi obično izgovaraju šapatom. Štulić se kolebao, nesiguran da li mu takva reputacija pristaje. „Ja ne igram ulogu vođe, ne želim biti Valen-sa“, govorio je 1981. Ali već sledeće godine proglasio se revolucionarom. Odmah posle toga otići će mnogo dalje i postati uveren da je mesija i spasitelj. Sa mišlju da će ga svet dočekati raširenih ruku, sredinom osamdesetih napustiće domovinu. Najzad, u suton te decenije ogradi-će se od revolucionarne prošlosti: „Nikad nisam bio na barikadama. To je fama.“ Nešto drugo je sigurno: u svojim najboljim danima obraćao se ljudima koji su bili frustrirani tromošću i tupo-šću društva, uglavnom marginalcima kakav je i sam bio pre slave i novca. Godinama se od njih razlikovao jedino po sposobnosti da ono što su zajedno osećali uobliči u pesme duboke snage i bogate simbolike. Tokom većeg dela sedamdesetih oblačio je te pesme u narodnu nošnju. Krajem dekade, preko toga im je navukao pankerske jakne i prikačio novotalasne bedževe. Začudo, u takvim jakna-ma i sa narodnom nošnjom koja je provirivala na raznim mestima, delovale su sjajno. Džoni Štulić je istovreme-no ugodio i balkanskim genima i želji moderne mlade generacije da Jugoslavija i njena muzika stanu rame uz rame sa nesuđenim proleterskim zemljama Amerikom i Engleskom.

Iz recenzije: ’’Za razliku od stopostotne većine beogradskih intelektualaca, koji tavore u novinarstvu maštajući o Berlinu i Londonu, Nuhanovićev alter ego, tabloidni novinar iz mesta V., na privremenom radu u hrvatskoj prestonici, mašta o – Azerbejdžanu, kao svojoj Sumatri na kojoj cveta limun žut hrvatske tranzicije. Kao neki Filip Latinović u kožnoj jakni, ili Gaston Lagaffe hrvatskog senzacionalističkog novinarstva, glavni lik ovog romana simboliše generaciju 1960-ih što ulazi u sredovečnost. Redakcije tabloida, učmalost provincije, komična perestrojka hrvatskog društva u skladu s „novim vrednostima“ – s finim (neki bi rekli „češkim“) humorom oslikani su na fonu jednog očekivanog ljubavnog rastanka.’’

Knjiga za sve koji planinare ili jednostavno vole prirodu! U mnogo čemu Stivenson se odvojio od vaspitanja koje je dobio u porodici. Počeo je da se oblači boemski, već je imao dugu kosu, oblačio je somotsku jaknu i retko kad dolazio na prijeme u konvencionalnom večernjem odelu. Zbog ograničenog prihoda, obilazio je jeftine pabove. Ali ono najvažnije, odbacio je hrišćanstvo i izjasnio se kao ateista. Januara 1873, njegov otac slučajno je nabasao na „osnivački akt“ Kluba slobode, pravde i dostojanstva (Stivenson i njegov rođak Bon bili su članovi), koji je počinao ovako: „Odbacujemo sve čemu su nas naši roditelji podučili.“ Ispitujući sina o njegovim uverenjima, došao je do istine. Stivenson više nije verovao u Boga i umorio se od pretvaranja da je ono što nije: „Zar ceo život treba da proživim u laži?“ Otac je izjavio da je skrhan: „Upropastio si ceo moj život“, a majka je njegovo otkrovenje nazvala „najvećom nesrećom“ koja se na nju sručila. „Što se mene tiče, ja ne putujem da bih nekud stigao nego da bih putovao. Putujem zarad putovanja. Velika je stvar biti u pokretu; iz blizine osetiti nevolje i zapreke života; spustiti se s ovog kreveta s dušekom od perja i uvideti da nam je pod nogama granitna kugla posuta kremenom koji seče.“ – Autor

Miran se nakon rata vratio u grad onoga dana kada je, nakon zemljotresa i velike poplave, minuo zvuk zubarske bušilice. Pokušat će živjeti mirno, u oronuloj zgradi, sa živopisnim susjedima i uspomenama, započet će ljubavnu vezu s Verenom, bivšom ženom Kralja Banana koji je uz, recimo Hondu, anđela u kožnoj jakni, samo dio moćne i neobične galerije likova romana “Kap veselja” Selvedina Avdića. Miranovo pripovijedanje smjenjivat će se sa sveznajućim pripovijedanjem šefa sale hotela Metalurg u gradu “kolijevci proletarijata”, a ispričana bit će priča o… teško je reći čemu sve. No, o mraku svakako, o otvorenim vratima podzemnog svijeta koji je prokuljao u ljude, o zlu koje raste i dolazi, o padu i sumraku civilizacije, o tjeskobi i paranoji, o onome od čega kao od nekog apokaliptičnog ili tamnog futura općenito, strepimo. U ovoj se knjizi susreću ontološka i psihološka pomutnja i rafinirana estetika Davida Lyncha s osobnom memorijom i nešto nostalgije za progresom i optimizmom socijalističkog razdoblja, koji je kao i sve drugo nastao na nesolidnim temeljima, na “klupku zmija”, kako to kaže inženjer rudarstva Arhitektu u romanu. “Kap veselja” je klupko značenja i simbola, vrh večeri i pjesma za fajrunt. Selvedin Avdić je opet napisao roman koji nadilazi horizonte iščekivanja, granice žanrova i, sasvim sigurno, koji će nadići i granice jezika na kojemu je napisan. — Kruno Lokotar

Biografija Erika Satija, objavljena je prvi put 1974. godine u ediciji “”Solfež””. Sadašnje izdanje, pregledano i prošireno, sadrži iscrpan popis muzičkih dela, novu diskografiju i sređenu bibliografiju. “O kome govori ovaj otužni tekst? O poznatom Eriku Satiju, pet godina pre njegove smrti. Bez pravog prijatelja, bez deteta. Ali slavnom. U više navrata bio je u žiži hronike; tvrdoglavo istrajavajući na svojim idejama konačno je dobio ono što je želeo. Dakle, zašto zavideti Robinzonu na njegovom crncu Petku? Međutim, ni sam se nije zabavljao na svom pustom ostrvu koje je predstavljala njegova “kula od slonovače”, soba u Arkeju u kojoj je živeo dvadeset sedam godina i u koju niko nije ušao za vreme njegovog života. Nakon njegove smrti ostali su mračni prozori, paučina, razno smeće, sakriveno ispod poklopca raštimovanog klavira, gomila prljavštine i uginulih insekata… U istoriji muzike Satijeva muzika je bez roda. Zato se odmah prepoznaje. orkestar u kom se krevelji tuba, bojažljivo plaču flauta i violine; odlomak fuge, skala, mehanizam koji je naputu ka trećoj dobi; to je početak “Parade”: podrugljiva poezija… Taj usamljenik se potrudio da javno prikaže svoju samoću: lornjon, brada uvijena u špic, polucilindar, kišobran, uzana jakna, veoma kratke pantalone i prašnjave dokolenice…U boemskim krugovima, koje nikada nije prestao da posećuje, ovakvo “građansko” oblačenje nije bilo primereno; koštalo ga je poređenja sa Čaplinom… U svakom slučaju, ovakav kostim je izražavao više od originalnog: potrebu da bude primećen, prepoznatljiv; spoljašnji dokaz poniznosti, ali drske poniznosti…”

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Planinarenje (takođe alpinizam)[2] je set aktivnosti koje obuhvataju uspon uz planinu, pri čemu je jedan od glavnih ciljeva osvajanje vrha. Aktivnosti vezane za planinarenje obuhvataju tradicionalne spoljno penjanje, pešačenje, skijanje, i prelaženje preko ferata.[3][4][5][6] Penjanje u sali, sportsko planinarenje i penjanje po stenama se obično isto tako smatraju planinarenjem.[7] Za razliku od većine sportova, planinarstvu nedostaju široko primenjena formalna pravila, propisi i upravljanje; planinari se pridržavaju velikog broja tehnika i filozofija kada se penju na planine.[8] Brojni lokalni alpinistički klubovi podržavaju planinare ugošćujući resurse i društvene aktivnosti. Savez alpskih klubova, Međunarodna federacija za penjanje i planinarenje (UIAA), je svetska organizacija za planinarenje i penjanje, priznata od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta.[9] Nematerijalno kulturno nasleđe Alpinizam u Austriji, Italiji i Švajcarskoj je upisan 2019. godine na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.[10] Alpinizam je tradicionalna fizička praksa koju karakteriše zajednička kultura. Ta zajednička kultura se sastoji od poznavanja planinskog okruženja, istorije prakse i povezanih vrednosti, kao i specifičnih veština. Sem tih elemenata neophodno je znanje o prirodnom okruženju, promenljivim vremenskim uslovima i prirodnim opasnostima. Alpinizam kao veština se zasniva i na estetskim aspektima: alpinisti teže elegantnim pokretima penjanja, kontemplaciji pejzaža i harmoniji sa prirodnim okruženjem. Ova praksa razvija etičke principe koji su zasnovani na posvećenosti svakog pojedinca, kao što je neostavljanje trajnih tragova za sobom i preuzimanje obaveze pružanja pomoći među sobom. Suštinski deo alpinističkog načina razmišljanja je i osećaj timskog duha, koji čini nit povezivanja alpinista.[10] Planinarenje i planinari Veliki broj planinara ima različite motive, a uglavnom su to: izazov, uživanje u netaknutoj prirodi i druženje. Planinarenje često zahteva dobru kondiciju, jer ono obuhvata penjanje, silaženje, nošenje ranca itd. Iskustvo je potrebno za korišćenje karte, kompasa, visinomera, i druge opreme. Osnovna planinarska oprema podrazumeva cipele, jaknu, ranac. Spisak opreme za ozbiljnije planinarske ekspedicije je dugačak. On pored hrane i vode podrazumeva penjačku opremu (pojas, prusik, karabineri, cepin, dereze, šlem, štapovi...), opremu za prenoćište (šator, vreća, podloga), ostalu opremu (naočare za sunce, ski naočare, baterijska lampa, kompas...) Za vreme uspona i silaska može doći do nepredviđenih okolnosti. Planinari moraju biti psihički pripremljeni da i u najtežim okolnostima (magla, vetar, sneg, kiša, nedostatak vode i hrane, povrede, kvarovi opreme...) ostanu pribrani, pomognu drugima i bezbedno privedu akciju kraju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Planinarenje (takođe alpinizam)[2] je set aktivnosti koje obuhvataju uspon uz planinu, pri čemu je jedan od glavnih ciljeva osvajanje vrha. Aktivnosti vezane za planinarenje obuhvataju tradicionalne spoljno penjanje, pešačenje, skijanje, i prelaženje preko ferata.[3][4][5][6] Penjanje u sali, sportsko planinarenje i penjanje po stenama se obično isto tako smatraju planinarenjem.[7] Za razliku od većine sportova, planinarstvu nedostaju široko primenjena formalna pravila, propisi i upravljanje; planinari se pridržavaju velikog broja tehnika i filozofija kada se penju na planine.[8] Brojni lokalni alpinistički klubovi podržavaju planinare ugošćujući resurse i društvene aktivnosti. Savez alpskih klubova, Međunarodna federacija za penjanje i planinarenje (UIAA), je svetska organizacija za planinarenje i penjanje, priznata od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta.[9] Nematerijalno kulturno nasleđe Alpinizam u Austriji, Italiji i Švajcarskoj je upisan 2019. godine na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.[10] Alpinizam je tradicionalna fizička praksa koju karakteriše zajednička kultura. Ta zajednička kultura se sastoji od poznavanja planinskog okruženja, istorije prakse i povezanih vrednosti, kao i specifičnih veština. Sem tih elemenata neophodno je znanje o prirodnom okruženju, promenljivim vremenskim uslovima i prirodnim opasnostima. Alpinizam kao veština se zasniva i na estetskim aspektima: alpinisti teže elegantnim pokretima penjanja, kontemplaciji pejzaža i harmoniji sa prirodnim okruženjem. Ova praksa razvija etičke principe koji su zasnovani na posvećenosti svakog pojedinca, kao što je neostavljanje trajnih tragova za sobom i preuzimanje obaveze pružanja pomoći među sobom. Suštinski deo alpinističkog načina razmišljanja je i osećaj timskog duha, koji čini nit povezivanja alpinista.[10] Planinarenje i planinari Veliki broj planinara ima različite motive, a uglavnom su to: izazov, uživanje u netaknutoj prirodi i druženje. Planinarenje često zahteva dobru kondiciju, jer ono obuhvata penjanje, silaženje, nošenje ranca itd. Iskustvo je potrebno za korišćenje karte, kompasa, visinomera, i druge opreme. Osnovna planinarska oprema podrazumeva cipele, jaknu, ranac. Spisak opreme za ozbiljnije planinarske ekspedicije je dugačak. On pored hrane i vode podrazumeva penjačku opremu (pojas, prusik, karabineri, cepin, dereze, šlem, štapovi...), opremu za prenoćište (šator, vreća, podloga), ostalu opremu (naočare za sunce, ski naočare, baterijska lampa, kompas...) Za vreme uspona i silaska može doći do nepredviđenih okolnosti. Planinari moraju biti psihički pripremljeni da i u najtežim okolnostima (magla, vetar, sneg, kiša, nedostatak vode i hrane, povrede, kvarovi opreme...) ostanu pribrani, pomognu drugima i bezbedno privedu akciju kraju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Dylan Dog talijanski je horror strip koji je osmislio Tiziano Sclavi za izdavačku kuću Sergio Bonelli Editore. To je ujedno i ime glavnog junaka stripa, detektiva koji istražuje paranormalne događaje. Strip je 2011. godine doživio američku filmsku adaptaciju pod naslovom Dylan Dog: Dead of Night.[1] Podaci o strip junaku Dylan Dog je Englez u ranim tridesetim godinama života (u raznim epizodama navodi se da ima od 33 do 35 godina), visok 180 do 185 cm, koji živi u Londonu u unajmljenom trosobnom stanu na adresi Craven Road 7 (Autor Tiziano Sclavi namjerno je izabrao ulicu Craven Road kao posvetu kultnom horor redatelju Wesu Cravenu). Vlasnik stana je gospodin Julius Crabb koji je ujedno vlasnik i upravitelj kazališta Veliki Guignol. Zvono na vratima umjesto normalne zvonjave proizovodi užasavajući krik (zasluga Dylanovog pomoćnika Groucha) koji često zbunjuje klijente. Dylan je bivši policajac Scotland Yarda (postao je policajac u dobi od 23 godine), a trenutno je privatni istražitelj. Međutim, on se bavi isključivo natprirodnim pojavama, a sam sebe naziva istražiteljem noćnih mora. On je i bivši alkoholičar, pa sada pije isključivo čaj. Dylan ima nekoliko karakterističnih fobija: strah od visine, morska bolest, strah od skučenih prostora, strah od šišmiša, strah od dužih ljubavnih veza, a po vlastitom priznanju teško se snalazi s malom djecom koja ga ponekad čak i plaše. Nepušač je i velik ljubitelj životinja pa je stoga i vegetarijanac. Omiljeno jelo mu je vegetarijanska pizza (bez gljiva, jer ga podsjećaju na leševe). Unatoč tome što je svjedočio mnogim natprirodnim pojavama, i dalje nastoji ostati skeptik te započeti svaku istragu kao standardni detektiv. Dylan se uvijek oblači u jeftine tamnoplave traperice kakve se prodaju u trgovinama s jeftinom robom, crvenu košulju koju često nosi preko hlača (iz sentimentalnih razloga), te crnu blazer jaknu. Čitava garderoba mu se sastoji od 12 takvih identičnih odijela. Dylanovo oružje je revolver Bodeo iz 1889. koji je pronašao u ranoj mladosti. Njegovo prijevozno sredstvo je Volkswagen Buba koju je dobio kao plaću za prvi riješeni slučaj. Dylanova uobičajena tarifa za rad je 50 funta dnevno plus troškovi, što je kasnije povisio na 100 funta dnevno. Iako mu povremeno navrate bogati klijenti, većinom je u besparici pa i više nego često ima problema s plaćanjem najosnovnijih režija. Dylan je veliki ljubitelj horor filmova i literature, a omiljena skladba mu je Tartinijev `Đavolji triler`, koji često svira na klarinetu, što je ujedno i jedina melodija koju zna svirati. Još jedna Dylanova strast je sastavljanje modela jedrenjaka iz 18. stoljeća (koji se u hrvatskom prijevodu pogrešno naziva galijom) kupljenog u tajanstvenoj zalagaonici Safara. Kroz epizode se s vremenom otkriva da je sastavljanje te makete usko vezano za njegovo spoznavanje vlastite prošlosti i istine o njegovom ocu. Omiljena uzrečica mu je: `Judo plesaču!`. Podaci o autoru Dylana Doga stvorili su scenarist Tiziano Sclavi i crtač Angelo Stano. Grafički lik Dylana Doga nacrtan je prema liku britanskog glumca Ruperta Everetta. Podaci o stripu u kojem se pojavljuje Prvi broj izašao je u Italiji 26. rujna 1986. Već nakon nekoliko brojeva Dylan Dog je postigao veliku popularnost. Početkom 1990-ih Dylan je u cijelom svijetu izlazio u nakladi od više od 1,000,000 primjeraka mjesečno. Iako je taj broj s vremenom pao, Dylan je i dalje vrlo popularan, posebno u Italiji. U Hrvatskoj, tada Jugoslavija, Dylan Dog je izlazio redovito od 1987. do 1991. u izdanju novosadskog Dnevnika. U samostalnoj Hrvatskoj Dylan Dog izlazi od 1994. u izdanju Slobodne Dalmacije a trenutno izlazi u izdanju Ludensa. Mjesto radnje gotovo svih epizoda Dylana Doga je London, a vrijeme sadašnjost tj. od 1986. pa nadalje.

Zagreb Kao na slikama Herman Melville NAslov originala: The confidence man his masquerade Herman Melville (New York, 1. kolovoza 1819. – New York, 28. rujna 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846., u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, autor djela mitske snage, izranja u `romansi`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između kalvinističkoga protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Europu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća. Na hrvatski je do sada (2005.) prevedena većina najpoznatijih Melvilleovih djela (Moby Dick, Taipi, Sljepar, Bartleby), osim Billyja Budda. Moby Dick Mobi Dik Tags: americka knjizevnost Moby Dick Mobi dik

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Tipee je brza avanturistička priča, autobiografski prikaz autorovog boravka u Polineziji, ispitivanje prirode dobra i zla, i otvoreno istraživanje senzualnosti i egzotičnog rituala. Herman Melville (New York, 1.8. 1819. – New York, 28.9. 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u `romanci`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između [[Kalvinizam|kalvinističkoga] protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Mobi Dik je roman američkog pisca Hermana Melvila, izdat 1851. godine Priča prati avanture mornara Išmaela i njegovu plovidbu na brodu kitolovcu „Pikvod“, koji isplovljava sa ostrva Nentaket u Masačusetsu. Brodom komanduje kapetan Ahab. Išmael ubrzo saznaje da kapetan Ahab traži jednog specifičnog kita, zvanog Mobi Dik. To je beli kit ulješura, neobične veličine i snage. Na prethodnoj plovidbi, Mobi Dik je uništio Ahabov brod i odgrizao mu nogu, zbog čega kapetan žudi za osvetom. Pozadina Dva događaja su uticala na nastanak ovog romana. Jedan je potonuće broda kitolovca „Eseks“ sa Nentaketa 1820. godine, uništenog od strane kita ulješure. Jedan od 8 preživelih članova posade je sledeće godine napisao knjigu o tome. Drugi događaj je ulov ogromne bele (albino) ulješure krajem 1830-ih u vodama čileanskog ostrva Moča. Taj kit, nazvan Moča Dik, preživeo je mnogo pokušaja lova i velikom silinom je napadao brodove. Preko 100 puta se borio sa kitolovcima. O njemu je pisano u njujorškim novinama. Herman Melville (New York, 1.8. 1819. – New York, 28.9. 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u `romanci`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između [[Kalvinizam|kalvinističkoga] protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća. Na hrvatskosrpski je do sada (2005.) prevedena većina najpoznatijih Melvilleovih djela (Moby Dick, Taipi, Sljepar, Bartleby), osim Billy Budda.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Mobi Dik je roman američkog pisca Hermana Melvila, izdat 1851. godine Priča prati avanture mornara Išmaela i njegovu plovidbu na brodu kitolovcu „Pikvod“, koji isplovljava sa ostrva Nentaket u Masačusetsu. Brodom komanduje kapetan Ahab. Išmael ubrzo saznaje da kapetan Ahab traži jednog specifičnog kita, zvanog Mobi Dik. To je beli kit ulješura, neobične veličine i snage. Na prethodnoj plovidbi, Mobi Dik je uništio Ahabov brod i odgrizao mu nogu, zbog čega kapetan žudi za osvetom. Pozadina Dva događaja su uticala na nastanak ovog romana. Jedan je potonuće broda kitolovca „Eseks“ sa Nentaketa 1820. godine, uništenog od strane kita ulješure. Jedan od 8 preživelih članova posade je sledeće godine napisao knjigu o tome. Drugi događaj je ulov ogromne bele (albino) ulješure krajem 1830-ih u vodama čileanskog ostrva Moča. Taj kit, nazvan Moča Dik, preživeo je mnogo pokušaja lova i velikom silinom je napadao brodove. Preko 100 puta se borio sa kitolovcima. O njemu je pisano u njujorškim novinama. Herman Melville (New York, 1.8. 1819. – New York, 28.9. 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u `romanci`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između [[Kalvinizam|kalvinističkoga] protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća. Na hrvatskosrpski je do sada (2005.) prevedena većina najpoznatijih Melvilleovih djela (Moby Dick, Taipi, Sljepar, Bartleby), osim Billy Budda.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Mobi Dik je roman američkog pisca Hermana Melvila, izdat 1851. godine Priča prati avanture mornara Išmaela i njegovu plovidbu na brodu kitolovcu „Pikvod“, koji isplovljava sa ostrva Nentaket u Masačusetsu. Brodom komanduje kapetan Ahab. Išmael ubrzo saznaje da kapetan Ahab traži jednog specifičnog kita, zvanog Mobi Dik. To je beli kit ulješura, neobične veličine i snage. Na prethodnoj plovidbi, Mobi Dik je uništio Ahabov brod i odgrizao mu nogu, zbog čega kapetan žudi za osvetom. Pozadina Dva događaja su uticala na nastanak ovog romana. Jedan je potonuće broda kitolovca „Eseks“ sa Nentaketa 1820. godine, uništenog od strane kita ulješure. Jedan od 8 preživelih članova posade je sledeće godine napisao knjigu o tome. Drugi događaj je ulov ogromne bele (albino) ulješure krajem 1830-ih u vodama čileanskog ostrva Moča. Taj kit, nazvan Moča Dik, preživeo je mnogo pokušaja lova i velikom silinom je napadao brodove. Preko 100 puta se borio sa kitolovcima. O njemu je pisano u njujorškim novinama. Herman Melville (New York, 1.8. 1819. – New York, 28.9. 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik. Zbog rane očeve smrti napušta redovno školovanje i nakon nekoliko neuspjelih uposlenja zapošljava se 1839. kao brodski mali na trgovačkome brodu. Melvilleova rana literatura, koju je apsorbirao kao autodidakt, uključuje Shakespearea, Bibliju autorizirane verzije (Biblija kralja Jakova), te sedamnaestostoljetne misaone autore kao što su sir Thomas Browne i Robert Burton. Godine 1841. postao je članom posade kitolovca, ali ga je napustio prije ugovornog roka te je zajedno s još jednim članom posade doživio niz avanturističkih zgoda na jednome od Marquiških otoka. To mu je poslužilo kao predložak za književni prvijenac s putopisno-antropološkom tematikom, `Taipi`, 1846, u kojem daje spoj prikaza egzotičnih običaja polinežanske zajednice i poluautobiografskih pustolovina. `Omoo` (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju `Mardi` (1849.), pustolovnu romansu i `Bijela jakna` (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti. Moby-Dick Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u `romanci`, ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), `Moby-Dick ili Bijeli kit` (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela. Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema `Moby Dicka` je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te `romance` i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između [[Kalvinizam|kalvinističkoga] protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman `Moby-Dick` smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća. Kasnija djela Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u `Moby-Dicku` dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman `Pierre ili dvoznačnosti` (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman `Israel Potter` (1855.) s temom iz američke revolucije; priče `The Piazza Tales` (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima `Pisar Bartleby`, protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te `Benito Cereno`, prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman `Sljepar`, o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom `Clarel`, objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) `Billy Budd` (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za `Moby Dicka `, ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća. Na hrvatskosrpski je do sada (2005.) prevedena većina najpoznatijih Melvilleovih djela (Moby Dick, Taipi, Sljepar, Bartleby), osim Billy Budda.

Via print, 2022. Dva vremešna seoska momka sa grupom istomišljenika, u donkihotovskom naporu grade novi život u zagrljaju netaknute prirode. Ali njihov svet je brutalno napadnut. Ratni profiteri i prevaranti, lažnodiplomci, pseudorodoljupci, i vlasnici vlasti, nasrću i na goru i na vodu, i na čoveka i na Boga. Reke guraju u uske betonske cevi, kradu narodnu volju, seku i rasprodaju šume, promovišu lažnu nauku, kopaju rudnike trovačnice, slave šund i troše narodne pare. Junaci ovog romana, Džontra i Gorča, veruju da se takvom zlu mora stati za vrat. Roman Saše Mladenovića Kozji ustanak, slika obične ljude, neiskvarenih duša i namera, odane prirodi i izvornim vrednostima, spremne da se bore za pravičnost, solidarnost i čovekoljublje i uspravan život na sopstvenoj zemlji. Pisac ne štedi aktere izmilele iz tmuše aktuelne stvarnosti. I kad je zlo gotovo nadomak trijumfa, zajednica se budi, ljudi se prepoznaju, otpad se povlači pred glasnim talasom naroda. Jer, kazano je već – tek će padati kiša, nove će poteći bujice, poslednja će biti narodna volja. Autobiografija: Zovem se Saša Mladenović. Rano sam počeo da skitam. Još kao dete. Ne znam da li su tome krive priče koje bi mi deda pričao o ratovima i zemljama dalekim po kojima je bio, ili svakojake nabubrele stranice starih čitanki, stripova ili atlasa gledajući različite boje iscrtanih država i svakojakih čudesa koja su u sebi nosili, dok bi krave mirno pasle. I tada sam naučio da ne moraš prelaziti kilometre da bi bio skitnica. Dovoljno je u sebi tragati za nekim svojim, dalekim i skrivenim svetom i uvek ćeš biti tamo gde niko kročio nije. Imao sam sreću da imam roditelje takve, kod kojih je sve moglo, onako, kako ja odlučim. Učen sam da sam sam sebi jedini sudija. I za dobro, a i za loše. Sa dvanaest sam već menjao autobuse bivše nam države, a sa četrnaest sam prvi put otišao u daleku Bosnu, koja tada nije bila toliko daleka kao sada. A ja, išao sam samcat: autobusom pa vozom. Nosač kofera će mi uzeti pola para koje su mi moji dali jer ću misliti da u prestonici živi fin i kulturan svet koji želi da pomogne. Čak sam morao da se snalazim za prenoćište. Sam i u nepoznatom gradu. Mlad svet je tada išao po radnim i istraživačkim akcijama. Smislila je tada država dobro: mladi su gradili prugu da bi pruga gradila njih, a one druge, ne manje vredne, ali koji su znali da pitaju svakojaka pitanja, išli su u Mlade istraživače. Dakle, država je plaćala studentariju i školarce da stvaraju svakojaka dobra. To mu danas dođe kao ovi različiti vladini i nevladini mladi stranački činovnici u poznim dvadesetim ili ranim tridesetim. Ali tada je tako bilo. Završiću farmaciju, jer su me po tim akcijama učili da maštam kako ću iz nekih bilja lekovite sokove izvući. Tamo su me zarazili gitarom, tako da sam vrlo brzo od šegrstke ušteđevine svog brata kupio gitaru. Nastaće grupa Deca evolucije, koja će biti uspešna kao i vreme u kome je nastala. Ostaće mi u memoriji na desetine pesama koje smo vežbali na starom lampašu koiji je služio kao pojačalo na kome bi kačili gitare putem žice koju smo vezivali za membranu izvađenu iz ručnog digitronskog sata koji su tada bili moderni. Imao sam čast da svoje studentske dane provodim u najprespektivnijem dobu naše istorije. Te hiljadudevetsto devedeset i treće živeću u Studentskom domu 4 April. Nosiću đubretarac, naočare lenonke, krašću hleb iz menze (jer te godine nas je sledovalo samo tri parčeta) trpajući ga u džepove đubretarca koji su bili procepani. A onda ćemo u sobi u najvećoj slasti mazati pekmez, mast, šećer… I posle toga čitaonica. Jesu se pravile puškice ali među nama nije bilo zabušanata. I danas, što bi ovi čestiti rekli, pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću mogu reći da sve moje kolege sa Farmaceutskog fakulteta su ispite polagali neispavani i bledi kao kreč. Mi, u to vreme, nismo znali za nepotizam. Bar kad je Farmacija bila u pitanju. Ali, ako je i bilo, to je bilo da smo svi međusobno jednaki ali da su neki sasvim malo bili jednakiji od drugih. Nisam tada znao da će apoteke postati radnje za prodaju onoga što se prodajalo na vašarima. Biće to ratno vreme kada je instikt za preživljavanjem bio, onaj, životinjski. I kada su se za pazuhom trenerki, u kojima su bile uvučene kožne jakne, nosile utoke, ili jel’te pištolji. Tako da će u neke sitne sate, neki Vesko, pijan, da upadne u čitaonicu, izvuče pištolj, uperi u glavu momku koji je studirao pravo i da mu kaže, ajd’ pjevaj da vidim što si naučio . A momak peva li peva. I danas mu je verovatno zahvalan jer takvo preslišavanju ne bi dobio ni od roda rođenog. Živeću i u Studenjaku, Loli, Patrisu… I biću na čelu studentske kolone koja je htela da menja svet. Naravno, sa istim žarom, sa kojima smo spremali ispite i imali snove velike. Neću znati da će oni pored mene vrlo brzo svet prilagoditi sebi. Iz perioda moga studiranja napisaću dva romana: Rt dobre nade, o Studentskim demonstracijama 1996/97; i drugi, o mojim brucoškim danima, te magične 1993, Vaše karte molim. Po zavšetku fakulteta obrešću se u vojsku u kojoj sam imao čast da upoznam divne ljude. Radiću kao bolnički farmaceut u Vojnoj bolnici, završiću specijalizaciju iz medicinske biohemije koja mi nikada ni zašta neće trebati, sem da nekoj starijoj babi ili dedi iz komšiluka pogledam rezultate. Tada će mi biti jasno da oni koji su prepisivali ne vole nas neprepisivače. I da te debele knjige ne uče onim drugim stvarima, kako opstati u društvu. Gledaću kako mladi ljudi puni znanja dolaze i odlaze, a država se neće truditi da ih zadrži i povratiti novac uložen u njihovo obrazovanje. Odlučivaće oni koji su teže završili niže škole od doktorata. Doktorati će se nositi kao nekada repuljci Halida Muslimovića ili Dragane Mirković. Iz tog perioda perioda, mnogo godina kasnije, napisaću jednu crnu komediju Guten morgen, Srbijo. Svet se, ma kakav god bio, lakše prihvata uz smeh. Vojska će mi omogućiti da budem deo prvog kontigenta Plavih šlemova nakon naših nesrećnih ratova i sloma države koji će otići u Afriku da pruža pomoć onima koji su u ratu. Imaću čast da provedem vreme sa sjajnim profesionalcima, oficirima, lekarima i medicinskim tehničarima, u zbrinjavanju povređenih i obolelih pripadnika UN-a. Nosiću plavi šlem, isto kao što su nekada, neki drugi nosili u mojoj zemlji. I imaću jako gorak ukus u ustima. Tamo ću upoznati ljude iz različitih krajeva sveta. Dobijaću poklone i suvenire, učiti njihove običaje i veselite se sa njima na jednom jedinom jeziku, ljudskom. Moje najveće bogastvo je Kukri nož (dobijen od nepalskog vojnog lekara); majca sa slikom Himalaja ( dobijena od nepalskog medicinskog tehniara); vojna ruska kapa ( dobijena od ruskog doktora); polo vojna majca (dobijena od norveškog farmaceuta); čast da sa egipćanima jedem rukama; ananas dobijen od čistača iz Centralnoafričke republike; simbol koji je nigerijski vojnik skinuo sa uniforme i dao meni… i na desetine sličnih stvarčica… U Čadu ću obići Vadu Rai, oazu na kojoj se nalazi lokalna pijaca na kojoj se skupljaju nomadi iz okolnih sela po kojima se zadržavaju izvestan period u toku godine. Živeće srećnim životom trgujući stokom, mesom iz tek zaklanih životinja, saharskim povrćem, zrnevljem, kineskim sandalama i papučama, afrčkim haljinama… Na jednoj tezgi pokušaću da fotografišem muškarca koji sedi, priča mobilnim telefonom i prodaje koplja i noževe… Videću najlepšu decu i žene i naučiću kako je lepo da se život posmatra mesečevim očima. Pokušavajući da se sklonim na nekoj steni kako bih pobegao od očiju dece i na miru pojeo svoje sendviče, neko će me prstom lupiti po leđima i videću lepog dečaka u čistoj, kao sneg beloj, afričkoj odori. Oko njega će biti musavi sitni dečaci. Ovaj je bio pubertaš. Ponudiće mi novčanicu od pet CEF-a za hranu i vodu. Postideće me. Ostaviću mu i hranu i vodu iza stene, jer UN ne dozvoljava da se daje lokalcima. Jer kako kažu, izbije sukob zbog flaše vode. Surova su pravila tamo gde je i život surov. Jedan od njih će mi pokloniti komad šećerne trske sa kojom umalo nisam slomio zube. Pre nego što će mi je dati, on će zagrsisti poveći griz, da mi pokaže kako se jede i ja ću, sa iste strane, pokušati da zagrizem za njim. Ali njegovi zubi načeti karijesom , biće jači od mojih redovno servisiranih. Videću kako su afričkim vojnicima dovoljne samo kutije da naprave filharmoniju i kako će sve ostale pokrenuti ritam i shvatiću krilaticu Litla Ričarda, Dajte mi ritam i ja ću promeniti svet. Kao uspomenu na taj period napisaću roman Laku noć Mr Hokins, koji će ući u finale za dodelu Deretine nagrade, ali neće pronaći izdavača. U Centralnoafričkoj republici ću upoznati Džaslina. Mladog momka sa najlepšim osmehom koji sam ikada video. Dan u bolnici bi mi počinjao kafom koju bi skuvao njemu i sebi. On bi kasnije uzimao kofu sa džogerom a ja bi se okretao pacijentima. Davao bih mu fotoaparat i on bi mi donosio fotografije od tamo, kuda moje oko nije moglo da proviri, jer je u Bangiju bilo sukoba. Pitaće me jednom da li mogu da mu pozajmim pare za cipele. Dao sam mu novac. Došao je sav srećan pokazujući cipele pitajući me da li su lepe. On se radovao kao dete, a ja sam učio kako da se radujem. Nama je ovde ponestala ta sposobnost. NLP coach i kurs te to ne mogu naučiti. Doneće mi ananas. I slikaćemo se: ja, Džaslin i ananas. Pričaće mi o vrlo ukusnim gusenicama koje su specijalitet tamo, ja ću se mrštiti a on će se tako lepo smejati da mi sav rat, vrućina, sparina i ne znam sve šta je bilo oko nas, bilo gotovo nebitno. Kada ću poći nazad za Srbiju, dovešće svoje dve jednogodišnje bliznakinje da se slikamo svi zajedno. Obućiće im najlepše haljinice koje su imale. U Bangiju ću upoznati i čoveka koji će pričati srpski. Imaće ogromnu familiju, dvorište u kome će žene spremati ručak i gomilu dece koja će se igrati, smejati i radovati gostima. Bio je on nekada diplomata u Jugoslaviji u vreme kada se Tito družio sa Bokasom. Govoriće mi o ćevapima na Slaviji i jednoj Svetlani sa kojom je dobio ćerku koju nikada više nije video. Eto, ako kojim slučajem ta, sada žena, čita ovo, moći će da sazna da ima jako dobrog oca i prelepu familiju u Centalnoafričkoj republici. Toliko o meni… A da i umalo da zaboravim. Napisao sam i dramu Guten morgen, Serbia.

Spolja kao na slikama, unutra kompletno, bez švrljanja, dobro očuvano. JUNAK: Mister No IZDAVAČ: Lunov Magnus Strip BROJ: 924 SCENARIJ: Alberto Ongaro CRTEŽ: Corrado Roi, Raffaele Della Monica NASLOVNICA: Miodrag Ivanović – Mikica BROJ STRANICA: 96 ORIGINALNI NASLOV: Il momento della verite ORIGINALNI BROJ – 166 Priča o Mister Nou službeno počinje u lipnju 1975. godine kada je u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli editore (koja se tada zvala Editoriale Cepim) izašla prva epizoda sa avanturama našeg junaka nazvana jednostavno „Mister No“. Kreirao ga je Sergio Bonelli koristeći pseudonim Guido Nolitta (iza kojeg je već stajalo nekoliko uspješnih serijala, Zagor prije svih), ali Mister No je imao malo dodirnih točaka sa ostalim Bonellijevim junacima: nije bio western, toliko omiljen čitateljima Texa, nije računao na zabavan i razuzdan mix načinjen od tisuću literarnih, filmskih i strip predložaka/polaznih točaka/varijacija na temu koji je krasio popularnog Zagora i definitvno se odricao vedrih i veselih postulata avanture na kojima je počivao uspjeh adolescentnih serija poput Kit Tellera ili Komandanta Marka. Tako na 8. stranici prvog broja na scenu stupa dinamičan i raspjevan mladić, koga život očito nije mazio (što je vidljivo po prerano posijedijelim zaliscima, borama smežuranom čelu i brazgotinama koje nosi po cijelom tijelu, uspomenama iz rata) i ulazi ravno među likove koji su ostavili dubok trag u priči o talijanskom stripu. On se zove Jerry Drake ali za sve nas on je jednostavno Mister No, nadimak koji je zaradio 1941. sudjelujući u američkom dobrovoljačkom odredu „Letećih tigrova“ koji su se borili na kineskoj strani protiv japanskog agresora (koji su između ostalog i zaslužni za to ime koje mu je dao okrutni pukovnik Saiko), nadimak kao stvoren za njega, koji će ga pratiti dok je živ! Mister No je uporno govorio NO (NE) japanskom pukovniku koji ga je ispitivao i mučio, NE krutoj vojničkoj hijerarhiji i užasima rata, NE licemjerju i lažnim vrijednostima suvremenog svijeta, NE tlačenju slabih od strane jakih! Mister No je Njujorčanin, veteran drugog svjetskog rata koji je sudjelovao u brojnim bitkama (u zračnim bitkama nad Filipinima, zatočen u logoru u Burmi, borio se na Guadalcanalu i Pacifičkim otocima, sudjelovao u oslobođenju Rima...) i koji se osjećao nesposobnim da se uklopi u normalan život nakon povratka iz rata. Zbog toga, u drugoj polovici 1950. odlazi u Južnu Ameriku, u Brazil i maleni gradić Manaus u potrazi za drugačijim životom neopterećen problemima suvremenog čovjeka, potragom za slavom i bogatstvom i pun prezira prema „american way of life“ i koji kao da je jedan od likova „On the Road“, knjige manifesta beat generacije Jacka Kerouaca i Neala Cassidya (s kojima se, nota bene, i susreće u jednoj od svojih brojnih avanutra), vođen jedino željom da živi slobodno s Piperom i bocom Whiskeya u ruci, ali upravo ga taj način života i poziv koji je odabrao prevozeći turiste diljem Južne Amerike uvlači u brojne nevolje i prisiljava da pribjegne nasilju od kojeg je bježao i koje ga poput sjene prati gdje god krene. Mister No je, kako je sam Sergio Bonelli izjavio u jednom interwievu, nastao prema stvarnom liku kojeg je Sergio vidio na jednom od svojih brojnih putovanja:“...Da, bio sam u Palenqueu, u Meksiku i susreo sam mladog i zgodnog mladića na ruševnom aerodromu.Nosio je kožnu jaknu i zvao se Kapetan Vega, ime koje je perfektno odgovaralo strip junaku! Imao je opasač s pištoljem i letio je po Yucatanu gore dolje prevozeći životinje, povrće i razne namirnice i kad god je sreo turiste, samo bi pokazao na sjedalo za putnike i rekao:`Ok, odvest ću vas gdje god želite`! Tada mi se rodila ideja o junaku koji će biti pilot Pipera, ali sam odlučio serijal smjestiti u Amazoniju....“ Mister No je inače svojevrsni alter ego svog oca, Sergia Bonellija, lik kroz koji Sergio progovara o svojim velikim ljubavima osim stripa: jazz glazbi, putovanjima i velikim prostranstvima, moralnim problemima suvremenog društva, a nerijetko su avanture opisane u njegovim epizodama inspirirane dugim posjetima Amazoniji, gdje bi Sergio išao u potrazi za inspiracijom, ali i Africi i drugim mjestima gdje ga je neobuzdani pustolovni duh odveo! Mister Noova „sadašnjost“ je kraj 50-ih godina prošlog stoljeća, ali njegova „biografija“ je potanko objašnjena tijekom izlaženja, počevši od najranijeg djetinjstva i ranih 30-tih kada je kao mali dječak odrastao na vrelom asfaltu Brooklynških ulica preko ratnih 40-tih i ratišta širom svijeta sve do dolaska u Brazil. Većinu vremena Mister No provodi ljenčareći po Manausu ispijajući bezbrojne boce kačake i viskija sa svojim prijateljima u konstantnoj potrazi za mušterijima, bili oni inženjeri, misionari, bogati turisti, istraživači ili naučnici. Vjerni pratitelj u mnogo avantura mu je Otto Kruger ili Esse Esse, bivši pripadnik njemčke SS divizije čija je prošlost dijelom objašnjena u tri kratke priče objavljene kao dodaci specijalnim brojevima. Esse Esse je bivši njemački vojnik ali ne i nacist jer je bio primoran da sudjeluje u ratu mimo svog pristanka. Kruger je ekspert u rukovanju nožem i nerijetko je koristeći ga spasio Mister Noa i sebe iz naizgled bezizlaznih situacija. Zatim, jedan u nizu važnih Mister Noovih prijatelja je Phil Mulligan, bivši suborac na Pacifiku i privatni detektiv koji je postao pisac koji pše kriminalističke priče u kojima je glavni junak niko drugi nego Jerry Drake! U Manausu imamo nezaobilaznog Paola Adolfa, simpatičnog barmena koji vječno utjeruje dug od Mister Noa, pa simpatični crnac Dana Winter, pjevač i gitarist, Narednik Oliveira koji uporno sanja dan kad će spremiti Mister Noa iza rešetaka i cijelu plejadu mehaničara, barmena, pilota,policajaca i muzičara širom Južne Amerike. Važnu ulogu u Mister Noovom životu zauzimaju žene! Mister No je okorjeli zavodnik, pravi Don Juan sa puno uspjeha kod žena, ali koji uporno izbjegava zamku braka u koju su ga moge neuspješno pokušale namamiti (uz jednu iznimku, Mister No je proveo jedan dio života kao pripadnik plemena Yanoama i bio oženjen prelijepom Indios djevojkom koju je ubio ljubomorni suplemenik). Svakako, najvažnija od svih žena u njegovom životu je lijepa plavokosa profesorica arheologije Patricia Rowlands s kojom je imao nekoliko avantura, zatim lijepa pilotkinja Debora, pa strastvena Miranda Cordeiro, kćerka jednog od zemljoradnika iz Sertaoa, pa tri lijepe vlasnice Ipanema bara u Manausu, Madalena, Irene i Maria, tajna agentica Delia... Iako se serijal odvija u ranim pedesetim godinama, žene koje Mister No sreće uglavnom su odlučne i nezavisne moderne žene i uglavnom igraju pozitivnu rolu u njegovim avanturama, mada smo sreli i par negativki! Mister No nema arhetipskog neprijatelja koji se opetovano pojavljuje kroz cijelu sagu. Njegovi neprijatelji su obično prikazani kao naizgled normalni ljudi koji tek nakon što ih Mister No preveze na željeno mjesto pokažu svoje pravo lice i ambicije, jedna široka galerija likova koja nije prikazan u crno-bijelom tonu koji dozvoljava čitatelju da donekle i simpatizira sa negativcem.Ipak, jedan od najupečatljivijih negativaca je japanac Ishikawa, u neku ruku nemilosrdni alter ego Mister Noa, kojeg shvaćanje i osjećaj časti tjeraju da uništi Jerryjem život i s kojim se Mister No obračunava u borbi na život i smrt na New Yorkškim dokovima. Sergio Bonelli je dugo bio glavni scenarist Mister Noovih pustolovina da bi konačno krajem osamdesetih napustio pisanje scenarija pritisnutim obvezama vođenja izdvačke kuće, a glavnu ulogu je preuzeo Luigi Mignacco. na stvaranju Mister Noa velik obol su dali i ostali poznati scenaristi kao Alfredo Castelli, autor Martin Mysterea, Tiziano Sclavi, autor Dylan Doga, Maurizio Colombo, Stefano Marzorati, Michele Masiero, dok velike zasluge za grafičku relizaciju lika nosi Roberto Diso koje je redizajnirao lik i podario mu svoje lice (lik Mister Noa je praktički autoportret mladog Roberta Disoa) i tako definirao Mister Noa kakvog ga znamo danas, iako je Gallieno Ferri crtao svoju, originalnu verziju Mister Noa na naslovnicama. Dubok trag su ostavili također i Franco Bignotti, Franco Donatelli, Marco Bianchini, Fabio Civitelli, braća Domenico & Stefano Di Vitto i mnogi drugi autori... Mister No je nedavno proslavio 300. broj, ali je serijal u dubokoj krizi i samo ga činjenica što je Sergio Bonelli emotivno vezan za svog „sina“ spašava od zatvaranja. Nažalost, izgleda da su autori izgubili motiv i inspiraciju za pričanje velikih Priča o simpatičnom pilotu iz Manausa i možemo se samo nadati da će u narednim godinama Mister No ugledati svjetlo na kraju tunela, kao što se desilo i Zagoru kojeg su uspješno renovirali i spasili Burattini i Bosselli. Bilo kako bilo, Mister No će još dugo ostati u srcima svih nas kojima je avantura u srcu i koji sanjaju o beskrajnim zelenim prostranstvima Amazonije! Vaya con Dios amigo! MG20 (N)

Narodna knjiga, 2004. Prevod Lazar Macura Nekorišćena, ali stajala takva, pa ne izgleda tako. Bez mirisa ili ikakvih tragova. Za roman `U Americi` Zontagova je dobila Nacionalnu nagradu za fikciju. Radnja romana počinje 1876. godine, kada grupa Poljaka, predvođena najvećom poljskom glumicom Marinom Zalenžovskom, emigrira u Ameriku, u nameri da u Kalifroniji stvori svoju utopijsku komunu. Marina, koja se odrekla svoje karijere zbog ove avanture, živi sa svojim mužem i sinom. Fantazija o Americi i Kaliforniji kao utočištu, oazi, mestu gde se snovi ostvaruju sudariće se sa kompleksnom realnošću, kao I neočekivanim sukobom doseljenika i stanovnika Kalifornije. Kada san o koloniji propadne i mnogi emigranti se vrate, Marina odlučuje da započne novu karijeru na američkoj pozornici zajedno sa velikom Sarom Bernar. Ova knjiga se bavi mnogim temama kao što su ženska želja za transformacijom, vera u ideale, različiti vidovi ljubavi kao i svetom pozorišta, istovremeno vrlo živo i uverljivo dočaravajući kulturu Amerike krajem XIX veka. Suzan Sontag (engl. Susan Sontag,16. januar 1933 – 28. decembar 2004) je bila američka spisateljica, rediteljka, filozofkinja, profesorka, i politička aktivistkinja.[1] Uglavnom je pisala eseje, ali i objavljivala romane; objavila je svoje prvo veliko delo, esej Beleške o kempu, 1964. godine. Njena najpoznatija dela uključuju kritička dela Protiv tumačenja (1966), Stilovi radikalne volje (1968), O fotografiji (1977) i Bolest kao metafora (1978), kao i izmišljena dela Način na koji sada živimo (1986), Ljubitelj vulkana (1992) i U Americi (1999). Sontag je aktivno pisala i govorila o sukobljenim područjima, ili putovala u njih, uključujući tokom Vijetnamskog rata i opsade Sarajeva. Mnogo je pisala o fotografiji, kulturi i medijima, sidi i bolestima, ljudskim pravima, komunizmu i levičarskoj ideologiji. Njeni eseji i govori izazvali su kontroverzu [2] a opisana je kao „jedna od najuticajnijih kritičara svoje generacije“.[3] Mladost i obrazovanje Sontag je rođena kao Suzan Rosenblat u Njujorku, kći Mildred (rođena Jacobson) i Jacka Rosenblatta, oboje Jevreji iz Litvanije [4] i poljskog porekla. Njen otac je vodio posao trgovine krznom u Kini, gde je umro od tuberkuloze 1939, kada je Suzan imala pet godina.[5] Sedam godina kasnije, majka Suzan Sontag udala se za kapetana američke vojske Nathana Sontaga. Suzan i njena sestra Džudit uzele su prezime svog očuha, iako ih on nije formalno usvojio. Sontag nije imala versko vaspitanje i rekla je da nije ušla u sinagogu do sredine dvadesetih.[6] Sećajući se nesrećnog detinjstva, sa hladnom, dalekom majkom koja je bila „uvek odsutna“, Sontag je živela na Long Ajlendu u Njujorku,[5] zatim u Tusonu u Arizoni, a kasnije u dolini San Fernando u južnoj Kaliforniji, gde je našla utočište u knjigama i završila srednju školu u Severnom Holivudu u 15. godini. Osnovne studije započela je na Univerzitetu u Kaliforniji, Berkli, ali se prebacila na Univerzitet u Čikagu, diveći se njegovom čuvenom osnovnom nastavnom programu. U Čikagu je uporedo sa ostalim zahtevima pohađala studije filozofije, drevne istorije i književnosti. Leo Strauss, Joseph Schwab, Christian Mackauer, Richard McKeon, Peter von Blanckenhagen i Kenneth Burke bili su među njenim predavačima. Diplomirala je sa 18 godina i izabrana je u studentsku organizaciju `Phi Beta Kappa`.[7] Dok je bila u Čikagu, postala je najbolja prijateljica sa kolegom Majkom Nikolsom.[8] Godine 1951. njen rad se prvi put pojavio u štampi u zimskom izdanju časopisa Chicago Review.[9] Sontag se sa 17 godina udala za pisca Filipa Rifa, koji je bio instruktor sociologije na Univerzitetu u Čikagu, nakon desetodnevnog udvaranja; njihov brak je trajao osam godina.[10] Tokom studija u Čikagu, Sontag je pohađala letnju školu koju je predavao sociolog Hans Gert koji je postao njen prijatelj i naknadno uticao na njeno proučavanje nemačkih mislilaca.[11][12] Po sticanju čikaške diplome, Sontag je predavala brucoški engleski jezik na Univerzitetu u Konektikutu tokom akademske 1952–53. Pohađala je Univerzitet Harvard na postdiplomskim studijama, u početku je studirala književnost kod Perry Miller-a i Harry Levin-a, pre nego što je prešla na filozofiju i teologiju kod Paul Tillich-a, Jacob Taubes-a, Raphael Demos-a i Morton White-a.[13] Po završetku magistarskih studija filozofije, započela je doktorska istraživanja metafizike, etike, grčke filozofije i kontinentalne filozofije i teologije na Harvardu.[14] Filozof Herbert Markuze je godinu dana živeo sa Suzan i Rifom dok je radio na svojoj knjizi Eros i civilizacija iz 1955. godine.[15] ‍:38 Sontag je istraživala za Filipom Rifom studiju Freud: The Mind of the Moralist iz 1959 pre njihovog razvoda 1958. godine i doprinela je knjizi do te mere da je smatrana nezvaničnim koautorkom.[16] Par je dobio sina Dejvida Rifa, koji je potom bio urednik svoje majke u `Farrar, Straus and Giroux-u`, a bio je i sam pisac. Sontag je nagrađena Američkom asocijacijom univerzitetskih ženskih stipendija za akademsku 1957–1958. na koledžu `Sv. Ana na Oksfordu`, gde je otputovala bez supruga i sina.[17] Tamo je imala časove kod Iris Murdoch-a, Stuart Hampshirea, A.J. Ayera i H.L.A. Harta, dok je takođe pohađala seminare B. Phil-a, J.L. Austin-a i predavanja Ajzaja Berlina. Oksford joj se, međutim, nije odgovarao i ona je prešla posle Michaelmas mandata 1957. na Univerzitet u Parizu (Sorbona).[18] Sontag se u Parizu družila sa stranim umetnicima i akademicima, uključujući Allana Blooma, Jeana Wahl-a, Alfreda Chester-a, Harriet Sohmers i María Irene Fornés.[19] Sontag je primetila da je njeno vreme u Parizu bilo možda najvažniji period njenog života.[15] ‍:51–52 To je svakako predstavljalo osnovu njenog dugog intelektualnog i umetničkog povezivanja sa kulturom Francuske.[20] Preselila se u Njujork 1959. godine da bi živela sa Fornesom narednih sedam godina,[21] povrativši starateljstvo nad sinom i predajući na univerzitetima dok joj je književna reputacija rasla. ‍:53–54 Fikcija Foto portret Sontag, 1966 Dok je radila na svojim pričama, Sontag je predavala filozofiju na `Sarah Lawrence College` i Gradskom univerzitetu u Njujorku i Filozofiju religije sa Jacob Taubes-om, Susan Taubes, Theodor Gaster-om i Hans Jonas-om, na Odeljenju za religiju na Univerzitetu Columbia od 1960. do 1964. godine. Držala je obuku za pisanje na `Univerzitetu Rutgers` od 1964. do 1965. pre nego što je prekinula vezu sa akademijom u korist stalnog slobodnog pisanja.[15] ‍:56–57 Sa 30 godina objavila je eksperimentalni roman pod nazivom The Benefactor (1963), nakon čega je usledio četiri godine kasnije roman Death Kit (1967). Uprkos relativno malom učinku, Sontag je o sebi razmišljala uglavnom kao o romanopiscu i piscu fantastike. Njena kratka priča Način na koji sada živimo (The Way We Live Now) objavljena je sa velikim priznanjem 24. novembra 1986. u časopisu ``Njujorker``. Napisan u eksperimentalnom narativnom stilu, ostaje značajan tekst o epidemiji AIDS-a. Postigla je kasnije popularnost i uspeh kao najprodavaniji romansijer sa Ljubavnikom od vulkana (The Volcano Lover) (1992). U 67. godini, Sontag je objavila svoj poslednji roman U Americi (In America) (2000). Poslednja dva romana smeštena su u prošlost, za šta je Sontag rekla da su joj dali veću slobodu da piše višeglasnim glasom. Napisala je i režirala četiri filma, a napisala je i nekoliko drama, od kojih su najuspešnije Alisa u krevetu i Dama s mora. Publicistika Sontag je kroz svoje eseje stekla ranu slavu i reputaciju. Sontag je često pisala o preseku visoke i niske umetnosti i proširila je dihotomiju koncepta forme i umetnosti u svaki medij. Podigla je kemp estetiku do statusa priznanja svojim široko prihvaćenim esejem Beleške o kempu iz 1964. godine, koji je prihvatio umetnost kao zajedničku, apsurdnu i burlesknu temu. Sontag je 1977. objavila seriju eseja O fotografiji. Ovi eseji su istraživanje fotografija kao kolekcije sveta, uglavnom putnika ili turista, i načina na koji to doživljavamo. U esejima je iznela svoju teoriju fotografisanja dok putujete: Metoda se posebno obraća ljudima s hendikepiranom nemilosrdnom radnom etikom - Nemcima, Japancima i Amerikancima. Korišćenje fotoaparata smiruje anksioznost koju vođeni posao oseća zbog toga što ne radi kada su na odmoru i ako bi trebalo da se zabave. Oni moraju da rade nešto što je poput prijateljske imitacije posla: mogu da slikaju. (str. 10) Sontag piše da je pogodnost moderne fotografije stvorila prekomernu količinu vizuelnog materijala i da je „gotovo sve fotografirano“.[22] ‍:3 Ovo je promenilo naša očekivanja o tome šta imamo pravo da gledamo, želimo da gledamo ili treba da gledamo. „Učeći nas novom vizuelnom kodu, fotografije menjaju i proširuju našu predstavu o tome šta vredi gledati i šta imamo pravo da posmatramo“ i promenilo je našu „etiku gledanja“. ‍:3 Fotografije su nam povećale pristup znanju i iskustvima iz istorije i dalekih mesta, ali slike mogu zameniti direktno iskustvo i ograničiti stvarnost. ‍:10–24 Takođe navodi da fotografija desenzibilizira svoju publiku na stravična ljudska iskustva, a deca su izložena iskustvima prije nego što budu spremna za njih. ‍:20 Sontag je nastavila da teoretiše o ulozi fotografije u stvarnom životu u svom eseju Pogled u rat: Fotografski pogled na pustoš i smrt, koji se pojavio u izdanju časopisa Njujorker od 9. decembra 2002. Tamo ona zaključuje da problem našeg oslanjanja na slike, a posebno na fotografske slike, nije u tome što se „ljudi sećaju fotografija, već što se sećaju samo fotografija ... što fotografska slika pomračuje druge oblike razumevanja - i sećanja. . . . Pamtiti je, sve više i više, ne sećati se priče, već moći pozvati sliku “(str. 94). Postala je uzor mnogim feministkinjama i ambicioznim spisateljicama tokom 1960-ih i 1970-ih.[15] Aktivizam Sontag se politički aktivirala šezdesetih godina, suprotstavljajući se Vijetnamskom ratu.[15] ‍:128–129 U januaru 1968. potpisala je zalaganje za „Protiv ratnog poreza za pisce i urednike“, obećavajući da će odbiti plaćanja poreza u znak protesta protiv rata.[23] U maju 1968. posetila je Hanoj; posle toga, u svom eseju Putovanje u Hanoj pisala je pozitivno o severnovijetnamskom društvu. ‍:130–132 Nekadašnja zgrada sarajevskih novina tokom opsade Sarajeva, kada je Sontag živela u gradu Tokom 1989. Sontag je bila predsednik američkog PEN centra, glavnog američkog ogranka Međunarodne organizacije pisaca PEN. Nakon što je iranski lider Ajatolah Homeini izdao fetvu smrtnu kaznu protiv pisca Salmana Ruždija zbog bogohuljenja nakon objavljivanja njegovog romana Satanski stihovi te godine, Sontagova beskompromisna podrška Ruždiju bila je presudna u okupljanju američkih pisaca u njegovu svrhu.[24] Nekoliko godina kasnije, tokom opsade Sarajeva, Sontag je privukla pažnju za režiju produkcije Samuela Beketa Čekanje Godoa u pozorištu obasjanom svećama u bosanskoj prestonici. Lični život Majka Sizan Sontag je umrla od raka pluća na Havajima 1986.[5] Suzan Sontag je umrla u Njujorku 28. decembra 2004. godine, u dobi od 71 godine, od komplikacija mijelodisplastičnog sindroma koji je evoluirao u akutnu mijelogenu leukemiju. Sahranjena je u Parizu na Groblju Montparnasu.[25] Njenu poslednju bolest zabeležio je sin Dejvid Rif.[26] Kada je umrla, Gardijan je objavio nekrolog sa naslovom `Otišla je tamna dama američke intelektualne scene`. Autor članka je napomenuo da intelektualna Amerika nju nikada nije prihvatila, da Sontagova nikada nije pripadala vladajućim kulturnim krugovima.[27] Seksualnost i odnosi Suzan Sontag 1994. godine, slikao ga je bolivijski umetnik Huan Fernando Bastos Sontag je postala svesna svoje biseksualnosti tokom ranih godina i sa 15 godina je u svoj dnevnik zapisala: `Osećam da imam lezbejske sklonosti (kako to nevoljko pišem).` Sa 16 godina imala je seksualni susret sa ženom: „Možda sam ipak bila pijana, jer je bilo tako lepo kada je H počela da vodi ljubav sa mnom. . . Prošlo je 4:00 pre nego što smo spavali. . . Postala sam potpuno svesna da je želim, i ona je to znala.“ [28][29] Sontag je živela sa `H`, spisateljicom i modelom Harriet Sohmers Zwerling koju je prvi put upoznala na Univerzitetu Kalifornije (Berkli) od 1958. do 1959. godine. Posle toga, Sontagovoj je bila partnerka Marija Irena Forens, kubansko-američka avangardne dramska umetnica i rediteljka. Nakon razdvajanja sa Forens, bila je u vezi sa italijanskom aristokratkinjom Carlotta Del Pezzoi, nemačkom akademkinjom Evom Kollischi.[30] Zontag je bila u ljubavnoj vezi sa američkim umetnicima Džasper Džons i Paul Thek .[31][32] Tokom ranih 1970-ih, Sontag je živela sa Nicole Stéphane, naslednicom Rotšilda koja je postala filmska glumica [33], a kasnije i s koreografkinjom Lucinda Childs .[34] Imala je vezu i sa piscem Josifom Brodskim.[35] Sa Eni Libovic, Sontag je održavala vezu koja se protezala od kasnih 1980-ih do poslednjih godina.[36] Sontag je imala blisku romantičnu vezu sa fotografkinjom Eni Libovic. Upoznale su se 1989. godine, kada su obe već bile značajne u svojim karijerama. Eni Libovic je sugerisala da joj je Sontag bila mentor i konstruktivno kritikovala njen rad. Tokom Sontagovog života, nijedna žena nije javno otkrila da li je veza prijateljstva ili romantične prirode. Njuzvik se 2006. godine osvrnuo na Libovic-ovu vezu deceniju plus sa Sontag, rekavši, „Njih dve su se prvi put srele krajem 80-ih, kada ju je Libovic fotografirala za jaknu sa knjigom. Nikada nisu živele zajedno, iako su imali po jedan stan na vidiku onog drugog.“ [37] Libovic, kada je intervjuisana za svoju knjigu Fotografski život: 1990–2005 iz 2006. godine, rekla je da je knjiga ispričala brojne priče i da je „sa Suzan bila ljubavna priča“.[38] Dok je The New York Times 2009. godine Sontag nazivao Libovicovim „saputnikom“,[39] Libovic je u Fotografskom životu napisala da „Reči poput„ pratilac “i„ partner “nisu u našem rečniku. Bili smo dvoje ljudi koji smo jedna drugoj pomagale kroz život. Najbliža reč je i dalje „prijatelj“.[40] Iste godine, Libovic je rekla da je deskriptor „ljubavnik“ bio tačan.[41] Kasnije je ponovila: „Nazovite nas„ ljubavnicima “. Volim „ljubavnike“. Znate, `ljubavnici` zvuče romantično. Mislim, želim da budem potpuno jasna. Volim Suzan.“ [42] U intervjuu za Gardijan 2000. godine, Sontag je bila prilično otvorena u vezi sa biseksualnošću: „Da vam kažem o starenju?“, Kaže ona i smeje se. „Kad ostariš, stariji od 45 godina, muškarci te prestanu zamišljati. Ili drugačije rečeno, muškarci koji mi se sviđaju ne vole me. Želim mladića. Volim lepotu. Šta ima novo?` Kaže da se u životu zaljubila sedam puta. „Ne, sačekaj“, kaže ona. `Zapravo je devet. Pet žena, četiri muškarca. `[5] Mnoge Sontagine čitulje nisu propustile da pomenu njene značajne istopolne veze, naročito onu sa Eni Libovic. Kao odgovor na ovu kritiku, javni urednik New York Times-a, Daniel Okrent, branio je nekrolog lista, navodeći da u vreme Sontagove smrti novinar nije mogao da izvrši nezavisnu verifikaciju svoje romantične veze sa Libovitc (uprkos pokušajima da to učini).[43] Nakon Sontagove smrti, Njuzvik je objavio članak o Eni Libovic u kojem se jasno navode njene veze sa Sontagom pre više od decenije.[36] Sontag je citirao glavni urednik Brendan Lemon iz časopisa Out-a, rekavši: `Odrastao sam u vreme kada je Modus operandi bio ` otvorena tajna `. Navikao sam na to i sasvim sam u redu s tim. Intelektualno znam zašto nisam više govorio o svojoj seksualnosti, ali pitam se da li tamo nisam potisnuo nešto na svoju štetu. Možda bih mogao da pružim utehu nekim ljudima da sam se više bavio temom svoje privatne seksualnosti, ali nikada mi nije bila glavna misija pružiti utehu, osim ako neko nema drastične potrebe. Radije bih pružio zadovoljstvo ili protresao stvari “.[44] Nasleđe Nakon smrti Suzan Sontag, Steve Wasserman iz Los Anđeles tajms nazvao ju je „jednom od najuticajnijih američkih intelektualaca, međunarodno poznatom po strasnom angažmanu i širini kritičke inteligencije i svom žarkom aktivizmu u zalaganju za ljudska prava“.[45] Eric Homberger iz Gardijana nazvao je Sontag „mračnom damom“ američkog kulturnog života tokom više od četiri decenije“. Primetio je da je „uprkos krutom i oštro sročenom političkom senzibilitetu, ona u osnovi bila esteta [koja] je ponudila preorijentaciju američkih kulturnih horizonata“.[46] Pišući o Protiv tumačenja (1966), Brandon Robshaw iz The Independent kasnije je primetio da je „Sontag bila izuzetno predusretljiva; njen projekat analize popularne kulture kao i visoke kulture, Dors-a, kao i Dostojevskog, sada je uobičajena praksa u obrazovanom svetu.` [47] U Kritika i postkritika (2017), Rita Felski i Elizabeth S. Anker tvrde da je naslovni esej iz pomenute zbirke igrao važnu ulogu na polju postkritike, pokreta u okviru književne kritike i kulturoloških studija koji pokušava da pronađe nove oblike čitanja i tumačenje koje prevazilazi metode kritike, kritičke teorije i ideološke kritike.[48] Pregledom Sontagove Knjige o fotografiji (1977) 1998. godine, Michael Starenko je napisao da je delo „toliko duboko uronjeno u ovaj diskurs da su Sontagine tvrdnje o fotografiji, kao i njen način argumentacije, postale deo retoričkog„ alata “koji teoretičari fotografije i kritičari nose se u glavi “.[49] Kritika Bela civilizacija kao rak Sontag je kritikovala pisanje 1967. godine u časopisu Partisan Review: Ako je Amerika vrhunac zapadne bele civilizacije, kako to izjavljuju svi od levice do desnice, onda sa zapadnom belom civilizacijom mora biti nešto strašno pogrešno. Ovo je bolna istina; malo od nas želi da ide tako daleko .... Istina je da Mocart, Paskal, Bulova algebra, Šekspir, parlamentarna vlada, barokne crkve, Njutn, emancipacija žena, Kant, Marks, Balanšinov balet i dr. ne iskupiti ono što je ova posebna civilizacija nanela svetu. Bela rasa je rak ljudske istorije; to je bela rasa i samo ona - njene ideologije i izumi - koja uništava autonomne civilizacije gde god se širi, što je narušilo ekološku ravnotežu planete, koja sada ugrožava samo postojanje samog života.[1] Prema novinaru Mark M. Goldblatt, Sontag se kasnije „odrekla“ izjave, rekavši da je „klevetala pacijente sa rakom“,[50] ali prema Eliot Weinberger-u, „Zažalila je zbog te poslednje fraze i napisala čitavu knjigu protiv upotreba bolesti kao metafora“.[51] Navodi o plagijarizmu Ellen Lee optužila je Sontag za plagijarizam kada je Lee u časopisu In America (1999) otkrila najmanje dvanaest odlomaka koji su slični ili kopirani iz odlomaka u četiri druge knjige o Helen Modjesk-oj bez pripisivanja.[52][53] Sontag je rekla o korišćenju odlomaka: „Svi koji se bavimo stvarnim likovima u istoriji prepisujemo i usvajamo izvorne izvore u originalnom domenu. Koristila sam ove izvore i potpuno sam ih transformisala. Treba izneti veći argument da je sva literatura niz referenci i aluzija“.[54] O komunizmu Na njujorškom skupu pro-solidarnosti 1982. godine, Sontag je izjavila da su „ljudi sa levice, poput nje same,„ voljno ili nevoljno izrekli puno laži “. [55] Dodala je da oni: veruju u, ili bar primenjuju, dvostruki standard anđeoskog jezika komunizma ... Komunizam je fašizam - uspešan fašizam, ako želite. Ono što smo nazvali fašizmom, zapravo je oblik tiranije koji se može srušiti - a koji je, uglavnom, propao. Ponavljam: ne samo da je fašizam (i otvorena vojna vladavina) verovatna sudbina svih komunističkih društava - posebno kada je njihovo stanovništvo podstaknuto na pobunu - već je komunizam sam po sebi varijanta, najuspešnija varijanta fašizma. Fašizam sa ljudskim licem ... Zamislite, ako želite, nekoga ko je čitao samo Reader`s Digest između 1950. i 1970. godine, i nekoga ko je u istom periodu čitao samo The Nation ili [t] on New Statesman. Koji bi čitalac bio bolje informisan o stvarnosti komunizma? Mislim da bi odgovor trebao da nam napravi pauzu. Može li biti da su naši neprijatelji bili u pravu?[55] Sontagov govor je, kako se izveštava, „iz publike izazvao buke i uzvike“. The Nation je objavila njen govor, izuzimajući odlomak koji je časopisu suprotstavio Reader`s Digest. Odgovori na njenu izjavu bili su različiti. Neki su rekli da su trenutna osećanja Sontag u stvari držali mnogi levičari godinama, dok su je drugi optuživali za izdaju „radikalnih ideja“.[55] O napadima 11. septembra Sontag je dobila ljutite kritike zbog svojih izjava u časopisu The New Yorker (24. septembra 2001) o neposrednim posledicama 11. septembra .[56] U svom komentaru nazvala je napade `monstruoznom dozom stvarnosti` i kritikovala američke javne zvaničnike i komentatore medija zbog pokušaja da ubede američku javnost da je `sve u redu`. Konkretno, usprotivila se ideji da su počinioci `kukavice`, komentar koji je Džordž Buš dao između ostalih primedbi 11. septembra. Umesto toga, ona je tvrdila da bi zemlja trebala na akcije terorista gledati ne kao na „kukavički“ napad na „civilizaciju“ ili „slobodu“ ili „čovječanstvo“ ili „slobodni svijet“, već kao napad na samoproglašenu svjetsku velesilu, kao posledica konkretnih američkih saveza i akcija“.[57] Kritike drugih pisaca Tom Wolfe je Sontag odbacio kao „samo još jednog skriptara koji je proveo svoj život prijavljujući se za protestne sastanke i truseći se do podijuma opterećenog njenim proznim stilom, koji je imao nalepnicu za hendikepirane parkinge validnu na Partizanskoj reviji.[58] U `Sontag, Bloody Sontag`, eseju iz knjige Vamps & Tramps iz 1994. godine, kritičarka Camille Paglia opisuje svoje početno divljenje i kasnije razočaranje.[59] Ona spominje nekoliko kritika Sontag, uključujući komentar Harolda Bluma `Mere Sontagisme!` u doktorskoj disertaciji Camille Paglia i navodi da je Sontag „postala sinonim za plitku vrstu držanja kuka“.[60] Paglia takođe govori o poseti Sontag `Bennington College`, u koju je stigla sa satima kasneći i ignorisala dogovorenu temu događaja.[61] Sontagovo hladno samoizgonstvo bilo je katastrofa za američki ženski pokret. Samo je žena od njenog prestiža mogla da izvede neophodnu kritiku i razotkrivanje prvih feminističkih estriha instant-kanona, poput onih Kate Millett ili Sandre Gilbert i Susan Gubar, čija je srednja mediokritetnost osakatila ženske studije od početka ... Ni jedan patrijahalni zlikovac nije zadržavao Sontag; njeni neuspesi su njeni. - Camille Paglia Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Skin in the Game kritikuje Sontag i druge ljude ekstravagantnog načina života koji se ipak izjašnjavaju „protiv tržišnog sistema“. Taleb procenjuje Sontagovu zajedničku vilu u Njujorku na 28 miliona dolara i navodi da je „nemoralno biti opozicija tržišnom sistemu i ne živeti (negde u Vermontu ili severozapadnom Avganistanu) u kolibi ili pećini izolovanoj od njega“. Taleb takođe tvrdi da je još nemoralnije „tvrditi za vrlinu, a da u potpunosti ne živimo sa njenim direktnim posledicama“.[62][63] Odnos prema knjigama Knjiga je bila veliko utočište za Suzan. U svom stanu na Menhetnu imala je biblioteku od osam hiljada primeraka. Čitala je i po jednu knjigu dnevno. U intervjuu koji je dala za Njujork tajms otkriva da je počela da čita sa tri godine, a sa 13 je već bila savladala Mana, Džojsa, Eliota, Kafku, Žida i, naročito, Džeka Londona, čiji ju je Martin Idn podstakao da bude pisac.[27] `Čitanje je moja zabava, moja distrakcija, moja uteha, moje malo samoubistvo. Ako ne mogu da podnesem svet, samo se sklupčam s knjigom u ruci, i to je kao mali svemirski brod koji me odvodi od svega`.[27] U `Pismo Borhesu` iz 1996 piše: `Rekli ste da literaturi dugujemo gotovo sve što jesmo i što smo bili. Ako knjige nestanu, istorija će nestati, nestaće i ljudski rod. Sigurna sam da ste u pravu. Knjige nisu samo proizvoljni zbir naših snova i našeg sećanja. One nam takođe daju obrazac duhovne kontemplacije. Neki ljudi misle da je čitanje samo vid bekstva: bekstvo iz „stvarnog“ svakodnevnog sveta u imaginarni svet, svet knjiga. Knjige su mnogo više. One su način da budemo čovečniji`.[27] Radovi Fikcija (1963) The Benefactor (Dobrotvor) (1967) Death Kit (1977) I, etcetera (Zbirka kratkih priča) (1991) The Way We Live Now (short_story) (Način na koji sada živimo kratka priča) (1992) The Volcano Lover (Ljubitelj vulkana) (1999)In America (U Americi) - dobitnik američke Nacionalne nagrade za beletristiku [64] Predstave The Way We Live Now (Način na koji sada živimo o epidemiji AIDS-a) (1990) A Parsifal (Parsifal) (1991), dekonstrukcija inspirisana izvedbom Roberta Wilsona 1991. godine u Vagnerovoj operi [65] Alice in Bed (Alice u krevetu) (1993), o intelektualki Alice James iz 19. veka, koja je zbog bolesti bila vezana za krevet [66] Lady from the Sea (Dama s mora, adaptacija istoimene drame Henrika Ibzena iz 1888. godine, premijerno izvedena 1998. u Italiji.[67] Sontag je o tome napisala esej 1999. godine u Theatre pod nazivom „Prepisivanje dame s mora“.[68] Publicistika Zbirke eseja (1966) Against Interpretation (Protiv tumačenja - uključuje Napomene o Kempu) (1969) Styles of Radical Will (Stilovi radikalne volje) (1980) Under the Sign of Saturn (Pod znakom Saturna) (2001) Where the Stress Falls (Tamo gde stres pada) (2003) Regarding the Pain of Others (U vezi sa bolom drugih) (2007) At the Same Time: Essays & Speeches (U isto vreme: eseji i govori) Sontag je takođe objavljivala publicističke eseje u časopisima The New Yorker, The New York Review of Books, Times Literary Supplement, The Nation, Granta, Partisan Review i London Review of Books. Monografije (1959) Freud: The Mind of the Moralis (Frojd: Um moralista) [69] (1977) On Photography (O fotografiji) (1978) Illness as Metaphor (Bolest kao metafora) (1988) AIDS and Its Metaphors (AIDS i njegove metafore) (nastavak Bolesti kao metafore) (2003) Regarding the Pain of Others (U vezi sa bolom drugih) Intervju (2013) Susan Sontag: The Complete Rolling Stone Interview, Jonathan Cott (Ako knjige nestanu... Suzan Sontag i Džonatan Kot za časopis Rolling Stone) Knjiga je rezultat dvanaestočasovnog razgovora između Suzan Sontag i Džonatana Kota. Intervju je započet februara 1978. u Parizu, gde je Džonatan već dobio tri sata materijala, sasvim dovoljno za intervju u svom magazinu, ali mu je Suzan predložila da nastave razgovor kada ona dođe u Njujork, što se i dogodilo pet meseci kasnije. Oktobra 1979. Roling Stoun je objavio trećinu Kotovog intervjua. Integralnu verziju on je izdao u formi knjige tek 35 godina kasnije (2013) i devet godina nakon Suzanine smrti.[27] Filmovi (1969) Duett för kannibaler (Duet for Cannibals) (Duet za kanibale) (1971) Broder Carl (Brother Carl) (Brat Karl) (1974) Promised Lands (Obećane zemlje) (1983) Unguided Tour AKA Letter from Venice Ostali radovi (2002) Liner beleške za album Land Peti Smit (2004) Doprinos fraza trećem albumu Fischerspooner-a Odiseja (2008) Reborn: Journals and Notebooks 1947–1963 (2012) As Consciousness Is Harnessed to Flesh: Journals and Notebooks, 1964–1980 (Kako je svest upregnuta u meso: časopisi i sveske, 1964–1980) Nagrade i počasti 1977: Nacionalna nagrada kruga kritičara knjiga za O fotografiji [70] 1990: MacArthur Fellowship 1992: Nagrada Malaparte, Italija [71] 1999: Commandeur des Arts et des Lettres, Francuska 2000: Nacionalna nagrada za knjigu U Americi [64] 2001: Jerusalimska nagrada, dodeljuje se svake dve godine piscu koji svojim radom istražuje slobodu pojedinca u društvu. 2002: George Polk Awards za kulturnu kritiku za film „Pogled u rat“ u časopisu The New Yorker 2003: Počasni doktorat Univerziteta u Tibingenu 2003: Friedenspreis des Deutschen Buchhandels tokom Frankfurtskog sajma knjiga [72] 2003: Nagrada Princ od Asturije za književnost.[73] 2004: Dva dana nakon njene smrti, Muhidin Hamamdžić, gradonačelnik Sarajeva najavio je da će grad nazvati ulicu po njoj, nazivajući je „autorkom i humanistkinjom koja je aktivno učestvovala u stvaranju istorije Sarajeva i Bosne“. Pozorišni trg ispred Narodnog pozorišta odmah je predložen da se preimenuje u Pozorišni trg Suzan Sontag.[74] Trebalo je, međutim, pet godina da taj danak postane zvaničan.[75][76] Dana 13. januara 2010. godine, grad Sarajevo objavio je pločicu sa novim nazivom ulice za Pozorišni trg: Pozorišni trg Suzan Sontag. Digitalna arhiva Digitalnu arhivu od 17.198 e-adresa Sontag čuva Odeljenje za posebne kolekcije UCLA pri istraživačkoj biblioteci Charles E. Young.[77] Njena arhiva - i napori da bude javno dostupna, istovremeno štiteći je od truleži - tema je knjige On Excess: Susan Sontag’s Born-Digital Archive, autora eremy Schmidt & Jacquelyn Ardam.[78] Dokumentarni film Dokumentarni film o Sontag u režiji Nancy Kates, pod naslovom Regarding Susan Sontag, objavljen je 2014.[79] Dobio je posebno priznanje žirija za najbolji dokumentarni film na Filmskom festivalu Trajbeka 2014.[80]