Kompletna muzička linija: radio, kasetofon, gramofon, dva zvučnika i originalan stalak. Sve ispravno, na gramofonu nedostaje igla. Zvučnici dimenzije: 25,5x19x45 cm

OVO JE RADIO GRAMOFON U PERFEKTNOM STANJU JER SKORO DA NIJE NI KORIŠĆEN POTPUNO KOMPLETAN I ISPRAVAN ŠTO SE TIČE SVEGA AUTOMATSKI BIRA BRZINU OBRTAJA NA GRAMOFONU (33 I 45) U ZAVISNOSTI OD VRSTE PLOČE ( LP ILI SINGL) MOŽE DA RADI NA STRUJU I NA BATERIJE REČ JE O VRLO RETKOM I ORIGINALNOM UREĐAJU KOJI JE U RETRO I MODERNOM FAZONU VISOKOG KVALITETA I BEZ MANE ANTENA NA RADIJU JE DEBELA METARSKA I ODLIČNO HVATA, ZVUK DOSTA DOBAR, SVI DUGMIĆI NA BROJU I FUNKCIJI UŽIVO MNOGO LEPŠI JEDNOM REČJU EXTRAAAAA

Stanje: Upotrebljenо Tip: Soundbar

Na prodaju muzicka linija PHILIPS MZ - 7 Dupli kaset dek + Radio + Cd plejer sa trostrukom rotacionom tacnom + Uredjaj poseduje jos i: - Integrisano pojacalo - Digitalni sedmopojasni ekvilajzer - Manuelne kontrole za bass - Mauelne kontrole za treble - Manuelnu kontrolu za Loudness - Manuelnu kontrolu za Incredible Sorround (daje efekat zvuka 4 zvucnika) - Manuelnu kontrolu za balans levih i / ili desnih zvucnika - Dolby B - Digitalni sat - Originalni daljinski - Originalne baterije (ne drze, potrebno ih je zameniti) - Original trosistemski zvucnici - 2 x 50 W realne muzicke snage na 6 oma, - bas refleks sa zadnje strane - Konekcija zvucnika preko stipaljki - Zastitne mrezice zvucnih kutija demontazne - Original demontazne zvucnicke kablove - Dim funkciju u tri nivoa! - Original AM radio antena - Original naponski kabal - Original prospekti i uputstva - Original zastitni dzak - Original kutija (takodje kao nova!) - Stanje celog uredjaja - kao novo! Poseduje jos i : - Konektor za sabvufer (do 100 W realne muzicke snage, tada prakticno dobijate fenomentalni 2.1 sistem!) - Digitalni izlaz - Dva ulaza (levi + desni) - Dva izlaza (levi + desni) - Konektor za krovnu FM radio antenu (Ja sam koristio ovaj uredjaj u kombinaciji sa 5.1 zvucnim sistemom, prakticno se na ovaj nacin dobija fenomenalan 7.1 zvuk!). Ako je i ovaj podatak nekom bitan - prvi sam i jedini vlasnik ovog fenomenalnog uredjaja! Pazen, mazen... Uz liniju - original prospekti / uputstva + zastitni dzak + stiropori + kutija + zicana antena + stalak za antenu + daljinski. Preuzimanje najbolje licno kod mene. Na izricit Vas zahtev saljem o Vasem trosku i na eventualni Vas rizik post express-om u originalnoj ambalazi, sa svime, sto se dobilo kupovinom u radnji! U slucaju slanja saljem nakon prethodne uplate post net-om i provere iste. Kupoprodaja po pravilima Kupinda. Ukoliko iz bilo kog razloga, u predvidjenom roku ne dodje do kontakta izmedju kupca i mene, i realizacije kupoprodaje, oglas ponovo postavljam i takvu saradnju ocenjujem negativnom. Ako Vas jos nesto interesuje u vezi ovog predmeta, pitajte slobodno pre isteka oglasa. Srecna kupovina!

OSNOVI VIŠE MATEMATIKE-DIFERENCIJALNI RAČUN.. PO PREDAVANJIMA DR.RADIVOJA KAŠANINA.. ---RUKOPIS--- PRIKUPIO I ZABELEŽIO MILENKO M.STANOJEVIĆ. TEŠKO JE ODREDITI VREDNOST OVOG RUKOPISA KOJI DEFINITIVNO PREDSTAVLJA ODLIČNU OSNOVU-PODLOGU ZA KNJIGU,SAMIM TIM ŠTO JE NEOBJAVLJEN I PISAN DAVNE 1926 GODINE,KADA JE DR.RADIVOJE KAŠANIN RADIO KAO DOCENT NA BEOGRADSKOM UNIVERZITETU. SAM RUKOPIS IMA OKO 114 STRANA (57 LISTA) ZAJEDNO SA PREDLISTOM. VEOMA DOBRO OČUVANE BELEŠKE. ZA PRAVE POZNAVACE DELA DR.KAŠANINA I SVE KOJIMA OVO DELO MOŽE BITI OD KORISTI U STRUČNOM USAVRŠAVANJU. OVO SE ZAISTA NE KUPUJE SVAKI DAN

Na prodaju midi linija Lenco TCD 990 Nekorisceno Poseduje: - cd plejer - dupli kaset dek - analogni radio FM - MW - LW (+ zicana antena) - gramofon sa 3 brzine (33/45/78) - USB slot (za flesh memorije) - SD slot (za memorijske kartice) - reprodukuje muziku mp3 formata/ snima muziku u mp3 format! - mogucnost snimanja Vase omiljene muzike sa gramofona na usb - sd... - original daljinski upravljac - rezervna igla za gramofon - uputstvo - prospekt - dve zvucne dvosistemske kutije realne snage 2 x 10 W / maksimalne muzicke snage 2 x 20 W - izlaz (za povezivanje sa racunarom, lap top-om, Tv-om, klavijaturom i slicno) - original zastitni stiropori i ambalaza / kutija Kutije i linija u mahagoni dezenu. Neke od znacajnih funkcija ovog uredjaja (preuzeto iz uputstva za upotrebu): - RECORDING FROM TAPE (DECK 2 TO DECK 1) - DUBBING AT NORMAL SPEED - DUBBING AT HIGH SPEED - RECORDING FROM RADIO - RECORDING FROM PHONO - ENCODING OF PHONO OR CASSETTE TAPE INTO MP3 FILE (THE SYSTEM IS ABLE TO ENCODE RECORD (FROM PHONO) AND CASSETTE DECK FILE (FROM TAPE) TO MP3 FORMAT AND RECORDING AT MEMORY MEDIA WITH USB CONNECTING PORT OR SD/MMC CARD.) - PHONO ENCODING - CASSETE ENCODING - FILE COPY FROM USB TO SD OR VICE VERSA - COPYING 1 TRACK (ASSUME COPY FROM SD CARD TO USB MODE) - COPYING ALL TRACKS (ASSUME COPY FROM SD CARD TO USB MODE) ... Preporucujem (zbog osetljivosti robe) licnu probu pre kupovine kod mene, licno placanje i preuzimanje kod mene. Po zelji moze i slanje u originalnoj ambalazi na Vas rizik i trosak postom kao CC paket ili post express-om, nakon prethodne uplate post net-om ili na t.r. i provere iste, kad Vam uredjas stigne, placate samo postarinu.

Stari podni sat poznate firme Kieninger radi zvoni tegovi 8 kg donji deo razbijeno prilikom transpota iz njemacke staklo isto jedna noga fali ,treba radit na njemu ,zato je takva cena...

West - album za sličice, Panini - Dečije novine 1976. godine sve sličice zalepljene (400/400) izuzetno očuvano za 45+ godina, bez podvlačenja, crtkanja, upisivanja, mirisa i žutila strana, većina slika koje su iz delova nalepljne u `komadu` (kako mi je rečeno ujak je radio u `Litopapiru` gde su štampane sličice pa je donosio tako u `komadu`), zaista vrlo dobar i unikatan primerak. Stajao u kutiji između časopisa više od 20 godina. mane: - zacepljena jedna stranica na kraju 3,5 cm (prikazano na fotografiji), - gornja klamerica očuvana, na mestu donje veoma vešto ubačen konac da drži (prikazano na fotografiji) Besplatna dostava za teritoriju Republike Srbije putem PostEkspresa. Eventualni kupci iz inostranstva - uplata na WesternUnion + troškovi dostave unapred Plaćanje lično ili uplata na tekući račun/postnetom Ne šaljem pouzećem. Za sva pitanja stojim na raspolaganju Besplatna dostava se odnosi na slanje predmeta Postekspresom na teritoriji RS Na Kosovo* šaljem isključivo na odgovornost kupca kao preporučenu tiskovinu Kupci iz inostranstva plaćaju poštarinu ------ Za neki noviji Paninijev album treba vam više od 70 hiljada dinara za sličice da bi ste ga popunili (prema formuli profesora Harpera), tako da je ovo što bi se reklo zadnja cena za album od 45+ godina u sasvim solidnom stanju. Za ispod ne dajem, a vi niste u obavezi da kupite -----

Unikat , ručni rad , na poklopcu sanduka ornametika složena sa mnoštvo detalja,bočna površinu krasi duborez u obliku krune , lažna ključaonica na čeonom delu sanduka sa dve simetrične piramide . Enterijer sanduka restauiran ,makaze i platno . Na sastavima veoma stabilan inače ivični sastavi cinkovani kao što se nekad radilo . Spoljažne dimenzije sanduka bez stopa 58 cm x 39 cm x 32 cm

A. Marionnet nemački ovčari drzači graničnici za knjige od pozlaćene bronze umetnicki rad Albert Marionnet (1852-1910) jednog od najboljih francuskih skulptora koji su u to vreme radili sa bronzom. Postolje je od oksidisane bronze. Dimenzije postolja 14×11 cm. Visina 15 cm. Težina 1556 i 1600 g. Na poslednjoj fotografijia se vidi koja je cena sličnog držača istog umetnika. Cena je po komadu!

Uniforma Kraljevine Jugoslavije M39 po uredbi iz KJ.Izradjena je od vrhunskog srpskog KAMGARN materijala po svim standardima bivse Kraljeve vojske.Izrada vrhunska,radimo po meri to jest po kupovini i placanju uniforme. Zbog ogranicene kolicine materijala koji je na izmaku nismo u prilici da uzimamo obavezu za vecu kolicinu istih uniformi. Osnovni delovi uniforme koje prodajemo u kompletu i to: -Sajkaca sa kokardom M39 -Bluza sa epoletama po zelji kupca -Pantalone oficira u klin

Rsprodajem kolekciju, navedena cena je podložna korektnoj korekciji, pa izvolite ponudite svoju cenu za svaki sat iz moje kolekcije. Komodni sat koji je napravila firma Adolfa Nevira iz Berlina, sa izuzetno kvalitetnim mehanizmom koji je na sajmu 1855. godine dobio zlatnu medalju za kvalitet i inovativnost, po čemu je firma inače bila poznata. Na svakom delu mehanizma utisnut je fabrički broj, kao i na prednjim i zadnjim vratancima. Mehanizam je ugradjen u lepo mermerno kućište. Adolf Nevir je bio dvorski časovničar Fridriha II, a svoju firmu je osnovao 1763. godine. Firma je proizvodila veoma kvalitetne i skupe satove. Imače,  Adolf Nevir je jedan od retkih nemaačkih časovničara koji se usudio i uspešno nosio sa francuskim proizvodjačima ove vrste satova, posebno sa radionicom BROCOT. Posle promene nekoliko vlasnika, medju kojima su bili i potomci Adolfa Nevira, firma je zatvorena 1940. godine, što znači da je ovaj sat star najmanje 80, a verovatnije preko 100 godina. Zbog nekoliko promena vlasnika fabrika često nije radila i po nekoliko godina, pa nije proizvedeno mnogo satova zbog čega su ovi satovi prilično retki. Sat je u vrlodobrom stanju, ispravan i servisiran. Na zadnjim vratancima je oštećeno staklo na par mesta, vidi se na snimcima, to je čisto estetski nedostatak. Nakon nekoliko veoma loših iskustava sa kurirskim službaama, ne šaljem, već samo preuzimanje kod mene ili dostava kako se dogovorimo. Opcija dostava BEX-om je uneta jer to traži sistem, ali mi to ne radimo.

PRIZNANJE za 20 i 30 godina u sluzbi JNA sa ORIGINALNIM KARTONIMA u kojima je priznanje dato /// kao sto vidite postoje i stari papiri iz 1946. godine i 1970. godine sa originalnom fotografijom /// FOTOGRAFIJE SU NAMERNO NAPRAVLJENE KAO STO VIDITE (neki brojevi su zamagljeni) KAKO `PIRATI` NE BI IMALI SVE INFORMACIJE UKOLIKO ZELE RADITI FOTOKOPIJE - takodje dimenzije nisu date iz istog razloga MILUNKA SAVIC je narodni heroj i zavrsila je na `smetlistu istorije` jer ovakvi materijali treba da se nalaze u muzejima - MILUNKA je sahranjena u ALEJI VELIKANA pored drugih velikana koji su zaduzili Srbiju , kao sto su: DZEJ RAMADANOVSKI i SABAN SAULIC (ovo je, ne zamerite CINIZAM i stvarna cinjenica)

Stanje kao na fotografijama! Nacrtao: V. Badrov Proizvodnja Bosna Film 1951 god. Dimezije: 70cm x 100cm Veoma retko !!! Plakat u dobrom stanju! Scenario: - Drago Mazar - Bosko Kosanovic Rezija: - Bosko Kosanovic Snimio: - Aleksandar Sekulovic Muzika: - Boris Papandopulo U glavnoj ulozi - Dragomir Felba Na granici je jugoslovenski crno-beli kratki igrani film snimljen 1951. godine u režiji Boška Kosanovića, kome je to predstavljao režijski debi. Scenario za film su napisali Kosanović i Drago Mazar. Boško Kosanović (1913 - 1974) bio je jugoslavenski filmski režiser, najpoznatiji kao autor igranog filma Kuća na obali koja je 1954. godine predstavljala prvu važniju koprodukciju jugoslavenske i neke od zapadnih kinematografija. Kosanović je u filmski svijet ušao nakon kratke karijere u jugoslavenskoj tajnoj policiji OZNA, tokom koje je bio zadužen za ispitivanje zarobljenih škripara i drugih paravojnih formacija koji su pokušavali srušiti komunističku Jugoslaviju neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Njegov filmski opus se uglavnom sastojao od dokumentarnih filmova. Filmografija Boško je uglavnom radio na dokumentarnim filmovima, a njegova najpoznatija ostvarenja u režiranju su filmovi Kuća na obali (1954) i film Male stvari (1957). Za sva svoja ostvarenja u režiji je pisao scenario, osim za film Male stvari. Dragomir Felba (7. jul 1921 — 13. jul 2006) je bio jugoslovenski i srpski filmski, pozorišni i televizijski glumac. Studirao je tehnički i pravni fakultet, a kasnije i Visoku filmsku školu u Beogradu koju je i završio 1950. Debitovao je u kragujevačkom Narodnom pozorištu ali je već 1952. godine prešao u Jugoslovensko dramsko pozorište. Već od 1956. godine ima status slobodnog umetnika. Prvu filmsku ulogu odigrao je 1948. godine u filmu „Sofka“ a proslavio se ulogom u filmu „Barba Žvane“. Za ulogu u filmu „Kozara“ je, na pulskom filmskom festivalu, nagrađen specijalnom diplomom. Aleksandar Stojković (1915 — 1972) bio je pozorišni i filmski glumac. Biografija Bio je brat poznatog glumca Danila Bate Stojkovića i suprug glumice Rahele Ferari. Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 25. veljače 1906. - Zagreb, 16. listopada 1991.), hrvatski skladatelj i dirigent; sin operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i oca grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Bio je zborovođa Kola u Šibeniku i Zvonimira u Splitu, te ravnatelj opere HNK i dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskoga radija, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Autor je jednog od najvećih (oko 440 djela) opusa u hrvatskoj glazbi. Boris Papandopulo rođen je u Bad Honnefu na Rajni 1906. Papandopulo je u Zagrebu od 1921. studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji (teorijske predmete u razredu Frana Lhotke i Franje Dugana starijeg, glasovir u razredu Antonije Geiger-Eichhorn) i diplomirao u razredu Blagoja Berse 1929. U međuvremenu, na preporuku obiteljskoga prijatelja Igora Stravinskoga, 1925–28. u Beču studirao dirigiranje, isprva privatno u D. Focka, potom na Novom bečkom konzervatoriju u R. Niliusa. Zarana počeo skladati – glasovitu je Contradanzu za glasovir, prema vlastitoj izjavi, skladao za studija, a skladbu s oznakom op. 1, In petto degli amanti za sopran i komorni orkestar, 1924. kad i Prvi gudački kvartet (revidirao ga je 1927.). Godine 1928. u Beču mu je uspjelo praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus) za sole, mješoviti zbor i orkestar, a 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je njegov prvi autorski skladateljski koncert: Antonija Geiger-Eichhorn praizvela je Prvu sonatu za glasovir op. 10, a Maja Strozzi-Pečić sudjelovala je u praizvedbi za nju skladanoga antologijskoga djela Concerto da camera op. 11. Kao dirigent je debitirao 1927. u Zagrebu ravnajući izvedbom vlastite skladbe Veče mladosti za mješoviti zbor i orkestar s Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo« i Zagrebačkom filharmonijom. Od 1929. do 1934. bio je umjetnički voditelj i dirigent »Kola«, ujedno 1930–35. dirigent Društvenoga orkestra HGZ-a i 1932–35. Učiteljskoga pjevačkoga zbora »Ivan Filipović«. Često je nastupao i kao pijanist u komornim sastavima, a ponajviše kao glasovirski pratilac pjevača. Nezadovoljan statusom u Zagrebu, odlazi u Split, gdje je 1935–38. nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Splitskoga muzikalnoga društva »Zvonimir«, ujedno 1936–38. nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U Zagrebu 1938–46. ponovo vodi HPD »Kolo«, istodobno je u HNK od 1938. korepetitor, 1940–45. dirigent i 1943–45. ravnatelj Opere te na Hrvatskom krugovalu 1942–45. dirigent Simfonijskoga orkestra. Zaposlen na Radio-stanici Zagreb od kolovoza 1945. do svibnja 1946. kad mu je, zbog dužnosti koje je obnašao ratnih godina, odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske četiri mjeseca zabranjeno javno djelovanje. Potom je pozvan da preuzme neku od ponuđenih funkcija. Odlučio se za mjesto direktora Opere Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, gdje je za prvoga mandata 1946–48. obnovio ansambl i postavio opsežan repertoar. Godine 1948. imenovan je direktorom Opere Narodnoga kazališta u Sarajevu, gdje je, zadržavši se do 1953., ostavio trag na svim glazbenim područjima. Od 1949. bio je i nastavnik u sarajevskoj Državnoj muzičkoj školi. U Rijeci je ponovno na čelu Opere 1953–59.: iznimno pridonosi glazbenomu životu grada, usmjeruje opernu i koncertnu repertoarnu politiku i prema manje poznatim djelima, intenzivno sklada, često nastupa kao dirigent i pijanist te drži predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio što većemu broju slušatelja. Od 1959. do 1965. dirigent je Opere HNK u Zagrebu, 1968–74. Opere HNK u Splitu, a istodobno gostuje ravnajući različitim ansamblima u nas (Simfonijski i Tamburaški orkestar RTV Zagreb, orkestar Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«) te u Mostaru, Beogradu, Sarajevu i Kairu. Posljednjih desetljeća života bio je aktivan podjednako kao skladatelj i dirigent. Boris Papandopulo kao mladi umjetnik Skladajući nesmanjenim intenzitetom gotovo šest desetljeća, stvorio je opus od približno 440 djela. Skladao je orkestralnu (simfonijske pjesme, baletne suite, dvije simfonije), koncertantnu (za glasovir, violinu, fagot, čembalo, kontrabas, timpane), komornu, glasovirsku, vokalnu (solo-popijevke, zborovi), vokalno-instrumentalnu (16 kantata), glazbeno-scensku (osam opera, 12 baleta) i filmsku glazbu. Snažnu potrebu za istraživanjem zvukovnosti iskazuje zarana u trima tematskim krugovima: folklornom, sakralnom te onom temeljenom na tradicionalnim oblikovnim uzorima (ta će se načelna podjela vidjeti u cijelom opusu, premda ima i znakovito vrijednih otklona). Kompleksnost postupanja s glazbenom građom te niz rješenja netipičnih u usporedbi s djelima proizašlim iz folklorne tematike drugih hrvatskih skladatelja istoga razdoblja temelj su strukture njegovih vokalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Tretirajući glazbeni folklor kao samo jedan od izvora različitih elemenata glazbe, nikad se nije podvrgnuo ideološkim pravilima koja su bitno obilježila neonacionalni stil u hrvatskoj glazbi između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Ta neobvezatnost odnosa dopustila mu je mogućnost odabira, vlastitost što će se očitovati u svim etapama, od melodijske i ritamske invencije do konačnoga oblika partiture (romantični ep Utva zlatokrila, tekst V. Nazor, 1932.). Tijekom godina njegov će odnos prema glazbenom folkloru sve više apstrahirati tako što će se ishodišni predložak prepoznavati isključivo kao zvukovna, tonska građa lišena izvanglazbenoga sadržaja i razloga, ali često vezana uz kakvu specifičnu temu (Istarske freske iz Berma, 1973.; Osorski requiem, 1977.). Njegovo se stvaralaštvo temeljilo na uvjerenju da sve »stvari života« uvijek mogu biti i »stvari glazbe« i to je neprestano interferiranje funkcioniralo neovisno o tom je li pojedino djelo imalo i vlastitu, autonomnu priču. Komorni mu opus podrazumijeva skladbe za tradicionalne sastave, ali i djela s neobičnim sastavima, kojima kao da je uloga realizirati neku posve novu predodžbu zvučnosti. Istraživački poriv prema zvukovnoj boji iskazivao je već 1930-ih, što će, pokazat će se poslije, biti jedno od temeljnih obilježja njegova svekolikoga opusa. Zvučanje kao temeljni zakon podvrgava se jedino kretanju kao svojoj vremenskoj koordinati. U kretanju se sažimlju parametri melodijskoga crteža i njegove ritamske razvedenosti te čine ustroj skladbe unutar formalnoga okvira. Taj pak okvir iskazuje stanovitu dvoznačnost iz koje se na jednoj strani raspoznaju temelji tradicionalnoga oblika, a na drugoj oblik ovisi o izdržljivosti, o kapacitiranosti tematske građe, katkad čak i motiva, da reproducira, mijenja, obrađuje, transponira vlastite elemente. Česta je procjena njegove glazbe kao izrazito motorične, iako intencija prema ponavljanju segmenata građe može biti i u svezi s tradicijom ponavljanja kao obilježja folklornoga glazbenoga idioma. Izazov zvučanja svakako je nadređen svim skladateljskim postupcima bez obzira na to o kakvu je parametru riječ i jesu li posrijedi folklorom obojeni stavci ili se temelje na kakvu modusu ili možda čak i na dvanaestotonskom redoslijedu. Često se to vidi i u izboru glazbala, jedinstvenom za onodobnu skladateljsku praksu. U nekonvencionalne instrumentalne kombinacije upuštao se već u ranim djelima, a osobito je u tom bio inventivan u poslijeratnim godinama (Concertino za trubu i timpane, 1950.; Na teferiču za zbor, klarinet i veliki bubanj, 1952.; kantata Romaniji za zbor, četiri trube, četiri trombona i dva para timpana, 1953.; Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, 1964.; Razgovor ugodni za flautu i čembalo, 1969.). Osim neobičnih zvukovnih kombinacija, prostor zvučnosti proširuje i čestim odabirom velikih vokalno-instrumentalnih sastava, poduprtih neuobičajenim glazbalima, većim brojem solista, otvarajući pritom i mnogobrojne mogućnosti u realizaciji formalnih zamisli. U istoj su ovisnosti o zvučnom učinku posljedično i česte promjene tonaliteta, njegovo proširenje ili pak potpuno napuštanje, uravnoteženo, ekonomično, ali i potpuno korištenje opsega i mogućnosti pojedinih glazbala, dok se od izvođača zahtijeva maksimum, jednako na razini umijeća kao i na suptilnijoj, kreativnijoj razini, koja će igri sa zvukovnom bojom udahnuti umjetnički život. Oblik u Papandopulovu djelu ovisi o njegovoj potrebi da sitnjenjem i ponavljanjem motiva, ili čak njegovih dijelova, u doslovnom, a češće u variranom obliku postigne dinamizam kretanja (neobarokna motoričnost). Očituje se to i u građenju velike forme nizanjem malih, u sebi zatvorenih oblika. Rijetko će se u tom golemom opusu susresti sonatni oblik, a uočljivo je pretežno baratanje s malim oblikom vrlo često jednostavnoga trodijelnoga ustroja. Slijed malih cjelina nerijetko je povezan u zbroj međusobno korespondentnih, gotovo samostalnih, zaokruženih odjeljaka kakva velikoga vokalno-instrumentalnoga djela. Živost glazbenoga protoka katkad zaokuplja pozornost na štetu melodijskoga tijeka, osobito kad se služi plesnim pokretom kao polazištem, a svaka ritamski složenija vodoravna linija teži ornamentiranju (triole, kvintole, sekstole, septole). Načelu okomitoga ritmičkoga kontrastiranja pogoduje intenzivna i gusta promjena metra, njegov omiljeni postupak, a krajnji je učinak na trenutke upravo fascinantna dinamičnost. Sve te sastavnice skladateljskoga izraza moguće je slijediti u njegovu stvaralaštvu koje sadržava gotovo sve tradicijom naslijeđene oblike, ali i mnoge nestandardne formacije koje su pokrenule spoznajne skladateljske vizure u hrvatskoj glazbi prve polovice 20. stoljeća, a da nisu zakoračile u prostore avangardnih glazbenih procesa koji su prodrli u hrvatsku glazbu potkraj 1950-ih. Boris Papandopulo uz pijanino Papandopulov opus, jedan od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća. Skladao je glazbu za igrane filmove Barok u Hrvatskoj i Lisinski (O. Miletić, 1942., 1944.), Bakonja fra Brne i Stojan Mutikaša (F. Hanžeković, 1951., 1954.), U oluji (V. Mimica, 1952.), Milioni na otoku (B. Bauer, 1955.) i Pustolov pred vratima (Š. Šimatović, 1961.), za 14 dokumentarnih filmova (Vlak broj 51, R. Sremec, 1947; Jadran kroz vjekove, Melita Filipović, 1948; Vincent iz Kastva, M. Katić, 1956) te animirani Susret na pijesku (B. Brajković, 1959.). Obrađivao je božićne pjesme za zbor i orkestar, redigirao djela Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca, skladatelja koje je promovirao i kao dirigent. U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka njegovih dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima. Ostavština mu se od 2006. čuva u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU (današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 1965., počasni član Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1977. Umro je u Zagrebu 1991. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Drago Mažar (Bosanski Petrovac, 16. avgust 1918 — Banja Luka, 10. novembar 1991) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine i narodni heroj Jugoslavije. Biografija Rođen je 16. avgusta 1918. godine u Bosanskom Petrovcu. Ostao je bez oca s devet godina, kada se porodica već doselila u Banjaluku. Posle jednog đačkog incidenta sa nastavnicom francuskog jezika, Drago je iz gimnazije prešao na zanatsku školu. Pod uticajem starijeg brata Ivice, počeo je da se interesuje za revolucionarnu literaturu, a uskoro je bio i jedan od organizatora aktiva revolucionarno orijentisane srednjoškolske i radničke omladine u zanatskoj školi. Već 1937, postao je rukovodilac skojevske grupe. Pored aktivnosti u muzičkoj sekciji „Pelagić“ stizao je da se angažuje u raznovrsnim akcijama Kluba akademičara Banjaluke, te sportskog društva „Borac“. Isticao se i učešćem u demonstracijama, protestnim zborovima i štrajkovima. Tada je kuća Mažarovih bila sastajalište radničkih aktivista, skojevaca i komunista. U godinama početka Drugog svetskog rata u Evropi, vlada Cvetković-Maček formirala je tzv. radne vojne logore da bi neutralisala komuniste. U jedan od njih, koji se nalazio kod Ivanjice u Srbiji, bio je deportovan i Drago Mažar. Posle puča u martu 1941, ovaj logor bio je raspušten. Posle puča, Drago je na proputovanju kroz Beograd uhvatio vezu sa Veselinom Maslešom, koji mu je preneo direktivu KPJ da se javi u vojsku. Sa svojom jedinicom dočekao je kapitulaciju Jugoslavije u Sarajevu, bio zarobljen, ali je istog dana uspeo da pobegne. S KPJ i ilegalcima Sarajeva uhvatio je vezu preko Nisima Albaharija i uključio se u pripremu za oružanu borbu. Predstavljajući se nemačkoj komandi kao šef orkestra u hotelu „Evropa“, uspeo je da dobije propusnicu za slobodno kretanje noću, pa je iz nemačkog skladišta iznosio vojnička odela i drugu ratnu opremu. Krajem aprila 1941, kada se vratio u Banjaluku, četiri brata Mažara našli su se nakratko na okupu kod kuće i ubrzo je svaki krenuo na izvršenje svog zadatka koji je odredila KPJ. Prikupljajući oružje kao rukovodilac diverzantske grupe u gradu, jednom je prilikom obukao uniformu domobranskog narednika i tako ušao u Kastel, odakle je izneo municiju, a desetak pušaka bacio u Vrbas, koje je Karlo Rojc izvadio i sakrio na groblju. S ovim su oružjem u rukama prvi lokalni partizani otpočeli ustanak u Banjaluci. Drago Mažar se krajem juna 1941. nalazio među prvim partizanskim borcima iz Banjaluke koji su se okupili na Starčevcu iznad grada. Učestvovao je u borbama na relaciji Jajce–Mrkonjić grad. U avgustu je bio izabran za komandira čete, odnosno komandanta partizanskog štaba Prve čete za Bosansku krajinu. Tih su dana ustaše uhvatile u Jajcu njegovog brata Ivicu i streljale ga. Upravo je tada u njegovu četu iz Banjaluke došla sestra Nada. Tokom septembra i oktobra 1941, operisao je sa svojom jedinicom po centralnoj Bosni, koja je tada izvela niz uspešnih akcija kod Krupe na Vrbasu, Skender-Vakufa, na Čelincu i u Crnoj Rijeci. U jesen 1941, Drago je bio izabran za komandanta bataljona u Trećem, kasnije preimenovanom u Četvrti krajiški partizanski odred, koji je tokom zime 1941. i 1942. razvio veliku aktivnost u blizini Banjaluke. Kada je jednom posetio svoju majku, koja je još uvek živela na periferiji Banjaluke, a njena kuća bila ilegalno partizansko uporište, Drago je uspostavio saradnju s domobranskim satnikom Majerom, zapovjednikom domobranske jedinice, kojeg je majka Marija na to pripremila. Zahvaljujući tim okolnostima, Drago je 5. februara 1942. godine izveo jednu od najsmelijih akcija u Bosanskoj krajini. Majer je, po dogovoru, neutralisao svoju posadu u Debeljacima, obezbedio uniforme i ugovorene znake raspoznavanja, tako da je Drago sa 22 odabrana partizanska borca, preobučena u domobranske uniforme, došao usred dana pred žandarmerijsku kasarnu u Vrbanji. Posle borbe koja je trajala samo nekoliko trenutaka, poginulo je i ranjeno više žandara i domobrana, a 40 ih je zarobljeno. Kasarna je zapaljena, a kolona sa zarobljenim neprijateljskim vojnicima, koji su nosili plen, i dva poginula a dva teže ranjena partizana, uputila se na prevoje Ponira iznad grada. Ubrzo se nakon toga i majka Marija pridružila partizanima, sredinom februara 1942, noseći u naručju šestogodišnju unuku Nenu, ćerku najstarijeg sina Boška. Početkom maja 1943. godine, Drago je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, a po oslobođenju Prijedora za komandanta mesta Ljubija. Učestvovao je i u prvim borbama za vreme neprijateljske ofanzive na Kozaru, juna 1942. godine. Krajem jula ponovno je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, ali je već septembra iste 1942. preuzeo funkciju obaveštajnog oficira u Operativnom štabu za Bosansku krajinu. Od leta 1943, kao obaveštajni oficir Prvog bosanskog korpusa NOVJ, izveo je na čelu grupe obaveštajaca niz akcija u istočnoj Bosni. Kao major, Mažar je, 1944. u svojstvu šefa obaveštajnog odseka rukovodio kursom obaveštajaca. Do kraja rata, pretrpeo je još nekoliko gubitaka u užoj porodici; majka mu je umrla od tifusa, poginuo mu je drugi brat Josip, i naposletku najstariji brat Boško. Po završetku rata, Drago Mažar je radio u Upravi državne bezbednosti do 1952. godine, a po demobilizaciji, u činu pukovnika, obavljao je niz društveno-političkih funkcija na republičkoj i saveznom nivou. Bio je aktivan i u razvoju kulture i kao pisac i kao dugogodišnji upravnik Narodnog pozorišta Bosanske krajine. Umro je 10. novembra 1991. godine u Banjaluci, gde je i sahranjen. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i mnogih drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.

CHOISY-LE-ROI - Fajans set za ručavanje (1863-1908) /Na slikama sa više tanjira, neki od njih izgledaju tamniji - razlog je veštačko osvetljenje pri fotografisanju./ Set se sastoji od 20 delova: 6 plitkih tanjira (prečnik: 24,5 cm, visina: 2 cm) 6 dubokih tanjira (prečnik: 24,5 cm, visina: 3,5 cm) 6 dezertnih tanjira (prečnik: 20 cm, visina: 1,5 cm) 1 ovalna plitka činija (dužina: 35,5 cm, širina: 27 cm, visina: 3 cm) 1 velika okrugla duboka činija (prečnik: 30,5 cm, visina: 5,5 cm) Ukupna težina: oko 12 kg Sitni tragovi pribora na dnu svih delova. Glazura je sitno mrežasto ispucala na dva plitka, tri duboka, dva dezertna tanjira i u unutrašnjosti ovala gde je i potamnila. Par tamnih mrlja na unutrašnjem obodu jednog plitkog, tri duboka i jednog dezertnog tanjira. Na četiri duboka tanjira tamne mrlje u unutrašnjosti - vidljivo je na kolaž slici. U unutrašnjosti ovala dva sitna ispupćenja u glazuri - verovatno nastala u proizvodnji. Žig na dnu: (Inicijali) H B & Co (za “Hippolyte Boulenger & Komp.”) CHOISY (štampano preko naziva modela:) OXFORD Fabrika fajansa “H. Boulenger & Cie.”koristila je žig od 1863. do zatvaranja 1908. godine. „Faïenceries de Choisy-le-Roi“ (Fabrike fajansa Šoazi-le-Roa), u blizini Pariza (danas je njegovo predgrađe), osnovali su 1804. godine tri brata Paillart (Pajar). Naknadno, fabrikom je upravljao samo jedan od njih, Valentin Paillart (Valontan Pajar).Kada je on napustio posao, upravu je, od 1824. do 1836. godine, preuzeo njegov partner Hippolyte Hautin (Ipolit Otan). Partner u fabrici postao je Louis Boulenger (Luj Bulonže, 1773-1850), a njegov sin Adolphe Boulenger (Adolf Bulonže, 1805-1873) i Hautinova ćerka Alexandrine Hautin (Aleksandrin Otan, 1814-1900) venčali su se i imali četvoro dece. Jedno od njih, Hippolyte Boulenger (Ipolit Bulonže, 1836-1892), preuzeo je fabriku 1863. godine i pod imenom “H. Boulenger & Cie.” preobrazio je u kompaniju sa međunarodnom reputacijom. Do tada, fabrika je zapošljavala oko 300 kvalifikovanih radnika koji su radili na tri peći za pečenje keramike. Velik broj novih dizajna majolike uveden je u proizvodnju u ranim 1860-tim godinama. Hippolyte Boulenger je proširio radionice, uvećao proizvodnju i zaposlio profesionalne ilustratore za dizajniranje štampanog fajansa. Po završetku Francusko-pruskog rata područje Alzasa i Lorene je anektirala Nemačka. Grad Sarreguemines (Sargemin), glavni konkurent Choisy-le-Roi u proizvodnji majolike, pripao je nemačkoj teritoriji. Jedan broj radnika iz Sarregueminesa, koji nisu pristali da prime nemačko državljanstvo, došao je u Choisy-le-Roi donoseći sa sobom važne tehničke veštine i umeća. Zahvaljujući tome, Boulengerova fabrika počela je da proizvodi najbolju majloku u Francuskoj, osvajajući priznanja na izložbi u Parizu 1878. godine, kao i na mnogim međunarodnim izložbama. 1889. godine sedište kompanije premešteno je u Pariz a Hippolytea Boulengera nasledila su njegova dva sina. Majolika iz Choisy-le-Roi bila je veoma precizno glazirana i jedina je mogla da konkuriše tada veoma cenjenoj majolici poznatih britanskih proizvođača. Smatrana je za najprefineniju keramiku proizvedenu u Francuskoj. Fabrika je prestala sa radom 1908. godine. Zbog osetljivosti, vrednosti i težine, preuzimanje prvenstveno lično, u centru Novog Sada. Na širem području Novog Sada moguća je i moja dostava. Pažljivo upakovano i maksimalno zaštićeno, mogu da pošaljem PostExpressom, ali ne mogu da preuzmem odgovornost za sudbinu u transportu. Prodaje se bez držača za tanjire. (117/10-37/pod-kp/1142)

Cudno je u celoj ovoj prici to sto Ljubodrag Djuric nije bio neki levo smetalo beznacajan mish vec Sef Titovog kabineta, a onda i ko je smestio Zeki Rodzeru, ispada kao da je - i da li mu je UDBA namestila? Međutim, u pauzi mu je prišao general Nikola Ljubičić i rekao mu: ‚Izvini, i ja sam se ogrešio. Pozvala me tvoja žena na kafu, navodno da je posle negde odvezem, ja svratio, i eto... ‚ Đuriću je tada pao mrak na oči...Partijska komisija formirana da ispita ceo slučaj saslušala je sve aktere, a od njih je uzela i pisane izjave...Milka je morala da priloži i spisak svih „drugova“ s kojima je išla u krevet. Kasnije se pričalo da je na njemu bilo 34 imena, neki su licitirali sa čak 52 muskarca Godine 1952. u Zagrebu se održava VI Kongres KPJ. Delegat na Kongresu je i Ljubodrag Đurić. U svojoj diskusiji na Kongresu on žestoko opali po Petru Stamboliću, koji mu je „preoteo` žene, i iznese još niz teških kritika na račun Petra Stambolića, Tito kao predsedavajući „urlikne`: `... Šta govori ovaj luđak!`, isključi, kao predsedavajući, sve mikrofone, zvučnike, obezbeđenje svlači Đurića sa govornice, strpaju ga u džip, i osim šofera u džipu je i Jovo Kapičić. ĐURIĆ Ljubodrag (1917-1988) - Užice, Srbija; učitelj. Član KPJ (1941). Komandant 2. proleterske brigade i divizije (1942/43); zamenik komandanta (Koča Popović) Glavnog štaba Srbije (1944). Prvi komandant oslobođenog Beograda (1944/45); šef kabineta maršala Tita. ĐURIĆ: Tada sam pretrpeo šok, i uzviknuo: `Ko laže?!` ...Pa ugledavši Petra Stambolića u predsedništvu Kongresa, rekao sam pokazujući rukom na njega: `Ovaj mi je preoteo ženu!“ Seksi kongres! (javili su zapadni dopisnici). Đurić je na licu mesta uhapšen (43 dana u zatvoru; poslednji stanovnik beogradske Glavnjače; srušena). O Đurićevoj labudovoj pesmi, kongresno i Tito: `Ja sam duboko uvjeren da iza ovog luđaka stoji neprijateljska ruka...` Đurić je isključen iz SKJ, i dve godine „interniran“ izvan Beograda. U međuvremenu - posredovanjem žene Osmana Karabegovića, Ljubice - Đurić se oženio Hajrom Šećibović (odmah „otpuštena iz državne službe i isključena iz SKJ“; ćerka Gordana). Svih godina diskriminacije, Đurić pedantno čestita rođen­dane Titu (uzvraća zahvalnicom), a Tito Đuriću nove godine. U Đurićevoj bolesti (1955), „dođe u stan jedan drug iz Marša­lata, te predade koverat sa novcem mojoj supruzi Hajri, sa napomenom da on to donosi po nalogu drugarice Jovanke i predsednika Tita“. Na molbu da mu lično uruči prvi primerak knjige svog `Ratnog dnevnika`, posle 14 godina Tito je primio Đurića (24. novembar 1966). Još kod vrata, priznanje Titovo: `Slušaj, Đurić... nikad se nisam prevario o tebi, i, znao sam, da ćeš se držati tako kako si se držao...` I dželatova pesma! Kad mu je pokazivao „kako me je Marko prisluškivao“, Đurić je podsetio Tita da je to `ozvučenje izvršeno još dok sam ja bio kod njega...“ Tu je susret malo splasnuo, ali Tito je promenio temu: „E... Đurić!... I ovo ti trebam reći: Znaš li ti... da je bio predlog da te likvidiraju u zatvoru! Ja sam te spasao! Ja to nisam dozvolio.“ U poenti, Tito još solidarnije: „Dobro je, Đurić, kad smo ja i ti živi i zdravi!...“ Naročito Đurić. „Bila je nedelja, 10. jul 1988, Ljubodrag Đurić je, u svom stanu u beogradskoj Baba-Višnjinoj ulici, na komadu hartije, zapisao stihove legendarne partizanske pesme: Partizan sam, tim se dičim,/ to ne može biti svak,/ umrijeti za slobodu,/ može samo div junak. Sat kasnije, a bilo je tačno 20 časova i 45 minuta, Ljubodrag Đurić je pucao u sebe. Smrt fašizmu - sloboda narodu! Đurić se tri puta ženio. Njegova prva žena, kad je 1943. u beogradskoj okupatorskoj štampi pročitala da joj je muž ubijen, preudala se. Posle rata oženio se opet, ali se 1948. njegov šurak izjasnio za Informbiro. Tito i Ranković pozvali su ga na razgovor i, na njihovo pitanje da li mu je važnija žena ili posao, rekao je „posao“ i razveo se od nje. Nešto kasnije je od svojih saboraca tražio da mu nađu novu, „ispravnu“ ženu. „Ispravna“ nije značilo i „nevina“, nego ona koja je već bila „proverena od drugih drugova“.Istoričar Venceslav Glišić, koji je Đurića dobro poznavao i bio recenzent njegovih memoara, pričao je da se ovaj, „na predlog Tita i Rankovića“, oženio Užičankom Milkom Petrović, koja je pre toga bila devojka narodnog heroja Milinka Kušića, poginulog u ratu. Međutim, samo posle pet-šest meseci braka, Milka je rekla Đuriću da čeka bebu, a da je otac deteta Petar Stambolić, „s kojim živi od leta 1944. godine - sve do ovih dana“.Žalio se RankovićuSutradan je to isto ponovila i Rankoviću, kome se Đurić požalio. Besan, Tito je odredio partijsku komisiju da istraži slučaj. Stambolić, potonji predsednik jugoslovenske vlade i Predsedništva SFRJ, sve je priznao. Pošto se nije znalo da li je začeto dete njegovo ili Đurićevo, Udba je diskretno organizovala abortus. Da Đurića uteši, Tito ga je krajem aprila 1952. postavio na mesto predsednika novoosnovanog Udruženja rezervnih oficira Jugoslavije. Pola godine kasnije održan je Šesti kongres SKJ.„Na Šestom kongresu, kojim je Stambolić predsedavao“, kaže Glišić, „Đurić se jedva suzdržavao da ne pukne. Međutim, u pauzi mu je prišao general Nikola Ljubičić i rekao mu: ‚Izvini, i ja sam se ogrešio. Pozvala me tvoja žena na kafu, navodno da je posle negde odvezem, ja svratio, i eto... ‚ Đuriću je tada pao mrak na oči. Izašao je za govornicu i besno održao tiradu o tome da u partiji vlada nemoral, da se poštenima otimaju žene... To je uzburkalo atmosferu, i nekolicina, uglavnom onih koji su spavali sa suprugama svojih ‚drugova‘, povikali su Đuriću da laže... Prvi je, ispričao mi je Đurić, uzviknuo „lažeš“ Mijalko Todorović, s kojim je Mitra Mitrović prevarila svog muža Milovana Đilasa. Ustali su potom i neki Bosanci sa istim optužbama na račun svojih partijskih ‚drugova‘...“Tito pobesneoTito je bio besan. Naredio je: „Van s ovim luđakom!“, i nekoliko pripadnika državne bezbednosti, predvođeni Jovom Kapičićem, svuklo je Đurića sa govornice i pravo iz sale odvelo u zatvor.Reč je uzeo Milovan Đilas, da smiri situaciju: „Prije svega, do sada sam smatrao da je Ljuba Đurić normalan čovek. Čim je počeo da govori, izgledao je kao lud...“Đurića su razrešili funkcije sekretara vlade, bio je 43 dana u zatvoru, a posle je radio kao učitelj u nekoj osnovnoj školi u Sremu. Delimično je rehabilitovan kad je 1967. godine objavio „Ratni dnevnik“. Tada ga je Tito primio i rekao mu: „Nema više starih, dobrih drugova kao što si bio ti“. Đurić je kasnije postavljen za direktora „Službenog glasnika“, napisao je memoare „Životne uspomene“, a onda je ubrzo, obolevši od raka, 1988. godine izvršio samoubistvo u svom stanu. Posle saznanja da je Milka Petrović, „drugarica“ koju su oni Ljubodragu Đuriću preporučili za brak - ljubavnica Petra Stambolića, Tito i Ranković bili su besni. Partijska komisija formirana da ispita ceo slučaj saslušala je sve aktere, a od njih je uzela i pisane izjave...Milka je morala da priloži i spisak svih „drugova“ s kojima je išla u krevet. Kasnije se pričalo da je na njemu bilo 34 imena, neki su licitirali sa čak 52, ali izgleda da su u pitanju bila preterivanja. Djuricevo pismo Titu na vizit karti ( originalni rukopis, autogram - potpis, za ljubitelje, ultra retkost ); provenijencija: kolekcija jednog od najpoznatijih domacih sakupljaca slicnih stvari. Druze Marsale, Meni, kao I mnogima drugima, tesko je da pronadjemo reci ovom prigodom. Ono sto svaki od nas moze reci, to je: Da te volimo I postujemo, a jedina nam je zelja da nam budes zdrav I krepak I da pozivis jos dugi niz godina za dobrobit nasih naroda, za malo bolji postupak prema tvojim suradnicima (sic!) I dalji procvat nase socijalisticke zemlje! Vas – Djuric –

Pisano Urosu Predicu. Priča o jednom iskrenom prijateljstvu Predić i Dunđerski upoznali su se u Starom Bečeju dok je Predić radio ikonostas u starobečejskoj pravoslavnoj crkvi. Sličnih pogleda na svet i sličnog senzibiliteta slikar i veleposednik su ubrzo postali prijatelji. Kada je Bogdan hteo da sazida kapelu na svom imanju, Predić je uradio ne samo svoj deo posla, koji se odnosi na izradu ikonostasa, već je nalazio i arhitekte, majstore, ugovarao poslove sa fabrikom za izradu mozaika, bankom, pregovarao sa patrijarhom. Nakon izgradnje kapele na svom imanju, Bogdanu Dunđerskom i mnogim Srbima u Vojvodini se 1918. godine ostvarila želja, Vojvodina se pripojila matici Srbiji. Bogdan je do kraja Prvog Svetskog Rata bio aktivni član mađarskog parlamenta, a ostvarenjem svih svojih snova, ujedinjenjem, prestao je da se bavi politikom. Danas je malo poznato koliko je Bogdan uradio da bi srpsko stanovništvo u Austro-Ugarskoj Vojvodini živelo bolje. Bez obzira na to, Bogdanu je 1920. godine agrarnom reformom umanjen posed. I pored jake želje da svoj posed vrati u pređašnje stanje, Bogdan čak ni svađom sa novoimenovanim Kraljem Aleksandrom I Karađorđevićem, to nije dobio. Nakon agrarne reforme i novog imena za Srbe, Jugosloveni, Bogdan se povukao u sebe i zapao u strašnu duševnu krizu, a jedina veza sa spoljašnjim svetom mu je bila preko svog najboljeg prijatelja akademskog slikara Uroša Predića. Nije verovao nikom sem svojim najbližim prijateljima. Počeo je da sumnja čak i u crkvene velikodostojnike kojima je uvek iskazivao najdublje poštovanje. Dunđerski je, mada osetljiv i prefinjen, bio izuzetno jak i sposoban čovek, mnogo jači nego što je Predić pretpostavljao. Njegovo imanje je i pored svih nametnutih teškoća uspešno funkcionisalo, pa je 1923. godine da bi pokazao kralju koliko je on i dalje moćan počeo izgradnju dvorca po ugledu na francuske dvorce koje je video na putovanjima. Predić je poslao pismo u kome je upozoravao prijatelja da ga ovi novi troškovi mogu dovesti u nezgodnu finansijsku situaciju, ali briga Predića je bila suvišna, a dvorac je uspešno završen bez velikih finansijskih problema. Godine 1925. završen je dvorac u kome Bogdan nikada nije prespavao ni jednu noć, a kojim je prkosio Kralju. Testamentom Bogdana Dunđerskog, koji je napisan 23.marta 1940. godini veći deo imovine ostavio je Matici Srpskoj. Želja Bogdana Dunđerskog da siromašna i talentovana deca srpske nacionalnosti izučavaju poljoprivredu i ekonomiju na njegovom imanju posle njegove smrti nije ostvarena. Dvorac se ni danas ne zove (kako je on želeo) „Zadužbina Bogdana Dunđerskog“, nego je poznat po nazivu „Fantast“, što je ime jednog od trkačkih grla iz njegove ergele. Bogdan Dunđerski je u svom testamentu izričit kada govori o kosturnici koja se nalazi u kapeli pored novobečejskog dvorca. Njegova želja je nedvosmislena: „Na mojem salašu sagradio sam jednu crkvu ukrašenu umetničkim radom mojeg dobrog prijatelja, akademskog srpskog slikara, Uroša Predića. Moja je želja, te prema ovoj naređujem, da se na mojem salašu u mojoj kosturnici uzidanoj u samoj crkvi sahranim. Kako je moj prijatelj Uroš Predić još za svog života izrazio želju, da bude u toj crkvi i On sahranjen to molim Maticu Srpsku da izvrši moju želju, a i želju Uroša Predića, koga će o trošku zadužbine preneti u moju crkvu odande gde se bude rastavio od života... Zabranjujem za sva vremena, da se u mojoj crkvi uzidanoj kosturnici osim mene i mojeg prijatelja Uroša Predića još neko sahrani.“ U svom prvom testamentu iz 1918. godine, Bogdan pominje Maru i Maricu, ali je briga o Marinoj budućnosti uočljiva. U drugom testamentu iz 1940. godine Mara se ne pominje (te godine je umrla), ali je Marica nasledila veći deo pokućstva i obezbeđeno joj je pravo da doživotno uživa sve povlastice na Bogdanovom imanju. Poslednje pismo od Uroša Predića, Bogdanu, u koga su svi u Srbiji sumnjali da je narodni neprijatelj, jer je tako pisalo u ilegalnim partizanskom novinama iz Vojvodine. Beograd, 8. juna, 1942. Dragi Bogdane, Odkako je ova užasna nesreća snašla celo čovečanstvo i zapalila ceo svet kao nikad dosad, prekinute su mnoge stare veze između država i naroda; pa tako je i naše prijateljsko dopisivanje moralo da prestane. Ipak sam, zahvaljujući slučaju, našao mogućnosti da se raspitam o Tebi i o ostalim našim dragim, starim prijateljima, pa se nadam da si i Ti isto tako mogao da doznaš, da sam još živ i zdrav, i ako u duši duboko potresen i ožalošćen koliko našom opštom, možda definitivnom propašću kao narod i država, tako i gubitkom dragih članova moje najbliže rodbine: poginula mi 6. aprila prošle godine, prilikom strahovitog bombardovanja Beograda, moja snaja, Lenka sa svojom kćeri Sofijom u svojoj kući. Posle nastade svirepo tlačenje Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini; a šta je bilo u Bačkoj, to ćeš Ti bolje znati nego mi ovde; znamo samo da Dunav nosi sobom bezbroj leševa, pojedinaca i u grupama, a neke i povezane u snopovima. Pored toga opšta oskudica i nečuvena skupoća biva sve veća. Pa ipak se živi, kako se može. Ja s predanošću u moju sudbinu strpljivo snosim teret života i našu narodnu sramotu. Nikud ne idem, ne čitam novine, gde je samo reč o rušenju, potapanju brodova, i o ostalim strahotama, koje moderni rat sobom donosi. Po malo i radim, tek skrenem svoje misli na drugu stranu u carstvo ideala koje mi sad izgleda kao neka bajka iz davnašnjih, srećnih vremena. Kako je Bačka ponovo vraćena Mađarskoj koja smelo i sa uspehom ostvaruje svoj program sadržan u uskliku: „soha“!, to čujem da si i Ti ponovo postao poslanik na mađarskom Saboru, i to izaziva ovde kritiku ljudi koji Tebe ne poznaju. Ja naprotiv, koji poznajem Tebe, tvoj gvozdeni karakter, tvoje poštenje i Tvoju iskrenu odanost svome narodu, verujem da ćeš i sada kao što si i u prošlom velikom ratu činio, uzeti naš seljački srpski narod u zaštitu protiv nezasluženog nasilja iako se nikad nisi isticao u srpskoj javnosti kao „rodoljub“ od one sorte, koji se busa u grudi od silnog rodoljublja i na taj način gleda da se dočepa vlasti, pa da u svoju korist pljačka državu, vodeći je u sigurnu propast – kao što se i zbilo. Stavljam Ti na srce sudbinu našeg nesrećnog plemena koje je u svojoj nevolji pre dva i po stoleća zalutalo u ove plodne ravnice, da odbrani od Turaka granice zapadne Evrope, koja se mogla ovako zaštićena razvijati kulturno dok nije pronašla ova savršena tehnička oruđa za uništavanje ljudi i njihovih dobara, a ponajpre onog naroda, koji je najviše krvi prolivao za slobodu Evrope. Mi se možda nećemo više videti, jer ne znamo ni šta će nam sutrašnji dan doneti, a još manje, kad će se svršiti ovaj rat, pa zato Ti šaljem ovaj prijateljski pozdrav sa željom da ne zaboraviš da si Srbin i dobar drug tvoga odanog starog Uroša Predića Pismo nepoznatom prijatelju Predić nije poslao poštom, niti je naslovio imenom, što je potvrda da je bio pod nekom vrstom prismotre. Predić je ovo pismo pisao u svoj 91-oj godini. Bogdan Dunđerski umro je 1. novembra 1943. godine u 81-oj godini života, a bio je pet godina mlađi od Predića. Ovo pismo je dokaz o najstrašnijoj mogućoj vrsti cenzure koja je postojala u Jugoslaviji u periodu posle Drugog svetskog rata – cenzuri na prijateljstvo. Beograd, 21. jula 1948 Poštovani i dragi prijatelju, Vaše ljubazno pismo nateralo mi je suze radosti i tuge, radosti što me se sećate još uvek toplim prijateljskim osećajem koje ste onako dirljivo izrazili u Vašem pismu, – a tuge pod pritiskom života koji i ruši i stvara bez obzira na pojedine ljude, što mi starci naročito osećamo. Hvala onoj dobroj gospođici koja Vam na moju molbu odnela moj pozdrav. Moj rad i moje bavljenje u St.[arom] Bečeju čine vrhunac moga života. Ni kao umetnik nisam u svom dugom životu dao ništa veće ni bolje; ni kao čovek nisam nikad i nigde osetio toliko sreće i zadovoljstva kao u Bečeju, gde sam stekao nekolicinu uzoritih prijatelja, kakvi se retko nalaze u životu. Na vrhu toga odličnog društva bio je dom Vlahovića i moj neprežaljeni drug Bogdan Dunđerski. Ona prirodna otmenost duha pojačana dobrim vaspitanjem zračila je silnom privlačnom snagom, da je svak koji bi ma samo trenutno bio na njenom domahu, morao biti privučen i ispunjen trajnim poštovanjem. Duboka seta obuzima mi dušu pri pomisli, da je sve to sada samo jedan čaroban san, i da bih pri mom ponovnom dolasku u St.[ari] Bečej zatekao sve tako izmenjeno, da ne bih bio u stanju veselo pogledati oko sebe i ugledati iste domove, ali bez istih ljudi. Vi sa Vašim najbližima i poštovani prota Jova ostadoste kao dva stuba, žive statue sećanja. Bogdan je otišao iznenada, čovek koji je po svome zdravlju obećavao najduži vek, a koga je milostiva sudbina uklonila sa ovog svetskog meteža, koji prevazilazi sve što se u istoriji čovečanstva do sada dogodilo. I jadan Bogdan zlo bi se proveo, da je ostao živ. Njegova nadgrobna kapela sa mojim slikama ostaće ipak netaknuta, ako sam dobro izvešten od Matice, kojoj sam se bio obratio molbom, kada sam doznao da će kapela biti pretvorena u električnu centralu, da preduzme potrebne korake, da spase bar moje slike, što joj kao vlasniku Bogdanove zadužbine, i kao kulturnoj ustanovi, i bez moje molbe, spada u dužnost. Što se mene lično tiče, nemam ničeg veseloga ni pohvalnoga da Vam ja- vim. Radim još pomalo: „decrescendo, diminuendo e rilentando, al fine“ – da se izrazim muzičkim jezikom u ovom dobu svetske disharmonije. Zima – a to je u mojem atelje-u šest meseci, – ne radim zbog hladnoće, leti zbog nedostataka porudžbina i deficita u mojoj glavi. Dva člana moje rodbine poginula su pri bombardovanju Beograda od nemačke bombe. Ostajte zdravo. Ne verujem da ćemo se još videti, jer neću imati u svojoj devedesetprvoj godini elastičnosti tela i duha, da učinim put u Bečej; a kad umrem, sahraniće me ovde tiho i nečujno, a ne u Bogdanovoj kapeli. Ako nam tela neće biti zajedno, duše će nam se naći u vasioni, „gde njest boljezan ni pečal ni vozdihanij“. Vaš Čika Uroš Poslednja želja akademika Uroša Predića izrečena u pismu Akademiji Nauka. Beograd 4. april 1949. Srpskoj Akademiji Nauka Kao čovek u dubokoj starosti treba da pomišljam na blisku smrt. Da ne bih u tom slučaju beskorisno oduzimao vreme Akademiji oko moje sahrane, dužnost mi je izvestiti je o tome, da sam na molbu žitelja moga rodnog mesta Orlovata pristao, da moje telo bude odmah po smrti preneto u Orlovat i tamo sahranjeno u grobnici mojih roditelja, tiho i skromno kako priliči smernom trudbeniku kulture. Molim Akademiju da izvoli ovo obaveštenje primiti na znanje i ravnanje. S odličnim poštovanjem predani član Uroš Predić Magazin Tradicija Velika banatska gospoda Srpski uglednici s početka prošlog veka – veleposednici i zadužbinari – svojim širokim obrazovanjem, lepim manirima i preduzetničkim duhom parirali su evropskoj gospodi rušeći predrasude o „seljačkoj balkanskoj zemlji”. Takav je bio i Bogdan Dunđerski Bogdan Dunđerski Pripadao je jednoj od najimućnijih vojvođanskih porodica s kraja 19. i početka 20. veka. Bio je besprekorni gospodin, obrazovan, otmen i samouveren, ali i veliki boem. S jednakom strašću je voleo konje, vino, lepe žene i svoju pravoslavnu otadžbinu, Srbiju. Poštovao je umetnost, podržavao je donacijama, i rado kupovao u Beču i drugim evropskim prestonicama vredne primerke kojima je ulepšao svoj dvorac iz snova, podignut 1925. nedaleko od Starog Bečeja. Još više je cenio i podsticao najdražeg prijatelja, čuvenog slikara Uroša Predića, od kojeg je naručio da ukrasi unutrašnjost novosagrađene kapele na njegovom salašu. Bogdan Dunđerski (1862–1943) bio je slika i prilika prosvećenog veleposednika koji brine o napretku svog imanja, ali se ne lišava privilegija koje idu uz ime, bogatstvo i moć. Ostao je poznat po jedinstvenom belom zdanju sa visokom kulom i kapeli Svetog Đorđa koje je izgradio na nasleđenom imanju, po ljubavi prema Mari Dinjaški, koju je preoteo od muža, siromašnog kovača (bolje rečeno otkupio pozamašnim parčetom svojeg najplodnijeg zemljišta), kao i po najvećoj ergeli u tadašnjoj Austrougarskoj, sa oko 1.400 prvoklasnih konja. Ime najslavnijeg od njih (inače potomka možda najpoznatijeg trkačkog grla svih vremena Kazanove iz obližnje Zobnatice) dao je svom čudesnom dvorcu – „Fantast”. Tu je Bogdan, navodno, dovodio mlade lepotice iz grada da se nage kupaju u ogromnom otvorenom bazenu, a on da ih posmatra – i uživa u pogledu. Zapamćen je kao neobična, snažna i ponosna ličnost koja je ostavila traga među savremenicima, a potonjim generacijama poslužila kao „primer prave banatske, odnosno srpske gospode – da pokaže kako naši preci nisu svi bili neuki paori“, primećuje pisac Vanja Čobanov, autor knjige „Remedy for love” (u prevodu s engleskog „Lek za ljubav”) što je, u stvari, ime slavne porodice konja sa imanja Bogdana Dunđerskog. Istaknuti predstavnici te naše gospode bili su, svojim učtivim vaspitanjem, širokim obrazovanjem i uglađenim manirima, ali i preduzetničkim duhom, na ravnoj nozi sa evropskim uglednicima. Pa ipak, početkom 20. veka u javnosti nekih moćnih država Starog kontinenta, naročito u Nemačkoj, često su se mogli čuti, videti i pročitati tekstovi u kojima su srpski narod, plemstvo, pa čak i vladari omalovažavani i vređani. Kako u knjizi „Crni Petar i balkanski razbojnici” piše istoričar dr Milan Ristović, takve su predrasude i pogrde objavljivane čak i u nekim uvaženim nemačkim časopisima, ne samo onim konzervativnim i nacionalističkim. Kralja Petra Prvog Karađorđevića, koji je bio veoma učen čovek, francuski đak, a poznavao je i engleski jezik i čak sa njega prevodio Džona Stjuarta Mila, nemački antisrpski karikaturisti su, recimo, prikazivali zlonamerno i podsmešljivo kao „malog, suvonjavog starca zlih očiju, iscepanog i zakrpljenog plašta, ponekad u opancima… a često kako iza leđa krije bombu ili bodež”, piše Ristović. Istina je, naravno, bila sasvim drugačija. Kako je zaista izgledala srpska vlastela tog vremena vidi se upravo na očuvanim fotografijama Bogdana Dunđerskog, veleposednika, intelektualca i poslanika u Ugarskom parlamentu od 1910. do 1918. „Štofove je nabavljao iz Engleske, od najfinijih i najskupljih vrsta, a odela je davao da mu se šiju uvek po meri, u Pešti… Šeširi su stizali iz Berlina, a cipele i čizme, ručno rađene, kupovao je kod prestižnih trgovaca u Beču ili u Italiji… Sve je moralo da bude prvoklasno i lepo: zlatne igle za kravatu, dugmad za manžetne, okovratnici, kravate, štapovi, buđelari, satovi…” opisao je Čobanov glavnog junaka svog istorijsko-ljubavnog romana. Za Bogdana Dunđerskog su, kažu, najpotresnija bila tri događaja (osim onog kad je njegovom nerazdvojnom pratiocu, pastuvu Inkvizitoru, stalo srce u ljubavnom zanosu pred mladom kobilom). Bolest i mučno umiranje voljene Mare, kojom se, doduše, nikad nije oženio i nije s njom imao poroda, ali je od Uroša Predića zatražio da je ovekoveči u liku Bogorodice na zidu kapele imanja. Prerana smrt obožavane sestričine Lenke, kćeri Lazara Dunđerskog (iste one u koju je bio nesretno zaljubljen pesnik Laza Kostić). Oduzimanje delova imanja (2.600 jutara prvoklasne starobečejske i srbobranske zemlje koju je Bogdan nasledio od oca Aleksandra), prvo za vreme agrarne reforme 1919. (zemlja je ustupana mađarskim doseljenicima), zatim i u doba nacionalizacije posle Drugog svetskog rata. Tek kad najzad bude usvojen i primenjen zakon o restituciji precizno će se znati koliko vredi oteti imetak Dunđerskih i ostalih srpskih veleposednika, poput zlatara Antonijevića, industrijalaca Teokarevića, hotelijera Minića, bankara i kolekcionara umetnina Veljkovića, trgovca Mitića… Ogorčen i razočaran kako u vlast, tako i u Pravoslavnu crkvu kojoj je prvobitno bio namenio imanje, svu svoju preostalu imovinu Bogdan Dunđerski je testamentom iz 1940. godine ustupio Matici srpskoj. Njegov salaš, dvorac i ergela su ubrzo bili opustošeni, skupoceni nameštaj, slike, kristalni lusteri i ostale vrednosti odneti… Šta je posle bilo? Na obnovljenom imanju danas se ponovo mogu videti (i jahati) rasni konji, potomci Bogdanovih pobedničkih atova, palata „Fantast” je pretvorena u luksuzni hotel, a na terasi natkriljenoj stablima u čijoj senci je Mara radosno dočekivala svog dragana i gospodara, sad goste zabavljaju tamburaši. I kapela je ponovo osveštana – ovo romantično mesto je omiljeno za krštenja i venčanja. Jedino je bazen ostao suv i urušen, da čeka nekog novog gazdu koji će ga urediti i opet napuniti vodom i ženskom lepotom. ........ Porodica iz koje potiče Bogdan Dunđerski doselila se u Vojvodinu krajem 17. veka iz Hercegovine. Osnivač loze je bio Avram Višnjevac zvani „dunđer”, iz sela Višnjice kod Gacka, piše Vanja Čobanov. Od Avramova dva sina, Nestora i Gedeona, ovaj potonji se smatra začetnikom veleposednika Dunđerskih: on je polovinom 19. veka kupio oko 2.000 jutara plodne vojvođanske zemlje, koju je 1876. podelio četvorici sinova (imao je i dve ćerke). Najstariji Aleksandar, Bogdanov otac, nasledio je srbobransku zemlju, a najmlađi Lazar Kamedin i Kulpun, kojima je sam kasnije dodao Čelarevo (gde je osnovao čuvenu pivaru), Novi Bečej i Hajdučicu. Lazarev sin Gedeon (1879–1939) bio je jednako, ako ne i više cenjen od svog rođaka Bogdana. Doktorirao je pravne nauke u Pešti, usavršavao se u Francuskoj, Nemačkoj i Rusiji, bio je predsednik Matice srpske, osnivač fabrike „Ikarus” i jedan od osnivača fabrike avionskih motora u Rakovici. Aleksandra Mijalković objavljeno: 03.07.2011. inShare facebook twitter stampanje pošaljite komentar komentari (6) Poslednji komentari Nikola M | 03/07/2011 18:55 Zemlja nije dodeljena ,,madjarskim doseljenicima`` vec SRBIMA optantima iz Madjarske, koji su 1921. god dosli na poziv Aleksandra Karadjordjevica. Postovani autore pripazite kad pisete ovakve clanke. Nije vas svejedno... A uostalom ako je bio toliko veliki gospodin, pravoslavac i Srbin onda mislim da mu nije tesko palo sto je mogao doduse ne bas samoinicijativno da pomogne sunarodnicima u nevolji! :) Kada putnik namernik u nepreglednoj vojvođanskoj ravnici najpre ugleda dvorac „Fantast` koji se nalazi nedaleko od Bečeja, odmah je jasno da je zalutao na jedan od starih poseda koji kriju sudbine mnogih porodica, uspone, padove, mržnje i ljubavi. Jedna od njih bili su i Dunđerski koji su početkom 19. veka došli iz Hercegovine u Vojvodinu koja je tada pripadala Austrougarskoj. Bogdan Dunđerski bio je, bez sumnje, najzanimljivija ličnost pomenute porodice i vlasnik čuvenog dvorca, danas poznatog kao „Fantast` koji je u tom vremenu, odslikavao svu njegovu moć i bogatstvo. Nikada se nije ženio i imao je tri velike ljubavi, žene, konje i vino. Bio je jedan od retkih ljudi koji je uspeo da ostvari svoje snove sagradivši dvorac iz mašte. Priča o boemu, veleposedniku Bogdanu Dunđerskom, živi još samo u priči kustosa Maje Dekanić koja svakodnevno vodi turiste u razgledanje ovog zdanja. Jedino su zidovi i vrata ostali autentični u dvorcu. Od raskošnog nameštaja, umetničkih slika i nakita nije ostalo ništa. Nakon oslobođenja 1945. godine, u nepoznatom pravcu su odneti tepisi, kristalni lusteri, srebrnina, a u dvorac su, namerno ili ne, puštene ovce. Tako je pod i deo zida bio potpuno uništen. Bogdan Dunđerski je drugovao sa Urošem Predićem i kad je odlučio da na svom imanju podigne kapelu Sv. Đorđa, jer je saznao da se nekada na tom prostoru nalazila crkva, Prediću je poverio da oslika ikonostas. Imao je samo jedan uslov, da Bogorodica dobije Marin lik. Turisti koji danas posete kapelu mogu da se dive radu visoke umetničke vrednosti. Na tom mestu Bogdan Dunđerski je i sahranjen, 1943. godine. U posleratnim godinama crkvi je bila namenjena sudbina električne centrale, ali je Uroš Predić uputio jedno značajno pismo Moši Pijade nakon čega je crkveno zdanje bilo „samo` zaključano. Danas je kapela ponovo osveštana. U njoj se organizuju krštenja, a ovo romantično mesto daje poseban ton brojnim venčanjima. Više od polovine celokupnog imanja zauzimala je ergela koja je pre rata brojala oko 1.400 rasnih konja. Po oslobođenju, preostali konji prodati su Italijanima po klaničnoj ceni. Danas se na imanju nalazi oko 80 grla u šest konjušnica, a postoji i staza za trening galopera. Mogu se videti i čuvena grla kao što su „Remedi for lav` što u prevodu znači „Lek za ljubav` zatim Jalna i Best Vetprom. Na ergeli se može videti i grob čuvenog konja Inkvizitora, naslednika inače najtrofejnijeg pastuva, Kazanove, koji je, kako kažu, umro slatkom smrću, prilikom skoka na kobilu. Za ljubitelje ovih plemenitih životinja organizovana je škola jahanja. Danas je dvorac, renoviran u luksuzni hotel, dolaze brojni domaći i strani turisti. Hotelske sobe u su smeštene u glavnu kulu. Objekat je otvorenog tipa i ima vrlo bogatu turističku ponudu. U prostranom parku francusko engleskog tipa nalaze se brojne staze za šetnju, teniski tereni, a radi se i na uređenju obližnjeg jezera. Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja. Poput nekog monolita iz snova, ili čednosti koja se propinje, Fantast kao da je posvećen oblacima. Ono što najviše čudi i privlači pažnju, nije očuvanost parka i glavne zgrade, no ikona Stefana Prvovenčanog koja se nalazi na oltaru u kapeli Bogdana Dunđerskog. U ovoj kapeli, koju je čitavu oslikao Uroš Predić, nalazi se Bogdanov grob i ikona koja u svom desnom donjem uglu ima srebrni otisak nečijih usana. Ovaj otisak je primećen još na prvu godišnjicu Bogdanove smrti i čini se da je svakom narednom godinom taj trag postajao vidljiviji i sve svetliji. Kao da je neko mekotu svojih usana, svake godine iz zahvalnosti prinosio pred noge prelepom svecu. Kome te usne pripadaju? Može samo da se nagađa... Svake godine na Preobraženje, Sveti Stefan Prvovenčani dopušta vilovitoj duši Bogdana Dunđerskog da uzjaše senku svoga mrtvoga konja Inkvizitora i da obiđe svoje nekadašnje imanje. Ovaj čudni par prvo obilazi Inkvizitorov grob. Duša se naslanja na spomenik i osluškuje rzanje umrlog, dok Inkvizitorova senka odlazi da oseti miris sena i znoj živih konja. Konji ne vide ništa ali se neki čudan nemir uvlači u njih. Osećaju prisustvo velikog i dalekog oca, pa se zbijaju u gomile. Dok je senka Inkvizitora među svojima, Bogdanova duša obilazi kapelu, da bi pozdravila mesto gde joj se nalazi telo. Ponese po koji cvet da ljudi ne zamere, proveri da li se kapela održava, prinese se ikoni svetog Stefana na oltaru i preda se uspomenama... Ovde je sve u znaku konja - Ergela, Inkvizitorov grob, pa i sam zamak je dobio ime po konju Fantastu. Pa ipak, oličenje ovoga zamka je stari čuvar ergele, koga je još Bogdan doveo za života. Već više niko ne pokušava da mu odredi godine, ali mu svi priznaju magičnu moć nad konjima. Kažu da poznaje nemušti jezik i tajnu spravljanja trava koje će konje učiniti još plodnijima. Sem Bogdana je još jedino on smeo da uzjaše Inkvizitora i čini se da je od ljudi u Fantastu jedino on osećao dolazak dva čudna gosta na „Preobraženje`. On održava Inkvizitorov grob i vrlo često se može videti, kako naslonjen na spomenik konja, sa nekim razgovara. Veterinar iz Bečeja je pričao, kako je pre nekoliko godina jedan „dvogodac` slomio prednju levu nogu. Kada ga je pregledao, odlučio je da mu da injekciju ne bi li životinji skratio muke. Prišao mu je Andrija (kako zovu starog čuvara Ergele) i rekao mu: „Odlazi! Sok od Jagorčevine, pun mesec i dolazak konja - kneza na preobraženje, doneće isceljenje`. Veterinar je otišao i kada je slučajno došao nakon nekoliko nedelja („Preobraženje` je već bilo prošlo) video je otpisanog dvogodca kako trči u manježu. No, to je pripisao slučajnosti. Nakon što se zahvali Svetome Stefanu i u mislima pomiluje sve mrtve i žive, znane i neznane konje, duša Bogdana Dunđerskog se penje na najvišu kulu odakle je nekada puštala sokole. Tamo jedno vreme stoji, osluškujući ravnicu i nebesa, ne bi li odnekle čula lepet krila. No; svuda je tišina. Lepet se zaledio u nekim davnim košavama i duša sokolar nastavlja obilazak Fantasta, jer uskoro će noć; a do iduće godine ima puno. Treba baciti još jedan pogled na konje. Još uvek su čistokrvni, pa se i sa da duša sa ponosom nada, baš kao i onda kada je bila u Bogdanovom telu Sada više ove konje ne jašu vlastelini, ali se još uvek negde u njihovim grivama zadržalo milovanje gazda i radost pobednika. Ržu sigurno njuše Inkvizitorovu senku. Još jedno kratko vreme ostaju razdvojeni senka plodnoga konja i duša velikog čoveka. Senka poslednji put pogleda zamak, a duša je tada priziva metalnim ehom lava u vrtu. Nad „Preobraženjem` će uskoro veče. Tišina lagano opipava belinu Fantasta. Negde se začuje krik. Da li je to kliktanje sokola koje se ipak vratilo iz neke davne košave, ili je paun u vrtu. Da li to pozdravlja čudne goste koji odlaze, ili nekoga žali? Da nije Inkvizitor zgazio cvet u vrtu? A, možda se i nije desilo ništa. Da, sigurno se nije desilo ništa. Jednostavno se paun rastužio od beline i samoće. Noć. Pri punom mesecu, na sredini pustoga manježa, sedi konjušar Andrija i pokušava da sa svojih usana skine boju koja mu je ostala kada je celivao ikonu Svetog Stefana. (legenda preuzeta iz knjige `SNOVI ZATRAVLjENIH KULA` Milana Belegišanina)

. the certificate of the conversion of a heathen, schismatic or heretic to the Catholic (conversio gentilium) in the World War II, exceptionally & extremely rare document. it appears as if there are bloody fingerprints laid down on verso. `vlasti (sada) ne mogu protiv Vas nista....(bez raz?) loga.` `omoguceno slobodno kretanje` obitelji Todorovic, Grozda, Dobrila i Stole. Originalni dokument sa naizgled vise krvavih otisaka prstiju na poledjini (bio preklopljen na cetri dela, jedna cetvrtina nedostaje) o prekrstavanju srpske porodice sa podrucja Sanskog Mosta u Rimokatolicku vjeru - izdat 22.VIII 1941. godine od strane Ustaskog Stana - Sanski Most i potpisan od strane ustaskog logornika Mileta Ljevara a na poledjini i faksimilom potpisa i pecatom fratra (zupnika) Fra Ante Seremeta. Katolicki zupni ured - Sanski Most odlomak iz teksta Sofije Praće – Veljović, Genocid u Sanskom Mostu : ... Zavedeni klerikalci sela: Kruhara, Poljaka, Krkojevaca, Kljevaca, Čaplja i drugih, odlaze kućama kandidata za pokrštavanje da ih uče molitve: Zdravo Marija, Oče naš i preslušavali su ih, jer je to bio jedan od uslova za prijem u katoličku vjeru. Za ovakvu sramnu akciju ovi agenti su dobili uputstva od biskupskog ordinijata pov.br. 9259/41, potpisana od nadbiskupa Stepinca, gdje su bila propisana pravila ko može biti primljen u katoličku vjeru, a koja su pored ostalih glasila: “Da je gospodin Isus Krist, da je jedan pastir, jedan ovčinjak. Stanovnici grko-istočne vjere, čuvajte ovaj savjet. Biskup đakovački primio je hiljade vaših, koji su od državne vlasti dobili svjedočanstvo o čestitosti. Ugledajte se na ovu svoju braću pa se što prije prijavite za prelaz u katoličku vjeru. Vi će te kao katolici moći ostati u svojim domaćinstvima, nesmetano moći unapređivati svoje domaćinstvo, i odgajati svoju mladež za Boga i državu Hrvatsku. Vi ćete u katoličkoj crkvi osigurati spas neumrlih duša, prema onoj svetoj opomeni, spasitelja našeg Isusa Krista.” Ova akcija trajala je duže od dva mjeseca, nakon čega se vodila budna kontrola da li se redovno ide u crkvu, da li se krste djeca koja se rađaju u katoličkoj crkvi, jer je trebalo postati pravi vjernik katoličanstva. Ovoj akciji se pokorila većina stanovnika Srba pomenutih sela, jer je bio velik strah od zločina, mjera koje su preduzimane, kao i kontrola od strane komšija koji su preduzimali ovu akciju. Neprijatelj je bio uporan u akcijama koje su planirali i od kojih nisu odustajali. Tužno je bilo gledati kad za katoličkih praznika tužne povorke kreću prema katoličkoj crkvi, i nose preko ruku krunice (brojanice) koje su se prodavale u crkvi, sa kojima se molilo Bogu prema propisima katoličke crkve. Mora se spomenuti da mnogi stanovnici Srbi nisu ravnodušno gledali sve ove događaje, Srbi se odmeću u šumu, talas ustanka se naglo širi, jer je to bio jedini spas da se opstane. Neprijatelj je bio uporan i dalje provodi svoje planove na ovom terenu kao i na ostalim. … Situacija se mijenja iz časa u čas, ni na jednom mjestu nije isto. Noću se moglo zapaziti da srlja neka vojska, a to je bio banjalučki puk u rasulu. Pukovnik Stefanović je na vrijeme zapazio rasulo naše vojske, i na vrijeme je sazvao nekoliko građana svih nacija i saopštio sljedeće: ,,Neprijatelj se približava, mi se moramo povući ne bi bilo loše da se formira jedan odbor od vas i da držite red u gradu dok ga ne predate neprijatelju. Potrebno je da se izabere jedan starješinameđu vama.” Na to se javio Luka Minigo, koji sam sebe predlaže, izjavljujući da je zakleti ustaša od 1925. ( ubijen je 1943. g. u Grmeču). Takođe, ovaj oficir reče da bi bilo dobro minirati most preko Sane, ali na intervenciju građana iz ovog odbora od toga se odustalo. Sutradan su se ovaj oficir i vojska povukli u pravcu Ključa, kojima se pridružila i sanska žandarmerija. Danju, a naročito noću, moglo se zapaziti da naša vojska iz pravca Banje Luke prolazi kroz Sanski Most i kreće prema jugu, tu je bilo najviše pješadije, vojnici su nosili oružje sa sobom. Na betonskom mostu preko Sane nalazila se jedna prepreka od drveta, koju je stavio Grga Maričić, da bi mogao da zaustavi vojnike koji su se u rasulu i bjekstvu vraćali iz jedinica i da bi ih razoružavao. Da bi svoje dejstvo ojačali, samoinicijativno su već postojeće ustaše formirale jedan odbor za hvatanje vojnika u rasulu, a u taj odbor su ušli: dr Josip Cerjan, dr Ibrahim Pašić, Luka Miniga, Himzo Pašić Rešić i Grga Maričić, i dadoše mu naziv ,,Hrvatska zaštita”. Ovaj odbor je pojedinačne vojnike hvatao, oduzimao im oružje i skidao vojnu odjeću, a poznat je po neviđenoj pljački rezervne hrane iz velikog magacina. Formiran je u ratne svrhe. Naprijed pomenuta lica, iz tzv. ,,Hrvatske zaštite,, uzimaju vlast u svoje ruke i legitimišu se kao legalne ustaše. Mile Krunić, opštinski dobošar, iz časa u čas izlazi na određena mjesta i najavljuje sljedeće: ,,Čujte, počujte, narode, ustaška vlast izdaje naredbu da svi stanovnici iz drugih banovina ima da napuste Vrbasku banovinu i da se sele u svoje banovine,,. Tako se Dragoljub Popović iz Čačka odmah iselio, a za njim i drugi. Da bi se prepoznali pomenuti vlastodržci, prvo su nosili bijele trake iznad nadlaktice, a kasnije hrvatsku trobojnicu. Dolazak Nijemaca u grad U gradu se saznaje da Nijemci nadiru preko Maribora dalje u našu zemlju. Zadatak im je bio da ove krajeve okupiraju bez borbe, jer su im to ustaše garantovale. Dobošar Mile Krunić oglašava: ,,Čujte i počujte, građani Sanskog Mosta, Njemačka vojska ulazi u naš grad, treba ih mirno dočekati, Hail Hitler – Hrvatska zaštita,,. Jedna njemačka divizija prvo šalje izvidnicu, koja ulazi u Sanski Most, 9. aprila 1941.godine, između 15 i 16 sati, poslije podne – jedan motorbicikl sa prikolicom, na kome je bio montiran mitraljez, za njima nailaze dvoja-troja borna kola sa naoružanim njemačkim vojnicima, dok su prethodnici nosili naše topografske karte, i prvo je bilo pitanje: ,,Wo ist Kula Tomina?“ Kako su na trgu bili prisutni oni koji su ih jedva čekali, neko pokaza u pravcu Ključa, i oni krenuše. Iza ove izvidnice nailaze druge kolone koje se kreću do Čekića bara i kruže po gradu, a veliki broj onih koji su željeli da Nijemci dođu izašli su i klicali im. Veliki broj izviđačke njemačke vojske smjestio se oko zgrade novoizgrađene bolnice, gdje je odmah obješena velika njemačka zastava sa kukastim krstom, i svako ko bi naišao kad se zastava podiže, morao je stati i dignuti ruku u znak pozdrava; ko to ne bi uradio, stražar bi ga sprovodio na batine. I dalje se organizuje mreža za hvatanje vojnika u rasulu. Tako se postavljaju straže na raskrsnice puteva kako bi ih dočekivali i predavali Nijemcima koji su ih transportovali u ropstvo. Ustaške vlasti na čelu sa dr Josipom Cerjanom pripremaju svečan doček njemačkim vojnicima. Svaki dan izlazi naredba za naredbom, koju oglašava opštinski dobošar, pozivajući se na njemačku komandu, prijeteći kaznama. Grad je bio oblijepljen plakatima i kukastim krstovima. Uveden je i policijski čas, prijetilo se da će ko se nađe na ulici van policijskog časa biti strijeljan. Njemački vojnici zaposjeli su najbolje stanove u gradu, iz trgovina Jevrerja i Srba iznosili su hranu, odjeću i obuću i transportovali za Njemačku svojim porodicama. Poznato je da su iznosili sanduke šećera i davali svojim konjima. Za svog tumača su uzeli Jozu Klapića zv. Patašon, koji je živio poslije rata u Petrinji. Aktivnost ustaške vlasti Pomenuti predstavnici hrvatske vlasti održali su svečanu sjednicu u čast uspostave tzv. NDH 10. aprila 1941. godine, u današnjoj zgradi opštine, na kojoj su prisutni bili: dr Cerjan Josip, Rešić-Pašić Himzo, Talić Juso, Miniga Luka, Šeremet fra Ante, župnik iz Sanskog Mosta, Tojčić Nikola, župnik iz Stare Rijeke, Tešić fra Luka, župnik iz Sasine, nakon čega su otišli u katoličku crkvu, radi blagoslova za vječno postojanje nove ustaške vlasti. Sad se kreće u druge akcije, formiraju se ustaške grupe, na čelu logora ustaških grupa nalazi se logornik Ljevar Mile iz Sasine. Odmah je krenuo u sela naseljena katoličkim življem, tražeći sebi privržena lica, koje je oblačio u ustašku uniformu i naoružavao ih, te ih privodio fratrima na zakletvu i vjernost NDH, ko od službenika nije prihvatio zakletvu bio je otpušten iz državne službe. Poznat je slučaj ing. Nedimović Drage koji nije prihvatio zakletvu, pa je na zvjerski način, nakon mučenja ubijen. Sve se to dešava za vrijeme vlasti dr Ante Merkredića koji je primio od dr Cerjan Josipa. Poznate su razne represalije nad trgovcima Srbima i Jevrejima, koji su ucjenjivani novčano iznosom od 1 000 do 5 000 hiljada dinara. Radi kontrole prihoda postavljani su tzv. komesari, da bi se kontrolisao prihod, kako bi ubiranje za njih bilo veće. Od prihoda uzimano je 50 do 100 hiljada dinara od svakog pojedinačnog trgovca, a taj novac je predavan u ustaški logor, kojeg su međusobno dijelili kao i svu pljačku. Dolazak zagrebačke policije Mjesec maj 1941. godina Kako novoformirana vlast aktivno sarađuje sa Zagrebom, u svim planovima, početkom maja u Sanski Most stiže policija iz Zagreba, na čelu te policije bio je Horvat Konrad i sa njim šest policajaca, zadržali su se u Sanskom Mostu cijelo vrijeme pokolja i učestvovali u njemu. Njima su se pridružili Barać Jandre iz Sasine, Nalić Ibrahim, Krupić Fehrat, Kuršumović Salko i Alagić Mustafa Omerov, koji su vršili hapšenja, maltretiranja i odvođenja Srba u zatvor. Prvi taoci Rano ujutro 7. maja 1941 .g. ustaška vlast je poslala pozive uglednijim Srbima da se jave u ustaški logor, među kojima su: Marjanović Milan, Delić Jovo, trgovac, Gvozden Pero, trgovac, Brajić Petar, trgovac, pravoslavni sveštenici Grbić Đuro i Marjanović Jovo, njih je primio dr Ante Merkradić i rekao im da će biti taoci zato što je dignut ustanak u selu Kijevu, i ako i jedan njemački vojnik ili ustaša pogine, ustaše će strijeljati pomenute taoce. Odmah poslije hapšenja ovih taoca, koji su zatvoreni u barakama na željezničkoj stanici, dobošar Mile Krunić, oglašava sledeće: ,,Ako i jedan Srbin napadne Hrvata ili muslimana, odmah će biti strijeljani taoci u zatvoru”, pominjući njihova imena. Ostali Srbi koji su bili na slobodi, osjetili su strah od domaćeg i stranog neprijatelja, uočivši da je glava svakog taoca, a i ostalih, unaprijed određena za odmazdu. Iz dana u dan je sve gore, oglašavaju se naređenja i prijeti se smrtnom kaznom. Napad ustaša na nedužne stanovnike sela Kijeva Šestog maja, na Đurđevdan, ustaše su napale nedužne stanovnike sela Kijeva. Dobro su znale da većina stanovnika slavi krsnu slavu toga dana, pa su dan ranije dobili puške u oružničkoj postaji Ilidža- Tomina od komandira stanice Durakovića, koji je oformio jednu grupu koju su sačinjavali: Osmančević Ragib, Kurbegović Hamdija, Barać Jandre i drugi. Oni su obukli ustaške uniforme i počeli da pljačkaju stanovnike sela Kijeva, pale kuće i da tuku bez ikakvog razloga. Najprije su došli u kuću Stojanović Veljka, bivšeg trgovca, tukli ga, vezali konopcem i ucjenjivali za novac. Istina je da je dana 4. maja Kurbegović Hamdija uhapsio Veljkova brata Rajka Stojanovića, da bi zadali strah drugim viđenijim stanovnicima, pa su krenuli prema kućama: Kondića, Borenovića i Miladinovića Marka. TačnonaĐurđevdan, ustaše su uznemirile slavljenike uKijevu, gazećiim svijeće, izvrćući sofre, psujući i razgoneći goste, zapalili kućuDomazeta Đurđa, tukli ga i tražili novac i najzad ga izmrcvarena ubili. Sve to nije im bilo dovoljno, otišli su kući Kovačevića Dane, uglednog seoskog trgovca, bolesnog ga premlatili tražeći od njega novac i žito, a tako je prošao i Ćeranić Mile. Kako od ovih starijih ljudi niko nije davao otpor, razbjesnjele i pijane ustaše otišle su kući Stojanović Rajka i Miladinović Mirka i njegova sina Marka, maltretirali ih, vezali i tako izmučene dotjerali u kasarnu u Sanskom Mostu i sutradan, 7. maja, ispred same kasarne, na očevid okupljenog stanovništva, vezali im oči maramama i po jednim metkom ubili ih; tu je bilo mnogo ustaša a među njima logornik iz Sasine Ljevar Mile. ONI SU BILI PRVE ŽRTVE KOJE SU PALE U SANSKOM MOSTU. Ustaška banda nije bila zadovoljna tim, nego su i dalje organizovano, a prema uputstvima zagrebačke policije, zalazili u sela i pljačkali, palili i ucjenjivali. Tako je grupa istomišljenika, u čijem sastavu su bili: Pašić Rešić Himzo iz sela Čaplja, Talić Juso, obućar iz Sanskog Mosta, dr Cerjan Josip, Miniga Luka, Banović Ante, Vajzović Džemal i Božić Joso, improvizirali tobožnji ustanak na rejonu Kijevo – Tomina, samo da bi uzbunili i uplašili već uplašeni narod ovih sela, među kojima se je naročito istakao Husejin Šabić, koji je sam sebe ranio u nogu, kako bi prikazao da ustanici pucaju iz Kijevske Gore, za što je od dr Gutić Viktora dobio novčanu nagradu od 2 000 dinara. Dolazak njemačke kaznene ekspedicije Prema smišljenom planu i instrukcijama, ustaške vlasti su pozvale njemačku vojsku iz Prijedora, Bosanskog Novog i Banje Luke da bi ih uvjerili da na ovom terenu ima pobunjenika, jer se stanovništvo uplašilo od prethodnih maltretiranja, pa su zajedno sa porodicama, goneći stoku pred sobom, krenuli u brda prema Kozici i Tramošinji, da bi izbjegli maltretiranja i ubistva. Sutradan u 9 sati ujutro, moglo se zapaziti da su kamionima došli njemački vojnici iz Prijedora, Bosanskog Novog i Banje Luke. Odmah su se razdijelili u strijelice sa puškama na gotovs i krenuli prema selima: Čaplje, Tomina i Kijevo, i počeli da tuku i pale kuće stanovnika Kijeva, Tramošinje i Kijevske Gore. U ovim selima nalazilo se mnogo stanovnika koji su bježali u panici i strahu, goneći stoku sa sobom, bježeći ispred ustaškog terora, a kasnije i njemačkog, malo je ko imao oružje, jer ga neprijatelj ranije oduzimao razoružavajući naše vojnike. Ustaše su zajedno sa Nijemcima napale ovo jadno i nedužno stanovništvo iz Crvenih Lokava na Jasenik, gdje su navodno ranjena dva njemačka vojnika. Kako njemačka vojska nije mogla nikog od ”ustaničara” da uhvati, uzeli su nedužne seljake koji su radili na putu da im nose oružje kad su oni tukli pomenuta sela. Doveli ih u Sanski Most i posebno zatvorili u zgradu stare Osnovne škole, u kojoj se već nalazilo na stotine zatvorenika Srba iz sela Zdene, Podluga, Kljevaca, Krkojevaca, Husimovaca, Šehovaca, te samog grada Sanskog Mosta. Da bi ostvarili svoj plan, gradski dobošar Klepić Mile poziva stanovnike Sanskog Mosta da se svi od 16 do 60 godina jave radi popisa, a ko se ne javi, BIT ĆE SRIJELJAN. Po gradu su raspoređene straže njemačkih vojnika, niko iz kuća ne izlazi, grad je oblijepljen ustaško-njemačkim plakatima i samo se njemačka zastava vijori sa crnim kukastim krstom. Na ulici Krunić Mile sa bubnjem. Istina, kradomice se iza zavjesa viri i svako je ponešto mogao vidjeti. Tako je u podrumu Osnovne škole u nehigijenskim prilikama zbijeno, odnosno bilo zatvoreno oko 360 Srba i 13 Jevreja. Niko se nije mogao kretati, i za lične potrebe su išli u pratnji stražara. U zatvoru su postavili po jedan puškomitraljez u svaki ugao, tako jedan od zatvorenika, Perica Zurunić, upita njemačkog stražara: “Zašto smo mi ovdje zatvoreni?” na što mu je njemački vojnik srdito odgovorio: ,,Vi ćete biti strijeljani još danas, jer su ranjena tri Nijemca a vas je trista.” Poslije ovakvog odgovora, Perica Zurunić se povukao i svi su uplašeno očekivali šta će da bude dalje. Za kratko vrijeme zatvorenici u podrumu su saznali da su Nijemci uz maltretiranje pohapsili nedužne seljake koji su im nosili municiju da tuku u kuće sela Tramošinje, Kijeva i Kijevske Gore, jer nikoga nisu mogli uhvatiti, budući da su se stanovnici ovih sela zaplašeni povukli u brda i šumu. Nijemci su tvrdili da su te nedužne seljake uhvatili kao pobunjenike: četnike-ustaničare, bandite. U zatvoru je stanje neopisivo, približavala se noć, trebalo je napraviti nekakav raspored za spavanje, jer su podrumi krcati od nedužnih seljaka i da se postave nove straže, tako priča Toma Šević, trgovački pomoćnik iz Krkojevaca. Stiže jedna grupa civila u školsko dvorište i to: Rešić Pašić Himzo, trgovac iz Čaplja, Ibrahimpašić Ibrahim, sudija iz Sanskog Mosta, Miniga Luka, trgovac, sa nekoliko njemačkih oficira. Preko tumača Joze Klepića zv. Patašona pozvaše sve zatvorenike da izađu u dvorište, a kako ih je bilo više od 360, nisu svi mogli stati u jedan red, nego se formiralo više redova. Prilikom postrojavanja nedužni seljaci su počeli da se prebacuju jedan do drugoga, na što su im njemački vojnici počeli prijetiti, psovati i tući kundacima. Strah je zavladao među ljudima, a oni Srbi koji su dovezeni kao pobunjenici bili su u posebnom stroju, ali je nad njima bio veći nadzor njemačkih vojnika. Svi su sa strahom očekivali šta će dalje biti. Tada se pojavi jedan njemački oficir i poče da govori, što prevodi tumač Klepić Jozo zv. Patašon: “Riješeno je da se sva lica do 16 godina i starija od 60 godina puste kućama.” Te večeri pušteno je oko 100 zatvorenika, a drugi su i dalje ostali u podrumima, puni zebnje, straha i iščekivanja šta će dalje biti sa njima. Najteži dan za zatvorenike iz sela Tomine i Sanskog bio je 8.maj 1941.godine. Nastaje pratnja zatvorenika za umivanje koja je trajala do 10 sati, zatim primanje hrane koju su donijeli roditelji i djeca za svoje nedužno zatvorene, ali se hrana morala odložiti, tako da jedni sa drugima ne bi imali kontakte, i da se ne bi međusobno vidjeli, jer su zatvorenici bili prljavi od krvi koja je tekla iz njihovih tijela, budući da su ih nemilosrdno tukli Nijemci i ustaše i nagonili ih da jedni druge tuku. Zatvorenici iz Tomine, koji su nedužni pokupljeni na putu, bili su posebno zatvoreni sa sveštenikom Grbić Đurom, Vezmar Đurom i Martinović Jozom, žandarmerijskim narednicima, te Gvozden Milanom. Oni su pušteni kasnije da se prošetaju, a vodu za piće nisu dobili za tri sata. Sad se ponovo pojavljuje grupa civila. Opet se naređuje da se postrojavaju, niko ništa ne zna, ljudskim patnjama nema kraja. Opet tumač Klepić Jozo zv. Patašon saopštava: “Naređenje je da se puste kućama oni koji su mirni i vrijedni poljoprivrednici, ali da moraju stalno biti kod svojih kuća, u protivnom će im biti pohapšene porodice i poubijane.” Nedužni srpski seljaci iz Tomine ostali su i dalje u zatvoru, njih oko 25, koji su osumnjičeni kao pobunjenici-četnici i 13 Jevreja, kao taoci, uvijek izolovani od drugih zatvorenika, u psihičkim mukama. Dvadeset sedam strijeljanih Treći dan po zatvaranju, mučenju i batinjanju, bio je najteži dan u životu zatvorenika sela Tomine. Predosjećali su da neće dobro proći. Njemački vojnici su rano počeli da psuju, vrijeđaju, najčešće se čula riječ “bandit” i spominjali su napad na neke njemačke oficire prema Ključu. To veče nisu dobili večeru, tako da su tek 8. maja dozvolili unošenje hrane oko 10 sati, ali pod strogom kontrolom i pregledom, jer je rodbina donijela hranu rano ujutro. Devetog maja oko 1 sat poslije podne, osjetilo se neko komešanje u školskom dvorištu, tu su se našli njemački oficiri, vojnici, ustaše i civili. Oko 2 sata poslije podne 30 njemačkih vojnika, 10 oficira i 30 italijanskih vojnika sa 6 oficira, 30 ustaša sa 8 oficira. Njemačke patrole se rasporediše pravo pred podrum gdje su se nalazili zatvorenici iz Tomine. Preko tumača Joze Klapića zv. Patašon pade komanda da zatvorenici iz Tomine izađu iz podruma i da se postroje tri po tri, tada nastaje psovanje, i udarci, a udarali su koga su mogli i htjeli. Italijanska vojska se nije miješala u postrojavanje. Na čelu kolone su se nalazile patrole od po tri Nijemca, ustaše i Italijana, kao i pozadi, a sa strana su se nalazili patrole od po 6 njemačkih vojnika sa mitraljezima. Ovakva kolona nedužnih Srba krenula je iz školskog dvorišta, kroz gradski park ključkom ulicom uz pjesmu “LILI MARLEN” koju su gromko pjevali njemački vojnici. Na ulicama se nije moglo vidjeti živo biće osim ustaša i gradske policije. Neki seljaci počeše bacati novčanike ispred kuće Vlatka Živkovića i Jovice Stojakovića, kako bi im porodicama uručili, jer su u njima imali novca. Poslije prelaska preko Mašinskog mosta (preko je išla pruga uskotračne željeznice za Srneticu-Drvar-Knin) mogle su se uočiti pripreme za strijeljanje, jer je velika grupa znatiželjnika došla da posmatra muke nevinih Srba. Kako priča preživjeli Šević Toma, stanje među zatvorenicima bilo je više nego teško. Tada je propao svaki pokušaj spasavanja, o čemu se ranije razmišljalo i dogovaralo. Čamber Pero, prelazeći preko mosta, htjede skočiti u rijeku Sanu, ali odustade. Čim se stiglo na mjesto strijeljanja, Nijemci odvojiše Tominjane od ostalih zatvorenika. U tom času se pojavi jedan njemački oficir, koji je rekao nekoliko riječi, na što sveštenik Grbić Đuro reče tiho: “Braćo, sa nama neće biti dobro.” Tumač Jozo Patašon prevodi riječi njemačkog oficira: “Ljudi, ovaj njemački oficir reče: Juče je napadnut jedan motor sa tri njemačka vojnika na putu od Sanskog Mosta prema Ključu. Tom prilikom poginuo je jedan njemački oficir. Zbog toga, da bi se spriječili daljnji napadi, danas se mora strijeljati 10 zatvorenika za jednog Nijemca, odnosno za dvojicu napadnutih i jednog poginulog . Hajl Hitler!” Ovaj isti njemački oficir, preko tumača, pozvao je sveštenika Grbić Đuru da daje poslednji blagoslov Tominjanima koji su određeni za strijeljanje. Tog časa na strelištu se pojavljuje Katica Gvozden, snaha Milana Gvozdena, moleći oficira da joj ostavi djevera Milana, iako se već skinuo za strijeljanje. U međuvremenu sveštenik je zbunjeno očitao molitvu ,,VJEČNAJA PAMJAT… VJEČNAJA… Jedan broj prisutnih je popadao u nesvijest, Jevreji svi. Uočivši situaciju u kojoj su se našli, jedni su se opraštali sa drugima, a jedan od devet Vidovića molio je oficira da barem jedan ostane jer imaju mnogo djece; njemački oficir je bio nemilosrdan i neumoljiv. Sad nastaje ono najgore što se moglo očekivati: KOMANDA njemačkog oficira je da jedan streljački vod od 24 njemačka vojnika stane osam metara daleko od žrtava iza kojih se je postrojilo toliko ustaša. A iza njih isto toliko italijanskih vojnika. Tumač Patašon prevodi komandu oficira da se izvodi 8 po 8 žrtava, s tim da dva vojnika tuku, jedan u srce, a jedan u čelo. Tako su se grupe redale. Došla je treća grupa u kojoj se nalazio Vidović Mitar, koji je pokušao da bježi, ali su ga stigli njemački meci na prelazu preko grabe, a upravo tada je nailazio putnički voz iz Drvara za Sanski Most, koji ga je omeo te nije prešao prugu, priča Šević Toma, preživio strijeljanje i umro od karcinoma jetre poslije oslobođenja zemlje. U posljednjoj grupi strijeljan je Vezmar Đuro, koji je bio ranije uhapšen, jer je zajedno sa svojim kolegom Jozom Martinovićem, žandarmerijskim narednikom, skrivao oružje za potrebe ustanka, a prijavila ga je Mara Šašić iz Sanskog Mosta. Prilikom streljanja, Vezmar i Martinović psovali su njemcima što je grđe i Martinović je rekao: ,,Ubijte me ja sam kraljev vojnik dok stojim na nogama,,. Tako je njemački oficir komandovao da cijeli streljački vod nišani u njih dvojicu. U Martinovića je ispucano 17 metaka, tako da su mu sva leđa bila raznešena, zatim je njemački vojnik išao od jedne do druge žrtve, pucao u svakog ko je davao znake života. Tada su ubijeni prema spisku. Poslije ovog streljanja, zatvorenici nisu dugo mogli doći sebi, jer se ovaj zločin ne može riječima opisati, naređeno je ponovno postrojavanje. Sad je trebalo streljane Srbe prenijeti preko mosta, koji je bio od drvene konstrukcije a sa druge strane bila je željeznička pruga, a na putu su ih čekala zaprežna kola na koja su se morele žrtve natovariti, tako je bilo oko četvero-petoro kola na kojima je prostrta slama. Cijeli je put od streljišta do gradskog parka gdje će se vješati streljane žrtve bio svjež od nevine Srpske krvi, koja je takla iz njihovih tijela. Ovakva i još žalosnija povorka od mašinskog mosta kretala se je prema gradskom parku isto onako opkoljena njemačkim vojnicima kao kad su išli na streljanje uz pjesmu: ,,LI LI MARLEN,,. Vješanje mrtvih drugova Preživjeli zatvorenici koji su prenosili svoje mrtve drugove, vjerovali su da idu na gradsko groblje, ali pri ulasku u grad, osjetilo se je neko komešanje u centru grada, zapazila su se na električnim stubovima kao i na stablima lipa i kestena okačeni konopci. tada je naređeno od strane njemačkih oficira da se streljani Srbi vješaju na ta stabla, tako da je naređeno Grbić Đuri svešteniku i parohu ovih Srba iz sela Tomine da ih vješa, te Šević Tomi i najvećim dijelom Jevreji kao i koji jači zatvorenik. U tome času, kako su talijani već bili u gradu, fotografišu vješane žrtve, što dokumentujemo ovim snimcima, a što je služilo njemačkoj propagandi. Slika koja prikazuje ulazak talijanske vojske u Sanski Most. Talijanska vojska nije imala neki utjecaj na zlikovačku politiku prema srpskom narodu, to se je odmah osjetilo i moglo se je slobodno kretati gradom, čak su upućivali na groblja da ih obilazimo, što je srpski živalj i činio. Poslije ovog najvećg zla, preživjele zatvorenike neprijatelj je ponovo otjerao u zatvor. Psihoza koja je vladala kod svakog od ovih zatvorenika bila je više nego teška, niko nije mogao ni sa kim da razgovara, jer su bili izbezumljeni od prizora koji su im stalno bili pred očima, i mislili su šta im se još može desiti. Osjećaj gladi i žeđi nije postojao, nije bilo ni sna na oči. Sutradan 10.maja1941.g. neprijatelj je dozvolio da zatvorenici prime hranu, koju su donijeli roditelji i prijatelji ali uz pregled i kontrolu njemačke straže. Negdje oko 2 sata poslije podne, uđe jedan njemački oficir u zatvor i počinje nešto da govori. Neko reče: ,,Opet napolje i postrojavanje,,. Tako se je po drugi put u pratnji njemačkih vojnika krenulo prema parku, sada je naređenje da se jadna, izmučena ljudska tijela skidaju sa drveća na koja su vješana i ponovo stavljaju na zaprežna kola uz istu pratnju njemačkih vojnika uz pjesmu ,,LI LI MARLEN…,,i ,,Fon der kaserne…,, kreće se prema groblju, to je bila najtužnija slika koja se mogla vidjeti, jer su tijela bila ukočena iskrivljena i izdužena od vješanja. Dana 11.maja 1941.g. oko 9.30 sati, u školskom dvorištu osjeti se neki žamor. Opet vojnici, civili i neke pripreme. Ulazi jedan njemački oficir u zatvor i reče da se izlazi a u dvorištu se je moglo zapaziti više talijanske nego njemačke vojske i ustaša. U zatvoru se je već saznalo da je u grad stiglo nešto oko 2000 talijjanske vojske i da će preuzeti vlast u gradu. Njemački oficir govori: a prevodi Oto Goldberger apotekar iz Sanskog Mosta, živi u Izraelu. ,,LJUDI, ovaj oficir reče, da od danas talijanska kavalerija preuzima vlast u gradu i upravu nad vama, te da se njemačka vojska povlači na drugi položaj, da su se dogovorili da sve zatvorenike puste kućama do daljnjeg,,. Poslije toga govora svi ostali zatvorenici krenuli su kućama. Jedva su se kretali od iznemoglosti, straha i mučenja i svega što su preživjeli i vidjeli strahote nad njihovim sugrađanima. Dolazak i odlazak italijanske vojske Prvih dana okupacije Bosne i Hercegovine t.j. Vrbaska banovina, postala je sporna oblast između talijana i ustaša. Sporazum je postignut 10.maja 1941. g. Granica se je protezala od Slovenije do Kosova, presijecajući dijagonalno Bosansku Krajinu, prolazeći preko bivšeg sanskog sreza kroz sela: Fajtovci, Trnava-Behremaginica planina. Na putevima su postojale rampe. Talijanska vojska iz pravca Ključa ušla je u Sanski Most 10.maja 1941. g. sa kavalerijskim pukom SAVOIJA, prvim divizionom III artiljerijskog puka, koji je brojao oko 2000 vojnika. Odmah su zaposjeli zgradu novoizgrađene gradske bolnice, žandarmerijsku stanicu i okolne kuće. … … Trijumfalni put stožernika GUTIĆA kako njegov reporter kaže da je od velikog značaja kako za Sanski Most tako za cijeli hrvatski narod. Tako sva uputstva koje je dr Viktor dao doslovno su prihvaćena, i odmah se je krenulo u akciju, bez milosti, uključili i katolički svećenici, koji su aktivno učestvovali. Mnogi Srbi iz Sanskog Mosta, bježali su bez proputnica, a i sa proputnicama koje su se dobijale za velike novce, da ih zora ne zateče u Sanskom Mostu. Oni Srbi koji su vjerovali,te nisu pobjegli, ustaška banda ih je ubijala na svakom mjestu, što govore velike tri humke u Šušnjaru, iz kojih je tekla krv, jer nisu duboko ukopani, te tri humke na stočnoj pijaci, Milinom Birtu, Čaplju Kljevcima i drugim stratištima gdje su kosti 5.500 nevinih ljudi koja su obilježena krstovima i spomenicima. Koliko je još ostalo korijenja ustaša, govore činjenice da sad mudžahedini i lokalni vandali ruše spomenike na grobovima Srba-mučenika. Ivica Simeon, kotarski prestojnik, davao je propusnice nekim Srbima, to je radio i Jozo Klepić zv. Patašon. Mnogi izbezumljeni Srbi nisu pitali pošto su proputnice nego su davali koliko se traži. Sve moguće represalije su vršene, tako je organizovano da izbjeglice iz okolnih sela dolaze u Sanski Most, kako bi vršili pritisak na autohtono stanovništvo da ih prime u svoje stanove, kako bi kasnije ostali u srpskim kućama, ucjenjivali su srpske i jevrejske porodice da izbjeglicama daju hranu, ogrjev, odjeću i sve što im treba, mnogi su imali ulogu špijunaže. Kako je planski vršeno pomjeranje cjelokupnog stanovništva od sjevera do juga zemlje, tako je njemačka vlast deportovala oko 500 porodica iz Mariborske oblasti, gdje su se naselili Nijemci, sve se to događa drugom polovinom mjeseca jula, a stanovnici Srbi Sanskog Mosta, čas su u zatvoru, čas pušteni. Uveden je i policijski čas. Kasnije deportirani Slovenci odlaze u sabirni centar Banja Luka. … … Poznat je slučaj braće Borenovića, koji su došli sami, navodno su im rekli, idite javite se u ustaški logor, jer ko se nađe kod kuće a da se ne javi biće strijeljan, tako su uradili i više nisu vidjeli bijela dana. Istog dana, 27. jula 1941.godine, ustaše su dovele vezanog Majkić Gojka iz Lušici Palanke, koji je bio i ranije proganjan, zbog naprednog shvatanja ležao je i u mitrovačkom zatvoru, i on je ubijen u Sanskom Mostu. U ovom masovnom hapšenju, desetine i desetine mirnih neiskusnih srpskih seljaka ustaše su dovodile i trpale u zatvor. Varali su ih na sve načine što su ih preko svojih doušnika pozivali da se mirno sklone kod vlasti, a i slali su im pozive što su mnogi prihvatili. Poznato je da je selo Dabar dobilo oko 700 poziva, da bi ih na prevaru dovukli u grad da ih pobiju. U pozivima je pisalo da se dijele kafa, šećer, so i druge potrepštine u kojima je narod oskudijevao, ali se na ovaj poziv stanovnici Dabra nisu odazvali. Dana 28, 29. i 30. jula 1941.godine ustaše su vozom uskotračne pruge u stanicu Sanski Most dovezli i na prevaru utrpali Srbe seljake iz sela: Korijenova, Sanice, Kljevaca, a kasnije iz drugog pravca Busnova, Tomašice, sreza Prijedor, zatvarali ih u prostorije stare Osnovne škole, žandarmerijske kasarne, te velikog žitnog magacina koji je predstavljao poznato mučilište jadnih, gladnih i žednih nedužnih srpskih seljaka. Prevare su kružile na sve strane, tako su govorili da se ide u grad, javiti vlasti, da ponesu sa sobom hranu i odjeću, da će mnogi od njih biti transportovani za Njemačku ili u Srbiju. Mnoge od ovih prevarenih mučenika ustaše su zaustavljale na Rešića strani, Kumalića strani i Čapljinskim barama i odmah ih poubijali, jer su znali da u gradu nemaju gdje da ih smjeste, zatvori su bili krcati. Sad počinje još veće zlo nad ovim izmučenim Srbima. Ranom zorom izvode ih iz zatvora, vežu ih po četvoro žicom za ruke, stavljaju im list od lipe u usta da ne progovore, i u pratnji ustaša vode na strijeljanje u Šušnjar. Prethodno su ih u zatvoru mnogo tukli i mučili, kako priča Miljatović Stojanka, da su se ljudi jedva kretali putem. U tim žalosnim povorkama kretali su se vezani, gladni, žedni, izubijani i krvavi na put bez povratka, uz urlanje i psovku pobjesnjelih pijanih ustaša, koje su uz put govorili: Ideš u Srbiju, majku Rusiju i Crvenu armiju. U mukama su gubili kape, šešire, cipele. Pored svih muka, zlikovci su ih nagonili da pjevaju ustaške pjesme “Paveliću, živila ti ruka, kad ti ubi srpskog hajduka”. Onda nastaje tuča kundacima i toljagama, koje su se mogle vidjeti i poslije 1941. godine kraj humki, a najžalosnije je što su tako mučeni morali da sami kopaju grobnice u koje će ih krvnici sahranjivati. Do strelišta su ih pratile ustaše u maslinastoj boji uniformi sa puškama na gotovs, kojima su ih tukli. Bilo je i pojedinačnih ubijanja, tako je u grad došla jedna Srpkinja da se žali Horvat Konradu, on ju je odmah iz pištolja ubio. Poznat je slučaj žene porodilje, zatvorene u zgradi opštine, kukala je i vikala i niko ne zna šta je s njom bilo. Tako je zdenskom ulicom jedna žena nosila novorođenče, a ustaše su se nadmudrivale da li da pucaju u dijete ili u srce žene, pogodili su dijete a kasnije ženu ubili. Život svakog Srbina bio je u rukama ustaških krvnika. Mnogo zatvorenika ubijano je u magacinu, na Stočnoj pijaci, te na ivici potoka koji se je ulivao u rijeku Sanu, gdje su mučenički pobijeni građani grada Sanski Most, koji su bili taoci, njih peko 107, dok su preživjeli Čučak Vojin i Starčević Jovan. Pucanj oružja mogao se čuti cijeli dan, a naročito ujutro. Kako ih svirepost nije popustila, krenuli su po kućama, tako su uhapsili Dodik Veljka i Miladinović Boška, koji nisu imali ni 15 godina, i ubili ih. Dalje, improvizirali su tobožnji napad četnika nad zaseokom Milinkovićima, ubili Milinković Đurđa, svu njegovu porodicu, a sinu mu Vici odsjekli glavu i bacili u potok. Pobili Deliće, Dušana i Dragu, te njihove žene Vukosavu i Dragicu, a djecu ostavili, čija se kuknjava čula do grada. Ubili su bolesnog Štrbac Stanka i njegovu ženu Milicu, te djecu i Maru i Dušana – Duću, a naveo ih je komšija Corić Stipe, kao i Apaća Mihajla. Teškog i nezaboravnog dana, na sv. Iliju, 2. avgusta 1941.godine, ustaše izvode 107 talaca iz stare Osnovne škole i kroz park tjeraju ih put Stočne pijace, prema grabama kraj potoka, gdje su ih uz batine pobili, sem dvojice koji su nekako u krvi, među ostalima, preživjeli ta ubistva. Ubijanje Zurunić Drage (zv. Duduković Šemse), učiteljice iz Tuzle, koja je službovala u Fajtovcima, a poslije u Sanskom Mostu: Tačno 3. avgusta 1941. godine ustaše dolaze u kuću Zurunića i traže učiteljicu Dragu, jer je ona muslimanka prešla na pravoslavnu vjeru, da bi se mogla vjenčati sa Zurunić Pericom. Bosu je odvode do Mašinskog mosta, gdje su strijeljani Vidovići, maltretiraju je dok ona skače u Sanu, oni je vade, rasijecaju joj grudi i stavljaju na rane so i tako krvavu bacaju u rijeku, pucaju u nju, ubijaju je i u klečećem položaju je zakopavaju. To je činio ustaša Zukić Himzo zv. Čiko. Iza nje su ostali sinovi Predrag (7), živi u Australiji i Simo (5), živi u Ljubljani. Sva imovina im je opljačkana i tako je Zurunića u Sanskom Mostu nestalo. U međuvremenu, dok se još ubijaju nevini Srbi u Sanskom Mostu, nastavlja se pokolj i tuča nevinih Srba u selima Čaplju, Podlugu, Šehovcima. Istog dana dobošar kao i uvijek oglašava: “Čujte i počujte, narode, ustaška vlast je izdala naredbu da se jave svi muškarci – dječaci iznad 12 godina. Ko se ne javi čeka ga smrtna kazna.” Pokrštavanje srpskog stanovništva Poslije neviđenih zvjerstava Gutićevi agenti krenuli su sa spremljenim izjavama u agitaciju za prelaz iz pravoslavne u katoličku vjeru. Izbezumljeni od svega što su doživjeli i vidjeli, oni su te formulare bez otpora prihvaćali. Tadašnji ustaški ministar dr Tuk, izdao je naredbu i zabranio naziv srpsko-pravoslavna, a umjesto tog naziva grko-istočna vjera. Proganjanja sveštenika, te mijenjanje naziva vjere, sve je prisililo uplašeni narod, te je krenuo na tzv. pokrštavanje. Takođe otpuštanje sa posla i zatvaranje crkava, ubrzalo je ovaj proces pokrštavanja. Sveštenici su preko svojih raznih agenata, kako u selu tako i u gradu, razvijali podmuklu akciju u vezi sa pokrštavanjem. Poznati su agitatori Stanko Topić ,fotograf iz Kruhara, Paula Cerjan supruga dr Cerjan Josipa, Marija Grgić iz Poljaka. Oni su dijelile pozive za pokrštavanje, u to ime uzimali su i novčanu nagradu. U zv. Kotarskom predsjedništvu, molbe za pokrštavanje primao je ustaša u fesu po imenu Ivica Bračić. Zavedeni klerikalci sela: Kruhara, Poljaka, Krkojevaca, Kljevaca, Čaplja i drugih, odlaze kućama kandidata za pokrštavanje da ih uče molitve: Zdravo Marija, Oče naš i preslušavali su ih, jer je to bio jedan od uslova za prijem u katoličku vjeru. Za ovakvu sramnu akciju ovi agenti su dobili uputstva od biskupskog ordinijata pov.br. 9259/41, potpisana od nadbiskupa Stepinca, gdje su bila propisana pravila ko može biti primljen u katoličku vjeru, a koja su pored ostalih glasila: “Da je gospodin Isus Krist, da je jedan pastir, jedan ovčinjak. Stanovnici grko-istočne vjere, čuvajte ovaj savjet. Biskup đakovački primio je hiljade vaših, koji su od državne vlasti dobili svjedočanstvo o čestitosti. Ugledajte se na ovu svoju braću pa se što prije prijavite za prelaz u katoličku vjeru. Vi će te kao katolici moći ostati u svojim domaćinstvima, nesmetano moći unapređivati svoje domaćinstvo, i odgajati svoju mladež za Boga i državu Hrvatsku. Vi ćete u katoličkoj crkvi osigurati spas neumrlih duša, prema onoj svetoj opomeni, spasitelja našeg Isusa Krista.” Ova akcija trajala je duže od dva mjeseca, nakon čega se vodila budna kontrola da li se redovno ide u crkvu, da li se krste djeca koja se rađaju u katoličkoj crkvi, jer je trebalo postati pravi vjernik katoličanstva. Ovoj akciji se pokorila većina stanovnika Srba pomenutih sela, jer je bio velik strah od zločina, mjera koje su preduzimane, kao i kontrola od strane komšija koji su preduzimali ovu akciju. Neprijatelj je bio uporan u akcijama koje su planirali i od kojih nisu odustajali. Tužno je bilo gledati kad za katoličkih praznika tužne povorke kreću prema katoličkoj crkvi, i nose preko ruku krunice (brojanice) koje su se prodavale u crkvi, sa kojima se molilo Bogu prema propisima katoličke crkve. Mora se spomenuti da mnogi stanovnici Srbi nisu ravnodušno gledali sve ove događaje, Srbi se odmeću u šumu, talas ustanka se naglo širi, jer je to bio jedini spas da se opstane. Neprijatelj je bio uporan i dalje provodi svoje planove na ovom terenu kao i na ostalim. Kada su ustanici u reonu Drvara ubili domobranskog majora Ferdinanda Konrada na Pasjakovcu, koji se vraćao iz Bravska za Prijedor, ustaše su opet počele da hapse i ubijaju Srbe do kojih su mogli doći. Odmah poslije ubistva ovog domobranskog majora stigla je domobranska vojska u selo Dabar kod Sanskog Mosta i popalila naselja: Sekule, Dašiće, Banjce, Udovčiće i dio Đedovače. Tako su u jednom danu popalili 104 kuće i pobili dosta staraca i djece. Dobar dio učesnika ovih nedjela krenuo je u pljačku sela Dabra, goneći stoku i sve što su našli za sebe. Poznato je da je u ovoj pljački učestvovao i svećenik fra Luka Tešić iz Sasine, koji je prednjačio i za sebe uzeo dva dobra konja.