Bratstvo jedinstvo 1986. 107 str. manja oštećenja rubova korica papir potamneo sa strane

Nečista Kuća Mileta Jakšić Prosveta, Beograd Biblioteka Baština, knjiga 18; 1985g. Izbor i pogovor: Svetlana Velmar-Janković Povez: tvrd Broj strana: 295 Odlicno ocuvana Zbirka od 22 pripovetke: 1. Crno mače 2. Daća 3. Ah, Matilda! 4. Crkvenjakovo prase 5. Svetac koji ne pomaže 6. Demon 7. Strah 8. Rosa, rosae 9. Drugi tenor 10. Ostavljena 11. Dubok je koren 12. Novac dušogubac 13. Stado 14. U ogledalu 15. Glad 16. Proroštvo 17. Mali brat 18. Litija 19. Šta je video Pera Detlić 20. Božitnji san 21. Misterije 22. Nečista kuća

Odlicno ocuvano.. Svjetlost-Sarajevo, Mladost-Zagreb, 1977. Tvrd povez, zlatotisak Kuća na osami (1976) je Andrićeva posthumno objavljena zbirka sastavljena od jedanaest pripovedaka objedinjenih uvodnim tekstom. Za nju se može reći da je neka vrsta rekapitulacije Andrićevog pripovedčkog puta. Jedanaest lica sa različitih jezičkih i govornih područja, nejednakih staleških odlika, različitih artikulacionih sposobnosti, jedno za drugim a po izboru autora, priča o svojim životnim putevima kobnih strmina i finalnih ponora. Da bi pisac ostvario mogućnost javljanja svih spomenutih karaktera iz različitih istorijskih epoha i tipoloških odlika, morao je pažljivo odabrati pripovedačku formu.

VESELIN MASLEŠA 1984 Tvrdi povez 198 str oldično očuvana žStudirao je u Beču tehniku, ali je nije završio i potpuno se posvetio književnosti. U slovenačkoj književnosti javio se pesmama i zbirkom `Erotika`, koja je ozlojedila konzervativne krugove te je ljubljanski biskup Jeglič otkupio celu zbirku i zapalio je. Jedan je od tvoraca slovenačke moderne književnosti, u savremenom političkom životu bio je angažovan kao socijaldemokrata, a njegove političke ideje našle su odraza u svim njegovim delima.[1] Tematski je obuhvatio sve slojeve slovenačkog društva: od seljaka do inteligencije, a stilom varira od neoromantičkog do naturalističkog. Glavne su karakteristike njegovih proza i drama oštra psihološka i sociološka analiza. Njegova dela su delimično prevedena na mnoge jezike, čak i na kineski i indijski. Cankar se 1913. u predavanju Slovenci i Jugosloveni nedvosmisleno opredeljuje za jugoslovensko zajedništvo. Zbog toga je u jesen 1914. bio nekoliko nedelja zatvoren u ljubljanskom Gradu. Poezija Erotika (1899, 2. izdanje 1902) Proza Vinjete (1899) Knjiga za lakomislene ljude (1901) Stranci (1901) Na klancu (roman) (1902) Ob zori (1903) Život i smrt Petra Novljana (1903) Gospođa Judit (1904) Kuća Marije Pomoćnice (1904) Krst na gori (1904) Potepuh Marko in kralj Matjaž (1905) V mesečini (1905) Martin Kačur (roman) (1906) Nina (roman) (1906) Smrt n pogreb Jakoba Nesreče (1906) Aleš iz Razora (1907) Sluga Jernej i njegovo pravo (1907) Novi život (roman) (1908) Zgodbe iz doline šentflorjenske (1908) Kurent (1909) Komšija Luka (1909) Za križem(1909) Tri drame (1911) Volja i moč (1911) Milan i Milena (roman) (1913) Podobe iz sanj (1920) Mimo življenja (1920) Moj život (1920) Grešnik Lenart (1921) Drame Jakob Ruda (1901) Za dobro naroda (1901) Kralj Betajnove (1902) Pohujšanje v dolini šentflorjenski (1908) Sluge (1910) Lepa Vida (1912) Romantične duše (1922) Eseji Krpanova kobila (1907) Bela hrizantema (1910)

Autor: Olga Dobrakovova Izdavač: `Prometej`, Novi Sad Broj strana: 243 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 20 cm U knjizi Majke i kamiondžije, sačinjenoj od pet novela, ispripovedanih u prepoznatljivim dugim rečenicama koje ponekad sadrže snagu romana – poznata slovačka književnica Ivana Dobrakovova pokazuje koliko su duboke pukotine savremenog života, oličene u depresiji i stresu, a kakve sporedne izlaze istovremeno nudi svet da bi čoveka spasao od potonuća. Mogu li nas izvući popularni saveti za uređenje kuće i slaganje garderobe, tipa ne mučiti više čarape, ne rolati ih u klupko, pustiti da dišu. Ovde se veliko spremanje pravi makazama! Misli pet junakinja jure na sve strane. Pred kolapsom, pod stresom, u prašumi toka svesti, bore se da prokrče put, da podvuku crtu, saopšte istinu o sopstvenom životu, otkriju zamagljene delove sopstvene ličnosti i do krajnjih granica oslobode telo. Prateći ih u korak po pločniku, pravimo krug oko najvažnijih tema. Seksualnost, usamljenost, brak, roditeljstvo, prerasude, dubinsko razmatranje odnosa majke i ćerke. Naizgled lutamo gradom, a zapravo smo neprekidno pred vratima dečje sobe. Ivana Dobrakovova sme da otvori vrata! Knjiga je praktično nova.

Mapuhijeva kuca, Zakon zivota, Sjenka i blijesak, Ocrnjeni obraz Izdavac - GZH, Zagreb Godina - 1983. Ediciju priredio Borhes Iz edicije Babilonska biblioteka knjiga 9. London pripovetke, Price, Fantasticna knjizevnost Knjiga u vrlo dobrom stanju,bez podvlacenja ili ostecenja,bez ispisane posvete,mek povez,format 21 cm,125 str. (91)

Knjiga je dobro očuvana.Ima posvetu. ,,Hulio Kortazar je tvrdio da je pripovetka svojom brzinom, sposobnošću da nokautira čitaoca, kao i svojom zbijenom dramskom snagom, književna forma koja na najbolji način izražava duboka osećanja i protivrečnosti urbanog duha XX veka. Upravo je moderna brazilska pripovetka dala njene vrhunske izraze. Ovaj izbor nastoji da predstavi u jasnijem svetlu današnji Brazil, čak i onda kada se osvrće na klasike s početka XX veka i moderniste koji su stvarali dvadesetih godina XX veka. Poslednjih decenija prošlog milenijuma brazilsku književnost odlikuje raznorodnost stilova, a kada je reč o pripovetkama, uočljiva je njihova sposobnost da se stope sa bliskim književnim formama, kao što su pesma u prozi, hronika, meditacijski zapis, opis, autobiografska ispovest. Početkom šezdesetih godina pripovetka će kao žanr doživeti u Brazilu pravu renesansu. Ono što nas rastužuje jeste njena brutalnost koja upadljivo obeležava brazilsku svakodnevicu. Uprkos tome što se bave raznovrsnom tematikom, pripovetke su srodne i međusobno povezane na neobičan i neočekivan način. Neke bitno odražavaju kulturna previranja koja su uticala na način razmišljanja današnjih Brazilaca. Autori priča su: Ruben Fonseka, Oriženes Lesa, Nelida Pinjon, Moasir Sklijar, Žoan Silverio Trevizan, Bernardo Karvaljo, Andre Sant’Ana, Marija Žoze Lindgren Alves i Luis Fernando Verisimo. Možemo samo da zamišljamo, čitajući nadahnut prevod Ane Marković de Santis, koja je i napravila izbor za antologiju Savremene brazilske priče, u izdanju kuće Clio, kako se portugalski u njima njiše u ritmu sambe, žamori i šuška kao papirnate zmije bačene na trotoar posle karnevala, kako gladi čokoladnu kožu meleza, dodajući joj još malo sunca i kakaoa, kako onomatopejski obećava razrešenje svakog nesporazuma proizašlog iz zveketa lanaca robova.``

ISPOD STOLA najljepše antikorupcijske priče VBZ, 2011. 196 strana. Kao nova knjiga. Knjiga priča nastala u sklopu projekta `Knjigom po korupciji` kojeg su zajednički realizirali Transparency International Hrvatska i izdavačka kuća V.B.Z. U knjizi su priče inspirirane korupcijom ili o korupciji koje su napisali poznati književnici i književnice Vlado Bulić, Ivica Ðikić, Zoran Ferić, Julijana Matanović, Jurica Pavičić, Edo Popović, Ivana Simić-Bodrožić, Olja Savičević-Ivančević, Tena Štivičić i Ivan Vidić te pet najboljih priča koje su neobjavljivani autori (Darko Šeparović, Nenad Dragaš, Andrea Žigić-Dolenec, Ksenija Kušec i Jadranko Pušić) poslali na natječaj.

NOVOBEOGRADSKE PRIČE - Mihajlo Pantić Imajuci na umu izvanredan prijem Panticeve „Novobeogradske trilogiie` (Novobeogradske price, Sedi dan kosave, Akoje to Ijubav) podjednako i kod publike i kod kritike, izdavacka kuca „Stubovi kulture` objavila je retrospektivu piscevog pripovedackog rada u kolekciji Sve price Mihajla Pantica l-IV. Time se, na jednom mestu, citalackoj publici, osim knjiga prica koje su postali bestseleri, a sto je danas istinska retkost kada je u pitanju ovaj knjizevni, zanr, nude i Panticevi rani radovi, svojevremeno takodje dobro docekan i nagradjivani. U Mihajlu Panticu savremena srpska proza ima reprezentativnog pripovedaca u potpunosti posvecenog pisanju kratkih prica, u osnovi cehovljevskog tipa. kM+

Nikolaj Vasiljevič Gogolj Nos i druge priče Meki povez Novo dopunjeno izdanje. NIKOLAJ VASILjEVIČ GOGOLj 1809-1852 Ivan Fjodorovič Šponjka i njegova tetka Kočije • Nos • Šinjel • Nevski prospekt „Svi smo mi izašli iz gogoljevskog Šinjela.“ Fjodor Dostojevski Dostojevski je time mislio na pisce svog vremena i neizmeran uticaj Gogolja na sve njih. Ovo malo izdanje „Gogolja za ljubitelje“ počinje pričom Ivan Fjodorovič Šponjka i njegova tetka (1831), biserom rane Gogoljeve faze i pravim uvodom u roman Mrtve duše, nastavlja se u istom duhu pripovetkom Kočije (1835), da bi kulminiralo čudesnim delima iz petrogradskog opusa Nos (1832), Nevski prospekt (1835) i Šinjel (1941). Gogolj je pre svega poznat po svojoj drami Revizor (1835), možda najboljoj komediji koja je ikad napisana, i po velikom romanu Mrtve duše (1842). U izdavačkoj kući LOM objavljene su obe knjige.

Veoma dobro očuvano! Autor - osoba Sijarić, Ćamil, 1913-1989 = Sijarić, Ćamil, 1913-1989 Naslov Priče kod vode : izabrane pripovijetke / Ćamil Sijarić ; izbor i predgovor Rajko P. Nogo Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 1982 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1982 (Beograd : Kultura) Fizički opis 314 str. ; 22 cm Drugi autori - osoba Nogo, Rajko Petrov, 1945-2022 = Nogo, Rajko Petrov, 1945-2022 Zbirka Srpska književna zadruga. kolo 75 ; knj. 499 (Karton.) Napomene Predgovor: Sve je nekad zborilo: str. 7-24 Rječnik: str. 305-310 Bilješka o piscu / R. P. Nogo: str. 311-314. Ćamil Sijarić je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjaluci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista «Glas» i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo je prešao 1947. godine, radio u redakciji lista «Pregled». Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji «Zadrugara». U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do odlaska u penziju 1983. godine. Umro je 6. decembra 1989. godine. Djela Ram bulja, 1953. pripovijetke, Naša snaha i mi momci, pripovijetke, Bihorci, roman, Sarajevo, 1956, Kuću kućom čine lastavice, 1962, pripovijetke, Sablja, 1969. pripovijetke, Putnici na putu, 1969, pripovijetke, Kad djevojka spava, 1972, pripovijetke, Francuski pamuk, 1980, (dobitnik Andrićeve nagrade) Priče kod vode, 1982, Rimski prsten, 1985, Raška zemlja Rascija, roman, Miris lišća orahova, 1991, Konak, roman, Mojkovačka bitka, roman, Carska vojska, roman, Zelen prsten na vodi, pripovijetke, Zapis o gradovima… Lirika, poezija, Beograd, BIGZ, 1988 MG148 (N)

Izdavač: Knjiga-komerc, Beograd Ilustracije: Momo Kapor Povez: broširan Broj strana: 390 Odlično očuvana. Već punih pedeset godina, Beograd je nepresušna inspiracija za pisca i slikara Momu Kapora. U ovom delu on svom svojom inventivnošću pokušava, i to mu polazi za rukom, da dočara magiju ovog velegrada koji je sve urbaniji i moderniji. I ne samo to: Kapor istinski oseća ritmove Beograda, žile kucavice: Kalenića pijacu, novobeogradski buvljak, retke, još preostale kafane u kojima se bistri politika, u kojima se srbuje ili evropeizira. Ova knjiga je sastavljena od priča i odlomaka, anegdota i čudnih biografija žitelja ovog grada. U najkraćem – ovo Kaporovo delo objašnjava šta je to što se naziva „duhom Beograda“. U usko žanrovskom smislu, pred čitaocima se nalazi knjiga priča, koju ispisuje čovek koji ume i ima šta da ispripoveda. I koji je u sebi na najlepši način spojio tradicionalno i urbano, srpsko i svetsko. Evo nekih od naslova priča: Duh, Nebo, Dlan, Kuća na drvetu, Mobilni, Grof, Beogradski razgovori, Ćao... (K-78)

Kada pomislite na grad u Rusiji koji je najviše Noar, na pamet vam prvo padne Sankt Peterburg. Teško da ćete igde naći više noara nego u Kolomna okruženju Zločina i kazne Dostojevskog, gde Raskoljnikov sekirom ubija staricu, kod Aleksandra Puškina (moja baka voli da me podseća koliko se plašila da se, pre Drugog svetskog rata, peške sama vraća kući kroz grad posle izvođenja Pikove dame u Marijinski teatru; a Bronzani konjanik – duga poema o katastrofalnoj poplavi – jedna je od najjezivijih priča u ruskoj književnosti), a tu su i Peterburške priče Nikolaja Gogolja. U novije vreme, početak dvadesetog veka doprineo je noar tradiciji grada romanom Peterburg Andreja Belog; kome se kasnije pridružilo apsurdno, turobno pisanje Danila Harmsa i Mihaila Zoščenka. Mračne, zloslutne i zastrašujuće – te priče tvore jedinstveni noar prostor grada, formiraju vrlo neprivlačnu putanju za one koji se usude da istražuju njegove uske ulice, preteće senke i zamršenu mrežu njegove crne vode. Neizbežna patnja tog grada preplaviće svakog čitaoca ovih priča, odzvanjajući kao jeka izluđujućeg topota Bronzanog konjanika. Broširani povez; latinica; 20 cm; 296 str.; 978-86-519-2130-1;

Autor - osoba Csutak, Gabi, 1977- = Čutak, Gabi, 1977- Naslov Mrtva priroda sa zmajem / Gabi Čutak ; s mađarskog prevela Angela Pataki Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 2022 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Kulturni centar Novog Sada, 2022 (Novi Sad : Sajnos) Fizički opis 91 str. ; 19 cm Drugi autori - osoba Pataki, Angéla, 1968- = Pataki, Angela, 1968- Zbirka ǂEdicija ǂProsefest Napomene Prevod dela: Csendélet sárkánnyal / Csutak Gabi Tiraž 500. Zbirka novela Gabi Čutak na trenutke pred nama osvetljava atmosferu detinjstva provedenog tokom poslednjih godina rumunskog državnog socijalizma, kao da prelistavamo porodični album. Dok se prema okolini odnosi s istrajnom pažnjom, apsurdnost diktature u isto vreme oslikava naivnošću neiskustva. Ne okoliša, ne objašnjava, samo percipira. Jednooki zmaj iza zidnog ćilima strpljivo prati svaki trenutak u životu porodice, to neprestano držanje na oku istovremeno je i umirujuće i zbunjujuće. A ta frustracija se nehotice i nasleđuje, prisutna je kod kuće, na ulici, u parku, u vrtiću, ugnezdila se i u igre moći Žene s crvenim noktima, odzvanja u kandžama bliznakinja, u strahu od labuda, moguće ju je nanjušiti u dedinom beznađu utopljenom u alkoholizmu, u nagomilanom besu komšija i tetke Popesku prema „onima gore“, u zaklanim zečevima i plikovima na jezicima, na državnoj televiziji, u nejasnim smrtima i raskrvarenim vrhovima prstiju. Ove novele su međutim mnogo više od pustih slika trenutaka, jer ih precizno izbrušena atmosfera, izbalansirane boje, koncentracija mirisa i dobro obrađene površine čine istinski zornima, dozvoljavaju nam da lebdimo zajedno s utiscima, angažuju nam sva čula. I nema veze što su prisutni i strah, i prisila privrženosti, i napetost između pokazivanja i skrivanja, nezaboravan pogled zidova ili zabrana plakanja, priče nas ne pokopavaju, nego nam baš otvaraju neku vrstu mogućnosti bekstva, ne dozvoljavaju da se jezik ugnjetavanja prelije preko čaše. Ferenc Andre GABI ČUTAK (Gabi Csutak; 1977, Satu Mare, Rumunija), mađarska spisateljica i prevoditeljka. Diplomirala je filozofiju na Univerzitetu „Babeš Boljai“ u Klužu, u Rumuniji. U periodu od 2000. do 2003. godine studirala je estetiku na Univerzitetu „Lorand Etveš” u Budimpešti. Od 2008. godine redovno objavljuje kritike, novele i prevode književnih dela sa nemačkog i rumunskog jezika, od 2011. godine bavi se i kulturnim novinarstvom. U periodu od 2009. do 2011. godine pohađala je master studije dramaturgije na Akademiji dramskih umetnosti u Targu Murešu u Rumuniji. Njena prva zbirka novela Mrtva priroda sa zmajem (Csendélet sárkánnyal) objavljena je 2017. godine. Godine 2018. predstavljala je Mađarsku na Evropskom festivalu prvih romana u Budimpešti. Trenutno radi kao slobodna novinarka i prevoditeljka. Živi u Budimpešti.

IPC MEDIA, 2018- ZEIT GEIST EDICIJA KNJIGA JE ODLICNO OCUVANA. U zbirci „Priručnik za čistačice“ sabrana su najbolja ostvarenja legendarne američke književnice i pripovedača Lusije Berlin. Sa odsečnošću koja podseća Rejmonda Karvera, s šaljivošću jedne Grejs Pejli, kao i sa sopstvenom smešom domišljatosti i melanholije, Berlin kroz žanr autofikcije stvara čudesa od svakodnevnih časova otkrovenja, lepote i patnje, projavljenim što u perionicama veša, što u kućama na osami u zabitima američkog Jugozapada, što u staništima višeg građanskog sloja u Bej Eriji, među operaterima u telefonskim centralama, samohranim majkama, stoperima, posrnulim hrišćanima, alkoholičarima, narkomanima,… Priče u „Priručniku za čistačice“ su međusobno povezane pre svega unikatnom osećajnošću osobe koja ih pripoveda, osobe koja ih je proživela, i gotovo su sve ispripovedane u prvom licu, na beskompromisan, neulepšavajući način, a svaka od njih je i dokaz maestralnog pripovedačkog umeća Lusije Berlin. Budući da je „Priručnik za čistačice“ objavljen posthumno, zbirka zbog propozicija nije mogla da uđe u konkurenciju za većinu prestižnih nagrada, ali je ipak osvojila Nagradu Kalifornije za knjigu fikcije 2015 i bila te iste godine uvrštena u najuži izbor za nagradu „Kirkus“ i među deset najboljih knjiga godine po izboru „Njujork tajms buk rivjua“.

Divna knjiga nobelovke Selme Lagerlef: Uvod u Sagu o Smireu, Život divljih ptica, Gliminški dvorac, Velika igra ždralova na Kulabergu, Na reci Ronebi, Putovanje na Eland, Malo Karlovo ostrvo, Vrane, Veliko ptičje jezero, Priča o Karu i Sivku, Železara, Poplava, Priča o Herjedalu... Selma Lagerlef je rođena 1858. godine u Vermlandu. Bila je četvrto dete pukovnika Erika Lagerlefa i Luise Lagerlef, rođene Valrut. Rođena je sa teškom povredom kuka. Kada je imala tri i po godine razbolela se i ostala paralizovana u obe noge ali ova bolest nestaje isto tako tajanstveno kako je i nastala. Kao i mnoga druga deca tog vremena u Švedskoj braća i sestre Lagerlef dobile su kućno obrazovanje pošto novi sveobuhvatni školski sistem nije bio izgrađen potpuno. Učila je i engleski i francuski. Bila je ozbiljnija, tiša i mirnija od svoje braće, sestara i vršnjaka, delimično zbog noge. Međutim, bila je nadarena i volela je da čita. Prvi roman pročitala je u sedmoj godini i već tada se odlučila da postane pisac. U desetoj je pročitala celu Bibliju. Otac joj je tada bio jako bolestan i verovala je da može ozdraviti samo ako pročita celu Bibliju. U dvanaestoj je napisala jednu dužu pesmu o rodnom kraju. U četrnaestoj godini provodi neko vreme u Stokholmu zbog fizioterapija, i ta poseta je za nju imala veliki značaj Posle završenog osnovnog obrazovanja, provela je nekoliko godina kod kuće da bi u jesen 1881. upisala učiteljsku školu u Stokholmu protiv očeve volje. Tokom obrazovanja, porodica zapada u ekonomske probleme i posed Morbaka se prodaje. Otac joj umire 1885. Tokom svog obrazovanja, shvatila je da su ljudi iz njenog rodnog kraja podjednako zanimljivi i važni kao oni o kojima je čitala na časovima istorije književnosti i tada odlučuje da će upravo o njima pisati u budućnosti. Po završetku studija dobija posao u osnovnoj školi u Landskruni. Volela je svoj posao a i učenici su je cenili. 1891. debitovala je knjigom „Gesta Berling“ koja se danas smatra jednim od klasičnih dela švedske književnosti. Tadašnji kritičari su je različito primili budući da je kršila stilske ideale realizma. Krajem 19. veka napušta učiteljski posao i izdržava se isključivo pisanjem. 1897. godine seli se u Falun da bi bila bliže sestri Gerdi. Selma je zajedno sa Sofi Elkan, životnom saputnicom, u više navrata putovala po Evropi i Bliskom istoku. Posle jednog puta napisala je roman „Jerusalim“ sa kojim je postala i međunarodno poznata. Njenim najčuvenijim delima pripada „Čudnovato putovanje Nilsa Holgersona kroz Švedsku“ prvobitno zamišljeno kao udžbenik geografije u kojem jedan mali dečak proputuje celu Švedsku na leđima jedne guske. Nobelovu nagradu je dobila 1909. Nagradu je dobila za svoja dela jer je njima širila glas o Švedskoj po svetu. Prva je žena kojoj je uručena Nobelova nagrada. Godine 1914. izabrana je za prvog ženskog člana Švedske akademije. Bila je aktivna učesnica u borbi žena za dobijanje prava glasa i jedna je od osnivača Narodne stranke - Folkpartiet. Zanimljivosti - Godine 1992. postala je prva žena koja se našla na jednoj švedskoj novčanici. Tvrdi povez, 189 strana sa ilustracijama u boji, kao nova. Izdavač: VUK KARADŽIĆ BEOGRAD

Autor - osoba Kapor, Momo, 1937-2010 = Kapor, Momo, 1937-2010 Naslov 101 priča / Momo Kapor Vrsta građe kratka proza URL medijskog objekta odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1980 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Znanje, 1980 (Ljubljana : Delo) Fizički opis 444 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Mandić, Igor, 1939-2022 = Mandić, Igor, 1939-2022 Zbirka Biblioteka izabranih novela (Karton) Napomene Str. 5-28: Urbana mitologija u prozi Mome Kapora / Igor Mandić. Predmetne odrednice Kapor, Momo, 1937-2010 Književni fenomen Mome Kapora prisutan je u našoj književnosti vise od dve decenije. Jedan od najčitanijih naših pisaca, neobičnom neposrednošću i lakoćom osvaja pažnju čitalačke publike, pišući na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti naših vremena i njihovih protagonista. Kaporovo umeće fascinacije zasniva se na različitim znanjima i istančanim darovima opažanja i raščlanjavanja stvarnosti i oblika života, njegovih pojavnih formi i dubina. Svedočeći uvek iz vremena, Kapor našem vremenu dodaje njegovu zaboravljenu korensku povezanost koja u formama svakodnevnih gestova, pamćenja i likova oblikuje njegove junake i obeležava njihovu sudbinu. Kaporova pristrasnost kao pisca, od one je pristrasnosti koja je na strani čitaoca, na strani onih oblika oslobađanja od predrasuda koje bi da nas odvezu od emocija i čistote neposrednosti i bliskosti malih stvari i topline mitologija preživljavanja. Kaporov sentimentalizam i elegantna ironičnost su oblik odbrane od nerasudnih snaga sveta zla i života. Biografija Rođen je u Sarajevu 1937. godine od majke Bojane Kapor (devojačko Velimirović) i oca Gojka Kapora, njegov stric je bio Čedo Kapor. Otac Gojko Kapor je radio kao finansijski stručnjak u Sarajevu, gde je sreo svoju buduću suprugu. Zarobljen na početku rata kao rezervni oficir kraljeve vojske, odveden je u Nirnberg, gde je proveo pune četiri godine. 13. aprila 1941. za vreme bombardovanja Sarajeva pala je bomba na staru tursku kuću u kojoj su se sklonili Momova majka Bojana, Kaporova baka i mali Momo. Svi su poginuli osim Moma, koga je majka zaštitila legavši preko njega. O majci je Kapor znao vrlo malo, zato što se o njoj retko govorilo u porodici, verovatno zbog želje najbližih da dete zaštite, ne obnavljajući mu sećanje na preživljeni užas i ne produbljujući dodatnu traumu koju je nosio u sebi. Ratne godine Momo provodi u Sarajevu kod bakine sestre Janje Baroš, a otac ga godinu dana po završetku rata dovodi u Beograd. Po maturiranju Kapor se odlučuje za studije slikarstva. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića sa prosečnom ocenom 9,9. U vreme diplomiranja na Akademiji upoznaje gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Momo i Ana su se venčali 1964. i iz ovog braka rodile su se kćerke Ana Kapor (1964) i Jelena Kapor (1968). O tom vremenu Ana Pjerotić kaže: „Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri“. Veliku popularnost kod publike Momo Kapor stiče kroz tekstove Beleške jedne Ane, koje izlaze u časopisu „Bazar“. Godine 1972. Beleške jedne Ane izlaze i kao knjiga, u izdanju „Oekonomika Beograd, Beogradsko izdavačko-grafički zavod“. Kapora kao pisca otkrio je Zlatko Crnković, urednik poznate zagrebačke biblioteke „Hit“. Tako su u izdanju „Znanje Zagreb“ (biblioteka Hit) izašli bestseleri: I druge priče (1973), Foliranti (1974), Beleške jedne Ane (1975), Provincijalac (1976), Ada (1977), Zoe (1978), Od sedam do tri (1980), Una (1981). Kapor postaje jedan od zaštitnih znakova ove edicije. Pored velikog broja naslova, romana i zbirki priča, autor je i velikog broja dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeno je nekoliko dugometražnih filmova (Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda). Romani Una i Knjiga žalbi doživeli su ekranizaciju. Godine 1982. izlazi knjiga Onda, a zatim slede Sentimentalno vaspitanje (1983), Knjiga žalbi (1984), 011 (1988). Godine 1988. Momo Kapor se razvodi od Ane Pjerotić i iste godine se venčava sa Ljiljanom Todorović. Godine 1989. izlazi Istok-Zapad, a 1991. Halo Beograd. Godine 1992. izlazi Zelena čoja Montenegra, a 1995. Lero kralj leptira. Stvaralaštvo Moma Kapora može da se prati kroz nove naslove, među kojima se izdvajaju A Guide to the Serbian Mentality (2006), Dragi naši (2007), Ispovesti (2008), The Magic of Belgrade (2008). Poslednja knjiga Kako postati pisac objavljena je 2010. godine u izdanju Srpske književne zadruge. Prevođen je na francuski, ruski, nemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik. Dobrica Ćosić u svojoj knjizi „Prijatelji“, na stranicama 276. i 277. ovako opisuje detinjstvo i mladost Moma Kapora, na osnovu razgovora koji je sa njim vodio novembra 2002. godine: „Trinaestog aprila 1941. Nemci su bombardovali Sarajevo i pogodili zgradu ispod Trebevića u kojoj se bila sklonila Momčilova majka sa četvorogodišnjim sinčićem. U srušenoj kući svi su bili mrtvi. Momova majka je svojim telom spasla sina. Dečak se nekako izvukao iz ruševina, zakukao, pa zanemeo nad užasom, ne znajući kuda će. Našao ga je neki Rus, emigrant, lekar, sažalio se na njega i poveo ga u svoj stan. Prisvojio ga je, nije imao dece. Negovao ga je, voleo, zatrpavao igračkama da zaboravi majku i u belom mercedesu ga vozio po Sarajevu. Dečko je znao da mu je ime Momčilo, prezime nije znao. Prezime mu je dao dobar čovek Rus, krstio ga je Momčilo Hercegovac. Posle godinu dana života kod dobrog čoveka, Momčilo Hercegovac se razboleo od šarlaha, pa ga je spasitelj odneo u sarajevsku bolnicu. Tu ga je pronašla majčina tetka koga ga je godinu dana tražila po Sarajevu, obaveštena od nekog da je „jedno dete izašlo iz srušene kuće, odakle ga je neki čovek poveo sa sobom“. Kada je prezdravio od šarlaha, baba ga je odvela u svoju kuću i brinula se o njemu. Za Momčila Hercegovca brinuo je i Rus, koji se pridružio vlasovcima – saradnicima Nemaca, često ga posećujući s poklonima. Otac, koji je po povratku iz zarobljeništva, kao bankarski stručnjak, postavljen za načelnika u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu, zbog patriotske savesti i odgovornosti tek godinu dana posle rata došao je u Sarajevo da vidi sina. Prema sinu se odnosio patrijarhalno strogo i sve do smrti bio je nezadovoljan što mu se sin posvetio slikarstvu i književnosti, socijalnoj i životnoj neizvesnosti“. Ipak, na osnovu izvora Valerije Janićijević, koja je priredila do sada najpotpuniju biografiju Moma Kapora, objavljenu u okviru zbornika Pripovedač urbane melanholije, ovo sećanje Dobrice Ćosića nije sasvim tačno. Moma su posle bombardovanja, po sećanju njegovog ujaka Slavka Lučića, spasilačke ekipe odvele u bolnicu i razdvojile od ujaka koji je bio sa njim. U tom trenutku Moma je preuzeo pomenuti Rus, koji ga je već kroz nekoliko dana predao tetki - Janji Baroš. Istinitost ove verzije potvrđena je i sa nekoliko Kaporovih intervjua, kao i sa njegovom knjigom Ispovesti. Momo Kapor je bio član Senata Republike Srpske i Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske od 1996. godine. Poslednjih godina života bio je redovni kolumnista frankfurtskih Vesti. U Beogradu je živeo u Nebojšinoj 18 gde je 7. septembra 2013. postavljena spomen-ploča. Umro je u Beogradu, 3. marta 2010. godine na Vojnomedicinskoj akademiji, od posledica raka grla. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Dela Spisak dela Mome Kapora prema elektronskom katalogu NBS: Beleške jedne Ane, 1972. Foliranti, 1975. Provincijalac, 1976. Ada, 1977. Lanjski snegovi, 1977. Hej, nisam ti to pričala, 1978. Zoe, 1978. Skitam i pričam: putopisni dnevnik, 1979. 101 priča, 1980. Una: ljubavni roman, 1981. Onda, 1982. Sentimentalno vaspitanje, 1983. Knjiga žalbi, 1984. 011-Istok-Zapad, 1990. Halo, Beograd, 1990. Dama skitnica i off priče, 1992. Zelena čoja Montenegra, 1992. Blokada 011, 1992. 100 nedelja blokade, 1994. Lero – kralj leptira, 1995. Poslednji let za Sarajevo, 1995. Hronika izgubljenog grada, 1996. Od sedam do tri, 1996. Smrt ne boli: priče iz poslednjeg rata, 1997. Najbolje godine i druge priče, 1997. Uspomene jednog crtača, 1998. Ivana, 2001. Legenda o Taboru, 2002. Sanja, 2003. Čuvar adrese, 2003. Konte, 2003. Lep dan za umiranje, 2004. Dosije Šlomović, 2004. Ljubavne priče, 2004. Samac, 2004. Eldorado, 2005. Putopis kroz biografiju, 2006. A Guide to the Serbian Mentality, 2006. Dragi naši, 2007. Ispovesti, 2008. The Magic of Belgrade, 2008. Kako postati pisac, 2010. Nagrade „Oktobarska nagrada grada Beograda“, 1992. godine Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu 1993. godine Nagrada „Biblios“ Biblioteka „Vlada Aksentijević“ Obrenovac, 1994. godine „Nagrada Svetozar Ćorović“ za najbolju knjigu proze, Bileća, 1999. godine „Nagrada Laza Kostić“ za roman godine 2001 godine, Novi Sad „Nagrada Todor Manojlović“ za roman godine 2002. godine , Zrenjanin „Nagrada Bora Stanković“ za roman godine 2004. godine, Vranje Nagrada za životno delo, Udruženje književnika Srbije, 2006. godine Nagrada za životno delo, Srpska književna zadruga, 2008. godine „Nagrada Dejan Medaković“, Prometej, Novi Sad, 2009. godine „Nagrada Radoje Domanović“ za ukupan doprinos srpskoj književnoj satiri, 2009. godine „Zlatni bestseler“ i „Hit libris“ , nagrade koje dodeljuje RTS na kraju svake godine za najčitaniju knjigu (ukupno devet povelja). MG117 (N)

Autor - osoba Kekanović, Drago, 1947- = Kekanović, Drago, 1947- Naslov Večera na verandi : pripovijetke / Drago Kekanović Vrsta građe kratka proza Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1975 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Naprijed, 1975 (Čakovec : `Zrinski`) Fizički opis 182 str. ; 21 cm Zbirka Jugoslavenski pisci (Ppl. sa omotom) DRAGO KEKANOVIĆ VEČERA NA VERANDI Drago Kekanović (1947) mlad je prozaik, dramatičar, filmski i televizijski scenarist. Zbirka novela „Večera na verandi“ druga mu je objavljena knjiga proze (prva: „Mehanika noći, spisi“, Razlog 1971) Uz prozu, Kekanovića zaokuplja i dramska forma i to prvenstveno pisana za najmlađe medije: radio, televiziju i film. Tako je Radio-Zagreb izveo do sada tri Kekanovićeve drame, („Plaža“ 1967, „Kuća na padinama noći“ 1968, „Tihi Maksim“ 1972), a više je njegovih scenarija ekranizirano na televiziji i filmu. U kazalištu mu je izveden komad „Dio niz“ (Miniteatar, Osijek 1973). Kekanović se često ogledao u kratkoj priči. Objavljivao je u nizu časopisa i novina, a nagrađen je i prvom nagradom „Politikina“ natječaja za kratku priču 1975. Šest pripovijedaka sakupljenih u zbirci „Večera na verandi“ znače početak nove faze u Kekanovićevu pripovjedalaštvu. Nakon stanovitog lutanja pomalo metafizičkim prostorima (ubrajali su ga neki kritičari u generaciju uvjetno nazvanu „mladi hrvatski Borgesovci“), Kekanović se ovim prozama vraća temama svog zavičaja – Požeške kotline. Rezultira to sočnim pripovijedanjem bogatim, bezbrojnim, sjajno zapaženim detaljima koje Kekanović (rekosmo u početku – filmski i televizijski scenarist), služeći se često čisto filmskom tehnikom „reza“, slaže oblikujući jednu impresivnu atmosferu. Sve su ove pripovijetke povezane istim likovima, koji se čas provlače kao dijelovi pozadine, a čas iskaču silovito u prvi plan pripovjedačeve pažnje. Kako su isti i prostor događanja (jedno selo pod Papukom), te vrijeme radnje (pedesete-šezdesete godine ovog stoljeća), ova knjiga ima i neke karakteristike romana. Unutrašnja dinamika naizgled jednoličnih života Kekanovićevih likova – kradljivaca konja, bivših gazdi, učitelja gospodarstva, svinjara i strastvenih lovaca – opisanih specifičnim, pomalo „romantičkim“ realizmom, čini novele „Večere na verandi“ izuzetno živim i zanimljivim. DRAGO KEKANOVIĆ (Bratuljevci, Slavonska Požega, 1947), književnik, pripovedač, romansijer, pesnik, dramski pisac i scenarista. Školovao se u Požegi, Osijeku i Zagrebu (Jugoslavenski jezici i književnost i Komparativna književnost). Uređivao je Studentski list, Prolog, Polet, urednik i priređivač većeg broja zaboravljenih pripovedača u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta“. Najduže je radio kao urednik i dramaturg u ,,Dramskom programu“ TV Zagreb, odnosno HRT-u. Objavio je sledeće knjige: Svjetlost šuma (pesme, Osijek, 1965), Mehanika noći, spisi (priče, Zagreb, 1971), Večera na verandi (priče, Zagreb, 1975), Ledena šuma i druge kratke priče (Zagreb, 1975), Potomak sjena (roman, Zagreb, 1978), Ivanjska noć, (roman, Beograd, 1985), Panonski diptih, dvije pripovijesti (Zagreb, 1990), Riblja staza (roman, Sremski Karlovci, 1997), Američki sladoled, (roman, Zagreb, 1998, Sremski Karlovci, 1998), Na nebu, (priče, Sremski Karlovci, 2002); Veprovo srce (roman, Beograd, 2012, 2013); Usvojenje (novele, Sremski Karlovci, 2012, 2014), Izabrane priče (Sremski Karlovci, 2016) Napisao drame: Dionis (1975), Karneval cvrčaka (1980) i Esekerski zaljubljenici (1989). Autor je scenarija za filmove, TV serije i TV drame: Tena (1976), Priče za laku noć (1978), Hajdučki gaj (1991), Ispod crte (2005), Konjanik (2005) i Lea i Darija (2011). Pripovetke su mu prevođene na poljski (Zaglada, Krakov, 1985), engleski, nemački, ruski, španski, mađarski i slovenački jezik. Nagrade: „Sedam sekretara SKOJ-a“, „Oslobođenje“, „Politika“, „Mladost“, „Vladimir Nazor“, „Sava Mrkalj“, „Svetozar Ćorović“, Vitalova nagrada za knjigu godine (2013) – „Zlatni suncokret“, „Borisav Stanković“, „Dušan Vasiljev“, „Branko Ćopić“, „Grigorije Božović“, „Danko Nikolić“ i „Andrićeva nagrada“. Živi u Zagrebu. MG108

Autor - osoba Kupareo, Rajmund Naslov Balada iz Magallanesa / Rajmund Kupareo ; [crteži Ružica Dešković] Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski Godina 1978 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Dominikanska naklada Istina, 1978 Fizički opis 129 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Dešković, Ružica Grassi, Fran Zbirka Tragovi svjetla ; knj. 2 (Broš.) Napomene Nekoliko riječi o piscu / Fran Grassi : str. 123-129 Čitalac će više puta na ovim stranicama naići na spominjanje hrvatskih iseljenika u Južnoj Americi. U pripovijeci „Balada iz Magallanesa“ posljednjoj u knjizi, koja je dala naslov cijeloj zbirci, pisac doživljuje neposredan susret ne samo s još živim našim zemljacima koji su, pritisnuti nuždom, napustili djedovska ognjišta i domovinsko tlo i pošli u potragu za boljim životom, nego i s onima koji već davno u tuđoj zemlji snivaju vječnim snom. Hrvatski natpisi na grobovima koje je posjetio, prisjetili su ga domovine razasute po svijetu. Nijemi razgovor s križevima nad glavama pokojnika bio je uzbudljiviji od sastanaka i saobraćanja s iseljenicima koji su još u životu. Pisac se ne plaši transponiranja tih utisaka u umjetničku zbilju i preuzima na sebe odgovornost ako ga zbog toga netko obilježi oznakom „romantik“. Književni izraz Kupareov nije opterećen fabuliranjem ni suvišnim uopćavanjem. Korijenje svih njegovih priča leži u vlastitom doživljaju. Ta osobina, prisutna još u prvoj njegovoj većoj prozi („U Morskoj kući«), ostaje kao stalni stilogeni elemenat piščeva cjelokupnog pripovjedalačkog djela. Ako tome dodamo lirizam, koji kao osobna životna odrednica daje obojenost ovim stiliziranim preživljavanjima, istakli smo još jednu osobitost Kupareova pripovijedanja i ono što ga čini prepoznatljivim. Rajmund Kupareo (krsnim imenom Luka) (Vrboska, Hrvatska 16. studenog 1914. – Zagreb, 6. lipnja 1996) bio je hrvatski svećenik, sveučilišni profesor, pjesnik, teološki pisac, esejist, skladatelj, prevoditelj, nakladnik i redovnik dominikanac. Pisao je na hrvatskom, češkom, latinskom i španjolskom jeziku. Djelovao je nekoliko desetljeća u Čileu. U svojem filozofijskom radu, Kupareo je zaokupljen dubokim smislom i svrhom umjetnosti. Životopis Rodom je s otoka Hvara, a potječe iz stare srednjodalmatinske plemićke obitelji, podrijetlom s otoka Šolte i Splita. Godine 1930. stupio je u Dominikanski red u Dubrovniku, a 1937. godine zaređen je za svećenika u Splitu. Za svoju svećeničku službu odabrao je geslo: „S Njim trpimo, da se s Njim i proslavimo“ (Rimljanima 8, 17). Diplomirao je 1939. godine na Visokom filozofsko-teološkom učilištu Dominikanskoga reda u Dubrovniku. Uređivao je mjesečni časopis Gospina krunica za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U istom razdoblju studirao je na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu gdje je postao profesorom talijanskoga jezika i književnosti (15. listopada 1943) i profesorom etike i estetike (19. ožujka 1944). Surađivao je s Alojzijem Stepincem, kojemu je bio i nakladnik. Od 1941. godine upravljao je Dominikanskom nakladom Istina. Za to je vrijeme obnašao službu kapelana u Trnju. Padom NDH smatrao je da ne mora bježati pred partizanima te se nije zaputio prema Bleiburgu. Utoliko više što je računao na znance i prijatelje Židove kojima je spasio život, na način da im je davao lažne potvrde o krštenju i vjenčanju, da bi mogli pobjeći Gestapu i otići u Švicarsku. Godine 1947. protiv svoje volje bio je prisiljen emigrirati iz Hrvatske. Otišao je u Olomouc u Češku, gdje je magistrirao teologiju. Potkraj 1947. i tijekom 1948. zatekao se u Španjolskoj, zajedno sa skupinom od pedesetak Hrvata, među kojima su većinu činili studenti, a ostali su bili svećenici i intelektualci raznih zvanja. Kupareo je zajedno s franjevcem Brankom Marićem dao ideju za osnivanje Zajednice Hrvata u Španjolskoj (Union Croata en Espańa). Zajednica je osnovana 23. lipnja 1948. u franjevačkom samostanu San Francisco Grande u Madridu, a Kupareo je bio među odbornicima. Dominikanske starješine ga narednih godina šalju diljem svijeta; u tom razdoblju objavljuje knjižicu Pasión de Cristo: Poema sacro en cinco misterios (Madrid, 1949., knjiga od 86 stranica). Naposljetku dolazi u Čile, gdje je dobio zadaću sudjelovati u obnovi Čileanske dominikanske provincije. Na poziv Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu (Pontificia Universidad Católica de Chile) 1950. godine dolazi predavati estetiku i aksiologiju na tamošnjem Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti. Iduće, 1951., godine na istom sveučilištu je doktorirao, disertacijom pod nazivom Ars et Moralis. Na istom je sveučilištu bio dekanom (u dva navrata) i prorektorom. Predavao je nekoliko predmeta na Papinskom katoličkom sveučilištu: dogmatiku na Instituto Familiar, eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago, katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji. Uređivao je časopise El mundo católico i Anales de la Facultad de filosofia y ciencias de la educación, a pokrenuo je časopis za filozofiju umjetnosti Aisthesis. 1964. godine pokrenuo je na Filozofskom fakultetu Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu Centro de Investigaciones Estéticas, koji danas djeluje pod imenom Instituto de Estetica.[3] Godine 1971. vratio se u Hrvatsku nakon što je pretrpio moždani udar. Boravio je do smrti u dominikanskom samostanu na Koloniji (Kontakova 1), gdje je nakon stanovitoga oporavka razvio vrlo plodnu spisateljsku djelatnost. Kao profesor emeritus Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu, istodobno nastavlja na španjolskom jeziku objavljivati radove u čileanskom filozofskom časopisu Aisthesis, kojega je sam bio pokrenuo u svojem čilanskom razdoblju. Zadnji od tih radova na španjolskom jeziku je La Belleza y el Arte, objavljen 1995. godine. Od 1960. član je The American society for Aesthetics (Cleveland, Ohio). Od 1985. godine inozemni je član Čileanske akademije (Instituto de Chile). 30. travnja 1995. godine predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Iste godine dobio je i Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području književnosti. Djela Za života je objavio 25 knjiga svojih djela. Od tog je devet znanstvenih rasprava o estetici na hrvatskom, latinskom i španjolskom jeziku, a 14 je knjiga drama, pjesama, pripovjedaka i romana na hrvatskom, češkom i španjolskom jeziku. Neka djela su mu prilagođena kao radio-drama, kao Baraban iz 1943., koji je 1944. izveden na Hrvatskom krugovalu. Objavio je i hrvatski prijevod autobiografije sv. Male Terezije Povijest jedne duše. Književnost Pjesme i psalmi, (zbirka pjesama) Šibenik, 1939. U morskoj kući, 1940. Jedinac, 1942. Baraban, Zagreb, 1943. Magnificat, 1943. Pasión de Cristo, Madrid, 1949. Sliepo srdce - Gluma u dva čina, Zagreb, 1944. Nad kolievkom srdca, (zbirka pjesama) Zagreb, 1945. Nad rijekama, (zbirka pjesama) Madrid, 1948. Blagoslov zvijezda, Hrvatska revija, Buenos Aires, 1961. (izbor iz prve tri zbirke pjesama)[8] Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978.[9] Pjesme, izbor 1930-1980, Zagreb, 1980. Umjetnik i zagonetka života – ogledi iz estetike, Zagreb, 1982. Můj malý žaltář, Tišnov, Češka, 1982, 1988. i 2009. Prebivao je među nama (misteriji-drame: Porođenje, Muka Kristova i Uskrsnuće), Zagreb, 1985. Govor umjetnosti: ogledi iz estetike, Zagreb, 1987. Čežnja za zavičajem: pripovijesti, Zagreb, 1989. Sabrane pjesme, Zagreb, 1992. Čovjek i umjetnost: ogledi iz estetike, Zagreb, 1993. Svjetloznak (rekapitulacija pjesništva, životopis i bibliografija), Varaždinske Toplice, 1994. Kupareov psaltir Kupareove božićnice Božić u srcu ljeta, pripovijest iz Gospine krunice, prosinac 1941. Božićna idila, pripovijest iz Crkve u malom, prosinac 1984. Izabrana djela, Zagreb, 2005. (Stoljeća hrvatske književnosti, 77) Balada o Gospinim pčelama: izabrane pjesme, Zagreb, 2014. Znanstveno-pedagoška djela Estetička aksiologija (El Valor del Arte - axiologia estetica, Santiago de Chile, 1964., hrv. prijevod 2020.)[10] Creaciones Humanas - 1. Poesia, Santiago de Chile, 1965. Creaciones Humanas - 2. Drama, Santiago de Chile, 1966. Um i umjetnost: eseji, Zagreb, 2007. Mrežno dostupne rasprave iz estetike Osnovne crte Tomine teorije umjetnosti, Crkva u svijetu (Split), IX (1974.) 2, str. 186-191. Estetski antropologizam, Bogoslovska smotra (Zagreb), XLIV (1974.) 2-3, str. 239-246. Literarne primjedbe uz Tomin pojam strasti, Obnovljeni život (Zagreb), XXX (1975.) 4, str. 361-368. Zagonetnost osjećaja krivnje u djelima Franza Kafke, Bogoslovska smotra, XLVI (1976.) 3, str. 269-275. Drama ljudske ljubavi. Bertold Brecht, Obnovljeni život, XXXI (1976.) 5, str. 458-468. Vrag u djelima F. M. Dostojevskog, Obnovljeni život, XXXII (1977.) 5, str. 433-443. Predstavnici religija u djelima Ive Andrića, Obnovljeni život, XXXIII (1978.) 4, str. 300-312. Ironija u službi čovjeka : Premišljanja uz čitanje „Sabranih djela“ Meše Selimovića, Obnovljeni život, XXXIV (1979.) 3, str. 255-270. Antologije u kojima su objavljene njegove pjesme Il melograno: lirica croata contemporanea, prir. Luigi Salvini, Zagreb, 1942. Antologija hrvatske lirike, prir. Franjo Trogrančić, Rim, 1953. Pod tuđim nebom, prir. Vinko Nikolić, Buenos Aires, 1957. Poeti croati moderni, prir. Franjo Trogrančić, Milano, 1965. Hrvatska duhovna lirika, prir. Đuro Kokša, Rim 1968. Iz hrvatske marijanske lirike, prir. Renata Piličić i Ivanka Rukavina, Zagreb, 1971. Hrvatska iseljenička lirika, prir. Lucijan Kordić, Rim, 1974. Ich möchte Mauern durchschreiten. Gebete osteuropäischer Christen, prir. Rudolf Bohren, Freiburg im Breisgau : Herder, 1985. Poezija blagdanskom trenutku, prir. Pavao Crnjac, Zagreb, 1985. Poezija zajedničkoj radosti, prir. Pavao Crnjac, Zagreb, 1986. U sjeni transcendencije, prir. Neven Jurica i Božidar Petrač, Zagreb, 1987. i 1999. Pjesme Mariji, prir. Pavao Crnjac, Zagreb, 1987. Duša duše hrvatske : novija hrvatska marijanska lirika, prir. Neven Jurica i Božidar Petrač, Mostar, 1988. Šimun Šito Ćorić, 45 hrvatskih emigrantskih pisaca, Zagreb, 1991. antologija hrv. pjesništva 2. pol. 20. st. priređivača Stijepa Mijovića-Kočana „Skupljena baština“, Zagreb, 1993. antologija hrvatske iseljeničke poezije „Cvrčak u boriku“ Ante Selaka, Zagreb, 1996. Kip domovine : antologija hrvatske rodoljubne poezije XIX. i XX: stoljeća, prir. Božidar Petrač, Zagreb, 1996., 1998. i 2001. antologija „Lirika Velikog petka“ Ante Stamaća, 1998. rukoveti hrv. rodoljubnog pjesništva „Mila si nam ti jedina...“, 1998. Pod nebom Bleiburga (Antologija hrvatskog pjesništva o Bleiburgu), prir. Vinko Grubišić i Krešimir Šego, Međugorje, 1998. Majci, Kraljici mira : antologija hrvatske marjanske lirike, prir. Božidar Petrač, Zagreb, 1998. Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas : antologija, prir. Božidar Petrač, Zagreb, 2000. Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas : antologija, prir. Božidar Petrač, Zagreb, 2001. Pjesni Hvara : od Marulića do Šoljana, prir. Nikša Petrić, Zagreb, 2003. Vječne pjesme hrvatske ... : XX. stoljeća, prir. Miroslav Slavko Mađer, Vinkovci, 2004. Naša velečasna maslina, prir. Mladen Vuković, Split, 2006. Antologija hrvatskoga pjesništva : od davnina pa do naših dana, prir. Ante Stamać, Zagreb, 2007. Krist u hrvatskom pjesništvu : od Jurja Šižgorića do naših dana : antologija duhovne poezije, prir. Vladimir Lončarević, Split, 2007. Molitvenik hrvatskih pjesnika : vijenac molitava, Zagreb, 2008., prir. Josip Brkić 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti, prir. Romeo Mihaljević, Zagreb, 2009. Dobrojutro more / 14. pjesnički susreti u Podstrani, izbor Jakša Fiamengo, Podstrana, 2010. Velebit u hrvatskom pjesništvu, prir. Ana Lemić i Stjepan Sučić, Gospić, 2014. Fr. Rajmund je jedan od važnijih predstavnika hrvatskoga pjesništva katoličkoga nadahnuća među koje se ubrajaju: dr. Gjuro Arnold (1853. – 1941.), otac Jovan Hranilović (1855. – 1924.), dr. Marin Sabić (1860. – 1923.), dr. Velimir Deželić stariji (1864. – 1941.), Silvije Strahimir Kranjčević (1865. – 1908.), msgr. dr. Ivan Evanđelist Šarić (1871. – 1960.), otac Milan Pavelić (1878. – 1939.), don Nedjeljko Subotić (1882. – 1950.), don Izidor Poljak (1883. – 1924.), dr. Ljubomir Maraković (1887. – 1959.), dr. Petar Grgec (1890. – 1962.), dr. Josip Andrić (1894. – 1967.), dr. Cvite Škarpa (1898. – 1968.), dr. Ilija Jakovljević (1898. – 1948.), Antun Branko Šimić (1898. – 1925.), dr. Branko Storov (1899. – 1945.), Sida Košutić (1902. – 1965.), Đuro Sudeta (1903. – 1927.), Ivo Horvat (1903. – 1994.), Nikola Šop (1904. – 1982.), dr. Ton Smerdel (1904. – 1970.), Gabrijel Cvitan (1904. – 1945.), fr. Gašpar Bujas (1906. – 1963.), dr. August Đarmati (1906. – 1981.), Ivo Lendić (1908. – 1982.), Mira Preisler (1908. – 1982.), don Jeronim Korner (1909. – 1976.), Srećko Karaman (1909. – 1964.), Vinko Nikolić (1912. – 1997.), Ante Jakšić (1912. – 1987.), Branko Klarić (1912. – 1945.), fr. Janko Bubalo (1913. – 1997.), fr. Serafin Mičić (1913. – 2002.), Viktor Vida (1913. – 1960.), don Aleksa Kokić (1913. – 1940.), fr. Lucijan Kordić (1914. – 1993.), Vinko Kos (1914. – 1945.), Jakša Ercegović (1918. – 1945.) i Luka Brajnović (1919. – 2001.). Nagrade i priznanja 1959.: počasni doktorat iz filozofije Papinskoga sveučilišta u Čileu scientiae et honoris causa 1971.: prvi Hrvat koji je naveden u prvom izdanju Who is Who in the World (izdano u Chicagu 1971.) 1978.: zaslužni profesor (professor emeritus) Likovne akademije 1985.: postaje član Čileanske akademije znanosti i umjetnosti 1995.: Nagrada Vladimir Nazor za književnost 1996.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1996.: Red Danice hrvatske s likom Markom Marulica za iznimni doprinos hrvatskoj kulturi 1997.: Komendator reda Bernardo O`Higgins, najviše čileansko državno odličje koje se dodjeljuje strancima Spomen Danas ulica u Starom Gradu na Hvaru nosi ime po njemu. Na trgu u Vrboskoj ispred Gospine crkve-tvrđave 26. rujna 2014. otkriveno je njegovo poprsje, rad kipara Kuzme Kovačića, a na obali u Vrboskoj, na obiteljskoj kući u kojoj je Kupareo proveo djetinjstvo, 26. rujna 2014. otkrivena mu je spomen-ploča. Dana 23. studenoga 2017. na Institutu za estetiku Čileanskog papinskog katoličkog sveučilištu u Santiagu svečano je otkriveno njegovo poprsje (bista), također rad kipara [Kuzma Kovačić|Kouzme Kovačića]. MG129 (N)

Izdavač: Buybook, Sarajevo Broj stranica: 110 Povez: meki Godina izdanja: 2017. Zemlja porekla: Bosna i Hercegovina Priče u ovoj knjizi odvešće vas na putovanje kroz žensko, odnosno emotivno iskustvo. Autorka vam predstavlja galeriju junakinja kod kojih možda postoji razlika u starosnoj dobi, društvenom statusu i vremenu u kojem su živele ili još uvek žive, ali ih povezuje patrijarhat po kojem su formirane i usamljeni pokušaj iskoraka van uobičajenog. Davne 1999. godine Adisa Bašić objavila je svoju prvu zbirku poezije Havine rečenice, a potom slijede još tri: Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu i Motel neznanih junaka. Prevashodno pjesnikinja, Adisa Bašić odlučila je ispisati priče o ljubavima i brakovima - temama koje su već niz godina fokus njenog interesiranja. Dakle, prva knjiga proze Adise Bašić A ti zaključaj objavljena je 2017. godine u Izdavačkoj kući Buybook, u ediciji Savremena bh književnost. * Riječ kritike – Autorica Adisa Bašić progovara, kako je zapisala Dženedina Mušanović na stranici metafizičarke malih stvari, o temama kao što su preljuba, ubistvo, porodični odnosi, neostvareno majčinstvo, nasilje nad ženama, ženska (ne)solidarnost, udaja za “drugu vjeru” i sl. Bašić nam predstavlja niz protagonistica različitog društvenog statusa, karaktera, različite starosne dobi i navika koje, ipak, imaju nešto zajedničko: patrijarhalnu matricu po kojoj se vladaju i žive svoje živote u patrijahalnim brakovima i vezama. Tek poneka od njih (Gospava, Marija, Arnela) uspijevaju izaći izvan zadatih okvira i predodređenih uloga. Iako su priče fokusirane na ženske likove i žensko iskustvo unutar patrijarhalnog okruženja, ni muški likovi i utjecaj patrijarhata na njih, kao njegove nosioce, nisu izostavljeni ni zapostavljeni. Dvije priče uvjerljivo i realno prikazuju problematičnost patrijarhalnih normi i za muškarce, a to su: Emira i Bračni razgovori. Iako šturo opisani i bez dublje psihološke karakterizacije, jer sama forma to i ne dozvoljava, i ženski i muški likovi su autentični i realistični kao da ste se s njima upravo pozdravili u prodavnici, mahnuli im s balkona ili nasuli još jednu šoljicu kafe ... Kako stoji u podnaslovu, zbirka sadrži priče o ljubavima i brakovima. Radi se o sedamnaest priča pisanih u kratkoj formi. Priče su pisane jednostavno, “pitke” su, brzo se čitaju, savršene za one koji/e vole čitati, ali ne baš obimna djela. Sveznajući pripovjedač ili pripovjedačica donosi priče koje su nam svima dobro poznate iz naših mahala, a nemali broj ih je i proživio ... Priče su emotivno obojene, dirljive, tužne, ali istovremeno duhovite i humoristične. Razvoj događaja u svim pričama “teče” uvijen u svakidašnji život i baš kad pomislite da će fabula uznapredovati, da će se data situacija razvijati dalje, vi ste već na posljednoj stranici priče koja je najčešće otvorenog kraja bez pompezne završnice, bez velikih i teških riječi. Još jedna uvjerljiva i dojmiljiva karakteristika ovih priča jeste što se autorica ne ustručava nazvati stvari onakvima kakve jesu i ne bježi od potrebnog opisa ljudskog tijela i tjelesnih potreba koje su mnogima degutantne i smatraju da im nije mjesto u finoj književnosti, pogotovo onoj koju potpisuje žena. – zapisala je, između ostalog, Dženedina Mušanović na portalu – metafizičarke malih stvari ** Riječ kritike - Svi ženski likovi Adise Bašić, pogotovo oni iz treće životne dobi, s papira uskaču u život. Toliko su neizmišljeni i autentični! Neke od priča iz ovog rukopisa bez ikakve prepravke mogu poslužiti i kao sinopsis za kratki igrani film. Autorica je ovom knjigom proze znalački sondirala bosanske mahale i njihov karakteristični poj i bilo. S darom, talentom i humorom koji je njen zaštitni znak. – Goran Samardžić ** Riječ kritike – Tamo gdje je pokazivanje osjećaja čin slabosti i sramote, ljubav pod kožom podivlja; kao kakva zapuštena biljka u nama naraste toliko da nas protjera iz vlastitog tijela. Takvi su brakovi mnogih naših očeva i majki, tihi i nevidljivi, povinovani redu koji su stoljećima uspostavljali naš palanački duh i naša sirota, traljava istorija… O braku, o dvoje u patrijarhalnom društvu Adisa Bašić piše nježno, baš onako kako i treba u dobroj književnosti. Ona razumije i nesreću i nesretnika, a pričajući o njima ne prestaje se diviti životu. – napisao je o knjizi „A ti zaključaj“ književnik Almin Kaplan ** Riječ kritike – Autorica tvrdi da su ovo tužne humoreske o ljubavi. Ova kritičarka kaže da su to dirljive i duhovite priče o nadi u beznađu, priče o tome kako su ljudi i ljubav prekrasno nepredvidljivi i kompleksni. Nakon čitanja ove knjige više nikada nadu i ljubav nećete uzimati zdravo za gotovo – zapisala je Andrea Lešić, književna kritičarka. MG81 (N)

Autor - osoba Sijarić, Ćamil Naslov Sablja : izbor pripovjedaka / Ćamil Sijarić ; [izbor, predgovor i pogovor Sreten Asanović] Vrsta građe kratka proza ; odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1969 Izdavanje i proizvodnja Titograd : Grafički zavod, 1969 (Titograd : Grafički zavod) Fizički opis 319 str. ; 19 cm Drugi autori - osoba Asanović, Sreten Zbirka ǂBiblioteka ǂ`Luča` / Grafički zavod, Titograd ; 29 (Broš.) Napomene Sudbinska vezanost za zavičaj: str. 7-13 Činjenice o pripovjedačevu životu i djelu: str. 315-318 O samom izboru: str. 319-[320]. Predmetne odrednice Sijarić, Ćamil, 1913-1989 U mnoštvu književnih djela, koje je Sijarić ponudio čitaocima u svom plodonosnom stvaralačkom radu, putopisi zauzimaju značajno mjesto. Iako putopisima Ćamil Sijarić nije privukao toliku pažnju, koliko je to postigao romanima i pripovijetkama, neosporna je činjenica da se i putopisni tekstovi ovog autora mogu svrstati u djela od iznimne umjetničke vrijednosti koja plijene jednostavnošću izraza i visokopoetskim jezikom kojim su napisana. Prvi putopis Ćamila Sijarića, Zapisi o gradovima, nastaje 1970. godine,i sadrži tekstove o gradovima Bosne, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i dr. Nakon ovog putopisa Sijarić će napisati Oslobođeni Jasenovac (1983) i Herceg-Bosno i tvoji gradovi (1986). Putopis Oslobođeni Jasenovac, za razliku od druga dva putopisa koja se temelje na zapisima o ljepotama mnogih gradova koje je pisac obišao, ne priča o ljepoti. Ovaj putopis svjedok je stradanja u logoru Jasenovac. Sam ton kojim je pisan ovaj putopis počiva na osjećaju nemoći pred zlom i tužnim ljudskim sudbinama. Posljednji putopis Ćamila Sijarića, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, sastoji se od ponovljenih tekstova iz prvog putopisa. Ovim putopisom obuhvaćeni su svi tekstovi koje je Sijarić napisao o bosanskohercegovačkim gradovima. Opisivanje svojih putovanja Sijarić boji istom strašću i istim temperamentom kojim je obojeno njegovo cjelokupno stvaralaštvo i književni rad. I u putopisima pronalazimo njegov jednostavni, a ujedno toliko poetički jezik koji Ćamilove putopisne tekstove ne udaljava mnogo od savršene pripovijetke s izrazitom umjetničkom vrijednošću. Iako se putopisi mogu smatrati prelaznim žanrom od publicističkog ka književno-umjetničkom stilu, Sijarićevi putopisi brišu sve veze s publicističkim, s onim što je u vezi s navođenjem činjenica, s izvještavanjem i analiziranjem. Putopisi Ćamila Sijarića odišu čarolijom i maštom u kojoj je autorova kreativnost i dosjetljivost dosegla vrhunac. Prateći stvarne događaje i stvarne ljude koji su nekada živjeli na nekom prostoru i one koji još uvijek tu obitavaju, Sijarić piše intimnu historiju čineći da svaki grad koji opisuje postane tako blizak i tako „svoj“ svakom onom ko čita ili sluša tekstove o gradovima Bosne, Hrvatske, Srbije i dr. Zapisi o našim i susjednim gradovima U Zapisima o gradovima, prvoj zbirci putopisnih tekstova, Sijarić je pisao o gradovima Srbije: Leskovcu, Zemunu, Šabcu i drugim. Najzanimljivije tekstove Sijarić je ponudio o gradu Beogradu, o njegovim dijelovima – naseljima, o smjeni starog novim. Ćamil Sijarić je bio čovjek koji je poštovao sva ono što je naslijeđeno od predaka, divio se starim čaršijama i atmosferi koja je vladala u njima. Pišući o beogradskoj Skadarliji, kao stjecištu pisaca, pjesnika, glumaca i svih drugih boema iz beogradskog društva, Sijarić jasno stoji na strani starog, naslijeđnog nauštrb novom. Za Skadrliju Sijarić kaže da je to dio grada u kojem je, koliko – toliko, očuvan stari duh. Iako više nama onih istih ljudi koji su punili skadarlijske kafane i koji su započinjali razgovore o mnogo čemu, u Skadarliji su ostali svirači koji i sada, kao ljudi u poznim godinama, održavaju duh jednog prošlog doba. Ponekad, dok priča o nekom gradu koji posjećuje, Sijarić se vraća u svoju prošlost, u dane mladosti povezujući svoje lične uspomene i subjektivni dojam s onim što zatiče u gradu u koji dolazi. Leskovac, grad na Južnoj Moravi, Sijarić opisuje uspoređujući moderni Leskovac s Leskovcem kakvog ga on pamti iz ranih đačkih dana. Sve se mijenja, i ljudi, i građevine, i duh grada, samo stari kipovi mogu posvjedočiti o vremenima koja su prošli i o događajima koji su već odavno zaboravljeni i prepušteni prošlosti. Zanimljive tekstove Ćamil Sijarić donosi i o hrvatskim primorskim gradovima. Dopadljivost putopisa iz južnijih predjela ugleda se upravo u tom duhu koji odiše bjelinom, mirisom mora, pijeska i kamena. Svaki dolazak u novi grad kod pisca budi znatiželju. Koliko god puta se vraćao istom gradu, svaki taj povratak obojen je dozom neizvijesnosti pred onim sto predstoji. Svaki novi dolazak jednak je prvom susretu, a prvi susreti ostaju pohranjeni duboko u pamćenje i, u Ćamilovom slučaju, prenesini na papir. Vrijeme je jedna od glavnih Sijarićevih preokupacija. Prolazeći, ono ostavlja traga na čovjeku, kamenu, zemlji. Putopis Zapisi o gradovima sadrži tekstove čija je tematika različita. U svakom od tekstova Sijarić piše o nekom od gradova, ali je piščev fokus varira od teksta do teksta. U nekim tekstovima Sijarićeva preokupacija su građevine, pa donosi niz legendi i priča koje su u vezi s nastankom tih velelepnih zdanja. Često, piščevu pažnju okupiraju ljudi, vrli pojedinci koje bilježi historija ili slučajni prolaznik koji se po nečemu učinio zanimljivim piscu. Neki od gradova o kojim Sijarić piše imali su slavnu prošlost, pa je u tom slučaju piščev akcenat na pohodima i osvajanjima. Bez obzira o kojim elemnetima grada pisao, Sijarić nastoji sažeti sve ono što jedan grad pruža i to pretvoriti u priču. Kontrast stradanja i ljepote Nakon putopisa Zapisi o gradovima, Ćamil Sijarić piše putopis Oslobođeni Jasnovac. Ovaj putopis Sijarić piše na fonu stradanja koje je kao životni pratilac prisiljavalo ljude u svim vremenima da se njime bave; ne samo pisci nego i filozofi, teolozi, likovni umjetnici. U svom književnom djelu Ćamil Sijarić umješno obrađuje veliku temu stradanja i patnji u njihovoj punoj formi. Suština literature koju je ispisivao, rasvjetljavanje je čovjeka. U putopisu Oslobođeni Jasenovac, Sijarić evocira epizodu Drugog svjetskog rata. Posljednih dana aprila 1945 godine, neposredno po oslobođenu logora Jasenovac, Sijarić je pošao tamo, kako sam kaže, da opiše to što će vidjeti. Iako je sa sviješću o stradanju i ljudskom zlu otišao u Jasenovac, ono što je tamo doživio ostavilo je jak dojam na pisca. Za razliku od druga dva putopisa koje Ćamil Sijarić piše u duhu lirkog, ovaj putopis odiše teškim realističnim manirom. Upravo je tema o kojoj piše nametnula autorov stil. U putopisima Zapisi i gradovima i Herceg Bosno i tvoji gradovi, Sijarić pribjegava fikciji, unoseći duh imaginarije i mašta. Suprotno navedenim putopisima, Oslobođeni Jasenovac počiva na fakciji, pisac navodi činjenice doslovno onakve kakve su, ne uljepšava. U Jasenovcu je bilo nemoguće uljepšati. Jezovita slika smrti predstavljna je tako živo, tako opipljivo. Iako se pišući suprotstavlja zlu, Sijarić ne moralizira, samo prenosi sliku onog što je vidio, a na čitaocima je da sami donesu vlastiti sud. Čitajući zapise iz Jasenovca, imamo dojam da pisac na momnete nije mogao naći način, niti sredstvo kojim bi izrazio strahote ljudskog stradanja. Pred ljudskim zlom, jezik je ostao nemoćan. Sve dojmove gradovima koje posjećuje u Bosni, Sijarić je sakupio i zbirku Herceg-Bosno i tvoji gradovi, koja izlazi 1986. godine i sadrži mnogo ponovljenih tekstova iz prethodnog Sijarićevog putopisa. Posjećujući Sarajevo, vezirski Travnik, utvrdu Bobaovac, gradove na Drini, hercegovačke vrleti, Sijarić kompletira priču o Bosni i Hercegovini, o njenom postanku i historiji. Pažnju Ćamila Sijarića zaokupljaju gradovi, gradske tvrđave i utvrde. Sijarić piše o gradu obuhvatajući vremenski period od njegovog nastanka do modernog doba. Pišući o gradovima kroz koje prolazi i koje s namjerom posjećuje, Sijarićeva indirektna preokupacija je historija mjesta, odnosno grada koji pohodi. Bosanski putopisi Ćamilovi ne izdvajaju se ničim posebno od ostalih; tu su gradovi; tu je njihova prošlost, historija, samo što su to gradovi prepuni historije; a ta historija je prepuna lica i naličja, ili jednostavno likova koji i današnji lik određuju. Moglo bi se slobodno reći da su putopisi Ćamila Sijarića jedna mala enciklopedija bosanskih gradova. Pišući o postanku gradova, Sijarić nerijetko spominje njiihove utemeljitelje i legende koje se prenosi s koljena na koljeno, a nastale su istovremeno s nastankom grada. Vremenska dimenzija je od neprocjenljivog značaja za putopisne tekstove Ćamila Sijarića jer on ne putuje samo kroz prostor, od grada do grada, nego je njegovo putovanje dublje – njegova osnovica je vrijeme: i ono što je prošlo, ono što traje i ono što dolazi. Za Sijarića prostor nije dimenzija koja je neophodna za umjerničko stvaranje. Odrednica i temelj svakog njegovog putopisnog teksta je vrijeme jer je vremenski okir taj koji nameće o čemu će autor pisati, na koliko će činjenica fokusirati svoju pažnju. Svaki od Sijarićevih gradova karekteriziraju određeni momenti koji su smješteni u vrijeme i od značaja tih momenata zavisi i to na kojem će se vremenskom periodu u postojanju jednog grada autor najduže i najposvećenije zadržati. Tekstovi o gradovima Ćamila Sijarića ne zasnivaju se samo na onom što je pisac vidio ili doživio prilikom posjete nekom od gradaova. Njegovi putopisi potkrijepljeni su historijskim podacima do kojih je pisac došao istržujući i čitajući o gradu u koji putuje, neposredno prije dolaska u isti. O gradu o kojem piše, Sijarić zna mnogo. Do nekih saznanja pisac dolazi neposredno, putem čula. Ono što ga je dojmilo, bilo da je vidio, omirisao ili pak osjetio, predstavlja autorovu unutarnju, subjektivnu spoznaju. Subjektivna spoznaja nadograđena historijskim činjenicama, koje se temelje na objetivnom prezentiranju minulog vremena, predstavlja idealnu podlogu autorovoj mašti koja će iznjedriti tekst o gradu koji je mnogo više od zapisa. To je priča, gotovo pjesma o gradovima, o ljepoti i životu. U zavisnosti od toga o kojem gradu i o kojoj regiji piše, Sijarić poseže za narodnim folklorom, pa njegovi tekstovi obiluju srpski narodnim pjesmama, svedalinkama, različitim izrekama i legenda. Svjesatn činjenice da jedan grad sačinjavaju njegovi žitelji, Sijarić ne preza pred navođenjem mnogobrojnih narodnih umotvorina. Intertekstualnost i intermedijalnost upravo su ti maniri koji jačaju tekst Ćamila Sijarića čineći ga ubjedljivijim i stvarnijim. Jer, šta je bosanska čaršija bez sevdalinke, šta su stare utvrde poput Bobovca i Jajca bez priča o viteštvu i junaštvu podanika kralja Tvrtka, Tomaša, Herceg Stjepana? Ćamil Sijarić je rođen 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjaluci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista «Glas» i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo je prešao 1947. godine, radio u redakciji lista «Pregled». Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji «Zadrugara». U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do odlaska u penziju 1983. godine. Umro je 6. decembra 1989. godine. Djela «Ram bulja», 1953. pripovijetke, «Naša snaha i mi momci», pripovijetke, «Bihorci», roman, Sarajevo, 1956, «Kuću kućom čine lastavice», 1962, pripovijetke, «Sablja», 1969. pripovijetke, «Putnici na putu», 1969, pripovijetke, «Kad djevojka spava», 1972, pripovijetke, «Francuski pamuk», 1980, (dobitnik Andrićeve nagrade) «Priče kod vode», 1982, «Rimski prsten», 1985, Raška zemlja Rascija, roman, «Miris lišća orahova», 1991, «Konak», roman, «Mojkovačka bitka», roman, «Carska vojska», roman, «Zelen prsten na vodi», pripovijetke, «Zapis o gradovima»… Lirika, poezija, Beograd, BIGZ, 1988, MG64 (N)

Autor - osoba Krejn, Stiven Naslov Čamac i druge pripovetke / Stivn Krejn ; izabrao i preveo Tihomir Vučković Hrptni naslov Čamac Vrsta građe kratka proza URL medijskog objekta odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Nolit, 1985 (Beograd : Kultura) Fizički opis 212 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Vučković, Tihomir, 1938- Zbirka ǂBiblioteka ǂRaspust ; 40 (Karton) Napomene Hrpteni naslov: Čamac Pripovedno delo Stivena Krejna: str. 5-12. Tiraž 4.000. Stiven Krejn rođen je 1. novembra 1871. godine u Njuarku, država Nju Džersi. Njegov otac bio je sveštenik metodističke crkve, a majka jedan od vodećih članova ženske hrišćanske unije. Godine 1876, porodica se preselila u obližnji Port Džervis, gde je piščev otac dobio mesto pastora. Posle očeve smrti, 1880. godine, porodica se preselila u Rozvil kod Njuarka. Njegov stariji brat Taunli bio je profesionalni novinar. Krejn je počeo da piše vrlo rano i prve radove objavio sa šesnaest godina. Pokušao je da studira, ali je 1891. godine napustio studije, da bi radio kao novinar-reporter i pisac. Godine 1893. objavio je svoj prvi roman, „Megi, devojka sa ulice”, prvo delo američkog naturalizma (koji će kulminirati s Drajzerom). Godine 1895. objavio je svoju najpoznatiju knjigu, „Crvena značka hrabrosti”, koja mu donosi internacionalnu slavu. Knjiga postaje američki bestseler, a u Engleskoj je pozdravlja sam veliki Džozef Konrad. Hemingvej je ovaj roman smatrao jednom od najboljih knjiga američke književnosti i on danas ima status klasičnog dela američke literature. Naredne godine štampa novi roman, „Džordžova mati”, a za njim, po porudžbinama, sledi pet ratnih priča („Tri čudesna vojnika”, „Veteran”, „Ofanziva u Indijani”, „Ratna epizoda”, „Mali odred”). Godine 1896, u jeku slave, dotakao ga se skandal. Pisac je u ranim jutarnjim satima ispratio tri devojke među kojima je bila i prostitutka Dora Klark, ponudivši joj novac za svedočenje koje bi on literarno obradio. Policajac, koji je bio u blizini, priveo ih je, misleći da je reč o prostituciji. Iako pisac, za razliku od Klarkove, nije zadržan u pritvoru, i mada mu je advokat savetovao da se ne meša u proces, on je posvedočio u njenu korist i ona je, potom, oslobođena. Štampa, naravno, nije propustila priliku da se nasladi mukama u tom trenutku slavnog pisca. Krejn uviđa da od književnih honorara, ipak, ne može da živi i iste godine prihvata ponudu da bude ratni izveštač iz Špansko-američkog rata. Dok je, u Džeksonvilu, na Floridi, čekao polazak za Kubu, u lokalnom bordelu upoznao je trideset jednogodišnju Koru Tejlor, svoju buduću suprugu, koja je iza sebe imala dva propala braka i koja je već dve godine u Džeksonvilu živela boemskim životom. Ona je u Džeksonvilu, barem u boemskim krugovima, bila donekle i uvažena figura. Krejn ju je sa sobom poveo na brod koji na Kubu nikada nije stigao zbog pomorske nesreće. Krejn je te događaje opisao u svojoj priči „Otvoreni brod”. Objavivši „Otvoreni brod” koji je (opet) postigao uspeh, sa novinskim magnatom Vilijemom Randolfom Herstom zaključuje ugovor da za „Njujork džurnal” izveštava iz Grčko-turskog rata. S Korom putuje u Englesku, odakle aprila 1895. stižu u Atinu. Dok on boravi u Epiru, Kora piše izveštaje iz Atine i tako postaje prva žena, ratna reporterka (piše pod pseudonimom „Imodžina Karter”). Mesec dana kasnije oni se vraćaju u Englesku i uzimaju u zakup vilu u Okstedu; druže se sa Edmundom Gosom, Fordom Madoksom Fordom, Edvardom Garnetom, H. Dž. Velsom, Džozefom Konradom. Krejn piše seriju kratkih priča, ali one ne donose dovoljno novca. Zato se vraća u Ameriku, gde opet, 1898. godine, postaje ratni dopisnik iz američke baze na Kubi, u Gvantanamo zalivu, dok Kora ostaje u Engleskoj. Na Kubi se razboleo od malarije koja komplikuje njegovu hroničnu tuberkulozu s kojom se bori od detinjstva. Vraća se u Old Point Komfort u Virdžiniji, gde nekoliko nedelja leži u jednom hotelu. Donekle oporavljen, opet potpisuje ugovor sa „Njujork džurnalom”; putuje najpre u Puerto Riko, a onda u Havanu. Iz Engleske stižu vesti da je Kora, zbog besparice, očajna, i on, napokon, odlazi u Englesku, u januaru 1899. godine. Pokušava da piše za engleske novine, ali novčani problemi se nastavljaju. Planira da putuje na Gibraltar i na Svetu Jelenu, kao dopisnik, ali, nelečena kako treba, tuberkuloza uzima danak: počinju napadi obilnog krvarenja. Kora moli prijatelje za novčanu pomoć; Džozef Konrad koji ga je tih dana obišao, shvata da je Krejn gotovo na izdisaju. Iste godine, 28. maja, Krejn je doputovao na lečenje u Badenvajler, nemačku banju blizu Blek Foresta; tamo pokušava da diktira poglavlja iz svog poslednjeg, nedovršenog romana. Umro je 5. juna. Kora je njegovo telo prenela u Njujork i Krejn je sahranjen na Evergrin groblju (sada se zove Hilsajd), u Nju Džersiju. Nedovršeni roman „O’ Rudi”, završio je Robert Bar i on je objavljen posthumno, 1903. godine. Posle svoje smrti Krejn je pao u zaborav; no, dvadesetak godina kasnije, kritika ponovo počinje da se interesuje za njegovu umetnost. Tomas Bir je napisao njegovu biografiju, a prva imena američke nove literature našla su za potrebno da ponovo uzdignu njegovo ime (od Frosta, Paunda i Vile Kater do Hemingveja i Džona Berimena). Osim romana i kratkih priča, Krejn je pesnik – jedan od prvih američkih, i ne samo američkih, pesnika novijeg doba koji je pisao belim stihom (što je i razumljivo, jer je on prevashodno prozaist). Objavio je dve zbirke pesama – „Crni konjanici” (1894) i „Rat je dobar” (1899). Krejn u svom pesničkom postupku koristi alegoriju, grotesku, naraciju. To su, u stvari, pričice s poukom koje, možda, najavljuju čudnovato umeće Embrouza Birsa, a zanimljivo je ispitati da li ih je poznavao Harms. Veći broj Krejnovih pesama u ovom izboru govori ne samo o vrednosti, već i o slabosti tih stihova koji teško stoje sami za sebe i traže podršku ostalih. Primerice, Edvardu Arlingtonu Robinsonu je dovoljna jedna sjajna pesma, sve se iz nje vidi i zna. Ali, Krejnu treba desetak, da postigne punotu Robinsonove jedne. Sanatorijum u Badenvajleru gde je Krejn umro danas je mesto hodočašća mnogih američkih turista. Krejnova kuća u Azberiju, gradiću kod Nju Džersija, gde je živeo devet godina, pretvorena je u njegov muzej. MG61 (N)