Bela Miler, DEČJE CRTANjE U KUĆI I ŠKOLI. Studija iz psihologije i pedagogije crtanja za učitelje, nastavnike srednjih škola i roditelje. Sa 34 slike u tekstu, Štamparija „Svetlost“, Beograd, 1940. Originalni meki kartonski povez. Odlična očuvanost, praktično kao nova, osim što se rikna (hrbat) u gornjoj polivini knjige malo olabavila. Jezik srpski, ćirilica, 68 str. Izuzetno retko, gotovo je nemoguće nabaviti (iznajmiti, kupiti) još neki primerak ove knjige.

Knjiga priča Hermana Hesea iz 1907 (rodjen 1887), dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1946, izdata od stane izdavačke kuće S.Ficher Verlag iz Berlina. Osnivač je bio Nemački Jevrejin Samuel Fischer, sedište joj je, do 1942, bilo u Berlinu, a od 1948 se seli u Frankfurt. Posluje i danas. Ono što ovaj primerak knjige izdvaja od drugih, je pečat na samom početku knjige: 1. Flak Division Berlin što sugeriše da je knjiga bila deo biblioteke, ili je na drugi način povezana sa Prvim divizionom PVO Nacističke Nemačke, koji je osnovan 1940/1941 sa namerom da bude glavna odbrana Berlina u toku Drugog svetskog rata. 1. Flak Division je bio deo Nemačkog Luftaffe-a do 1945. Diesseits, Erzählungen Hermann Hesse S.Fischer Verlag Berlin 1907 Fünfte Ausgabe 308 strana Tvde korice

1878 Lepo očuvan za svoje godine al fali deo korica, može se prekoričiti ponovo Najstariji đakovački obrednik, s punim nazivom Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdao je biskup Josip Juraj Strossmayer 1878. god. u Zagrebu... U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se originalan tekst Obrednika Biskupije Đakovačke i Srijemske (1878.) u rukopisu, koji se, osim nekih sitnih ispravaka, ne razlikuje od objavljenog.[1] Tako se npr. na naslovnoj stranici, nakon naziva Obrednika, navodi kako je on izdan po naredbi Preuzvišenoga, Presvietloga i Prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera, a nakon toga slijedi niz biskupovih titula, koje je vjerojatno sam Strossmayer jednostavno prekrižio. Osim toga, postoje neki manji ispravci jezične naravi, napose u naslovima, ispravci kod završetka obreda pokopa odraslog mrtvaca, teksta nekih biblijskih čitanja i litanija, izbačen je blagoslov slanine itd. Neke je od tih ispravaka načinio sam autor Obrednika,[2] a neke, čini se, biskup Strossmayer. Tekst rukopisa sadrži 233 stranice, plus dvije stranice ispravaka kod pokopa odraslog mrtvaca, a koje su ponovno numerirane kao str. 88-89. Zanimljivo je da na kraju rukopis donosi sadržaj koji zapravo odgovara tiskanom izdanju. Osim toga, objavljeni Obrednik ima dodatak, a njega nema u rukopisu. Uz rukopis Obrednika nalaze se i neki dopisi, računi i potvrdnice. Tako tu pronalazimo dopis kojega M. Maravić u ime Dioničke tiskare u Zagrebu upućuje Duhovnome stolu Biskupije Bosansko-srijemske i đakovačke, datiran 6. travnja 1878., a u njemu se obavještava Duhovni stol da je Tiskara otiskani Obrednik predala knjigoveži, kako je to naložio dr. Janko Koharić, te također moli Duhovni stol da tiskari isplati iznos od 707,75 for., o čemu prilažu račun. Taj je, pak, račun datiran 1. travnja 1878., a iz njega saznajemo kako je obrednik tiskan na 21 ¼ arka, odnosno u 500 izlistaka (primjeraka). Dva su arka (predgovor i drugo) tiskana jednobojno, a 19 ¼ dvobojno. Jednobojni arci su ukupno koštali 45,40 forinti, a dvobojni 658,35 for. K tomu još treba pridodati i iznos od 4 forinte za 300 ovitaka. Iako se na računu (N. B.) navodi i cijena za korekturu (2,35 for. po arku, odnosno ukupno 50 for.), kao i za uvez, dopremu i drugo (90 for.), što iznos računa dovodi do 847,75 for., Tiskara navedenim dopisom potražuje samo onaj iznos koji se isključivo odnosi na tiskanje, dok će kasnije biti plaćeno ostalo. Obredniku je priložen i izvadak zapisnika sa sjednice Duhovnoga stola, održane u Đakovu 13. travnja 1878., a on je podijeljen u dvije točke. Prva se točka odnosi na donošenje okružnice (br. 414-1878.), kojom se nalaže svećenicima, napose župnicima, da nabave ovobiskupijski obrednik, koji je dotiskan ovih dana u Zagrebu. Obrednik se, prema tekstu, može nabaviti samo preko biskupijske pisarne, i to neuvezan po cijeni od 1,60 for., a uvezan u papir s kožnatim hrptom po 2 for.[3] Druga se točka odnosi na Jurja Tordinca, kanonika čuvara, kojemu se nalaže da 850 for., koje je Duhovni stol doznačio iz blagajne biskupijske zaklade, preda Josipu Vallingeru (tajniku biskupa Strossmayera), koji će te novce dalje otpremiti za troškove tiska, korekture, uveza i dopreme Obrednika. Čini se kako je na istoj sjednici Duhovnoga stola donesena odluka i o tiskanju malog obrednika. Naime, na posebnom se papiru, označenom brojem 414. (što upućuje na povezanost s okružnicom br. 414-1878.), nalazi napisano: mali obrednik tiskati, a ispod toga se navode sljedeći obredi, uglavnom karakteristični za područje istočne Hrvatske i Srijema : ispovijest vjere, hrvatski i njemački svetootajstvo ispovijedi i pričesti pri bolestniku posljednja sv. pomast pokop odraslog mrtvaca i djece uvod žene u porodu preminuvše opjev groba uvod žene po porodu običan blagoslov vode blagoslov kuća na Sv. tri kralja blagoslov sv. Antuna Padovanskoga blagoslov nove kuće blagoslov svakovrsne jestvine blagoslov za sve Tiskani Obrednik nakon naslovne stranice, najprije donosi Strossmayerov predgovor (datiran 4. veljače 1878., u Đakovu), a potom se odmah prelazi na obrede, bez uvodnih napomena. Redom slijede obredi, kao i u prethodnim obrednicima, propisani za krštenje, pokoru, euharistiju, posljednje pomazanje, sprovod i ženidbu. Nakon toga slijede blagoslovi. Neki su među njima preuzeti blagoslovi iz izdanja Rimskog obrednika, a neki su i novi. Poslije blagoslova, dolaze procesije, potom red biskupskoga (kanoničkog) posjeta, te na kraju dodatak o prvoj pričesti i Ispovijest vjere na njemačkom jeziku, kojih, nema u izvorniku. Najprije ćemo, zbog njegove važnosti, dati prikaz Strossmayerova predgovora, a potom i pregled sadržaja samog Obrednika. Strossmayerov predgovor Obredniku Sam je Obrednik, prema riječima biskupa Strossmayera u predgovoru, nastao iz nužde. Obraćajući se svećenicima koji će ga koristiti, biskup tako kaže: “Poljubljena u Isusu braćo! Stari obrednici naši izdadoše, zato je nužda nastala, da se obrednik rimski pretisne. Obrednik je poslje svetoga pisma najvažnija knjiga, jer se po obredniku sveta otajstva diele, i ostala služba božja i spas duša obavlja. Obrednik, kô svaka druga knjiga, po samom sebi je mrtvo slovo; životom i istinom postaje kroz nas svećenike. Zato je sveta dužnost naša, da točno i ozbiljno obrednik upotrebljujemo, i svetim načinom službu božju i dužnosti svoje pastirske obavljamo. Strahovita odgovornost na nami leži, ako po nesreći ono, što po mnienju i nakani svete majke crkve ima biti izvorom života i spasa, našom nebrigom i nehajstvom postane izvorom smrti i propasti.”[4] U predgovoru, nadalje, biskup upozorava posebno na dvije važne stvari: na Kristovo vazmeno otajstvo koje se slavi u euharistiji, te otajstvo sv. pokore i pričesti. Budući da je euharistija središte cijelog katoličkog obreda i izvor svake milosti, Strossmayer naglašava kako je važno da crkva bude uvijek ukrašena, a misno ruho čisto i dolično. Još je više važno, naglašava, da svećenik slavi misu pobožno i skrušeno, kako bi puku bio uzor, a ne pomutnja u vjeri. Posebno se obraća mladim svećenicima, da odmah na početku svoje službe shvate svu ozbiljnost slavljenja tog velikog otajstva.[5] Također, naglašava otajstvo ispovijedi i pričesti, koje je poslije sv. mise najsvetije i najpreče otajstvo.[6] U sakramentu se ispovijedi, nastavlja biskup, u svakom pravom pokorniku ponavlja otajstvo križa, izgubljena se ovca u ovčinjak vraća, po njemu se poput Lazara uzdiže na novo uskrsnuće, a razmetni se sinovi i kćeri vraćaju u naručje dobrom ocu… Zato svećenik mora iz dana u dan trsiti, iz sveg srca i sve duše, biti vjeran namjesnik tog Božjeg otajstva. Pri tome Strossmayer obilato citira Treću knjigu o svećeništvu sv. Ivana Zlatoustog, te ga posebno stavlja za uzor svima. Uz to, spominje kako je jednom zgodom bio u Parizu, gdje se tako svečano slavila prva pričest, da mu se činilo da je u raju: “Činilo mi se zaisto, da se u raju nebeskom nalazim i skupa sa nevinom mladeži u licu i užiću božjem onaj divni i otajstveni napitak pijem, o kom Isus gore govori. Nikad mi s uma sići neće utisak, koji sam u crkvi parižkoj takvom sgodom oćutio. Crkva što može biti ljepše i ukusnije urešena. Oltar sav u cvietu. Mladež sa roditelji i prijatelji u svečanom ruhu. Crkva dubkom puna. Svećenici mnogobrojni. Najstariji i najdostojniji uzpe se na prodikaonicu, i poče govoriti o svetom otajstvu oltarskom i o sreći i slavi onih, koji vriedno i dostojno Isusa u dušu svoju primaju. Mogu reći da sam se sit naplakao, slušajuć toga vriednoga svećenika, komu je duša očevidno biela kao snieg, kao što mu je biela bila i glava. Sto puta sam ja tada zavapio: Ah! zašto se i kod nas prva pričest tako svečanim načinom nedieli? (…) Zato vas molim, i u gospodinu naredjujem, da se odsele svud po biskupiji našoj najsvečanijim, što samo u naših okolnosti biti može, načinom prva sv. pričest mladeži podjeljuje.”[7] Da bi prva pričest uistinu bila svečana, nastavlja Strossmayer, važno je da se mladež pouči o otajstvu ispovijedi i pričesti. Samo će im tako prva pričest ostati “uspomena sveta, koja čovjeka do konca života prati i na dužnost opominje, da bogu svomu u čistoći i neporočnosti duše svoje ima vriedno prebivalište u sebi pripraviti”.[8] Nakon toga Strossmayer govori da je svaka knjiga, pa tako i obrednik, samo mrtvo slovo, koje “istom po ustih i riečih svećeničkih sve to životom postaje i sjemenom”,[9] koji treba stostruki rod donijeti u srcu naroda. Zato je veoma važno propovijedanje. A pri tome su svećeniku velika pomoć propovijedi u časopisu Propovjednik. No, istovremeno se, ističe biskup Strossmayer, treba kloniti propovijedi koje nude neki njemački časopisi, a svode se na puko moraliziranje, dok im je dogmatska utemeljenost veoma slaba. Stoga svaki propovjednik mora biti izobražen u dogmatskim i metafizičkim znanostima, te dobro poznavati spise sv. Pavla, kao i drugih velikih crkvenih autoriteta, poput sv. Augustina, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Tome i drugih. Kad se, pak obraća svećenicima koji će koristiti Obrednik, Strossmayer im kaže: “Nikada ni jednu priliku nepropustite, da svete obrede nepropratite živom riečju i opomenom vašom. Mogu reći, da sam se više puta razžalostio, a kad je stranih prisutno bilo, i zastidio, kad sam gdješto opazio, da mladji svećenici školskoj mladeži katekizam iz knjige štiju i predavaju.”[10] Zato je važno da ni jednu priliku svećenici ne propuste, a da se ne obrate narodu, posebno kad su u pitanju vjenčanja, pohod bolesnika i pokop mrtvaca. Riječ ohrabrenja i riječ utjehe velika su okrepa napaćenom puku, pa je stoga neizmjerno važno da se propovijeda s Isusovom ljubavlju u srcu, a ne čitajući iz katekizma. Na kraju Strossmayer još jednom opominje svećenike da, preko Obrednika kojeg im u ruke stavlja, budu nositelji Božje ljubavi narodu, da vrše svoju službu čestito, puni ljubavi i revnosti, a ne da im on bude na osudu i propast. b) Pregled sadržaja Strossmayerova obrednika Ovdje donosimo samo shematski pregled sadržaja, kako obrednika iz 1878., tako i njegova Izvatka iz 1922., bez ulaženja u tekstualnu analizu, a s ciljem da se uoči koji su se obredi uvriježili, a također i koji su obredi specificum naših krajeva. ...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najstariji đakovački obrednik, s punim nazivom Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdao je biskup Josip Juraj Strossmayer 1878. god. u Zagrebu... U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se originalan tekst Obrednika Biskupije Đakovačke i Srijemske (1878.) u rukopisu, koji se, osim nekih sitnih ispravaka, ne razlikuje od objavljenog.[1] Tako se npr. na naslovnoj stranici, nakon naziva Obrednika, navodi kako je on izdan po naredbi Preuzvišenoga, Presvietloga i Prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera, a nakon toga slijedi niz biskupovih titula, koje je vjerojatno sam Strossmayer jednostavno prekrižio. Osim toga, postoje neki manji ispravci jezične naravi, napose u naslovima, ispravci kod završetka obreda pokopa odraslog mrtvaca, teksta nekih biblijskih čitanja i litanija, izbačen je blagoslov slanine itd. Neke je od tih ispravaka načinio sam autor Obrednika,[2] a neke, čini se, biskup Strossmayer. Tekst rukopisa sadrži 233 stranice, plus dvije stranice ispravaka kod pokopa odraslog mrtvaca, a koje su ponovno numerirane kao str. 88-89. Zanimljivo je da na kraju rukopis donosi sadržaj koji zapravo odgovara tiskanom izdanju. Osim toga, objavljeni Obrednik ima dodatak, a njega nema u rukopisu. Uz rukopis Obrednika nalaze se i neki dopisi, računi i potvrdnice. Tako tu pronalazimo dopis kojega M. Maravić u ime Dioničke tiskare u Zagrebu upućuje Duhovnome stolu Biskupije Bosansko-srijemske i đakovačke, datiran 6. travnja 1878., a u njemu se obavještava Duhovni stol da je Tiskara otiskani Obrednik predala knjigoveži, kako je to naložio dr. Janko Koharić, te također moli Duhovni stol da tiskari isplati iznos od 707,75 for., o čemu prilažu račun. Taj je, pak, račun datiran 1. travnja 1878., a iz njega saznajemo kako je obrednik tiskan na 21 ¼ arka, odnosno u 500 izlistaka (primjeraka). Dva su arka (predgovor i drugo) tiskana jednobojno, a 19 ¼ dvobojno. Jednobojni arci su ukupno koštali 45,40 forinti, a dvobojni 658,35 for. K tomu još treba pridodati i iznos od 4 forinte za 300 ovitaka. Iako se na računu (N. B.) navodi i cijena za korekturu (2,35 for. po arku, odnosno ukupno 50 for.), kao i za uvez, dopremu i drugo (90 for.), što iznos računa dovodi do 847,75 for., Tiskara navedenim dopisom potražuje samo onaj iznos koji se isključivo odnosi na tiskanje, dok će kasnije biti plaćeno ostalo. Obredniku je priložen i izvadak zapisnika sa sjednice Duhovnoga stola, održane u Đakovu 13. travnja 1878., a on je podijeljen u dvije točke. Prva se točka odnosi na donošenje okružnice (br. 414-1878.), kojom se nalaže svećenicima, napose župnicima, da nabave ovobiskupijski obrednik, koji je dotiskan ovih dana u Zagrebu. Obrednik se, prema tekstu, može nabaviti samo preko biskupijske pisarne, i to neuvezan po cijeni od 1,60 for., a uvezan u papir s kožnatim hrptom po 2 for.[3] Druga se točka odnosi na Jurja Tordinca, kanonika čuvara, kojemu se nalaže da 850 for., koje je Duhovni stol doznačio iz blagajne biskupijske zaklade, preda Josipu Vallingeru (tajniku biskupa Strossmayera), koji će te novce dalje otpremiti za troškove tiska, korekture, uveza i dopreme Obrednika. Čini se kako je na istoj sjednici Duhovnoga stola donesena odluka i o tiskanju malog obrednika. Naime, na posebnom se papiru, označenom brojem 414. (što upućuje na povezanost s okružnicom br. 414-1878.), nalazi napisano: mali obrednik tiskati, a ispod toga se navode sljedeći obredi, uglavnom karakteristični za područje istočne Hrvatske i Srijema : ispovijest vjere, hrvatski i njemački svetootajstvo ispovijedi i pričesti pri bolestniku posljednja sv. pomast pokop odraslog mrtvaca i djece uvod žene u porodu preminuvše opjev groba uvod žene po porodu običan blagoslov vode blagoslov kuća na Sv. tri kralja blagoslov sv. Antuna Padovanskoga blagoslov nove kuće blagoslov svakovrsne jestvine blagoslov za sve Tiskani Obrednik nakon naslovne stranice, najprije donosi Strossmayerov predgovor (datiran 4. veljače 1878., u Đakovu), a potom se odmah prelazi na obrede, bez uvodnih napomena. Redom slijede obredi, kao i u prethodnim obrednicima, propisani za krštenje, pokoru, euharistiju, posljednje pomazanje, sprovod i ženidbu. Nakon toga slijede blagoslovi. Neki su među njima preuzeti blagoslovi iz izdanja Rimskog obrednika, a neki su i novi. Poslije blagoslova, dolaze procesije, potom red biskupskoga (kanoničkog) posjeta, te na kraju dodatak o prvoj pričesti i Ispovijest vjere na njemačkom jeziku, kojih, nema u izvorniku. Najprije ćemo, zbog njegove važnosti, dati prikaz Strossmayerova predgovora, a potom i pregled sadržaja samog Obrednika. Strossmayerov predgovor Obredniku Sam je Obrednik, prema riječima biskupa Strossmayera u predgovoru, nastao iz nužde. Obraćajući se svećenicima koji će ga koristiti, biskup tako kaže: “Poljubljena u Isusu braćo! Stari obrednici naši izdadoše, zato je nužda nastala, da se obrednik rimski pretisne. Obrednik je poslje svetoga pisma najvažnija knjiga, jer se po obredniku sveta otajstva diele, i ostala služba božja i spas duša obavlja. Obrednik, kô svaka druga knjiga, po samom sebi je mrtvo slovo; životom i istinom postaje kroz nas svećenike. Zato je sveta dužnost naša, da točno i ozbiljno obrednik upotrebljujemo, i svetim načinom službu božju i dužnosti svoje pastirske obavljamo. Strahovita odgovornost na nami leži, ako po nesreći ono, što po mnienju i nakani svete majke crkve ima biti izvorom života i spasa, našom nebrigom i nehajstvom postane izvorom smrti i propasti.”[4] U predgovoru, nadalje, biskup upozorava posebno na dvije važne stvari: na Kristovo vazmeno otajstvo koje se slavi u euharistiji, te otajstvo sv. pokore i pričesti. Budući da je euharistija središte cijelog katoličkog obreda i izvor svake milosti, Strossmayer naglašava kako je važno da crkva bude uvijek ukrašena, a misno ruho čisto i dolično. Još je više važno, naglašava, da svećenik slavi misu pobožno i skrušeno, kako bi puku bio uzor, a ne pomutnja u vjeri. Posebno se obraća mladim svećenicima, da odmah na početku svoje službe shvate svu ozbiljnost slavljenja tog velikog otajstva.[5] Također, naglašava otajstvo ispovijedi i pričesti, koje je poslije sv. mise najsvetije i najpreče otajstvo.[6] U sakramentu se ispovijedi, nastavlja biskup, u svakom pravom pokorniku ponavlja otajstvo križa, izgubljena se ovca u ovčinjak vraća, po njemu se poput Lazara uzdiže na novo uskrsnuće, a razmetni se sinovi i kćeri vraćaju u naručje dobrom ocu… Zato svećenik mora iz dana u dan trsiti, iz sveg srca i sve duše, biti vjeran namjesnik tog Božjeg otajstva. Pri tome Strossmayer obilato citira Treću knjigu o svećeništvu sv. Ivana Zlatoustog, te ga posebno stavlja za uzor svima. Uz to, spominje kako je jednom zgodom bio u Parizu, gdje se tako svečano slavila prva pričest, da mu se činilo da je u raju: “Činilo mi se zaisto, da se u raju nebeskom nalazim i skupa sa nevinom mladeži u licu i užiću božjem onaj divni i otajstveni napitak pijem, o kom Isus gore govori. Nikad mi s uma sići neće utisak, koji sam u crkvi parižkoj takvom sgodom oćutio. Crkva što može biti ljepše i ukusnije urešena. Oltar sav u cvietu. Mladež sa roditelji i prijatelji u svečanom ruhu. Crkva dubkom puna. Svećenici mnogobrojni. Najstariji i najdostojniji uzpe se na prodikaonicu, i poče govoriti o svetom otajstvu oltarskom i o sreći i slavi onih, koji vriedno i dostojno Isusa u dušu svoju primaju. Mogu reći da sam se sit naplakao, slušajuć toga vriednoga svećenika, komu je duša očevidno biela kao snieg, kao što mu je biela bila i glava. Sto puta sam ja tada zavapio: Ah! zašto se i kod nas prva pričest tako svečanim načinom nedieli? (…) Zato vas molim, i u gospodinu naredjujem, da se odsele svud po biskupiji našoj najsvečanijim, što samo u naših okolnosti biti može, načinom prva sv. pričest mladeži podjeljuje.”[7] Da bi prva pričest uistinu bila svečana, nastavlja Strossmayer, važno je da se mladež pouči o otajstvu ispovijedi i pričesti. Samo će im tako prva pričest ostati “uspomena sveta, koja čovjeka do konca života prati i na dužnost opominje, da bogu svomu u čistoći i neporočnosti duše svoje ima vriedno prebivalište u sebi pripraviti”.[8] Nakon toga Strossmayer govori da je svaka knjiga, pa tako i obrednik, samo mrtvo slovo, koje “istom po ustih i riečih svećeničkih sve to životom postaje i sjemenom”,[9] koji treba stostruki rod donijeti u srcu naroda. Zato je veoma važno propovijedanje. A pri tome su svećeniku velika pomoć propovijedi u časopisu Propovjednik. No, istovremeno se, ističe biskup Strossmayer, treba kloniti propovijedi koje nude neki njemački časopisi, a svode se na puko moraliziranje, dok im je dogmatska utemeljenost veoma slaba. Stoga svaki propovjednik mora biti izobražen u dogmatskim i metafizičkim znanostima, te dobro poznavati spise sv. Pavla, kao i drugih velikih crkvenih autoriteta, poput sv. Augustina, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Tome i drugih. Kad se, pak obraća svećenicima koji će koristiti Obrednik, Strossmayer im kaže: “Nikada ni jednu priliku nepropustite, da svete obrede nepropratite živom riečju i opomenom vašom. Mogu reći, da sam se više puta razžalostio, a kad je stranih prisutno bilo, i zastidio, kad sam gdješto opazio, da mladji svećenici školskoj mladeži katekizam iz knjige štiju i predavaju.”[10] Zato je važno da ni jednu priliku svećenici ne propuste, a da se ne obrate narodu, posebno kad su u pitanju vjenčanja, pohod bolesnika i pokop mrtvaca. Riječ ohrabrenja i riječ utjehe velika su okrepa napaćenom puku, pa je stoga neizmjerno važno da se propovijeda s Isusovom ljubavlju u srcu, a ne čitajući iz katekizma. Na kraju Strossmayer još jednom opominje svećenike da, preko Obrednika kojeg im u ruke stavlja, budu nositelji Božje ljubavi narodu, da vrše svoju službu čestito, puni ljubavi i revnosti, a ne da im on bude na osudu i propast. Josip Juraj Strossmayer [~ ʃtrǒsmajer] (Osijek, 4. veljače 1815. – Đakovo, 8. travnja 1905), katolički biskup, političar i dobrotvor. Biskupom bosanskim ili đakovačkim i srijemskim imenovan je bio 18. rujna 1849., a ustoličen 8. rujna 1850. Veliki mecena kulture i umjetnosti, pokretač značajnih društvenih aktivnosti i istaknuti prvak Narodne stranke (1860–1873). God. 1860. darovao je 50 000 forinti za osnutak JAZU, a isti iznos 1866. darovao je za osnivanje modernog sveučilišta u Zagrebu....

Prvo izdanje iz 1920. godine. Izuzetno retko u ponudi. Korice minimalno iskrzane. U odličnom antikvarnom stanju. Autor - osoba Andrić, Ivo, 1892-1975 = Andrić, Ivo, 1892-1975 Naslov Nemiri / Andrić Ivo Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina [1920] Izdavanje i proizvodnja Zagreb : St. Kugli, [1920] (Zagreb : St. Kugli) Fizički opis 61 str. ; 20 cm Sadržaj Sadržaj: Nemiri od vijeka ; Nemiri dana ; Bregovi. (Broš.) Napomene Podatak o godini izdanja prema: Popis autorovih djela u: I. Andrić, Na Drini ćuprija, 4. izd., Sarajevo, 1948, str. 359. I knjiga Nemiri (1920) nastaje delom u zatvoru i internaciji. Kao i Ex Ponto, i to delo je ispovednog karaktera, s tim što su autobiografski elementi zamaskirani ili poetski transformisani. Tri ciklusa koji čine knjigu – „Nemir od vijeka“, „Nemir dana“ i „Bregovi“ – predstavljaju tri bitna odnosa subjekta prema fundamentalnim ljudskim mogućnostima. U delu se javlja i reska socijalna nota. Pesnik setnih i melanholičnih raspoloženja, koji svojim dotadašnjim stihovima postavlja pitanja suštine i smisla prolaznoga života, budi se najednom kao borac za socijalnu pravdu. Pored mračnog, introvertovanog, samozagledanog Andrića, u delu se pojavljuje jedan borbeni, aktivistički Andrić, okrenut svetu. U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Budući veliki srpski pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala. Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov: zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. bolnica milosrdnih sestara 1918Istovremeno, pažljivo dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“ objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum. Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice, družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put Alije Đerzeleza“. S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke („Za logorovanja“ i „Žena od slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odeljenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine 1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleća 1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče „Olujaci“, „Ispovijed“ i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu 1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“. Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“ i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke „Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih književnoistorijskih tekstova – „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“. Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića. Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Piše pismo Srpskoj književnoj zadruzi da za vreme dok „narod pati i strada“ ne objavljuje njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica. Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovetke „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje „Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „Bife Titanik“ (1950), „Znakovi“ (1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“ (1952), „Aska i vuk“, „Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956. godine. Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan – u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke „Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj čaršiji“. „Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu. Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko trideset jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom. Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana. KC