KUĆA NA PUOVOM UGLU AUTOR: A. A. MILN IZDAVAČ: MLADO POKOLENJE, BEOGRAD GODINA IZDANJA: 1966. TVRDE KORICE PISMO: ĆIRILICA ILUSTROVANO BROJ STRANA: 173 STR. STANJE KNJIGE VRLO DOBRO TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZIMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA

CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET Zagreb 1986 Knjiga sadžai 23 priče: 1. Prema planini 2. KOd djeda 3. Prema pašnjacima 4. Posjet baki 5. Dva neočekivana posjetioca 6. Početak novog života 7. Loš dan za gospođicu Rottenmeier 8. Čudni događaji 9. Loša vijest za gospodina Sesemanna 10. Bakin posjet 11. Čežnja za kućom 12. Luća je začarana! 13. Opet kod kuće 14. Zvone cerkvena zvona 15. Pripreme za put 16. Gost u planini 17. Sretni dani 18. Zima u Dorfliju 19. S Petrom se dogodilo nešto čudno 20. Gosti dolaze 21. Klara uživa u brdima 22. Dogodilo se ono čemu se nitko nije nadao 23. Privremeni rastanak Tvrd povez, 26X22 cm, 189 strana, u vrlo dobrom stanju.

Opis proizvoda Odakle dolazi naša odeća? Koja je veza između gorila i mobilnih telefona? Da li čokolada raste na drvetu? Knjiga Kako pravimo stvari priča priču o istoriji nastanka i procesu proizvodnje stvari koje svakodnevno koristimo dok istovremeno istražuje načine na koji eksploatišemo prirodne resurse Zemlje. Uz mnoštvo 3D animacija, dodataka za podizanje i izvlačenje, kao i minijaturnih knjižica, ovo je, po ocenama svetske kritike, jedna od najboljih obrazovnih interaktivnih knjiga za decu uzrasta od 7 do 12 godina. Knjigu je na originalan i veoma bogat način ilustrovala Beverli Jang, dok kreativni tim izdavačke kuće Templar Publishing stoji iza savršeno izvedenih 3D animacija, poput onih koje ilustruju razvoj industrije, ili proces pravljenja čokolade. Knjiga Kako pravimo stvari je u 2013. godini proglašena najboljom obrazovnom ilustrovanom dečjom knjigom u Velikoj Britaniji. Prevedena je na 9 jezika. Štampana je biljnim bojama i lakom na bazi vode. Za one koji žele da znaju više, ova knjiga koju prati internet portal http://www.made2bmadeagain.org/ predstavlja idealan dodatak školskom gradivu.

Opis proizvoda Kako je nastao život? Zašto su nestali dinosaurusi? Da li se zemlja pomera ispod naših stopala? Zašto pada kiša? Koliki je ugljenični otisak hamburgera? Odgovarajući na mnoga pitanja, ova interaktivna i motivišuća knjiga upoznaje najmlađe čitaoce sa planetom Zemljom - od Velikog praska, nastanka života i dinosaurusa do klimatskih i ekoloških promena sa kojim se danas suočava. Svojim sadržajem i pristupom, autorka Kristijana Dorion ne samo da daje objašnjenja na pitak i uzrastu prilagođen način, već podstiče decu da odgovorno razmišljaju o ljudskom uticaju na našu planetu. Knjigu je na originalan i veoma bogat način ilustrovala Beverli Jang, dok kreativni tim izdavačke kuće Templar Publishing stoji iza savršeno izvedenih 3D animacija ključnih procesa i pojava poput kruženja vode u prirodi, uragana, lanca ishrane, ili nastanka zemljotresa usled različitih tipova pomeranja tektonskih ploča. Uz 3D animacije, knjiga obiluje i dodacima za izvlačenje i podizanje koji doprinose boljem razumevanju prikazanih prirodnih pojava. Knjiga Kako svet funkcioniše (Praktični vodič za upoznavanje sa našom čudesnom planetom) dobitnik je nagrade Kraljevskog društva Velike Britanije za najbolju edukativnu dečju knjigu u 2011. godini. Nominovana je za druge brojne nagrade. Prevedena je na 15 jezika.

ATLAS OKEANA AUTOR : KATRIN GODINO IZDAVAČ: EVRO GIUNTI GODINA IZDANJA: 2003. TVRDE KORICE PISMO: ĆIRILICA BROJ STRANA: 46 STR. VELIKI FORMAT 26 x 33 CM ILUSTROVANO STANJE KNJIGE VRLO DOBRO TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZIMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA KUĆI

-BIBLIOFILSKI PRIMERAK-TRILOGIJA DESANKA PRIČA-TRI KNJIGE U ZAŠTITNOJ KUTIJI-SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA-EDICIJA-MALI ZABAVNIK-.Tvrd povez.Izd.2008.Naslovi:-POBOŽNE PRIČE-PRIČE O KUCAMA-VILINA KĆI-.Dim.12x18.-KNJIGE I ZAŠTITNA KUTIJA SU NOVE-NEKORIŠĆENE-PRAVA POSLASTICA ZA BIBLIOFILE!!!!!!

KAKO DA NAPRAVITE.... - KOMPLET 8 KNJIGA Kako da naucite da preslikavate Kako da napravite cestitke za svaku priliku Kako da primenite nauku u kuci Kako da napravite zmaja Kako da napravite otiske Kako da napravite poklone od sitnica Kako da napravite svoje muzicke instrumente Kako da napravite kineticke igracke Nolit, 1975 Tvrdi povez. Ilustrovano. Vrlo dobro ocuvane knjige.

Polovne knjige, izuzetno očuvane, sem prve (Neću) kojoj su korice blago pohabane. Izdavač: Ružno pače - Novi Sad, 2003-2004. god. Broširan povez, 19 cm. 600 str. Ilustrovano 1. Neću! 3. Nije fer! 4. Ali, obećali ste! 5. A zašto ne? 6. Znam! 7. Bojim se! 12. Pa šta! 13. Cicini drugari Bel Muni rođena je u Liverpulu, u Engleskoj. Nakon studija na Londonskom Univerzitetu bavila se novinarstvom, kojem još uvek posvećuje najveći deo svoje Ozbiljnosti. Osim o Cici i njenom mlađem bratu, brine se i o dve kuce i četiri mace. Knjige o Cici je namenila deci uzrasta od šest do deset godina, a napisala je i nekoliko knjiga za malo stariju i malo mlađu decu. `Kada je moja ćerka Cica imala četiri godine bila je veoma nalik onoj Cici kakvu poznajemo iz knjige, mala, tršava mudrica sa mnoštvom pitanja i ozbiljnih opaski na račun sveta Odraslih i Ozbiljnih. Jednom prilikom postala je strašno ljubomorna kada sam njenom tati, za Božić, poklonila rukopis moje prve knjige za decu. NIJE FER!, bila je neumoljiva,`hoću da i MENI napišeš knjigu!`... ... I tako sam napisala priču o nestašnoj devojčici po imenu Cica, koja neće da pere zube pre spavanja. Zavolela je priču, pa sam morala da napišem još jednu, i tako, pre nego što je iko postao svestan toga šta se zbiva, pred nama je bilo osam priča o stvarima koje ona NEĆE da radi`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Gustav Benjamin Švab (nem. Gustav Benjamin Schwab; 19. jun 1792 — 4. novembar 1850) je bio nemački pisac, pastor i izdavač. Gustavov otac Johan Kristof Švab (Johann Christoph Schwab) je bio tajni dvorski savetnik i privremeni profesor na tzv. Visokoj Karlovoj školi u Štutgartu (Hohe Karlsschule), koja je tada imala status univerziteta, a majka Friderika (Friederike) je bila iz bogate trgovačke porodice. Švab je rastao u luteransko-humanističnoj atmosferi švapskog obrazovanog građanstva. Pohađao je Štutgartsku gimnaziju, a od 1809. do 1814. je kao stipendista Evangeličke zadužbine u Tibingenu (Evangelisches Stift Tübingen) studirao na tamošnjem Eberhard-Karlovom univerzitetu (Eberhard Karls Universität Tübingen), najpre filologiju i filozofiju, a potom i teologiju. Za vreme studija je ustanovio književni kružok i sprijateljio se sa Ludvigom Ulandom, Karlom Farnhagenom i Justinusom Kernerom (Ludwig Uhland, Karl Varnhagen, Justinus Kerner), s kojima je objavio i poznatu zbirku pesama Nemačka pesnička šuma (Deutscher Dichterwald, 1813). U proleće 1813. godine putovao je u severnu Nemačku, gde se, između ostalog, susreo sa Geteom i Šlajermaherom. Krajem 1817. postao je profesor klasičnih jezika na Višoj gimnaziji u Štutgartu (današnja Eberhard-Ludvigova gimnazija, Eberhard-Ludwigs-Gymnasium). Svega nekoliko meseci posle toga oženio je Sofi Gmelin (Sophie Gmelin), kćerku profesora prava. Od 1825. godine pa nadalje radio je dvadeset godina na izdavanju Lista za književnu razonodu (Blätter für literarische Unterhaltung) izdavačke kuće Brokhaus (Brockhaus), a od 1828. godine dobija posao urednika književne rubrike čuvenog Jutarnjeg lista za otmene slojeve (Morgenblatt für gebildete Stände) jednoga od najplodnijih nemačkih izdavača, Johana Fridriha Kote (Johann Friedrich Cotta). Ovo je za nemački književni svet toga doba bio jedan od glavnih položaja, te Švab postaje mecenom za mlađe autore. Za izdavačku kuću Mecler (Metzler) 1827. je otpočeo i uređivao najveću nemačku ediciju klasičnih autora u prevodu. Za svoju dužnost Švab je smatrao da treba deci što više približiti svet klasične mitologije, što mu je dalo ideju da 1835. godine objavi antologiju Pesnici stare Grčke za žensku omladinu prerađeni (Die Dichter des alten Griechenlands für die weibliche Jugend bearbeitet). 1828 — 1829. izlazi mu dvotomna zbirka pesama (Gedichter) sa slavnom baladom Jahač i Bodensko jezero (Der Reiter und der Bodensee). Švab je voleo i da putuje, te je u ovom periodu objavio dva vodiča – o Švapskim Alpama (1823) i Bodenskom jezeru (1827). Prevodio je i strane autore, posebno sa francuskog. Treba još spomenuti zbirku nemačkih priča za narod (Die deutschen Volksbücher, 1835). Švaba su mnogobrojna zaduženja gušila, a političke prilike žestoko uznemiravale, te je duševni mir potražio u begu. Godine 1837. je dobio parohiju u selu Gomaringen u podnožju Švapskih Alpa, a propovedi su mu, pored učiteljskog rada, postale omiljenim zanimanjem. Iz Gomaringena je išao na nekoliko putovanja: 1839. u Švajcarsku, 1840. na Rajnu, 1841. u Švedsku i Dansku. Iz ovog nemirnog doba potiču dva putopisa – po Švapskoj i po Švajcarskoj, kao i obimni životopis Šilerov (1840) i teološki traktat (1840) izazvan Štrausovim Životom Isusa. Upravo u Gomaringenu je Švab od 1838. do 1840. iz mnogobrojnih antičkih izvornika probrao najznačajnije i najupečatljivije priče, preveo ih na nemački i majstorski sjedinio. Za pojedine priče je koristio desetine izvora, stapajući ih rečenicu po rečenicu u jedinstvenu celinu. Neke delove je prepričao, ponešto skratio, a najokrutnije i erotske odlomke je, u pedagoške svrhe, ublažio. Od tada su njegove Najlepše priče klasične starine (Die schönsten Sagen des klassischen Altertums) postale jedan od najvažnijih posrednika antičke književne i religiozne tradicije na nemačkom govornom području, pa i šire. Uticale su i utiču na recepciju grčko-rimske mitologije ne samo među decom, kojima su prvenstveno bile posvećene, već i među odraslima. Godine 1841. je preuzeo gradsku parohiju Svetog Leonarda u Štutgartu, 1842. je postao crkveni dekan (superintendent za Štutgartski okrug), od 1845. je viši prosvetni savetnik i stariji većnik duhovnog ureda za visoke škole u Virtembergu (Württemberg). 1847. je nagrađen počasnim doktoratom teologije Tibingenskog univerziteta. Umro je u Štutgartu 1850. od srčanog udara, izazvanog premorom u javnom radu. Najpoznatiji srpskohrvatski prevod Švaba uradio je Stjepan Hosu.

"Komplet terapeutskih slikovnica – strah" je serija od četiri terapeutske slikovnice koje su napisali Tatjana Gjurković i Tea Knežević. Ova serija se bavi problemom straha kod dece i pruža podršku roditeljima u prepoznavanju i suočavanju sa dečjim strahovima. Svaka slikovnica se fokusira na specifičan strah izazvan različitim situacijama, a uz priče dolaze i psihološki saveti kako bi roditelji mogli bolje da razumeju detetove emocije i adekvatno reaguju na njih. Sva deca doživljavaju strah kao normalan deo procesa dečjeg razvoja. Bez obzira na to kako se strahovi čine odraslim osobama, za dete su oni veoma stvarni i intenzivni. Upravo je na roditeljima i drugim odraslim osobama koje brinu o deci da pomognu deci da se nose sa strahom, da ih umire, i da pruže emocionalnu podršku kako bi se osećali sigurno i zaštićeno. Serija "Komplet terapeutskih slikovnica – strah" se sastoji od četiri naslova: "Ovčicu je strah jer će dobiti brata" - govori o strahu od promena u porodičnom okruženju i strahu od gubitka pažnje roditelja usled dolaska novog člana porodice. "Slončicu je strah vikanja i kazne" - obrađuje temu straha od kritike, vikanja i kazne. "Kucu je strah od odlaska lekaru" - govori o strahu od novih i nepoznatih situacija, kao što su odlasci kod lekara. "Medu je strah da ostane u vrtiću" - bavi se temom straha od odvajanja od roditelja i separacijske anksioznosti, naročito u kontekstu adaptacije na vrtić. Svaka slikovnica kroz jednostavnu priču pomaže deci da prepoznaju svoje emocije i razumeju strahove koje doživljavaju. Dodatak sa savetima za roditelje pruža dodatne smernice kako se nositi sa dečjim strahovima i kako pružiti podršku deci u tim situacijama.

Postoje čudna bića. Nekada su boravila tu, oko nas, u vazduhu, u vodama, na granama drveća, u travi, na krovovima kuća i u odžacima. Lutala su, obično noću, raskršćima i drvljanicima, skupljala se na bunjištima i gumnima. Dolazila su i sa kraja sveta, iz predela u kojima petlovi ne pevaju, gde se ne zna za glas roga. Ta bića su bila i dobra i zla. Kako koje! Neka od njih su volela da pomažu ljudima i da im se nađu u nevolji, neka su pravila sitne zlobe, pakosti i neslane šale, a bilo je i onih koja su činila zlo i zbog nečeg se svetila. Svako od njih je imalo neki svoj razlog za dobro, za šalu, pakost, ili zlo, a ljudi su mislili da poznaju te razloge, ma kako čudnovati oni bili. Danas, kada više nema krovova i odžaka, kada se ni najstariji ne sećaju šta bi to bilo gumno, kada su raskršća načičkana šarenim svetlima koja trepću i staklenim očima što motre neprestano i netremice, a svaki predeo postao kraj sveta, jer nema petlova i njihovog jutarnjeg kukurikanja sunčevom rumenilu, danas su se ta bića povukla, pobegla u planine i šume koje su još preostale. Tamo čekaju svoje poslednje dane, zajedno sa divljim životinjama, drvećem, travama i izvorima i trepere skupa s njima, kao jasike, u strahu od iščeznuća. Klevetana i opanjkavana vekovima, ne mogu ona da kažu ništa u svoju odbranu. Ćute i čekaju bezrazložnu osvetu, nema i preplašena pred razularenom i besvesnom ljudskom svemoći. Njima, dok su još tu, posvećena je ova knjiga. Povez knjige : tvrd Strana : 176 Format : A4, pun kolor Pismo : ćirilica Open publication - Free publishing - More knjige

„PLAVA PTICA“, knj. 99 Rober Sabatje, ŠVEDSKE ŠIBICE Posveta na predlistu, inače veoma dobro očuvano. Autor - osoba Sabatje, Rober, 1923-2012 = Sabatier, Robert, 1923-2012 Naslov Švedske šibice : roman / napisao Rober Sabatje ; [prevela s francuskog Mirjana Vukmirović ; ilustracije Aleksandar Hecel] Jedinstveni naslov ǂLes ǂallumettes suédoises. srpski jezik Vrsta građe roman Ciljna grupa dečje, opšte Jezik srpski Godina 1991 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Prosveta, 1991 (Beograd : BIGZ) Fizički opis 334 str. : ilustr. ; 19cm Drugi autori - osoba Vukmirović, Mirjana, 1936-2015 = Vukmirović, Mirjana, 1936-2015 Hecl, Aleksandar, 1926-1991 = Hecl, Aleksandar, 1926-1991 Zbirka Plava ptica : knjiga za mlade i stare ; ǂknj. ǂ98 (Plast. s omotom) Napomene Prevod dela: Les allumettes suédoises / Robert Sabatier Tiraž 3.000. Savremeni francuski pisac Rober Sabatje (rođ. 1923), plodni poeta, romansijer, esejista i književni istoričar, dobitnik Velike nagrade za poeziju Francuske akademije i jedan od deset članova Gonkurove akademije, „svu svoju nežnost“ uneo je u grupu od pet romana pod zajedničkim naslovom Povest o Olivjeu. A upravo ovim romanima on je stekao velike simpatije među svojim brojnim čitaocima. Priča o dečaku Olivjeu je istorija jednog čistog detinjstva koja se neizbežno dotiče svakoga od nas jer se u svima nama kriju najveće lepote i nežnost naših mladih dana. Olivje živi u Parizu, na Monmartru, 1930-ih godina, sa svojom majkom, ali ona ubrzo umire prepuštajući ga tako neizvesnoj sudbini siročeta. Priča je satkana od začuđujuće maštovitosti i natopljena prefinjenom osećajnošću, a u suštini veoma jednostavna, lišena svega suvišnog. Posle smrti majke, lepe trgovkinje Viržinije, Olivje živi delimično kod svojih rođaka, ali najviše na ulicama Pariza toga vremena, na ulicama bučnim, prepunim smeha i uzbuđenja, s ljudima koji sede na pragovima kuća, s buljucima dece koja se na njima igraju, na ulicama gde će upoznati mnoštvo likova iz naroda. Sa njima će živeti i sa njihovim životnim putevima će se ukrštati sudbina ovog deteta živahnog, ali i setnog pogleda, čije će muke i usamljenost biti brisane najčešće zahvaljujući tim ljudima i čarolijama ulice. Iza toga dvostrukog pogleda, i deteta i odraslog čoveka (očito su autobiografski akcenti) pojavljuje se ulica Laba, stara, prijatna i vesela četvrt, neočekivani grad Pariz. onakav kakav nije danas – metropola promenjenih običaja i drugačijeg načina života. Pri tome su zapažanja o tom ne tako davnom dobu data kao niz slika obasjanih suncem, uz onu treperavu. drhtavu, jarko obojenu osećajnost i začuđujuću svežinu sačuvanih uspomena iz netaknutog detinjstva što i jeste glavna vrednost knjige R. Sabatjea. MG87 (N)

Beograd : `Partizan`, 1953 (Stari Bečej : `Proleter`) veoma dobro očuvano kao na slikama extra retko postoji samo jedan primerak u Narodnoj biblioteci Radomir Perica (Beograd, Kraljevina Jugoslavija, 20. septembar 1924 — Vašington, SAD, 23. decembar 2006) je bio srpski stripar, ilustrator, dizajner i slikar. Tvorac je prvih naučnofantastičnih parodija u srpskom stripu. Lik omladinca Kiće koji nosi tetovažu Mikija Mausa u filmu „Bal na vodi“ reditelja Jovana Aćina je oblikovan po Radomiru Perici. Profesionalno je debitovao u svojoj šesnaestoj godini stripom „Novi Tarcan“ (Mikijevo carstvo, br. 191, 8. januar 1941). Najpoznatiji stripovi su mu „Put na Mesec“, „Ivica i Marica“, „Doživljaji Džure Pacova“, „San mladog Jocka“, „Poslednji dani Pompeje“ i „Til Ojlenšpigel“. Sa početkom Drugog svetskog rata, Perica se sa nekoliko prijatelja pridružuje Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini pod komandom generala Dragoljuba Mihailovića, sa kojim je inače bio u srodstvu po majčinoj liniji. Tokom ratnih godina crta lažne pasoše i ausvajse za američke pilote i saborce, ali i stripove od kojih su neki bili objavljeni u beogradskim novinama. Kada je partizanski pokret preuzeo vlast u Jugoslaviji, Perica nije uspeo da pobegne u Ameriku, već je uhapšen i suđeno mu je u okviru procesa Mihailoviću i saradnicima. Na robiji u Sremskoj Mitrovici je proveo šest godina, gde je često bio fizički zlostavljan i mučen. Nakon izlaska iz zatvora se bavi likovnim i primenjenim umetnostima, za šta je dobijao i međunarodne nagrade (nagrada „Rizoli“ za najbolju evropsku grafiku, Milano). Kao već formiran autor se 1960-ih seli sa porodicom u SAD, gde iznova počinje likovnu karijeru. Posle skoro sedam decenija zaborava, kulturna javnost u Srbiji se ponovo upoznala sa Peričinim opusom tek u septembru 2009. kada je izdavačka kuća „Komiko“ iz Novog Sada reprintovala njegova dva stripa u svesci „Put na Mesec“ i objavila u propratnom članku nepoznate detalje iz života ovog stvaraoca. Filmske reference[uredi] Perica je imao višestruke veze sa filmskom umetnošću. U mladosti je radio stripove pod uticajem američkog animiranog filma, a deo karijere je proveo kao dizajner u beogradskom „Avala filmu“. U američkom filmu „Tesla: gospodar munje“ (engl. Tesla Master of Lightning, 2000) glumio je Nikolu Teslu. Ipak, široj publici je najpoznatiji lik Kiće, oblikovan po Radomiru Perici, koji nosi skrivenu tetovažu Mikija Mausa u filmu „Bal na vodi“ reditelja Jovana Aćina (bliskog Peričinog prijatelja). Ovo je zasnovano na anegdoti sa suđenja Radomiru Perici, kada je na pitanje komunističkog istražitelja u šta veruje, Perica odgovorio: „Verujem u Miki Mausa“. strip knjige za decu dečije knjige dečje slikovnice slikovnica antikvarne knjige

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! When We Were Very Young A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) `Mijenjaju stražu u Buckinghamskoj palači - Christopher Robin je pao s Alice.` Opustite se uz klasičnu knjigu poezije za djecu A.A.Milnea, When We Were Very Young. Ovo je prvi svezak pjesmica koje je Milne napisao posebno za djecu – jednako popularne kao i kad su bile napisane. Ova je zbirka dirljiv i smiješan uvod u dječju poeziju, nudi isti smisao za humor, maštu i ćudljivost koji smo očekivali od Milneinih omiljenih knjiga o Winnie-the-Poohu, tom medvjediću vrlo malog mozga. E.H.Sheparda `čovjek koji je nacrtao Pooha`. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Gavran i lisica Jako lepe ilustracije! Ján Lebiš, (1931. – 1996.) Ilustrator, grafičar, slikar, sveučilišni pedagog. Ján Lebiš bio je značajna ličnost slovačke likovne umjetnosti, posebice na području ilustracije za djecu i odrasle te na području slobodne grafike. Rođen je 1. lipnja 1937. u Moravský Krumlovu u Češkoj. Najprije je studirao matematiku i umjetnost na Filozofskom fakultetu u Olomoucu (1949. – 1950.), ali vrlo brzo odlazi u Bratislavu gdje nastavlja studij grafičkog dizajna i ilustracije knjiga kod prof. Vincenta Hložníka (1951. – 1956.). Bio je član legendarnog Kluba grafičara osnovanog u drugoj polovici 50-ih koji je nastojao očuvati izvornu poruku grafike. Nakon godina intenzivnog samostalnog rada, počinje predavati kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti gdje prenosi svoje znanje na druge generacije mladih umjetnika (1983.-1994.). Ján Lebiš preminuo je u Bratislavi 9. listopada 1996. Posebno je gostoljubiv sveučilišni atelje utjecao na njegov umjetnički i ljudski razvoj. Ján Lebiš je već tijekom studija bio izrazit talent i vrlo brzo je pronašao svoj karakteristični artificijelni izraz. Bavio se grafikom, a od 1955. i ilustracijom knjiga za djecu. Iz grafike povijesnog nadahnuća i društvenog prkosa prešao je u meditativnu poziciju subjektivnih promišljanja, u čaroliju ilustracije za djecu i novi civilizam proizvodnje 80-ih i 90-ih godina. Postoje teme građanske i izvedbene umjetnosti koje se mogu vidjeti iu slobodnoj grafici – cirkus, kazalište, bajke. Već tijekom studija Ján Lebiš pokazao je da je ilustrator širokog raspona žanrova i vještina, snašao se u velikom rasponu tekstova. Ilustrirajući najviše koristio tehniku pastelnih boja. Znao je u svojim djelima povezati ekspresivan grafički izraz s lirikom i poezijom ilustracije. Djelomično je bio pod utjecajem narodnog drvoreza koji je vidljiv uglavnom u ilustracijama rađenim grafičkim tehnikama (osobito drvorez i drvorez) u crno-bijeloj kombinaciji. Bila je to upravo takva ilustracija kada su figure i objekti imali robusne forme. Šarenim ilustracijama pokazao je veliku osjetljivost, umio je zadržati zasićene boje u harmoniji. Na njegovim ilustracijama dominira glavni motiv, uglavnom ljudska figura, a pozadinu ispunjavaju mnoge druge figure i predmeti koji su detaljno razrađeni. Način na koji su njegove ilustracije pratile knjigu maksimalno ju je približio dječjem čitatelju. Ilustracijska produkcija Jána Lebiša bila je vrlo bogata. Počeo je ilustrirati beletristiku za odrasle čitatelje. No pažnju čitatelja plijenio je uglavnom svojim ilustracijama u književnosti za djecu i mladež: njegova su djela nagrađivana mnogim nagradama, primjerice, Nagradom Franňo Kráľ (1963.), Počasnim priznanjem IBA-e u Leipzigu (1965.), Nagradom izdavačke kuće Mladé Letá (1965., 1966.), Nagrada Cyprián Majerník (1969.), Nagrada Ľudovít Fulla (1984.) kao i druge nagrade u konkurenciji Najljepše čehoslovačke knjige (1969., 1973., 1982., 1984.). Žan de Lafonten (franc. Jean de La Fontaine; Šato-Tijeri, 8. jul 1621 — Pariz, 13. april 1695), francuski pesnik i basnopisac. Lafonten je kršten (a verovatno i rođen) 8. jula 1621. godine u Šato-Tijeriju (franc. Château-Thierry) u Šampanji, kao prvo dete imućne i ugledne porodice, Šarla de Lafontena (franc. Charles de La Fontaine) i Fransoaz Pidu (franc. Françoise Pidoux). Njegov otac je bio kraljev ministar voda, šuma i lova. Do desetog razreda škole je živio u rodnom mestu, završio gimnaziju u Remsu, a potom se preselio u Pariz 1636. godine. Pet godina kasnije počeo je da studira teologiju i medicinu kod Oratorianskog reda što je napustio 1643. godine. Od 1645. do 1647. godine je studirao pravo a 1647. se oženio 14-godišnjom devojkom Marijom Erikar (franc. Marie Héricart) u Šato-Tijeriju. Sa Marijom je dobio sina Šarla (franc. Charles) 1653. godine. Po ženidbi se preselio u Pariz gde je stupio u kontakt sa literarnim krugovima. U Parizu je odlučio da postane pisac gde je 1654. godine objavio svoje prvo delo, `Evnuha` (franc. L’Eunuque), koje je bilo prevod stare verzije pozorišnog komada Publija Terencija Afera, a zatim herojsku poemu `Adonis` 1658., inspirisan Ovidijem. Lafonten je `Adonisa` posvetio tadašnjem francuskom ministru finansija Nikoli Fukeu (franc. Nicolas Fouquet). Ovo vreme Lafonten zove vreme poetske penzije kada je živeo na Pikeovom imanju Vo l` Vikomt (franc. Vaux-le-Vicomte) gde je imao priliku da sretne Peroa, Rasina i mnoge druge pisce i umetnike. Francuski kralj Luj XIV je uhapsio i zatvorio Fukea 1662. što je primoralo Lafontena da pobegne iz Pariza u Limož gde je završio i objavio svoju prvu knjigu stihova `Dogodovštine i vesti u stihu` (franc. Contes et nouvelles en vers) 1665. i 1666. godine. Ranije 1664. godine je objavio svoje prve dve bajke `Đokonda` (franc. Joconde) i `Rogonja i srećni` (franc. Le Cocu battu et content). U Parizu je ponovo od 1664. do 1672. godine gde živi u dvorcu Luksemburg (franc. Palais du Luxembourg) pod patronstvom Margarete de Loren (franc. Marguerite de Lorrain), udovice Gastona de Orleana (franc. Gaston d’Orlean). U Parizu Lafonten piše svoje glavno delo - basne. Svoje basne objavljuje u dva toma 1668. godine pod naslovom `Odabrane basne u stihovima od J. de Lafontena` (franc. Fables choisies, mises en vers par Ј. de La Fontaine). Od 1672. godine je gost udovice bankara Margarite de la Sabje (franc. Marguerite de la Sablière) na duže vreme. Ima mogo problema sa cenzurom a novo izdanje njegove knjige `Dogodovštine i vesti` je bilo zabranjeno. U periodu 1667-1669. godine piše i izdaje četvti i peti tom njegovih `Odabranih basni`. Godine 1684. postao je član Francuske akademije a Komedi Fransez (franc. Comédie Française) postavlja na svoj repertoar Lafontenov `Susret` (franc. Le Rendez-Vous) koji će biti izveden na sceni samo četiri puta. Lirsku tragediju `Astrea` (franc. Astrée) je napisao 1691. godine koja je izvedena na sceni samo šest puta. Godine 1692. izdaje revidirane i kompletne `Dogodovštine i vesti` a iste godine se i razboleo. Madam de la Sabje je umrla 1693. godine, a Lafonten se odrekao svojih `Dogodovština i vesti`. Do svoje smrti 1695. godine posvetio se isključivi religiji. Književni stil i interes Lafonten se nije ustručavao da slobodno pozajmljuje od drugih pisaca, antičkih i savremenih, ali je istovremeno stvorio svoj stil i poetski svet u isto vreme lični i univerzalan, specifičan i intiman, ali pristupan svima. Smatra se da je bio najveći lirski pesnik Francuske 17. veka. Iako je najviše bio poznat po svojim basnama, basne su ipak bile samo manji deo njegovog stvaralaštva. On je takođe napisao jedan broj lascivnih povesti u stihovima, pozorišnih komada, i romansi. Ogledao se i u žanru elegije i mašte, epigrama i komedije. Skoro sve što je napisao odražava njegove lične refleksije i elegantne ironije.

Prvo izdanje Džoana K. Rouling J. K. Rowling Hari Poter - Relikvije smrti Hari Poter (engl. Harry Potter) serijal je romana fantazije koje je napisala britanska književnica Dž. K. Rouling. Romani govore o životu mladog čarobnjaka, Harija Potera, i njegovih prijatelja Hermione Grejndžer i Rona Veslija, učenika Hogvortske škole za čarobnjaštvo i vještičarenje. Okosnica radnje romana je Harijeva borba protiv Lorda Voldemora, mračnog čarobnjaka koji namjerava da postane besmrtan, zbaci čarobnjačko upravno tijelo poznato kao Ministarstvo magije i potčini sve čarobnjake i Normalce (nemagične ljude). Od objavljivanja prvog romana, Hari Poter i Kamen mudrosti, 26. juna 1997. godine, knjige su stekle ogromnu popularnost, kritička priznanja i komercijalni uspijeh širom svijeta. Privukle su široku publiku, kako odraslih tako i mlađih čitaoca, i često se smatraju temeljima moderne književnosti za odrasle.[2] Serijal je takođe dobio kritike zbog sve naglašenijih mračnih tonova kroz razvoj serijala, kao i zbog često strašnog i grafičkog nasilja koje prikazuje. Do februara 2018. godine, knjige su prodate u više od 500 miliona primjeraka širom svijeta, čineći je time najprodavanijim serijalom knjiga u istoriji, prevedenim na 80 jezika.[3] Posljednje četiri knjige su uzastopno postavljale rekorde kao najbrže prodavane knjige u istoriju, sa posljednjim nastavkom koji se prodao u oko 11 miliona kopija u SAD u roku od 24 sata od objavljivanja. Serijal su na engleskom jeziku prvobitno objavila dva izdavača, Bloomsbury u Ujedinjenom Kraljevstvu i Scholastic Press u Sjedinjenim Državama. Predstava, Hari Poter i ukleto djete, zasnovana na priči koju je napisala Roulingova, premijerno je izvedena u Londonu 30. jula 2016. godine u Dvorskom pozorištu, a scenario je objavio Little, Brown. Prvobitnih sedam knjiga je Vorner bros adaptirao u serijal od osam filmova, koji je treći filmski serijal svih vremena od februara 2018. godine. Godine 2016, ukupna vrijednost franšize Hari Poter procijenjena je na 25 milijardi dolara,[4] što Harija Potera čini jednom od najvećih medijskih franšiza svih vremena. Niz od mnogo žanrova, uključujući fantaziju, dramu, odrastanje i britansku školsku priču (koja uključuje elemente misterije, trilera, avanture, horora i romantike), svijet Harija Potera istražuje brojne teme i uključuje mnoga kulturna značenja i reference.[5] Prema Roulingovoj, glava tema je smrt.[6] Ostale glavne teme u serijalima su predrasude, korupcija i ludilo.[7] Uspijeh knjiga i filmova omogućio je franšizi Hari Poter da se proširi sa brojnim izvedenim radovima, putujuća izložba koja je premijerno izvedena u Čikagu 2009. godine, studijska turneja u Londonu koja je otvorena 2012. godine, digitalna platforma na kojoj Roulingova ažurira serijale sa novim informacijama i uvidom, kao i pentalogija spin-of filmova koja je premijerno prikazana u novembru 2016. godine sa Fantastičnim zvjerima i gdje ih naći, među mnogim drugim dešavanjima. Najskorije jeste tematska atrakcija poznata kao Čarobni svijet Harija Potera, koja je izgrađena u nekoliko Universal Parks & Resorts zabavnih parkova širom svijeta. Radnja[uredi | uredi izvor] Detaljnije: Fiktivni univerzum Harija Potera Središnja ličnost serijala je Hari Poter, dječak koji živi u Sariju, sa njegovim tečom, tetkom i rođakom — porodica Darsli — i sa 11 godina otkriva da je čarobnjak, iako živi u običnom svijetu nemagičnih ljudi poznatih kao Normalci.[8] Čarobnjački svijet postoji paralelno sa svijetom Normalaca, iako je skriven i u tajnosti. Njegove čarobnjačke sposobnosti su urođene, a djeca sa takvim sposobnostima su pozvana da pohađaju čarobnjačke škole koje ih podučavaju neophodnim vještinama korisnim za uspihe u svijetu čarobnjaka.[9] Hari postaje učenik Hogvortske škole magije i čarobnjaštva, čarobnjačke akademije u Škotskoj, i tu se odvija većina događaja u serijalu. Dok se Hari razvija kroz svoju adolescenciju, on uči da prevaziđe probleme sa kojima se suočava: čarobne, društvene i emotivne, uključujući i obične tinejdžerske izazove kao što su prijateljstva, zaljubljenost, romantične veze, školske obaveze i ispiti, anksioznost, depresija, stres i veći test pripreme za sukob koji predstoji u čarobnjačkom britanskom sve nasilnijem drugom čarobnjačkom ratu. Svaki roman bilježi jednu godinu u Harijevom životu[10] tokom razdoblja od 1991. do 1998. godine.[11] Knjige sadrže i mnoge flešbekove, koje Hari često doživljava gledajući sjećanja drugih likova u uređaju zvanom Sito za misli. Okolina koju je Roulingova stvorila intimno je povezana sa stvarnošću. Britanska čarobnjačka zajednica iz knjiga Harija Potera inspirisana je britanskom kulturom devedesetih godina 20. vijeka, evropskim folklorom, klasičnom mitologijom i alhemijom, sjedinjavajući objekte i divlje životinje kao što su čarobni štapići,[12] čarobne biljke, napici, čarolije, leteće metle, kentauri i druga čarobna stvorenja, Relikvije smrti i Kamen mudrosti, pored ostalih koje je izumela Roulingova. Dok je fantazijska zemlja Narnija alternativni univerzum, Srednja zemlja Gospodara prstenova je mitska prošlost, čarobni svijet Harija Potera postoji kao paralelni stvarnom svijetu i sadrži čarobne verzije običnih elemenata svakodnevnog života, sa radnjom koja se uglavnom odvija u Škotskoj (Hogvorts), Vest-kantriju, Devonu, Londonu i Sariju u jugoistočnoj Engleskoj.[13] Svijet dostupan samo čarobnjacima i čarobnim bićima sastoji se od fragmentirane zbirke neprimjetnih skrivenih ulica, drevnih pabova, usamljenih seoskih imanja i skrovitih dvoraca nevidljivih za Normalce.[9] Rane godine[uredi | uredi izvor] Kada se prvi roman iz serije, Hari Poter i Kamen mudrosti, otvori, očigledno je da se neki značajan događaj odigrao u čarobnjačkom svijetu — događaj koji je bio tako izvanredan, da su čak i normalci (nemagični ljudi) primjetili znakove tog događaja. Puna pozadina ovog događaja i prošlost Harija Potera postepeno se otkriva kroz serijal. Nakon uvodnog poglavlja, knjiga preskače u vrijeme koje je bilo neposredno pred 11. rođendan Harija Potera i upravo u tom trenutku počinje da se otkriva njegova magična pozadina. Uprkos očajnom pokušaju Harijevog tetka i tetke da spriječe Harija da uči o svojim sposobnostima, njihovi napori su uzaludni. Hari upoznaje poludžina, Rubijusa Hagrida, koji je takođe njegov prvi kontakt sa čarobnjačkim svijetom. Hagrid otkriva da je čuvar ključeva i imanja u Hogvartsu, kao i nešto od Harijeve prošlosti. Hari saznaje da je, kao beba, bio svjedok ubistva svojih roditelja od strane moći željnog mračnog čarobnjaka Lorda Voldemora, koji je kasnije pokušao da ga ubije.[14] Umjesto toga, desilo se neočekivano: Hari je preživio samo sa ožiljkom u obliku munje na čelu kao uspomenu na napad, a Voldemor je ubrzo nestao, ozbiljno oslabljen njegovom vlastitom kletvom. Kao nesvjesni spasitelj od Voldemorove vladavine terora, Hari je postao živa legenda u čarobnjačkom svijetu. Međutim, po nalogu časnog i dobro poznatog čarobnjaka Albusa Dambldora, Hari koji je ostao bez roditelja smješten je u kuću neprijatnih rođaka Normalaca, Darslijevih, koji su ga čuvali na sigurnom, ali se loše odnosili prema njemu, što je uključivalo i njegovo zatvaranje u ormar bez obroka i tretiranje kao sluge. Hagrid je tada i zvanično pozvao Harija da pohađa Hogvortsku školu za čarobnjaštvo i vještičarenje, čuvenu školu magije u Škotskoj koja obrazuje mlade tinejdžere o njihovom magičnoj razvoju tokom sedam godina, od 11. do 17. godine. Uz Hagridovu pomoć, Hari se priprema za prvu godinu na Hogvortsu. Dok Hari počinje da istražuje magični svijet, čitalac se upoznaje sa mnogim osnovnim lokacijama koje se javljaju tokom serijala. Hari upoznaje većinu glavnih likova i stiče svoja dva najbolja prijatelja: Rona Veslija, zabavnog člana drevne, velike, sretne, ali siromašne čarobnjačke porodice, i Hermionu Grendžer, nadarenu, oštroumnu i vrijednu vješticu nemagičnog porijekla.[14][15] Hari se upoznaje i sa školskim učiteljem napitaka, Severusom Snejpom, koji iskazuje uočljivo duboku i nepokolebljivu odbojnost prema njemu, i bogato derište Draka Melfoja s kojim ubrzo postaje neprijatelj i učitelja odbrane od mračnih vještina, Kvirinusom Kvirelom, za koga se kasnije ispostavilo da je Voldemorov saveznik. Hari takođe otkriva svoj talenat letjenja na metli i postale član kvidič tima svog doma, sporta u čarobnjačkom svijetu u kome igrači lete na metlama. Prva knjiga se završava Harijevim drugim sukobom sa Voldemorom, koji, u potrazi za povratkom svog tijela, želi da dobijem moć Kamena mudrosti, supstance koja daruje vječni život i pretvara bilo koji metal u čisto zlato.[14] Serijal se nastavlja sa knjigom Hari Poter i Dvorana tajni, u kojoj je opisana Harijeva druga godina školovanja u Hogvortsu. Njegovi prijatelji i on istražu pedeset godina staru misteriju koja se čini neobično povezana sa nedavnim zlokobnim događajima u školi. Ronova mlađa sestra, Džini Vesli, koja upisuje prvu godinu na Hogvortsu, pronalazi staru bilježnicu u njenim stvarima za koju se ispostavlja da je dnevnik prethodnog učenika, Toma Marvola Ridla, za koga se kasnije otkrivao da je Voldemorova mlađa ličnost, koja je bila usmjerena ka oslobađanju škole od „blatokrvih”, što je pogrdan naziv za čarobnjake i vještice nečarobnog porijekla. Sjećanja Toma Ridla nalazila su se u tom dnevniku i kada se Džini počinje povjeravati dnevniku, Voldemor je zaposjeda. Kroz dnevnik, Džini djeluje po Voldemorovim naređenjima i nesvjesno otvara „Dvoranu tajni”, čime oslobađa drevno čudovište, za koje se kasnije otkriva da je bazilisk, a koji počinje napadati učesnike po školi. Ubija one koji s njim ostvare neposredni kontakt očima i skamenjuje one koji ga gledaju posredno. Knjiga predstavlja i novog učitelja odbrane od mračnih vještina, Gilderoja Lokharta, veoma veselog, samouvjerenog čarobnjaka sa pretencioznom fasadom, za koga se kasnije ispostavilo da je prevarant. Hari kroz upoznavanje sa istorijom škole otkriva i predrasude koje postoje u čarobnjačkom svijetu i saznaje da je Voldemorova vladavina terora bila često usmjerena na čarobnjake i vještice koji su potomci Normalaca. Hari takođe otkriva svoju urođenu, ali rijetku, sposobnost govora zmijskog jezika, koja se često povezuje sa mračnim vještinama. Kada je Hermiona napadnuta i skamenjena, Hari i Ron konačno sastavljaju slagalicu i otključavaju Dvoranu tajni, u kojoj Hari uništava dnevnik i spašava Džini, a time uništava i dio Voldemorove duše. Na kraju knjige se otkriva da je Licijus Melfoj, Drakov otac i supanik Ronovog i Džininog oca, krivac koji je ubacio knjigu u Džinine stvari i time donio dnevnik u Hogvorts. Treći roman, Hari Poter i zatvorenik iz Askabana, prati Harijevu treću godinu obazovanja na Hogvortsu. To je jedina knjiga u kojoj se Voldemor ne javlja ni u bilo kom obliku. Umjesto toga, Hari mora da se suoči sa saznanjem da je meta Sirijusa Bleka, najboljeg prijatelja svog oca, i, prema Čarobnjačkom svijetu, odbjeglog masovnog ubice koji je pomagao u ubistvu Harijevih roditelja. Dok se Hari bori sa svojom reakcijom na dementore — mračna stvorenja sa moćima da proždru ljudsku dušu i hrane se očajem — koji navodno štite školu, on poseže za Remusom Lupinom, učiteljem odbrane od mračnih vještina za koga se na kraju otkriva da je vukodlak. Lupin uči Harija odbrambenim mjerama koje su znatno iznad nivoa magije koju generalno vrše ljudi njegovih godina. Hari saznaje da su Lupin i Blek bili najbolji prijatelji njegovog oca i da je Bleka okrivio njihov četvrti prijatelj, Piter Petigru, koji se skrivao kao Ronom ljubimac pacov, Skabers.[16] U ovoj knjizi, naglašava se tema koja se ponavlja kroz serijal — u svakoj knjizi javlja se novi učitelj odbrane od mračnih vještina i nijedan od njih na toj poziciji ne ostaje duže od jedne školske godine. Voldemorov povratak[uredi | uredi izvor] Elefant haus bio je jedan od kafića u Edinburgu u kojem je Roulingova napisala prvi dio Harija Potera Tokom Harijeve četvrte godine na Hogvortsu (detaljno u knjizi Hari Poter i Vatreni pehar), Hari se nevoljno prijavljuje kao učesnik na Čarobnjački turnir, opasno i uzbudljivo takmičenje u kojem se tri „šampiona”, po jedan iz svake škole učesnice, moraju da se takmiče jedni sa drugima u tri zadataka kako bi osvojili Tročarobnjački kup. Ove godine, Hari je morao da se takmiči sa vješticom i čarobnjakom „šampionima” iz prekomorskoj škola Bobatons i Durmstrang, kao i sa jednom učesnikom iz Hogvortsa, zbog čega su se Harijevi prijatelji distancirali od njega.[17] Harija kroz turnir vodi novi učitelj odbrane od mračnih vještina, Alastor „Ludooki” Ćudljivko, za koga se ispostavlja da je varalica — prerušeni Voldemorov sljedbenik zvan Barti Krouč ml. Tačka u kojoj je misterija otkrivena označava prelasak serijala sa slutnje i neizvjesnosti u otvoreni sukob. Voldemorov plan bio je da Krouč iskoristi turnir kako bi Harija predao Voldemoru. Iako Hari uspijeva da pobjedne, Kedrika Digorija, drugog Hogvartsovog šampina na turniru, ubija Piter Petigru i Voldemor se vraća u čarobnjački svijet sa fizičkim tijelom.[18] U petoj knjizi, Hari Poter i Red feniksa, Hari mora da se suoči sa Voldemorom. Kao odgovor na Voldemorovo ponovno pojavljivanje, Dambldor je ponovo aktivira Red feniksa, tajno društvo koje djeluje iz tamne porodične kuće Sirijusa Bleka kako bi porazilo Voldemorove sluge i zaštitilo Voldemorove mete, naročito Harija. Uprkos Harijevom opisu Voldemorovih nedavnih djela, Ministarstvo magije i mnogi drugi u čarobnjačkom svijetu odbijaju da povjeruju da se Voldemorv vratio. U pokušaju da se suprostave i na kraju diskredituju Dambldora, koji je zajedno sa Harijem najistaknutiji u upozorava na povratak Voldemora u čarobnjački svijet, Ministarstvo postavlja Dolores Ambridž kao Velikog inkvizitora Hogvortsa i novog učitelja odbrane od mračnih vještina. Ona pretvara školu u diktatorski režim i odbija da dozvoli učenicima da nauče kako da se odbrane od mračnih vještina. Po Ronovom i Hermioninom prijedlogu, Hari osniva „Dambldorovu armiju”, tajnu grupu učenika koja je za cilj imala podučavanje učenika višim nivoima vještina odbrane od mračnih vještina koje je Hari naučio u svojim prethodnim susretima sa mračnim čarobnjacima. Kroz ove lekcije, Hari počinje da se zaljubljuje u popularnu i atraktivnu Čo Čang. Izvrćući školski rad, Ambridžova neprekidnim i upornim nastojanjima da ga dovede u nevolju i kaznene lekcije, Hari počinje da gubi san jer stalno sanja uznemirujuće snove o mračnom koridoru u Ministarstvu magije, praćena gorućom željom.Tada se otkriva važno proročanstvo o Poteru i Voldemoru,[19] a Hari otkriva da Voldemor i on imaju bolnu vezu, koja je dozvoljavala Hariju da telepatski vidi neke od Voldemorovih postupaka. U vrhuncu romana, Hari je prevaran time što je vidio kako muče Sirijusa i on je odmah odjurio u Ministarstvo magije. On i njegovi prijatelji suočavaju se sa Voldemorovim sljedbenicima (zvani Smrtožderi) u Ministarstvu magije. Iako blagovremeni dolazak članova Reda feniksa spašava živote tinejdžera, Sirijus Blek je ubijen u sukobu. U šestoj knjizi, Hari Poter i Polukrvni Princ, Voldemor počinje da vodi otvorene sukobe. Hari i njegovi prijatelji su relativno zaštićeni od te opasnosti u Hogvortsu. Oni su podložni svi poteškoćama adolescencije — Hari na kraju počinje da izlazi sa Džini, Ron počinje da se zaljubljuje u Lavander Braun, a Hermiona počinje da razvija romantična osjećanja prema Ronu. Negdje na početku romana, noseći svoje knjige, Hari dobija stari udžbenik za napitke ispunjen mnogim zabilješkama i preporukama koje je potpisao misteriozni pisac; „Polukrvni princ”. Ova knjiga je izvor školskog uspjeha i velikog priznanja koja je dobio od svog učitelja napitaka, Horacija Pužoroga, ali zbog mogućih čini koje su napisane u njoj, knjiga postaje razlog zabrinutosti. Kako se rat približavao, Harija je pohađao privatne časove sa Dambldorom, tokom kojih mu je pokazivao razne uspomene vezane za rani život Voldemora u uređaju zvanom sito sjećanja. Oni otkrivaju, da je Voldemor, kako bi sačuvao svoju život, svoju dušu podijelio na niz horkuksa — zlih začaranih predmeta koji su skriveni na različitim lokacijama, od kojih je jedna dnevnik uništen u drugoj knjizi.[20] Na svom putu da sakupi horkukse, Drako, koji se pridružio Smrtožderima, pokušava da napade Dambldora, i radnja kulminira kada Snejp, titularni Polukrvi Princ, ubija Dambldora. Hari Poter i relikvije Smrti, posljednji originalni roman u seriji, počinje neposredno nakon događaja u šestoj knjizi. Lord Voldemor je završio svoje uspinjanje na vlast i stiče kontrolu nad Ministarstvom magije. Hari, Ron i Hermiona su napustili školu kako bi pronašli i uništili preostale Voldemorove horkukse. Kako bi osigurali vlastitu sigurnost kao i sigurnost svojih porodica i prijatelja, oni su prisiljeni da se izoliraju. Ron se pretvarao da je bolestan, Hari se razdvojio od Darslijevih, a Hermiona je izbrisala sjećanje na roditelje. Dok su tragali za horkuksima, trojka saznaje detalje o drevnom proročanstvu o Relikvijama smrti, tri legendarna predmeta koji bi, kada se ujedine pod jednim čuvarem, navodnoj toj osobi omogućila da bude Gospodar smrti. Hari otkriva je njegov Nevidljivi ogrtač jedan od tih predmeta, dok je Voldemor tragao za Starozovnim štapićem, najmoćniji štapić u istoriji. Na kraju knjige, Hari i njegovi prijatelji uče o Dambldorovoj prošlosti, kao i Snejpove prave motive — on je djelovao u Dambldorovo ime od smrti Harijeve majke. Na kraju, Voldemor je ubio Snejpa zbog paranoje. Knjiga kulminira u bici za Hogvorts. Hari, Ron i Herminona, u saradnji sa članovima Reda feniksa i mnogim učiteljima i učenicima, brane Hogvorts od Voldemora, njegovih Smrtoždera i mnogih opasnih magičnih stvorenja. Nekoliko glavnih likova ubijeno je u prvom talasu bitke, uključujući Remusa Lupina i Freda Veslija, Ronovog starijeg brata. Nakon što je shvatio da je on horkuks, Hari se predaje Voldemoru u Mračnoj šumi, koji na njega baca kletvu smrti (avada kedavra). Branioci Hogvortsa se ne predaju i nakon što su saznali za moguću Harijevu smrt i nastavljaju da se bore. Hari se budi i suočava se sa Voldemorom, čiji su horkuksi uništeni. U konačnoj bici, Voldemora smrtna kletva se odbija od Harijeve odbrambene čini (ekspeliarmus) i ubija samog Voldemora. U epilogu „Devetnaest godina poslije” (postavljen 1. septembra 2017. godine)[21] opisuju se životi preživjelih likova i posljedice Voldemorove smrti na čarobnjački svijet. U epilogu, Hari i Džini su vjenčani i imaju troje djece, a Ron i Heminiona su takođe vjenčani i imaju dvoje djece.[22] Dopunski radovi[uredi | uredi izvor] Hari Poter i ukleto dijete[uredi | uredi izvor] Glavni članak: Hari Poter i ukleto dijete Hari Poter i ukleto dijete je dvodjelni pozorišni komad Vestendskog pozodišta.[23] Napisao ga je Džek Torn, na osnovu priče čiji su autori Dž. K. Rouling, Torn i režiser Džon Tifani. Premijerno je izvedena 30. jula 2016. godine u Dvorskom pozorištu u Londonu. Spis je izdat 31. jula 2016.[24] Priča se odvojia devetnaest godina nakon završetka Harija Potera i relikvija Smrti i prati Harija Potera, sada zaposlenog u Ministarstvu magije, i njegovog najmlađeg sina Albusa Severusa Potera. Zvanični sinopsis predstave objavljen je 23. oktobra 2015. godine:[25] Hariju Poteru nikad nije bilo lako, a nije mu lakše ni danas kad je prezauzeti službenik u Ministarstvu magije, muž i otac troje dece školskog uzrasta. Dok se Hari bori s prošlošću koja odbija da ostane tamo gde joj je mjesto, njegov najmlađi sin Albus, mora da se suoči s porodičnim nasljeđem koje nikad nije želio. Prošlost i sadašnjost zloslutno se miješaju, upozoravajući oca i sina da neprijatna istina ponekad leži tamo gdje je najmanje očekuješ. Knjige o fikciji[uredi | uredi izvor] Roulingova je proširila univerzum Harija Potera sa nekoliko kratkih knjiga koje su napravljene za različite dobrotvorne organizacije.[26][27] Godine 2001. godine, izdala je knjige Fantastične zvijeri i gdje ih naći (navodni Hogvortsov udžbenik) i Kvidič kroz vijekove (knjiga koju Hari čita radi zabave). Prihod od prodaje ove dvije knjige dodjeljen je dobrotvornoj organizaciji Comic Relief.[28] Godine 2007, Roulingova je napisala sedam rukopisnih kopija Pripovjesti Barda Bidla, zbirku bajki koja se javlja u posljednjem romanu, od kojih je jedna prodata na aukciji kako bi se prikupila sredstva za Dječiju grupu višeg nivoa, fonda za djecu ometenu u mentalnom razvoju u siromašnim zemljama. Knjiga je međunarodno objavljena 4. decembra 2008. godine.[29][30] Roulingova je takođe napisala prednastavak od 800 riječi 2008. kao dio dobrotvorne pomoću koju organizuje prodavac knjiga Voterston.[31] Sve tri knjige zadrže dodatne informacije o čarobnjačkom svijetu koje se ne nalaze u originalnim romanima. Godine 2016, izdala je još tri knjige: Hogvorts: Nepotpun i nepouzdan vodič, Kratke priče iz Hogvortsa o moći, politici i dosadnim poltergajstima i Kratke priče iz Hogvortsa o heroizmu, teškoćama i opasnim hobijima.[32] Veb-sajt Pottermore[uredi | uredi izvor] Roulingova je 2011. godine najavila nadolazeći projekat pod imenom Pottermore.[33] Pottermore je za javnost otvoren 14. aprila 2012. godine[34] i on je dozvolio korisnicima da sortiraju, biraju svoj čarobni štapić i igraju razne mini-igrice. Glavna svrha veb-sajta bila je da se korisniku omogući put kroz priču sa pristupom sadržaju koji ranje Roulingova nije otkrila, sa preko 18.000 riječi dodatnog sadržaja.[35] U septembru 2015. godine, veb-sajt je potpuno tehnički prevaziđen i većina dodataka je uklonjeno. Sajt je redizajniran i uglavnom se fokusira na informacije koje su već dostupne, a ne na istraživanje.[36] Prijem[uredi | uredi izvor] Književna kritika[uredi | uredi izvor] [ikona] Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. Društveni uticaj[uredi | uredi izvor] [ikona] Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. Kontroverze[uredi | uredi izvor] Glavni članci: Pravni sporovi oko serijala Hari Poter, Religijske rasprave oko serijala Harija Potera, Politika Harija Potera i Tanja Groter Knjige su bile predmet niza pravnih sporova, koji su proizašli iz raznih sukoba oko kršenja autorskih prava i povrede zaštitnog znaka. Popularnost i visoka tržišna vrijednost vodili su Roulingovu, njene izdavače, a i filskog distrubutera Varnera brosa da preuzmu zakonske mjere za zaštitu svojih autorskih prava, koja su uključivala zabranu prodaje imitacija Harija Potera, ciljajući vlasnike veb-sajtova sa domenom Hari Poter, pokrećući tužbu protiv Nensi Stofer kako bi se suprotstavili njenim optužbama da je Roulingova plagirala njen rad. Razni religiozni konzervativci su tvrdili da knjiga promoviše vještičarenje i religije kao što je Vika i stoga nisu pogodne za djecu, dok su brojni kritičari iznosili kritike zbog promovisanja različitih političkih programa. Knjige su izazvale kontroverze i u književnom i u izdavačkom svijetu. Od 1997. do 1998. godine, knjiga Hari Poter i Kamen mudrosti osvojila je skoro sve nagrade u UK koje su ocjenjivala djeca, ali nijednu nagradu za dječiju knjigu koju su ocjenjivali odrasli, a Sandra Beket je sugerisala da je razlog bio intelektualni snobizam prema knjigama koje su bile popularne među djecom. Godine 1999, dobitnik Vitberove nagrade za knjigu godine za djecu je prvi put ušao u uži izbor za glavnu nagradu, a jedan od sudija je zaprijetio ostavkom ako knjiga Hari Poter i Zatvorenik iz Askabana bude proglašena krajnjim pobjednikom; knjiga je završila na drugom mjestu, vrlo blizu iza pobjednika nagrade za poeziju, Šejmusovog prevodi anglosaksonskog epa Beovulf. Godine 2000, neposredno prije objavljivanja knjige Hari Poter i Vatreni pehar, prethodne tri knjige Harija Potera bile su na vrhu spiska bestselera Njujorka tajmsa, a treći spiska činile su knjige za djecu. Novine su otvorile novi odjeljak za dječije knjige, uključujući i fikciju i nefikciju, i prvobitno se računala prodaja samo knjiga za tvrdim povezom. Ovaj potez podržali su izdavači i prodavači knjiga. Godine 2004, Njujork tajms je dalje podijelio spisak dječijih knjiga, na kojoj su i dalje dominirale knjige Harija Potera u sekciji za serijale i pojedinačne knjige, a knjige Harija Potera su uklonjene iz odjeljka za pojedinačne knjige. Podjela 2000. izazvala je osudu, pohvale i neke komentare koji su isticali prednosti i nedostatke tog poteza.