Koncentracioni logor Kampor na Rabu 1942-1943. Ivo Kovačić 125 strana ilustrovana Rijeka 1983g ćoškovi listova i korica malo savijeni, korice imaju po negde flekice, solidno stanje

Др. Полона Селич: НОВИ ОДРОЧНИК - НЕБЕСЕДНО СПОРАЗУМЕВАЊЕ ЗА ВСАКДАЊО РАБО (НЕВЕРБАЛНО СПОРАЗУМЕВАЊЕ ЗА СВАКИДАШЊУ УПОТРЕБУ) Издавач: Институт за психофизичке студије, Љубљана, 2007.год. Меки повез, 235 страна, словеначки језик. Некоришћено.

Polovna knjiga, izuzetno očuvana. Ima posvetu na predlistu. Izdavač: MZ Banatsko Aranđelovo, 2002. god. Tvrd povez, 23 cm, 397 str. Ilustrovano Banatsko Aranđelovo, Majdan, Rabe, Siget, Podlokanj Svoje mesto među istaknutim meštanima Banatskog Aranđelova zaslužio je objavljivanjem monografije pod nazivom „Banatsko Aranđelovo“, 2002. godine. Naime, pomenuta monografija nastala je kao plod višegodišnjeg upornog rada Miodraga Mendragića na istraživanju i prikupljanju građe iz oblasti istorije, geografije, etnologije i srodnih disciplina. Činjenica da je Miodrag Mendragić prvi publikovao rad na temu prostora i naselja severnog Banata, koja do tada nije bila ozbiljnije eksploatisana, ukazuje na pionirski karakter monografije o Banatskom Aranđelovu.

Stanje: Vrlo dobro - Podvlačeno običnom olovkom Naslov: Duhovne tajne Tantre - Mudrost božica Autor: David Frawley Izdavač: CID-NOVA, Zagreb mek povez, latinica, 21 cm, 261 str. 310 g. _____ Tantru je najbolje definirati kao energetski pristup duhovnom putu koji rabi različite tehnike poput mantri, rituala, pranayame i meditacije. Sadrži i put znanja koji nas usmjerava samospoznaji i uvidu u Apsolut. Kao takva predstavlja kompleksni integralni sustav za razvijanje svijesti koji sadrži ponešto za sve one koji teže istini. Ova knjiga predstavlja meditativnu i mantričku stranu tantre, onakvog uvriježenog oblika kakav se prakticira u Indiji. Pisana je sa stajališta praktikanta i osobe trenirane u Ayurvedi (yogijskoj medicini). Kao takva, ona nastoji predstaviti živi duh i praksu tantre, umjesto da donosi samo još jedan akademski prikaz o ovoj temi. Knjiga je podijeljena u tri osnovne sekcije s `Dodatkom` kao četvrtim. Svojim sadržajem nastoji predočiti podrijetlo, teoriju i praksu tantričke yoge.

Odlično Kao novo BANATSKO ARANĐELOVO Majdan Rabe Siget Podlkanj Autor: Miodrag Mendragić 398.str. ilustr. format 22 cm Monografija Svoje mesto među istaknutim meštanima Banatskog Aranđelova zaslužio je objavljivanjem monografije pod nazivom „Banatsko Aranđelovo“, 2002. godine. Monografija - Miodrag MendragićNaime, pomenuta monografija nastala je kao plod višegodišnjeg upornog rada Miodraga Mendragića na istraživanju i prikupljanju građe iz oblasti istorije, geografije, etnologije i srodnih disciplina. Činjenica da je Miodrag Mendragić prvi publikovao rad na temu prostora i naselja severnog Banata, koja do tada nije bila ozbiljnije eksploatisana, ukazuje na pionirski karakter monografije o Banatskom Aranđelovu. Banatsko Aranđelovo (mađ. Oroszlámos), je naselje u opštini Novi Kneževac, u Severnobanatskom okrugu, u Srbiji. Prema popisu iz 2011. bilo je 1398 stanovnika. Ovde se nalazi crkva Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila u Banatskom Aranđelovu. Prošlost[uredi | uredi izvor] Oroslamoš je 1764. godine bio pravoslavna parohija Čanadskog protoprezvirata.[1] Austrijski carski revizor Erler je 1774. godine konstatovao da mesto Oroslamoš pripada Tamiškom okrugu, Čanadskog distrikta. Stanovništvo je bilo srpsko.[2] Kada je 1797. godine popisan pravoslavni klir tu su tri sveštenika. Parosi, pop Petar Nikolić (rukop. 1790) i pop Pavle Popović (1795) znaju srpski i rumunski jezik. Međutim, mladi đakon Petar Miladinović služi se samo srpskim jezikom.[3] Oroslamoš je pomenut 1922. kada se navodi da se od 700 dobrovoljaca koji su dobili zemlju u ataru sela, zadržalo njih 40 a ostali su je prodali; izvesna konzorcija Betini-Borković je kupila stotine hektara zemlje.[4] Demografija[uredi | uredi izvor] U naselju Banatsko Aranđelovo živi 1372 punoletna stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 41,7 godina (39,3 kod muškaraca i 44,1 kod žena). U naselju ima 631 domaćinstvo, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,72. Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Odlično očuvana knjiga. Nema pisanja. 567 strana, tvrd povez. Aleksandar Goldstajn Sinisa Triva Aleksandar Goldštajn (pravo ime Simon Šandor Goldstein;[1] Vinkovci, 15. srpnja 1912. – Zagreb, 20. listopada 2010.), ugledni jugoslavenski i hrvatski akademik, sveučilišni profesor, pravni znanstvenik, pisac, glavni osnivač privrednog sudstva u FNR Jugoslaviji, prvi predsjednik Vrhovnog privrednog suda FNR Jugoslavije i sudac Ustavnog suda SR Hrvatske Podrijetlo, školovanje i sudjelovanje u NOB-u Prof. dr. Aleksandar Goldštajn je rođen 15. 7. 1912 u Vinkovcima u židovskoj obitelji Armina i Roze Goldstein.[1][3][4][5] Otac mu je bio staklarski obrtnik koji se u Vinkovce doselio 1907 godine iz Velike Kikinde za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.[1] Prof. Goldštajn je Vinkovcima pohađao i završio pučku školu, te gimnaziju 1930 godine. Nakon srednje školi preselio se u Zagreb gdje je studirao pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1938 na istom fakultetu. Nakon doktorata počeo je raditi u Osijeku kao pripravnik i odvjetnik.[6] Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije tj. dolaskom ustaša na vlast prof. Goldštajn je prebjegao na Hrvatsko primorje gdje je bio u talijanskom zarobljeništvu u Koncentracijskom logoru Kraljevica. Početkom juna 1943 odveden je u Koncentracijski logor Rab. U logoru na Rabu bio je član ilegalnog logorsokg Izvršnog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO). Nakon kapitulacije Italije, 1943 godine, i oslobođenja iz zarobljenštva prof. Goldštajn se pridružio Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). U NOVJ-u je organizirao civilno sudstvo. Bio je član Komisije za zbrinjavanje židovskih izbjeglica sa Raba u Liku, Kordun i Baniju koju je formiralo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Kasnije je bio sekretar Sreskog narodnog suda u Glini, potpredsjednik Okružnog NOO Banije, a od 1945 je radio pri ZAVNOH-u kao načelnik povjereništva za pravosuđe i u vladi NR Hrvatske na zakonodavnim poslovima.[4][6] Prof. Goldštajn je za vrijeme Holokausta izgubio roditelje i brata Vilima koji su 1942 odvedeni u koncentracijski logogor Jasenovac, te ostale mnogobrojne daljnje članove porodice Goldstein.[1] Karijera Nakon rata preselio se je u Beograd gdje je radio slične poslove u Saveznom izvršnom vijeću. U Beogradu mu se iz braka sa Zlatom Goldštajn rodio sin jedinac Milivoj (poznati zagrebački poduzetnik i bankar). Prof. Goldštajn je bio glavni osnivač privrednog sudstva u SFR Jugoslaviji i branitelj načela zakonitosti. 1954 bio je imenovan prvim predsjednikom Vrhovnog privrednog suda SFR Jugoslavije u Beogradu, na toj poziciji je ostao do 1959 godine. Prof. Goldštajn se 1959 vratio u Zagreb gdje je bio izabran za redovitog profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na katedri Trgovačkog prava (kasnije Privredno pravo) na kojoj je predavao do 1982. 1968 u nastavu je uveo predmet `Pravo međunarodne trgovine`. Bio je na brojnim međunarodnim pravnim specijalizacijama u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Americi i Njemačkoj. Uz znanstveni i nastavni rad na fakultetu, prof. Goldštajn je bio sudac Ustavnog suda SR Hrvatske od 1967 do 1973 godine. U međuvremenu je bio angažiran i u međunarodnim pravnim sudovima i arbitražnim institucijama. Prof. Goldštajn je bio član Arbritražnog suda međunarodne trgovačke komore u Parizu (1958), Internacionalnog centra za plaćanje i investicije u Washingtonu (1974), Stalnog tribunala za arbitražu u Haagu (1982) i dr. Znanstveni interes mu je bio na području privrednog prava, međunarodnog trgovačko ugovornog i arbitražnog prava kao i problema pravnog sustava u Jugoslaviji. Objavio je niz knjiga, udžbenika, monografija i stručnih pravnih rasprava u periodičkim publikacijama Ekonomskog instituta u Zagrebu i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), te drugim domaćim i inozemnim publikacijama iz Londona i Züricha. Prof. Goldštajn je bio izvandredni član JAZU-a od 1979, te redoviti član od 1991 (od te godine nazvana Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - HAZU). Prof. Goldštajn je bio vrlo aktivan na Pravnom fakultetu i u HAZU-u do 2006 godine.[6] Porodica i smrt Prof. Goldštajn je 1934 oženio Zlatu Glied iz Osijeka sa kojom je imao kćer Ruth i sina Milivoja (uglednog ekonomista i bankara).[1] Prof. dr. Aleksandar Goldštajn je preminuo u Zagrebu 20. 10. 2010 godine. Sahranjen je na židovskom djelu zagrebačkog groblja Mirogoj. Siniša Triva (Šibenik, 10. studenog 1919. – Zagreb, 5. prosinca 2004.) je bio istaknuti hrvatski pravnik, redoviti profesor u miru, professor emeritus, prodekan i dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Počasni član Društva hrvatskih sudaca. Postumno je dobitnik Zlatne kune Hrvatske gospodarske komore kao nagradu za životno djelo za doprinos razvitku hrvatskog gospodarstva na području arbitražne prakse. Njegovo glavno djelo Građansko parnično procesno pravo osiguralo mu je autoritet vodećeg hrvatskog civilnog procesualiste. Životopis Siniša Triva rodio se 10. studenog 1919. u Šibeniku. Maturirao je 1938. na gimnaziji u Šibeniku. Pravo je studirao u Beogradu od 1938. do 1941. i u Zagrebu od 1945. do 1947. godine. Doktorat pravnih znanosti stekao je 1956. na Sveučilištu u Zagrebu. Naslovni docent postao je 1958. Na postdiplomskom studiju u Strasbourgu obranio je 1959. diplomsku radnju. Godine 1961. bio je na studijskom boravku na Sveučilištu Harvard u Bostonu. Radio je u pravosudnim tijelima kao tajnik suda, referent u Ministarstvu pravosudja NRH i sudac. Od 1953. pa do umirovljenja koncem 1990. radio je na Katedri za građansko procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao asistent (1953.), docent (1959.), izvanredni profesor (1961.) i redovni profesor (1965.). Predstojnik Katedre bio je od 1959. do 1991. Školske godine 1966/67. bio je prodekan, a 1967/68. i 1968/69. dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu. Godine 1980. izabran je za člana suradnika razreda za društvene znanosti JAZU; od 1990. izvanredni je član JAZU, a od 1991. redoviti član HAZU. Uz akademika Eugena Pusića bio je koordinator Radne grupe Razreda za društvene znanosti HAZU za izradu Rječnika hrvatskog pravnog i upravnog nazivlja. Triva djelovao je kao mentor u stjecanju naslova magistra i doktora pravnih znanosti do kraja 1990. niza istaknutih suvremenih civilnih procesualista, medju njima su i svi nastavnici gradjanskog procesnog prava na pravnim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Ljubljani. Građansko parnično procesno pravo, sistemsko djelo zasnovano na izučavanju suvremene sudske prakse, osiguralo mu je autoritet vodećeg civilnog procesualiste. Za peto izdanje dobio je 1985. republičku nagradu Sabora Republike Hrvatske Božidar Adžija za istaknuto znanstveno djelo. Triva je koordinirao rad savezne stručne komisije za izradu novog, drugog Zakona o parničnom postupku iz 1976. godine. Bio je tijekom deset godina član stručne komisije Jadranskog instituta JAZU za izradu nacrta Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1977. godine. U njegovoj redakciji, i uz njegov autorski doprinos, objavljen je 1981. veliki komentar tog zakona. Uz suradnju članova Katedre Belajca i Dike, Triva je napisao knjigu Sudsko izvršno pravo, teoretsku kritičku obradu sustava novog sudskog izvršnog prava uvedenog Zakonom o izvršnom postupku iz 1978. godine. Angažiranost u izučavanju arbitražnog prava kulminirala je pisanjem, u suradnji s profesorom Aleksandarom Goldštajnom, knjige Međunarodna trgovačka arbitraža, koja je, pored zapaženih inozemnih prikaza i recenzija, dobila i nagradu Službenog lista SFRJ za najbolje djelo iz oblasti pravnih nauka objavljeno 1987. godine. Triva bio je glavni urednik Pravne enciklopedije, isprva Pravnog fakulteta, a od 1988. Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. U povodu savjetovanja održanog 1989. u Opatiji, Društvo za građanskopravne znanosti i praksu Hrvatske posvetilo mu je svoj Zbornik radova za njegov izuzetan doprinos znanosti građanskog procesnog prava. Društvo hrvatskih sudaca izabralo ga je 1992. za svog počasnog člana. Triva je bio povremeni sudac Visokog trgovačkog suda. Intenzivna je bila i njegova suradnja s Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Od 1961. bio je arbitar Vanjskotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije. Od osnivanja arbitražnog sudišta u Hrvatskoj 1966. godine predsjednik je Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Djelovao je i kao arbitar-predsjednik arbitražnog vijeća Međunarodnog arbitražnog sudišta Međunarodne trgovačke komore u Parizu. Senat Sveučilišta u Zagrebu donio je 2000. godine odluku kojom se Trivi dodjeljuje počasno zvanje i titula professor emeritus. Hrvatska gospodarska komora 2005. godine dodijelila mu je postumno Zlatnu kunu kao nagradu za životno djelo za doprinos razvitku hrvatskog gospodarstva na području arbitražne prakse, te kao utemeljitelju modernog arbitražnog sudišta u Hrvatskoj.

Русская живопись XIX века Moskva, Rusija 1962. Tvrd povez, ruski jezik, bogato ilustrovano, veliki format (27×35 cm), 12 strana + 64 lista sa reprodukcijama. Knjiga je veoma dobro očuvana. T1 Sadržaj: 1. О. А. КИПРЕНСКИЙ (1782—1836) : Портрет А. С. Пушкина. 1827 г. 2 . О. А. КИПРЕНСКИЙ (1782—1836) : Автопортрет. 1809 г. 3. В. А. ТРОПИНИН (1776—1857): Голова мальчика (Портрет сына художника). Окo 1818 г. 4 . А. Г. ВЕНЕЦИАНОВ (1780—1847) : На пашне. Весна 5 . А. Г. ВЕНЕЦИАНОВ (1780—1847) : Спящии пастушок. 1824 г. Государсгденный Русскай музей 6 . СИЛЬВ. Ф. ЩЕДРИН (1791—1830) : На острове Капри. 1826 г. 7 . К. П. БРЮЛЛОВ (1799—1852) : Последнии день Помпеи. 1830—1833 гг. 8 . К. П. БРЮЛЛОВ (1799—1852) : Портрет Ю. П. Самоиловои с воспитанницеи на маскараде. 1839—1840 гг. 9 . К. П. БРЮЛЛОВ (1799—1852): Автопортрет. 1848 г. 10 . А. А. ИВАНОВ (1806—1858) : Явление Христа народу 1837—1857 г. 11 . А. А. ИВАНОВ (1806—1858): Голова раба. Этюд 12 . А. А. ИВАНОВ (1806—1858) : Обнаженныи мальчик. Сидящий на Драпировке 13 . А. Л. ИВAНОВ (1806—1858) : Аппиева дорога при закате солнца. 1845 г. 14 . П. А. ФЕДОТОВ (1815—1852) : Сватовство майорa, 1848 г. 15 . П. А. ФЕДОТОВ (1815—1852) : «Анкор, еще анкор!» 16 . В. Г. ПЕРОВ : (1833—1882) : Сельский крестныи ход на Пасхе. 1861 г. 17 . В. Г. ПЕРОВ (1833—1882) : Последнии кабак у заставы. 1868 г. 18 . В. Г. ПЕРОВ (1833—1882) : Портрет Ф. М. Достоевского. 1872 г. 19 . И. Н. КРАМСКОЙ (1837—1887) : Автопортрет. 1867 г. 20 . И. Н. КРАМСКОЙ (1837—1887): Портрет Л. Н. Толстого. 1873 г. 21. Н. Н. ГЕ (1831—1894): Тайная вечеря. 1863 г. 22. Н. Н. ГЕ (1831—1894): Петр I допрашивает царевича алексея петровича в Петергофе. 1871 г. 23. А. К. САВРАСОВ (1830—1897): Грачи прилетели. 1871 г. 24. Ф. А. ВАСИЛЬЕВ (1850—1873): Оттепель. 1871 г. 25. В. В. ВЕРЕЩАГИН (1842—1904): Смертельно раненныи. 1873 г. 26. В. В. ВЕРЕЩАГИН (1842—1904): Шипка-шеиново. Скобелев под Шипкой. 1877—1878 г. 27. И. К. АЙВАЗОВСКИИ (1817—1900): Черное море. 1881 г. 28. И. И. ШИШКИН (1832—1898): Рожь. 1878 г. 29. И. И. ШИШКИН ( 1832— 1898): В лесу мордвиновой. 1891 г. 30. К. Л. СЛВИЦКИИ (1844—1905): Встреча иконы. 1878 г. 31. В. М. МАКСИМОВ (1844—1911): Приход колдуна на крестьянскую свадьбу. 1875 г. 32. В. Е. МАКОВСКИЙ(1846—1920): Свидание. 1883 г. 33. В. Е. МАКОВСКИЙ (1846—1920): Вечеринка. 1875—1897 гг. 34. Н. А. ЯРОШЕНКО (1846—1898): Кочегар. 1878 г. 35. Н. А. ЯРОШЕНКО (1846—1898): Курсистка. 1883 г. 36. И. Е. РЕПИН (1844—1930): Бурлаки на Волге. 1870—1873 гг. 37. И. Е. РЕПИН (1844—1930): Протодиакон. 1877 г. 38. И. Е. РЕПИН (1844—1930): Портрет М. П. Мусоргского. 1881 г. 39. И. Е. РЕПИН (1844— 1930): Крестныи ход В Курской губерний. 1880—1883 гг. 40. И. Е. РЕПИН (1844—1930): Не ждали. 1884—1888 гг. 41. В. И. СУРИКОВ (1848—1916): Утро стрелецкои казни. 1881 г. 42. В. И. СУРИКОВ (1848—1916): Меншиков в Березове. 1883 г. 43. В. И. СУРИКОВ (1848—1916): Боярыня морозова. 1887 г. 44. В. И. СУРИКОВ (1848—1916): Олова боярыни морозовой. Этюд. 1886 45. В. И. СУРИКОВ (1848—1916): Покорение Сибири Ермаком. 1895 г. 46. В. М. ВАСНЕЦОВ (1848—1926): Аленушка. 1881 г. 47. В. М. ВАСНЕЦОВ (1848—1926): Богатыри. 1881—1898 гг. 48. А. И. КУИНДЖИ (1842—1910): Березовая роща. 1879 г. 49. В. Д. ПОЛЕНОВ (1844—1927): Московский дворик. 1878 г. 50. И. И. ЛЕВИТАН (1860—1900): Март. 1895 г. 51. И. И. ЛЕВИТАН (1860—1900): Золотая осень. 1895 г. 52. И. И. ЛЕВИТАН (1860—1900): Летнии вечер. 1900 г. 53 . М. А. ВРУБЕЛЬ (1856—1910) : Демон. 1890 г. 54 . М. А. ВРУБЕЛЬ (1856—1910) : Пан. 1899 г. 55 . М. А. ВРУБЕЛЬ (1856—1910): К ночи. 1900 г. 56 . С. В. ИВАНОВ (1864—1910) : В дороге. Смерть переселенца. 1889 г. 57 . К. А. КОРОВИН (1861—1939): У Балкона. Испанки Леонора И Ампара. 1886 г. 58 . Н. А. КАСАТКИН (1859—1930) : Углекопы. Смена. 1895 г. 59 . А. Е. АРХИПОВ (1862—1930) : По реке Оке. 1890 г. 60. А. П. РЯБУШКИН (1861—1904) : Свадебныи поезд в Москве XVII столетия. 1901 г. г 61. Ф. А. МАЛЯВИН (1869—1939): Крестьянка в красном платье 62. В. А. СЕРОВ (1865—1911): Девушка, освещенная солнцем. 1888 г. 63. В. А. СЕРОВ (1865—1911): Октябрь. Домотканово. 1895 г. 64. В. А. СЕРОВ (1865—1911): Портрет М. Н. Ермоловой. 1905 г.

Odlično očuvana knjiga. Jedina manja mana je što se po gornjoj ivici spolja vidi trag stajanja (videti slike). Sa ostale tri strane i unutrašnjost čista petica. (videti slike) Novije izdanje knjige - 2004 godina. Strana: 300 Povez: mek Iz sadržaja: Morlaci, narod koji je živio u Dalmaciji i njenom zaleđu, to su današnji Srbi i Hrvati, evo kako ih je opisao Alberto Fortis u svom čuvenom spisu, 1774. godine PUT PO DALMACIJI Alberto Fortis Knjiga talijanskog prirodoznanca i putopisca Alberta Fortisa `Put po Dalmaciji`, objavljena je u Veneciji 1774. godine, vrlo je važan znanstveni i literarni dokument o Dalmaciji u osamnaestom stoljeću. Knjiga se satoji od dva dijela: u prvom dijelu je opisano zadarsko područje, slijedi najslavnije poglavlje - `O običajima Morlaka` - te poglavlja o toku Krke i okolici Šibenika, a u drugom dijelu opisani su trogirska i splitska okolica, tok Cetine, Primorje (Makarska, Neretva, Metković), te otoci Vis, Hvar, Brač i Rab. Alberto Fortis (Padova, 11. listopada 1741. – Bologna, 21. listopada 1803), talijanski teolog, prirodoslovac, putopisac i redovnik. Alberto Fortis Naslovnica djela Viaggio in Dalmazia iz 1774. Rođen je kao Giovanni Battista Fortis. Sa 16 godina pristupio je padovanskom sjemeništu i postao redovnik augustinskog reda. Putovao je po Europi, naročito po Dalmaciji, Primorju i Istri, o čemu je objavio niz djela, od kojih je najbitnije Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, 1774.), nastalo kao rezultat putovanja od 1771. do 1773. godine, u kojem u dvije knjige predstavlja Dalmaciju i Primorje europskoj publici. U prvoj knjizi najveću pozornost dobiva poglavlje u kojem se idealizira život seljaka u zaleđu Dalmacije (Morlaka), dok se u drugoj knjizi raspravlja o mnogim zemljopisnim, gospodarskim i etničkim pitanjima. U djelu se nalazi i verzija Hasanaginice dana u izvorniku i prijevodu na talijanski. Knjiga je imala velik odjek, a na hrvatski je u potpunosti prevedena tek 1984. godine. Knjiga nailazi na kritike prosvjetitelja i izaziva zgražanje nad Morlacima, dok ih Fortis vidi kao miroljubive, plemenite, poštene i gostoljubive. Njegova kronološki prva knjiga Ogled nastala 1771. godine donosi zapažanja o otocima Cresu i Osoru. Zasnovana je kao minerološka studija, ali izašla je kao studija o stanovništvu i narodnoj kulturi. Donosi podatke o jeziku i usmenoj književnosti. Ta prirodoslovna misija bila je pothvat kojeg je financirao Fortisov mecena John Stuart, škotski plemić i grof od Bute. Njemu je Fortis posvetio i svoje najpoznatije poglavlje iz Puta po Dalmaciji, poglavlje o Morlacima, zato što se i sam Stuart zanimao za morlakizam. Zbog svoje sklonosti putovanjima bez znanja njegovih nadležnih i znanstvenim istraživanjima Dalmacije bio je prisiljen napustiti svoj duhovni red. Za život zarađuje dalje svojim znanstvenim radom, istraživanjem, pisanjem i suradnjom sa raznim znanstvenim časopisima. Objavljeno na hrvatskom Uredi Put po Dalmaciji (Marjan tisak, Split, 2004) preveli Mate Maras i Darko Novaković; ISBN 953-214-123-5 O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju Dalmaciju (Zadar - Znanstvena knjižnica Zadar); preveli Mirela Kalcina i Marin Buovac, 2017. Djela na talijanskom Uredi Saggio d’osservazioni sopra l’isola di Cherso ed Ossero (Rasprava i razmatranja o otoku Cresu i Lošinju). Venecija 1771. Viaggio in Dalmazia I, II (Putovanje po Dalmaciji, 2 sveska). Venecija 1774. Della coltura del castagno da introdursi nella Dalmazia marittima e medditerranea (O uzgoju kestena i o sadnji u primorskoj i unutrašnjoj Dalmaciji). Napulj 1780; Venecija 1794.

Odlično KOSOVO , Branislav Đ. Nušić , Prosveta Beograd 1986 , opis zemlje i naroda , biblioteka Baština , tvrd povez, ćirilica, ilustrovano, 308 strana. Branislav Nušić (Beograd, 20. oktobar 1864 — Beograd, 19. januar 1938) bio je srpski književnik, pisac romana, drama, priča i eseja, komediograf, začetnik retorike u Srbiji i istaknuti fotograf amater. Takođe je radio kao novinar i diplomata. Najznačajniji deo njegovog stvaralaštva su pozorišna dela, od kojih su najpoznatije komedije: Gospođa ministarka, Narodni poslanik, Sumnjivo lice, Ožalošćena porodica i Pokojnik. Osim što je pisao za pozorište, radio je kao dramaturg ili upravnik u pozorištima u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju i Sarajevu. Branislav Nušić je u svojim delima ovekovečio svakodnevicu srpskog društva u XIX i XX veku, a njegove sociološke analize su aktuelne i u XXI veku. Branislav Nušić je rođen 20. oktobra (8. oktobra po julijanskom kalendaru) 1864. u Beogradu, nedaleko od Saborne crkve (današnja ulica Kralja Petra I), u kući na čijem je mestu danas Narodna banka Srbije, kao Alkibijad Nuša (cinc. Alchiviadi al Nuşa) od oca Đorđa (Georgijasa), cincarskog porekla i majke Ljubice. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo svoje detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Nušić je maturirao u Beogradu i dok je bio gimnazijalac završnog razreda, postao je član Đačke družine `Nada`. Bilo je to vreme njegovih prvih literarnih pokušaja; objavio ih je u `Golubu` - listu za srpsku mladež 1879. godine.[1] Kada je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Još kao mlad postao je član opozicione Radikalne stranke. Tada je prvi put osetio snagu vladajućeg režima. Godine 1883, u 19 godini, napisao je prvu svoju komediju Narodni poslanik koja će biti postavljena na scenu trinaest godina kasnije 1896. godine. Ovaj komad ismeva političku borbu, izbore, narodne poslanike i vladinu stranku. Iako je dobio povoljnu ocenu recenzenata, Milovana Glišića i Laze Lazarevića, i stavljen na repertoar, upravnik Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta Milorad Šapčanin je u poslednjem trenutku uputio rukopis u ministarstvo policije s molbom za mišljenje jer treba da bude postavljen na državnu pozornicu. Međutim, tamo će zbog „birokratije“ ostati godinama. Studiranje pravnih nauka započeo je u Gracu (proveo godinu dana)[2], a zatim nastavio u Beogradu, gde je i diplomirao na Velikoj školi 1886. godine. Branislav Nušić (desno) kao kaplar u srpsko-bugarskom ratu 1886. godine Nušić je učestvovao u kratkom dvonedeljnom Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, kao dobrovoljac. Tada je kao kaplar 15. puka dobio u Jagodini jedan vod dobrovoljaca za obuku, u tom vodu je bio i pesnik Vojislav Ilić.[3][4] Bugarska je u ovom ratu dobila ujedinjenje, dok je Srbija dobila ratnog junaka majora Mihaila Katanića, koji je tokom borbi na Neškovom visu opkoljen očajnički branio pukovsku zastavu. Teško ranjen i zarobljen prebačen je na lečenje u Sofiju po nalogu samog bugarskog kneza Aleksandra I Batenberga, koji je posmatrao bitku. Prva knjiga koju je Nušić objavio bile su Pripovetke jednog kaplara 1886 godine, zbirka kratkih priča i crtica nastalih na osnovu priča iz rata. Pošto mu je prvi rukopis bio „uhapšen“, kako je mnogo godina kasnije naveo u svojoj autobiografiji, tada najverovatnije dobija inspiraciju za sledeću svoju komediju u kojoj se „pozabavio policijskim činovnicima“. Komediju Sumnjivo lice napisao je 1887/88. godine, koja će biti postavljena na scenu 35 godina kasnije 29. maja 1923. godine. U ovom delu ismeva policijski aparat, u kome vladaju korupcija, ksenofobija i karijerizam, čiji je glavni zadatak borba protiv onih što deluju protiv dinastije, koja se u tekstu spominje nekoliko puta, i to ne na mnogo pažljiv i lojalan način, a tokom ovakve borbe obično stradaju nedužni. Scena iz predstave Protekcija B. Nušića, Sekcija za Dunavsku banovinu (NP, Beograd), Novi Sad, 1934, Pozorišni muzej Vojvodine. Godine 1887,, u Beogradu su se dogodile dve sahrane. Prva sahrana je bila starije žene i majke pukovnika Dragutina Franasovića, koji je bio ljubimac kralja Milana jer je oteo revolver nakon pucnja od Jelene – Ilke Marković tokom neuspelog atentata u Sabornoj crkvi 1882. godine. Ovoj sahrani su pored rodbine prisustvovali kralj, visoki oficiri i svi članovi Vlade. Druga sahrana na groblju, nekoliko dana kasnije, bila je junaka Katanića, koji je nakon puštanja iz zarobljeništva preminuo od posledica ranjavanja. Ovoj sahrani prisustvovala je cela prestonica. Revoltiran ovim događajem mladi Nušić je napisao političko-satiričnu pesmu pod naslovom „Dva raba” i podelio je na dva dela. U prvom delu opisuje prvu sahranu kojoj su prisustvovali „kite i mundiri” kao „i još neko, ali to je tajna” (ovde se misli na kralja). U drugom delu pesme Nušić je stihovao o sahrani hrabrog junaka. Pesma je objavljena u „Dnevnom listu“ i izazvala je veliku pažnju kod naroda. Međutim, publikovana pesma silno je uvredila i razbesnela kralja Milana koji je naredio da se drznik uhapsi i osudi. Nušić je do tada već stekao reputaciju mladog čoveka „poganog jezika i još poganijeg pera.... te da će mu Požarevac dobro doći da se malo rashladi“. Nušić je 1888. godine osuđen na dve, a pomilovan je na molbu svog oca, posle godinu dana provedenih u Požarevcu.[5] Na robiji je pisao priče docnije okupljene u knjigu Listići i komediju Protekcija. U ovoj komediji Nušić je u satiričnim aluzijama daleko obazriviji. U Protekciji, takođe, ismeva birokratiju ali ima znatno blaži stav. Ministar je tu prikazan kao dobrodušan čovek koji je gotov da svakom pomogne, čak pokazuje razumevanje i širokogrudosti prema ljudima koji su ga oštro napadali u štampi. Po izlasku iz zatvora, odlazi na prijem kod kralja Milana, nakon čega mu ministar inostranih dela dodeljuje službu u diplomatiji. Sledećih deset godina službuje u konzulatima u Osmanskom carstvu (Bitolju, Skoplju, Solunu, Serezu i Prištini). Njegov poslednji napisan komad Protekcija biće postavljen prvi put na scenu Kraljevskog pozorišta uoči polaska na službu u inostranstvu 1889. godine. Srednje doba Milivoje Živanović (Ivo Knežević) i Vasa Nikolić (Petronije Šišo) u predstavi Knez Ivo od Semberije B. Nušića, SNP, predstava za vojsku u Kasarni „Kralja Aleksandra I“ u Novom Sadu, 1924. Fotografija je muzejska građa Pozorišnog muzeja Vojvodine. Kao zvaničnik Ministarstva spoljnih poslova, postavljen je za pisara konzulata u Bitolju, gde se i oženio 1893. godine, Darinkom, ćerkom trgovca Božidara Đorđevića i Ljubice čiji je brat Dimitrije Bodi u to vreme bio konzul u Bitolju.[6] Iste godine je postavljen za konzula u Prištini, gde mu je Vojislav Ilić pisar. Tokom službovanja u Srpskom konzulatu u Prištini bio je svedok stradanja srpskog stanovništva, što je opisivao u svojim pismima koja su postala poznata kao Pisma konzula.[7] Godine 1900, Nušić je postavljen za sekretara Ministarstva prosvete, a ubrzo posle toga postao je dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu. 1902. je postavljen za poštansko-telegrafskog komesara prve klase u Poštansko-telegrafskom odeljenju Ministarstva građevina [8]. Godine 1904. postavljen je za upravnika Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Zajedno sa učiteljem Mihajlom Sretenovićem osnovao je prvo dečje pozorište, u kom su uloge tumačile isključivo deca, a među njima i Nušićeva. Ovo dečje pozorište je predstave održavalao u kafanama i restoranima, pa se brzo i ugasilo. 1905. godine, napustio je ovu funkciju i preselio se u Beograd, gde se bavio novinarstvom. Osim pod svojim imenom, pisao je i pod pseudonimom „Ben Akiba“. Vratio se 1912. godine u Bitolj kao državni službenik. Bio je jedno vreme načelnik okruga, kada se povukao na tu poziciju je došao Dušan Đ. Alimpić. Tokom 1913. godine osnovao je pozorište u Skoplju, gde je živeo do 1915. Napustio je zemlju sa vojskom tokom Prvog svetskog rata i boravio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj do kraja rata. Vojvoda Simo Popović navodi podatak da je Nušić hteo biti u Ulcinju za vreme rata, i da je hvalio kralja Nikolu kako je uspeo sačuvati Crnu Goru od rata i Austrije. Tokom Prvog svetskog rata deo rukopisa je ostavio u Prištini, jer nije mogao da ih nosi peške dalje prema Prizrenu. Ti rukopsii su sačuvani. Deo rukopisa koji su bili u Skoplju je izgoreo.[9] Starije doba Posle rata, Nušić je postavljen za prvog upravnika „Umetničkog odseka“ ministarstva za prosvetu. Na ovoj poziciji je ostao do 1923. godine. Posle toga je postao upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, da bi se 1927. godine vratio u Beograd. Bio je izabran za predsednika Udruženja jugoslovenskih dramskih autora. Njegov 60. rođendan je svečano proslavljen 6. novembra 1924. u Beogradu.[10] Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 10. februara 1933. Branislav Nušić je bio plodan pisac, poznat po svom upečatljivom humoru. Pisao je o ljudima i njihovoj, često duhovitoj, prirodi. Pred kraj života Nušić je doprineo da se u Beogradu osnuje Rodino pozorište, preteču današnjeg pozorišta Boško Buha koje je 1950. godine osnovala njegova ćerka Margita Predić-Nušić. Operisan je u jesen 1937. godine, o čemu su izvestile tadašnje novine.[11] Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.[12] O njegovom burnom životu snimljena je televizijska drama Neozbiljni Branislav Nušić 1986. godine. Odlikovanja Branislav Nušić u svečanom odelu sa odlikovanjima SRB-SHS-YUG Orden Svetog Save VKrst BAR.svg Orden Svetog Save, I stepena (Kraljevina SHS).[13] ME Order of Danilo I Lieutenant BAR.svg Orden knjaza Danila I, IV stepena (Kraljevina Crna Gora).[13] SRB-SHS-YUG Orden Svetog Save Komandir BAR.svg Orden Svetog Save, IV stepena (Kraljevina Srbija).[13] SRB-SHS-YUG Orden Belog Orla Kavalir BAR.svg Orden belog orla, V stepena (Kraljevina SHS).[13] Književna dela Spomenik Branislavu Nušiću na Trgu republike u Beogradu (1993) Komedije „Narodni poslanik“ (1883) „Sumnjivo lice“ (1887) „Protekcija“ (1889) „Običan čovek“ (1899) „Svet“ (1906) „Put oko sveta“ (1910) „Gospođa ministarka“ (1929) „Mister Dolar“ (1932) „UJEŽ - Udruženje jugoslovenskih emancipovanih žena“ (1933) „Ožalošćena porodica“ (1935) „Dr“ (1936) „Pokojnik“ (1938) „Ne očajavajte nikad!“ Plakat za predstavu Branislava Nušića u Pančevu iz 1942. godine „Vlast Plakat za predstavu Branislava Nušića u Pančevu iz 1942. godine Prva ljubav (komedija za decu) Romani „Opštinsko dete“ (u Sarajevu izdano kao „Općinsko dijete“) (1902) „Hajduci“ (svoj doživljaj iz detinjstva) (1933) COBISS.SR 18077703 „Devetsto petnaesta“ (1920) [14] „Autobiografija“ (1924) Drame „Pučina“ (1901) „Tako je moralo biti“ „Jesenja kiša“ (1907) „Iza Božjih leđa“ (1910) „Kirija“ „Analfabeta“ Pripovetke Nušićev grob na beogradskom Novom groblju „Politički protivnik“ „Posmrtno slovo“ „Klasa“ „Pripovetke jednog kaplara“ Tragedije „Knez Ivo od Semberije“ „Hadži-Loja“ „Nahod“ Rasprave i udžbenici „Retorika“ Putopisi Kosovo, Opis zemlje i naroda Ostale umetnosti Poštanska marka s likom Branislava Nušića, deo serije maraka pod imenom „Velikani srpske književnosti“ koju je izdala Srbijamarka, PTT Srbija, 2010. godine Doprinos srpskoj fotografiji Bavio se fotografijom i pre konzulovanja u Prištini (jun 1893). Jedan je od najranijih srpskih stereofotografa. Ostavio je trag i kao pisac o srpskoj fotografskoj istoriji (prvi je zabeležio delovanje putujućih dagerotipista Kapilerija i Dajča), i nekim tada novim tehnikama (npr. o rentgenskoj fotografiji). Svojim fotografskim radovima ilustrovao je svoje tri putopisne knjige. Učesnik je Prve izložbe fotoamatera u Beogradu, 1901. Objavio je u listu „Politika“ i jednu pripovetku na fotografske teme koju je posvetio svom kumu, dvorskom fotografu Milanu Jovanoviću. Nušićeva fotografska dela se čuvaju u njegovom legatu u Muzeju grada Beograda.