BANATSKO ARANĐELOVO Majdan,Rabe,Siget,Podlkanj Autor:Miodrag Mendragić 398.str.,ilustr.,22.cm Monografija✔️ Svoje mesto među istaknutim meštanima Banatskog Aranđelova zaslužio je objavljivanjem monografije pod nazivom „Banatsko Aranđelovo“, 2002. godine. Monografija - Miodrag MendragićNaime, pomenuta monografija nastala je kao plod višegodišnjeg upornog rada Miodraga Mendragića na istraživanju i prikupljanju građe iz oblasti istorije, geografije, etnologije i srodnih disciplina. Činjenica da je Miodrag Mendragić prvi publikovao rad na temu prostora i naselja severnog Banata, koja do tada nije bila ozbiljnije eksploatisana, ukazuje na pionirski karakter monografije o Banatskom Aranđelovu. Knjiga je N O V A ----------------------------✔️ 1w

07446) Arheološki radovi i rasprave 7 , Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb 1974 Acta et dissertationes archaeologicae VII ; sadržaj : PRETHISTORIJSKO DOBA MIRKO MALEZ Noviji rezultati istraživanja paleolitika u Velikoj pećini, Veternici i Sandalji . Neue Ergebnisse der Paläolithikum-Forschungen in Velika pećina, Veternica und Sandalja (Kroatien). MIRKO MALEZ Tardigravetijen Lopara na otoku Rabu The Tardigravettian of Lopar, Island of Rab GRGA NOVAK Markova spilja na otoku Hvaru V Die Markus-Höhle (Markova spilja) auf der Insel Hvar V. BOŽIDAR ČEČUK Kamene i koštane rukotvorine Markove spilje II. Stein-und Knochenartefakte der Markus-Höhle (Markova spilja) II VLADIMIR MIROSAVLJEVIĆ Gradine i gradinski sistemi u prethistorijsko i protohistorijsko doba Hill-Forts and Hill-Fort Systems in Prehistoric and Protohistoric Times ANTIČKO DOBA MARIN ZANINOVIĆ Kninsko područje u antici. Knin Area in Antiquity DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ Dissertationes Riditinae (Uz jedan neobjavljeni natpis iz Danila) Dissertationes Riditinae (A propos d`une nouvelle inscription de Danilo) IVO BOJANOVSKI Baloie Rimski municipij u Šipovu na Plivi. Baloie - Römisches Munizipium in Šipovo am Flusse Pliva. PRIKAZI JANUSZ K. KOZLOWSKI Quelques remarques sur la relation entre l`Aurignacien et le Szè- lètien mek povez, format 17 x 24 cm , zaštitni omot, lilustrovano, latinica, 378 strana, pečat na naslovnoj strani ,

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleksandar Goldstajn Sinisa Triva Aleksandar Goldštajn (pravo ime Simon Šandor Goldstein;[1] Vinkovci, 15. srpnja 1912. – Zagreb, 20. listopada 2010.), ugledni jugoslavenski i hrvatski akademik, sveučilišni profesor, pravni znanstvenik, pisac, glavni osnivač privrednog sudstva u FNR Jugoslaviji, prvi predsjednik Vrhovnog privrednog suda FNR Jugoslavije i sudac Ustavnog suda SR Hrvatske Podrijetlo, školovanje i sudjelovanje u NOB-u Prof. dr. Aleksandar Goldštajn je rođen 15. 7. 1912 u Vinkovcima u židovskoj obitelji Armina i Roze Goldstein.[1][3][4][5] Otac mu je bio staklarski obrtnik koji se u Vinkovce doselio 1907 godine iz Velike Kikinde za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije.[1] Prof. Goldštajn je Vinkovcima pohađao i završio pučku školu, te gimnaziju 1930 godine. Nakon srednje školi preselio se u Zagreb gdje je studirao pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1938 na istom fakultetu. Nakon doktorata počeo je raditi u Osijeku kao pripravnik i odvjetnik.[6] Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije tj. dolaskom ustaša na vlast prof. Goldštajn je prebjegao na Hrvatsko primorje gdje je bio u talijanskom zarobljeništvu u Koncentracijskom logoru Kraljevica. Početkom juna 1943 odveden je u Koncentracijski logor Rab. U logoru na Rabu bio je član ilegalnog logorsokg Izvršnog Narodnooslobodilačkog odbora (NOO). Nakon kapitulacije Italije, 1943 godine, i oslobođenja iz zarobljenštva prof. Goldštajn se pridružio Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). U NOVJ-u je organizirao civilno sudstvo. Bio je član Komisije za zbrinjavanje židovskih izbjeglica sa Raba u Liku, Kordun i Baniju koju je formiralo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Kasnije je bio sekretar Sreskog narodnog suda u Glini, potpredsjednik Okružnog NOO Banije, a od 1945 je radio pri ZAVNOH-u kao načelnik povjereništva za pravosuđe i u vladi NR Hrvatske na zakonodavnim poslovima.[4][6] Prof. Goldštajn je za vrijeme Holokausta izgubio roditelje i brata Vilima koji su 1942 odvedeni u koncentracijski logogor Jasenovac, te ostale mnogobrojne daljnje članove porodice Goldstein.[1] Karijera Nakon rata preselio se je u Beograd gdje je radio slične poslove u Saveznom izvršnom vijeću. U Beogradu mu se iz braka sa Zlatom Goldštajn rodio sin jedinac Milivoj (poznati zagrebački poduzetnik i bankar). Prof. Goldštajn je bio glavni osnivač privrednog sudstva u SFR Jugoslaviji i branitelj načela zakonitosti. 1954 bio je imenovan prvim predsjednikom Vrhovnog privrednog suda SFR Jugoslavije u Beogradu, na toj poziciji je ostao do 1959 godine. Prof. Goldštajn se 1959 vratio u Zagreb gdje je bio izabran za redovitog profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na katedri Trgovačkog prava (kasnije Privredno pravo) na kojoj je predavao do 1982. 1968 u nastavu je uveo predmet `Pravo međunarodne trgovine`. Bio je na brojnim međunarodnim pravnim specijalizacijama u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Americi i Njemačkoj. Uz znanstveni i nastavni rad na fakultetu, prof. Goldštajn je bio sudac Ustavnog suda SR Hrvatske od 1967 do 1973 godine. U međuvremenu je bio angažiran i u međunarodnim pravnim sudovima i arbitražnim institucijama. Prof. Goldštajn je bio član Arbritražnog suda međunarodne trgovačke komore u Parizu (1958), Internacionalnog centra za plaćanje i investicije u Washingtonu (1974), Stalnog tribunala za arbitražu u Haagu (1982) i dr. Znanstveni interes mu je bio na području privrednog prava, međunarodnog trgovačko ugovornog i arbitražnog prava kao i problema pravnog sustava u Jugoslaviji. Objavio je niz knjiga, udžbenika, monografija i stručnih pravnih rasprava u periodičkim publikacijama Ekonomskog instituta u Zagrebu i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), te drugim domaćim i inozemnim publikacijama iz Londona i Züricha. Prof. Goldštajn je bio izvandredni član JAZU-a od 1979, te redoviti član od 1991 (od te godine nazvana Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - HAZU). Prof. Goldštajn je bio vrlo aktivan na Pravnom fakultetu i u HAZU-u do 2006 godine.[6] Porodica i smrt Prof. Goldštajn je 1934 oženio Zlatu Glied iz Osijeka sa kojom je imao kćer Ruth i sina Milivoja (uglednog ekonomista i bankara).[1] Prof. dr. Aleksandar Goldštajn je preminuo u Zagrebu 20. 10. 2010 godine. Sahranjen je na židovskom djelu zagrebačkog groblja Mirogoj. Siniša Triva (Šibenik, 10. studenog 1919. – Zagreb, 5. prosinca 2004.) je bio istaknuti hrvatski pravnik, redoviti profesor u miru, professor emeritus, prodekan i dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Počasni član Društva hrvatskih sudaca. Postumno je dobitnik Zlatne kune Hrvatske gospodarske komore kao nagradu za životno djelo za doprinos razvitku hrvatskog gospodarstva na području arbitražne prakse. Njegovo glavno djelo Građansko parnično procesno pravo osiguralo mu je autoritet vodećeg hrvatskog civilnog procesualiste. Životopis Siniša Triva rodio se 10. studenog 1919. u Šibeniku. Maturirao je 1938. na gimnaziji u Šibeniku. Pravo je studirao u Beogradu od 1938. do 1941. i u Zagrebu od 1945. do 1947. godine. Doktorat pravnih znanosti stekao je 1956. na Sveučilištu u Zagrebu. Naslovni docent postao je 1958. Na postdiplomskom studiju u Strasbourgu obranio je 1959. diplomsku radnju. Godine 1961. bio je na studijskom boravku na Sveučilištu Harvard u Bostonu. Radio je u pravosudnim tijelima kao tajnik suda, referent u Ministarstvu pravosudja NRH i sudac. Od 1953. pa do umirovljenja koncem 1990. radio je na Katedri za građansko procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao asistent (1953.), docent (1959.), izvanredni profesor (1961.) i redovni profesor (1965.). Predstojnik Katedre bio je od 1959. do 1991. Školske godine 1966/67. bio je prodekan, a 1967/68. i 1968/69. dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu. Godine 1980. izabran je za člana suradnika razreda za društvene znanosti JAZU; od 1990. izvanredni je član JAZU, a od 1991. redoviti član HAZU. Uz akademika Eugena Pusića bio je koordinator Radne grupe Razreda za društvene znanosti HAZU za izradu Rječnika hrvatskog pravnog i upravnog nazivlja. Triva djelovao je kao mentor u stjecanju naslova magistra i doktora pravnih znanosti do kraja 1990. niza istaknutih suvremenih civilnih procesualista, medju njima su i svi nastavnici gradjanskog procesnog prava na pravnim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Ljubljani. Građansko parnično procesno pravo, sistemsko djelo zasnovano na izučavanju suvremene sudske prakse, osiguralo mu je autoritet vodećeg civilnog procesualiste. Za peto izdanje dobio je 1985. republičku nagradu Sabora Republike Hrvatske Božidar Adžija za istaknuto znanstveno djelo. Triva je koordinirao rad savezne stručne komisije za izradu novog, drugog Zakona o parničnom postupku iz 1976. godine. Bio je tijekom deset godina član stručne komisije Jadranskog instituta JAZU za izradu nacrta Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi iz 1977. godine. U njegovoj redakciji, i uz njegov autorski doprinos, objavljen je 1981. veliki komentar tog zakona. Uz suradnju članova Katedre Belajca i Dike, Triva je napisao knjigu Sudsko izvršno pravo, teoretsku kritičku obradu sustava novog sudskog izvršnog prava uvedenog Zakonom o izvršnom postupku iz 1978. godine. Angažiranost u izučavanju arbitražnog prava kulminirala je pisanjem, u suradnji s profesorom Aleksandarom Goldštajnom, knjige Međunarodna trgovačka arbitraža, koja je, pored zapaženih inozemnih prikaza i recenzija, dobila i nagradu Službenog lista SFRJ za najbolje djelo iz oblasti pravnih nauka objavljeno 1987. godine. Triva bio je glavni urednik Pravne enciklopedije, isprva Pravnog fakulteta, a od 1988. Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. U povodu savjetovanja održanog 1989. u Opatiji, Društvo za građanskopravne znanosti i praksu Hrvatske posvetilo mu je svoj Zbornik radova za njegov izuzetan doprinos znanosti građanskog procesnog prava. Društvo hrvatskih sudaca izabralo ga je 1992. za svog počasnog člana. Triva je bio povremeni sudac Visokog trgovačkog suda. Intenzivna je bila i njegova suradnja s Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Od 1961. bio je arbitar Vanjskotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije. Od osnivanja arbitražnog sudišta u Hrvatskoj 1966. godine predsjednik je Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Djelovao je i kao arbitar-predsjednik arbitražnog vijeća Međunarodnog arbitražnog sudišta Međunarodne trgovačke komore u Parizu. Senat Sveučilišta u Zagrebu donio je 2000. godine odluku kojom se Trivi dodjeljuje počasno zvanje i titula professor emeritus. Hrvatska gospodarska komora 2005. godine dodijelila mu je postumno Zlatnu kunu kao nagradu za životno djelo za doprinos razvitku hrvatskog gospodarstva na području arbitražne prakse, te kao utemeljitelju modernog arbitražnog sudišta u Hrvatskoj.

Zagreb 1984. Tvrd povez, zaštitni omot, ilustrovano XXVII + 303 strane. Knjiga je odlično očuvana (kao nova). V1 Naslov originala: Viaggio in Dalmazia dell`abate Alberto Fortis (Venezia, 1774. god) Knjiga talijanskog prirodoznanca i putopisca Alberta Fortisa Put po Dalmaciji, objavljena u Veneciji 1774. godine, veoma je važan znanstveni i literarni dokument o Dalmaciji u osamnaestom stoljeću. Doživjela je velik evropski uspjeh, izazvala polemike i dugo služila zapadnoevropskim piscima kao vrelo za upoznavanje morlačke egzotike. Znamenita je i time što je u njoj zabilježena pjesma Hasanaginica, koju je evropski predromantičarski senzibilitet prihvatio kao antologijsku pučku tvorevinu, paradigmatičnu baladu. Put po Dalmaciji sastoji se od dva dijela: u prvom je opisano zadarsko područje, slijedi najslavnije poglavlje »O običajima Morlaka« — te poglavlja o toku Krke i okolici Šibenika; u drugom dijelu opisani su trogirska i splitska okolica, tok Cetine, Primorje (tj. Makarska, Neretva, Metković), te otoci Vis, Hvar, Brač i Rab. U prilogu Puta Fortis donosi i Vrančićevo Putovanje iz Budima u Drinopolje. U ovo izdanje uvrštenje i Dodatak »O otoku Pagu« (preveden s engleskoga) kojega u venecijanskom izdanju nema. Iakoje od prvog objavljivanja prošlo više od dvjesta godina, Fortisovo djelo i danas zadivljuje reportažnom širinom interesa jer obuhvaća sve što je pisac čuo i vidio na svojim putovanjima po Dalmaciji. Vodio je sa sobom crtača koji mu je ilustrirao paleontološke, arheološke i etnografske spise. Jezik mu je slikovit i tečan, bilo da egzaktno govori o građi bračkog mramora, bilo da ironično pripovijeda o praznovjerju paških popova, bilo pak da se pjesnički zanosi homerskom jednostavnošću morlačkih običaja. Put po Dalmaciji je nezaobilazno djelo u kulturnoj, osobito književnoj, povijesti jadranskoga dijela Hrvatske, a ovo je prvi integralni prijevod toga Fortisova djela u nas. ALBERTO FORTIS rodio se Padovi 1741, a umro u Bologni 1803. godine Već zarana zanimao se za prirodne znanosti i književnost. Kao mladić stupio je u čuveno padovansko sjemenište, a zatim u augustinski red. Godine 1772. se sekularizirao kako bi se slobodnije bavio istraživačkim radom. Proputovao je velik dio Evrope, a u Dalmaciji je boravio više puta. Rezultat njegovih znanstvenih putovanja u naše krajeve su djela: Ogled i zapažanja o otocima Cresu i Osoru, Put po Dalmaciji, O uzgoju kestena i o njegovu uvođenju u primorsku i unutrašnju Dalmaciju. Svojim je djelima prvi u Evropi skrenuo pažnju na našu zemlju i osobito na našu narodnu poeziju.

Odlično Retko Oktoih (na crnogor. ćiril. Октоих) je prva crnogorska tiskana knjiga, također i prva tiskana ćirilična knjiga među Južnim Slavenima, objavljena 4. januara 1494. u Štampariji Crnojevića na Cetinju. Oktoih Oktoih, prva crnogorska tiskana knjiga Autor(i) sedam monaha na čelu jeromonaha Makarija Originalni naslov Октоих Država Zeta / Crna Gora Jezik crkvenoslovenski Žanr(ovi) bogoslužbena knjiga Izdavač Štamparija Crnojevića Datum izdanja 4. januara 1494. Stranica 540 Arheografski opis uredi Tiskan u dva dijela, njegov prvi svezak sadrži pjesme koje se pjevaju na prva četiri tona oktoiške ljestvice, a pjesme za preostala četiri tona uključene su u drugi svezak. Dva sveska se zovu Oktoih prvog glasa (Oktoih prvoglasnik) i Oktoih petog glasa (Oktoih petoglasnik). Stoga knjiga se naziva po književno-liturgijskoj vrsti Oktoih ili Osmoglasnik (grč. Ὀκτώηχος), što je bogoslužbena knjiga u pravoslavnoj tradiciji, odnosno zbornik pjesama posvećenih Kristovom vaskrsenju, te sadrži promljenjljive dijelove bogosluženja tijekom nedjeljnoga ciklusa za niz od osam nedjelja. Najstariji u povijesti tiskani Oktoih je onaj iz Crnojevića tiskare koji je uknjižen koncem 1493. na Cetinju (Obod) za doba crnogorskog vladara Đurađa Crnojevića. Riječ je o oktoihu prvoglasniku (I-IV glas), dimenzija 254 x 186 mm i obima 269 listova (538 strana). Tiskan je na papiru u dijve boje (crna i crvena), u stilu renesanse. Ukrašen je inicijalima i zastavicama, na naslovnoj strani zastavica sa ukomponovanim grbom Crnojevića i inicijalom P. Tekst je ilustriran i ima ornamente u tehnici ksenografije. Štampanje i ukrašavanje Oktoiha prvoglasnika izvelo je sedam monaha pod budnim okom jeromonaha Makarija u Obodskoj štampariji. Štamparija je poznata kao Štamparija Crnojevića, prva srpska[1] i južnoslovenska ćirilična štamparija i prva državna štamparija u svijetu. Oktoih je štampan u relativno velikom broju, od čega je do danas sačuvano 105 primjeraka. To ukazuje želju izdavača da knjiga bude distribuirana i u okolne krajeve. Inicijator štampanja Oktoiha – što se vidi iz kolofona – je Ivanov sin Đurađ koji se na čelu Zete našao posle smrti svog oca. U predgovoru Oktoiha prvoglasnika stoji: Poveljenijem gospodina Đurđa Crnojevića, ja Hristu rab svještenik Makarije, rukodjelisah sije pri vaseosvještenom mitropolitu kir Vavili. U predgovoru i kolofonu Oktoiha prvoglasnika Đurađ govori ustima svog štampara i rukodjelnika Makarija[α 1], da ga i na štampanje te knjige nagoni ljubav prema crkvi i tuga zbog velike pustoši koju su Turci naneli, pored ostalog, upravo manastirskim, crkvenim bibliotekama. Viđevši... crkve bez svetih knjiga što su ih agarenska čeda usljed grijehova naših razgrabila i pocijepala, uz revnovnah uz pomoć svetog Duha i sastavih forme na kojima za godinu dana osmorica ljudi izradiše Oktoih prva četiri glasa, na slavoslov Bogu ukrepitelju našem[...] Crna Gora je ostala bez knjiga i Đurađ Crnojević koristi pronalazak štampe da taj nedostatak u posljednjem času državne samostalnosti bar donekle otkloni.[2] Pored Cetinjskog oktoiha prvoglasnika na Cetinju je u isto vreme štampan i Cetinjski oktoih petoglasnik (V-VIII glas), koji je sačuvan u svega nekoliko nepotpunih primjeraka.[3] Štamparija Crnojevića je također tiskala i druge crkvene knjige: Molitvenik (Trebnik ili Euhologij) i Četvorojevanđelje. Povezano uredi Crnogorska književnost Historija štamparstva

Autor - osoba Ženet, Žerar, 1930-2018 = Genette, Gérard, 1930-2018 Naslov Umetničko delo : imanentnost i transcendentnost / Žerar Ženet ; preveo sa francuskog Miodrag Radović Jedinstveni naslov ǂL`ǂoeuvre de l`art Vrsta građe esej ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1996 Izdanje 1. izd. Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Svetovi, 1996 (Veternik : LDI) Fizički opis 352 str. ; 18 cm Drugi autori - osoba Radović, Miodrag Zbirka ǂBiblioteka ǂSvetovi ISBN (broš. sa omotom) Napomene Prevod dela: ǂL`ǂoeuvre de l`art / Gérard Genette Bibliografske napomene uz tekst Bibliografija: str. 334-339 Registar. Predmetne odrednice Umetničko delo – Estetika Filozofija umetnosti Autor - osoba Ženet, Žerar, 1930-2018 = Genette, Gérard, 1930-2018 Naslov Umetničko delo : estetska relacija / Žerar Ženet ; s francuskog preveo Miodrag Radović Jedinstveni naslov ǂL`oeuvre ǂde l`art Vrsta građe knjiga ; odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1998 Izdanje [1. izd.] Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Svetovi, 1998 (Novi Sad : MBM-plas) Fizički opis 284 str. ; 17 cm Drugi autori - osoba Radović, Miodrag, 1945-2018 = Radović, Miodrag, 1945-2018 Zbirka ǂBiblioteka ǂSvetovi ISBN 86-7047-284-8 (Broš. sa omotom) Napomene Prevod dela: L`oeuvre de l`art / Gérard Genette Na omotu beleška o delu. Beleške uz tekst Bibliografija: str. 277-284. Predmetne odrednice Umetničko delo – Estetika Filozofija umetnosti Žerar Ženet (1930), nesumnjivo je danas jedan od vodećih predstavnika fracuske poststrukturalističke i novoretoričke kritike. Svetsku slavu stekao je delima međunarodne reputacije: Figures I, Figures II, Figures III, Introduction à Garchitexte, Palimpsestes, objavljenih od polovine šezdesetih na do najnovijeg sintetičkog dela (1995) L’Oeuvre de l’art. Studija „Umetničko delo“, prvi je tom iz nameravane dvotomne sinteze dosadašnjih Ženetovih istraživanja iz oblasti poetike, književne retorike i estetike. Ova knjiga vraća u život ideju punine umetničkog dela, već dugo potiskivanu jednostranom vladavinom teksta. Žerar Ženet u ovoj knjizi, koja je usredsređena na niz vidova savremene umetnosti (od književnosti, drame, muzike, slikarstva, skulpture, arhitekture do mnogih graničnih momenata do kojih doseže avangarda i informatičko doba tehnologija) zastupa osnovno stanovište da dela umetnosti poprimaju dva načina postojanja: imanentnost i transcendentnost. Imanentnost se definiše tipom predmeta u kome se delo „sadrži` i raspodeljuje se prema tome u dva režima, nazvanih prema Nelsonu Gudmenu autografijski i alografijski... U prvom, predmet imanentnosti je (slika, skulptura, performans) materijalan i ispoljava se sam sobom. U drugom, taj predmet je (književni tekst, muzička kompozicija, plan zgrade) idealan i zamišljen redukcijom na osnovu fizičkih ispoljavanja: knjiga, partitura, izgradnje. Transcendentnost se definiše raznim načinima na koje delo prevazilazi svoju imanentnost: kada se sastoji od više neidentičnih predmeta (dela u više „verzija`), kada se ispoljava sa prazninama (u fragmentima), ili posredno (kopijama, reprodukcijama i opisima), ili kada deluje različito, zavisno od mesta, vremena, pojedinaca i prilika: nikada ne gledamo dvaput istu sliku niti čitamo dvaput istu knjigu. Delo se ne svodi dakle na svoj predmet imanentnosti zauo što je njegovo biće nerazdvojivo od njegovog delovanja. Delo umetnosti je uvek već i umetničko delo. Genette, Gérard, francuski esejist i kritičar (Pariz, 7. VI. 1930 – Pariz, 11. V. 2018). Predstavnik strukturalističke kritike. Bio je jedan od urednika časopisa Poétique te voditelj proučavanja književne semiotike na École des hautes études en science sociale u Parizu. U djelu Figure (Figures, I–III, 1966–72) utvrđuje načela naratologije na temelju čitanja klasika i modernih autora, napose Prousta. U Mimologijama (Mimologiques, 1976) nastoji ocrtati povijest rasprave o jeziku. Uvod u arhitekst (L’Introduction à l’architexte, 1979) ispituje tradicionalnu teoriju i proučava problem književnih rodova. U Palimpsestima (Palimpsestes, 1982) umjesto arhiteksta rabi riječ transtekstualnost (transtextualité), određenu kao „sve što neki tekst stavlja u odnos s drugim tekstovima“. U Pragovima (Seuils, 1987) predmetom analize postaju rubovi teksta (izdavačko predstavljanje, ime autora, naslovi, posvete, epigrafi, predgovori). U Fikciji i dikciji (Fiction et Diction, 1991) definira „ustrojstvo, kriterije i oblike književnosti“. Genetteova kritika, unatoč discipliniranu strukturalističkom mišljenju, odlikuje se smjesom erudicije i humora, znanosti i skepticizma te ozbiljnog i ironičnoga. MG27

Odlično očuvana masivna knjiga G3 Saša Savović, autor monografije `Srce u kamenu`, fotografisao je sve kamene spomenike Rudničkog i Takovskog kraja, a mnogi su prepušteni zubu vremena ili ugrađivani u temelje kuća i štala... U svet umetničke fotografije Saša Savović je ušao fotografijama kojima je za sva vremena ovekovečio ličnosti i događaje Šumadije, ali i mnogo šire, a njegova monografija `Srce u kamenu` koja se ovih dana predstavlja srpskoj javnosti za njega je vrhunac umetničke karijere započete 1986. godine u izdavačkoj kući Dečje novine iz Gornjeg Milanovca koja, nažalost, više ne postoji. Karijeru uspešnog fotografa Savović je nastavio u Muzeju rudničko-takovskog kraja pod čijim je krovom i nastala monografija o spomenicima krajputašima ovog kraja. - Za mene kao fotografa spomenici krajputaši su oduvek bili zanimljivi jer sam ih doživljavao kao neke kamene knjige koje treba sačuvati za istoriju i pokolenja koja dolaze. Još 2003. godine došao sam na ideju da uradim godišnji kalendar sa fotografijama krajputaša i tada sam sebi dao zadatak da fotografišem sve krajputaše sa teritorije Takovskog i Rudničkog kraja. Naravno, znao sam da će taj veliki posao trajati nekoliko godina jer je opština Gornji Milanovac teritorijalno druga po veličini u Srbiji i trebalo je obići sva sela i sve puteve, pa i ona mesta gde su nekada bili putevi. Nekih puteva više nema, ali su ostali krajputaši koji otkrivaju nekadašnju trasu puta. Uspeo sam od zaborava spasem 326 krajputaša koji su stali između korica monografije `Srce u kamenu`. Njih nekada ubije ubije vreme, nekada korov, a iza svega stoji ljudski nemar - objašnjava Saša Savović. Spomenici krajputaši su podizani posle pet ratova: Srpsko-bugarskog (1885), Srpsko-turskog (1876-1878), Prvog balkanskog, Drugog balkanskog i Prvog svetskog. Najveći broj krajputaša je podignut vojnicima, ali ima i krajputaša koji su podignuti nastradalima u nevremenu, utopljenicima, samoubicama, koji po crkvenim kanonima nisu mogli da budu sahranjeni na seoskim grobljima, a Savović je pronašao i 13 krajputaša podignutih ženama i 12 kamenih spomena pored puta podignutih deci. - Najstariji krajputaš koji sam pronašao potiče iz 1804. godine, ali ima i jedan još stariji na kojem stoji da je podignut hiljadu sedamsto i neke godine, no vreme je izbrisalo poslednje dve cifre tako da je nemoguće odrediti godinu. Najmlađi krajputaš se nalazi u selu Kriva Reka i podignut je 1948. godine, a na epitafu se Bog pominje čak sedam puta. Zapavo, epitafi na krajputašima su ono što je najvrednije jer govori mnogo o onome kome je spomenik podignut. Tako, na krajputašu u selu Grabovica piše: `Ovaj tužni hladan spomenik pokazuje hrabrog sina ČEDOMIRA TODOROVIĆA vojnika 2 čete bataljona X puka a poživi 24 g. Pogibe boreći se sa Bugarima za odbranu Makedonije 17. juna 1913. g. na Drenici Bog da mu dušu prosti. Spomen mu podigoše večno žalosni žena, otac, brat i sin. Braća Radomir iz Grabovice` - priča Savović. Ima i drugačijih epitafa koji govore o tome kako je neki rab božji završio ovozemaljski život. - Na jednom krajputašu piše: `Poginuo na prečac u prisustvu vlasti`, na drugom: `Ubi ga prejaka rakija`, zatim : `Ubi ga vreme nebesko`, pa: `Ubi ga šarka`, a na jednom piše: `Poginuo od vode`. Dalje: `Zagledao se u zabranjeno`, `Pao sa drveta, poginuo od kruške`, `Ovde okovani hajduk umre`... Najviše krajputaša ima u selu Trudelj na planini Rudnik, čak 22, ima dvojnih krajputaša podignutih sinu i ocu, izginuloj braći, mužu i ženi - ističe Savović. Krajputaši koji su podignuti u ovom delu Srbije predstavljaju pravu istorijsku kamenu čitanku i u različitom su stanju. - Ima porodica u čijem se imanju nalazi krajputaš koje održavaju spomenik kao da je njihov, sade cveće oko njega i pale voštanice o verskim praznicima, ali ima i takvih koji su krajputaše ugradili u temelje kuća, svinjaca, u zgrade seoskih domova kulture, ugradili ih u hlebne furune, ali najviše me je razočarala činjenica da su se mnogi krajputaši vremenom našli u oborima za svinje, kao što je u selu Donjim Branetićima i Dragolju, te se svinje češu o krajputaše vojnika koji su ko zna gde dali život za Srbiju. Ali, to nije samo njihova sramota, već sramota onih koji bi trebalo da brinu o spomenicima u Srbiji - kaže za `Vesti` autor monografije `Srce u kamenu`. Spomen samom sebi Među krajputašima u rudničko-takovskom kraju ima i sedam krajputaša koje su ljudi podigli sebi za života. Jedan od onih koji je samom sebi podigao krajputaš jeste i Radosav Jelić, kafedžija iz Brđana. Krajputaš je podigao između seoskog zapisa i kafane koju je nasledila njegova supruga Radojka i nekoliko decenija je bila jedna od najčuvenijih u ovom delu Srbije.

GORNJE POLJE KOD NIKŠIĆA Radivoje Tadić Zajednica sela: Vir, Duga, Jasenovo polje, Miločane, Orah, Praga, Rastovac i Šipačno pregled bratstava Nikšić, 2001. 514 strana, tvrd povez, udžbenički format. Posveta autora. Poslednja dva-tri lista gde je sadržaj malo izgužvani. Generalno, očuvana. Istoriju i geografiju Gornjeg Polja, područja površine 256 kvadratih kilometara, način življenja starosjedilaca i doseljenika iz vremena kapetanija i kmetija, oblasti, srezova i opština, sačuvao je pukovnik Radivoje Tadić u reprezentativnoj monografiji Gornje Polje kod Nikšića. Njegov brat Jovo, kapetan u penziji, najstariji Gornjepoljac, rođen 1920. u zaseoku Avtenice, učesnik NOB-a, nosilac više ratnih i mirnodopskih odlikovanja i priznanja, kojeg pamćenje služi i u 98. godini života, dragocjen je svjedok i pričač višedecenijskih zbivanja na tom području: “Tadići su porijeklom iz Pive. Za vrijeme Turaka odselili su za Trebinje, a nakon stotinu godina, tridesetak godina prije oslobođenja Nikšića, moj prađed Uroš došao je sa sedam sinova u Gornje Polje. Danas je to najbrojnije bratstvo u Gornjem Polju, a u Trebinju je tada ostala jedna porodica, i danas je jedna,” priča gospodin Jovo, kako ga oslovljavaju mještani. Pola vijeka nakon oslobođenja od Turaka kuće su građene po obodu, a u Polju ih gotovo nije bilo. Imanja starosjedilaca i ona koja su dodijeljena doseljenicima- glavarska, darovnica i kupovna zemlja, bila su zasijana. Livade su tek ponegdje presjecale oranice, a stanovnici su nakon Prvog svjetskog rata živjeli od poljoprivrede i stočarstva: “ Sijana je pšenica, raž, ječam, kukuruz, držana stoku, i od toga se živjelo. Gazde su bili oni koji su imali dosta stoke i zemlje. Domaćin sa 50 ovaca bio je siromah, a onaj sa 100 srednjestojeći. Moja porodica je bila među siromašne. Radili smo svoju i tuđu zemlju. Oranice su se radile napola, a livade na treću – dva dijela pripada gazdi, a treći domaćinstvu koje je radilo u najam. Neđeljom niko nije radilo. Poštovan je običaj- šest dana radi, sedmi odmaraj. Navodnjavanja nije bilo. Dolap, kolo za navodnjavanje Raka Maksimovića u zaseoku Brod izgrađen je 1930. godine, i prvi je u Crnoj Gori.” I nije Gornje Polje samo po tom kolu bilo prvo. Damjan Mijanović je 1938. godine izgradio hidroelektričnu centralu snage 30 vati koja je osvjetljavala sve kuće na Vidrovanu. Bilo je to prvo električno osvjetljenje u naseljima u Crnoj Gori. Na Vidrovanu je radila pilana knjaza Nikole-Šegarica, ili Knjaževa fabrika, a 1923. podignuta je na Buči još jedna u kojoj je radio mlin i vunovlačara – prva u Crnoj Gori. Stoga nijesu rijetki ono koji tvrde da se početak industrijalizacije Crne Gore desio u Gornjem Polju: “Pričalo se da je Knjaževu fabriku zapalila Opština kako bi zahvatila vodu za planirani vodovod. Ne znam da li je to tačno, ali na tom mjestu je 1929. počela gradnja vodovoda. Vodovod je ručno kopan od Vidrovana do Nikšića. Kanal dubine dva metra kopali su seljaci a za metar iskopa dobijali su jedan dinar. Gdje je bio kamen ručno se minavalo. Toga se sjećam odlično, išao sam u osnovnu školu. Cijevi su bile široke kao sulundar i omotane trakom. Traku smo gulili i od nje pravili piljke. Gradnja vodovoda bila je velika radost, jer su Nikšićani tada vodu koristili iz bunara.” Rijeke, mukavice, estavele… vodenice, stupe i pilane rijetkosti su po kojima je Gornje polje prepoznatljivo. Neke od tih rijetkosti danas su daleka prošlost. Za vrijeme Turaka, Crne Gore i Kraljevine Jugoslavije na gornjepoljskim rijekama Vidrovnu, Boljašnici, Rastovcu i Sušici bilo je osamnaest vodenica sa desetak valjaonica: mlini Perkovića, Matanovića, knjaza Nikole, Buča, vodenica Đuričića, Novi mlini, mlini Jegetić, Maksimovića, Đukanovića, Piljevića… Mlinari su bili mještani, a jedno vrijeme taj posao obavljao je i Jovo Tadić.: “Ti mlini imali su po dva ili tri kola, a žito je dopremano iz Golije, Pive, Banjana… Mlivo su dogonile na konjima žene, najčešće po sto kila, i čekale su nekada i 24 sata da bude samljeveno. Vlasnik mlina je meljačinu naplaćivao pet odsto- znači na 100 kila, 25 kila. Treći dio uzimao je mlinar. Tada su radile i stupe Mijanovića, Međedovića i Raičevića. Tu se valjalo sukno, koje su prele pa tkale žene. Nakon valjanja u stupama od njega se pravila roba, savršena odijela. Tada je šnajder bio Radule Tadić, a šili su Vujovići i Mijanovići. Švenje je bilo skupo, za jedno odijelo moralo se dva dana raditi.” Živjelo se u Gornjem Polju do Drugog svjetskog rata uglavnom od poljoprivrede i stočarsta. Djeca su od malih nogu učena tom radu, a ona koja su pokazivala posebne sklonosti, ili su bila iz imućnijih porodica pohađala su školu koja je u Gornjem Polju počela da radi 1899-90. Starina Jovo se sjeća da je 1927. u prvom razredu četvorogodišnje škole bilo tridesetak đaka: “Mali broj je kada završi tu školu išao u Nikšićku gimnaziju, iz čitavog Gornjeg polja desetak učenika. Kada je bilo lijepo vrijeme išli su pješke – po 10 i više kilometara u jednom pravcu, a zimi su nastavali u Nikšiću, plaćali su smještaj. To su bila đeca- desetak godina. Moj brat Radivoje je išao pješke, a u kasnu jesen ili zimi kada je dan kratak sretali smo ga i pratili. Do 1930. samo tri Gornjepoljca bila su na fakultetu. Ti studenti iz porodica Kisić, Ilić i Tadić prvi su iz Gornjeg Polja završili fakultet, a kasnije ih je bilo mnogo više”. Nakon 1930. godine u Gornjem Polju formirani su fudbalski klubovi Vidrovan i Gornjepoljac, a na glasu je bila i amaterska pozorišna trupa. U kući Vušovića. poznatoj po učenim ljudima. radila je i čitaonica koja je imala zavidan fond knjiga, i bila je veoma posjećena. U to vrijeme radili su i hanovi u kojima se moglo trgovati ali i popiti piće za kafanskim stolom: “Vlasnici hanova u kojima je bilo piće i roba plaćali su mnogo veću taksu. Hanove na tri mosta, od Srednjeg do Vidrovana, držali su Maksimovići, a na Vidrovanu Mijanovići, Bajovići i Mijatovići. Tada su milioneri bili Mijanovići. Automobila nije bilo, možda dva taksija, a motor je imao samo Damjan Mijanović. Sjećam se da je Milovan Maksimović, tada predsjednik Opštine, biciklom išao u Nikšić na posao. Život u Polju je bio siromašan, ali ne tako težak. Nije se puno radilo, nije se imalo što raditi, osim ljeti. Ko je imao stoku spremao je sijeno, brao list. Planištaci su živjeli mnogo teže”. Gornje polje je po mnogo čemu karakteristično etnografski, geografski ali i istorijski. Za vrijeme Osmanlijskog carstva predstavljalo je kapiju utvrđenog Onogošta, u njemu je 1690. zarobljen turski paša Džin Alija, a 1877. na Viru su Turci položili oružje pred knjazom Nikolom. 1934. u Gornjem Polju formirana je jedna od prvih seoskih ćelija Komunističke partije na području Nikšićkog sreza, a u oktobru 1941. tu je bilo sjedište Narodnooslobodilačkog nikšićkog odreda. Ratna zbilja određivala je sudbine mještana i svaka je priča za sebe. Jovo Tadić se našao u Drugoj dalmatinskoj koja je oslobođenje dočekala u Trstu. “ Druga dalmatinska je preživjela Petu ofanzivu, ali je mnogo ljudi izginulo. Tada su redove popunjavali Crnogorci. I ja sam se sa svojom četom kod Kolašina priključio Drugoj dalmatinskoj. Borbe su vođene svuda i svaka je istorija, ali se najslikovitije sjećam oslobađanja pedesetak zatvorenika iz zatvora u Straševini. Taj zatvor stražarili su četnici, a trebalo je da ga oslobodi Nikšićki odred. Rukovodstva moje čete koja je imala pedeset boraca i Nikšićkog odreda, koji je tražio pomoć, sastalo se kod Slanog. Tada je odlučeno da naša četa oslobađa zatvorenike iz Straševine. Uspjeli smo to bez žrtava, našto sam i danas ponosan. I Dan oslobođenja posebna je priča. Taj dan dočekali smo u Trstu. Posljednja borba je bila u Ilirskoj Bistrici. Mi smo od Kotora pješke išli i oslobađali otoke do Rijeke. Iz Rijeke smo brodom prešli na Rab odakle smo oslobodili Cres, i iskrcali se u Opatiju. Poslednje borbe vođene su u Ilirskoj Bistrici. Trst je bio već dva dana oslobođen kada smo mi došli, a oslobosili su ga Crnogorci. Narod je ogromnom radošću dočekao oslobođenje. Bilo je to veliko veselje”. Poslije Drugog svetskog rata priča o Gornjem Polju, izgradnji i načinu življenja slična je drugim poratnim. Nakon ukidanja zadruga mještani dobijaju državne poslove, a Gornje Polje doseljenike, nove kuće i livade. Pređašnji način života za tridesetak godina, relativno kratko vrijeme, dobija formu predanja, a materijalni ostaci ili mjesta koja nazivom čuvaju nekadašnji značaj postaju turističke destinacije. Vodenica Raičevića, jedina koja radi, puni novinske stupce, livade zaoravaju mašine, a ralo i plugovi dragocjenost su muzejskih zbirki. Farme i farmeri ne poznaju branje lista, sadijevanje sijena, žetvu srpom, kopljenje kukuruza. Valjaonica nema, nema ni robe od sukna pravljenog udarima drvenih maljeva. Sve to desilo se za samo jedan vijek, a mnogo šta po čemu je Gornje Polje prepoznatljivo mlađe je od Jova Tadića: ”Poslije Drugog rata vodilo se računa da što više ljudi radi. Ko je god hti, radio je. Nije za godinu mogao postati bogataš, ali mogao je skromno da živi i izdržava porodicu. Svi su živjeli podjednako. Osnovane su zemljoradničke zadruge u koje su ljudi unosili sve svoje. Bilo je i onih koji su to nevoljno radili. Te zadruge nijesu bile onakve kako je zamišljano i nije se to dobro pokazalo. Posle su nastale zadruge kojima su rukovodila preduzeća, i bile su bolje. Kada je došao period industrijalizacije i masovnog odlaska na škole stoka se manje držala, a zemlja manje obrađivala. Umjesto oranica nastale su livade. Danas je oranica malo. Posadi se krompir sve manje kukuruz i pšenica, a raž i ječam su rijetkost. Danas radi samo mlin Raičevića sa dva vitla i on povremeno melje, a meljačina je uglavnom umertin. To je bio mlin Janka Vukotića, on ga je napravio za vrijeme Crne Gore. Pregradio je dvije rijeke Vidrovan i Boljašnicu za rad mlina. Vodenicu je prodao Raičevićima- Tomu i Milosavu koji su došli iz Amerike. I danas su to mlini Raičevića, sinovca Tomova.” Novi mlini naspram zaseoka Međine čuvaju uspomenu na nekada vodeću privrednu granu u Gornjem Polju, Radivoje Tadić monografijom Gornje Polje kod Nikšića sačuvao je istoriju tog podruja, a rijetki mještani još svjedoče o Gornjem Polju kroz vrijeme. Devedesetosmogodišnji Jovo Tadić pamti najduže, kažu Gornjepoljci: “ Za istoriju Gornjeg polja i život negda zainteresuje se poneko, ali knjigu Radivoja Tadića, ipak svaka porodica želi da ima. On je do tančina opisao Gornje Polje. Svi se iznenade podatkom da je na tom području bilo do rata preko 170 bratstava. Sada ih ima mnogo više, jer je Gornje Polje masovno naseljavano. Sada se u Polju sasvim drugačije živi. Danas omladina kad završi osmoljetku zemljoradnju potpuno odbacuje. Prije ćeš naći nekog sa fakultetom da obrađuje zemlju. Mislim da sadašnje generacije ne bi mogle izdržati teret negdašnjeg vremena, jer tada su ljudi od malena radili i tako sticali navike.” Donedavno je Jovo Tadić i sam obrađivao svoje imanje i mještani su se divili njegovoj po koncu uređenoj njivi. Radio bi i danas, ali se oporavlja od loma – trećeg za pet godina: “Imao sam devedeset i dvije godine kada sam obrađivao imanje. I dalje bih da se nijesam slomio. To mi nije bilo teško. Teško mi je padalo da sjedim. Volio sam da radim i radio sam i kada sam znao da od toga nemam neku korist. Volio sam da šetam i posjećujem komšije. I danas u 98. godini ponešto uradim. Dolaze mi kćerka i sin, unuci i praunuk Dušan i naravno komšije. A dugovječnost jeste i nije privilegija:” Tadići nijesu dugovjeki. Uglavnom žive oko sedamdeset godina, osamdesetu malo ko iščeka. Ja sam dugovječnost, vjerovatno, nasledio od majke. Ona je živjela 93 godine i podigla devetoro đece. Kada sve sabereš život je kratak. A nekada i predug. Mislim da je živjeti oko osamdeset godina najljepše, do tada čovjeka služe pamćenje i snaga. Preko osamdeset godina to nestaje:” Biografija Gornjeg Polja zbir je i biografija njegovih mještana. Jovo Tadić, nosilac ordenja i medalja o kojima jedino priča unucima, poznavalac hoda Gornjeg Polja kroz vrijeme, na tragu je narodne mudrosti da svako vrijeme nosi svoje breme, a težinu bremena određuje čovjek. Starina od kojeg, kažu u Gornjem Polju, treba učiti život posmatra kako raste njegov zavičaj, bilježi godove i upoređuje ih. Dugovječnošću i načinom života tog pamtiše čija sjećanja ne mogu stati ni u tomove knjiga, privilegovano je Gornje Polje – područje nikšićke opštine koje je za vijek, kojem svjedoči naš pričač, sasvim izmjenilo fizionomiju ali ne i krvotok. Sonja Vujadinović

U potrazi za hrvatskom kolijevkom Rendić - Miočević, Ivo (Retracing the past to the cradle Croatian history) Lib3 Rendić - Miočević, Ivo Vrsta, podvrsta i kategorija knjige Autorske knjige, monografija, znanstvena Izdavač Književni krug Grad Split Godina 2000 Stranica 238 Ključne riječi nova metodologija; ilirik; hrvatska etnogeneza; država-vladavina; simboli; izmjena Nad-ja; dugotrajni srednji vijek (new methodology; Illyricum; Croatian ethnogenesis; state-rule; symbols; new super-ego; long duration of medieval era) Sažetak Prvo poglavlje ističe metodološke probleme znanosti o povijesti i raspravlja o Iliriku ( ne o Balkanu ) kao povijesnom okviru hrvatske etnogeneze. Drugo poglavlje raspravlja o stratumima u hrvatskoj etnogenezi i o nasljeđu koje su Hrvati primili od starosjedilaca. U trećem poglavlju opisuje se stara hrvatska država kao vladavina, te se traže uzroci nasilja o kojima svjedoče izvori. Primjenom frojdovskih teorija objašnjava se nasilje u krvno povezanim zajednicama. U četvrtom poglavlju objašnjava se simbolika starih hrvatskih spomenika, a u petom na temelju Ljetopisa popa Dukljanina istražuje se stara ideologija koja se ponavlja i u narodnim pjesmama iz doba osmanske prevlasti. Pomoću ideologije autor definira sindrom Kraljevića Marka. U sedmom završnom poglavlju ističe se ideja o bogatom i dugotrajnom srednjem vijeku.ABSTRACT I. Methodological problems The arrival of the Croats places them geographically within the framework of the `Balkans`, but this political connotation imposed by the West at the beginning of the 19th century is not based on serious criteria. The most appropriate term for a spatial definition of Croatian history (as well as the history of other Southern Slavic peoples) is certainly the old term Illyricum. Within the boundaries of this area, the Southern Slavic peoples were generally moulded and here we can follow the `continual` processes from time immemorial to the present. In the aftermath of the migrations, within the Illyrian blood-tied society, there were bloody battles accompanied by psychopathological symptoms e.g. paranoia and projection identification, to establish control and wield power. Then, undoubtedly, certain archetypes with `continual` impact emerged, fuelling bloodshed up to the present! As both written and archeological sources clearly point to the unconscious of present-day Croats` ancestors who wove the Croatian cradle, we should look to psychoanalysis to help us explain the Croatian genesis. In this context, the psychoanalytical term `matrix` (basic substance, source, womb, woof) can be of considerable assistance. This `matrix` is, in fact, a `hypothetical web` (cobweb or membrane) of communication and relationship in a given group. In various ways, the family, religious fraternity and monastery had the strongest impact and were the pillars of the early Croatian matrix. Today, historical science converges with many other disciplines (sociology, economy etc.). In striving to uncover all facets of human behaviour, it needs to ally itself more with psychology and knowledge based on Freud`s theories. `Psychohistory` certainly should form part of an interdisciplinary approach to a historical analysis and its significance is all-encompassing in the study of mentality. In researching old Croatian history, the interdisciplinary path should therefore be trod. Initially, there will be some sidetracking but, finally, an authentic area of research will be reached. II The Croatian ethnogenesis in Illyricum: Steering towards scientific solutions The ethnogenesis of Croatians is one of the most perplexing questions of early Middle Ages in central and south-east Europe, and is ascribed to the Slavs, Iranians or Avars, begins with the great migrations or regional development and is explained by Avar or Frank influence. In reflecting on the Croatian ethnogenesis, some hypotheses, which are not based on evidence, have been transformed into ideology. Initially, in the great migratory waves, those peoples have a polyethnic structureand it is impossible to imagine that the Croats to the South would have arrived as a `pure` race. Moreover, the mistaken romantic notion of identifying old Croats with the modern Croatian nation should be rejected. Inter-marriage, wars and migrations plus religious conversions considerably changed the ethnic situation from the first centuries following the migrations. Shortly before a modern integration of the nation, this picture alters significantly. There are diverse opinions about who, in fact, the Croats are (social designations, the leading class in the Avar khaganate, mercantile political groups etc.) but there is no definitive solution. The Illyrian-Romanic and, certainly, the former pre-Illyric Mediterranean strata left indelible traces in the Croatian ethnogenesis. The Croats assimilated their indigenous culture which had been deposited for centuries. They organically assimilated the Classical period and its culture and made it their own and they alone, of all southern Slavic peoples, have a continuity of urban civilization. It is an indisputable fact that there has been a continuity of culture in the Illyricum area from time immemorial through the Classical period, on to early medieval Croatian era and up to the present (national costumes, music, customs, continuity of settlement, navigation etc.). Apart from irrefutable evidence of a native component in the Croatian ethnogenesis, there are others which relate to social organization and customs (`ideology`, patriarchal society, tribes, mentality, symbols, myths etc.). In discussions on native components in the Croatian ethnogenesis, anthropological research must be taken into consideration. It has been proved that there is an anthropological continuity in the area of Roman Dalmatia from Roman times to the late Middle Ages.If anthropological research is added to linguistic analyses of onomastic and toponomastic material which point to the fact that a very great number of present-day names have been inherited from the Illyrians or even older inhabitants, our picture of the Croatian ethnogenesis will be complete. An analysis of the character of the Liburnian, Delmatian, Ardayan and other Illyrian societies which we know little about, show that the influence of the indigenous population on the newcomers was varied. This fact must be respected in all discussions on the Croatian ethnogenesis. The Croatian ethnogenesis on the Illyrian area represents a long process. III. The Croatian state - rule ine Europe during `wilde times`. During Frank domination those lands, which had retained the old name of Roman provinces became the boundaries of new government organization. In the middle of the 10th century, Croats ruled the territory from Drave to the Adriatic and from Raša in the west to Cetina in the east, later expanding to include the Neretva region. This unique rule was called `Regnum Chroatorum`. Outside that rule was Byzantine Dalmatia which had `shrunk` to the towns of Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik and Kotor with the islands Krk, Rab and Cres. A Croatian medieval state had already existed in the 9th century. However, along with other contemporary European states of the time, it did not represent any special feature but in reality encompassed state rule (principatus, ducatus, regnum). That rule had nothing in common with the people ; it embraced only the ruler and his `state apparatus` represented by the social structure based on blood ties. Medieval states did not have sovereignty as we know it today and reigns were considered provincial governments or rules of Roman State vassals. From embryonic states, characterised by a duchy`s armed units, the medieval state and its apparatus emerged. For medieval Croatia, the notion `rule` or `governing` is the best example. In spite of the `Croatian bloody line`, early Croatian history obviously portrays signs of superego transformation which is demonstrated in the construction of `freestyle` small churches, testifying to the entry of Croats into European culture. Architecture and pre-Romanic art in general, together with Croatian tri-lingual and tri-alphabetical literature which surface in the early Croatian centuries, bear witness to the gradual creation of Brodel`s stable and sagacious Dalmatian world which is constructed patiently and compactly, encompassing a hierarchy and discipline within. For centuries in Illyrcum, a rapacious type of economy is observed i.e. looting and pillaging, accompanied by cruelty and decapitation. This type of pillaging can be observed also in earlier Croatian sources. Within the framework of a pillaged economy in a patriarchal tribal community, from the time of the old Croatian government and the following two centuries, a long-standing conflict, characteristic for the Mediterranean, can be discerned. This is the confrontation between the coast with its organized life and the patriarchal violent hinterland craving for the wealth along the coast, accumulated painstakingly over centuries. The old Croatian society whose base was the extended family-home, is characterised in fact by a patrilinear inheritance and the subordinate position of women. Archeological research offers firm evidence of their difficult position in old Croatian society. In a patriarchal tribal family, the father symbolizes authority and it is he who inflicts physical punishment on his wife and children. An Oedipal clash develops from such relationships ; the ego and superego of the child are not built on the model of the parents but on the superego of the parents. Superego has always been impregnated with the same contents and becomes the carrier of tradition and values over time. Blood ties, forming the base of tribal compactness, become a system of kinship which maintains a high level of cohesion but, simultaneously, in its conservatism it impedes development. There is conflict between the son and his authoritarian father and being unable to eliminate him, he externalizes his aggression towards others. Namely, the deep-seated desire to destroy the loathsome figure of the father can lead him to kill his adversary who has become a substitute for the father. `Daily violence` in the medieval Croatian state offers ample proof of the externalization of aggression. One of the more important issues which has been neglected in Croatian historiography is the question of marriage and its subjection to church canonscousins, and those incestuous ties, contrary to Church canons, were based on the organisation of a Croatian great family. The Church, obviously, had little success in introducing Roman and canon law into the Croatian area. Transferring that task to the Croatian rulers, who would have overseen the organisation of the family as a social nucleus, would have had grave repercussions. This was the pattern, requested by the Pope, then prevailing in western Europe. Interfering in old marriage customs could have triggered the old conflicts between the kinship structure and rulers. The unresolved status of the family probably embittered the lives of widows and orphans in Croatia as well as the rest of Europe. The ruler was he who, in the West, accepted the responsibility of protecting the widows, and sources of Croatian history (inscription of queen Jelena, pic. 5 and Zvonimir`s commitment) lead us to believe that the same function of protecting the helpless was undertaken by Croatian rulers, obviously under pressure from Rome. However, the complex problem of organising the Croatian family, i.e. in the sense of its canonization, which was a pre-requisite of Roman rule in the area, could not be solved by Trpimirović dynastic rulers. The geographical location of Illyricum with the Adriatic coastline had already in Classical times drawn people together and, over time, this region acquired significance as a transit area. Croats again, in the traditions of Classical times, rapidly integrated into a world which was once more opening up and this area, following migration, would become a significant communicational crossroads between East and West. IV. Symbolism and cults The Benedictines played a remarkable cultural role in early medieval Europe and certainly also in Croatia. Among other things, it should be pointed out that they were mainly interested in space and time. In that quest, it is worth seeking the significant dimensions of buildings and artistic expression in general. Pre-Romanic churches were built on the basis of amazing knowledge of mathematics, geometry and astronomy. The author explins the signification of laticed decoration and other symbols (a Croatian ruler relief figure, pagan elements into Christianity, inventary found in graves etc.). Explanation of the symbols and an acquaintance with the cults are indispensable components in interpreting the early Croatian matrix-cradle. V. Ideology In shedding light on the ideology of old Croatian societies, research on meaningful dimensions of the priest Dukljanin`s Chronicle (Sclavorum Regnum - Kingdom of the Slavs) written at the end of the 12th century can be of assistance. It describes a society that had changed little in comparison to the previous centuries. It is this Chronicle, filled with motifs of violence, which becomes an excellent source for uncovering the old ideologies of the Croatian patriarchal society. That ideology very clearly points to the Prince Mark syndrome (later observed in national songs during Turkish rule) which is synonymous with symptoms such as projections, fear of castration, paranoia, narcissism, traumatic neurosis and externalization of aggression. VI. Construction of a new super-ego in Croats According to Sigismund Freud`s theory, super-ego forms part of the personality which contains a codex of moral norms and behaviour. The child`s super-ego is not formed in accordance with the parent`s picture but in accordance with the parent`s super-ego, becoming an advocate of tradition and value judgements down through many generations. Of course, the super-ego of the Croatian warriors, following migration, shifts under the influence of various contents offered by the new environment. In this `melting pot` of diverse impacts, new social norms of behaviour were forged. Researching early Croatian culture and remains from ancient times provides us with the tools for outlining (not for defining completely) a shifting super- An alteration in the super-ego of the Croats had, for centuries, been vigorously expressed but the tragic events around 1500 AD changed that. Here over a wide area, the old indigenous Čakavian population disappeared, and the ensuing repercussions caused the Prince Mark syndrome to prevail in Croats in the patriarchal area where tribal fears, anxieties, paranoia and projections have lasted up to the present. VII Conclusion Completion of a rich croatian medieval era The previous analysis provided us with an outline of an original Croatian cradle-matrix in the area of the medieval Croatian state - rule. The cradle is based on the Croatian kinship system as well as the Classical-Christian civilization. Research should be pursued, completing the outline with many other facts which various sciences (anthropology, musicology, ethnology etc.) can provide. This research has shown that the Croatian cradle-matrix is characterised from one side by violence grounded in the unconscious of the kinship society and, from the other side, despite violence, positive shifts in the super-ego can be discerned. A leading role in the early matrix is played by the Catholic Church which brings faith and Classical traditions to the Croats. The early Croatian matrix has a continuity up to the present. The Turkish invasion triggered a breakdown in the matrix in the traditional patriarchal areas (Lika, Dalmatian hinterland, Bosna and Hercegovina) thwarting them in their efforts to suppress projections, fears, paranoia and traumatic neuroses. The term medieval in Croatian history could be extended, without any derogatory thinking, up to the present time. Medieval Croatia was a time where a wonderful, original culture of a people, whose national principle had primarily developed as a cultural idea, ended, if we accept Le Goff`s idea, only in our times when an independent Croatia created the possibility for liberating the primary matrix from psychopatological symptoms. The establishment of real democracy should herald the end of a rich medieval Croatia. We can move forward on the basis of its heritage and the woof-matrix built up over centuries. Izvorni jezik Hrvatski Znanstvena područja Pedagogija