S originalnim omotom, retko u ponudi. Autor - osoba Cook, James, 1728-1779 = Kuk, Džejms, 1728-1779 Naslov Putovanja oko svijeta : izbor / James Cook ; [s engleskoga preveo Stjepan Krešić ; pomorski nazivi i karte Pero Mardešić] Jedinstveni naslov ǂThe ǂVoyages of captain James Cook round the World. srp Vrsta građe dokumentar.lit. Jezik hrvatski Godina 1950 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Novo pokoljenje, 1950 (Zagreb : Tipografija) Fizički opis 412 str. : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Krešić, Stjepan Mardešić, Pero (Karton) Napomene Prevod dela: ǂThe ǂVoyages of captain James Cook round the world Tumač pomorskih naziva u ovoj knjizi: str. 389-403 Popis slika: str. 405-408. Predmetne odrednice Kuk, Džejms, 1728-1779 Džejms Kuk (engl. James Cook; Marton, 7. novembar 1728 – 14. februar 1779) je bio engleski istraživač, moreplovac i kartograf. Obavio je tri putovanja na Pacifik, tačno obeleživši mnoga područja i prvi put zabeleživši nekoliko ostrva i obala na morskim mapama. Njegovi najveći doprinosi su otkriće istočne obale Australije i njeno osvajanje u korist Velike Britanije, otkriće Havaja i prvo oplovljavanje i kartografisanje Njufaundlenda i Novog Zelanda. Detinjstvo i mladost Džejms Kuk je rođen u skromnoj porodici u Martonu u Severnom Jorkširu, blizu današnjeg grada Midlsbroa. Kuk je bio jedno od petoro dece majke Grejs i Džejmsa starijeg, škotskog imigranta, radnika na farmi. Kao dete Džejms se s porodicom preselio na farmu Ejri Holm u Grejt Ejton, gde se školovao u lokalnoj školi (koja je danas muzej), a njegovo obrazovanje finansirao je očev poslodavac. U 13 godina počeo je da radi s ocem, koji je upravljao farmom. Godine 1745, kad je imao 16 godina, Kuk je napustio kuću da bi radio kao kalfa u jednom dućanu u ribarskom selu Stejt. Prema legendi Kuk je osetio žudnju za morem gledajući ga kroz izlog dućana. Posle godinu i po dana u Stejtu, vlasnik radnje (G. Anderson) smatrao je da Džejms nije za trgovca. Odveo ga je u obližnji lučki grad Vitbi i upoznao ga s Džonom i Henrijem Vokerom. Oni su bili poznati lokalni brodovlasnici i Kvekeri, a bavili su se prevozom uglja. Kuk se zaposlio kao pripravnik pomorski trgovac u maloj floti koja je razvozila ugalj engleskom obalom. Prvi posao bio mu je na brodu Freelove, i nekoliko godina je proveo na ovom i drugim brodićima ploveći između reke Tajn i Londona. Zbog ovog posla Kuk se posvetio studiranju algebre, trigonometrije, pomorstva i astronomije, veštinama koje su mu bile potrebne kada jednog dana bude komandovao brodom. Kad se okončao njegov trogodišnji pripravnički staž, Kuk je počeo da radi na trgovačkim brodovima na Baltičkom moru. Uskoro je napredovao kroz mornaričke rangove, da bi 1752. bio postavljen za prvog oficira (zaduženog za navigaciju) na ugljarici Friendship. Godine 1755. ponuđeno mu je da preuzme komandu nad brodom, ali on se dobrovoljno prijavio u Britansku kraljevsku mornaricu. Godine 1755, Kraljevina Velika Britanije je se naoružavala za Sedmogodišnji rat. Kuk je shvatio da će brže napredovati u karijeri u vojnoj službi. Međutim, to je zahtevalo lagano napredovanje kroz mornaričku hijerarhiju, pa je 17. juna počeo kao mornar prve klase na jedrenjaku Eagle pod komandom kapetana Hjua Palisera. Uskoro je unapređen u prvog oficira. Porodični život Kuk se oženio Elizabetom Bats, kćerkom jednog od njegovih mentora, 21. decembra, 1762. Bračni par je imao šestoro dece: Džejmsa (1763–1794), Natanijela (1764–1781), Elizabet (1767–1771), Džozefa (1768–1768), Džordža (1772–1772) i Hjua (1776–1793). Kada nije bio na moru, Džejms Kuk je živeo u Ist Endu u Londonu. Odlazio je u crkvu svetog Pavla u Šadvelu, gde je njegov sin kršten. Početak karijere u Kraljevskoj mornarici Za vreme Sedmogodišnjeg rata, Kuk je učestvovao u opsadi grada Kvebeka pre bitke na Abrahamovoj zaravni 1759. Pokazao je talenat za kartografiju i bio je zadužen za snimanje ušća Sen Lorena za vreme opsade, omogućivši generalu Džejmsu Vulfu da izvede svoj skriveni napad na Abrahamovoj zaravni. Kukova geodetska veština se pokazala korisnom u 1760-im, kada je snimio razuđene obale Njufaundlenda. Kuk je snimio severni odsek 1763. i 1764, južnu obalu između poluostrva Burin i Rta Rej 1765. i 1766, a zapadnu obalu 1767. Za pet godina provedenih na Njufaundlendu Kuk je sačinio detaljne i tačne mape ostrvskih obala; i pomoglo mu da razvije veštinu praktične geodezije, često u nepovoljnim uslovima, što je izazvalo pažnju Admiraliteta i Kraljevskog društva u ključnom momentu kako njegove lične karijere tako i britanskih prekomorskih istraživanja. Kukovi značajni doprinosi mogu se pripisati kombinaciji njegove izvanredne veštine u moreplovstvu, nadmoćne geodetske i kartografske veštine, hrabrosti u istraživanju opasnih mesta da bi proverio činjenice (npr. uplovljavanje u Antarktički polarni krug i istraživanje Velikog koralnog grebena), sposobnosti da vodi ljude u nepovoljnim uslovima i smelosti kako u obimu istraživanja tako i u želji da prekorači uputstva koja mu je davao Admiralitet. Prvo putovanje (1768–1771) Godine 1766, Kraljevsko društvo je angažovalo Kuka da otputuje na Pacifik da bi posmatrao prolazak Venere pored Sunca. Kuk je dobio čin poručnika i preuzeo komandu nad brodom Endeavour (Nastojanje). Isplovio je iz Engleske 1768, obišao rt Horn i nastavio na zapad preko Pacifika da bi stigao na Tahiti 13. aprila 1769, gde su posmatranja trebalo da se obave. Prolazak Venere je trebalo da se desi 3. juna, a u međuvremenu je Kuk izgradio malu tvrđavu i opservatoriju. Astronom kome je poveren ovaj zadatak bio je Čarls Grin, pomoćnik nedavno postavljenog kraljevskog astronoma Nevila Maskelajna. Prvenstvena svrha posmatranja bila je da se obave merenja koja bi se koristila za što tačnije izračunavanje udaljenosti Venere od Sunca. Ako bi se ovo postiglo, onda bi se udaljenost drugih poznatih planeta mogla izračunati na osnovu njihovih relativnih orbita. Na dan posmatranja prelaska, Kuk je zapisao: „Subota 3. Ovaj dan se pokazao tako povoljan za našu svrhu kako se samo poželeti može, ni oblačka na nebu a vazduh je bio potpuno čist, tako da smo imali sve mogućnosti kakve smo poželeli u posmatranju prelaska planete Venere preko Sunčevog diska: vrlo smo jasno videli atmosferu ili tamnu senku oko planete koja je prilično ometala merenje tačnog vremena kontakta. Dr Solander je posmatrao kao i Mr Grin i ja, i naša merenja su se razlikovala mnogo više nego što se moglo očekivati...” Na opšte razočarenje, odvojena merenja Grina, Kuka i Solandera razlikovala su se više od predviđene margine greške. Njihovi aparati su bili adekvatni standardima tog vremena, ali podaci nisu mogli eliminisati greške. Kada su njihovi rezultati kasnije upoređeni s rezultatima iz drugih opservatorija, koje su isti događaj merile na drugim mestima, čist rezultat nije bio tako ubedljiv niti tačan kako su se nadali. Kada su posmatranja završena, Kuk je isplovio da izvrši drugi zadatak putovanja: da istraži južni Pacifik i pokuša da pronađe znake pretpostavljenog južnog kontinenta Terra Australis. Kraljevsko društvo, a posebno Aleksander Dalrimpl, verovalo je da kontinent postoji, mada je Kuk imao lične sumnje u ovoj stvari. Uz pomoć tahićanskog navigatora Tupaje, koji je imao bogato znanje o pacifičkoj geografiji, Kuk je uspeo da stigne do Novog Zelanda, i tako je bio tek drugi Evropljanin u istoriji koji je to uradio (posle Abela Tasmana više od stoleća ranije, 1642). Kuk je kartografisao čitavu obalu Novog Zelanda, napravivši samo neke manje greške. Otkrio je i moreuz koji je odvajao Severno od Južnog ostrva i nazvao ga Kukov moreuz, koji Tasman nije video. Zatim je zaplovio na zapad u nameri da dođe do Van Dimenove zemlje (danas Tasmanija, koju je ranije ugledao Tasman) da bi ustanovio da li je ovo kopno deo legendarnog južnog kontinenta. Bili su, međutim, prinuđeni da uzmu mnogo severniji kurs zbog jakih vetrova, sve dok jednog jutra nisu ugledali kopno koje je Kuk nazvao Point Hiks. Kuk je izračunao da Van Dimenova zemlja mora da leži južnije, ali otkrivši obalu koja je išla jugozapadno, zapisao je svoju sumnju da je ovo kopno povezano s njom. Ova tačka je u stvari bila jugoistočna obala australijskog kontinenta, pa je njegova ekspedicija bila prva poznata evropska ekspedicija koja je stigla na istočnu obalu Australije. U svom dnevniku, Kuk je ovako zabeležio taj događaj: „Najjužnija tačka zemlje koju smo ugledali, koja se od nas protezala W1/4S procenio sam da leži na širini 38°..0` S° i dužini 211°..07` W t od griničkog meridijana. Nazvao sam je Point Hiks, jer je poručnik Hiks bio prvi koji je otkrio ovu zemlju .” U brodskom dnevniku upisano je da se to desilo u četvrtak 19. aprila, 1770. Kuk, međutim, nije izvršio potrebna podešavanja kada je pre toga prešao 180. meridijan geografske dužine, pa je stvarni dan po kalendaru bio petak, 20. april. Smatra se da je zemlja koju su oni ugledali mesto koje leži na otprilike pola puta između današnjih gradova Orbosta i Malakute na jugoistočnoj obali države Viktorija. Kasnija snimanja terena, urađena 1843, ignorisala su ili zanemarila raniji Kukov naziv ovog mesta, koja je dobilo ime Rt Everard. Na 200-godišnjicu otkrića, obali je zvanično vraćeno ime Point Hiks. Endevor je nastavio da plovi prema severu duž obale, s kopnom na vidiku, pa je Kuk kartografisao i davao imena mestima kraj kojih je prolazio. Nešto više od nedelju dana kasnije, prošli su pored dugačkog ali niskog zatona, i kada su stigli do njega ukotvili su se na niskom rtu sa peščanim dinama. Ovde je, 29. aprila, Kuk s posadom prvi put kročio nogom na kontinent, na mesto koje se danas zove Kurnel. Kuk je prvo nazvao zaliv Stingaree Bay (zaliv raža) jer ih je tu bilo mnogo; naziv je kasnije promenjen u Botanist Bay i konačno u Botany Bay po jedinstvenim vrstama koje su otkrili botaničari Džozef Benks, Danijel Solander i Herman Špering. Neki su, naročito Džozef Benks, tvrdili da je ovo prvo mesto iskrcavanja pogodno za osnivanje prvog naselja i britanske kolonijalne predstraže. Međutim, skoro osamnaest godina kasnije, kada je kapetan Artur Filip s Prvom flotom došao početkom 1788. da uspostavi predstražu i osnuje kažnjeničku koloniju otkrio je da zaliv i okolina ne odgovaraju slici koja im je opisana. Umesto toga, Filip je naredio da se presele u pristanište nekoliko kilometara na sever, koje je Kuk nazvao Port Džekson, ali ga nije dalje istraživao. U ovoj luci na mestu koje je Filip nazvao Sydney Cove podignuta je naseobina Sidnej. Naselje je neko vreme kasnije najčešće nazivano Botani Bej. Naučnici ekspedicije započeli su prvu evropsku naučnu dokumentaciju australijske faune i flore. Za vreme iskrcavanja Kuk je susreo i australijske starosedeoce, aboridžine. Kad je brod uplovio u luku, primetili su aboridžine s obe strane zaliva. Oko 2 sata popodne bacili su sidro u blizini od šest do osam koliba. Dva aboridžina, mlađi i stariji čovek, došli su do broda. Odbili su Kukove poklone. Jedna musketa je opalila preko njihovih glava, lakše ranivši starca, pa je on pobegao prema kolibama. Vratio se s drugim ljudima koji su počeli da bacaju koplja na Kukove ljude, ali ih nisu povredili. Pobegli su kada su još dve salve ispaljene. Odrasli su pobegli, ali je Kuk našao nekoliko dece u kolibama, i ostavio nekoliko ogrlica kao znak prijateljstva. Kuk je nastavio putovanje na sever, praveći mape obale. Kada je Endevor prelazio preko jednog spruda u Velikom koralnom grebenu, 11. juna, 1770. dogodila se nesreća. Brod je ozbiljno oštećen i njegovo putovanje je odloženo za gotovo sedam nedelja dok nisu izvršene popravke na plaži (u blizini dokova današnjeg Kuktauna), na ušću reke Endevor. Boraveći ovde, Benks, Špering i Solander su sakupili prve veće kolekcije australijske flore. Susreti posade s lokalnim aboridžinima bili su uglavnom miroljubivi; od grupe ovde okupljene naziv „kangaroo“ će ući u engleski jezik, a došlo je od lokalnog naziva za „sivog kengura“. Kada je opravka završena putovanje je nastavljeno, prolazom pored najsevernije tačke – rta Kejp Jork a zatim plovidbom kroz moreuz Tores između Australije i Nove Gvineje, kojim je 1604. plovio Luis Vaes de Tores. Do ove tačke putovanja Kuk nije izgubio ni jednog čoveka od skorbuta, značajno i praktično nečuveno postignuće na dugim plovidbama 18. veka. Poštujući politiku Kraljevske mornarice iz 1747. Kuk je terao svoje ljude da jedu limun, pomorandže i kiseli kupus. U to vreme se znalo da loša ishrana izaziva skorbut, ali se nije znalo da je krivac za to nedostatak vitamina C. Kuk je nastavio da plovi za Bataviju, glavni grad Holandske kolonije Istočne Indije, zbog popravke broda. Batavija je bila poznata kao žarište malarije, i pre nego što su se vratili kući 1771, mnogi iz Kukove posade su podlegli ovoj i drugim bolestima, kao što je dizenterija; među njima su bili tahićanski vrač Tupaja, Benksov sekretar i kolega naučnik Finac Herman Špering, astronom Čarls Grin i ilustrator Sidni Parkinson. Kuk je nazvao Ostrvo Špering na obali Novog Zelanda u čast Hermana Šperinga i njegovog rada na putovanju. Kukovi dnevnici su objavljeni po njegovom povratku, i on je postao neka vrsta heroja u naučnim krugovima. Među običnom publikom, međutim, veći heroj bio je aristokratski botaničar Džozef Benks. Benks je čak pokušao da preuzme komandu nad Kukovim drugim putovanjem, ali se povukao pre nego što je putovanje počelo. Drugo putovanje (1772–1775) Uskoro posle povratka Kuk je postavljen za komandanta (tačnije „Master and Commander“ – gospodara i komandanta). Još jednom ga je Kraljevsko društvo angažovalo da traži mitsku Terra Australis. Na svom prvom putovanju Kuk je pokazao, obilaskom Novog Zelanda, da on nije deo veće kopnene mase na jugu; a iako je kartografisanjem gotovo čitave istočne obale Australije pokazao da se radi o velikom kontinentu, pretpostavljalo se da Terra Australis leži još dalje na jug. Uprkos suprotnim dokazima, Dalrimpl i ostali iz Kraljevskog društva još su verovali da ogroman južni kontinent postoji. Kuk je na ovom putovanju komandovao brodom Resolution, dok je Tobijas Furno komandovao drugim brodom, Adventure. Kukova ekspedicija oplovila je svet na vrlo niskoj južnoj geografskoj širini, i bila je među prvima koja je prošla Antarktički polarni krug 17. januara 1773, došavši do 71°10` južno. Takođe je otkrio Južna Džordžija i Južna Sendvička ostrva. U antarktičkoj magli Resolution i Adventure su se razdvojili. Furno je krenuo na Novi Zeland, gde je izgubio nekoliko ljudi u borbi s Maorima, i kasnije otplovio za Britaniju, dok je Kuk nastavio da istražuje Antarktik. Kuk je bio vrlo blizu kopna Antarktika, ali se vratio nazad prema Tahitima da obnovi zalihe na brodu. Ponovo je krenuo na jug u još jednom bezuspešnom pokušaju da otkrije pretpostavljeni kontinent. Na ovo putovanje Kuk je poveo mladog Tahićanina Omaja, koji se pokazao kao slabiji poznavalac Pacifika od Tupaje, koji ga je pratio na prvom putovanju. U povratku Kuk se iskrcavao na Prijateljska ostrva, Uskršnja ostrva i Vanuatu, 1774. Njegovi izveštaji po povratku kući nisu potvrdili popularni mit o Terri Australis. Još jedno dostignuće drugog putovanja je uspešno korišćenje K1 hronometra koji je omogućio tačno merenje geografske dužine. Po povratku, Kuk je unapređen u mornarički čin kapetana, a dodeljena mu je i počasna penzija Kraljevske mornarice (kao oficiru u Grinič bolnici). Ali Kuk se nije mogao odvojiti od mora. Cilj trećeg putovanja bio je da se pronađe Severozapadni prolaz. Kuk je trebalo da otplovi na Pacifik i da ploveći istočno dođe do Atlantika, dok je istovremeno putovanje trebalo da se obavi suprotnim pravcem. Treće putovanje (1776–1779) Na svom poslednjem putovanju Kuk je još jednom komandovao brodom Resolution, dok je kapetan Čarls Klark komandovao brodom Discovery. Putovanje je navodno planirano da bi se Omaj vratio na Tahiti; tako je bar javnost verovala, pošto je Omaj bio omiljena atrakcija u Londonu. Pošto je vratio Omaja, Kuk je zaplovio na sever i 1778. postao prvi Evropljanin koji je posetio Havajska ostrva, koja je on nazvao „Sendvička ostrva“ po četvrtom grofu od Sendviča, tadašnjim prvim lordom Admiraliteta. Postoje rasprave među savremenim istoričarima da se Kukov dolazak na današnje Veliko ostrvo Havaji poklopio igrom sudbine s periodom obožavanja polinezijskog boga Lonoa. Zaista, oblik Kukovog broda Resolution (naročito jarboli, jedra i ostala oprema) podsećali su na izvesne artefakte koji su bili deo ceremonije obožavanja. I Kukova maršruta oko ostrva u smeru suprotno od kazaljki na satu pre nego što se iskrcao, podsećala je na procesiju koja se takođe kretala suprotno od kazaljki na u obilasku ostrva za vreme proslave posvećene Lonou. Zato su, veruje se, Kuka (a delom i posadu) domoroci deifikovali, prema njemu su se ponašali s najvećim mogućim poštovanjem i smatrali ga inkarnacijom samog Lonoa. Odatle je Kuk otplovio na istok da istraži obalu Severne Amerike, gde se iskrcao u blizini jednog sela Prvih naroda u Jukutu u tesnacu Nutka na ostrvu Vankuver, iako je i ne znajući prošao moreuzom Huan de Fuka. On je istražio i kartografisao obalu od Kalifornije, pa sve do Beringovog moreuza, otkrivši usput današnji Kukov zaton na Aljasci. Beringov moreuz se pokazao neprohodnim, iako je Kuk nekoliko puta pokušavao da ga prođe. Kuk je na ovom putovanju postao izuzetno nezadovoljan, a verovatno je počeo da pati i od stomačne bolesti; pretpostavlja se da je takvo njegovo stanje dovelo do nerazumnog ponašanja prema posadi, kao kad ih je terao da jedu meso morža, koje nije bilo za jelo. Kuk se vratio na Havaje 1779. 14. februara u Kealakekua zalivu, neki Havajci su ukrali nekoliko Kukovih čamaca. Naravno, pošto je krađa bila česta na Tahitiju i drugim ostrvima, hteo je da uzme taoce dok se ukradeni čamci ne vrate. U stvari, imao je nameru da kao taoca uzme poglavicu Havaja, Kalaniopu`ua. Međutim, njegova stomačna bolest i izuzetno nerazumno ponašanje izazvali su prepirku s velikom grupom Havajaca koji su se okupili na plaži. U okršaju je ispaljeno nekoliko hitaca na Havajce, a Kuk je pretučen motkama i smrtno ranjen. Veruje se da je Kukov povratak na Havaje van perioda obožavanja Lonoa (Makahiki) – koji je bio simbol mira – a u sezoni rata (Tu Matauenga) verovatno poremetio ravnotežu i podstakao atmosferu mržnje i izazvao napad domorodaca. Pošto se nije razumeo u gramzivu domorodačku diplomatiju i lokalna shvatanja, Kuk je možda nepažljivo doprineo tenzijama koje su doveli do njegove smrti. Poštovanje koje su kapetanu Kuku ukazivali domoroci pokazalo se tako što su njihove poglavice i starci uzeli njegovo telo (verovatno delom zbog kanibalizma, iako takva tvrdnja ostaje sporna), a njegovo meso je odvojeno od kostiju i ispečeno. Neki Kukovi ostaci su kasnije vraćeni Britancima da bi bili sahranjeni u moru. Klark je preuzeo ekspediciju i pokušao još jednom da prođe kroz Beringov moreuz. Resolution i Discovery su se konačno vratili kući 1780. godine. Kukove beleške sa ovog putovanja dovršio je kapetan Džejms King. Kukovi štićenici Veći broj mlađih oficira koji su služili pod kapetanom Kukom ostvarili su značajne karijere. Vilijam Blaj, Kukov šef posade, dobio je komandu nad brodom Baunti 1787. da bi otplovio na Tahite i doneo hlebno drvo. Vilijam Blaj je najpoznatiji po pobuni svoje posade koja ga je oterala s broda 1789. (Videti: Pobuna na brodu Baunti). Kasnije je postao guverner Novog Južnog Velsa, gde je takođe izazvao jednu pobunu – jedini primer oružane pobune u australijskoj istoriji. Džordž Vankuver, jedan od Kukovih kadeta, kasnije je vodio ekspediciju do pacifičke obale Severne Amerike od 1791. do 1794. Džordž Dikson je plovio s Kukom u trećoj ekspediciji, a kasnije je komandovao sopstvenom. Kukovo nasleđe Jedanaestogodišnja putovanja Džejmsa Kuka vodama Pacifika mnogo su doprinela evropskom upoznavanju ovog područja. Nekoliko ostrva kao što su Uskršnje ostrvo i Sendvička ostrva (Havaji) prvi put su Evropljani otkrili, a najveći njegov doprinos su mnogo tačnije navigacione karte velikih područja Pacifika. Da bi se stvorile pouzdane mape trebalo je poznavati geografsku širinu i dužinu. Pomorci su mogli da izračunavaju tačnu širinu vekovima merenjem ugla sunca ili zvezda na horizontu pomoću sekstanta. Ali dužina je bila mnogo teža za merenje zato što je zahtevala precizno znanje o vremenskim razlikama između pojedinih tačaka na površini zemlje. Zemlja se okrene za 360 stepeni oko svoje ose za 24 časa; tačno vreme je 23 časa, 56 minuta i 4,091 sekundi. To znači da se svaki sat konvertuje u oko 15 stepeni, a 1 stepen u 4 minuta. Kuk je otkrio da izračunavanjem vremenske razlike od početne do završne tačke, određene u podne, koristeći položaj sunca u zenitu, čovek može da izvede razliku u geografskoj dužini. Kuk je izveo tačna merenja geografske dužine za vreme svog prvog putovanja zahvaljujući svojoj pomorskoj veštini, pomoći astronoma Čarlsa Grina i korišćenjem novih tabela objavljenih u Nautičkom almanahu, koji je omogućio kalkulacije korišćenjem Meseca i sedam odabranih zvezda. Na svom drugom putovanju Kuk je koristio K1 hronometar koji je napravio Larkum Kenedi, koji je bio veličine džepnog sata. On je bio kopija H4 sata koji je napravio Džon Harison, a to je bio prvi sat koji je pokazivao tačno vreme na moru, kada je korišćen na brodu Deptford`s na putovanju za Jamajku, 1761–1762. Bilo je i nekoliko umetnika na Kukovom prvom putovanju. Sidni Parkinson je napravio 264 crteža do svoje smrti pri kraju putovanja. Oni su bili od izuzetnog značaja za britanske botaničare. U Kukovom drugom putovanju bio je Vilijam Hodžs, koji je napravio poznate pejzaže Tahitija, Uskršnjeg ostrva i drugih mesta. Kuka su pratili brojni naučnici, čija su posmatranja i otkrića bila značajna. Džozef Benks, botaničar, bio je na prvom putovanju s kolegom Danijelom Solanderomom iz Švedske. Oni su sakupili preko 3.000 biljnih vrsta. Benk je bio najveći zagovornik naseljavanja Australije. Strasni istraživač, Kuk je bio i prvi Evropljanin koji je imao brojne susrete s raznim narodima Pacifika. Plovio je na mnoga ostrva blizu Filipina, pa čak i na manja udaljena ostrva južnog Pacifika. Tačno je zaključio da postoje veze između svih naroda Pacifika, iako su bili međusobno udaljeni velikim morskim prostranstvima. Prva visokoškolska institucija u Severnom Kvinslendu u Australiji nazvana je po njemu, a Univerzitet Džejms Kuk je otvoren u Taunsvilu 1970. Brojne druge institucije, geografski pojmovi i mesta odražavaju značaj Kukovog doprinosa geografiji. MG117 (N)

Život i običaji `Planinaca`pod Fruškom Gorom *6252*10-2022 Miloš Đ. Škarić autor, naslov: Život i običaji `Planinaca` pod Fruškom Gorom, narodna nošnja-bećarci- običaji i verovanja- jela i pića- tumačenje snova... izdavač: Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik knj. LIV. Drugo odeljenje Život i običaji narodni knj. 24, Beograd, 1939.g Povez mek-naknadno pvc karton,ćirilica,274.strane, format: x cm, težina .grama stanje: vrlo dobro-ima tragova sejlotepa na pojedinim tabacimapri sredini poveza-nema ispisivanja...stanje kao na slikama geografski položaj,stanovništvo,privreda,sprave, alati,gajenje životinja, ..pčela,..zanatstvo,.pokućanstvo..,jela i pića,...narodna nošnja-bećarci- običaji i verovanja- - tumačenje snova... Sadržaj NARODNE PESME a) Starije pesme (većinom u desetercu) PESME KOJE SE PEVAJU UZ POST OSTALE PESME KOJE SE PEVAJU U RAZNIM ZGODAMA BEĆARAC OSTALE MOMAČKE PESME v) DEVOJAČKE PESME g) PESME RAZNE SADRŽINE PESME KOJE SE PEVAJU UZ VINO NARODNE PESME a) Starije pesme (većinom u desetercu) I Vino pije Gromović Ilija II Razbole se jedinac u majke III Robila je Rosa robinjica IV Rodi majka nejaka Stevana V Seja brata na večeru zvala VI Bol boluje bolani Radule VII Rodi majka devet devojaka VIII Devojka se Suncu protivila IX Rodi majka dva sina nejaka X Zazvonilo rano na jutrenje XI Vino piju oci kaluđeri XII Boga moli Džaver-begovica XIII Rani majka nejakog Stevana XIV Sunce zađe za neven za goru XV Čujte, braćo, da Vam pevam samo XVI Lepo ti je pod noć pogledati XVII Devojka posadi XVIII Kad Lazaru osekoše glavu XIX Čujte, braćo, jednu pesmu novu XX Puče puška sa grada Peškira XXI Diže se vojvoda XXII Tri bumbula svu noć propevaše XXIII Tresla je Toda jabuke XXIV Čobanine, brigo materina PESME KOJE SE PEVAJU UZ POST XXV Obrodila ranka kruška XXVI Bere uja jagode XXVII Pade listak na livadu XXVIII Obrodio drenak XXIX Kaloper Pero, Jelo XXX Vrana vranu karala XXXI Igralo kolo pod Budim XXXII Ide šorom devojčica OSTALE PESME KOJE SE PEVAJU U RAZNIM ZGODAMA XXXIII San me mori, san me lomi XXXIV Pijem vino i rakiju XXXV Dobro jutro, moj bekrijo XXXVI Sinoć meni knjiga stiže XXXVII Srdo moja, ne srdi se na me XXXVIII Pastirče mlado Danilo XXXIX Haj, lumpuj, lumpuj, lumpuj de HL Kad sam sinoć išla iz dućana HLI Oj jesenske duge noći * * * BEĆARAC Uredi To je bila, a i sad je, najomiljenija pesma Planincima, a može se reći i svima Sremcima. Iz Srema se raširio, može se reći, po svima krajevima srpstva. Pevaju ga najviše momci, a i zreliji ljudi. U svima veselijim zgodama peva se, a naročito ako su tu i svirači. „Bećarac“ se obično sastoji od dva, ređe od tri, stiha. Ako je od dva stiha, svaki se stih u pevanju ponavlja, a između stihova će koji uzviknuti „ih-haj“. Ako su tri stiha, samo se prvi ponavlja. Pesme koje se pevaju kao „bećarac“ mogu imati i po četiri ili šest ili deset stihova. 1. Misli nana da ja spavam sama 2. Švigarice, rano ste počele 3. A što mene sad svetuju žene 4. Ala sam se šilera navuko 5. Znaš li, curo, šta ti dolikuje 6. Niko tako u selu ne živi 7. Volem diku, dika vole mene 8. Jebo otac popa i žandara 9. Bećar jesam, bećarski se vladam 10. Nisam bećar, ko št’ ima bećara 11. Da sam bećar celo selo znade 12. Mano bi se šora i sokaka 13. Ovim šorom nikad blata nema 14. U mog dike oči povelike 15. U mog dike drombuljasta usta 16. Voleli se ja i moja dika 17. Pijem bela kad šilera nema 18. Pevaj, Mila, živa braći bila 19. Crna zemljo i zelena travo 20. Mlati, tuci, al’ nemoj po ruci 21. Zagrli me, lolo, oko struka 22. Mene mati i psuje i tuče 23. Mesečina, moje zlato spava 24. Mila mati, podaj me za diku 25. Ljubila sam, ni gledala nisam 26. Što ću tužan, kad sam mnogo dužan 27. Poznaje se jedinac u majke 28. Poznaje se ko je bećar pravi 29. Sjaj, meseče, al’ nemoj s večeri 30. Ala volem garavo čeljade 31. Ala volem garavo, pa malo 32—33. Nije znala ni zemlja ni trava 34. Oj komšijo, moja stara lolo 35. Da znaš, mati, kako švaler ljubi 36-37. Kaži pravo, ti curice bela 38. Ide jesen i kiselo vino 39. Ta j... m mu i oca i sina 40. Mesec sjao kad sam konje krao 41. Desetice, crveno ti lice 42. Svirajte mi, sedam tamburaša 43. Svirajte mi, tamburaši, besno 44. Da sam gazda, da imam ovaca 45. Da sam gazda, ko što sam jedinac 46. Ja ne pevam što ja brige nemam 47. Brigo moja, pređi na drugoga 48. Da sam gazda, ne bi’ nikad spavo 49. Caruj, care, al’ nemoj ko lane 50. Oči crne i obrve vrane 51. Mesečina i tijo je vreme 52. Garavušo, moja moraš biti 53. Garav lola svaki je pijanac 54. Oj devojko u košulji tankoj 55. Iroš jesam, iroški se vladam 56. Svi iroši na divan su došli 57. Umri, ženo, da te više nema 58. Poljubi me, lolo, ma jedared 59. Sviraj, svirče, u tu žicu tanku 60. Ala volem rapavo da ljubim 61. A gle gada što govori sada 62. Oči moje, i vi ste mi krive 63. Garavušo, mezimice mala 64. Daj mi, curo, što si obećala 65. Srce moje, cepaj se na dvoje 66. Pomrčina svu nedelju dana 67. Kaži pravo, ti zelena travo 68. Oj, bećaru, a što bećaruješ 69—71. Oj devojko, brigo materina 72—73. Meni moja svekrva zamera 74. Lolo, tiče, bar da si jedinče 75. Lolo, tiče, tebe oči diče 76. Pevaj, Mile, ti se ne boj vile 77. Ovim šorom potkresuju granje 78—79. Kad sam bila od sedam godina 80. U garave oči na vr’ glave 81. Ala sam se, imena mi moga 82. Umri, gadu, da te više nema 83. Što ću, što ću, kad ne spavam noću 84. A gle šora kud sam prolazio 85. Pevaj meni, moj golube beli 86. Nije mene rodila Ciganka 87. Pi’te momci, ja ću iz bokala 88. Grlo moje, što si me izdalo 89. Šaren ćilim po jendeku pružen 90. Preko neba pružio se lanac 91—92. Di si, lolo, opaprio usta 93. Pevala bi’, al’ ne mogu sama 94. Pevaj, drugo, nećemo zadugo 95. Drugarice, a di ti je lola 96. Gori lampa nasred Karlovaca 97. A što mi se lola zaštudiro 98—99. Dođi, lolo, doveče zacelo 100—101. Zete, pseto i obešenjače 102. Aoj moja soldačijo gorka 103. Misli svako da je baki lako 104. Telećaku, dokle ću te vući 105. Ovim šorom šlingujedu leđa 106. Curu moju pomorandžom ranim 107. Curo moja, nemoj se srditi 108—109. Curo moja, je l’ te tukla mati 110—111. Curo moja, doveče izađi 112—113. Časti, Geco, bečkerečke lole 114. Rodi, mati, još jednoga sina 115. Žali, curo, žalićeš za veka 116. Curo moja, otvor’ pendžer levi 117—118. Misli cura da ću je moliti 119. Vidiš, curo, onaj mesec gore 120—121. Kad popevam tio oko sela 122. Di si, curo, di si, pa šta radiš 123. Oči moje i obrve tvoje 124. Idem šorom, pa se fino lolam 125. Curo moja, volem oči tvoje 126. Svi mi kažu da ja ljubim lažu 127. Skidaj, curo, te dukate s vrata 128. Curo moja, ne lezi, ne spavaj 129. Sve ću moje da potrošim novce 130. Cura bela i opet se beli 131. Sve su cure otvorile vrata 132. Što si, curo, obrve navukla 133. Misli nana da j’ rodila kralja 134—135. Svi bećari sobe molovali 136. Garavušo, al sam te zavolo 137. Oj garava, šteta što si mala OSTALE MOMAČKE PESME 138. Šta si curo mislila 139. Oj garava, garava 140. Oj Jelena, Jelena 141. Oj Jelena, Jelena 142. Oj Jelena, Jelena 143. Oj Jelena, Jelena 144. Oj Jelena, Jelena 145. Tri curice, a ja sam 146. Ala mati, ala ti 147. Mesečina sijala 148. Ala i to ne volem 149. Što ću mati, gadan sam 150. Ja sam, mati, sitan, žut v) DEVOJAČKE PESME Mogu se pevati istom arijom kao i bećarac; ali devojke pevaju većinom kao onu poznatu: „Ej, čija frula ovim šorom svira“. 1. Ja sam đavo, a moj dika lola 2. Ja sam moju uljuljala lolu 3. Stragan kapa i za njome gomba 4. Vidiš, mati, koga banda prati 5. Lolo moja, da si ko ikona 6. Lolo moja u šarenoj beni 7. Lolo, pazi, ranije dolazi 8. Mesečina uprla na vrata 9. Da j’ umreti kad je čija volja 10. Imam ruva, imam i odela 11. Zalud, lolo, tvoje irošenje 12. Sinoć mala s velikim stajala 13. Ljubila sam u majke jedinca 14. Ala sam se, imena mi moga 15. Staro lane, našla sam ti mane 16. Mene snajka zove trešnja ranka 17. Ljubi, varaj, moja mila diko 18. Mila mati, sve ću te slušati 19. Mesečina, čarape se bele 20. Ide dika, sija se cigara 21. Veruj, nano, veruj milom Bogu 22. Čuj, derane, šta naši divane 23. Ja i moja lola preko dola 24. A što mi se drugarica koči 25. Drugarice, ti duše ne gubi 26. Imam diku ko ruzmarin lepu 27. Mesec sija, ne sija po modi 28. Mene moji i grde i tuku 29. Pazi, lolo, kad od mene pođeš 30. Teraj, lolo, tvoje konje vrane 31. Bolje s milim leći, pa umreti 32. Trune, vene, dudovo korenje 33. A što mi se rasrdilo grožđe 34. Da je lola makar kakvo drvce 35. Lolo moja, da si ko sunašce 36. Ne vole se po lepoti dika 37. Nije ruga kad poljubi sluga 38. Ala sam se narumenisala 39. U mog lole za šeširom lala 40. Moj se lola na mašinu šiša 41. Mila mati, dukate mi veži 42. Prodaj mati krmaču i njivu 43. Moja mati ćuriće sapela 44. A što mi se bunar-voda muti 45. Kunem nanu što me rodi lepu 46. Lolo moja, nemoj ni mišljati 47. Je l’ još koga ostavila lola 48. Crna oka u dragana moga 49. Crne oči, lolo, posvedoči 50. Ljubičice, i ja bi te brala 51. S one strane Mitrovice male 52. Ala imam umiljato lane 53. Ala su mi nedra puna jeda 54. Ala sam se navarala Raca 55. Diko moja u starom šeširu 56. Maramica na skale savita 57. Kad popevam na zelenoj travi 58. Navio se oblak dole Savi 59. Imam oči ko dve trnjinice 60. Sokolovi, gazdački sinovi 61. Imam oči ko dve trnjinice 62. Oči plave varaju garave 63. Bela rekla na izvoru prana 64. Imam oči, vrede Varadina 65. Maramica od četiri špica 66. Kaži, bela, ko te je ljubio 67. Voleli se ja i moja lola 68. Gospodine, kako se zovete 69. Imala sam, al’ umela nisam 70. Imala sam tri para švalera 71. Kakva bi se ja devojka zvala 72. Gospodine, kako Vam je ime 73. Sve ću redom da napojim jedom 74. Peva tica u šumi lepojče 75. Peva tica u šumi na grani 76. Ala i ja i lola trunemo 77. Dolom, ladom ide lola kradom 78. Laž’te momci oko švigarica 79. Mene nana u staklo zatvara 80. Cvetala je ljubičica plava 81. Svi švaleri jedu šećer beli 82. Što ću, nano, dika me se mano 83. Što se Bela na mene napela 84. Mila mi je kuća švalerova 85. Stejanovci, ni selo ni varoš 86. Ja poznajem diku po koraku 87. Znaš li, lolo, kad smo bili mali 88—89. Što ću, mati, umreću ti mlada 90. Ljubi mene, neženjeno dere 91. Drugarice, ja ti nisam kriva 92. Lolo moja iz drugoga šora 93. Ja sam moje minđuše prodala 94. Duni, vetre, iz prekog sokaka 95. Ja ću moje obrve lagirat 96. Misli dika da za njega marim 97. U Srem neću ni za gospodara 98. Prođi, lolo, šorom venta radi 99. Kad popevam tio, pa polako 100. Svi me moji imenom zovedu 101. Voleću se s bratovim ortakom 102. Ja ću bratu maramu navesti 103. Boluj leti, moja mila diko Ove se pesme dalje pevaju kao ona: „Ja sam cura šabačka“: 104. Da znaš, mati, šta ja znam 105. Moj se lola šalio 106. Mesečina s večera 107. Oj šumice zelena 108. Oči moje, očice 109. Lolo moja odavde 110. Čuješ, mati, ne čula 111. Šta ja, lolo, čujem glas 112. Širok Dunav, ravan Srem 113. Oko moje garavo 114. Zelen ora’, debo lad 115. Oči moje, očice 116. Zelen ora’ ko gora 117. Zelen ora’ u gori 118. Bela dika, bela ja 119. Vinogradi zeleni 120. Idem gore i dole 121. Ide momak iz Rače 122. Lolo moja, al’ si lep 123. Mesečina s večera 124. Što ću mati pa što ću 125. Zeleni se zimzelen 126. A gle mati, a gle, gle 127. A gle lole šta oće 128. Ja sam cura, pa cura 129. Ja sam cura šabačka 130. Bačka kola klokoću 131. Ja sam cura nevina 132. Zelen ora’, debo lad 133. Široka je avlija 134. Tri jabuke i gunje 135. Mesec sija, Mesec sja 136. S one strane Srbije 137. Imala sam švalera 138. Imala sam šeboj plav 139. Imala sam švalera 140. Meni mati ćilim tka 141. Sunce jarko visoko 142. Sinoć ja i moj mili 143. Moja dika rođena 144. Sjajno sunce zaseda 145. Mnoge cure ne znaju 146. Zeleni se livada 147. Otkad sam se rodila 148. Kad sam diku ja htela 149. Na Dunavu debo led 150. Lolo moja, i jesi i nisi 151. Svinje pasu, a ja berem sasu 152. Sinoć mi je vražala Ciganka 153. Šta je kome za marame moje 154. Peva peto na dudu jalovcu 155. Jedva čekam da nedelja dođe 156. Zeleni se avlija 157. Moga lolu ujela komara 158. Ide lola, al’ ne ide meni 159. Oj jeseni, ide Sveti Savo 160. Padaj, kišo, al’ nemoj po putu 161. Oči moje na zejtinu stoje 162. Tri sam dana kukuruzu brala 163. Dođi, lolo, doveče 164. Dođi, lolo, i nemoj Momačke pesme pevaju momci, a devojačke devojke, a na sastancima i zajedno. g) PESME RAZNE SADRŽINE 1. Svi šajkaši odoše 2. Ori, pluže, zaori 3. Kad sam bio i ja mlad 4. Ljudi kažu — to je šala 5. Čuj, braca, ne buncaj 6. Sinoć sam pio iz bokala 7. Čije je ono luče 8. Brala sam papriku 9. Šorom ajka, treba ženi štranka PESME KOJE SE PEVAJU UZ VINO 10. Car je David kazo 11. Tri devojke trumbetale, trumbeto 12. Česte su male gomilice 13. Tri sam pića ostavio 14. Popevajte, moja braćo mila 15. Sprem’te, braćo, tog veselja nama 16. Što je nama do tog stalo

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! S engleskog preveo: Danilo D. Vasiljevic Fridrih II Pruski, poznatiji kao Fridrih Veliki (nem. Friedrich II, Friedrich der Große; 24. januar 1712—17. avgust 1786) bio treći kralj Pruske (1740—1786) iz dinastije Hoencolern.[1] Svoje kraljevanje obeležio je reformom uprave i birokratskog stroja, prosvećenim pristupom vladarskim pitanjima i verskom tolerancijom, kao i vrsnim vojnim umećem, koje je iskoristio vodeći prusku vojsku u odbrani svoje kraljevine tokom Sedmogodišnjeg rata. Fridrih je bio pobornik umetnosti i filozofije, i prijatelj mnogih filozofa. Poznat je period kada je na svom dvoru ugostio filozofa Voltera. Interesovao se naročito za muziku i svirao je flautu. U blizini Potsdama, podigao je dvorac za lično uživanje: Sansusi. Njegova vladarska ideologija se može opisati kao prosvećeni apsolutizam... Thomas Babington Macaulay, prvi barun Macaulay, FRS FRSE PC (25. listopada 1800. - 28. prosinca 1859.) bio je britanski povjesničar i vigovski političar. Smatra se prvenstveno odgovornim za uvođenje zapadnog obrazovnog sustava u Indiji. Opširno je pisao kao esejist, o suvremenim i povijesnim društveno -političkim temama te kao recenzent. Njegova Povijest Engleske bila je temeljni i paradigmatičan primjer vigovske historiografije, a njezin je književni stil od objavljivanja ostao predmet hvale, uključujući i nakon široko rasprostranjene osude njezinih povijesnih prepirki koje su postale popularne u 20. stoljeću. [1] Macaulay je služio kao ratni tajnik između 1839. i 1841. i kao glavni upravitelj plaćanja između 1846. i 1848. Igrao je važnu ulogu u uvođenju engleskih i zapadnih koncepata u obrazovanje u Indiji, a svoj argument na tu temu objavio je u `Macaulay`s Minute` 1835. Podržavao je zamjenu perzijskog engleskim kao službenim jezikom, upotrebu engleskog kao medija poučavanja u svim školama i osposobljavanje Indijanaca koji govore engleski za učitelje. [1] To je dovelo do macaulayizma u Indiji i sustavnog brisanja tradicionalnog i drevnog indijskog obrazovanja i strukovnih sustava i znanosti. [2] Macaulay je podijelio svijet na civilizirane nacije i barbarstvo, a Britanija predstavlja vrhunac civilizacije. U svom zapisniku o indijskom obrazovanju iz veljače 1835. ustvrdio je: `Vjerujem da nije pretjerano reći da su svi povijesni podaci prikupljeni iz svih knjiga napisanih na sanskrtu manje vrijedni od onoga što se može naći u većini oskudnih skraćenica korištenih u pripremnim školama u Engleskoj `. [3] Bio je vjenčan s idejom napretka, posebno u smislu liberalnih sloboda. Protivio se radikalizmu dok je idealizirao povijesnu britansku kulturu i tradiciju. Macaulay je rođen u hramu Rothley [4] u Leicestershireu 25. listopada 1800., sin Zacharyja Macaulaya, škotskog gorštaka, koji je postao kolonijalni guverner i abolicionist, i Seline Mills iz Bristola, bivše učenice Hannah More. [5] Svoje prvo dijete nazvali su po njegovu ujaku Thomasu Babingtonu, zemljoposjedniku i političaru u Leicestershireu, [6] [7] koji se oženio Zacharyjevom sestrom Jean. [8] Mladi Macaulay zabilježen je kao čudo od djeteta; kao mali, gledajući kroz prozor iz svog kreveta u dimnjake lokalne tvornice, na glasu je pitao svog oca je li dim došao od paklene vatre. [9] Obrazovao se u privatnoj školi u Hertfordshireu, a potom i na Trinity Collegeu u Cambridgeu. [10] Dok je bio u Cambridgeu, Macaulay je napisao mnogo poezije i osvojio nekoliko nagrada, uključujući kancelarkovu zlatnu medalju u lipnju 1821. [11] Macaulay je 1825. u Edinburgh Reviewu objavio istaknuti esej o Miltonu. Studirao je pravo, a 1826. godine pozvan je u advokatsku komoru, no ubrzo se počeo više zanimati za političku karijeru. [12] Macaulay je 1827. u Edinburgh Reviewu objavio esej protiv ropstva u kojem osporava analizu afričkih radnika koju je sastavio pukovnik Thomas Moody, Knight, koji je bio parlamentarni povjerenik za zapadnoindijsko ropstvo. [13] [14] Macaulayev otac, Zachary Macaulay, također je osudio filozofiju Moodyja, u nizu pisama Anti-Slavery Reporteru. [13] [15] Macaulay, koji se nikada nije ženio i nije imao djece, šuškalo se da se zaljubio u Mariju Kinnaird, koja je bila bogata štićenica Richarda `Razgovora` Sharpa. [16] Macaulayjeve najjače emocionalne veze bile su njegove najmlađe sestre: Margaret, koja je umrla dok je bio u Indiji, i Hannah. Kako je Hannah odrastala, stvorio je blisku vezanost za Hanninu kćer Margaret, koju je nazvao `Baba`. [17] Macaulay je tijekom cijelog života zadržao strastveno zanimanje za zapadnu klasičnu književnost i ponosio se znanjem o starogrčkoj književnosti. Vjerojatno je imao eidetsko pamćenje. [18] Dok je bio u Indiji, čitao je svako starogrčko i rimsko djelo koje mu je bilo na raspolaganju. U svojim pismima opisuje čitanje Eneide dok je bio na odmoru u Malvernu 1851. godine, a do ljepote Virgilijeve poezije ga je ganulo do suza. Također je sam učio njemački, nizozemski i španjolski, te je ostao tečno govoriti francuski. [19] Politička karijera 1830. markiz od Lansdownea pozvao je Macaulaya da postane član parlamenta za džepni okrug Calne. Njegov djevojački govor bio je u prilog ukidanju civilnih invaliditeta Židova u Velikoj Britaniji. [11] Macaulay se proslavio nizom govora u korist parlamentarne reforme. [11] Nakon što je usvojen Zakon o velikim reformama iz 1833. godine, postao je poslanik u Leedsu. [11] U Reformi je Calneova zastupljenost smanjena s dva na jedan; Leeds nikada prije nije bio zastupljen, ali sada je imao dva člana. Iako ponosan što je pomogao u donošenju zakona o reformama, Macaulay nije prestajao biti zahvalan svom bivšem pokrovitelju, Lansdowneu, koji je ostao veliki prijatelj i politički saveznik. Macaulay je bio tajnik Odbora za kontrolu pod Lordom Grayem od 1832. do 1833. Financijska sramota njegova oca značila je da je Macaulay postao jedino sredstvo za uzdržavanje njegove obitelji i trebalo mu je više isplativo mjesto nego što je mogao imati kao zastupnik. Nakon donošenja Zakona o Vladi Indije 1833., dao je ostavku na mjesto zastupnika u Leedsu i imenovan je prvim članom zakona u Vijeću generalnog guvernera. Otišao je u Indiju 1834., a služio je u Vrhovnom vijeću Indije između 1834. i 1838. [20] U svom dobro poznatom Zapisniku o indijskom obrazovanju iz veljače 1835. [3] Macaulay je pozvao lorda Williama Bentincka, generalnog guvernera da reformira srednje obrazovanje prema utilitarističkim linijama kako bi pružio `korisno učenje`-izraz koji je Macaulayu bio sinonim za zapadnu kulturu . Nije postojala tradicija srednjeg obrazovanja na narodnim jezicima; institucije koje je tada podupirala East India Company podučavale su se ili na sanskrtu ili na perzijskom. Stoga je ustvrdio: `Moramo obrazovati ljude koji se trenutačno ne mogu obrazovati pomoću maternjeg jezika. Moramo ih naučiti stranom jeziku.` Macaulay je tvrdio da sanskrit i perzijski nisu bili pristupačniji od engleskog govornicima indijskih narodnih jezika, a postojeći sanskrtski i perzijski tekstovi bili su od male koristi za `korisno učenje`. U jednom od manje oštrih odlomaka zapisnika napisao je: Nemam znanje ni sanskrita ni arapskog. Ali učinio sam sve što sam mogao da napravim ispravnu procjenu njihove vrijednosti. Čitao sam prijevode najslavnijih arapskih i sanskrtskih djela. Razgovarao sam i ovdje i kod kuće s muškarcima koji se odlikuju znanjem istočnjačkih jezika. Sasvim sam spreman orijentalno učenje uzeti u obzir kod samih orijentalista. Nikada među njima nisam našao nekoga tko bi mogao poreći da je jedna polica dobre europske knjižnice vrijedila cijele izvorne književnosti Indije i Arabije. [3] Ni sanskritska ni arapska poezija nisu se slagale s europskom; u drugim granama učenja razlika je bila još veća, tvrdio je: Teško da će se osporiti da je odjel književnosti u kojemu istočni pisci najviše stoje poezija. I zasigurno se nikada nisam susreo s bilo kojim orijentalistom koji se usudio ustvrditi da se arapsko i sanskritsko pjesništvo može usporediti s pjesništvom velikih europskih nacija. Ali kad pređemo s djela mašte na djela u kojima se bilježe činjenice i istražuju opća načela, superiornost Europljana postaje apsolutno nemjerljiva. Vjerujem da nije pretjerano reći da su svi povijesni podaci prikupljeni iz svih knjiga napisanih na sanskrtu manje vrijedni od onoga što se može naći u najosjetljivijim skraćenicama koje se koriste u pripremnim školama u Engleskoj. U svakoj grani fizičke ili moralne filozofije relativni položaj dva naroda je gotovo isti. [3] Dakle, od šeste godine školovanja nadalje, nastava bi trebala biti na europskom jeziku, a engleski kao medij poučavanja. Time bi se stvorila klasa angliciziranih Indijanaca koji bi služili kao kulturni posrednici između Britanaca i Indijanaca; stvaranje takve klase bilo je potrebno prije bilo kakve reforme narodnog obrazovanja: [20] [3] Osjećam ... da je nemoguće za nas, s našim ograničenim mogućnostima, pokušati obrazovati tijelo ljudi. Trenutno moramo dati sve od sebe da formiramo klasu koja bi mogla biti tumači između nas i milijuna kojima upravljamo, klasu osoba Indijaca u krvi i boji kože, ali Engleza po ukusu, mišljenju, moralu i intelektu. Ovoj klasi možemo dopustiti da usavrši narodne dijalekte u zemlji, obogati te dijalekte terminima znanosti posuđenim iz zapadne nomenklature i da ih postupno učini prikladnim sredstvima za prenošenje znanja velikoj masi stanovništva. Macaulayjeva minuta uvelike se podudarala s Bentinckovim stavovima [21] i Bentinckovim Zakonom o obrazovanju na engleskom jeziku iz 1835. godine blisko su se podudarali s Macaulayjevim preporukama (1836. škola po imenu La Martinière, koju je osnovao general bojnik Claude Martin, imala je jednu od svojih kuća nazvanu po njemu), ali su kasniji guverneri -General je zauzeo pomirljiviji pristup postojećem indijskom obrazovanju. Njegove posljednje godine u Indiji bile su posvećene stvaranju Kaznenog zakona, kao vodećeg člana Pravne komisije. Nakon indijske pobune 1857. donesen je Macaulayev kaznenopravni prijedlog. [Potreban citat] Indijski kazneni zakon 1860. godine slijedio je Zakon o kaznenom postupku 1872. i Zakon o parničnom postupku 1908. Indijski kazneni zakon nadahnuo je kolege u većini drugih britanskih kolonija, a do danas su mnogi od ovih zakona još uvijek na snazi ​​u mjestima udaljenim poput Pakistana, Singapura, Bangladeša, Šri Lanke, Nigerije i Zimbabvea, kao i u samoj Indiji. [22] To uključuje odjeljak 377 Indijskog kaznenog zakona, koji ostaje osnova za zakone koji kriminaliziraju homoseksualnost u nekoliko zemalja Commonwealta h nacije. [23] U indijskoj kulturi izraz `Macaulayeva djeca` ponekad se koristi za označavanje ljudi rođenih indijskog podrijetla koji usvajaju zapadnu kulturu kao način života ili pokazuju stavove pod utjecajem kolonijalizma (`macaulaizam`) [24] - izrazi koji se koriste omalovažavajuće i implikacija nelojalnosti prema svojoj zemlji i baštini. U neovisnoj Indiji, Macaulayjevu ideju o civilizacijskoj misiji koristili su dalitisti, osobito neoliberalist Chandra Bhan Prasad, kao `kreativno prisvajanje za osnaživanje sebe`, na temelju stajališta da je dalitsku zajednicu osnažilo Macaulayjevo osuđivanje hinduističke kulture i podrška obrazovanju u zapadnom stilu u Indiji. [25] Domenico Losurdo navodi da je `Macaulay priznao da su se engleski kolonisti u Indiji ponašali poput Spartanaca koji se suočavaju s helotima: imamo posla s` rasom suverena `ili` suverenom kastom `, koja ima apsolutnu vlast nad svojim` kmetovima `.` [26] Losurdo napomenuo da to nije izazvalo nikakve sumnje Macaulaya u pogledu prava Britanije da upravlja svojim kolonijama na autokratski način; na primjer, dok je Macaulay opisao upravu generalnog guvernera Indije Warrena Hastingsa kao toliko despotsku da se `sva nepravda bivših ugnjetača, azijskih i europskih, pojavila kao blagoslov`, on (Hastings) je zaslužio `visoko divljenje` i svrstati među `najistaknutije ljude u našoj povijesti` zbog `što su spasili Englesku i civilizaciju`. [27] Povratak u britanski javni život (1838–1857) Macaulay, Sir Francis Grant. Vrativši se u Britaniju 1838., sljedeće je godine postao poslanik Edinburga. Lord Melbourne ga je 1839. postavio za ratnog tajnika, a iste godine zakleo se u Tajnom vijeću. [28] Macaulay se 1841. pozabavio pitanjem zakona o autorskim pravima. Macaulayjev položaj, malo izmijenjen, postao je temelj zakona o autorskim pravima u svijetu engleskog govornog područja tijekom mnogih desetljeća. [29] Macaulay je tvrdio da je autorsko pravo monopol i da kao takvo ima općenito negativne učinke na društvo. [29] Nakon pada Melbourneove vlade 1841. Macaulay je više vremena posvetio književnom radu, a vratio se na dužnost generalnog upravitelja 1846. u administraciji lorda Johna Russella. Na izborima 1847. izgubio je mjesto u Edinburghu. [30] Gubitak je pripisao gnjevu vjerskih fanatika zbog svog govora u korist proširenja godišnje vladine potpore na koledž Maynooth u Irskoj, koji je mladiće školovao za katoličko svećenstvo; neki su promatrači njegov gubitak pripisali i zanemarivanju lokalnih pitanja. Godine 1849. izabran je za rektora Sveučilišta u Glasgowu, na poziciji bez administrativnih dužnosti, koju studenti često dodjeljuju ljudima političke ili književne slave. [31] Također je dobio slobodu grada. [32] Godine 1852. glasači u Edinburghu ponudili su da ga ponovno izaberu u parlament. Prihvatio je pod izričitim uvjetom da ne mora voditi kampanju i da se neće obvezati na stav o bilo kojem političkom pitanju. Izvanredno, izabran je pod tim uvjetima. [Potreban citat] Rijetko je posjećivao Dom zbog lošeg zdravlja. Njegova slabost nakon što je pretrpio srčani udar dovela ga je do odgode za nekoliko mjeseci u izlaganju zahvale glasačima u Edinburghu. Odstupio je sa svog mjesta u siječnju 1856. [33] Godine 1857. uzdignut je u vršnjake kao barun Macaulay, iz Rothleyja u okrugu Leicester [34], ali je rijetko prisustvovao Domu lordova. [33] Kasniji život (1857–1859) Sprovod Thomasa Babingtona Macaulaya, baruna Macaulaya, Sir Georgea Scharfa. Macaulay je sjedio u odboru kako bi odlučio o povijesnim temama koje će se slikati u novoj Westminsterskoj palači. [35] Potreba za prikupljanjem pouzdanih portreta značajnih ličnosti iz povijesti za ovaj projekt dovela je do osnivanja Nacionalne galerije portreta, koja je službeno osnovana 2. prosinca 1856. [36] Macaulay je bio jedan od povjerenika utemeljitelja i počašćen je jednim od samo tri poprsja iznad glavnog ulaza. U kasnijim godinama zdravlje mu je otežavalo rad. Umro je od srčanog udara 28. prosinca 1859. godine, u dobi od 59 godina, ostavljajući svoje glavno djelo, Povijest Engleske od pristupanja Jakova Drugog, nepotpunim. [37] Dana 9. siječnja 1860. pokopan je u Westminsterskoj opatiji, u Pjesničkom kutku, [38] u blizini kipa Addisona. [11] Kako nije imao djece, njegova je vršnjaka izumrla smrću. Macaulayjev nećak, Sir George Trevelyan, Bt, napisao je bestseler `Život i pisma` svog slavnog ujaka, koji je i dalje najbolji potpuni život Macaulaya [potreban citat]. Njegov je nećak bio povjesničar s Cambridgea G. M. Trevelyan. Književna djela Kao mladić komponirao je balade Ivry i Armada [39], koje je kasnije uključio u dio Lays of Ancient Rome, serije vrlo popularnih pjesama o herojskim epizodama u rimskoj povijesti, koje je počeo skladati u Indiji, a nastavio u Rimu. , konačno objavljeno 1842. [40] Najpoznatiji od njih, Horatius, tiče se herojstva Horatiusa Coclesa. Sadrži često citirane retke: [41] Tada je izgovorio hrabri Horatius, Kapetan vrata: „Za svakog čovjeka na ovoj zemlji Smrt dolazi uskoro ili kasno. I kako čovjek može bolje umrijeti Suočavajući se sa strašnim šansama, Za pepeo svojih otaca, A hramovi njegovih bogova? ` Njegovi eseji, izvorno objavljeni u Edinburgh Reviewu, prikupljeni su kao kritički i povijesni eseji 1843. Tijekom 1840 -ih Macaulay je poduzeo svoje najpoznatije djelo, Povijest Engleske od pristupanja Jakova Drugoga, objavivši prva dva sveska 1848. U početku je planirao dovesti svoju povijest do vladavine Georgea III. Nakon objavljivanja njegova prva dva sveska, nadala se da će svoje djelo dovršiti smrću kraljice Ane 1714. [43] Treći i četvrti svezak, koji povijest donose Ryswickov mir, objavljeni su 1855. Na samrti 1859. radio je na petom svesku. To je, dovodeći Povijest do smrti Williama III, pripremila za objavljivanje njegova sestra, Lady Trevelyan, nakon njegove smrti. [44] Političko pisanje Macaulayevi politički spisi poznati su po svojoj zvučnoj prozi i po svom samouvjerenom, ponekad dogmatskom, isticanju progresivnog modela britanske povijesti, prema kojem je zemlja odbacila praznovjerje, autokraciju i konfuziju kako bi stvorila uravnotežen ustav i kulturu koja gleda u budućnost sa slobodom uvjerenja i izražavanja. Ovaj model ljudskog napretka nazvan je vigovsko tumačenje povijesti. Ova se filozofija najjasnije pojavljuje u esejima koje je Macaulay napisao za Edinburgh Review i drugim publikacijama, koje su prikupljene u obliku knjiga i stalni bestseler tijekom cijelog 19. stoljeća. Ali to se odražava i u Povijesti; najuzbudljiviji odlomci u djelu su oni koji opisuju `Slavnu revoluciju` 1688. Kasniji su povjesničari kritizirali Macaulayjev pristup zbog njegove jednostranosti i popustljivosti. Karl Marx ga je nazvao `sustavnim krivotvoriteljem povijesti`. [45] Njegova tendencija da povijest vidi kao dramu navela ga je da se prema likovima čiji se stavovi suprotstavlja ponaša kao da su zlikovci, dok su likovi koje je odobravao predstavljeni kao heroji. Macaulay ulaže dosta truda, na primjer, da svog glavnog junaka Williama III oslobodi svake odgovornosti za masakr u Glencoeu. Winston Churchill posvetio je četverotomnu biografiju vojvode od Marlborougha opovrgavanju Macaulayjevih zamki na svog pretka, izražavajući nadu `da će zalijepiti oznaku `Lažljivac` za svoje otmjene kapute.` [46] Ostavština kao povjesničar Liberalni povjesničar Lord Acton četiri je puta pročitao Macaulayjevu Povijest Engleske, a kasnije se opisao kao `sirovog engleskog školarca, do vrha ispunjenog vigovskom politikom`, ali `ne samo vigizmom, već posebno Macaulayem kojim sam bio toliko pun`. Međutim, nakon što je došao pod njemački utjecaj, Acton će kasnije pronaći grešku u Macaulayu. [47] Godine 1880. Acton je klasificirao Macaulaya (s Burkeom i Gladstoneom) kao `jednog od tri najveća liberala`. [48] 1883. savjetovao je Mary Gladstone: [T] eseji su doista blistavi i površni. Nije bio iznad književne kritike; njegovi indijski članci neće držati vodu; i njegove dvije najpoznatije recenzije, o Baconu i Rankeu, pokazuju njegovu nesposobnost. Eseji su samo ugodno čitanje i ključ do polovice predrasuda našeg doba. Povijest (s jednim ili dva govora) je divna. Nije znao ništa respektabilno prije sedamnaestog stoljeća, nije znao ništa o stranoj povijesti, o religiji, filozofiji, znanosti ili umjetnosti. Njegov izvještaj o raspravama Ranke je bacio u sjenu, njegov izvještaj o diplomatskim poslovima, od strane Kloppa. On je, uvjeren sam, grubo, u osnovi nepravedan. Pročitajte ga stoga kako biste saznali kako to da većina nesimpatičnih kritičara može smatrati da je on gotovo najveći engleski pisac ... [49] 1885. Acton je ustvrdio da: Kvalitetu poučavanja nikada ne smijemo ocjenjivati ​​prema kvaliteti Učitelja niti dopustiti da mrlje zaklanjaju sunce. To bi bilo nepravedno i lišilo bi nas gotovo svega što je veliko i dobro na ovom svijetu. Dopustite mi da vas podsjetim na Macaulaya. On je za mene ostao jedan od najvećih od svih pisaca i majstora, iako mislim da je krajnje nizak, preziran i odvratan iz određenih razloga koje znate. [50] Godine 1888. Acton je napisao da je Macaulay `učinio više od bilo kojeg pisca u svjetskoj književnosti za propagiranje liberalne vjere, te da nije bio samo najveći, već i najreprezentativniji Englez koji je tada živio`. [51] W. S. Gilbert opisao je Macaulayjevu duhovitost, `koja je pisala o kraljici Ani` kao dio općenite pjesme pukovnika Calverleyja u činu I u libretu operete Patience iz 1881. godine. (Ova je rečenica možda bila šala o pukovnikovom pseudo-intelektualnom hvalisanju, jer je većina obrazovanih Viktorijaca znala da Macaulay nije pisao o kraljici Ani; Povijest obuhvaća samo smrt Williama III 1702., koju je naslijedio Anne.) The Whig Interpretation of History (1931) Herberta Butterfielda napao je vigovsku povijest. Nizozemski povjesničar Pieter Geyl, koji je pisao 1955., smatrao je Macaulayjeve eseje `isključivo i netolerantno engleskim`. [52] 7. veljače 1954. lord Moran, liječnik premijera, Sir Winston Churchill, zabilježio je u svom dnevniku: Randolph, koji za Longmanova piše život pokojnog lorda Derbyja, doveo je na ručak mladića tog imena. Njegov je govor zainteresirao P. M. ... Macaulay, nastavio je Longman, sada se ne čita; nije bilo potražnje za njegovim knjigama. P.M. progunđao da mu je jako žao čuti ovo. Macaulay je imao veliki utjecaj u svojim mladim danima. [53] George Richard Potter, profesor i voditelj Odsjeka za povijest Sveučilišta u Sheffieldu od 1931. do 1965., tvrdio je: `U doba dugih pisama ... Macaulay se drži s najboljima`. [54] Međutim, Potter je također tvrdio: Čini se da unatoč svim svojim jezičnim sposobnostima nikada nije pokušao ući u simpatičan mentalni kontakt sa klasičnim svijetom ili s Europom svog doba. Bila je to izoliranost koja je bila neosvojiva ... Međutim, ako je njegov pogled bio otočan, to je zasigurno bio prije britanski nego engleski. [55] S obzirom na Macaulayjevu odlučnost da fizički pregleda mjesta spomenuta u svojoj Povijesti, Potter je rekao: Velik dio uspjeha slavnog trećeg poglavlja Povijesti za koje se može reći da je uveo proučavanje društvene povijesti, pa čak i ... lokalne povijesti, posljedica je intenzivnog lokalnog znanja stečenog na licu mjesta. Kao rezultat toga, to je izvrsna, živa slika Velike Britanije u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća ... Nijedan opis reljefa Londonderryja u velikoj povijesti Engleske nije postojao prije 1850. godine; nakon njegova posjeta tamo i pripovijetke napisane oko njega, nije bilo potrebno ništa drugo ... Škotska je u potpunosti došla na svoje i od tada do sada bilo je uobičajeno da je engleska povijest neshvatljiva bez Škotske. [56] Potter je primijetio da je Macaulay imao mnogo kritičara, od kojih su neki iznijeli neke istaknute stavke o nedostatku Macaulayjeve povijesti, ali je dodao: `Ozbiljnost i minutaža kritike kojoj je podvrgnuta Povijest Engleske mjera je njene trajnosti Vrijedan je svake unce praha i metka ispaljenog na nju. ` Potter je zaključio da ga je `u dugom nizu engleskog povijesnog pisanja od Clarendona do Trevelyana samo Gibbon nadmašio u sigurnosti ugleda i sigurnosti besmrtnosti`. [57] Piers Brendon je napisao da je Macaulay `jedini britanski rival Gibonnu.` [58] 1972. JR Western je napisao da: `Unatoč svojoj starosti i mrljama, Macaulayjevu Povijest Engleske još uvijek treba zamijeniti cjelovita moderna povijest razdoblje. `[59] 1974. JP Kenyon izjavio je sljedeće:` Kao što je često slučaj, Macaulay je imao potpuno točno. `[60] W. A. ​​Speck je 1980. napisao da je razlog zašto Macaulayjeva Povijest Engleske `još uvijek izaziva poštovanje to što se temelji na ogromnom broju istraživanja`. [61] Speck je tvrdio: Macaulayjeva reputacija povjesničara nikada se nije u potpunosti oporavila od osude koju je implicitno doživjela u razornom napadu Herberta Butterfielda na The Whig interpretaciju povijesti. Iako nikada nije naveden po imenu, nema sumnje da je Macaulay odgovorio na optužbe podignute protiv povjesničara vigova, posebno da proučavaju prošlost s obzirom na sadašnjost, klasni ljudi u prošlosti kao oni koji su pospješili napredak i oni koji su ometali i prosudite ih prema tome. [62] Prema Specku: [Macaulay prečesto] poriče da prošlost ima svoju valjanost, tretirajući je samo kao uvod u svoju dob. To je posebno uočljivo u trećem poglavlju njegove Povijesti Engleske, kada uvijek iznova uspoređuje zaostalost 1685. s napretkom postignutim do 1848. Ne samo da to zlouporabljava prošlost, već ga dovodi i do pretjerivanja razlika. [62 ] S druge strane, Speck je također napisao da se Macaulay `potrudio predstaviti vrline čak i skitnice, te je naslikao vrline bradavice i sve to`, [63] te da `nikada nije bio kriv za potiskivanje ili iskrivljavanje dokaza podržati prijedlog za koji je znao da je neistinit `. [64] Speck je zaključio: Ono što je zapravo zapanjujuće jest koliko je njegova Povijest Engleske barem preživjela kasnija istraživanja. Iako se često odbacuje kao netočan, teško je odrediti odlomak u kojem je kategorički u zabludi ... njegov prikaz događaja iznimno je dobro stajao ... Njegovo tumačenje Slavne revolucije također ostaje bitno polazište za svako rasprava o toj epizodi ... Ono što nije preživjelo, ili je postalo prigušeno, je Macaulayjevo uvjerenje u napredak. To je bilo dominantno vjerovanje u doba Velike izložbe. No, Auschwitz i Hirošima uništili su zahtjev ovog stoljeća za moralnom superiornošću nad svojim prethodnicima, dok iscrpljenost prirodnih resursa izaziva ozbiljne sumnje u nastavak čak i materijalnog napretka u sljedećem. [64] 1981. J. W. Burrow je tvrdio da je Macaulayjeva Povijest Engleske: ... nije samo stranački; presuda, poput Firthove, da je Macaulay uvijek bio vigovski političar teško bi mogla biti neprikladnija. Naravno da je Macaulay mislio da su Whigi sedamnaestog stoljeća bili ispravni u svojim temeljnim idejama, ali junak Povijesti bio je William, koji, kako Macaulay kaže, zasigurno nije bio Whig ... Ako je to bio whiggism samo tako, do sredine devetnaestog stoljeća, u najopsežnijem i uključivom smislu, koje zahtijeva samo prihvaćanje parlamentarne vlade i osjećaj ozbiljnosti presedana. Butterfield s pravom kaže da je u devetnaestom stoljeću vigovsko viđenje povijesti postalo englesko. Glavni agent te transformacije bio je zasigurno Macaulay, naravno potpomognut sve manjom relevantnošću sukoba iz sedamnaestog stoljeća za suvremenu politiku, budući da je moć krune dodatno slabila, a građanski invaliditet katolika i neistomišljenika uklonjen je zakonodavstvom. Povijest je mnogo više od potvrde stranke; to je pokušaj da se ubaci pogled na politiku, pragmatičan, pošten, u biti burkeanski, informiran visokim, čak i uzdrmanim osjećajem vrijednosti javnog života, ali potpuno svjestan njegovih međusobnih odnosa sa širim napretkom društva; ona utjelovljuje ono što je Hallam samo ustvrdio, osjećaj privilegiranog posjedovanja Engleza svoje povijesti, kao i epskog dostojanstva vlade putem rasprave. Ako je ovo bio sektaški, teško da je, u bilo kojem korisnom suvremenom smislu, polemički vig; više je poput sektaštva engleskog respektabilnosti. [65] 1982. Gertrude Himmelfarb je napisala: [Većina] profesionalnih povjesničara odavno je odustalo od čitanja Macaulaya, jer su odustali od pisanja povijesti kakvu je on napisao i razmišljanja o povijesti kao on. Ipak, bilo je vrijeme kada je Macaulay čitao bilo tko s pretenzijom na uzgoj. [66] Himmelfarb također žali kako je `povijest povijesti tužno svjedočanstvo o kulturnoj regresiji našeg doba`. [67] U romanu Marathon Man i njegovoj filmskoj adaptaciji protagonist je dobio ime `Thomas Babington` po Macaulayu. [68] 2008. Walter Olson zalagao se za prevlast Macaulaya kao britanskog klasičnog liberala...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Neko je malo sastrugao posvetu, nije upropastio stranicu. Retko !! Ilustrovao: Vladimir Kirin Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.), bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 1874. godine. Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića.[3] Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Kratko se školovala u djevojačkoj školi u Zagrebu.[4] Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko. Dana 15. kolovoza 1891. godine zaručili su se Ivana Mažuranić i Vatroslav Brlić, odvjetnik i političar. Njihovo vjenčanje bilo je 18. travnja 1892. godine, na Ivanin 18. rođendan, u crkvi sv. Marka.[5] Jedan od kumova bio im je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Amruš.[6] Nakon vjenčanja Ivana se sa suprugom seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zajedno s kćerima Zorom i Nadom radila je kao bolničarka Crvenoga križa u Slavonskome Brodu i za svoj predani rad dobila je odličje.[7] Tijekom života patila je od bolesti depresije i nakon duge borbe s tom bolešću počinila je samoubojstvo, 21. rujna 1938. godine, u bolnici na zagrebačkome Srebrnjaku.[8] Pokopana je na zagrebačkome groblju Mirogoju, u obiteljskoj grobnici.[9][10] Književno stvaralaštvo Spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu Zvijezdi moje domovine napisala je u Ogulinu 1886. godine.[4] Prvi članak, Sajam u Bosni, objavila je 6. rujna 1900. godine u Narodnim novinama (god. 66, br. 204, str. 3), a potpisala se inicijalom M.[11] Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je u prosincu 1901. godine u vlastitoj nakladi i bila je namijenjena privatnoj uporabi.[11] Nakon objavljivanja zbirke Valjanih i nevaljanih pisala je članke i kratke priče za djecu koji su izlazili u novinama i časopisima.[12] Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. godine nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.)[13], zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933. – 1934.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni roman za mladež Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te je prevodila s njemačkoga i francuskoga jezika. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama. Kada je 1924. godine u Engleskoj izašao prijevod njezine knjige Priče iz davnine pod naslovom Croatian Tales of Long Ago, o njemu je pisano u tridesetak uglednih engleskih revija i časopisa, `Daily Dispatch naziva Ivanu Brlić-Mažuranić hrvatskim Andersenom, a Church Times kaže da priče izražavaju etički genij Hrvata koji će očarati ne samo djecu, nego i starijima pružiti pogled u dušu jednog malo poznatog naroda.`[14] Grob Ivane Brlić Mažuranić na zagrebačkom Mirogoju. Godine 1927. godine objavila je knjigu u obliku slikovnice Dječja čitanka o zdravlju, a ilustracije je napravio Vladimir Kirin. U knjizi su pjesmice o higijenskim i zdravstvenim temama, namijenjene djeci (higijenske mjere svakodnevnoga pranja ruku, zaštite kod kihanja i kašljanja, štetnost pušenja, muhe kao prenositeljice bolesti itd.). To je prva slikovnica u Hrvatskoj kojoj su i autorica i ilustrator hrvatski.[15] U četiri godine (1931., 1935., 1937.,1938.) šest puta bila je predložena za Nobelovu nagradu za književnost.[16] Tih godina za Nobelovu nagradu predlagali su je dr. Gavro (Gabriel) Manojlović (1931., 1935., 1937., 1938.) i Albert Bazala (1937., 1938.).[16][17] Godine 1937.[18] Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (Antun Gustav Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (Antun Branko Šimić, Dragutin Domjanić) i književni povjesničari (Antun Barac). Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. godine radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež do 14 godina.[19] Često nazivana hrvatskim Andersenom (zbog njezine virtuoznosti pripovjedačice za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije),[3] Ivana Brlić-Mažuranić svojom izvornošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. Vladimir Kirin (Zagreb, 31. svibnja 1894. – Zagreb, 5. listopada 1963.) Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Otac Franjo bijaše operetni pjevač i glumac Hrvatskoga zemaljskoga kazališta kojega je sam Freudenreich iz Samobora doveo u Zagreb i stipendirao tijekom školovanja. Majka Marija Kelemenec bila je lijepa glasa i odličnoga glazbenoga obrazovanja. Vladimir se rano susreo s umjetničkim miljeom ondašnjeg Zagreba. U kući Kirinovih su dolazili Nikola Mašić, Menci Klement Crnčić. Nikola Mašić je kumovao na kršenju budućem slikaru Vladimira. U Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu. Na Građevinskoj stručnoj školi u Zagrebu su mu bili profesori: perspektive Ivan Tišov, prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartagia i Ernest Tomašević, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini. Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju školovanje i odlazi u rat. Nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku i tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika. Teško ranjen dobio je dužu poštedu i prekomandu u Pardubice. Uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919 i u jesen odlazi u London da studira grafiku. U Jesen 1924. odlazi u Beč i upisuje Akademiju likovnih umjetnosti – grafički odjel. Nekoliko se mjeseci usavršava kod Ferdinanda Schmutzera U Kirinovom domu na Prilazu 2, - koji je bio ispunjen kućnim ljubimcima, mačkama, papigama – u braku s Maksimilijanom Borošić živi sretno, te u siječnju 1932. dobiva kćerku Maju. Agodine 1936. kćer Nevu. Umjetnički rad Još u školi je Vladimir iskazivao izvanredan crtački dar. Njegove risanke su bile ispunjene crtežima – precrtavajući Mašićeve i Crnčićeve crteže. Za boravka u Pardubicama je uradio niz crteža, a u zagrebu kompletira mapu Iz češkog baroka. Vladimir Kirin:Motiv iz Pardubica 1918. Za vrijeme boravka u Londonu 1919. izabrao je glasoviti Waterloo Bridge koji radi suhom iglom i prvu litografiju London – na Temzi Kratko radi kod arhitekta Tannera-Voysa, zatim dobiva stalni angažman u časopisu The Studio, a dobiva i preporuku za Langham Studio. Radi kao ilustrator priča, crtač arhitektonskih spomenika, cjelina i gradskih veduta, kao karikaturist. Usporedo s radom posjećuje londonske muzeje i grafičke zbirke gdje proučava djela starih talijanskih i francuskih majstora. Zanimaju ga i moderniji grafičari kao Francuz Charles Meryon bakrorezac, a oduševljava ga Franck Brangwyn bakropisac velikog formata i Amerikanac Joseph Pennell koji je dva desetljeća boravio u Londonu. Za vrijeme božićnih blagdana 1919. i uskrsnih 1920. boravi u Zagrebu. Crta i akvarelira motive iz starog Zagreba. Ilustrira knjigu povjesničara i arhivista Josipa Matasović Iz galantnog stoljeća Vladimir Kirin:Stara zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom, kulama i voćnjakom, 1919. 1921. dobiva narudžbu za ilustriranje knjige priča Oscara Wildea i Fantastične pripovijesti Edgara Allana Poea. U proljeće 1921. napušta London i kreće na putovanje po europskim kulturnim i umjetničkim središtima. Obilazi Amsterdam, Pariz, Veneciju i Firencu. Po povratku u Zagreb objavljuje prvu grafičku mapu Litografije s motivima Londona, pariza, Amsterdama, Venecije i Firence. Surađuje s engleskim časopisima The Architectural Review, The Studio, grafičkim revijama The Apple i Colour i njemačkim časopisom za umjetnost Die Kunst. Grafički oblikuje suvremenik i knjige izdanja Društva sv. Jeronima. Dobiva atelje u Zagrebu, Trg kralja Tomislava 21 u potkrovlju zgrade Društva sv. Jeronima. U proljeće 1922. dobiva poziv od općine grada Splita da načini seriju crteža i za mapu litografija s motivima Splita. Odmah i grad Trogir pokazuje zanimanje za portretiranje stare gradske jezgre. Slijedili su Šibenik i Hvar. Mnoge je crteže i akvarelirao. Krajem 1922. predstavljena je prva mapa Split (14 listova) s predgovorom Luje Vojnovića, zatim mapa Trogir (14 listova) s predgovorom Ivana Delalle i mapa Šibenik(12 listova) s predgovorom Ćirila Metoda Ivekovića gdje Iveković Kirina naziva pravom pjesničkom dušom. Napokon 1925. otisnuo je mapu Zagreb s 24 bakropisna lista. Kao prijatelj sina Ivane Brliž-Mažuranić dolazi u kontakt s spisateljicom. Tijekom 1922. Kirin radi na ilustriranju engleskog izdanja priča Ivane Brlić-Mažuranić Priče iz davnina. Englesko izdanje Priča iz davnina izlazi iz tiska u Londonu 1924., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1926. Definitivno treće hrvatsko izdanje Priča iz davnina doživljava svoj uspjeh. 1923. godine Kirin pokreće časopis Grafička revija koji je neprekidno izlazio u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu sve do 1940. godine. O tisućoj obljetnici Hrvatskog kraljevstva od slobodnog i kraljevskog grada Zagreba dobiva narudžbu grefičke mape Zagreb. Grafički oblikuje Zbornik kralja tomislava, a uredništvo Matice hrvatske poziva ga da oblikuje poseban Zbornik Matice hrvatske posvećen 1000- godišnjici Hrvatskog kraljevstva. U Zagrebu bilježi promjene, a često na osnovu starih fotografija crtački i slikarski rekonstruira arhitektonske dijelove kojih više nije bilo. Nakana mu je bila perom i kistom snimiti povijesni biskupski Kaptol i svjetovni Grič i tako pred navalom nove i bezobzirne regulacije za naraštaje sačuva sliku zagreba kako je nekada izgledao. 1927. ilustrira Čitanku o zdravlju na stihove Ivane Brlić Mažuranić koja je izašla u nakladi Higijenskg zavoda. Bila je to prva slikovnica objavljena u Zagrebu s ilustracijama jednog hrvatskog autora. Grafičku uređuje knjigu austrijskog teoretičara Josefa Strzygowskog Starohrvatska umjetnost. Vladimir Kirin: Dolac, 1938. Godine 1928. imenovan je umjetničkim urednikom Hrvatske revije i Kola, dvaju mjesečnika Matice Hrvatske. Također je izabran, nakon natječaja, za ravnatelja Zaklade tiskare Narodnih novina gdje ostaje sve do 1940. godine. Odmah po stupanju na dužnost kupuje novi stroj za izradu litografija fotomehaničkim putem Hausleiterovim postupkom, te se pobrinuo za modernizaciju knjigotiskarstva. Sam je izradio nacrt novog tipa slova, te je proširio nakladnički program i unapredio hrvatski tiskarski zavod. U ljeto 1929. boravi u Istri i crta, na Hvaru gradi kuću na osnovu vlastitih nacrta. U Londonu je u proljeće priređena velika izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva na kojoj je i Kirin izlagao. na toj izložbi je bio izložen trogirski motiv. U Beogradu učestvuje na izložbi s četiri litografije iz mapa Split, Trogir i Zagreb U povodu 500. obljetnice početka izgradnje šibenske katedrale, 1931., u Hrvatskoj reviji je objavljen članak Ljube Karamana s pet reprodukcija Kirinovih crteža. Ljeti 1933. na poziv Milutina Cihlara Nehajeva odlazi u Senj gdje crta i slika Uskočku ulicu, Nehaj kulu i druge znamenitosti Senja. Potom obilazi manje gradove Hrvatskog primorja: Vrbnik, Zrinski grad u Kraljevici, rapske zvonike, Zrinskog ulicu u Bakru te je litografirana i objavljena tek 1943. godine u nakladi Hrvatskog izdavačkog bibliografskog zavoda. Mapa sadržava 24 lista s motivima koji prikazuju, osim već spomenutih i Bribir, Bašku, Grižane, Krk, Omišalj i Novi,a predgovor je napisao Đuro Szabo. 1934. učestvuje na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika. Izlaže crteže s motivima iz Hrvatskog primorja 1936. godine je poslao nekoliko svojih rješenja na pariški salon lijepe knjige u Petit Palaisu, a najveći uspjeh je postigao s Pričama iz davnina. Nakon pariškog salona uslijedila je izložba u Rimu – Vatikan koja je prezentirala onodobne radove iz „tiska“. Na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti zastupljen je sa jednim svojim radom – uljanom slikom Dolac. U siječnju 1941. dobiva zadatak, a na poziv Mate Ujevića, opremanje Hrvatske enciklopedije. Načinio je nacrt za naslovnicu i za hrbat. Vladimir Kirin: Nacrt za hrbat Hrvatske enciklopedije, 1941. Uspostavom NDH mijenja se Kirinov položaj u tiskari. Kirin biva poslan kao cenzor pošte u Suboticu. No zbog svoje stručnosti i iskustva u tiskarskim poslovima, izvanrednih organizacijskih sposobnosti i ugleda koji je imao u zagrebačkom kulturnom krugu nova ga vlast imenuje nadstojnikom umjetničkog odsjeka vlade NDH. Dodijeljen mu je zahtjevan posao u pripremi nastupa hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bienalu u ljeto 1942. godine. Uz pomoć Ive Šrepela i Ljube Babića odabire umjetnička djela za tu izložbu. Uz bistu Ante Pavelića koju je uradio Antun Augustinčić, izbornički trojac odabire i djela Joze Kljakovića i Ivana Meštrovića. U siječnju 1943. postaje posebni vladin povjerenik za pripremu velikih izložbi hrvatske moderne umjetnosti u „kulturnim središtima Reicha“. Prvu izložbu je organizirao u berlinskoj Pruskoj akademiji umjetnosti već krajem siječnja, drugu u bečkom Umjetničkom paviljonu u travnju, a posljednja treća u Slovačkom muzeju u Bratislavi. Bečka Albertina je otkupila osam Kirinovih litografija za 100 Reichsmaraka za svaku. Vladimir Kirin: 1000 kuna iz 1943., desno uvečan avers s inicijalima V.K. U Jesen 1943. postaje redovitim profesorom Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu iz predmeta Primijenjeno crtanje i perspektiva. Istodobno izlaže na Trećoj izložbi hrvatskih umjetnika u Umjetničkom paviljonu. Izložio je dva ulja s pariškim motivima i Portret Vladimira Becića. Na Četvrtoj izložbi hrvatskih umjetnika Nezavisne Države Hrvatske izlaže Mrtvu prirodu. Tijekom ratnih godina dizajnirao je drugu i treću seriju novca Nezavisne države Hrvatske, a Hrvatsko numizmatičko društvo danas čuva skicu za nacrt zadnje novčanice najvećeg apoena. Na novčanicama iz 1943. godine javljaju se prvi put kod Kirina folklorni motivi. U povodu zagrebačke filatelističke izložbe 12. rujna 1943. puštena je u promet peigodna poštanska marka s reprodukcijom Kirinova ulja Dolac s pretiskom „Hrvatsko more – 8. IX. 1943.“ Poslije rata Kirin dobiva otkaz na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što je bila posljedica Tiljkovog suda časti.[1] U svom ateljeu radi na ilustraciji Cervantesova Don Quijotea i to u ulju, a knjiga izlazi u nakladi zagrebačke Prosvjete s 16 reprodikcija u boji s predgovorom Mate Ujevića. Tijekom 1950. godine, a u prigodi pedesete obljetnice utemeljenja Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, slika za samostan na Kaptolu Prikazanje Bogorodice sv. Franji, a za samostan na Trsatu pet velikih uljanih slika na temu Gospe Trsatske i čudotvornog prijenosa svete kućice iz Nazareta . Slike su na Trsat postavljene 1953. godine u crkvi posvećenoj Gospi od Milosti. U ljeto 1953. vraća se crtanju i dalmatinskim motivima, te 1954. objavljuje litografsku mapu Zadar s predgovorom Vjekoslava Maštrovića Sredinom pedesetih godina dvadesetog stoljeća intezivno surađuje s izdavačkom kućom Naklada Naša djeca i tiskarskim zavodom „Ognjen Prica“. Publicirao je pet albuma reprodukcija Narodne nošnje i plesovi Jugoslavije i dva albuma razglednica. U Nakladi „Color“ izlazi nekoliko edukativnih slikovnica o voću, povrću, cvijeću i životinjama s tekstovima Zlate Kolarić-Kišur. Zatim radi crteže za knjigu Slavka Kolara „Petrica Kerempuh“. Najzahtjevniji višegodišnji rad je bio ilustriranje prizora za Andresenove priče I. i II. 1959. Za pjesmaricu Milana Sachsa Miško među životinjama naslikao je 21. ilustraciju. U Samoborskom muzeju 1956. godine je održana samostalna izložba Vladimira Kirina. Izložio je slike sa samoborskim motivima.