Izdavač: Književno društvo Pismo, Zemun Godina izdanja: leto/jesen 1988 Broj: 14-15 Povez: broširan Format: 24 cm Broj stranica: 336 Stanje: veoma dobro očuvano MAJKL ONDAČI: Proputovanje kroz Sloter / preveo Slobodan Drenovac BARI KALAHAN: Petar Veliki i druge pesme / proveli Miodrag Pavlović i Ivanka Milankova Četiri priče / prevela Jelena Stakić IVAN BUNJIN: Pod srpom i čekićem / preveo Dejan Mihailović IZOPŠTENJE LAVA TOLSTOJA IZ RUSKE PRAVOSLAVIE CRKVE / pripremio Jovan Pejčić KONSTANTIN KAVAFI: Pesme / preveo Slobodan Blagojević KAREN BLIKSEN: Tri novele / prevela Jasmina Livada HANA ARENT: Ljudi u mračnim vremenima / prevela Jasmina Livada VLADIMIR HOLAN : U procesu vremena (pesme) / preveo Petar Vujičić GOTFRID BEN: Nova književna sezona i drugi eseji / prevela Snežana Minić VESTI PISMA CVETAN TODOROV: Pismo iz Pariza JURIJ MAMLEJEV: Pismo iz SSSR-a PETAR VUJIČIĆ : Pismo iz moje sobe IZ STARIH ČASOPISA SOFIJA ANDREJEVNA TOLSTOJ: Kako sam postala žena Lava Nikolajeviča SOFIJA ANDREJEVNA TOLSTOJ: Dnevnička beleška o Lavu Nikolajeviču Tolstoju TATJANA SUHOTIN TOLSTOJ: O smrti moga oca JOVAN PEJČIĆ: Srbi i Tolstoj Majkl Ondači je kanadski pisac rođen 1943. godine u Šri-Lanki. Sa svojom porodicom je emigirao u Veliku Britaniju 1954. gde se školovao. U Kanadu odlazi 1962. godine, da bi kasnije postao njen državljanin, i stekao univerzitetsku diplomu. Radio je kao univerzitetski profesor. Svoju književnu karijeru započeo je 1967. godine kada je objavio zbirku poezije „The Dainty Monsters“. Zatim je, 1970. godine, objavio roman u stihu „The Collected Works of Billy the Kid“, koji je kritika naročito hvalila. Ipak, široj publici je najpoznatiji po romanu iz 1992. godine, „Engleski pacijent“, koji je 1996. pretočen u filmsko ostvarenje nagrađeno sa devet Oskara. Za ovaj roman je dobio Bukerovu nagradu i mnoge druge međunarodne nagrade, a najveće priznanje za ovo delo dobio je 2018. kada je ono ovenčano Zlatnom Bukerovom nagradom kao najbolji roman u poslednjih pola veka. Do 1988. godine nosilac je najvećeg kanadskog odlikovanja – Kanadskog ordena, za svoj doprinos i angažovanje u kulturnom i umetničkom životu zemlje, a od 1990. je počasni inostrani član Američke akademije nauka i umetnosti. Objavio je šest romana, među kojima su „U lavljoj koži“, „Putnik sa Cejlona“, „Anilin duh“, „Divisadero“, trinaest zbirki poezije, knjigu memoara i dva dramska teksta. Radio je i na filmu kao reditelj, scenarista i producent. Johana Hana Arent rođena je 14. oktobra 1906. godine u Hanoveru u porodici imućnih Jevreja poreklom iz Kenigsberga (današnjeg Kalinjingrada) u istočnoj Pruskoj. U tom istom Kenigsbergu o kojem je Imanuel Kant, gotovo ne napuštajući kućni prag, napisao da je `takav grad pravo mesto za sticanje znanja o ljudima i svetu, čak i bez putovanja`, Hana Arent je provela detinjstvo. Godine 1933., posle studija u Marburgu, Frajburgu i Hajdelbergu, kod Jaspersa i Hajdegera, bila je prinuđena da napusti nacističku Nemačku. Posle bekstva u tadašnju Čehoslovačku, uz pomoć porodice koja je posedovala kuću sa ulaznim vratima na nemačkoj, a zadnjim vratima na čehoslovačkoj teritoriji, Hana Arent kratko boravi u Ženevi, a zatim u Parizu, da bi najzad 1941. godine utočište našla u Njujorku. Tačno deset godina kasnije u egzilu je napisala Izvore totalitarizma (The Origins of Totalitarianism), delo koje joj je donelo ono što će je pratiti kraja života - svetsku slavu i osporavanje. Slede Ljudska situacija (The Human Condition), Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future), Ajhman u Jerusalimu (Eichmann in Jerusalem), O revoluciji (On Revolution), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times) i O nasilju (On Violence). Umrla je 4. oktobra 1975. godine, u trenutku kada je započela pisanje poslednjeg poglavlja obimne studije Život duha (Life of Mind). Konstantin P. Kavafi (1863-1933), koji se sada smatra jednim od najvećih pesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku, iako je bio priznat u rodnom gradu za vreme života, postao je šire priznat tek posle smrti. Rođen u porodici grčkih trgovaca u Aleksandriji, vodio je prilično neinteresantan život. Tokom 1872., dve godine nakon što je smrt oca uticala na smanjenje porodičnog bogatstva, otišao je za Englesku sa delom porodice i ostao tamo od devete do šesnaeste godine. Vratili su se u Aleksandriju, ali ih je bombardovanje grada od strane Britanaca dovelo u Konstantinopolj 1882. godine, gde Kavafi ostaje do 1885. kada se vraća u rodni grad i zapošljava u civilnoj službi. Retko ga je napuštao do kraja života, iako je putovao u Francusku i Englesku 1897. i u Grčku 1901., 1905. i 1932. godine. Opus od 154 kratke pesme za koje je Kavafi želeo da budu sačuvane objavljen je 1935. godine, dve godine nakon njegove smrti; ovaj centralni deo njegovog rada nastao je između 1896. i 1933. Tokom života, objavljivao je poeziju u periodičnicima i pravio je knjižice drugih pesama koje je delio svojim prijateljima. Pored toga, postoje 33 pesme napisane od 1884. do 1896. i još 63 koje nisu objavljene tokom njegovog života. Ipak one ne doprinose mnogo njegovoj reputaciji kao pesnika, jer je bio poznat kao oštar kritičar svog rada. Kavafijeva poezija se u jednom delu sastoji od priče o coming-outu, iako nedostatak detalja ne dozvoljava da se svrsta u poeziju priznanja. U svojim dvadesetim i tridesetim pokušao je, neuspešno, da piše heteroseksualnu ljubavnu poeziju, ali je sa četrdeset počeo da se oseća komotnije u temama o ljubavi među pripadnicima istog pola i napisao je oko 50 pesama koje su od njega načinile značajnu inspiraciju gej i biseksualnim piscima. Kavafijeva poezija se može podeliti u tri glavne kategorije: istorijska, filozofska i erotska, iako ima mnogo preklapanja – neke od njegovih istorijskih pesama su erotske i obrnuto. Gej čitaoci su se posebno zanimali za Kavafijevu erotsku poeziju, koja zauzima značajan deo njegovog opusa. U ranoj pesmi „Sveće“ iz 1893. godine, Kavafi izražava svoj strah da nastupajući dani sada padaju za njim kao magloviti niz izgorelih sveća. Čitaocu je dozvoljena velika sloboda u interpretaciji, ali se može videti strah od gubitka mogućnosti da se živi život u potpunosti, možda zbog seksualne represije. U „Zidovima“ (1896), pesnik se žali da je dozvolio da se izgrade zidovi oko njega koji su ga odsekli od spoljnog sveta. Fabula pesme je nejasna, ali se može protumačiti kao Kavafijeva žal zbog toga što je dozvolio sebi da potisne svoju senzualnu stranu. Pesma „Prozori“ (1897) predstavlja pesnika koji luta nadajući se da će naći prozore za svoju zatvorenu sobu, i u isto vreme bojeći se mogućeg tiranstva svetlosti. MG81 (N)

originalna američka strip sveska na engleskom jeziku izdavač: Marvel Comics Group edicija: Creatures on the Loose junak: Thongor, warrior of Lost Lemuria epizoda: The Demon of Zangabal dodatni strip: Gundar datum izlaženja: mart 1973 (bronze age issue) ovom epizodom Tongor se prvi put javlja u formi stripa; inače, to je književni lik iz podžanra Mač i Magija; na ovoj epizodi radili su strip autori Konana i Kula; Tongor je bio favorit Roja Tomasa za stripsku adaptaciju; serijal se nije zapatio jer je književnik Lin Karter tražio suviše novca po epizodi; rezultat: Konan Varvarin je postao slavan stripski, filmski, gejmerski i TV karakter; a Tongor Varvarin je skoro zaboravljen; stanje: publikacija je u solidnom stanju; kompletna je i kompaktna; na koricama postoje uši, prelomi, utisnuća, krzotine i zacepljenja; pri vrhu prednje korice kod datuma i cene postoji tamna fleka; na početnim unutrašnjim stranama ima začetaka ušiju; Zanimljivo: na centralnim stranama je dvolisnica sa neuobičajenim reklamama; tu se nude donji veš, dijamantski nakit, te obuka za detektive; - - - - Pogledajte na Kupindu i ostale STRIPOVE koje imam u ponudi: http://www.kupindo.com/pretraga.php?Pretraga=gstrip&CeleReci=1&UNaslovu=0&Prodavac=guglajkan Za pretragu: fantastika, epska fantastika, sword and sorcery, pisac / writer Lin Carter, FIRST TIME in comic-book form!, NEW NEW NEW... from the house of ideas that gave you CONAN and KULL, editor Roy Thomas, Gstrip,

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Secret Island of Oz (1986). Doroti, Strašilo, Lav kukavica i mače Eureka putuju na misterioznu planinu. Uvučeni u vrtlog, oni stižu do skrivene zemlje sa nakaradnom princezom i živom drvenom igračkom zvanom Knotboi; trijumfuju u obračunu sa džinovskom zmijom i žabom. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Izdavač: Književno društvo Pismo, Zemun Godina izdanja: zima 1986. Broj: 4 Povez: broširan Format: 24 cm Broj stranica: 178 Stanje: odlično očuvano SADRŽAJ: BOHUMIL HRABAL: Klubovi poezije – roman / preveo Milan Čolić [5] POVODI ROBERT GREJVS: Zao čovek – pesma / preveo Miloš Komadina [83] DENI DE RUŽMON: Uloga modernosti u odnosima Evropa – Svijet [84] Slobode koje možemo izgubiti [93] / preveo Frano Cetinić FILIP LARKIN: Izabrane pesme / preveo Srba Mitrović [106] KINZLI EJMIS: Oproštaj od prijatelja / preveo Srba Mitrović [123] SRBA MITROVIĆ: U počast Filipu Larkinu [126] JAROSLAV SAJFERT: Moj životopis – pesma / Preveo Aleksandar Ilić [131] ELZA MORANTE: Drug [133] Kradljivac svetlosti [135] ALBERTO AZOR ROZA: Artur i ostrvo [139] ENCO SIPILIJANO: Od Remboovog pakla do Mocartovog raja [142] ELZA MORANTE: Ovaj vek je poprište dramatičnih promena [145] / prevela Jasmina Livada ALDEBARAN: Smrt je taj vrt u kome se budim / preveo Kolja Mićević [150] PRIKAZI JOVAN ĆIRILOV: Otvorenih očiju [155] Autobiografija najvećeg glumca [156] MIHAJLO PANTIĆ.: Raščlanjeno pripovedanje [157] BRANKO ANĐIĆ: Karlos Fuentes – dijalog pisca sa Meksikom [159] BRANKA KRILOVIĆ: Časopis Teatar Evrope [160] HRONIKA O AUTORIMA Češki pisac Bohumil Hrabal (1914–1997) rođen je u Brnu. Njegov otac bio je upravnik pivare u gradu Nimburgu. Posle mature 1933. Hrabal je od 1934. do 1939. i od 1945. do 1946. izučavao prava na Karlovom univerzitetu u Pragu. Doktorirao je 1946. godine. Kada je nemački okupator 1939. godine zatvorio visoke škole u protektoratu Češka i Moravska, Hrabal se vratio u Nimburg, gde je radio u pivari, a zatim kao magacioner, notar i radnik na železnici. Završio je kurs za telegrafiste i postao otpravnik vozova u Kostomlatama. Od 1946. do 1947. radi kao agent osiguranja, od 1947. do 1949. kao trgovački putnik galanterijske robe i igračaka, od 1949. do 1954. u kladenskim čeličanama, odakle odlazi iz zdravstvenih razloga. Od 1958. zaposlen je kao skupljač stare hartije u Rezervama sirovina u Pragu, a zatim u pozorištu S. K. Nojmana u Pragu kao radnik na kulisama i statista. Od 1963. godine počinje da živi od pisanja. U tri navrata, 1963, 1965. i 1968, dobija nagradu izdavačke kuće Čehoslovački pisac, godine 1964. nagradu Mlade fronte, a 1969. Državnu nagradu. Godine 1968. osudio je sovjetsku okupaciju Čehoslovačke, što mu je donelo zabranu objavljivanja do 1975, kada je blago podržao režim „normalizacije“, tako da su njegove knjige ponovo mogle da se pojave u izlozima knjižara i u bibliotekama. Razdoblje od 1963. do 1969. bilo je najsrećnije razdoblje Hrabalovog stvaralaštva – proslavio se kao prozni pisac, ali i kao scenarista, jer su njegove pripovetke i novele magnetskom snagom privlačile najznačajnije češke filmske umetnike – Jiržija Mencla, Jana Njemeca, Evalda Šorma, Veru Hitilovu, Ivana Pasera i druge. Za film Strogo kontrolisani vozovi Mencl je 1967. dobio Oskara. Hrabalova književna slava počinje zbirkom priča „Perlica na dnu“ (1963, drugo prošireno izdanje 1964). Sledi zbirka pripovedaka „Pričalice“ (1964), zatim knjiga „Časovi plesa za starije i naprednije“ (1964), novela „Strogo kontrolisani vozovi“ (1965), proza „Oglas za kuću u kojoj više ne želim da živim“ (1965) i zbirka pripovedaka „Moritati i legende“ iz 1968. Posle prvog kruga proza okončanog 1969. godine slede knjige „Šišanje“ (1970), „Gradić u kome se zaustavilo vreme“ (1973), „Služio sam engleskog kralja“ (1975), „Nežni varvarin“ (1974), „Suviše bučna samoća“ (1976), „Svečanosti Sneguljica“ (1978), zatim „Tužna lepota“ (1979), „Svaki dan čudo“ (1979), „Harlekinovi milioni“ (1981), „Klubovi poezije“ (1981). MG47 (K)

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Ellison je dao Uvod u prvo izdanje.) Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv / 406 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleks Rejmond, rođen je kao Aleksandar Gilespi Rejmond (2. oktobar 1909. – 6. septembar 1956), bio je američki crtač stripova, a njegovi najpoznatiji likovi su Flaš Gordon, Rip Kirbi, Tajni agent Iks-9 i Džim iz Džungle. Biografija Aleks Rejmond je rođen u Nju Rošelu predgrađu Njujorka, kao najstariji od sedmoro dece. Nakon smrti oca, 1922. godine, prisiljen je da radi i tako pomaže izdržavanju porodice iako je tada imao svega 13 godina. Ubrzo je morao da se ispiše iz srednje škole, 1928. godine, jer je dobio posao u brokerskoj firmi, ali velika ekonomska kriza i krah berze 1929. ga prisiljavaju da potraži drugi posao. Od 1931. godine radi kao pomoćni crtač Rasa Vestovera na stripu `Mučenik Tili`, u studiju braće Jang. Za Čika radi na stripu `Blondi` a Lajmanu pomaže na stripu `Tim Tajlor`. Zadovoljni radom svog pomoćnika, braća Jang ga predstavljaju Džozefu Konoliju, direktoru King Fičers sindikejta, koji u Rejmondu prepoznaje talenatovanog crtača i traži da kreira nove likove junake avanturističkog stripa koji će biti konkurencija drugim tada popularnim strip junacima. Aleks Rejmond ubrzo kreira dva strip junaka Flaš Gordon kao pandan tada popularnom strip junaku Baku Rodžersu i Džim iz džungle kao pandan za Tima Tajlora. Prvu tablu Flaša Gordona objavio je 7. januar 1934. godine, a uspeh je bio ogroman i trenutan.[1] Godine 1936. snimljena je serija od 13 filmova, a tokom 1938. i 1939. snimljene su još dve serije filmova. Kasnije nastaje Tajni agent Iks-9 koji je trebalo da bude pandan strip junaku Diku Trejsiju. Tajni agent Iks-9 je prvi put objavljen 22. januara 1934. godine, ali Rejmond njime nije bio preterano zadovoljan, pa ga je posle samo godinu i po dana u potpunosti prepustio crtaču Ostinu Brigsu. Poslednji i najpopularniji Rejmondov strip junak je Rip Kirbi[2]. Prvi kaiš stripa o Ripu Kirbiju Rejmond je objavio 4. marta 1946. godine i crtao ga je sve do svoje smrti. `Hteo sam da se u svom novom stripu odmaknem od divlje avanture. Ovo je moj izbor. Želeo sam da radim nešto drugačije, da se spustim na zemlju` - rekao je Aleks Rejmond za Ripa Kirbija. Aleks Rejmond je poginuo u automobilskoj nesreći 1956. godine u svom sportskom automobilu marke Bandini[3]. Uzrok saobraćajne nezgode je neprilagođena brzina, kiša i klizav kolovoz, usled čega se survao sa litice. U vozilu se tada nalazio Sten Drejk, takođe crtač stripova, ali je on preživeo udes. Sahranjen je u Ferfildu u Konektikatu.

Izdavač: Književno društvo Pismo, Zemun Godina izdanja: proleće 1988 Broj: 13 Povez: broširan Format: 24 cm Broj stranica: 256 Stanje: veoma dobro očuvano DEJVID MALUF: Jedan izmišljen život / preveo Miloš Komadina EVA LIPSKA: Sedamnaest riđih veverica i druge pesme / preveo Petar Vujičić Petar Vujičić: Pesnička istina Eve Lipske ZIGFRID LENC: Srpska devojka / prevela Milanka de Luka REJMON KENO: Objašnjenje metafora i druge pesme / preveo Miroslav Karaulac FRANC-KARL GINCKAJ: Put u Komakuku / prevela Mirjana V. Popović RUDOLF AUGŠTAJN: „O meni pričaju da sam mrtav` – intervju sa A. I. Solženjicinom / preveo Božidar Zec A. I. SOLŽENJICIN: Mart sedamnaeste (odlomci) / preveli Zorislav i Duško Paunković MSTISLAV ROSTROPOVIČ: Otvoreno pismo glavnim urednicima / preveo Zorislav Paunković TIMOTI GARTON EŠ: Da li postoji Srednja Evropa? / preveo David Albahari TOMAS STERNS ELIOT: Jedinstvo evropske kulture / prevela Danica Šterić VESTI PISMA / Cvetan Todorov: Pismo iz Pariza Tomislav Longinović: Pismo iz Amerike IZ STARIH ČASOPISA / R. M. Rilke : Pismo prijateljici Lu Salome / prevela Isidora Sekulić Jovan Pejčić: Rilke i Lu Salome Dejvid Maluf (1934) jedan je od najpoznatijih australijskih pisaca i dobitnik je mnogih nagrada. Studirao je književnost, predavao u Australiji, gde danas i živi. Počeo je kao pesnik i ostao pesnik. Opus: romani, zbirke pesama, zbirke priča, libreto za operu, autobiografija. Eva Lipska, poljska pesnikinja. Rođena 1945. godine u Krakovu. Studirala Akademiju likovnih umetnosti, ali se opredelila za poeziju. Debitovala 1967. godine sa pesničkom zbirkom Stihovi. Godinama je radila kao urednik u krakovskoj Književnoj izdavačkoj kući i u časopisu Pismo. Od 1990. godine provela je 10 godina u Beču kao direktor Poljskog kulturnog centra i ataše za kulturu Ambasade Republike Poljske. Nije pripadala nijednoj književnoj grupi, niti pravcu, iako je kritičari svrstavaju u novi talas. Pisala je prozu, drame, tekstove za krakovski kabare Podrum kod ovnova. Dobitnik niza prestižnih nagrada: Nagrada Košćelskih (Ženeva, 1973), Nagrada PEN kluba Robert Grejvs (1979), Nezavisna fondacija za popularisanje poljske kulture (1990), Nagrada poljskog PEN kluba za celokupno stvaralaštvo(1993), Nagrada Fondacije A. Južikovskog (Njujork, 1993). Prevođena na sve poznatije svetske jezike. 2013. godine bila je počasni gost 7. Beogradskog festivala poezije i knjige Trgni se! Poezija. 2014. godine dobitnik je nagrade Evropski atlas lirike, novoustanovljene nagrade izdavačke organizacije i asocijacije pisaca i književnih prevodilaca Kuća poezije iz Republike Srpske. Bibliografija Pomračenje mjeseca, 1991 Stipendisti vremena, 1998 Negde drugde, 2006 Draga gospođo Šubert..., 2013 Turisti reči, 2014 Stihovi ( 1967) Druga zbirka stihova (1970) Treća zbirka stihova (1972) Četvrta zbirka stihova (1974) Peta zbirka stihova (1978) Ovde se ne radi o smrti već o belom svilenom koncu (1982) Garderoba tame (1985), Područje ograničenog zadržavanja (1990) Ljudi za početnike (1997) Zoološke prodavnice (2001) Ja (2003) Cepka (2006) Njutnova pomorandža (2007) Odjek (2010) Francuski književnik, pesnik i dramaturg, Rejmon Keno (1903–1976) bio je član Bretonove grupe nadrealista od 1924. do 1929, a pisanju se posvećuje tokom tridesetih godina. U početku je radio je kao bankarski činovnik, profesor francuskog i novinar da bi proveo veći deo svog života radeći za izdavačku kuću Galimar, gde je počeo kao čitalac 1938. a kasnije postao i direktor Enciklopedije Plejade 1956. Svoj prvi roman objavljuje 1933. godine, koji je odmah dobio nagradu De-Mago zbog jezičke inovativnosti. „Stilske vežbe“, objavljene 1947. godine donele su mu veliku slavu, a slavni roman „Caca u metrou“ (koji je na srpski preveo Danilo Kiš), pojavio se 1959. da bi već sledeće godine doživeo filmsku adaptaciju u režiji Luja Mala. Čuvena pariska figura pedesetih godina, iz literarnog kružoka sa Sen Žermena, Keno je bio član Kolež patafizik, Udruženja matamatičara Francuske i akademije Gonkur. Erudita enciklopedijskog duha, suosnivač je i književne grupe Ulipo. Aleksandar Solženjicin (ruski: Александр Исаевич Солженицын, Kislovodsk, 11. decembar 1918 –Moskva, 3. avgust 2008) je bio ruski pisac, dramaturg i istoričar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970. godine. Bio je član Ruske akademije nauka (od 1997. godine) i Srpske akademije nauka i umetnosti (od 1994. godine). Studirao na Fizičko-matematičkom fakultetu u Rostovu na Donu, vanredno i u Institutu za istoriju, filozofiju i književnost u Moskvi. Nakon napada nacističke Nemačke na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gde je napredovao od običnoga vojnika do zapovednika artiljerijske brigade. Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritikovao Staljina, uhapšen kao oficir sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji. Nakon rehabilitacije 1956. učitelj u Rjazanu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970, čija je literatura obeležena iskustvom iz sibirskih logora u kojima je proveo devet godina. Na robiju je odveden 1945. pravo s fronta, na kojem se u Otadžbinskom ratu istakao kao vrhunski oficir sovjetskih inženjerskih jedinica. Proganjan je i kasnije, čak mu je oduzeto i državljanstvo, pa je emigrirao 1974, vrativši se u otadžbinu posle dve decenije. U decembru 1998. odbio je najvišu državnu nagradu, Orden svetog apostola Andreja Prvozvanog, kojim ga je odlikovao predsednik Boris Jeljcin, rekavši: „Ne mogu da primim nagradu od vrhovne vlasti, koja je dovela Rusiju do sadašnjeg pogubnog stanja.“ Pripovetkom „Jedan dan Ivana Denisoviča“ u književnost je uveo temu Staljinovih logora, ostavši joj veran u najvećem delu opusa. Na osnovu emigrantskog iskustva u zapadnoj Evropi i u SAD, ispoljio je javni prezir prema vulgarnom materijalizmu Zapada. Ostala dela: pripovetka „Matrjonini dani“, romani „U krugu prvom“, „Onkološka klinika“, „Avgust Četrnaeste“, „Crveni točak“, „Rusija u provaliji“, kritička autobiografija „Borio se šut s rogatim“, drame „Gozba pobednika“, „Zarobljenici“, „Republika Rada“, „Svetlost koja je u tebi“, publicistička dela „Lenjin u Cirihu“, „Dva vek zajedno I–II“, scenariji „Tenkovi znaju istinu“, „Parazit“. Delo Solženjicin je najistaknutije ime književnog otpora sovjetskom totalitarizmu. Poznatim ga je učinila pripovetka „Jedan dan Ivana Denisoviča“, 1962, koja se temelji na opisu „običnog“ dana „običnog“ Rusa u logorskom zatočeništvu. Tema je do tada bila tabuizirana, ali je priča pokazala i stilsko umeće pisca koji se oslonio na tradiciju ruske klasične proze (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski). Umeće fabuliranja očitovalo se zatim u „Događaju na stanici Krečetovka „ (1963), a orijentacija na „seosku prozu“ u stilu i ideologiji u noveli „Matrjonini dani“ (1963), crtici o napaćenoj seoskoj ženi koja i u pozamašnoj bedi zna očuvati visoke moralne kvalitete. Vrhunac prvoga razdoblja su romani „Odeljenje za rak“ (1968), i „Prvi krug“ (1968), koji su kružili u prepisima, a objavljeni su prvi put u inostranstvu. „Odeljenje za rak“ je poluautobiografski (bivši zatvorenik, iskustvo u odeljenju za tumore u taškentskoj bolnici) roman koji uz središnji lik Kostogutova daje niz portreta sovjetskih birokrata, lekara i medicinskog osoblja i raznih pacijenata. Istovremeno dirljiv ljubavni roman (ili – roman o nerealizovanoj ljubavi), satira na poststaljinističku epohu i studija o ljudskom ponašanju u ekstremnoj situaciji smrtonosne bolesti, taj veliki roman je u najboljim tradicijama ruske klasike koja ljudskošću i životnošću prevazilazi savremena joj ostvarenja zapadnoevropske i američke pripovedne umetnosti. „Prvi krug“ (asocijacija na prvi, „privilegovani“ krug Danteovoga pakla) rekreira piščevo iskustvo prvih godina zatvora, kada je radio u Šaraški, naučno-tehničkoj ustanovi za logoraše naučnike. Glavni lik, Gljeb Neržin, opet je utelotvorenje samog autora, a prikazane su i neke druge osobe koje su igrale važnu ulogu u Solženjicinovom životu (njegova prva žena, prijatelj Lev Kopeljev, rusko-židovski komunistički „vernik“, po struci germanista, dan u liku Leva Rubina). Mnogobrojne niti ovoga dela imaju tematsku srodnost s prethodnim delom: satira je prisutna na svim nivoima, a posebno u sarkastičnom portretu Staljina, moralna kušnja u mešavini pretnji i zavodljivih ponuda zatvorskih vlasti. Realistički je prikazan život izvan logora za naučnike i u njemu. No, kao i prethodni roman, i ovo Solženjicinovo delo uspeva da ponovi čudo ruske klasične proze koju je Tomas Man ne bez razloga prozvao „svetom“: veru u pobedu hrabrosti i veličinu ljudskosti, koja je ukorenjena u hrišćanskom poimanju bitno spiritualnog dostojanstva ljudskog bića. Nakon romanesknih ostvarenja, usledila je dokumentarna, ali i duboko lična optužba sovjetskog sistema koncentracionih logora, „Arhipelag Gulag“, (1973–75), veliko trotomno delo temeljeno na preplitanju ličnih iskustava i mnoštva pisama, beleški i ostalih dokumenata koje je pisac dobijao od bivših sapatnika, a koja su skupljena i obrađena u okolnostima krajnje konspirativnosti. Ta je uništavajuća optužba sovjetskoga sistema za propast i smrt miliona ljudi slomila i poslednje komunističke apologete na Zapadu. Brežnjevljev SSSR nije mogao podneti ni ideju da se o tabuizovanoj temi piše, pa je Solženjicin uhapšen i proteran iz SSSR-a. Najpre je živeo u Švajcarskoj, zatim u SAD (Vermont), da bi se u 1990-im vratio u Rusiju, gde je dočekan i kao ideolog ruske nacije. U egzilu je nastao niz romana koji slede u ruskoj književnoj svesti opstali uzor, Tolstojev „Rat i mir“, i revidiraju istorijski model kakav su nametnuli boljševici, s gledišta ruske nacije, i to od „Avgusta četrnaeste“, 1971, prošireno 1983, preko „Oktobra šesnaeste“, 1984. i „Marta sedamnaeste „, 1986 do „Aprila sedamnaeste“, 1991. Zajednički im je naslov: „Crveni točak“. I dok u koncepciji „istorijske epopeje“ Solženjicin sledi Tolstoja, dotle njenu strukturu nastoji modernizovati: sam svoja dela naziva „polifoničnim“ (Bahtinov pojam za romane Dostojevskog), čemu odgovara različitost fragmenata od kojih se u čvor (uzel) celine vezuju fabule o ljudskim sudbinama (pretežno ruskih oficira; ratni protivnici, Nemci, ostaju uglavnom izvan teksta), dokumentarni umeci, lirske digresije. Jezik je arhaičan i korespondira s namerama očiglednim u njegovom „Ruskom rečniku jezičnog proširivanja“ (1995) – u smeru staroruskog leksika. Solženjicin je na taj način istovremeno modernizovao prozu (mešavina dokumentarnosti, prikaza istorijskih osoba, isečaka iz štampe slična je postupcima u delu Johna Dos Passosa, dok je upotreba vremenskih skokova i preplitanje stilova i žanrova podseća na Foknera), a jezičnom arhaizacijom je ostvario posebnu patinu koja ne ide za modelom jezičnih igara karakterističnih za sterilnost postmodernizma, nego joj je svrha regeneracija ruskog nacionalnoga bića u ogledalu piščevog dela. Važnija su mu publicistička dela: „Kako da preuredimo Rusiju“ (1991), „Rusko pitanje krajem XX veka“, (1994), „Dva veka zajedno“, (2003). Kako u inostranstvu, tako po povratku u Rusiju nakon sloma komunističkoga sistema, Solženjicin je često donekle površno etiketiran kao ruski pravoslavni nacionalista, antisemita, antikatolički bigot, mrzitelj Zapada, apologet carizma i slavjanofilski ksenofob. Iako su te optužbe besmislene, sam autor snosi delimičnu „krivicu“ nekim svojim nezgrapnim izjavama i površnim generalizacijama. No, snaga je Solženjicinove kritike u njegovim jasnim opažanjima duhovne praznine i kukavičluka koji leže u srcu ispraznog sekularnog hedonizma koji dominira zapadnjačkim društvima. Po sveukupnom delu Solženjicin je jedan od najznačajnijih prozaista 20. veka, pisac koji je istovremeno nastavio tradicije klasične ruske pripovedne proze, najpre Tolstoja, no inoviravši je nizom postupaka karakterističnih za evropski modernizam. Ironija koja prati njegovo delo je i posledica različitog životnoga iskustva i pogleda na svet u odnosu na većinu savremenika koji su živeli ili žive u normalnijim i lagodnijim životnim uslovima: u doba kada je stvarao svoj najopsežniji i najambiciozniji prozni ciklus, „Crveni točak“, svetskom književnošću je dominirao (i još dominira) ponešto trivijalniji pristup umetničkom delu, uozbiljen u postmodernističkim fikcijama Umberta Eka, Tomasa Pinčona ili Salmana Ruždija. Pisac kao prorok je anahronizam, i većina nesporazuma između Solženjicina i njegovih kritičara proističe iz sukoba nepomirljivih pogleda na svet o čovekovom životu i sudbini. MG47 (K)

Izdavač: Književno društvo Pismo, Zemun Godina izdanja: leto 1987. Broj: 10 Povez: broširan Format: 24 cm Broj stranica: 274 Stanje: veoma dobro očuvano PER ULOF ENKVIST: Pali anđeo / preveli Mihaila Vesović i Moma Dimić MBELA SON DIPOKO: Crni i beli u ljubavi / prevela Nada Obradović ITALO KALVINO: Pod suncem-jaguarom / prevela Mirjana Ognjanović LENARD KOEN: Knjiga milosrđa / preveo Zoran Jungić MIŠEL TURNIJE: Tetreb; Kratko proze; Amandin ili Dva vrta / prevela Ksenija Jovanović JAH HAMILTON: Poseta / preveo Srba Mitrović KETI AKER : Velika očekivanja / prevela Nina Živančević DESET GODINA „POVELJE 77` RAZGOVOR SA VACLAVOM HAVELOM: Stvarati bez utopija RAZGOVOR SA JOZEFOM ŠKVORECKIM PRIMO LEVI (1919–1987) ELI VIZEL: Aušvic, četrdeset godina kasnije ĐULIO EINAUDI: Poslednje svedočenje   TANJA KRAGUJEVIĆ: Od stvarnosti do mita GORDANA B. TODOROVIĆ: Treperavi svet Kauza Išigura MIHAJLO PANTIĆ: Brevijari „Književnih lomova` SIGNALI VESTI PISMA A. SAHAROV: Pismo M. S. Gorbačovu SVETLANA SLAPŠAK: Pismo iz Atine BRANKA KRILOVIĆ: Pozorišno pismo iz Amerike RATKO ADAMOVIĆ: Pismo iz Rusije PER ULOF ENKVIST, MBELA SON DIPOKO, ITALO KALVINO, LENARD KOEN, MIŠEL TURNIJE, JAN ROBERT HAMILTON, KETI AKER, PRIMO LEVI Italo Kalvino (1923–1985) je bio italijanski književnik, esejista i novinar, intelektualac koji je bio izuzetno angažovan u političkoj, građanskoj i kulturnoj sferi. Kao jedan od najvažnijih italijanskih pisaca druge polovine dvadesetog veka, bio je deo različitih književnih tokova, od neorealizma do postmoderne, ali uvek sa određenim odstojanjem, insistirajući na ličnom istraživanju i iskazu. Bio je privržen svemu što je jednostavno, nekonvencionalno, neracionalno – što se ogledalo i u njegovom pripovedanju koje se odriče moralističkog konteksta i didaktičnosti. Završio je studije književnosti u Torinu gde je diplomirao na delima Džozefa Konrada. Tokom rata bio je u partizanskom pokretu a nakon rata politički se aktivirao u krugu italijanskih intelektualaca komunista okupljenih oko izdavačke kuće Einaudi, zajedno sa Pavezeom, Vitorinijem i Natalijom Ginzburg. Kasnije napušta ovaj pokret, da bi se 1960-ih u Parizu priključio grupi OuLiPo – što utiče i na njegov pripovedački manir. Kalvinovo stvaralaštvo prošlo je raznolik književni put: od neorealističko-pustolovnog pripovedanja u romanu Staza do paukovih gnijezda (Zora, 1959), alegorijsko-bajkovite kombinatorike u trilogiji Naši preci (Paideia, 2007), preko književnih eksperimenata u kraćoj prozi Kosmikomike (Paideia, 2008) i romanima Nevidljvi gradovi (Devedesetčetvrta, 1995) i Zamak ukrštenih sudbina (Rad, 1997), sve do metanarativnog romana o čitanju i pisanju Ako jedne zimske noći neki putnik (Plato, 2001), koji ubrzo po izlasku postaje svetski bestseler. Esejističko-kritičke tekstove pisao je uporedo s pripovednim delima. U Američkim predavanjima (Bratstvo-jedinstvo, 1989) pokušao je da definiše književne vrednosti koje bi trebalo očuvati u nadolazećem milenijumu. Fakultet za medije i komunikacije radi trenutno na prevodu Kalvinovog teksta Autobiografija jednog gledaoca. Lenard Norman Koen (engl. Leonard Norman Cohen; Vestmaunt, 21. septembar 1934 – Los Anđeles, 7. novembar 2016) bio je kanadski kantautor i književnik. Počeo je da piše 1952, dok je njegova prva knjiga pesama Let Us Compare Mythologies objavljena u Montrealu 1956. Primljen u Rokenrol kuću slavnih 2008. godine. Preminuo je 7. novembra 2016. u 82. godini Koen je rođen 21. septembra 1934. u Montrealu. Otac mu je preminuo kada mu je bilo 9 godina. Kao veoma praktičan čovek, na vreme je osnovao trust fond za svog sina tako što mu je uz malu mesečnu nadoknadu obezbedio budućnost. Leonard, međutim, nije mogao da preboli gubitak oca, pa se odaje drogama. Da bi se spasio, krajem šezdesetih godina odlazi u manastir, gde se susreće sa novim religijskim uticajima, što je bilo presudno za stvaranje pesama sa religijskom tematikom, poput Story of Isaac i Hallelujah. Inače, za prekretnicu u svom životu sam Koen smatra trenutak kada je kao petnaestogodišnjak u jednoj knjižari pronašao knjigu Gabrijela Garsije Lorke. Do te mere se zaljubio u Lorkinu poeziju da je često izjavljivao da mu je ona uništila život. Naučio je da svira gitaru, pa se od rane mladosti uporedo bavio i pisanjem i muzikom. Početkom 1951. upisuje fakultet, no pre diplomiranja objavljuje prvu knjigu pesama (1956). Kao nagradu dobija stipendiju od 2000 dolara i putovanje po Evropi. Ubrzo postaje poznato ime u kanadskim literarnim krugovima, a početkom šezdesetih, sa novcem dobijenim od prodaje prve knjige, odlazi na grčko ostrvo Hidra.Tamo je kupio kuću i u potpunoj izolaciji počeo intenzivnije da se bavi pisanjem. Prvi roman objavljuje 1963. Tada je nastala i njegova čuvena pesma So long, Marianne, posvećena njegovoj velikoj ljubavi Merijen Jensen. Sredinom šezdesetih vraća se u Ameriku gde postaje deo njujorške umetničke scene. Upoznaje krug oko Endija Vorhola i počinje da piše pesme za folk izvođače, kao što je Džudi Kolins. Prvi album Songs of Leonard Cohen (1967) prolazi nezapaženo u Americi, iako su se na njemu našli njegovi najveći hitovi: Suzanne, So long, Marianne, Sisters of Mercy. Ne obazirući se na kritike, Koen objavljuje još mračniji i nekomercijalniji album, Songs from a Room, sa kojeg se izdvajaju pesme Bird on a wire i Story of Isaac. Njegovo stvaralaštvo lirski je neuhvatljivo i za njegove najbolje poznavaoce. Služeći se metaforama, parafrazama, ironičnim i humorističkim odnosom prema društvu, u tekstovima se bavi ljubavlju, religijom, seksualnošću, samoubistvima, depresijom, istorijom i međuljudskim odnosima. U pevačkom smislu, takođe pravi velike promene. Karijeru je započeo kao visoki bariton, da bi godine pušenja njegov glas učinile najdubljim basom na savremenoj muzičkoj sceni. Najviše poklonika stiče po objavljivanju New Skin for Old Ceremony (1974), na kojem se našla čuvena pesma Chelsea Hotel No.2, a vrtoglavi uspeh doživljava sa albumom I`m Your man, koji ima veliki uticaj na savremenu muzičku scenu. Albumom The Future (1992) vraća se religijsko-proročkom stilu. Bavi se temama uništenja prirode, narkomanije, diktatorstva, abortusa, nuklearnog uništenja... Početkom ovog veka na scenu se vraća albumom Ten New Songs. Numeru In My Secret Life pisao je 13 godina. Marta 2008. Koen je primljen u Rokenrol kuću slavnih u Njujorku, a nagradu Gremi za životno delo dobio je 2010. Umro je 2016. godine u Los Anđelesu. Diskografija Songs of Leonard Cohen 1967. Songs from a Room 1969. Songs of Love and Hate 1971. Live Songs 1973. New Skin for the Old Ceremony 1974. The Best of Leonard Cohen/Greatest Hits 1975. Death of Ladies` Man Recent Songs 1979. Night Magic: Musical/Soundtrack 1985. Various Positions 1985. I`m Your Man 1988. The Future 1992. Cohen Live 1994. More Best Of Leonard Cohen 1997. Field Commander Cohen: Tour of 1979 2001. Ten New Songs 2001. The Essential Leonard Cohen 2002. 2008. Dear Hearher 2004. Live in London 2009. Live At the Isle of Wight 1970 2009. Songs From the Road 2010. Old Ideas 2012. Popular Problems 2014. You Want It Darker 2016. Bibliografija Let Us Compare Mythologies 1956. The Spice-Box of Earth 1961. The Favorite Game 1963. Flowers for Hitler 1964. Beautiful Losers 1966. Parasites of Heaven 1966. Selected Poems 1956. - 1968. 1968. The Energy of Slaves 1972. Death of A Lady`s Man 1978. Death of Mercy 1984. Stranger Music 1993. Book of Longing 2006. The Lyrics of Leonard Cohen 2009. Poems and Songs 2011. Fifteen Poems 2012. Mišel Turnije (Pariz 19. decembar 1924 – Šoazel 18. januar 2016) bio je francuski pisac. Dobitnik je nagrada kao što su Velika nagrada za roman Francuske akademije 1967. godine za roman Petko ili limbovi Pacifika i Gonkurovu nagradu za Kralja Vilovnjaka 1970. godine. Njegova inspiracija uključivala je tradicionalnu nemačku kulturu, katoličanstvo i filozofije Gastona Bachelarda-a. Stanovao je u Šoazelu i bio član Akademie Gonkur. Njegova autobiografija prevedena je i objavljena kao Duh vetra (The Wind Spirit, Beacon Press, 1988). Bio je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Turnije je rođen u Francuskoj od roditelja koji su se upoznali na Sorboni tokom studija nemačkog jezika, a mladost je proveo u Sen Žermen an Leu. Nemački je naučio rano, boraveći svakog leta u Nemačkoj. Studirao je filozofiju na Sorboni i na univerzitetu u Tibingenu i pohađao kurs filozofa Morisa de Gandilaka. Želeo je da predaje filozofiju u srednjoj školi, ali, kao i njegov otac, nije uspeo da dobije francusku agregaciju (takmičarski ispit za državnu službu u francuskom sistemu javnog obrazovanja) . Turnije se pridružio Radio France-u kao novinar i prevodilac i vodio L`heure de la culture française. Godine 1954. radio je u reklami za Evropu 1 . Takođe je sarađivao za novinama Le Monde i Le Figaro. Od 1958. do 1968. godine, Turnije je bio glavni urednik francuske izdavačke kuće Plon. Godine 1967. Turnije je objavio svoju prvu knjigu, Petko ili limbovi Pacifika, prepričavanje Robinzona Krusoa Daniela Defoa, za koju je nagrađen Velikom nagradom za roman Francuske akademije. Suosnivač je, 1970. godine, sa fotografom Lisijenom Klergom (Lucien Clergue) i istoričarem Žan-Morisom Ruketom (Jean-Maurice Rouquette), godišnjeg festivala fotografije Rencontres d`Arles-a. U isto vreme napravio je za televiziju pedeset izdanja mesečnog programa Chambre noire, posvećenih fotografiji, uz intervjuisanje fotografa za svaki program. Turnije je umro 18. januara 2016. u Šoazelu u Francuskoj u 91. godini. Odabrani radovi Vendredi ou les Limbes du Pacifique (Friday) (1967) - Grand Prix du roman de l`Académie française Le Roi des aulnes (1970) (The Erl-King translated 1972 by Barbara Bray, a.k.a. The Ogre) Le Roi des aulnes je napravljen film 1996. godine Der Unhold (The Ogre), u režiji Volker Schlöndorff-a i takođe je prilagođen za scenu Tom Perrin 2002. godine. Les Météores (Blizanci, 1975) Le Vent Paraclet (Duh vetra, 1977) Vendredi ou la Vie sauvage (Petko i Robinson, 1977) Le Coq de bruyère (Fetišist i druge priče, 1978) Gaspard, Melchior et Balthazar (Četiri mudraca, 1980) Le Vol du vampire (1981) Gilles et Jeanne (Gilles and Jeanne, 1983) La Goutte d`or ( Zlatna kapljica, 1986) Petites Proses (1986) Le Medianoche amoureux (The Midnight Love Feast, 1989) La Couleuvrine (1994) Le Miroir des idées (Ogledalo ideja, 1994) Eléazar ou la Source et le Buisson (Eleazar, Izlazak na zapad, 1996) Časopis ektime (2002) Keti Aker (1947–1997) je bila američka spisateljica eksperimentalnih romana i pank pesnikinja, a slobodno možemo reći i jedan od vodećih eksperimentalnih pisaca svoje generacije. Od ranog detinjstva bila je fascinirana gusarima, a tako će ostati do kraja života. Kako je sama govorila, želela je da postane gusar, ali je znala da su to mogli biti samo muškarci. Kasnije je postala poznata po vožnji motora i tetoviranju. Na njen opus značajno su uticali kako francuska poststrukturalistička teorija i filozofija, tako i pornografija. Pošto se u svom radu koristila metodama prisvajanja tekstova, „plagijatorstvom`, pornografijom, autobiografijom, kombinovanjem tekstova visoke književnosti i kiča, uz njeno ime se vezuju i pojmovi književnog terorizma i piraterije. Keti Aker je pisanje i čitanje povezivala sa telesnim užitkom. Berouz i Margaret Diras, kao i pesnici Blek Mauntin škole imali su snažan uticaj na njeno stvaralaštvo, a mnogi su je smatrali i ženskim Žanom Ženeom. Njena najznačajnija dela su: I Dreamt I Was a Nymphomaniac: Imagining (iz 1974), potom Great Expectations (1983), Don Quixote: Which Was a Dream (1986), Hannibal Lecter, My Father (1991), My Mother: Demonology (1994) i Pussy, King of the Pirates (1996. godine). Poetsko-prozni tekst Mrtva lutka poniznost napisan je kao odgovor na zahtev američkog autora Harolda Robinsa da se javno izvini za to što je plagirala njegovo delo u jednom svom romanu. Jedan od razloga za neizvinjavanje bio je taj što se Aker nije osećala krivom – plagiranje je bilo njena metoda pisanja. Mrtva lutka poniznost je fantastična mešavina umetničkih postupaka i tehnika, pored postupaka pravljenja različitih lutaka koje vrši jedna umetnica zvana Kapitol, tu su i autobiografski elementi, citati iz pisma koja je Rilke uputio Sezanu, kao i njeni razgovori sa izdavačima, advokatima, novinarima. Jedna od bitnijih rečenica u tekstu jeste: „Dekonstrukcija ne zahteva toliko plagiranje koliko kršenje autorskih prava`. Keti Aker je umrla od raka dojke u svojoj 50-oj godini. MG47 (K)

276 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Donji desni cosak malo zguzvan, nista strasno. Sve ostalo uredno! Lavanderman je prvi hvarski stripovski superheroj. Alias mu je Borisa Bunčuga, a ishodište njegovih moći u biljci je lavandi. Bori se protiv komaraca i moljaca, nesanice, glavobolje i vrtoglavice. O autorima Autori su misteriozni likovi koji žive u sjeni junaka, kažu autori. Crta ga Vančo Rebac, a piše Toni Faver. Izdanja Prvi broj izlazi u rujnu 2008. u 200 komada, odmah biva rasprodan te već u studenome doživljava drugo izdanje. U drugom broju stripa, objavljenom u svibnju 2009., kao gosti svoj obol daju Damir Steinfl i Vinko Barić, svaki s po dvije table. Između drugog i trećeg broja snima se igrani film `Lavanderman: istina ili mit?` Glavne uloge tumače Damir Markovina i Anja Alavanja, scenarist je ponovo Toni Faver, a režiju potpisuje Zvonimir Rumboldt. Direktor fotografije je Tomislav Krnić. Ova trojica, tj. nezavisna filmska produkcija `Kad - tad`, su producenti filma. Film ima premijeru na filmskom festivalu u Puli 2010. godine. U studenom iste godine izlazi dugoočekivani treći broj, deblji no ikada u čijoj realizaciji sudjeluje čak sedam crtača: Vinko Barić, Alem Ćurin, Igor Hofbauer, Kenji Masamura, Vančo Rebac, Esad Tomislav Ribić i Miro Župa. U svibnju 2011. u izdanju udruge `Kad- Tad` izlazi CD s glazbom iz filma. Za njega skladbe stvaraju: Balun, Belan, Ćaleta, Gobac, Grubić, Hrepić, Ivašković, Matačić, Novcoselić, Rukavina, Rumboldt, Simčić, Stipišić, Škudar, Šverko i Tibljaš, a izvode: Narodno blago i Fon Biskich, Aqua Bronze, Radio Clash, Jackaranba, Hans, Hrepa, Pokvareno društvo, Psihomodo pop, The Cretens, Mone, Ro-La, Whats on Tv, mama?, Ziuzao, Neno Belan & Fiumens i The Playboys. Početkom srpnja 2012. promovira se dugoočekivani 4. broj stripa. Ovo divot izdanje ima preko 80 stranica a Lavanderman je prvi put otisnut i u koloru. Kroz 5 epizoda vodi nas pet crtača: Kenji Masamura, Vinko Barić, Vančo Rebac, Miro Župa i po prvi put Štef Bartolić. Za 4 epizode scenarij potpisuje Toni Faver. Izdanje izlazi s dvije različite naslovnice, od kojih je japanska otisnuta u samo 200 komada. U svibnju 2013. promoviran je 5. broj stripa,posvećen aktualnim lokalnim izborima, također s dvije naslovnice od kojih jedna ima 800 (Rebac), a druga 200 (Kordej) primjeraka. Sa 76 strana, ovaj broj ponovno uvodi postere. Autori su: Vinko Barić, Toni Faver, Ana Kolega,Damir Markovina, Igor Kordej, Vančo Rebac, Ana Schaub i Miro Župa. Na reanimiranom MAFESTU u svibnju 2014. predstavljen je 6. broj. Glavnu priču preuzima Damir Ercegović, a uz veterane iz prošlih izdanja Vinka Barića( prvi put i na naslovnici), Vanču Rebca i Mira Župu Lavandermana crta i vinkovačka legenda, jedini i neponovljivi – Dubravko Mataković, koji potpisuje i jednu od dvije naslovnice! U ovom jedinstvenom izdanju po prvi put zajedno, rame uz rame, tajice uz tajice, bore se tri najveća hrvatska superheroja! Protman, Superhrvoje i Lavanderman! Duplerice su prepuštene, kako je i red, damama! U punom koloru, na sjajnom papiru svog omiljenog junaka portretiraju slikarica Nikolina Ivezić i kiparica Helena Ohnjec! Tema na duplericama je prigodničarske naravi – disco club! Naime, 2014. godine obilježava se pedesetogodišnjica prvog te vrste u Hrvatskoj koji se pod imenom „Amfora“ otvorio baš u Jelsi davne 1964. Dana 21.08.2015. promoviran je u jelšanskoj galeriji `DALMACIJALAND` (zapravo Borisovoj konobi) novi broj. U sedmom broju stripa Zajebani Lavanderman Damir Ercegović nastavlja epsku epizodu „NAČELNIK, SAVJETNIK, ŠPIJUN“ i potpisuje jednu od noslovnica, Vinko Barić vrača nas u prve dane diska, Miro Župa vrača nas, pak, u prve dane svemira te potpisuje alternativnu naslovnicu, a pod paskom Alema Ćurina dolazi do susreta Lavandermana i Bevandermana! Duplerice su ponovo prepuštene damama, Suzane Bernat i samozatajnoj umjetnici koja se skriva iza pseudonima GingerLolla! Originalni crtač Lavandermena Vančo Rebac briljira u minijaturi „PREDSEZONA“. Tu je još i Helena Ohnjec s dva bravurozna akvarela. Po prvi put scenarij za Lavandermena (epizoda s Bevandermanom) potpisuje Franko Petrić, dok za ostale eizode (izuzev one Mira Župe) piše Toni Faver. Kao dodatak tu je i drugi dio filmskog scenarija (T. Faver) ilustriranog crtežima iz filma (V. Rebac). Dana 24.08.2016, na sam rođendan Borisa Bartolomeja Bunčuge promovira se u rodnoj mu Jelsi osmi broj stripa! Glavni crtač serijala Damir Ercegović završava epohalnu trodjelnu epozodu i potpisuje glavnu naslovnicu te tri iulustracije unutar broja, Vinko Barić u epizodi `Urlike` opisuje susret mladog Borisa s terorističkom skupinom Baader-Meinhof 1972. u Njemačkoj. Vančo Rebac ilustrira probleme nastale poradi nabujalog obiteljskog turizma u epizodi `Obiteljski turizam! Vančo potpisuje i alternativnu naslovnicu. Duplerice se dohvatila mlada slikarica Jelena Sokić, a ovaj put među autore duplerca ugirao se i sveprisutni Vinko. Iako nema strip u ovom broju, Miro župa predstavljen je fotografijama skulptura na temu Lavandermana te plakatom filma `Pola stoljeća diska` čiji drugi plakat koji je takođe uključen u ovo izdanje potpisuje stara znanica Nikolina Ivezić. Osim njega s jednim akvalerom se predstavlja, sad već redovita, Helena Ohnjec. Dana 08.06.2017. u `Klubu Zona` na splitskom Šperunu promovirano je izdanje LAVANDERMAN INTEGRAL1! U ovom tvrdoukoričenom albumu reprintana su prva dva izdanja, sada već godinama nenabavljiva u prodaji. Naslovnicu posebno za ovaj broj crta originalni crtač Vančo Rebac. Format je nešto izdužen zbog engleskih podnaslova koji avanture dalmatinskog superjunaka po prvi put približavaju svima koji se služe i tim jezikom. Prijevod potpisuje Jasminka Golubić, koja je svojevremano prevela i film. Predgovor piše Jurica Pavičić. Osim samog reprinta ovo divot izdanje sadrži i pregršt neobjavljenih skica i odbačenih verzija kao i presjek članaka iz tiska povezanih s prvim brojevima. Visoki troškovi povezani s ovim izdanjem rezultirali su prolongiranjem objavljivanja redovitog devetog broja na 2018. Dobro je napomenuti kako je Ministarstvo kulture otkupilo 260 komada albuma za popunu fondova knjižnica diljem lijepe naše i na taj način učinilo konačno strip dostupnijim a samo izdanje (koje je otisnuto u 500 kom) raritetnijim. Dana 24.08.2018. na Jelšanskoj pjaci, dvije godine nakon osmog predstavlja se deveti broj strip serijala, na 72 stranice našlo se mjesta za 4 epizode koje su nacrtali Damir Ercegović, Vinko Barić, Miro Župa i Marko Marković. U sve osim Župine epizode upleten je scenaristički Toni Faver. U ovom izdanju, prvom bez originalnog crtača Vanče Rebca, našlo se još mjesta i za duplerice Marije Kondres i Tee Jurišić, ilustraciju Stipana Tadića, nekoliko plakata izložbi iz Dalmacijalanda, fotoreportažu s proslave lanjskog Borisovog rođendana, par reklama, nekoliko keramičkih uradaka Helene Ohnjec, scanove jedne salvete i naslovnice starog Vjesnika, rječnik manje poznatih riječi te neke ludorije s facebooka. Dana 20.06.2021. na zagrebačkom CRŠ-u konačno je predstavljen završni broj stripa Lavandermana. U desetom broju serijala o Lavandermanu osamdeset stranica izradilo je čak dvadeset autora. Vinko Barić po scenariju Tonija Favera nacrtao je dvije kraće epizode. Prva, naslovljena „Duplerica“, obrađuje fenomen srednjih stanica muških magazina viđen kroz prizmu hvarskog superheroja. Epizoda „Slon“pripada podžanru alternativne povijesti i govori o vremenu Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Između Barićevih vinjeta nalazi se Tino Ćurin koji je opisao susret Crnog Popaja i Lavandermana. Na kraju, u drugome dijelu epizode zvanom „Depresija je bolest zajebana“ Damir Ercegović, također po scenariju Tonija Favera, dovodi Borisa Bunčugu do nesretna završetka. Posljednju tablu, u kojoj Boris Bučuga umre, nacrtalo je četrnaest autora koji su već sudjelovali na projektu jer je svim suradnicima koji su radili na projektu poslana zamolba da je nacrtaju. Odazvali su se: Vinko Barić, Štef Bartolić, Alem Ćurin, Tino Ćurin, Džo, Igor Kordej, Nikolina Ivedzić, Marko Marković, Kenji Masamura, Dubravko Mataković, Helena Ohnjec, Vančo Rebac, Stipan Tadić i Miro Župa. U odvojenom dijelu s naslovom „Petnaest puta sam umro“ mogu se vidjeti sve verzije Lavandermanove smrti, Sve je ukoričeno u četiri različite naslovnice (Vinko Barić, Damir Ercegović, Alem Ćurin, Toni Faver) i dodatno oplemenjeno dvijema duplericama (Sanja Jureško, Karina Sladović).

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #16 Hong Kong. Zrakoplovna divizija W grupe, koju predstavlja André Bellecourt, zaključuje ugovor o zajedničkom ulaganju s Tsai Industries Corp. Kinezi su izrazili želju da sam Largo Winch potpiše ugovore. Ali mladi milijarder nije davao znake života otkako je napustio otok Tsai Huang, oni su žalili za ovim hirom. Za čelnike W grupe, Largo je vjerojatno bio žrtva brodoloma ili otmice od strane pirata. Za njegovog vjernog prijatelja Simona, čiji ga huliganski instinkt rijetko laže, to miriše na prljavi trik. Konačno, za gospodina Tsai Huanga, pitanje se niti ne postavlja: on dobro zna da Largo Winch čami u jednom od svojih zatvora... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #17 Mer Noire Philippe Francq Jean Van Hamme Largo Winch je upleten unatoč sebi u slučaju trgovine oružjem i međunarodnog terorizma. Na meti visoko organiziranih protivnika, Largo se nađe s FBI-jem za petama. Kako bi shvatio što se događa, nema izbora: uputiti se prema lukama Crnog mora, gdje je voda očito vrlo nemirna... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #7 La forteresse de Makiling Philippe Francq Jean Van Hamme Nije uvijek prednost biti Largo Winchova srodna duša. Simona Ovronnaza i njegovo novo osvajanje, inspektora Marjana Texela, prati tajna služba Unije Mjanmara (bivša Republika Burma) i zatvara ih zbog optužbi za ubojstvo. Nakon lažnog suđenja, Simon je osuđen na smrt i odveden u neosvojivu tvrđavu Makiling... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

ovo je samo jedan list POLITIKE iz 1929 rubrika `KNJIZEVNOST I UMETNOST` naslov - NA IZVORIMA POEZIJE kao i clanak JOVANA DUCICA NASE KNJIZEVNO VREME On, kao i drugi nadrealisti, pisao je poeziju (Od sreće i od sna, 1925; -{Nox microcosmica}-, 1956), ali mu je pesnički rad ostao u senci obimne esejistike i književne kritike. Zahvaljujući njima, a ne poeziji, on zauzima jedno od veoma istaknutih mesta u našoj književnosti 20. veka. Od njegovih mnogobrojnih knjiga iz tih oblasti izdvajaju se: Književna politika (1952) i Istorija i poezija (1962). U obema su najvećma sadržani radovi iz međuratnog perioda, u prvoj književne kritike, a u drugoj eseji o načelnim pitanjima. U čitavom svom radu, i onom iz doba nadrealizma i onom kasnijem, Ristić je ostao privržen osnovnim nadrealističkim stavovima o prirodi i funkciji književnosti i umetnosti. Njih je on zastupao s više strasti i istrajnosti nego ijedan drugi predstavnik ovog pokreta. Umetnost se stvara iz najdubljih potreba života i izraz je težnje ljudskog duha za samootkrivanjem. Zato umetničko stvaranje mora biti neposredno, ničim nekontrolisano, ni zahtevima zdravog razuma, ni konvencijama estetike, ni praktičnim potrebama društva, jer sve to ograničava slobodu stvaranja, bez koje nema prave umetnosti. Estetika se bavi samo onim što je spoljašnje, zanatsko, tehničko, a bit je umetnosti u unutrašnjem, spontanom, iracionalnom, biti umetnosti jeste poezija. Drugi bitan sastojak svake velike umetnosti jeste humor. Ristić je u njemu video podsmeh besmislu sveta i istovremeno naročit oblik otkrivanja dubljih aspekata stvarnosti. Kao najviši kvaliteti umetnosti, poezija i humor imanentni su stvarnosti, oni su deo života, a umetnost ih samo otkriva, ističe, pojačava, čini ih predmetom intenzivnog doživljaja. Polazeći od tog shvatanja, Ristić je došao do paradoksalnog razrešenja osnovne dileme 30-ih godina, dileme o angažovanoj literaturi. Poezija teži istom cilju kojem stremi svak moralna i socijalna akcija: potpunom oslobođenju čoveka, samo što ona tom cilju ide vlastitim putem. Otuda, ukoliko izražava unutrašnje biće čovekovo, poezija se „izjednačava sa moralom“, dok prestaje biti moralna ako se podredi društvenom moralu i utilitarnim ciljevima. Na isti način, pravi pesnik samom je suštinom svog dela revolucionaran, jer teži istom cilju kao i revolucija, totalnom oslobođenju čoveka, a prestaje to biti u trenutku kada svoje stvaranje podredi spoljašnjem diktatu, kad postane glasnogovornik određene ideologije, partije itd. Drugim rečima, poezija ima moralni i socijalni smisao samo kada ne služi ni moralnim ni socijalnim nego svojim vlastitim, pesničkim ciljevima (Moralni i socijalni smisao poezije, 1934; Predgovor za nekoliko nenapisanih romana, 1935; Istorija i poezija, 1935. i dr.). Tih stavova Ristić se držao i u svojim kritikama i polemikama. Uvek je isticao značaj poezije i poetskog, nezavisno od toga je li delo u stihu ili u prozi. U kritičkim ocenama pokazivao je izoštreno osećanje za vrednosti ali istovremeno, kada su bila u pitanju njegova teorijska opredeljenja ili čak njegov lični odnos prema piscima, znao je biti dogmatski isključiv, ličan, često nepravičan. U njegovom stilu spajaju se intelektualni s emocionalnim kvalitetima. Svoje stavove umeo je iskazati precizno ali i sugestivno, poetski nadahnuto. Kritički prikazi, naročito oni objavljeni u novinama, odlikuju se kratkoćom, sažetošću, britkošću i štedljivošću izraza, dok su ogledi o piscima, književnim pojavama i teorijskim pitanjima, obično veoma opširni, često pisani tehnikom montaže. Najbolji je u esejima, gde su teorijski stavovi i kritičke analize povezane s ličnim iskustvima i doživljajima autorovim. U tim sintezama esejističkog, kritičkog i autobiografskog Ristić je ostvario izuzetne domete modernog srpskog eseja. Bio je ambasador Jugoslavije u Francuskoj od 1945. do 1948. godine, a potom predsednik Komisije za kulturne veze sa inostranstvom. Bio je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti i Saveta federacije. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. ------------------- ------------------------- ---------------- Jovan Dučić se rodio 17. februara 1871. (5. februara po starom kalendaru) u Trebinju. Otac Andrija bio je trgovac i poginuo je u ustanku 1875. godine a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje dece iz prvog braka. Osnovnu školu učio je u mestu rođenja, a nižu gimnaziju i učiteljsku školu u Mostaru i Somboru. Učiteljevao je kratko vreme po raznim mestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austro-ugarske vlasti proterale zbog patriotskih pesama „Otadžbina“ („Ne trza te užas b’jede, nit’ te trza užas rana/Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana“) i „Oj Bosno“. Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine ,vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pesnik nije mogao naći učteljsku službu gotovo nigde, pa se zaposljavao u manastirskoj školi u Žitomisliću. Kasnije dolazi u Mostar, gde je u društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis Zora. Potom je proveo skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu . Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927. godine, a potom je privremeno penzionisan. 1937. godine je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu. Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 23. 1. 1888, a za redovnog 15. 11. 1892. Prvu zbirku pesama objavio je u Mostaru 1901, zatim drugu u Beogradu 1912. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd. Uoči nemačke invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine, Jovan Dučić ide u SAD, u grad Geri, Indijana, gde je živeo njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dve godine kasnije, vodi organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi. Za to vreme piše pesme, istorijske knjige i novinske članke u kojima iznosi i brani srpske nacionalističke stavove te osuđuje genocid nad Srbima koji vrši hrvatska ustaška vlada. Umro je 7. aprila 1943. i bio sahranjen u manastiru Svetog Save u Libertvilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova poslednja želja Jovana Dučića ispunjena je 22. 10. 2000.

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #18 Lažni nasljednik ili pravo skriveno dijete? Largo Winch suočava se sa ženskom osvetom... Usprkos sebi upleten u slučaj trgovine oružjem i međunarodnog terorizma, Largo Winch nije imao drugog izbora nego ustupiti mjesto agentima FBI-a koji su mu pokrenuti za petama. Ono što je čeka, u nemirnim vodama Crnog mora, nudi neočekivano lice: lice žene odlučne da se osveti. I to po punoj cijeni, po mogućnosti. Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

348 François Corteggiani, Giorgio Cavazzano François Corteggiani (21. rujna 1953. – 21. rujna 2022.)[1][2] bio je francuski strip crtač i pisac. Biografija Rođen je 21. rujna 1953. u Francuskoj. Diplomirao je umjetnost prije nego što je postao umjetnik za oglašavanje. Svoj prvi strip napravio je 1974. za S.E.P.P. i Mucheroum za časopis Spirou. Ilustrirao je radove za razne časopise, a zatim je, zajedno s Michelom Mottijem, nacrtao Pif le chien za Pif gadget. Također je producirao Disneyeve stripove za Le Journal de Mickey.[3] Preuzevši više posla kao scenarista, Corteggiani je napisao za nekoliko serija, među ostalim naslijeđujući Jean-Michela Charliera kao pisca za Young Blueberry. Preminuo je na svoj 69. rođendan. Giorgio Cavazzano (talijanski: [ˈdʒordʒo kavatˈtsaːno]); rođen 19. listopada 1947.) talijanski je crtač stripova i jedan od najpoznatijih Disneyevih strip crtača na svijetu. Biografija Giorgio Cavazzano rođen je 19. listopada 1947. u Veneciji, Italija. S dvanaest godina Cavazzano počinje raditi sa svojim rođakom, karikaturistom Lucianom Capitaniom, pomažući mu crtati stripove za izdavače Mondadori i Dardo, kao i strip priču objavljenu u časopisu Voci d’Oltremare. Još kao tinejdžer započeo je naukovanje kod renomiranog talijanskog karikaturista Romana Scarpe, a sa 15 godina, od broja #70 Topolina (prosinac 1962.) bio je Scarpin osobni crtač. Cavazzano je debitirao kao karikaturist 1967. pričom `Paperino e il singhiozzo a martello`, dok mu je prvi scenarij bio na `Zio Paperone e il cambio della guardia`, 1985. godine. Na početku karijere njegov je stil bio pod utjecajem stila Romana Scarpe i prevladavajuće tradicije stripovskog crtanja Carla Barksa. Kasnije je Cavazzano razvio svoj osebujni stil koji označava prekretnicu između tradicionalnog i modernog načina crtanja Disneyjevih pataka i miševa. U svojoj karijeri stvorio je brojne likove, uključujući Reginellu, Umperio Bogarto, O.K. Quack, Pandy Pap i najnoviji, Rock Sassi. Godine 1981. počeo je crtati Disneyeve priče za francuski tjednik Le Journal de Mickey i naslovnice za časopise Mickey Parade i Super Picsou Géant. Od 1994. Cavazzano crta naslovnice i priče za skandinavskog izdavača Egmont, uključujući Sagu o gospodarima zmajeva iz 2003. godine. Godine 1999. on i pisac Tito Faraci pokrenuli su Disneyjevu noir seriju časopisa MM Mickey Mouse Mystery Magazine. Njihovo umjetničko partnerstvo dovelo ga je do crtanja stripa o superjunaku smještenom u Cavazzanov rodni grad Veneciju, Il segreto del vetro (2003.); ovo je bila prva priča o Spider-Manu koju su u potpunosti realizirali talijanski kreatori. Ovo nije njegova jedina posveta Marvelovom svijetu. Godinu kasnije, Giorgio je nacrtao naslovnicu za posebno izdanje Devil & Hulk za 10. obljetnicu Marvel Italy. Cavazzano je također producirao mnoge stripove koji nisu Disneyjevi. Sa piscem Giorgiom Pezzinom, Cavazzano je predstavio `Walkie e Talkie` u Il Corriere dei Piccoli (1973-1975), `Oscar e Tango` u Il Messagero dei Ragazzi (1974), `Smalto e Johnny` u Il Mago (1977), ` Capitan Rogers` u Il Giornalino (1981-1989) i `Timothée Titan` u Le Journal de Mickey (1987). [1] S Tizianom Sclavijem, tvorcem Dylana Doga, Cavazzano je nacrtao sagu o Altai & Jonson 1975. Također je surađivao s Bonvijem, tvorcem Sturmtruppena, u produkciji `Maledetta galassia` i `La Città`, koje je objavio Sergio Bonelli Editore. Cavazzano je pridonio talijanskoj tradiciji `Le Grandi Parodie Disney`, nizu parodija književnih djela, kazališnih, opernih i filmskih remek-djela. Cavazzano je crtao parodije na filmove Casablanca, La Strada, 1900. i Čovjek bez prošlosti. Topolino je 2017. objavio hommage Bruna Enne i Giorgia Cavazzana Cortu Malteseu Huga Pratta: Topo Maltese: Una ballata del topo salato. Osim stripova, Cavazzano je producirao veliki broj ilustracija i reklamnog materijala, između ostalog za Eldorado, Fiat i Xerox.

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Largo Winch #14 Speed ​​One, američka tvrtka za sportsku opremu u većinskom vlasništvu Grupe W, morala je preseliti četiri proizvodna pogona kako bi zaustavila pad cijene svojih dionica na burzi. Ako je financijska bilanca izvanredna, ljudski je danak težak: dvije tisuće i petsto radnika otpušteno, direktor okončao svoj život, a računovođa ubijen... Za tisak, za javno mnijenje i naravno za pravdu, odgovorna osoba (krivac?) je sve određena: Largo Winch! Ovaj prečac, u koji upada Nigel Knox, renomirani odvjetnik za obranu najsiromašnijih, logično bi mladog milijardera trebao odvesti pred suca i u najmanju ruku natjerati ga da plati veliku odštetu. Ali Largo Winch nije čovjek koji bi puštao stvari. Progonjen od strane policije, namjerava provesti vlastitu istragu i raspetljati klupko koji su ispleli oni koji stvarno imaju koristi od zločina. Počela je igra pokera. Ako Largo želi sudjelovati, mora dobiti karte od toga. Ako ga želi osvojiti, mora dobiti četiri asa... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #15 Les trois yeux des gardiens du Tao Philippe Francq Jean Van Hamme Peking. Ministarstvo opće uprave civilnog zrakoplovstva. Aeronautički odjel Groupe W, kojeg zastupa André Bellecourt, uskoro će ući u zajednički pothvat s Tsai Industries. Taj bi savez omogućio diviziji, koja je već nekoliko godina u teškoćama, da mirnije shvati svoju budućnost. Ali još uvijek postoji hir gospodina Tsai Huanga koji treba udovoljiti kako bi ratificirao sporazum: osobno pozvati Largo Wincha da potpiše dokumente. Problem je što je Largo nedostupan. Naš junak je privremeno izvršio svoje obveze i živi odsječen od svijeta na tajnom mjestu. Samo Simon zna kako ga kontaktirati. Dwight Cochrane ga poziva da upozori svog šefa da je budućnost grupe u pitanju i da apsolutno mora biti u Hong Kongu za manje od deset dana. Hoće li Largo pristati na povratak u Kinu, gdje je nekoliko godina ranije doživio najgore trzavice? Stari dug ugovoren u Burmi i koji ga loše podsjeća ne dopušta mu više oklijevanje. Utkana je mreža u koju Largo ne preostaje ništa drugo nego požuriti... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

retko u ponudi OVČARA - krik u noći / Danijel Rehak i Nenad Barinić 2007. strip o srpskim zločinima Gotovo se sve zna, puno njih zna tajnu o 260 odvedenih i 200 iskopanihtijela iz grobnice na Ovčari, ali su rijetki za to zlo kažnjeni. Neka im ova knjiga potakne savjest. Završna je ovo rečenica predgovora u strip projektu “Ovčara - krik u noći” autora Danijela Rehaka i Nenada Barinića, a koji zajedno, na do sada neviđen način, kroz ilustracije i kratki tekst govore o danima od pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine, događanjima u bolnici, premlaćivanjima i potom strijeljanja na Ovčari. Cilj je realnost – Željeli smo i na ovaj neobičan način, strip projektom, odati počast svim poginulim hrvatskim braniteljima, a posebno onima pobijenim na Ovčari. Riječ je o možda neobičnom načinu izričaja, ali treba znati da smo sve radili tako da se događanja na Ovčari prikažu što realnije – kaže Nenad Barinić, autor 30-ak ilustracija u ovome strip projektu. Govoreći o projektu Barinić, inače zaposlenik policijske postaje Vukovar gdje izrađuje fotorobote počinitelja kaznenih dijela, kaže da su kod izrade ilustracija i rekonstrukcije zločina na Ovčari rabili raznu arhivsku građu, iskaze svjedoka pokajnika i preživjelih, razne zapise i sličnu dokumentaciju. Radeći na taj način, autori su željeli na što realniji način prikazati sve ono što se događalo tih dana koji su se dogodili prije zločina na Ovčari. Strip počinje događajima u bolnici, neposredno poslije okupacije grada, i odvajanja muškaraca od žena i odvozom ranjenika prema hangarima na Ovčari. U kratkom tekstu koji prati svaku od ilustracija govori se i o stalnom batinanju, dolasku autobusa kod hangara, pretresima zarobljenika, a potom i surovom premlaćivanju koje je slijedilo. Prenose se i razmišljanja i osjećaji zatočenih kao i njihova prisjećanja na svoje obitelji. Branitelji se, svjesni da će biti pobijeni, opraštaju od svojih najmilijih poručujući im da ne plaču jer “odlaze ponosno i po božjoj volji”. Strip završava odvoženjem na strijeljanje, u traktorima, na ranije pripremljenu lokaciju i ubojstvom koje je krajem 20. stoljeća šokiralo cijeli svijest. Na dan 21.11. 2007.g., u spomen svima onima čiji su duša i tijelo prije 16 godina utkani u temelje Hrvatske, poznatima i nepoznatima hrvatskim braniteljima, iz tiska je izašao strip-projekt “Ovčara – krik u noći”, jezivo svjedočanstvo koje sam pretočio u strip prikaz uz pomoć Danijela Rehaka. Pozdravljam i zahvaljujem sve koji podržavaju ovaj uradak u spomen na sve hrvatske branitelje i civile, a pogotovo žrtve Ovčare. U svezi te žrtve i širenju istine o tome zločinu nadam se da će knjiga biti primljena sa punom podrškom kod svih dragovoljaca, stradalnika i domoljuba, kao i strip – kolekcionara, a u nauk ovim i svim slijedećim generacijama na ukazivanje tko je počinio najveće zločine u Hrvatskoj. Bez obzira što to pojedincima neće odgovarati. Ljubiteljima stripa mogu pojasniti da se radi o prvoj od nekoliko knjiga po narudžbi i koordinaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina – ujedno i izdavača. U ovoj knjizi i knjigama koje tek slijede, u ilustracijama sa tekstom bez balončića trudimo se prikazati stradanja hrvatskog naroda po okupaciji Vukovara i okolnih mjesta, tzv. sabirne centre (zapravo stratišta) u Borovu Selu, Negoslavcima, vukovarskom Veleprometu, Dalju itd. Radi se o projektu izrazito dokumentarističkog tipa, dakle prikaze autentičnih lokacija, likova, događaja. Ovo je prva knjižica iz te edicije, tiskana na 150-gramskom mat kunstdruck papiru sa koricama na 250-gramskom mat kunstdrucku i 50-gramskoj mat plastifikaciji na položenom formatu A5, u potpunom koloru. Radi se o svojevrsnom “pismu pisanog krvlju”. U istom je zastupljen predgovor i biografije autora. Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/ovcara-strip-koji-govori-o-zlocinu-837928 - www.vecernji.hr strip stripovi hrvatski strip

Dveri srpske O SOLZENJICINU 2008 RETKO Aleksandar Solženjicin (ruski: Александр Исаевич Солженицын, Kislovodsk, 11. decembar 1918-Moskva, 3. avgust 2008.) je bio ruski pisac, dramaturg i istoričar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970. godine. Bio je član Ruske akademije nauka (od 1997. godine) i Srpske akademije nauka i umetnosti (od 1994. godine). Biografija Studirao na Fizičko-matematičkom fakultetu u Rostovu na Donu, vanredno i u Institutu za istoriju, filozofiju i književnost u Moskvi. Nakon napada nacističke Nemačke na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gde je napredovao od običnoga vojnika do zapovednika artiljerijske brigade. Godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritikovao Staljina, uhapšen kao oficir sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te osuđen i zatočen u sibirskom logoru, od 1953. u progonstvu u srednjoj Aziji. Nakon rehabilitacije 1956. učitelj u Rjazanu. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1970., čija je literatura obeležena iskustvom iz sibirskih logora u kojima je proveo devet godina. Na robiju je odveden 1945. pravo s fronta, na kojem se u Otadžbinskom ratu istakao kao vrhunski oficir sovjetskih inženjerijskih jedinica. Proganjan je i kasnije, čak mu je oduzeto i državljanstvo, pa je emigrirao 1974., vrativši se u otadžbinu posle dve decenije. U decembru 1998. odbio je najvišu državnu nagradu, Orden svetog apostola Andreja Prvozvanog, kojim ga je odlikovao predsednik Boris Jeljcin, rekavši: `Ne mogu da primim nagradu od vrhovne vlasti, koja je dovela Rusiju do sadašnjeg pogubnog stanja`. Pripovetkom `Jedan dan Ivana Denisoviča` u književnost je uveo temu Staljinovih logora, ostavši joj veran u najvećem delu opusa. Na osnovu emigrantskog iskustva u zapadnoj Evropi i u SAD, ispoljio je javni prezir prema vulgarnom materijalizmu Zapada. Ostala dela: pripovetka `Matrjonini dani`, romani `U krugu prvom`, `Onkološka klinika`, `Avgust Četrnaeste`, `Crveni točak`, `Rusija u provaliji`, kritička autobiografija `Borio se šut s rogatim`, drame `Gozba pobednika`, `Zarobljenici`, `Republika Rada`, `Svetlost koja je u tebi`, publicistička dela `Lenjin u Cirihu`, `Dva vek zajedno I-II`, scenariji `Tenkovi znaju istinu`, `Parazit`. Delo Solženjicin je najistaknutije ime književnog otpora sovjetskom totalitarizmu. Poznatim ga je učinila pripovetka `Jedan dan Ivana Denisoviča`, 1962, koja se temelji na opisu `običnog` dana `običnog` Rusa u logorskom zatočeništvu. Tema je do tada bila tabuizirana, ali je priča pokazala i stilsko umeće pisca koji se oslonio na tradiciju ruske klasične proze (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski). Umeće fabuliranja očitovalo se zatim u `Događaju na stanici Krečetovka ` (1963.), a orijentacija na `seosku prozu` u stilu i ideologiji u noveli `Matrjonini dani` (1963), crtici o napaćenoj seoskoj ženi koja i u pozamašnoj bedi zna očuvati visoke moralne kvalitete. Vrhunac prvoga razdoblja su romani `Odeljenje za rak` (1968.), i `Prvi krug` (1968.), koji su kružili u prepisima, a objavljeni su prvi put u inostranstvu. `Odeljenje za rak` je poluautobiografski (bivši zatvorenik, iskustvo u odeljenju za tumore u taškentskoj bolnici) roman koji uz središnji lik Kostogutova daje niz portreta sovjetskih birokrata, lekara i medicinskog osoblja i raznih pacijenata. Istovremeno dirljiv ljubavni roman (ili – roman o nerealizovanoj ljubavi), satira na poststaljinističku epohu i studija o ljudskom ponašanju u ekstremnoj situaciji smrtonosne bolesti, taj veliki roman je u najboljim tradicijama ruske klasike koja ljudskošću i životnošću prevazilazi savremena joj ostvarenja zapadnoevropske i američke pripovedne umetnosti. `Prvi krug` (asocijacija na prvi, `privilegovani` krug Danteovoga pakla) rekreira piščevo iskustvo prvih godina zatvora, kada je radio u Šaraški, naučno-tehničkoj ustanovi za logoraše naučnike. Glavni lik, Gljeb Neržin, opet je utelotvorenje samog autora, a prikazane su i neke druge osobe koje su igrale važnu ulogu u Solženjicinovom životu (njegova prva žena, prijatelj Lev Kopeljev, rusko-židovski komunistički `vernik`, po struci germanista, dan u liku Leva Rubina). Mnogobrojne niti ovoga djela imaju tematsku srodnost s prethodnim delom: satira je prisutna na svim nivoima, a posebno u sarkastičnom portretu Staljina, moralna kušnja u mešavini pretnji i zavodljivih ponuda zatvorskih vlasti. Realistički je prikazan život izvan logora za naučnike i u njemu. No, kao i prethodni roman, i ovo Solženjicinovo delo uspeva da ponovi čudo ruske klasične proze koju je Tomas Man ne bez razloga prozvao `svetom`: veru u pobedu hrabrosti i veličinu ljudskosti, koja je ukorenjena u hrišćanskom poimanju bitno spiritualnog dostojanstva ljudskog bića. Nakon romanesknih ostvarenja, usledila je dokumentarna, ali i duboko lična optužba sovjetskog sistema koncentracionih logora, `Arhipelag Gulag`, (1973-75.), veliko trotomno delo temeljeno na preplitanju ličnih iskustava i mnoštva pisama, beleški i ostalih dokumenata koje je pisac dobijao od bivših sapatnika, a koja su skupljena i obrađena u okolnostima krajnje konspirativnosti. Ta je uništavajuća optužba sovjetskoga sistema za propast i smrt miliona ljudi slomila i poslednje komunističke apologete na Zapadu. Brežnjevljev SSSR nije mogao podneti ni ideju da se o tabuizovanoj temi piše, pa je Solženjicin uhapšen i proteran iz SSSR-a. Najpre je živeo u Švajcarskoj, zatim u SAD-u (Vermont), da bi se u 1990-im vratio u Rusiju, gdje je dočekan i kao ideolog ruske nacije. U egzilu je nastao niz romana koji slede u ruskoj književnoj svesti opstali uzor, Tolstojev `Rat i mir`, i revidiraju istorijski model kakav su nametnuli boljševici, s gledišta ruske nacije, i to od `Avgusta četrnaeste`, 1971., prošireno 1983, preko `Oktobra šesnaeste`, 1984 i `Marta sedamnaeste `, 1986 do `Aprila sedamnaeste`, 1991. Zajednički im je naslov: `Crveni točak `. I dok u koncepciji `istorijske epopeje` Solženjicin sledi Tolstoja, dotle njenu strukturu nastoji modernizovati: sam svoja dela naziva `polifoničnim` (Bahtinov pojam za romane Dostojevskog), čemu odgovara različitost fragmenata od kojih se u čvor (uzel) celine vezuju fabule o ljudskim sudbinama (pretežno ruskih oficira; ratni protivnici, Nemci, ostaju uglavnom izvan teksta), dokumentarni umeci, lirske digresije. Jezik je arhaičan i korespondira s namerama očiglednim u njegovom `Ruskom rečniku jezičnog proširivanja` (1995) – u smeru staroruskog leksika. Solženjicin je na taj način istovremeno modernizovao prozu (mešavina dokumentarnosti, prikaza istorijskih osoba, isečaka iz štampe slična je postupcima u delu Johna Dos Passosa, dok je upotreba vremenskih skokova i preplitanje stilova i žanrova podseća na Foknera), a jezičnom arhaizacijom je ostvario posebnu patinu koja ne ide za modelom jezičnih igara karakterističnih za sterilnost postmodernizma, nego joj je svrha regeneracija ruskog nacionalnoga bića u ogledalu piščevog dela. Važnija su mu publicistička djela: `Kako da preuredimo Rusiju` (1991.), `Rusko pitanje krajem XX veka`, (1994.), `Dva veka zajedno`, (2003). Kako u inostranstvu, tako po povratku u Rusiju nakon sloma komunističkoga sistema, Solženjicin je često donekle površno etiketiran kao ruski pravoslavni nacionalista, antisemita, antikatolički bigot, mrzitelj Zapada, apologet carizma i slavjanofilski ksenofob. Iako su te optužbe besmislene, sam auktor snosi delimičnu `krivicu` nekim svojim nezgrapnim izjavama i površnim generalizacijama. No, snaga je Solženjicinove kritike u njegovim jasnim opažanjima duhovne praznine i kukavičluka koji leže u srcu ispraznog sekularnog hedonizma koji dominira zapadnjačkim društvima. Po sveukupnom delu Solženjicin je jedan od najznačajnijih prozaista 20. veka, pisac koji je istovremeno nastavio tradicije klasične ruske pripovedne proze, najpre Tolstoja, no inoviravši je nizom postupaka karakterističkih za evropski modernizam. Ironija koja prati njegovo delo je i posledica različitog životnoga iskustva i pogleda na svet u odnosu na većinu savremenika koji su živeli ili žive u normalnijim i lagodnijim životnim uslovima: u doba kada je stvarao svoj najopsežniji i najambiciozniji prozni ciklus, `Crveni točak`, svetskom književnošću je dominirao (i još dominira) ponešto trivijalniji pristup umetničkom delu, uozbiljen u postmodernističkim fikcijama Umberta Eka, Tomasa Pančona ili Salmana Ruždija. Pisac kao prorok je anahronizam, i većina nesporazuma između Solženjicina i njegovih kritičara proističe iz sukoba nepomirljivih pogleda na svet o čovekovom životu i sudbini.

Izdavač: Književno društvo Pismo, Zemun Godina izdanja: proleće 1987. Broj: 9 Povez: broširan Format: 24 cm Broj stranica: 270 Stanje: odlično očuvano Dž. M. KUCI: U srcu zemlje / prevela Ksenija Todorović MARIN SORESKU: Pesme / preveo Adam Puslojić ROLAN DIBIJAR: Da me Kamij vidi / preveo Miroslav Karaulac ANDREJ PLATONOV: Juvenilno more (Mors mladosti) / preveo Milan Čolić MILAN ČOLIĆ: Voland je ipak bio u pravu: „Rukopisi ne gore` SERGEJ ZALIGIN: Čudnojezični Platonov / preveo Milan Čolić GIJOM APOLINER: Bestijarij ili Orfejeva pratnja / preveo Kolja Mićević / drvorezi Raula Difija KOLJA MIĆEVIĆ: Apolinerov opus 1 IVANA HADŽI POPOVIĆ: Šta je novo danas u francuskom romanu  MIHAJLO PANTIĆ: Beket, beskrajna aporija BRANKO ANĐIĆ: Tajni život posle smrti DRAGAN VELIKIĆ: Život u pismima; Neki drugi život BRANKA KRILOVIĆ: Lori i klovnovi KSENIJA JOVANOVIĆ: Francuska književna jesen 1986 SIGNALI VESTI PISMA / SVETLANA SLAPŠAK: Pismo iz Atine TOMISLAV LONGINOVIĆ: Pismo iz Amerike GABOR ČORDAŠ: Pismo iz Budimpešte ZABAVNIK / LAURA BOHANAN: Šekspir u džungli Dž. M. KUCI, ROLAN DIBIJER, ANDREJ PLATONOV, GIJOM APOLINER, MARIN SORESKU Dž. M. Kuci (John Maxwell Coetzee) jedan je od najznačajnijih savremenih romansijera i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2003. Rođen je u Kejptaunu 1940, gde je završio studije matematike i anglistike. Radio je kao programer u londonskom IBM-u, da bi se posle nekoliko godina konačno opredelio za literaturu. Magistrirao je s tezom o delu Forda Medoksa Forda, doktorirao na prozi Samjuela Beketa. Predavao je komparativnu književnost na Njujorškom univerzitetu i Univerzitetu u Kejptaunu, a kao gostujuci profesor i na Harvardu, Stanfordu i Čikaškom univerzitetu. Objavio je pet tomova kritičkih eseja, kao i prevode proze i poezije sa holandskog na engleski. Iako poreklom i većim delom opusa pripada južnoafrickoj književnosti, od 2002. živi u australijskom gradu Adelaidi. Počev od 1974, kada se u Kejptaunu pojavila njegova prva knjiga Zemlje sumraka, objavio je niz kritički visoko vrednovanih romana, koji su mu doneli brojna južnoafrička i međunarodna priznanja. Najpoznatiji su: Iščekujući varvare, Život i vremena Majkla K (Buker, 1983) i Sramota. Dodelom Bukerove nagrade romanu Sramota postao je prvi dvostruki laureat u istoriji ovog priznanja. Andrej Platonov (1899–1951) je izuzetna pojava u književnosti dvadesetog veka, pisac posebne i vrlo samosvojne poetike koga su nazivali i „ruskim Orvelom“. Uz Bulgakova, Harmsa, Šalamova i Babelja, jedan je od najvećih i najoriginalnijih pisaca sovjetske Rusije. Platonov je rođen u oblasti Voronjež u Rusiji. Veoma rano je počeo da radi, već nakon osnovne škole, između ostalog kao kancelarijski službenik, fizički radnik, pomoćnik bravara i livac. Po izbijanju Oktobarske revolucije 1917. upisuje studije elektrotehnike, aktivira se u novinarstvu, intenzivno piše i objavljuje poeziju, kratku prozu, kao i eseje i članke na najrazličitije teme. Posle kratkog oduševljenja komunističkom partijom, brzo se iz nje ispisuje, a s pojavom staljinizma njegovo stvaralaštvo proglašeno je za anarhističko i antikomunističko. Počev od druge polovine dvadesetih godina Platonovu postaje najpre sve teže, a na kraju potpuno onemogućeno da objavljuje, a deceniju kasnije hapse njegovog petnaestogodišnjeg sina pod optužbom da je „terorista“ i „špijun“ i odvode ga u radni logor, gde dobija tuberkulozu. Na intervenciju Šolohova, sin je posle nekog vremena pušten iz zatvora, ali negujući ga Platonov i sam dobija tuberkulozu od koje kasnije i umire. Delo ovog pisca još uvek je nedovoljno istraženo područje, jer je u celini štampano tek pre tridesetak godina. Specifična Platonovljeva antiutopija u velikoj meri obojena je hrišćanskim simbolizmom, kao i uticajima Berđajeva i Dostojevskog, a među značajnije knjige spadaju romani Džan, More mladosti, Iskop i Čevengur, nedovršeni roman Srećna Moskva, kao i novela Skriveni čovek. Vilhelm Apolinaris de Kostrovicki, poznatiji pod pseudonimom Gijom Apoliner (franc. Guillaume Apollinaire; Rim, 26. avgust 1880. – Pariz, 9. novembar 1918), bio je francusko-italijanski pisac i dramaturg, poljskog porekla. Apoliner je rođen u Rimu. O ocu se zna samo da je bio italijansko-švajcarski diplomata. Više se ne zna jer ga je on napustio odmah nakon rođenja. Majka mu je bila poljska grofica i avanturistkinja Agnes de Kostrovicki. Kao dete, često ga je vodila u Belgiju, Italiju i Monako. Ova kulturna raznolikost uticala je na pesnika čiji je rad uticao na tok 20. veka i početak skoro svakog trenda. Išao je u najbolje škole na Azurnoj obali i na drugim mestima. Nakon završetka školovanja uputio se u Pariz, gde je postao ugledni član zajednice boema na Monparnasu. Postao je vrlo popularan i među njegovim prijateljima i saradnicima u ovom periodu kao što su: Pablo Pikaso, Mari Lorensen, Gertruda Stajn, Mark Šagal, Marsel Dišan, Erik Sati, Žan Kokto, Andre Breton, Andre Lot, i drugi. Mari Lorensen mu je bila i ljubavnica, a često ju je nazivao i svojom muzom. Krajem 1909. ili početkom 1910. Metzinger je naslikao kubistički portret Apolinera. U svom Vie anecdotique, 16. oktobra 1911., pesnik je ponosno napisao: „Čast mi je da budem prvi model kubističkog slikara, Žana Metzingera, za portret izložen u Salonu nezavisnosti (Salon des Indépendants)“. Po Apolineru, to nije bio samo prvi kubistički portret, već i prvi veliki portret pesnika javno izložen. Dana 7. septembra 1911. godine policija ga je uhapsila zbog sumnje da je učestvovao u krađi Mona Lize, ali je pušten nedelju dana kasnije. Borio se i u Prvom svetskom ratu, a 1916. godine zadobio je tešku povredu glave, nakon koje se nikad u potpunosti nije oporavio. Za vreme oporavka napisao je svoju dramu „Sisa Tiresijina“. Tokom ovog perioda skovao je i reč nadrealizam u programu napomena za mjuzikl „Parada“ Žana Koktoa i Erika Satija. Napisao je: Autori mjuzikla su postigli jedinstvo slike i plesa, između plastičnih umetnosti i mimike, postavljajući osnovu za novu umetnost koja tek treba da stigne. Ovo novo jedinstvo u mjuziklu Parada je neka vrsta nadrealizma, koje smatram početnom tačkom za nastajanje novih umetničkih manifestacija. U vazduhu se osjeća nova duhovna inspiracija koja će bez sumnje privući najbistrije glave umetnoosti našega doba. Možemo očekivati korenite promene u umetnosti vođene duhom univerzalnosti. Jednostavno, prirodno je da umetnost napreduje istim korakom kao i nauka i industrija. On je takođe objavio i umetnički manifest, L`Esprit nouveau et les poètes. Apolinerov status književnog kritičara je najpoznatiji i najuticajniji u svom priznanju Markiza de Sada, čiji radovi su dugo bili nejasni, ali u to vreme postaju popularni pod uticajem dadaističkih i nadrealističkih dešavanja u Monparnasu početkom 20. veka, kao „najslobodnijeg duha koji je ikad postojao“. Pisao je pesme i prozu. Najpoznatiji je kao pesnik (zbirke „Alkohol“ i posthumno objavljeni „Kaligrami“ gde tekst pravi sliku onog što je tema pesme), a takođe i kao autor erotskih romana „Jedanaest hiljada buzdovana“ (Les onzes milles verges), u kojem se nekoliko puta pojavljuju Srbi (oba pola) kao sporedni karakteri sa kojima junak ima seks, i „Iskustva mladog Don Žuana“. Prvom do smrti nije hteo da prizna autorstvo. Voleo je da se elegantno oblači. Umro je dva dana pre kraja Prvog svetskog rata, sa 38 godina, u svom pariskom stanu, od napada španske groznice. Naslednici su mu Dejvid Herbert Lorens i Henri Miler. Dela Poezija Le Bestiaire ou Cortège d`Orphée, 1911 Alkoholi, 1913 Vitam impendere amori, 1917 Kaligrami, poèmes de la paix et de la guerre 1913–1916, 1918 (objavljeno neposredno nakon njegove smrti) Il y a..., Albert Messein, 1925 Julie ou la rose, 1927 Ombre de mon amour, 1947 Poèmes secrets à Madeleine, piratsko izdanjen, 1949 Le Guetteur mélancolique, ranije objavljeni radovi, 1952 Poèmes à Lou, 1955 Soldes, ranije neobjavljeni radovi, 1985 Et moi aussi je suis peintre, album drteža za Kaligrame, iz privatne kolekcije, objavljeno 2006 Fikcija Mirely ou le Petit Trou pas cher (Mirely, or The Cheap Little Hole) (roman), 1900 (neobjavljeno) `Que faire?` (What to Do?) (roman), 1900 (neobjavljen) Les Onze Mille Verges ou les amours d`un hospodar (The 11 Thousand Rods [Penises], or The Loves of a Hospodar) (roman), 1907 L`enchanteur pourrissant (The Enchanter Rotting) (roman), 1909 L`Hérèsiarque et Cie (The Heretic & Co.) (kolekcija kratkih priča), 1910 Les exploits d`un jeune Don Juan (The Adventures of Young Don Juan) (roman), 1911 La Rome des Borgia (The Rome of the Borgias) (roman), 1914 La Fin de Babylone (The Fall of Babylon) (roman) – L`Histoire romanesque 1/3, 1914 Les Trois Don Juan (The Three Don Juans) (roman) – L`Histoire romanesque 2/3, 1915 Le poète assassiné (The Murdered Poet) (pripovetke), 1916 La femme assise (The Sitting Woman) (roman), 1920 Les Épingles (The Pins) (kolekcija kratkih priča), 1928 Drame Farsa Tiresijine dojke / Sisa Tiresijina, 1917 La Bréhatine, screenplay (kolaboracija sa Andre Bilom), 1917 Couleurs du temps, 1918 Casanova, published 1952 Članci Le Théâtre Italien, ilustrvana enciklopedija, 1910 Preface, Catalogue of 8th Salon annuel du Cercle d`art Les Indépendants, Musée moderne de Bruxelles, 1911. La Vie anecdotique, Chroniques dans Le Mercure de France, 1911–1918 Pages d`histoire, chronique des grands siècles de France, hronika, 1912 Les Peintres Cubistes, Méditations Esthétiques, 1913 La Peinture moderne, 1913 L`Antitradition futuriste, manifeste synthèse, 1913 Jean Metzinger à la Galerie Weill, Chroniques d`art de Guillaume Apollinaire, L`Intransigeant, Paris Journal, 27 May 1914 Case d`Armons, 1915 L`esprit nouveau et les poètes, 1918 Le Flâneur des Deux Rives, chronicles, 1918 MG47 (K)