Roman sastavljen iz devet priča čiji glavni junaci su, na prvi pogled, legendarni dalmatinski „galebovi“, ti surovi lovci na ženska srca (i tela), svojevrsni zaštitni znak jugoslovenskih letovališta tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Smešten na ostrvu Rabu roman prati sudbine nekolicine (anti)junaka i njihove brojne „podvige“ na specifičan ferićevski gorko duhoviti način. Ali, reklo bi se da su od njih još važniji sjajno razrađeni ženski likovi, meštanke i turistkinje, jer one su te koje diktiraju i oko kojih se sve vrti. Odrastanje i sazrevanje, promašene ljubavi i ljubavni promašaji, fina melanholija koja provejava epizodama u kojima pratimo životne priče ključnih likova ovog dela uvlače čitaoca u vremenski ne tako dalek, ali sada već mitski svet tzv „bolje prošlosti“ kojoj autor odaje počast kao slatkom vremenu mladosti, a ne kao ušećerenoj nostalgiji. „Na osami blizu mora“ delo je Ferića u naponu snage, pisca kome poređenje sa Mišelom Uelbekom odavno nije potrebno kao referenca jer je francuskog superstara poslednjim delima dobrano nadmašio.

Ante Armanini : KRITIKA KNJIŽEVNOG UMA , Izdavački centar Rijeka 1982, str. 168. Eseji. Očuvanost 4-. Sadržaj na slici. Ante Armanini rođen je 1943. na otoku Rabu. Pjesnik, esejist, prozni i dramski pisac. Gimnaziju pohađao u Splitu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Profesionalno se bavio dramaturgijom. Dobitnik je nagrade za dramatizaciju djela Povratka Filipa Latinovicza Miroslava Krleže. Radio je kao dramaturg u HNK Varaždin. Prvim esejom predstavljen je u Mrkonjićevoj Hrvatskoj mladoj kritici (1970). Brojni eseji, kritike i recenzije obljavljivani su mu u časopisima (Forum, Republika, Delo, Dalje), između ostalog i veći eseji o Kafki, Dostojevskom, Batailleu, Nietzscheu, Heideggeru, Vjeranu Zuppi, Željki Čorak itd. Objavio je zbirku pjesama Maslinska gora (Split, Nakladni zavod Marko Marulić, 1971), zbirku eseja Kritika književnog uma (Rijeka, Dometi, 1982), filozofsku studiju Dostojevski i volja za moć: jedno viđenje braće Karamazovih (Zagreb, Ceres, 2003) te romane Nosorog i paradoksalna ruža (Beograd, Književne novine, 1987) i Predsjednik Tuki i grof Pizamann (Zagreb, Meandar, 2013).

Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir Priredio Frano Pancev Izdavač: Tisak nadbiskupske tiskare JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI Zagreb Godina izdanja: 1934 Broj strana: 288 Format: 24×16 cm Povez: Meki povez Opis i stanje: Sadržaj na slici, ilustrovano, stranice nerasečene, poneka blaga fleka, dobro očuvano Vatikanski hrvatski molitvenik je najstariji poznati hrvatski molitvenik na narodnom jeziku. Čuva se u Vatikanskoj biblioteci i u znanosti je poznat pod nazivom Vatikanski hrvatski molitvenik. Nastao je oko 1400. godine u Dubrovniku ili njegovoj okolici, a namijenjen je nekom ženskom samostanu. Prijepis je starijega latiničkog predloška (bez jedinstvene redakcije), ali s jasnim tragovima crkvenoslavenske pramatice u prijevodu i jeziku. Po pisarskim pogrješkama koje obuhvaćaju zamjenu sličnih glagoljičkih slova (i — o, t — d — 1) i neke tragove ćirilice (npr. f, c umj. latiničkog s) nesumnjivo je i postojanje glagoljičkoga i ćiriličkoga predteksta. Matica mu je čakavsko-ikavska, pa uz dubrovačke jezične crte koegzistiraju i čakavske ikavske: npr. pored ijekavizma ikavizam (čak unutar jedne riječi, npr. ijekavska osnova/ikavski nastavak ili obratno), uz imenički genitivni množinski nastavak -a čakavski kratki genitivi množine ili oni s nastavcima -ov, -i i dr. Spomenik je poznat od 1859. godine, kada ga je Franjo Rački prikazao u “Zagrebačkom katoličkom listu”, a objavio ga je 1934. u transliteraciji Franjo Fancev. Pisan je romanskom goticom na pergameni i ukrašen inicijalima s minijaturama, a na prvome listu ima i neidentificiran plemićki grb. Sadržaj mu obuhvaća: Ofičje Blažene Djeve Marije po zakonu svete Rimske crkve priza sve godište, Sedam psalam pokornih, Ofičje od mrtvijeh, Ofičje Svetoga Krsta, Ofičje Svetoga Duha, molitve za razne prigode te nedovršene Psalme graduale. Evo jednog primjera iz tog molitvenika: “Uzveliča duša moja Gospoda i uzradova se duh moj o Bogu, spasitelju momu. Jere prizri na smirenje rabe svoje. Ovo, odsele blaženu me govore svi narodi jere učini meni velika koji uzmožan jest i sveto ime njegovo. I milost njegova od roda do roda bojeći se njega (riječi su to glasovitog “Magnificat -Veliča” same Bogorodice pri susretu s rođakinjom Elizabetom) … Podaj nam, rabom tvojim, molimo te, Gospodi Bože, vječnom pametju i tijelom zdravijem radovati se i prislavnim Blažene Marije, vazda djeve, moljenjem od sadanjih izbaviti se tuoga, vječnjega uživati veselja” … U tom je molitveniku zabilježen i prvi poznati zapis prepjeva latinske crkvene himne Ave maris stella — Zdravo, morska zvijezdo. Sljedeći primjeri ilustriraju jezik “Vatikanskoga hrvatskog molitvenika”: Tags: Vatikan 08.07.2023.

Polovna knjiga, korice blago pohabane, unutrašnjost odlično očuvana. Izdavač: Štamparija S. Ugrenović i sinovi - Banja Luka, 1915. god. Broširan povez, 23 cm. 77 str + faksimil dve povelje Povelje Matije Ninoslava Bana bosanskoga i narodnost njegovih podanika U ime Oca i Sina i Svatoga Duha amin! Az rab Božji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos’nski veliki, kle se knezu Dubrov’čkomu Žan Dandolu i vsej općine Dubrov’čkoj. Takvom s’m se kletv’ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit’k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig bana Ninoslava, velijega bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se ješte: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Bože-re ti daj zdravije. (Povelja Dubrovčanima)

Reči autora : ’’U sedmom poglavlju Poetike Aristotel postavlja pitanje o “veličini i poretku”, o tome kako tijelo (materija, predmet, priča), da tako kažemo, dobiva mjesto u stvarnosti, pam­ćenju ili pozornosti. On rabi pojam eusynopotos, što znači “shvatiti u jednom trenutku” ili “smjesta opaziti”. Jedna “eusynoptička” poetika govori, dakle, o tome kakva bi trebala biti relacija između vlastitog tijela i tijela objekta da bi “lijepo” ili “poetsko” najjače za­blistalo. Odnos jezika i tijela, i obrnuto, jest, kako ja to vidim, osnovno polazište poezije. Josif Brodski kaže da je “poezija jezik u njegovoj najvišoj potenciji”. To je najbolja definicija poezije koju ja poznajem. Kad jezik znači najviše i/ili najmanje, kad zvuči najjače i kad je najtiši, kad je najapstraktniji i/ili najčulniji, komunikativan i/ili hermetičan itd. Ali ja bih toj definiciji dodao da je poezija uvijek i nužno jezik koji se prenosi tijelom, aktom. Pjesma, iz moje perspektive, nije isto što i tekst, ona se javlja upravo onda kad nešto činimo s tekstom. I to uvijek ovisi o tijelu.’’

Zbirka priča. Odlomak: Jer one svoje majke vole odrana, a očeve blizu njihove smrti. To najbolje znaju. A njihovi očevi pak nisu da ih se voli. Ako ih se ijednom zavoli, odmah se smanje i umru. To se isprva naziva žalovanje, a zatim zakon. Dešava se ovako: Dijete uzme pušku u ruke. Na kraju cijevi: nečitljiv otac. Poslije se događaju strašne stvari. Razbijeno staklo i mrlje. Sačma i pepeo. I najednom pogledaš ‒ otac ti je izblijedjeli znak na nebu. Probušeni novčić koji se više ne rabi. Zbog toga je unutrašnjost te sobe bila kao puna vode. Zbog toga je tamo vjetar bio nepodnošljivo težak, kao val s pjenastim repom. Zbog toga je dizanje i spuštanje njihovih očnih kapaka trajalo sekundama, a udisaji bili samo par okruglih mjehurića koji su se s rubova usana dizali prema sljepoočnicama. Zbog toga je svatko tko je ušao u sobu prvo usporavao, a onda i zastao jer mu je pogled očvrsnuo. A zvukovi, kiša uginulih leptira! su se prolijevali topeći se poslušno iznad svježeg groba kao kocka šećera stavljena u vodu.

Ova knjiga obrađuje teme koje su važan i u nas neopravdano zapostavljen dio struke: infekcije u ginekologiji i perinatologiji. Potreba za pisanjem ovakve knjige nametnula se zbog činjenice da na hrvatskom jeziku nikada nije postojao opširniji tekst na ovu temu. U svjetskoj literaturi, na engleskom jeziku, postoji samo nekoliko knjiga o toj tematici, no znatno različite i uže koncepcije, stoga to otvara nove perspektive da se sljedeće izdanje plasira u svijet. Pisanje ove knjige zahtijevalo je multidisciplinaran pristup i uključivanje svih većih medicinskih središta Hrvatske, ali i Slovenije. Knjiga se sastoji od 50 poglavlja koja su napisali 58 autora - specijalista ginekologije i opstetricije, pedijatrije, infektologije, mikrobiologije s parazitologijom, dermatovenerologije, epidemiologije, patologije, radiologije, urologije, psihijatrije, sudske, obiteljske i interne medicine. Knjiga je namijenjena svima koji se na bilo koji način dotiču ove tematike: ginekolozima, opstetričarima, pedijatrima, dermatovenerolozima, infektolozima, mikrobiolozima, citolozima, epidemiolozima, liječnicima obiteljske medicine i studentima medicine. Namjera autora je da se kao udžbenik medicinskih fakulteta rabi u održavanju dodiplomske i poslijediplomske nastave. Ovaj je udžbenik tiskan u boji, na kvalitetnom papiru i tvrdoga je uveza.

ZORAN MIŠIĆ ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE - I izdanje Izdavač - Matica srpska, Novi Sad Godina - 1956 350 strana 20 cm Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, ima posvetu na predlistu, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Predgovor PETAR PETROVIĆ NJEGOŠ (1813-1851) Gorski vijenac Luča mikrokozma JOVAN STERIJA POPOVIĆ (1806-1856) Na smrt jednog zlikovca Čestoljupcu BRANKO RADIČEVIĆ (1824-1853) Tuga i opomena Nikad nije vito tvoje telo Radost i žalost Kad orla imaš ti u tvojoj ruci Bolesnikov uzdisaj Kad mlidijah umreti JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (1883-1904) Ljubim li te... il` me sanak vara Oh, kako je sivo, tamno... Sunce s` rodi, pa zaviri... Probudio s` orkan ljuti... Što je java tako kivna ĐURA JAKŠIĆ (1832-1878) Ja sam stena Ponoć Veče Kroz ponoć Otadžbina LAZA KOSTIĆ (1841-1910) Među javom i med snom Ej, pusto more... Dva se tića pobratila Prometej Parizu 1867-1880 Spomen na Ruvarca Pevačka himna Jovanu Damaskinu Santa Maria della Salute VOJISLAV ILIĆ (1862-1894) U poznu jesen Sivo, sumorno nebo Tibulo Starčeva tuga Poslednji dan Sa pogledom ugašenim ALEKSA ŠANTIĆ (1868-1924) Veče na školju JOVAN DUČIĆ (1871-1943) Jablanovi Sat Suncokreti Neprijatelj Čekanje MILAN RAKIĆ (1876-1937) Kondir U kvrgama Osvit Jasika STEVAN LUKOVIĆ (1877-1902) Jesenja kišna pesma DUŠAN SREZOJEVIĆ (1886-1914) Poslednji samrtnik VELJKO PETROVIĆ (1881-1967) Repatica Vidoviti Odmetni se SIMA PANDUROVIĆ (1883-1960) Svetkovina VLADISLAV PETKOVIĆ DIS (1880-1917) Tamnica Nirvana Sa zaklopljenim očima Možda spava Nedovršene reči Među svojima Nedovršene pesme MILUTIN BOJIĆ (1892-1917) Plava grobnica MILOŠ CRNJANSKI (1893-1977) Vojnička pesma Oda vešalima Mizera Sumatra Priča Stražilovo Priviđenja STANISLAV VINAVER (1891-1955) Čuvari sveta Radmilo Zagorčić RASTKO PETROVIĆ (1898-1949) Putnik Jedini san Tajna rođenja Zverstva Vuk Veliki drug Reči ptice sa gnezda Sa svetlim poljupcem na usnama RADE DRAINAC (1899-1943) Ma Bohême Glad mi je beskrajna MOMČILO NASTASIJEVIĆ (1894-1938) Reči u kamenu Gospi Pogled Poruka ŽARKO VASILJEVIĆ (1892-1946) Stihotvorenije za usopšeg raba Jovana Steriju Popovića, gradžanina vršačkog RISTO RATKOVIĆ (1904-1954) Ponoć mene MILAN DEDINAC (1902-1966) Pesme ranog ustajanja Javna ptica Trava u snu i na javi ALEKSANDAR VUČO (1897) Nemenikuće Humor Zaspalo DUŠAN MATIĆ (1893-1980) More Da imenuješ senke zvezda DESANKA MAKSIMOVIĆ (1898) Na buri Spomen na ustanak Ne boj se SKENDER KULENOVIĆ (1910-1978) Stojanka majka Knežopoljka Ševa OSKAR DAVIČO (1909) Detinjstvo Hana Srbija (1939) Pojava četiri puškomitraljesca U ime bilja BRANKO V. RADIČEVIĆ (1925) Ljubomora STEVAN RAIČKOVIĆ (1928) Pesma trave Drugo pismo Kamena uspavanka VASKO POPA (1922) Belutak Igre Vrati mi moje krpice Cele Kula MIODRAG PAVLOVIĆ (1928) Opelo Nakturna Odbrana našeg grada Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

54641) UMIRANJE IZNUTRA , Robert Silverberg , Čarobna knjiga Beograd 2019 , naučna fantastika Dejvid Selig je rođen s neverovatnim darom – sa sposobnošću da zaviri duboko u ljudsko srce, da očita najmračnije istine skrivene u tajnim džepovima duše. On godinama svoj talenat rabi sasvim bezobzirno i slobodno, sve dok, jednog dana, njegova moć ne počne da se gasi... Naširoko priznat kao remek-delo Roberta Silverberga, roman Umiranje iznutra nudi živopisan i duboko uznemirujući portret čoveka koji je protraćio izuzetan dar, natčoveka koji je morao da nauči šta znači biti običan čovek. Služeći se preciznim stilom, snažnom karakterizacijom i dubokom psihološkom razradom likova, velikom moći mašte i jedinstvenim narativnim uglovima svojstvenim spekulativnoj prozi najvišeg reda, Silverberg uverljivo pokazuje kako bi izgledalo kad bismo bili kadri da čitamo tuđe umove – i koju bismo cenu mogli platiti za to. Roman Umiranje iznutra savršeno je preživeo test vremena, pa se, više od četiri decenije od prvobitnog objavljivanja, i dalje smatra jednim od najuspelijih naučnofantastičnih romana. „Jedan od retkih romana koji uspevaju da vas oduševe i razneže u isti mah.“ – Majkl Šejbon „Umiranje iznutra je umetnički vrhunac, a ujedno i intimna alegorija o umetničkim nedaćama.“ – Džonatan Litem mek povez, format 14,5 x 20,5 cm , latinica, 255 strana

Nova knjiga, necitana, nema posvete. Na osami blizu mora - Zoran Ferić Izdavač: Booka Godina izdanja: 2017 Broj strana: 330 Format: 20 cm Povez: Broširani Roman sastavljen iz devet priča čiji glavni junaci su, na prvi pogled, legendarni dalmatinski „galebovi“, ti surovi lovci na ženska srca (i tela), svojevrsni zaštitni znak jugoslovenskih letovališta tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Smešten na ostrvu Rabu roman prati sudbine nekolicine (anti)junaka i njihove brojne „podvige“ na specifičan ferićevski gorko duhoviti način. Ali, reklo bi se da su od njih još važniji sjajno razrađeni ženski likovi, meštanke i turistkinje, jer one su te koje diktiraju i oko kojih se sve vrti. Odrastanje i sazrevanje, promašene ljubavi i ljubavni promašaji, fina melanholija koja provejava epizodama u kojima pratimo životne priče ključnih likova ovog dela uvlače čitaoca u vremenski ne tako dalek, ali sada već mitski svet tzv „bolje prošlosti“ kojoj autor odaje počast kao slatkom vremenu mladosti, a ne kao ušećerenoj nostalgiji. „Na osami blizu mora“ delo je Ferića u naponu snage, pisca kome poređenje sa Mišelom Uelbekom odavno nije potrebno kao referenca jer je francuskog superstara poslednjim delima dobrano nadmašio.

Iz recenzije: ’’Knjiga obrađuje na zanimljiv način epistemološku problematiku proučavanja književnosti, nastojeći da preko temeljnih pojmova koji se rabe kako u teoriji tako i u književnoj kritici razabere određeni raskorak između naziva uobičajenih u svagdašnjem govoru i utemeljenih naprosto na zdravom razumu te novijih značenja koji ti nazivi i pojmovi dobivaju u suvremenim književnim teorijama. Autor na taj način nastoji razjasniti gdje su temelji uobičajenih naziva, kako su izgrađeni određeni pojmovi i kakvo oni značeje dobivaju u metajezicima mnogih suvremenih teorija. Zastupa pri tome određen kritićki stav prema preuzetnosti mnogih suvremenih teorija, ali dopušta i mogućnost kritičke i analitičke nadgradnje razine zdravog razuma. Zbog toga je knjiga svojevrsni pregled suvremenih književnih teorija, usredotoćen na one pojmove koji su najčešće ishodište daljih razlika i različitih pristupa književnosti. Jasan i pregledan način izlaganja, upravljen isključivo prema načelnim pitanjima, neopterečen složenom terminologijom i manje važnim detaljima o razlikama među pojedinim shvaćanjima, čini tu knjigu i vrijednim uvodom u složenu problematiku suvremenog proučavanja književnosti, štoviše i drugih rubnih disciplina koje ono u novije vrijeme sve više zahvaća, pa se očekuje zanimanje studenata raznih struka i šire čitalačke publike.’’ Prof. dr. sc. Milivoj Solar

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! magnetoskop (magnet + -skop), uređaj za snimanje i reprodukciju slike i zvuka s pomoću magnetske vrpce. Taj se naziv rabo u profesionalnom području, dok se u trgovini i kućnoj upotrebi ustalio naziv videorekorder. Osnovna načela snimanja slike i zvuka nalikuju načelima za snimanje samoga zvuka (→ magnetofon; magnetski zapis). Međutim, signal slike sadrži mnogo veći raspon frekvencija (do 5000 kHz) od signala zvuka (do 20 kHz), pa je potrebno da vrpca velikom brzinom prolazi ispred prednjih ploha magnetskih glava. U analognom magnetoskopu magnetska vrpca prije snimanja prolazi uz nepomičnu glavu za brisanje, a za snimanje i reprodukciju djelomično se omota oko rotirajućega bubnja. Osovina glavnoga motora povlači vrpcu ispred magnetskih glava smještenih u bubnju, koji rotira velikom, a vrpca se pokreće malom brzinom, pa se vrpca preko bubnja kreće u helikoidnoj putanji. Kada jedna glava završi zapis, odmah se uključuje sljedeća. Svake sekunde glave upisuju tisuće uskih kosih tragova preko cijele širine vrpce. Radi točnosti reprodukcije rabi se sinkronizacijski signal snimljen na donjem rubu vrpce. Iza rotirajućega bubnja nalaze se statičke glave za snimanje zvuka na gornji rub vrpce. U profesionalnoj tehnici rabili su se kasetni sustavi Betacam japanske tvrtke Sony, a u kućnoj upotrebi sustav VHS (Video Home System). Sustav VHS postupno su zamijenili digitalni uređaji s mogućnošću snimanja na digitalni višenamjenski optički disk (DVD) i na magnetsku ploču. Prijenosna kamera za snimanje u profesionalnoj i kućnoj upotrebi, nazvana kamkorder (kamera-rekorder), ima ugrađen videorekorder za vrpcu u kaseti sustava Betacam i Hi-8. Analogne kamkordere potisnuli su digitalni kamkorderi. U digitalnom magnetoskopu magnetska vrpca prolazi uz magnetske glave jednako kao u analognome. Videosignal se zbog velike količine podataka mora komprimirati, a zatim se podatci u analogno-digitalnom pretvaraču, koji je glavni dio uređaja, kvantiziraju i uzorkuju u digitalni videosignal koji se snima na vrpcu. Reprodukcija je postupak obrnut snimanju. Pojedini tipovi magnetoskopa razlikuju se po rasporedu glava za snimanje i reprodukciju u rotacijskom bubnju, po različitim sustavima uzorkovanja i kvantizacije te po širini vrpce. Najpoznatiji su i najrašireniji uređaji sustava Betacam japanske tvrtke Sony. U novim izvedbama ugrađuju se uređaji za snimanje na magnetsku ploču (imaju kapacitet upisivanja do 100 sati uz vrhunsku kvalitetu). Kod digitalnih kamkordera kasetne sustave s magnetskom vrpcom potiskuju sustavi za snimanje na digitalni višenamjenski disk (DVD, promjera 8 cm) i memorijsku karticu. Magnetoskopi i videorekorderi omogućavali su snimanje na normalnoj i upola manjoj brzini, pregled snimke pri većoj brzini prema naprijed ili natrag, pregled slike za slikom, programirano zaustavljanje ili ponavljanje snimke, uključivanje i zaustavljanje snimanja s pomoću uklopnog sata (timera), početak snimanja s pomoću signala iz televizijskog odašiljača. Radi reprodukcije slike i zvuka magnetoskop se priključuje na televizijski monitor ili prijamnik. Kamkorder ima ugrađeni monitor za praćenje snimanja i za naknadni pregled snimke.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Nebeska zastupnica Petrovog grada, priče o životu, akatist, molitva,.. Sveta Ksenija (Ksenija Grigorjevna Petrova, rus. Kseniя Grigorьevna Petrova) je novokanonizovana ruska svetiteljka, jurodiva. Rodila se između 1719. i 1730. godine. Umrla je u Sankt Peterburgu. Datum smrti ostao je nepoznat. Smatra se da nije bila živa nakon 1806. godine. Žitije Dokumenata o njenom životu nema. Prve publikacije narodnih predanja o blaženoj Kseniji pojavljuju se 1840-ih godina. U njima se kaže da je rođena u prvoj polovini 18. vijeka (između 1719. i 1730. godine). Ime ocu je bilo Grigorije, a majčino je ostalo nepoznato. Nakon punoljetstva Ksenija Grigorjevna je stupila u brak sa pukovnikom Andrejom Fjodorovičem Petrovim, pojcem u crkvi Svetog Andreja u Sankt Peterburgu. Posle muževljeve iznenadne smrti, Ksenija je izabrala najteži hrišćanski put - jurodivost - kako bi okajala neokajane grijehe svoga supruga. Svoje imanje je zavještala Pokrovskoj crkvi i siromašnima. Lutala je ulicama Sankt Peterburga, odjevena u suknju i vojnu uniformu pokojnog muža. Odazivala se samo na ime Andrej i govorila da je on živ, a Ksenija mrtva. Kanonizacija Ruska Zagranična crkva kanonizovala ju je 1978. godine. Posle dugogodišnjeg poštovanja koje je uživala u narodu blažena Ksenija Petrogradska bila je pribrojana liku svetih na Pomjesnom saboru Ruske pravoslavne crkve 6. februara 1988. godine. Pravoslavna crkva proslavlja je 24. januara po julijanskom, odnosno 6. februara po Gregorijanskom kalendaru. Ikonografija Sveta Ksenija se na ikonama izobražava odjevena u crvenu suknju, zelenu reklu i sa rupcem na glavi, oslonjena na štap u lijevoj ruci. U zadnjem planu izobražava se Smolenski hram i kapela blažene Ksenije na Smolenskom groblju. Na njenom grobu na Smolenskom groblju, 1902. godine je podignuta prostrana kamena kapela, po projektu arhitekte A. A. Vseslavina. Ona je zamijenila malu kapelu iz treće četvrtine XIX vijeka. U vrijeme sovjetske vlasti dva puta je zatvarana (1940. i i 1961. godine). Kapela blažene Ksenije je danas jedna od najvećih svetinja Petrograda koju pohodi veoma veliki broj hodočasnika. Na zidu kapele je mramorna ploča sa natpisom koji glasi: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. U ovoj kapeli pogrebena je raba Božija Blažena Ksenija Grigorjevna, žena pojca Andreja Fjodoroviča. Obudovala u 26. godini, stranstvovala je 45 leta. U udovstvu se nazvala muževim imenom: Andrej Fjodorovič. Poživela je 71 godinu. Od 1794. do 1796. godine uzela je učešća u podizanju Smolenske crkve, tajno po noći dovlačeći opeku za izgradnju hrama. „Ko me je poznavao, neka pomene moju dušu radi spasenja svoje duše“. Amin. — Riječi blažene Ksenije s nadgrobne ploče Zanimljivo Pacifička ostrvska državica Nijue pustila je u opticaj 2012. godine novčanicu vrijednosti 1 novozelandski dolar na čijoj zadnjoj strani je oslikan lik blažene Ksenije i njena kapela na Smolenskom groblju. Moneta je izrađena u srebru finoće 925, mase 28,87 grama..

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Desetak recenica uredno podvuceno hem. olovkom, nista starsno. Sve ostalo uredno! Nebeska zastupnica Petrovog grada, priče o životu, akatist, molitva,.. Sveta Ksenija (Ksenija Grigorjevna Petrova, rus. Kseniя Grigorьevna Petrova) je novokanonizovana ruska svetiteljka, jurodiva. Rodila se između 1719. i 1730. godine. Umrla je u Sankt Peterburgu. Datum smrti ostao je nepoznat. Smatra se da nije bila živa nakon 1806. godine. Žitije Dokumenata o njenom životu nema. Prve publikacije narodnih predanja o blaženoj Kseniji pojavljuju se 1840-ih godina. U njima se kaže da je rođena u prvoj polovini 18. vijeka (između 1719. i 1730. godine). Ime ocu je bilo Grigorije, a majčino je ostalo nepoznato. Nakon punoljetstva Ksenija Grigorjevna je stupila u brak sa pukovnikom Andrejom Fjodorovičem Petrovim, pojcem u crkvi Svetog Andreja u Sankt Peterburgu. Posle muževljeve iznenadne smrti, Ksenija je izabrala najteži hrišćanski put - jurodivost - kako bi okajala neokajane grijehe svoga supruga. Svoje imanje je zavještala Pokrovskoj crkvi i siromašnima. Lutala je ulicama Sankt Peterburga, odjevena u suknju i vojnu uniformu pokojnog muža. Odazivala se samo na ime Andrej i govorila da je on živ, a Ksenija mrtva. Kanonizacija Ruska Zagranična crkva kanonizovala ju je 1978. godine. Posle dugogodišnjeg poštovanja koje je uživala u narodu blažena Ksenija Petrogradska bila je pribrojana liku svetih na Pomjesnom saboru Ruske pravoslavne crkve 6. februara 1988. godine. Pravoslavna crkva proslavlja je 24. januara po julijanskom, odnosno 6. februara po Gregorijanskom kalendaru. Ikonografija Sveta Ksenija se na ikonama izobražava odjevena u crvenu suknju, zelenu reklu i sa rupcem na glavi, oslonjena na štap u lijevoj ruci. U zadnjem planu izobražava se Smolenski hram i kapela blažene Ksenije na Smolenskom groblju. Na njenom grobu na Smolenskom groblju, 1902. godine je podignuta prostrana kamena kapela, po projektu arhitekte A. A. Vseslavina. Ona je zamijenila malu kapelu iz treće četvrtine XIX vijeka. U vrijeme sovjetske vlasti dva puta je zatvarana (1940. i i 1961. godine). Kapela blažene Ksenije je danas jedna od najvećih svetinja Petrograda koju pohodi veoma veliki broj hodočasnika. Na zidu kapele je mramorna ploča sa natpisom koji glasi: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. U ovoj kapeli pogrebena je raba Božija Blažena Ksenija Grigorjevna, žena pojca Andreja Fjodoroviča. Obudovala u 26. godini, stranstvovala je 45 leta. U udovstvu se nazvala muževim imenom: Andrej Fjodorovič. Poživela je 71 godinu. Od 1794. do 1796. godine uzela je učešća u podizanju Smolenske crkve, tajno po noći dovlačeći opeku za izgradnju hrama. „Ko me je poznavao, neka pomene moju dušu radi spasenja svoje duše“. Amin. — Riječi blažene Ksenije s nadgrobne ploče Zanimljivo Pacifička ostrvska državica Nijue pustila je u opticaj 2012. godine novčanicu vrijednosti 1 novozelandski dolar na čijoj zadnjoj strani je oslikan lik blažene Ksenije i njena kapela na Smolenskom groblju. Moneta je izrađena u srebru finoće 925, mase 28,87 grama..

Zmajski most Gorazd Humar SLO NOVO RETKO Zmajski most je cestni most čez Ljubljanico, ki se nahaja severovzhodno od Vodnikovega trga v Ljubljani. Zgrajen je bil za časa županovanja Ivana Hribarja kot nadomestilo za leseni Mesarski most, ki je stal prej na tistem mestu in je bil poškodovan v ljubljanskem potresu leta 1895. Zgradba je bila za tisti čas inovativna, iz armiranega betona po tehniki avstrijskega inženirja Josefa Melana. Namesto železnih palic, vgrajenih v betonsko strukturo, je bil zgrajen na oboku iz železnih tramov, kar je omogočilo gradnjo brez začasne podporne strukture.  Most je oblikoval arhitekt Jurij Zaninović (1876–1946). Izšel je iz dunajske arhitekturne šole prof. Wagnerja (tudi Plečnik je bil njegov učenec). V projekt se je zelo poglobil in nastala je ena najlepših stvaritev secesijske arhitekture na evropskih tleh. Na obeh bočnih fasadah so napisi in relief, ki posnemajo patiniran bron. Zaradi previsokih cen brona so mostne odprtine nad glavnim lokom naredili iz betonskih fasadnih plošč z listjem v obliki reliefa. Betonski so tudi balustradni stebrički mostne ograje. Da bi dosegel videz kamna, je Zaninovich predvidel površinsko obdelavo betona v načinu štokanja. Najpomembnejši okras mostu so štirje zmaji, ki stojijo na podstavkih na štirih vogalih (poleg številnih manjših - skupaj je na njem 20 kipov zmajev). Namesto zmajev so bili prvotno predvideni kipi krilatih levov, ki so bili kasneje zamenjani s simbolom Ljubljane. Narejeni so iz bakrene pločevine, saj je bil bron predrag. Izdelali so jih v dunajski tovarni dekorativnih predmetov A. M. Beschorner. Bronaste kandelabre so odlili na Dunaju in jim dodali steklene krogle. Ob otvoritvi 1901 še niso bile izdelane plinske luči, ampak so bile postavljene kasneje. Sama voziščna površina je bila narejena iz asfalta in nalepljena na betonsko podlago. Gre za prvo asfaltno površino v Sloveniji. Asfaltni so bili tudi pločniki. Sodobno je bilo tudi to, da so bile izvedene kinete za dovod plinskih cevi za razsvetljavo pod pločniki.  Celotni stroški gradnje so znašali 158.500 kron (v tej ceni ni zmajev in kandelabrov).  Ob otvoritvi leta 1901 je bil most posvečen štiridesetletnici vladavine cesarja Franca Jožefa I. in poimenovan Jubilejni most (nemško Jubiläumsbrücke). Na stranicah so v ta namen izpisane letnice 1848 - 1888, obletnico pa sta obeleževali tudi spominski plošči v slovenščini in nemščini. Takrat je bil eden prvih železobetonskih mostov v Evropi in prva železobetonska konstrukcija v mestu. S 33,34 m premera je imel tretji najdaljši lok med tedanjimi evropskimi mostovi.  Kmalu je raba uradnega imena zamrla in most je zaradi svojega okrasja postal znan kot »Zmajski most«. Med letom 1983 in 1984 je bil temeljito prenovljen. Danes se šteje za enega najlepših primerov secesijske arhitekture mostov na svetu in je zaščiten kot tehniški spomenik, predstavlja tudi eno od znamenitosti mesta Ljubljane.  164 str. Format 24 x 29 cm. Novo idealno za poklon

Sir David Ross (1877–1971), profesor iz Oxforda i dugogodišnji predsjednik Britanske akademije, poznat je prije svega kao najveći autoritet za proučavanje Aristotelove filozofije u ovome stoljeću. Objavio je monografiju o Aristotelu koja se još uvijek rabi kao udžbenik [Aristotle (1923, 61995)]. Napisao je velike filozofsko-filološke komentare glavnih Aristotelovih djela [Metafizika (u dva sveska, 1924), Fizika (1936), Prva i Druga Analitika (1949), Parva naturalia (1955), O duši (1961)], a ti komentari i danas predstavljaju prvo i temeljno polazište u bavljenju Aristotelovim tekstom. Priredio je danas standardna izdanja Aristotelovih djela za Scriptorum classicorum bibliotheca Oxoniensis [Physica (1959), Fragmenta selecta (1955), Politica (1957), Topica et Sophistici elenchi (1958), Ars rhetorica (1959), Analytica priora et posteriora (1964)], a pod njegovim je vodstvom pripremljen dvanaestsveščani prijevod Aristotela na engleski (kojemu je pridonio i svojim prijevodima Metafizike i Nikomahove etike). U zrelim je godinama napisao monografiju Plato’s Theory of Ideas (1951). Sir David Ross bio je također, i još je uvijek, utjecajan u etičkoj diskusiji, napose svojom intuicionističkom teorijom [The Right and the Good (1930), Foundations of Ethics (1939)]. No isto je tako još uvijek cijenjen u suvremenim raspravama o Kantovoj etici [Kant’s Ethical Theory (1954)]. Ova je knjiga sustavan pregled i interpretacija središnje Platonove metafizičke teorije, njegova učenja o idejama.

Reč izdavača: ’’Prvi dio epskoga Slavićeva romana-kronike odvodi nas u središnju Bosnu, u mjesto Žepane i hrvatsku zajednicu koja u jugoslavenskom loncu nacija samozatajno živi godine zloglasne komunističke vlasti. No čini se da je Providnost, koja uvijek nađe načina, i ovoga puta izdvojila mladu osobu koja će biti predodređena za nešto veliko, da povede svoj narod iz jugoslavenskog sužanjstva. Tomislav Koroman središnji je lik živo razgranate mreže likova koji prikazuju kakav je život mogao biti tih godina na toj i hrvatskoj zemlji. Ljubav, strast, vjera, borba za kruh svagdašnji vjerodostojno su prikazani u ovoj kronici, kao i sve bogatstvo života stvarnih ljudi, prije negoli književnih likova, koje će čitatelj upoznati. Slavićeva Bosna puna je života, iako će se tajne službe, što mijenjaju dlaku, ali ne i ćud, sad OZNA, sad UDBA, sad KOS, truditi da taj život progutaju. Slavićeva Bosna nije Andrićeva Bosna. Ona je otrgnuti trbuh jedne stoljetne nacije, najveća domovinska rana, simbol boli, ali i ponosa i smisla koji će se kao takav stalno iznova potvrđivati; ona poziva čitatelja, posebice onoga koji rabi što, kaj i ča gdje god se nalazio, da zaroni u to bogatstvo, da osluhne bȉlo jednog malog, žilavog naroda. Prekrasna i tečna proza vodit će ga na tom putu iz stranice u stranicu, svih onih godina do Domovinskoga rata koje čine sadržaj ove uzbudljive kronike. Romana koji smo, mnogi će se složiti, dugo čekali.’’

Kako u Hrvatskoj ne postoje modeli karakteristični za našu nacionalnu prehranu, autori su pristupili njihovoj izradbi kao i izradbi ovoga priručnika za ispitivanje prehrambenih navika našega stanovništva. Da bi se proveli ciljani prehrambeni programi za prevenciju prehrambenih deficita, edukacija stanovništva o načelima pravilne prehrane i zdravoga življenja, nakon uvida u stanje uhranjenosti populacije mogu se koristiti već poznati postupci ili oblikovati vlastiti postupak i metode. Za takva javnozdravstvena istraživanja najčešće se rabi metoda intervjua koja se uz sve nedostatke ipak pokazala korisnom, ako je obavljaju educirane osobe. Ovaj se priručnik sastoji od nekoliko poglavlja. Prvo poglavlje obuhvaća dosadašnje spoznaje o aspektima planiranja prehrane i metoda za ocjenu stanja uhranjenosti populacije. Drugo poglavlje priručnika je upitnik koji se sastoji od nekoliko cjelina. Treći dio sadržava slikovni album s namirnicama, pićem i obrocima u različitim veličinama porcija s pripadajućim masama. Zadnje poglavlje sadržava normative nekih jela karakterističnih za našu nacionalnu kuhinju. Cilj je upitnika dobiti uvid u prehrambene navike stanovništva u Hrvatskoj te utjecaj ostalih čimbenika na način prehrane. Dio se pitanja odnosi na stavove i znanje o zdravoj prehrani. Sastavni je dio upitnika učestalost potrošnje pojedinih namirnica te intervju o potrošnji namirnica tijekom protekla 24 sata. Pri provedbi takvoga ispitivanja nužni su standardizirani modeli kojima se određuje vrsta i količina konzumirane hrane. Ovaj je priručnik namijenjen studentima Medicinskoga fakulteta, Prehrambeno-biotehnološkoga i Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta kao i svim javnozdravstvenim djelatnicima koji se bave praćenjem stanja uhranjenosti i prehrambenih navika pučanstva u svrhu poboljšanja prehrambenih navika i zdravlja.

Epidemiologija je primijenjena medicinska znanost koja se bavi istraživanjem zdravlja i bolesti. Na tom se području njezin interes najprije vezivao uz zarazne bolesti. No kako se tijekom stoljeća uspjelo neke od tih bolesti iskorijeniti, a glavninu staviti pod primjeren nadzor, epidemiologija se sve više obraća neživim uzrocima bolesti i smrti. Njezin interes, osim zaraznih bolesti, obuhvaća kronične nezarazne bolesti (kardiovaskularne, tumore), toksične agense (olovo), kemijske kancerogenike (nitrozamine), prirodne katastrofe (poplave), rizična ponašanja (pušenje, alkohol, droge), nasilno ponašanje (ubojstvo), socijalne probleme (neplanirana trudnoća), probleme mentalnog zdravlja, kakvoću življenja i zdravstvene skrbi i dr. S promjenom sadržaja mijenja se i strategija i metodologija epidemiologije. Prilagođavaju se stare i uvode nove metode. Knjiga je podijeljena na 8 poglavlja, a sadržava i popis literature i kazalo pojmova. U prvome su poglavlju dana oruđa koja se rabe u epidemiološkom radu i istraživanju, te načini kako se njima služiti. Drugo poglavlje raspravlja o varijabilnosti značajki pojedinaca i skupina, te u tom svjetlu o vrijednosti pojedinačnog opažanja. Treće poglavlje obuhvaća pogrješke koje su sastavni dio svakog mjerenja i opažanja, te mogućnosti njihove neutralizacije. U četvrtom su izneseni glavni izvori epidemioloških podataka te osnovna obilježja tih izvora. Peto, šesto i sedmo poglavlje razmatraju moguć odnos dviju pojava, te mjerila koja upućuju na njihov uzročni odnos; iznose se načini na koji se povezanost dviju pojava može utvrditi, kao i pozitivne i negativne strane pojedine metode. Osmo poglavlje donosi odgovore i objašnjenja za brojne primjere, pitanja i probleme koji su navedeni tijekom izlaganja gradiva.

Odlomak: Rijeka mi kao djetetu nikako nije bila draga. Pamtim je kao ružan, sivi, valjda nekada impozantni grad, a u to vrijeme pun ratom oštećenih kuća, izmiješanog stanovništva s mnogo novih došljaka. Rijeka nam je, nakon više-satne vožnje od Zagreba vlakom, bila samo čekaonica za put nekamo dalje. Bilo autobusom do Mošćeničke drage, gdje me je otac konačno naučio čitati i pisati i gdje smo, kako se još živo sjećam, kod neke stare Talijanke jeli marinadu od skuša, najbolju koju sam ikada okusio. Ili smo strpljivo čekali otplovljavanje parobroda za Rab, da bi jednog davnog ljeta dva tjedna, skupa s jednom našom dragom rođakinjom boravili u Barbatu. To mukotrpno i beskonačno čekanje po nepodnošljivoj vrućini kolovoza između dolaska vlaka i odlaska broda ponavljalo se kasnijih godina i u Splitu, samo tamo je bila Dioklecijanova palača, koja me je toliko zaokupljala da nisam ni mislio na duge sate koje je još trebalo na neki način ispuniti nakon doručka u Bellevue-u. U ono vrijeme se još čovjek nije trebao bojati zalaziti u Palaču kao danas, kad se i za dana može sresti neke čudne spodobe prijetećeg izraza turobnog lica kako tumaraju nesuvislim grafitima i izmetom zagađenim prostorima nekadašnjih carskih apartmana. Tek kao studentu mi se Rijeka malo po malo počela sviđati. I tih godina smo u Rijeci čekali na brod kako bismo se tijekom jeseni dočepali Cresa i Lošinja i pod budnim okom dobroga Vladimira Mirosavljevića započeli ili nastavili arheološka iskopavanja u Jamini Sredi na Cresu ili Veloj groti na Lošinju.

Izveštaj sa mesta čitanja: Zemlja i vreme: Socijalistička Jugoslavija 60-ih i 70-ih. Toposi bratstva i detinjstva: Rab, Kvarner, Dalmacija, Beograd via Frankfurt i San Pedro, Kalifornija. Radnja: Očevi u nestajanju, deca u odrastanju. Pubertet, radne akcije, rokenrol, kolektiv, a ipak – lepeza individua. Naivnost i vera. Lepota tela i tinejdžersko osvajanje sveta. Sazrevanje i otkrivanje seksa. Skrivena analiza sveta odraslih: u ljubavi, promeni identiteta, politici i šahu, i u već odavno otkrivenom seksu… Instrumenti: Asamblaž (vajarska tehnika spajanja različitih predmeta u trodimenzionalnu prostornu kompoziciju) i kolaž (tehnika spajanja povezana sa vertikalnom površinom – slikom). Proces: Boris Miljković od slika u glavi pred čitaocem, u toku trajanja same radnje, u umetničkoj radionici, rasklapa i relativizuje sećanja, pa ih potom komentariše, kao da su scenski opisi i didaskalije, raspravlja o njima naglas sam sa sobom, pa ih sklapa iz asamblaža u kolaž, iz fotografije u film. Montaža literarnih slika (kao da su celuloidne) pretvara dorađena sećanja, preko scenarija, u – roman. Stil: Rečenice, često kratke, kao rezbarene perorezom, bez previše ukrasa. One kao da ponekad plove i morem i vazduhom pune šarma prvih doživljaja koji decu prevoze u stvarnost odraslih. Ponekad setne, a najčešće tople, kao stvorene za suze u bioskopskom mraku filmske projekcije. Sufler: Junak koji “priča priče a sanja snove”, a zapravo se svaki čas okreće u polusnu i tako menja čitaočev ugao posmatranja. Spavačeve interpretacije su kao “kratka stanka” između TV emisija toga doba. Rezime: Šesnaestomilimetarska traka koja se otrgla u format knjige. Dobra stara traka, dobra nova knjiga. – Vladislav Bajac

Mark Rabo nam, u Zrncima 7, otkriva sličnosti i razlike oblika živog i neživog sveta, i približava nam još uvek malo poznat ali fascinantan istraživački domen: geneza formi. Zašto jezik, matematike, muzika, umetnost...da li su se oni razvile samo kod ljudske vrste? Koje su karakteristike našeg mozga koji omogućuje taj razvoj? Cilj kognitivne nauke, između ostalog, je i odgovor na ova pitanja, a Gislen Dean-Lamber će pokušati da nam pokaže kako se ona njima bavi. Šu-Vei Juan nam objašnjava po čemu još je voda, jedan od najprisutnijih materijala na Zemlji, takođe i najneobičnija. Mars je, uz Zemlju, jedina planeta na kojoj je izgleda postojala voda. Fransoa Kostar nam pokazuje da rešenje enigme pojave života na Zemlji zahteva traženje znakova postojanja vode na Marsu, pre svega izučavanjem njenog uticaja na geološku evoluciju crvene planete. Inspirisati se kretanjem kita u vodi da bi se uspešnije konstruisala brza podmornica, ublažavanje patnji hendikepiranih ljudi ugrađivanjem veštačkih organa, su samo nekoliko najkarakterističnijih primera primene bionike. Anjes Gijo nam predstavlja ovu novu nauku koja uglavnom ima cilj da poboljša čovekovu svakodnevnicu. Zašto su veliki novo konstruisani mostovi vezani užadima a ne kao ranije viseći. Iv Maljer nam opisuje principe knstrukcije mostova, kako sa naučnog tako i sa inženjerskog aspekta, jer samo vezom nauke i tehnologije može biti osigurana stabilnost ovih monumentalnih dela. Dodatne informacije ISBN 978-86-17-17217-4 Povez Broširan Godina izdanja 2011 Broj izdanja 1 Status izdanja Novo Stranica 152 Pismo Ćirilica Napišite Recenziju Please login or register to review

Mark Rabo nam, u Zrncima 7, otkriva sličnosti i razlike oblika živog i neživog sveta, i približava nam još uvek malo poznat ali fascinantan istraživački domen: geneza formi. Zašto jezik, matematike, muzika, umetnost...da li su se oni razvile samo kod ljudske vrste? Koje su karakteristike našeg mozga koji omogućuje taj razvoj? Cilj kognitivne nauke, između ostalog, je i odgovor na ova pitanja, a Gislen Dean-Lamber će pokušati da nam pokaže kako se ona njima bavi. Šu-Vei Juan nam objašnjava po čemu još je voda, jedan od najprisutnijih materijala na Zemlji, takođe i najneobičnija. Mars je, uz Zemlju, jedina planeta na kojoj je izgleda postojala voda. Fransoa Kostar nam pokazuje da rešenje enigme pojave života na Zemlji zahteva traženje znakova postojanja vode na Marsu, pre svega izučavanjem njenog uticaja na geološku evoluciju crvene planete. Inspirisati se kretanjem kita u vodi da bi se uspešnije konstruisala brza podmornica, ublažavanje patnji hendikepiranih ljudi ugrađivanjem veštačkih organa, su samo nekoliko najkarakterističnijih primera primene bionike. Anjes Gijo nam predstavlja ovu novu nauku koja uglavnom ima cilj da poboljša čovekovu svakodnevnicu. Zašto su veliki novo konstruisani mostovi vezani užadima a ne kao ranije viseći. Iv Maljer nam opisuje principe knstrukcije mostova, kako sa naučnog tako i sa inženjerskog aspekta, jer samo vezom nauke i tehnologije može biti osigurana stabilnost ovih monumentalnih dela. Dodatne informacije ISBN 978-86-17-17217-4 Povez Broširan Godina izdanja 2011 Broj izdanja 1 Status izdanja Novo Stranica 152 Pismo Ćirilica Napišite Recenziju Please login or register to review

Mark Rabo nam, u Zrncima 7, otkriva sličnosti i razlike oblika živog i neživog sveta, i približava nam još uvek malo poznat ali fascinantan istraživački domen: geneza formi. Zašto jezik, matematike, muzika, umetnost...da li su se oni razvile samo kod ljudske vrste? Koje su karakteristike našeg mozga koji omogućuje taj razvoj? Cilj kognitivne nauke, između ostalog, je i odgovor na ova pitanja, a Gislen Dean-Lamber će pokušati da nam pokaže kako se ona njima bavi. Šu-Vei Juan nam objašnjava po čemu još je voda, jedan od najprisutnijih materijala na Zemlji, takođe i najneobičnija. Mars je, uz Zemlju, jedina planeta na kojoj je izgleda postojala voda. Fransoa Kostar nam pokazuje da rešenje enigme pojave života na Zemlji zahteva traženje znakova postojanja vode na Marsu, pre svega izučavanjem njenog uticaja na geološku evoluciju crvene planete. Inspirisati se kretanjem kita u vodi da bi se uspešnije konstruisala brza podmornica, ublažavanje patnji hendikepiranih ljudi ugrađivanjem veštačkih organa, su samo nekoliko najkarakterističnijih primera primene bionike. Anjes Gijo nam predstavlja ovu novu nauku koja uglavnom ima cilj da poboljša čovekovu svakodnevnicu. Zašto su veliki novo konstruisani mostovi vezani užadima a ne kao ranije viseći. Iv Maljer nam opisuje principe knstrukcije mostova, kako sa naučnog tako i sa inženjerskog aspekta, jer samo vezom nauke i tehnologije može biti osigurana stabilnost ovih monumentalnih dela. Dodatne informacije ISBN 978-86-17-17217-4 Povez Broširan Godina izdanja 2011 Broj izdanja 1 Status izdanja Novo Stranica 152 Pismo Ćirilica Napišite Recenziju Please login or register to review

Branislav NušićObičan čovek / Svet / Beograd nekad i sadTvrdi povezKomediograf, pripovedač, romanopisac, novinar i diplomata Branislav Nušić rođen je u Beogradu 20. oktobra 1864. godine u cincarskoj porodici kao Alkibijad Nuša. Detinjstvo je proveo u Smederevu gde je završio osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Maturirao je u Beogradu, započeo studije prva u Gracu i diplomirao na beogradskoj Velikoj školi. Postavši punoletan zvanično je promenio ime u Branislav Nušić. U devetnaestoj godini napisao je svoju prvu komediju Narodni poslanik koja će zbog političke nepodobnosti biti postavljena na scenu trinaest godina kasnije. Sličnu sudbinu imala je i njegova druga komedija Sumnjivo lice koja će na izviđenje čekati više od tri decenije. Kao dobrovoljac učestvovao je u srpsko-bugarskom ratu 1885. što je opisao u zbirci Pripovetke jednog kaplara. Zbog satirične pesme „Dva raba“ u kojoj je uvredio kralja Milana osuđen je 1888. na dve godine zatvora u Požarevcu ali je posle godinu dana pomilovan. Na robiji je pisao priče kasnije okupljene u knjigu Listići i komediju Protekcija. Sledećih deset godina provodi u diplomatskoj službi u konzulatima u Osmanskom carstvu, u Bitolju, Skoplju, Solunu, Serezu i Prištini. Tokom službovanja u konzulatu u Prištini bio je svedok stradanja srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji što je opiso u svojim konzulskim pismima. Godine 1900. postavljen je za sekretara Ministarstva prosvete. Ubrzo nakon toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu a 1904. godine imenovan je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Nakon godinu dana preselio se u Beograd gde se bavio novinarstvom. Osim pod svojim imenom pisao je i šaljive feljtone u Politici pod pseudonimom „Ben Akiba“. Od 1912. boravio je u Bitolj kao državni službenik a 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju. Povlači se sa vojskom kroz Albaniju tokom Prvog svetskog rata i potom boravi u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj. Nakon rata Nušić je postavljen za prvog upravnika Umetničkog odseka Ministarstva prosvete. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine kada je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Za redovnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 1933. Autor je prvog udžbenika retorike kod nas (1934) a dao je i važan doprinos razvoju srpske fotografije. Preminuo je 19. januara 1938. Tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.Svojim obimnim komediografskim opusom Nušić se nadovezuje na stvaralaštvo Jovana Sterije Popovića i Koste Trifkovića. U njegovom književnom radu mogu se izdvojiti tri perioda: prvi od osamdestih godina do kraja devetnaestog veka kada piše društvene komedije; drugi period od 1889. do 1929. godine kada je posvećen ozbiljnoj drami, različitim proznim žanrovima i vodviljskoj komediji; u trećem periodu koji otpočinje Gospođom ministrakom (1929), ponovo se vraća društvenoj komediji. Nušić je za sebe rekao da je prvenstveno humorista a ne satiričar ali dodao je i ovo: „Samo ne pristajem da nisam izvrgao podsmehu i ruglu sve pojave našeg domaćeg i javnog života.“Najznačajnija dela:Komedije: Narodni poslanik (napisana 1883, izvedena 1896.), Sumnjivo lice (napisana 1888, izvedena 1923.), Protekcija (1889), Običan čovek (1899), Svet (1906), Put oko sveta (1910), Gospođa ministarka (1929), Mister Dolar (1932), Ujež (1933), Beograd nekad i sad (1933), Ožalošćena porodica (1934), Dr (1936), Pokojnik (1937), Vlast (nedovršena).Drame: Tako je moralo biti (1900), Pučina (1901), Greh za greh (1903), Jesenja kiša (1907), Iza božjih leđa (1909).Tragedije: Nahod (1923).Jednočinke: Knez Ivo od Semberije (1900), Danak u krvi (1907), Hadži-Loja (1908).Pripovetke: Pripovetke jednog kaplara (1886), Listići (1890), Ramazanske večeri (1898).Romani: Opštinsko dete (1902), Devetsto petnaesta (1921), Hajduci (1933).Autobiografska proza: Autobiografija (1924).Putopisi: Kraj obala Ohridskog jezera (1894), Kosovo: opis zemlje i naroda (1902).3/9