Spoljašnjost kao na fotografijama, neke stranice se odvojile od tabaka. Crkvenoslovenski jezik (crksl. славе́нскїй ѧ҆зы́къ; poznat i kao novocrkvenoslovenski jezik) je liturgijski jezik u slovenskim pravoslavnim crkvama. Crkvenoslovenski se počeo upotrebljavati nakon misija Ćirila i Metodija i sve do modernog doba je bio najvažniji slovenski književni jezik. Jezik u onom obliku u kojem je stvoren za vreme Ćirila i Metodija naziva se kanonski crkvenoslovenski jezik. Danas je u svim slovenskim pravoslavnim crkvama u upotrebi ruska redakcija crkvenoslovenskog jezika. Zbog nedostatka štamparija i turske okupacije balkanski narodi uvoze ruske bogoslužbene knjige koje su i danas u upotrebi. Do kraja 18. veka ruske knjige su zamenile „srbuljske“. Izgovor ruske redakcije crkvenoslovenskog varira, te se u SPC čita sa srpskim akcenatskim sistemom, u Makedoniji se jat izgovara kao e itd.[1] Zajednički crkveni jezik i zajednička azbuka u Makedonaca, Bugara, Srba i Rusa omogućili su lako prelaženje književnih i učenih dela iz jedne sredine u drugu, tako da se u znatnoj meri može govoriti o zajedničkoj književnosti. Tokom vremena jezici tih naroda razvijali su se divergentno, ali je jezik bogosluženja i književnosti ostajao u osnovi isti. Doduše, pojavile su se i u njemu izvesne razlike i u izgovoru, kao u srednjovekovnom latinskom u zapadnoevropskim zemljama, ali su se kod Slovena te razlike odrazile i u pisanju. Zamena izvesnih vokala drugima u živom govoru bila je praćena odgovarajućom zamenom slovnih znakova. Budući da same glasovne promene nisu bile svuda jednake to je stvorilo nekoliko tzv. redakcija crkvenoslovenskog (sada više ne staroslovenskog) jezika - makedonsku, rusku, bugarsku, srpsku. Tim intervencijama malog dometa nije oštećena uzajamna razumljivost tekstova niti je umanjena ogromna prednost prostranog kulturnog tržišta[2]. Miroslavljevo jevanđelje (12. vek) Razumljivost Priča o bogatašu i Lazaru iz Jevanđelja po Luki, glava 16-a Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. jun 2013). Za razliku od latinskog, crkvenoslovenski jezik nije bio sasvim nerazumljiv onima koji ga nisu posebno učili. Odstupanja srpskog, ruskog i bugarskog narodnog jezika od crkvenoslovenskog rasla su tokom vremena ali su u srednjem veku samo u ograničenoj meri smanjivala razumljivost. Ta činjenica nije bila samo prednost. Ona je doprinela da zakasni pojava književnosti na domaćem jeziku, koja je znatno ranije i s neodoljivom snagom probila sebi put u zemljama gde je sakralni jezik bio latinski. Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se crkvenoslovenizmi. Narodni jezik Ipak, postoji domen u kojem je narodni jezik bio široko zastupljen i u srednjovekovnoj pismenosti u srpskim zemljama. To su povelje vladara i magnata i drugi svetovni pravni dokumenti, takvi kao zakonici. Svrha tih spisa zahtevala je da oni budu savršeno jasni svakome, kako bi se izbegli nesigurnost i sporovi oko tumačenja. Uz to su ti tekstovi bili puni pojedinosti iz životne svakidašnjice koje se nisu mogle dobro iskazati crkvenim jezikom, siromašnim upravo u toj značenjskoj oblasti. Pravni tekstovi otkrivaju iznenađujuće razuđenu terminologiju pravnog, društvenog i privrednog života. Oblasti u kojima su dominirale reči domaćeg porekla i one u kojima su preovlađivale pozajmljenice bile su jasno razgraničene. Pravni izrazi, uključujući terminologiju feudalnog društvenog ustrojstva, bili su po pravilu slovenski, nasleđeni iz davnina ili nastali na srpskom tlu. Pozajmljenice iz grčkog gospodarile su u terminologiji crkvenog života, kontrastirajući tako s terminologijom same religije, dosledno slovenskom. U privrednom domenu bilo je, osim grčkih reči, i dosta romanskih, naročito među nazivima mera i monetarnih jedinica. Izrazit je i kontrast između trgovine, čiji je internacionalni karakter vidljiv i u terminologiji, i poljoprivrede, u kojoj osim domaćih gotovo i nije bilo drugih reči. U rudarstvu, kojim su se u ono vreme bavili naseljeni Nemci, tzv. Sasi, preovlađivali su nemački izrazi. U mnogim poveljama, naročito u darovnicama manastirima, nalazimo uvodne odeljke ispisane crkvenim jezikom, u kojima se biranim rečima izlaže i motiviše ktitorova intencija da učini bogougodno delo. O Bogu ste mogli govoriti, i Bogu ste se smeli obraćati, samo posvećenim crkvenim jezikom. Profani jezik bio je prihvatljiv samo kada je reč o profanim temama. U stvari upotreba oba jezika u istom tekstu pokazuje da se oni nisu smatrali različitim jezicima, već funkcionalnim varijantama istog jezika. Često se događalo i da se reč ili oblik iz crkvenog jezika unese u kontekst narodnog jezika. Oko 1400. godine pravopisna norma u srpskim knjigama znatno je izmenjena u težnji da se arhaizira i približi grčkim uzorima. Iza tog nagoveštaja humanizma ipak nije došlo do šireg usvajanja tog pokreta; puteve k njemu uskoro je presekla turska invazija. Pojava narodne književnosti Sve do 15. veka jedini društveni sloj sa širim obrazovanjem bilo je sveštenstvo. U njegovim rukama nalazila se ne samo religijska književnost nego i erudicija, Članovi klera su se u svakodnevnoj bogoslužbenoj praksi služili crkvenim jezikom i bili su jedini koji su potpuno i neusiljeno vladali tim jezikom. To je učvršćivalo njihovu nadmoć na polju kulture i njihov snažan uticaj u društvu uopšte. Kad je reč o književnom jeziku, osnovnu orijentaciju kod Srba u srednjem veku davala je crkva . Pa ipak, u tom razdoblju se javila i književnost na narodnom jeziku. To su bili prevodi viteških romana, namenjeni zabavi feudalaca. Takva je lektira bila privlačnija za svoje čitaoce ako je izložena na jeziku koji će oni razumeti bez napora. Od 15. veka romanima se pridružuju i letopisi, istorijski spisi laičke sadržine. Najzad, narodni jezik je bez sumnje bio izražajni medij usmene književnosti, za koju imamo dokaza da je u srednjem veku cvetala iako ne raspolažemo zapisanim tekstovima....

Satir : sa dodatkom manje poznatih rječi i izreka / M. A. Relković Zagreb : Tisak i Naklada Knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch), [s. a.] 163 str., [1] list sa slikom autora : ilustr. ; 19 cm dobro stanje kao na slikama nema korice extra retko ne piše tačna godina, po mojoj proceni s početka 20. veka Rodom Slavonac iz posavskog sela Davor (prije Svinjar), bio je sin graničarskoga časnika, a to je karijera koju je i sam izabrao. Počeo je kao običan vojnik i u vojsci stekao čin kapetana. Borio se u sedmogodišnjem ratu dok nije 1757. zarobljen od Prusa u Wroclawu (Breslauu), te je proveo zarobljeništvo u Frankfurtu na Odri. Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o `Satiru` koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak, no radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju `zarobljeničku lektiru`). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednoga plemića). Umro je u Vinkovcima. Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi] Relković je svestran i izuzetno utjecajan pisac, poslije Kačića najznačajniji hrvatski autor 18. stoljeća, čija se djelatnost odrazila na više polja: jezikoslovnoj, didaktičnoj, praktično-prosvjetnoj. Pisac je hibridne poligrafije mudrosnica `Nek je svašta iliti sabranje pametnih ričih`, 1795.), gramatike s elementarnim rječnikom, sintaksom i dosta proizvoljnim etimologijskim izvodima (`Nova slavonska i nimačka gramatika`, 1767. – djelo je ostalo u rukopisu za piščeva života), no, najvažniji mu je ostvarenje didaktični spjev, pučkoprosvjetnog karaktera `Satir iliti divlji čovik` (1762., prošireno izdanje 1779.) prožet duhom racionalizma, zdravorazumskih moralnih pouka i pragmatičkih savjeta za obnovu gospodarstva i ostvarenje europski uljuđenoga života u Slavoniji u kojoj je još vladalo tursko nasljeđe orijentalne zapuštenosti i nemara. Otprilike u to vrijeme je preveo Pančatantru. Iz prvog velikog oružanog sukoba u koji su bile upletene gotovo sve europske sile Relković je donio novu sliku svijeta, zasnovanu na idejama francuskog prosvjetiteljstva. Pragmatizam europskog 18. stoljeća našao je u njemu svoga najznatnijeg predstavnika u nas. Merkantilističku predodžbu predjozefinskog vremena, dominantnu u prvom izdanju, zasjenilo je u drugom fiziokratsko shvaćanje poteklo od francuskih političkih filozofa koje predvodi Francois Quesnay. U tim idejama Relković je našao sebe, kroz njih je gledao svoju Slavoniju. Dokazuju to prozni dijelovi u drugom izdanju, gdje govori o seljaku i njegovoj prisnosti s prirodom: ako stihovi u `Satiru` ne mogu svjedočiti o Relkovićevim pjesničkim sposobnostima (kojih, realno, i nema), te nevelike, gotovo epizodne glose svjedoče vrlo uvjerljivo da je Relkovićev racionalizam bio nošen propovjedničkim i obnoviteljskim entuzijazmom. Nije Relković bio bez talenta, ali ipak, više od talenta, njega čini piscem sjajna inteligencija duha. Kao moralist i popularizator vlastitih ideja, on želi samo jedno: biti zabavan i koristan svakom čitatelju - i to je postigao. Pisan popularnim stihom narodne pjesme, tečnom slavonskom ikavicom, `Satir` je imao golem učinak. Povijesno jezikoslovlje je Relkovićevo djelo prevrjednovalo, odavši priznanje njegovu prosvjetiteljskomu učinku, no istaknuvši u prvi plan modernost njegova novoštokavskoga idioma koji je, uz Kačićevu općenacionalnu i europsku uspješnicu, odigrao ključnu ulogu u kristalizaciji hrvatskoga novoštokavskoga jezičnoga standarda.

Izuzetno retko u ponudi. Spolja kao na slikama, unutra ima fleku u gornjem desnom ćošku, ništa strašno (v. sliku), dobro očuvano. Sjajna naslovnica nepoznatog autora iz 1946. godine. Poezija, posvećena izgradnji i graditeljima omladinske pruge Brčko – Banovići. Vrlo retko u ponudi. Autor - osoba Tartalja, Gvido, 1899-1984 = Tartalja, Gvido, 1899-1984 Naslov Poema o pruzi / Gvido Tartalja Vrsta građe poezija Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1946 Izdavanje i proizvodnja Beograd : NOPOK, 1946 (Beograd : `Omladina`) Fizički opis 27 str. ; 20 cm (Broš.) Napomene Tiraž 4.000. Gvido Tartalja. Čuven po svojim knjigama za decu, često nazivan „Zmajem savremene srpske književnosti za decu“. Objavio je preko 30 knjiga, među kojima i „Pesma i grad“, „Lirika“, „Začarani krug“, „Srmena u gradu ptica“, pesme za decu: „Oživela crtanka“, „Šta meseci pričaju“, „Od oblaka do maslačka“, „Dedin šešir i vetar itd. Biografija Rođen je u Zagrebu, potom je osnovnu i srednju školu završio u Splitu. Posle položene velike mature 1916. godine radio je kao hemičar asistent u jednoj fabrici. Došao je 1920. godine u Beograd na studije prava i diplomirao je Pravni fakultet u Beogradu 1923. godine. Književnošću je počeo da se bavi 1917. godine. Sarađivao je u velikom broju književnih i drugih publikacija. Tokom 1921. godine sarađivao je u Srpskom književnom glasniku i „Misli“. U periodu između 1920. i 1930. godine Gvido Tartalja je pratio zbivanja u savremenoj italijanskoj književnosti i objavio je veliki broj priloga, prevoda i prikaza. Po sopstvenim rečima na njega su imali uticaja Vladimir Nazor kao lirski pesnik i Jovan Jovanović Zmaj kao dečji pesnik, a izvesnog uticaja je imao i Tin Ujević koga je slušao 1919. u Splitu kako čita svoje pesme. Od završetka Prvog svetskog rata skrasio se u Beogradu. Kao Srbin katolik slavio je katolički Božić. Bio je zaposlen pre Drugog svetskog rata u Narodnoj banci u Beogradu. Po završetku Drugog svetskog rata posvetio se sav kulturi i radio u izdavačkom preduzeću Prosveta, gde je kao urednik priređivao dela Ive Ćipika, Zmajeve pesme, putopise Mike Alasa itd. Njegova knjiga „Koliko je težak san“ bila je školska lektira i imala je najviše izdanja i tiraž od preko 150 hiljada primeraka. Tartalja spada u red onih naših književnika koji iskreno vole decu, razumeju dečju dušu i daju svoje dragocene priloge našoj mladoj posleratnoj dečjoj literaturi. Bio je izuzetno plodan i svestran dečji pisac koji je ne samo pisao knjige, već svakodnevno objavljivao literarne napise u novinama. Davao je pre svega u beogradskoj „Pravdi“ pesme i zabavne priloge (poput rebusa), izvodio radio-žurnale za decu na Radio Beogradu, otvarao izložbe dečjih i dece slikara i drugo. Dobio je 1960. nagradu „Mlado pokolenje“ za životno književno delo namenjeno deci. Dobitnik je Povelje Zmajevih dečjih igara 1978. godine. Tokom 15. i 17. februara 1980. bio je gost Drugog programa Radio Beograda u emisiji koju je vodio Miloš Jevtić. Njegov rođeni brat bio je slikar Marino Tartalja, a sin profesor književnosti Ivo Tartalja. Bibliografija Posebna izdanja: Na raskrsnici, pesme, izd. „Raskrsnica“, Split, 1919. Pesma i grad, izd. „Raskrsnica“, Beograd, 1923. Lirika, s predgovorom Jovana Dučića, izd. „Vuk“, Beograd, 1924. Začarani krug, poema, izd. „Vuk“, Beograd, 1924. Sablazan sa duhovima, priče, izd. „Geca Kon“, Beograd, 1931. Dečja književnost, članci, izd. J. Dželebdžić, Beograd, 1934. Poema o pruzi, ciklus pesama, izd. „Novo pokolenje“, Beograd, 1946. Pesme, izd. „Prosveta“, Beograd, 1952. Pred-ratne pesme, izd. „Plato“, Beograd, 2013. Književnost za decu: Srmena u gradu ptica, izd. S. B. Cvijanović, Beograd, 1927. Carstvo male Srmene, pesme, izd. S. B. Cvijanović, Beograd, 1929. II izd. 1937. Čobanska frula, pesme, izd. „Skerlić“, Beograd, 1933. II izd. 1934; III izd. 1937. Veseli drugari, priče i pesme, izd. „Skerlić“, Beograd, 1934. Šarena knjiga, sa M. Matovićem i P. Bogdanovićem, izd. „Skerlić“, Beograd, 1934. Školjke, priče, izd. Dželebdžić, Beograd, 1935. Mlado drvo, priče i pesme, izd. J. Dželebdžić, Beograd, 1936. Varjača, carev doglavnik, priča, izd. J. Dželebdžić, Beograd, 1936. Mali glumci, monolozi, dijalozi, recitacije, pozorišne scene, horske pesme, izd. J. Dželebdžić, Beograd, 1938. Naša pozornica, monolozi, dialozi, pozorišne scene, horske pesme, izd. J. Dželebdžić, Beograd, 1941. Oživela crtanka, poema, izd. „Prosveta“, Beograd, 1946. Priče o radnim brigadama, stihovi, izd. „Prosveta“, Beograd, 1948. Naše more, poema, izd. „Prosveta“, Beograd, 1948. Naše more, poema, izd. „Prosveta“, Beograd, 1948. Šta meseci pričaju, stihovi, izd. „Novo pokolenje“, Beograd, 1949. Zagonetke, stihovi, izd. „Dečja knjiga“, Beograd, 1953. Dečji prijatelji, pesme, izd. „Narodna knjiga“, Beograd, 1953. Prve trešnje, pesme za malu decu, izd. „Dečja knjiga“, Beograd, 1954. Kolačići, pesme za malu decu, izd. „Dečja knjiga“, Beograd, 1957. Vesela zoologija, pesme, izd. „Prosveta“, Beograd, 1957. Vrabac u zabavištu, pesme za malu decu, izd. „Narodna knjiga“, Cetinje, 1958. U šetnji, pesme, izd. „Svjetlost“, Sarajevo, 1959. Dedin šešir i vetar, pesme, izd. „Prosveta“, Beograd, 1960. Moj brat blizanac i ja, pesme, izd. „Grafički zavod“, Titograd, 1964. Gusarska družina, ciklus pesama, izd. „Mlado pokolenje“, Beograd, 1964. Od oblaka do maslačka, pesme, izd. „Prosveta“, Beograd, 1965. Životinje - naši pratioci, izd. „Vuk Karadžić“, Beograd, 1965. Koliko je težak san, pesme, izd. „Mlado pokolenje“, Beograd, 1967. Od kuće do škole, pesme, izd. „Interpres“, 1968. Dve priče, pesme, izd. „Borba“, biblioteka „Žar-ptica“, 1968. Prvi let, pesme, izd. „Grafos“, 1973. Opet je tu proleće, izd. „Vuk Karadžić“, 1974. Fi-fo-fu, male scene, izd. „Dečje novine“, Beograd, 1974. Sjatile se pesme, izbor i pogovor Dušan Radović, izd. „Srpska književna zadruga“, Beograd, 1974. Moj časovnik nije kao drugi, pesme, sa pogovorom Milovana Danojlića, izd. „BIGZ“, Beograd, 1976. I ovo i ono, pesme, izbor Nevzeta Osmanbegović, izd. „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. Koliko je težak san, izd. „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. Koliko je težak san / Dedin šešir i vetar, izd. „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1976. Male pesme, slikovnica, izd. „Zavod za udžbenike“, Beograd, 1979. Tajanstveno pero, izd. „Nolit“, Beograd, 1980. Mačji kašelj in živali, prev. Miha Mate, izd. „Mladinska knjiga“, Ljubljana, 1980. S one strane duge, izd. „Nolit“ – „Prosveta“ – „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“, Beograd, 1980. Mi rešavamo zagonetke, izd. „Delta press“, Beograd, 1981. Snovi i igračke, priredio Vladimir Milarić, Novi Sad, 1980. COBISS.SR 15950087; 1982. Mama žaba in žabčki, prev. Ivan Minati, izd. „Mladinska kniga“, Ljubljana, 1983. Vesela zoologija / stara i nova, sa pogovorom Slobodana Stanišića, izd. „Delta press“, 1985. S one strane duge, izd. „Nolit“, Beograd, 1986. Seholsincs állattan, na mađarskom jeziku, izd. „Forum“, 1988. Koliko je težak san / Dedin šešir i vetar, izd. „Drugari“, Sarajevo, 1989. Svetilka kraj moreto, prev. Hristo Popov, Sofija 1990. Vesela zoologija, 1–6, izd. „Interpres“, Beograd, 1997. Cvetovi i gusari, priredio Dragan Lakićević, izd. „Bookland“, Beograd, 2007. Priredba, male scene i recitacije za decu, izd. „Bookland“, Beograd, 2011. Vesela zoologija, izd. „Kreativni centar“, 2013. Nasmejana lica, izd. „Pčelica“, Čačak, 2013. Neobični dečak Miša, Moj izdavač, Beograd, 2015. Dečija pozornica, Moj izdavač. Beograd, 2015. MG36 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na dva mesta izvrljano obicnom olovkom, nije nista strasno, moze da se obrise, sve ostalo uredno! Zemun 1938. Giuseppe Fioravanzo (14. kolovoza 1891. - 18. ožujka 1975.) bio je talijanski admiral. Smatrali su ga jednim od glavnih `intelektualaca` Regia Marine; zajedno s admiralima Bernottijem i Di Giamberardinom bio je jedan od glavnih autora razvoja talijanske pomorske doktrine između dva svjetska rata. Nakon zapaženog sudjelovanja u Talijansko-turskom ratu i Prvom svjetskom ratu, od 1920-ih, uz nastavak vojne karijere, počeo je djelovati i kao pomorski teoretičar i pisac. Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon što je promaknut u divizijskog admirala, obnašao je važne dužnosti, kako operativne tako i vezane uz Glavni stožer. Nakon rata godinama je vodio Povijesni ured talijanske mornarice. Rođen je u Monseliceu, gradu oko 20 km jugoistočno od Padove u sjeveroistočnoj Italiji, iako je obitelj plemićkog podrijetla potjecala iz Firence. Upisao je talijansku pomorsku akademiju 1909. i diplomirao kao guardiamarina (potporučnik) 1912. godine. Još kao kadet sudjelovao je u talijansko-turskom ratu na bojnom brodu Benedetto Brin. Prvi svjetski rat Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu na sjevernom Jadranu u Raggruppamento Marina (Grupa mornarice). Prvu jezgru Grupe činili su članovi posade krstarice Amalfi nakon njezina potonuća u srpnju 1915. Posada je bila sastavljena od topovskih baterija mješovitih kalibara koje su se sukobile s neprijateljem na morskoj bojišnici. Fioravanzo je zapovijedao jednom od baterija od 152 mm i istaknuo se, zajedno sa suborcem jednakim po činu po imenu Parona, 15. i 16. svibnja 1916. u sukobu s austrougarskim snagama u blizini Duina i ometanju njihovog napredovanja prema Monfalconeu.[1] U srpnju je Fioravanzova baterija (pod brojem 97 bis) prebačena blizu Monfalconea kako bi bila raspoređena protiv Monte San Michelea za korištenje u planiranoj bitci za osvajanje Gorizije. Kasnije je vraćena u Punta Sdobbu. Međuratne godine Nakon Prvog svjetskog rata, 1921., Fioravanzo je neko vrijeme bio dodijeljen vojnoj komandi mornarice grada Pola (danas Pula, Hrvatska). Godine 1923., nakon što je napredovao u viši časnički status, preuzeo je zapovjedništvo nad torpednim čamcem Calliope, starim plovilom klase Pegaso, s kojim je poslan na Dodekanez kako bi zaštitio talijanske interese ugrožene napetostima između etničkih Grka i Turaka. U isto vrijeme Fioravanzo je počeo objavljivati ​​svoje članke u Rivista Marittima (Pomorski časopis), kao i svoje prve knjige pomorske teorije, čime je postao jedan od najperspektivnijih časnika mornarice. Bio je među onim časnicima mornarice koji su podržavali ideju da bi talijanska mornarica trebala izgraditi i razmjestiti vlastite nosače zrakoplova. Zatim je služio kao zamenik na novoprimljenoj krstarici Trieste, a potom je preuzeo zapovjedništvo nad razaračem Freccia i povezanom eskadronom 7 torpednih čamaca. Tijekom Drugog talijansko-abesinskog rata, koji je rezultirao ozbiljnom političkom krizom između Italije i Velike Britanije, Fioravanzo je bio načelnik stožera vrhovnog zapovjednika ponovno ujedinjenih pomorskih snaga, tijela uspostavljenog u rujnu 1935. kako bi dalo okvir homogenosti za kriterije zapošljavanja i zapovijedanja dviju eskadrila na koje je tada bila podijeljena talijanska mornarica – i to u trenutku kada se sukob s Velikom Britanijom činio neizbježnim. Od 14. siječnja do 12. listopada 1936. bio je zadužen za laku krstaricu Armando Diaz, a iste godine preuzeo je Mornaričku zapovjednu školu i razarač Aquila, zapovjednik grupe od tri eskadrile torpednih čamaca koje su bile pridružene školi. Zapovjedništvo Škole, uz svoju institucionalnu ulogu pripreme perspektivnih brodskih kapetana za napredovanje u više činove, imalo je i sporednu zadaću sudjelovati u kontroli Sicilijanskog tjesnaca. U ovoj funkciji zapovjednik Fioravanzo također je igrao ulogu u blokadi tjesnaca kako bi spriječio da zalihe koje su isporučene iz SSSR-a stignu do luka u Španjolskoj koje su držali republikanci. Drugi Svjetski rat Kada je Italija ušla u Drugi svjetski rat 10. lipnja 1940., Fioravanzo je promaknut u Contrammiraglio (kontraadmiral). Tijekom rata bio je član Stožera do ožujka 1942., kada su njegovi zadaci postali uglavnom operativne naravi. U međuvremenu je napredovao do čina Ammiraglio di Divisione (divizijskog admirala). Tijekom svog ranog razdoblja u Rimu, u stožeru, Fioravanzo je imao funkciju pomoćnika admirala u ratnoj sobi Supermarina. Mogao je izravno pratiti tijek operacija, zajedno s drugim pomoćnicima admirala koji su se izmjenjivali 24 sata dnevno. Tako je nadgledao sve operacije u koje je talijanska mornarica bila uključena tijekom prvih dvadeset mjeseci rata, uključujući, zajedno s admiralima Ferrerijem i De Courtenom, operaciju Gaudo, koja je dovela do bitke kod rta Matapan. Iznad svega, Fioravanzo je bio odgovoran za Odjel za posebne studije mornarice: stvarni `ured za studije` tadašnje Regia Marine. Kao takav, Fioravanzo je proučavao većinu projekata mornaričkih `specijalnih operacija` i povezanog rasporeda snaga. On je bio taj koji je znatno prije rata osmislio prvi nacrt plana za nadolazeću invaziju na Maltu, nazvanu Operacija C3. Odjel za specijalne studije bavio se ne samo projektima, već i prepisivanjem taktičkih propisa, operativne statistike, pisanjem članaka za časopise i biltene, te propagandom (i putem radija). Među Fioravanzovim najvažnijim zadaćama i inicijativama vrijedi spomenuti da je u svibnju 1941. surađivao s generalima Regia Aeronautice Cappom i Matteijem na pisanju niza normi s ciljem olakšavanja suradnje između mornarice i zračnih snaga, do tada vrlo loše, te kreirati i objavljivati ​​tzv. „plavi bilten“ koji se svaka dva tjedna ažurira izvijestio operativna zapovjedništva o aktivnostima talijanskih i britanskih mornaričkih snaga tijekom prethodna dva tjedna; štoviše, admiral je opisu najznačajnijih akcija dodao i svoje kritičke primjedbe. Zajedničku studiju mornarice i zračnih snaga potaknuo je načelnik stožera Ugo Cavallero koji je zapravo koristio admirala Fioravanza, generala vojske Antonia Gandina (koji će kasnije biti pogubljen u Kefaloniji) i generala zračnih snaga Matteija kao punopravnu komisiju među snagama . U Cavallerovim ciljevima, studija je trebala razraditi takozvanu masovnu akciju protiv britanske Sredozemne flote, nužnu za postizanje prevlasti barem u središnjem Sredozemnom moru u svjetlu odlučne ofenzive prema Egiptu. Plan nikada nije proveden, ako ne i djelomično, ali nema sumnje da je ova studija pozitivno inspirirala kasniju strategiju talijanske mornarice. 25. ožujka 1942. prešao je na brod kako bi preuzeo zapovjedništvo nad 9. mornaričkom divizijom, koja se sastojala od bojnih brodova klase Littorio. Prva borbena akcija u kojoj je sudjelovao bila je suprotnost britanskoj operaciji Vigorous, čiji je cilj bio odvesti konvoj opskrbe iz Aleksandrije u Egiptu do Malte. Ova se akcija dogodila u širem pomorskom sukobu poznatom kao Bitka sredinom lipnja ili Operacija Harpun, a Fioravanzo je sudjelovao prema zapovijedi admirala Angela Iachina, višeg zapovjednika na moru. Akcija 9. divizije, zajedno s onom 3. i 8. divizije, prisilila je Britance da napuste misiju bez balističkog kontakta između dviju strana. U siječnju 1943. talijanska flota je reorganizirana i Fioravanzo je 6. siječnja napustio zapovjedništvo 9. divizije i sljedećeg dana je preuzeo vodstvo 5. divizije formirane od starih renoviranih bojnih brodova klasa Conte di Cavour i Andrea Doria. Bila je to čisto `platonska` zapovijed: obnovljeni bojni brodovi bili su u pričuvnom položaju, nisu imali goriva i njihovo operativno raspoređivanje nije bilo planirano, au svakom slučaju to se moralo isključiti čak i za bojne brodove 9. divizije, budući da je trend tzv. rat je do tada bio nepovoljan za Italiju. Dana 14. ožujka 1943. postao je vođa 8. pomorske divizije, zamijenivši admirala Raffaelea de Courtena. U tom svojstvu dobio je naredbu da granatira Palermo, koji je nekoliko dana prije pao u ruke Saveznika. To je donijelo negativan zaokret u Fioravanzovoj karijeri: zbog očekivanog povratka divizije bez izvršenja misije, Supermarina (Visoko zapovjedništvo Regia Marine) odlučila ga je ostaviti na obali i zamijeniti ga admiralom Luigijem Biancherijem. Iskrcavanje i gubitak vodećeg položaja onemogućili su Fioravanzu da bude promaknut u viceadmirala iako je ostao u aktivnoj službi. Praktično, njegova karijera je bila gotova. Paradoksalno, za tu je akciju odlikovan Croce di Guerra. Misija je započela navečer 6. kolovoza 1943. kada je Admiral isplovio iz Genove prema La Maddaleni (Sardinija) s divizijom koju su činile lake krstarice Giuseppe Garibaldi i Emanuele Filiberto Duca d`Aosta. Uvečer sljedećeg dana, divizija je napustila La Maddalenu prema Palermu, gdje su saveznički brodovi bili usidreni. Garibaldi je, međutim, imao problema s motorom i stoga nije mogao razviti brzinu veću od 28 čvorova. Nadalje, niti jedna krstarica nije bila opremljena radarom. Zračno izviđanje nepoznatih brodova na putu prema 8. diviziji navelo je Fioravanza na pomisao da će se sukobiti sa savezničkim pomorskim snagama u uvjetima oštre inferiornosti. Uzimajući u obzir rizik od gubitka dvaju krstarica, ali prije svega života 1500 članova posade, a da ne uspije nanijeti značajniju štetu protivniku, Fioravanzo je odlučio ne dovršiti misiju i otploviti natrag u La Speziju iako je bio svjestan da to znači kraj vlastite karijere. Nakon rata, pregledom američkih arhiva utvrđeno je da su USS Philadelphia i USS Savannah išli prema 8. diviziji s pratnjom razarača. Tako se retrospektivno Fioravanzova odluka pokazala najrazumnijom. Kada je potpisano primirje između Italije i savezničkih oružanih snaga, Fioravanzo je bio vojni zapovjednik grada Taranta i ponudio se zamijeniti admirala Alberta Da Zaru, zaduženog za odvođenje talijanskih ratnih brodova na Maltu, u slučaju da se ne može natjerati da to učini tako. Kasnije, tijekom surata sa Saveznicima, Fioravanzo je bio dio komisije zadužene za epuraciju (zamjenu) osoblja Regia Marine koje se kompromitiralo fašizmom. Poslije II svjetskog rata Od 1950. nadalje vodio je Povijesni ured mornarice. U tom razdoblju kao šef takvog ureda vodio je polemiku s novinarom Antoninom Trizzinom, autorom pamfleta Navi e poltrone (Brodovi i fotelje). U svojoj knjizi Trizzino je iznio optužbe protiv stožera ratne mornarice, idući tako daleko da je pretpostavio da su admirali izdali talijansku mornaricu favorizirajući savezničku pobjedu ry. Trizzinova knjiga započela je `legendu` o navodno probritanskoj Regia Marini. Milanski prizivni sud 1954. godine potpuno je oslobodio Trizzina. Danas se za ratne neuspjehe s kojima su se susrele talijanska mornarica i trgovačka mornarica zaslužna Ultra, čija je uloga u bitci za Mediteran javno objavljena početkom 1970-ih. Osim što je bio direktor Povijesnog ureda, Fioravanzo je vodio Rivista Marittima (Pomorski časopis) kojemu je surađivao od 1920-ih s gotovo pedeset članaka o širokom spektru tema vezanih uz pomorstvo. Fioravanzo je napustio vodstvo Povijesnog ureda 1959. godine, a naslijedio ga je admiral Aldo Cocchia, jedan od protagonista `bitke konvoja`. Međutim, njegov rad pomorskog pisca nije došao kraju. Tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih Povijesni ured, kojim je on rukovodio gotovo deset godina, objavio je njegove radove posvećene pomorskim akcijama u Sredozemlju i organizaciji mornarice u nizu knjiga o povijesti Regia Marine (neke od njih posmrtno). Obavezna su lektira za sve one koji žele produbiti svoje znanje o povijesti talijanske mornarice u tragičnom razdoblju Drugog svjetskog rata. Admiral Fioravanzo umro je u Rimu 18. ožujka 1975. Kao što je i zatražio u svojoj posljednjoj oporuci, cijeli njegov osobni arhiv darovan je povijesnom arhivu Comune of Monselice.