Opis proizvoda • KVALITETNI MATERIJALI: Maska za Huawei P20 Pro izrađena je od visokokvalitetnih materijala koji pružaju dugotrajnu zaštitu i očuvanje izgledatvogtelefona. • MODERAN DIZAJN: Savršeno se uklapa u tvoj stil zahvaljujući svom modernom dizajnu koji dopunjuje estetikutvoguređaja bez obzira na modnu kombinaciju. • PRECIZNA IZRADA: Svi otvori za kamere i tastere su precizno izrađeni kako bi se osigurala laka dostupnost i funkcionalnost bez kompromisa na zaštiti. • ZAŠTITA OD OŠTEĆENJA: Ova maska štiti tvoj Huawei P20 Pro od svakodnevnih izazova kao što su grebanje i padovi, čuvajući ga sigurnim i neoštećenim. • IDEALNO PRISTAJANJE: Dizajnirana da savršeno pristaje tvom Huawei P20 Pro, ova maska osigurava da tvoj telefon izgleda elegantno i zaštićeno. Zaštita i stil idu ruku pod ruku sa ovom maskom za Huawei P20 Pro. Izrađena da odoli vremenu, ova maska je tvoj pouzdan partner u očuvanju tvog telefona. Njen moderni dizajn ne samo da štiti tvoj uređaj, već ga i ističe, dopunjujući tvoj lični stil. Preciznost izrade omogućava ti da bez brige koristiš sve funkcije telefona, dok istovremeno znaš da je on zaštićen od svakodnevnih nedaća. Ne dozvoli da tvoj dragoceni Huawei P20 Pro trpi zbog svakodnevnog korišćenja. Ova maska pruža sigurnost bez kompromisa na funkcionalnost ili izgled. Bez obzira na to gde se nalaziš ili šta radiš, možeš biti siguran da je tvoj telefon zaštićen. Uz ovu masku, tvoj Huawei P20 Pro će ostati kao nov, bez obzira na izazove koji te čekaju. Ne propusti priliku da spojiš zaštitu i stil - izaberi masku koja će pratiti tvoj tempo i učiniti da se tvoj telefon ističe. Zaštitite svoj Huawei P20 Pro i istaknite njegovu eleganciju. Naručite odmah i osigurajte da tvoj telefon ostane zaštićen i stilizovan dan za danom.

Opis proizvoda • KVALITETNI MATERIJALI: Maska Hanman Canvas ORG za Samsung G998B Galaxy S21 Ultra je izrađena od visokokvalitetnih materijala koji pružaju dugotrajnu zaštitu i stilski izgled. • MODERAN DIZAJN: Savršeno se uklapa u tvoj stil zahvaljujući modernom dizajnu koji će tvoj Samsung G998B Galaxy S21 Ultra učiniti još atraktivnijim. • PRECIZNA IZRADA: Svi otvori za kamere i tastere su precizno izrađeni kako bi se osigurala laka dostupnost i funkcionalnost tvog pametnog telefona. • ZAŠTITA OD OŠTEĆENJA: Ova maska štiti tvoj uređaj od grebanja i padova, čuvajući ga sigurnim i očuvanim tokom svakodnevne upotrebe. • IDEALNO USKLAĐIVANJE: Kreirana da se savršeno slaže uz tvoje modne kombinacije, ova maska je idealan izbor za one koji cene stil i zaštitu. Kada je u pitanju zaštita i stil za tvoj Samsung G998B Galaxy S21 Ultra, Maska Hanman Canvas ORG je pravi izbor. Izrađena od kvalitetnih materijala, ne samo da će tvoj telefon biti zaštićen od svakodnevnih izazova, već će i izgledati moderno i šik. Precizna izrada osigurava da su svi neophodni otvori lako dostupni, omogućavajući ti da bez problema koristiš sve funkcije uređaja. Ne brini više o grebanju ili padovima; ova maska je tu da pruži potrebnu zaštitu bez kompromisa na izgledu. Tvoj pametni telefon će ostati siguran i stilski upadljiv, bez obzira na to gde se nalaziš ili šta radiš. Uz idealno usklađivanje sa tvojim modnim izborima, Maska Hanman Canvas ORG je savršen dodatak koji će tvoj Samsung G998B Galaxy S21 Ultra učiniti još privlačnijim. Ne propusti priliku da spojiš funkcionalnost i stil u jednom proizvodu. Zaštiti svoj uređaj i istakni se u masi – izaberi Maska Hanman Canvas ORG za Samsung G998B Galaxy S21 Ultra. Poseti našu stranicu i pronađi idealnu masku za svoj telefon.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Naslov originala: Nigella Bites / Nigella Lawson Zahvaljujući neodoljivom šarmu i izuzetnom stilu, izvrsnim receptima i popularnim TV-serijalima o kuvanju, Najdžela Loson je za kratko vreme postala poznata širom sveta kao sinonim za sve u vezi s hranom što je zavodljivo i ugodno. U ovom kuvaru Najdžela nam otkriva svoje omiljene recepte za jela koja se lako prave bez obzira na to da li ih spremate posle napornog radnog dana, tokom lenjeg vikenda ili dugog kišnog popodneva. Svi recepti su jednostavni, divni za oko i ukusni, i sve ih objedinjuje Najdželin nekomplikovani, originalni, sveži pristup koji je odlično usklađen sa savremenim načinom života. Bez obzira na to da li sprema Paštu fažol ili Mafine sa pomorandžama, Najdžela zna kako da postigne maksimum s malo truda. Najdžela Loson (engl. Nigella Lawson) je britanska kulinarska voditeljka i novinarka. Radi na televizijama BiBiSi i 24Kitchen. Biografija Najdžela potiče iz jevrejskih porodica i sa očeve i sa majčine strane. [2] Losonova je provela deo svog detinjstva u velškom selu. Morala je da se preseli u školu devet puta u dobi između 9 i 18 godina i zato je školske godine opisala kao teške.[3] Pohađala je mnogo privatnih srednjih škola a kasnije radila u nekoliko prodavnica u Londonu. [4] Diplomirala je na Univerzitetu u Oksfordu dobivši diplomu srednjovekovnih i modernih jezika. Kasnije je živela u Italiji, Firenci neko vreme. [5] Karijera Radila je kao novinarka i lektorka do 1985. kada je počela da radi kao restoranski kritičar i degutastor. [3] Deset godina kasnije je počela da piše kolumnu o hrani u magazinu Vog. [6] Losonova je još od detinjstva imala osećaj za kuvanje, jer je imala majku koja je isto tako uživala u kuvanju. [7] Izdala je knjigu pod nazivom How to Eat (Kako jesti) 1998. godine i prodala je preko 300 000 kopija u Ujedinjenom Kraljevstvu. [8] Britanski magazin The Sunday Telegraph je knjigu proglasio za `najvredniji kulinarski vodič objavljen ove decenije.` [9] Dve godine kasnije je izdala knjigu How to be a Domestic Goddess (Kako biti domaća boginja). [5] Od 1999. godine pa sve do 2001. je imala svoju kulinarsku emisiju Najdželini zalogaji koja se emitovala na kanalu Channel 4. [10] Prva sezone emisije je imala oko 2 miliona gledalaca. [11] Emisija je dala prateću knjigu recepata, koja se takođe naziva Najdželini zalogaji i koja je bila druga najprodavanija knjiga u SAD 2002. godine. [12] [13] Sledeća emisija koju je radila za isti kanal je bila Zauvek leto sa Najdželom. [14] Godine 2002. je počela da piše članke o kulinarstvu za The New York Times te je time njena popularnost i znanje počelo da raste čineći `njenu vrednost` već od 2 miliona funti 2003. godine. [15] [16] Najdžela sa promocije njene knjige 2004. godine Izdala je knjigu pod nazivom Gozba: Hrana koja slavi život 2004. godine. [17] Na kanalu ITV1 2005. godine, je počela da vodi emisiju Najdžela u kojoj je dovodila poznate ličnosti kao goste. [18] Emisija je naišla na uglavnom negativnu kritiku i nakon što je u prvoj sedmici izgubila 40% gledalaca, emisija je otkazana. [19] [20] Godine 2006. je potpisala ugovore sa kanalima Food Network i BBC Two. Na kanalu BBC Two je vodila emisiju Najdželina božićna kuhinja a gledanost samo prve epizode je bila od 3,5 miliona gledalaca. [21] Njen uticaj kao komentator hrane pokazao se i krajem 2006. godine, kada je nakon što je pohvalila gusku kao izvor masti za glavni sastojak Božića, prodaja proizvoda u Velikoj Britaniji je bila značajno povećana. [22] Sledeća emisija koju je vodila je bila Najdžela Ekspres. Emisija je postavila uspeh u gledanosti i jedna od najboljih emisija kanala BBC Two svake nedelje. Prva epizoda debitovala je sa 2,85 miliona gledalaca, što je visoko iznad proseka za kanal. Podaci o gledanosti druge epizode pokazuju da je gledalo 3,3 miliona a sezona je dostigla 3,4 miliona 22. oktobra 2007.[21] [23] Popratna knjiga pod istim nazivom kao i emisija, objavljena je u Velikoj Britaniji u septembru 2007, SAD u novembru 2007, a u Australiji 2008. [24] Losonova se našla pod kritikom kada su se gledaoci žalili da je dobila na težini od prve debitantske epizode. Gardijan je, međutim, primetio da `hrana odgovara njenom izgledu - besprekornoj, sjajnoj i seksi`. [25] [26] Knjigu Kuhinja: Recepti iz srca kuće je izdala 2010. godine. Emisiju Najdželisima: Instant italijanska inspiracija je snimala tokom 2012. godine takođe za BiBiSi. U emisiji je kuvala italijanske recepte koje je naučila tokom pauze između srednje škole i studija. [27] Najdžela u Londonu 2012. godine U jesen 2015. je počela sa emitovanjem emisija Jednostavno Najdžela gde je kuvala, kako ona to naziva, `utešnu i jednostavnu hranu`. [28] Pojava i stil Iako je Losonova uživala u uspešnoj karijeri u kuvanju, ona nije školovani kuvar i ne voli da je nazivaju `slavnom kuvarom`. [29]Ona sebe ne smatra kuvaricom ili stručnjakom u svojoj oblasti. Kroz njene televizijske programe, ona naglašava da kuha za svoje zadovoljstvo, za uživanje, i da je kuvanje terapija.[30] Kad odlučuje koji će recept biti prikazan u njenim knjigama, ona zauzima stav navodeći: „Ako je to nešto što ne želim da nastavim da jedem nakon što sam sita, onda ne želim recept .. . Moram da osećam da želim ponovo da skuvam stvar `. [5] Losonova je usvojila ležeran pristup kuvanju, rekavši: `Mislim da kuvanje treba da bude zabavno i porodično. ... Mislim da je moj pristup kuvanju zaista opušten i nije krut. Nema pravila u mojoj kuhinji. ` Jedna urednica, naglašavajući tehničku jednostavnost Najdželinih recepata, primetila je da` njena jela ne zahtevaju nijednu detaljnu pripremu na koju se poziva većina TV kuvara `. [31] Najdžela je postala poznata po svom intimnom načinu predstavljanja jela, iako tvrdi da `To nije značilo da želim da bude tako ... Nemam talenta da osvojim drugu osobu. To je intimno, a ne flert`. Prepoznata po seksualnosti prezentacije i kuvanja, dovela je do toga da Losonovu nazivaju `kraljicom porno hrane`.

Opis proizvoda • KVALITETNI MATERIJALI: Maska za Xiaomi Redmi Note 8 izrađena je od visokokvalitetnih materijala koji pružaju dugotrajnu zaštitu tvom uređaju. • MODERAN DIZAJN: Ova maska je kreirana da se savršeno uklapa u tvoj stil i da tvoj telefon učini modernim i stilizovanim dodatkom. • PRECIZNA IZRADA: Svi otvori za kamere i tastere su precizno izrađeni kako bi ti omogućili lako korišćenje svih funkcija tvog Xiaomi Redmi Note 8. • ZAŠTITA OD OŠTEĆENJA: Ova maska štiti tvoj telefon od grebanja i padova, čuvajući ga kao novog. • IDEALNO PRISTAJANJE: Dizajnirana da se savršeno prilagodi obliku Xiaomi Redmi Note 8, maska osigurava da tvoj uređaj izgleda elegantno i zaštićeno. Tražiš pouzdanu zaštitu za svoj Xiaomi Redmi Note 8? Ova maska je pravi izbor za tebe. Izrađena od kvalitetnih materijala, ne samo da štiti tvoj telefon od svakodnevnih izazova, već i doprinosi tvom stilu zahvaljujući svom modernom dizajnu. Precizno izrađeni otvori omogućavaju ti da bez problema koristiš sve funkcije uređaja, dok istovremeno uživaš u njegovom novom, elegantnom izgledu. Zaboravi na brige oko grebanja i padova. Ova maska je tu da pruži maksimalnu zaštitu, a tvoj Xiaomi Redmi Note 8 će ostati siguran i zaštićen. Bez obzira na to gde se nalaziš ili šta radiš, možeš biti miran znajući da je tvoj telefon u dobrim rukama. Uz idealno pristajanje, maska se savršeno uklapa uz tvoj Xiaomi Redmi Note 8, čineći ga još privlačnijim i funkcionalnijim. Ne dozvoli da tvoj dragoceni uređaj trpi zbog svakodnevnog korišćenja. Izaberi masku koja će ga čuvati i istovremeno podići tvoj stil na viši nivo. Ne čekaj da tvoj telefon doživi neželjena oštećenja. Opremi ga ovom elegantnom i čvrstom maskom i uživaj u bezbrižnom korišćenju svakog dana. Klikni i dodaj masku u korpu - tvoj Xiaomi Redmi Note 8 zaslužuje najbolje!

Opis proizvoda • KVALITETNI MATERIJALI: Maska Hanman Canvas ORG za Samsung A217F Galaxy A21s je izrađena od visokokvalitetnih materijala koji osiguravaju dugotrajnost i otpornost na svakodnevno korišćenje. • MODERAN DIZAJN: Ova maska je kreirana s posebnom pažnjom prema estetici, tako da se savršeno uklapa u tvoj stil i dopunjuje tvoje modne kombinacije. • PRECIZNA IZRADA: Svi otvori za kamere i tastere su idealno pozicionirani i izrađeni tako da maksimalno odgovaraju tvom Samsung A217F Galaxy A21s, omogućavajući lako korišćenje svih funkcija. • ZAŠTITA OD OŠTEĆENJA: Ova maska pruža pouzdanu zaštitu tvog uređaja od grebanja, udaraca i padova, čuvajući ga u besprekornom stanju. • IDEALNO PRILAGOĐAVANJE: Dizajnirana da savršeno pristaje tvom Samsung A217F Galaxy A21s, maska obezbeđuje sigurno prianjanje i štiti tvoj telefon bez kompromisa na funkcionalnosti. Dizajnirana da odgovara tvom dinamičnom načinu života, Maska Hanman Canvas ORG za Samsung A217F Galaxy A21s je odličan izbor za zaštitu tvog dragocenog uređaja. Njena robusna konstrukcija štiti od svakodnevnih izazova, dok moderni izgled osigurava da tvoj telefon uvek izgleda stilski. Precizni izrezi omogućavaju lako pristupanje svim funkcijama, a maska se savršeno uklapa uz tvoj telefon, pružajući mu elegantan izgled bez dodatne zapremine. Zaštita tvog telefona nikada nije izgledala bolje. Uz Maska Hanman Canvas ORG, tvoj Samsung A217F Galaxy A21s će biti zaštićen i stilizovan. Bez obzira na to gde se nalaziš ili šta radiš, možeš biti siguran da je tvoj telefon siguran i u trendu. Ne dozvoli da tvoj telefon trpi zbog svakodnevnog korišćenja. Opremi ga Maskom Hanman Canvas ORG i budi bez brige dok istovremeno ističeš svoj jedinstveni stil. Ova maska nije samo funkcionalna, već i modni dodatak koji govori o tvom ukusu. Zaštiti svoj Samsung A217F Galaxy A21s sa stilom i samopouzdanjem. Naruči svoju Maska Hanman Canvas ORG danas i uživaj u kombinaciji stila i sigurnosti!

Opis proizvoda • KVALITET: Izrađena od visokokvalitetnih materijala, ova maska pruža izvanrednu zaštitu tvog Huawei P50 Pocket telefona od ogrebotina, udaraca i svakodnevnog habanja. • DIZAJN: RUFF Carbon maska dolazi u elegantnom crnom dizajnu, koji tvom uređaju daje moderan izgled, a istovremeno zadržava njegovu originalnu liniju i oblik. • FUNKCIONALNOST: Precizni izrezi omogućavaju lagan pristup svim dugmićima i portovima, dok je maska dizajnirana tako da ne ometa upotrebu kamere ili bilo koje druge funkcije tvog telefona. • ZAŠTITA: Otporna na udarce, ova maska apsorbuje udarce i štiti tvoj telefon u svakom trenutku, bez obzira na to gde se nalaziš ili šta radiš. • INSTALACIJA: Jednostavna za postavljanje i skidanje, maska ne zahteva nikakve dodatne alate, a savršeno pristaje tvom Huawei P50 Pocket, obezbeđujući čvrsto i sigurno prianjanje. Kada je u pitanju zaštita tvog Huawei P50 Pocket telefona, TELEMPIRE RUFF Carbon maska je izbor koji se ističe. Ne samo da štiti tvoj uređaj od svakodnevnih izazova, već mu pruža i elegantan izgled koji se neće izgubiti u masi. Sa ovom maskom, tvoj telefon će biti zaštićen, a ti možeš biti bezbrižan. Dizajnirana sa pažnjom, ova maska neće ometati upotrebu tvog telefona, omogućavajući ti da maksimalno iskoristiš sve njegove funkcije. Precizni izrezi i tanki profil čine da je korišćenje telefona sa maskom jednako prijatno kao i bez nje. Zaštita koju pruža RUFF Carbon maska je neprocenjiva. Otporna na udarce, ona je kao štit koji čuva tvoj telefon od neželjenih oštećenja. Bez obzira na to da li si kod kuće, na poslu ili u pokretu, možeš biti siguran da je tvoj Huawei P50 Pocket siguran. Ne čekaj da tvoj telefon doživi nezgodu. Opremi ga TELEMPIRE RUFF Carbon maskom i uživaj u miru uma znajući da je tvoj dragoceni uređaj zaštićen. Poseti našu stranicu i pronađi idealnu zaštitu za svoj Huawei P50 Pocket.

Opis proizvoda • ATRAKTIVAN DIZAJN: Ova maska za iPhone 11 pruža tvom uređaju moderan izgled, zahvaljujući svom fenomenalnom dizajnu koji se ističe u masi. • ODLIČNO prianjanje: Sigurno držanje tvog iPhone-a 11 je zagarantovano sa Teracell Flip Cover maskom koja se savršeno uklapa i pruža stabilnost u svakodnevnoj upotrebi. • ZAŠTITA UREĐAJA: Tvoj iPhone 11 će biti zaštićen od udaraca, ogrebotina i prašine, zahvaljujući kvalitetnoj izradi ove maske. • ORIGINALAN IZGLED: Sa ovom maskom, tvoj iPhone 11 će zadržati svoj originalni izgled, dok istovremeno dobija dodatnu zaštitu. • KVALITETNI MATERIJALI: Izrađena od visokokvalitetnih materijala, Teracell Flip Cover maska osigurava dugotrajnost i otpornost, čuvajući tvoj uređaj kao novim. Zaštiti svoj iPhone 11 sa stilom uz Teracell Flip Cover masku. Ovaj elegantan dodatak ne samo da će tvoj uređaj učiniti atraktivnijim, već će pružiti i neophodnu zaštitu od svakodnevnih izazova. Zahvaljujući precizno dizajniranim otvorima, svi tasteri i funkcije telefona biće lako dostupni, što znači da nećeš morati da žrtvuješ funkcionalnost zarad stila. Maska je izrađena tako da se savršeno uklapa oko tvog iPhone-a 11, obezbeđujući da se uređaj ne kliza i ne izmiče iz ruke dok ga koristiš. Njen kvalitetan materijal garantuje otpornost na habanje, što znači da će tvoj telefon duže izgledati besprekorno. Ne dozvoli da tvoj iPhone 11 trpi zbog svakodnevnog korišćenja. Teracell Flip Cover maska je tu da pruži ne samo zaštitu već i da doda dašak elegancije tvom uređaju. Uz ovu masku, tvoj iPhone će ostati siguran i stilizovan, bez obzira na izazove koji te očekuju tokom dana. Zaštitna maska koja ne kompromituje izgled tvog iPhone-a 11 je samo par klikova od tebe. Opremi svoj uređaj i budi bez brige dok istražuješ, radiš ili se zabavljaš. Naruči svoju Teracell Flip Cover masku danas! Vidi još informacija

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Ellison je dao Uvod u prvo izdanje.) Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! ,,Ispovest Josipa Broza Tita, zabeležio je istoričar Vjenceslav Cenčić iz razgovora koje je vodio sa Josipom Kopiničem, koga su mnogi smatrali najznačajnijim jugoslovenskim obaveštajcem svih vremena Istoričar Vjenceslav Cenčić objavio je knjigu “Titova poslednja ispovest”, dvadeset godina posle smrti Josipa Broza Tita, neku vrstu Titovog političkog testamenta koji baca sasvim novu sliku na lik i delo političara koji je ostavio neizbrisiv trag na političkoj sceni druge Jugoslavije. Knjiga je sastavljena od stenogramskih beležaka čuvenog Brozovog govora u Karađorđevu u decembru 1979. godine i razgovora koje je vodio sa Josipom Kopiničem, koga su mnogi smatrali najznačajnijim jugoslovenskim obaveštajcem svih vremena. Po osporavanju autentičnosti ova uzbudljiva knjiga i sama na neki način deli sudbinu glavnog svedoka i aktera, hvaljenog, a onda i neumereno osporavanog – Josipa Broza. `Bio sam protiv ustava iz 1974! Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i delovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora sa ostalim republikama, odnosno referendumom cele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju. Znao sam da je bezbednosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane. Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije! Razmišljao sam i onako sam u sebi rekao: “Pa, stari, i ti bi trebalo sebi da odrediš naslednika”. Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovodilaca i odlučio sam se na njih dvoje: Miku Tripala i Ratu Dugonjića. Pišući prisetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvek u šali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj naslednik. Ta informacija “procurila” je za vreme rata, pa se Hebrang našao pogođen i odlučio se na osvetu i organizirao je likvidacuju Lole. O mom nasledniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi. Taj podatak odmah je “procurio” do Vlade i Bevca. Ni praunuci neće oprostiti zaduživanje! Nakon donošenja novog Ustava, republike su se uz saglasnost Federacije za zadnjih godinu i par meseci zadužile preko 10 milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju – rekao je Tito. Ja sam, kao predsednik države, odbio da potpišem odobrenje o zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamenik to potpisao. Mene optužuju da sam zabranio da se ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinak ustaša – drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gde je završio. Sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u tom logoru smrti i poklonio se senama ubijenih. Sada sam se prisetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obeležavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu. Nije kao predsednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im: “Malo smo Vas potamanili”. O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro). Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom. Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih hteo da reagujem, branila ga je Jovanka. Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoluju na jedno ostrvo. Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri izradi skulptura. I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rešenje. S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhapšeni i tukli remenjem i toljagama, a ovi “Slovenci” odgovorili bi im i vikali: “Ne bijte nas čoveče”. Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji. Svoje su ibeovce proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom kadru. Tako je Edo “branio” Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji. Zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika sveta to predlagalo.`

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Hedrick Smith je učinio ono što bismo svi željeli da možemo: otišao je u Rusiju i obratio se ljudima. Nad samovarima koji se paraju, u skučenim stanovima i na zemljanim podovima, razgovarao je sa seljacima i birokratima, umjetnicima i službenicima. Proučavao je njihove običaje i njihove vlade te s nama dijeli svoje fascinantne uvide i svježe perspektive. Hedrick Smith bivši je novinar New York Timesa, dobitnik Pulitzerove nagrade i producent i dopisnik, dobitnik nagrade Emmy.[1] Nakon što je 26 godina radio u The New York Timesu od 1962. do 1988. kao dopisnik, urednik i šef ureda u Moskvi i Washingtonu, Smith je 1989. prešao na televiziju, izvještavajući i producirajući više od 50 sati dugotrajnih dokumentaraca za PBS tijekom sljedećeg razdoblja. 25 godina o temama od unutarnje priče o teroristima koji su organizirali napade 11. rujna i Gorbačovljevu perestrojku do Wall Streeta, Walmarta i Democracy Rebellion građanskih reformskih pokreta. Smith je autor pet najprodavanijih knjiga uključujući Ruse, The Power Game: How Washington Works, and Who Stole the American Dream?, te koautor nekoliko drugih knjiga, uključujući The Pentagon Papers [2] i Reagan: The Man, the predsjednik[3]. Smith je trenutno izvršni urednik web stranice ReclaimTheAmericanDream.org i YouTube kanala The People vs. The Politicians. Rani život i obrazovanje Smith je rođen 9. srpnja 1933. u Kilmacolmu u Škotskoj. Školovao se u The Choate School (sada Choate Rosemary Hall) u Wallingfordu, Connecticut i na Williams Collegeu, gdje je stekao diplomu B.A. Doktorirao je američku povijest i književnost 1955. Od 1955. do 1956. Smith je radio diplomski rad iz PPE (Politika, filozofija i ekonomija) kao Fulbrightov stipendist na Sveučilištu Oxford. Služio je u američkim zračnim snagama od 1956. do 1959. Godine 1969. osvojio je Niemanovu stipendiju za studij na Sveučilištu Harvard, koncentrirajući se na ruske studije. Novinska karijera Smithova karijera u tiskanom novinarstvu započela je 1950-ih, s ljetnim poslovima mladog izvjestitelja za The Greenville (S.C.) News. Nakon koledža i tri godine služenja u Zračnim snagama SAD-a, Smith se pridružio United Press Internationalu 1959., služeći u uredima u Memphisu, Nashvilleu i Atlanti. Početkom 1960-ih Smith je započeo svoj dugi mandat u The New York Timesu pokrivajući Martina Luthera Kinga Jr., Johna Lewisa i borbu za građanska prava, uključujući žarišta poput Birminghama, desegregaciju Ole Miss i Marš na Washington. [4] Kao strani dopisnik, Smith je izvještavao o Vijetnamskom ratu u Saigonu (1963.-64.), o regiji Bliskog istoka sa sjedištem u Kairu (1964.-66.) i o hladnom ratu iz Washingtona (1967.-70.) i Moskve (1971.). -74). Smith je 1974. dobio Pulitzerovu nagradu za međunarodno izvještavanje iz Rusije i istočne Europe. Godine 1971. Smith i kolega novinar New York Timesa Neil Sheehan bili su članovi tima dobitnika Pulitzerove nagrade koji je producirao seriju Pentagonovih dokumenata, temeljenu na strogo tajnoj povijesti ministra obrane Roberta McNamare o Vijetnamskom ratu pod četiri američka predsjednika. Prije objavljivanja, Smith i Sheehan proveli su više od tri mjeseca proučavajući 7000 stranica povjerljivih dokumenata i povijesti, skrivajući se od vlade u njujorškom hotelu 6th Avenue Hilton pod lažnim imenom. Prisjećajući se svog rada sa Sheehanom na Pentagonovim dokumentima, Smith je rekao: `Ono što je Neil Sheehan učinio jest da je javnosti donio obračun s istinom. Bilo mi je pravo zadovoljstvo i prava čast što sam se zabavio i imao uspjeha u dijeljenju iskustvo s Neilom Sheehanom.”[5] Godine 1975. Smith je postao zamjenik nacionalnog urednika Timesa, a zatim je postao šef ureda u Washingtonu (1976.-79.) i glavni dopisnik iz Washingtona (1979.-88.). Tijekom svojih turneja po Washingtonu pokrivao je pet američkih predsjednika i njihove administracije. knjige Smithova knjiga Rusi (1976.), temeljena na godinama koje je proveo kao šef moskovskog ureda New York Timesa od 1971. do 1974., bila je američki bestseler broj 1. Preveden je na 16 jezika i naširoko se koristi u sveučilišnim tečajevima. Njegova sljedeća knjiga, The Power Game: How Washington Works (1988.), bila je još jedan veliki bestseler. U video obilasku Bijele kuće, C-SPAN je snimio knjigu kako stoji na noćnom stoliću predsjednika Clintona. Postala je politička biblija za mnoge novoizabrane članove Kongresa i njihovo osoblje. Gotovo tri desetljeća nakon svoje prve moskovske turneje, Smith se vratio u Rusiju kako bi svjedočio raspadu sovjetskog komunizma i raspadu starog Sovjetskog Saveza. U Novim Rusima (1991.) Smith je iz prve ruke opisao dramatične političke i ekonomske reforme Mihaila Gorbačova poznate kao perestrojka. Tijekom proteklih 25 godina, Smith se usredotočio na američku domaću scenu, produciravši dvije knjige – Rethinking America (1995.) i Who Stole the American Dream? (2012.) koji pružaju proširena izvješća i analize o uzrocima naglog porasta ekonomske nejednakosti u Sjedinjenim Državama i njihovom sve disfunkcionalnijem političkom sustavu, kao i naporima da se vrati veća pravednost, transparentnost i uključenost u američko gospodarstvo i američku politiku. Televizijske produkcije 1989.-1990., Smith je pretvorio svoju najprodavaniju knjigu The Power Game u četverosatnu dokumentarnu seriju koja daje njegovu unutarnju analizu o tome kako politika moći funkcionira - ili ne funkcionira - u Washingtonu i pokrenuo je 25-godišnju televizijsku produkciju karijere koja je generirala 26 specijala u udarnom terminu i mini-serija za PBS. Smith je uslijedio s pionirskom PBS-ovom četverosatnom dokumentarnom serijom Unutar Gorbačovljevog SSSR-a, iskorištavajući svoje poznavanje ruske povijesti i sposobnost vođenja TV intervjua na ruskom kako bi dobio prvi široki pogled američke televizije iznutra na Gorbačovljevu reformsku kampanju perestrojke Ta je serija osvojila prestižnu Columbiju - Dupont Gold Baton, ili glavna nagrada, za najbolji program javnih pitanja na američkoj televiziji 1991. Smith je osvojio sve glavne televizijske nagrade s drugim PBS programima. Dobio je nacionalne Emmyje za The Wall Street Fix (2003.) i Can You Afford to Retire? (2006.) koju je kreirao za PBS Frontline. Još su dva njegova programa osvojila nominacije za Emmyja - Kritično stanje (2000.), trosatno ispitivanje američkog zdravstvenog sustava, i Oporezuj me ako možeš (2004.), jednosatno istraživanje poreznih izbjegavanja korporacija i bogati. Godine 2002. Smith je podijelio prestižnu zlatnu palicu duPont-Columbia za Inside the Terror Network, njegov detaljan prikaz bombaša Al Qaide koji organiziraju, obučavaju i pripremaju svoj napad na SAD 11. rujna 2001. Zajedno s Frontline istraživačkim razotkrivanjima kao što je Bigger Than Enron (2002), Je li Wal-Mart dobar za Ameriku? (2004.) Spiying on the Home Front (2007.) i Poisoned Waters (2009.), jedna karakteristična značajka Smithovog televizijskog izvještavanja je njegov fokus ne samo na ispitivanje problema, već iu Seeking Solutions (1999.), njegovoj mini-seriji o nasilju među tinejdžerima i zločin iz mržnje, koji koristi Ministarstvo pravosuđa i kongresni odbori; Making Schools Work (2005), dvosatni specijal o učinkovitim obrazovnim programima koji pospješuju uspjeh učenika; i Surviving the Bottom Line (1998.) četverosatni izvještaj koji uspoređuje pravednost američkog gospodarstva s Njemačkom, Japanom i Kinom. Ti su programi donijeli Smithu i njegovom produkcijskom timu nagrade za javnu službu od Zaklade Sidney Hillman i od Sigma Delta Chi, nacionalnog počasnog društva novinara. Njegov najnoviji dokumentarac PBS-a The Democracy Rebellion (2020.) pokazuje kako su građanski pokreti na najnižem nivou izazvali ukorijenjene političare i moćne mešetare da dobiju reforme izbornog zakona protiv mračnog novca, falsifikata ili potiskivanja glasova te da slomljenu američku demokraciju učine pravednijom, otvorenijom i inkluzivnijom . Sada se prikazuje 24/7 na Smithovom YouTube kanalu, `The People vs the Politicians.` Tijekom 25 godina, gledatelji PBS-a također su upoznali Hedricka Smitha kao redovitog panelista na Washington Week in Review i kao posebnog dopisnika za The NewsHour s Jimom Lehrerom. Nagrade, počasti i organizacije Smith je dobio Fulbrightovu stipendiju za studij politike, filozofije i ekonomije (PPE) na Sveučilištu Oxford 1955. Godine 1969. osvojio je stipendiju Nieman za studij na Sveučilištu Harvard, koncentrirajući se na ruske studije. Godine 1971. bio je član tima koji je osvojio Pulitzerovu nagradu za svoj rad na Pentagonovim dokumentima.[6] Dobitnik je Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje 1974. za priče iz Rusije i istočne Europe. Smith je također osvojio mnoge televizijske nagrade. Njegove emisije Frontline, The Wall Street Fix i Can You Afford to Retire? osvojio je Emmyja i dvije druge nagrade, a njegove serije Frontline, Critical Condition i Tax Me If You Can bile su nominirane. Dvaput je osvojio ili podijelio zlatnu palicu Columbia-Dupont za najbolji ovogodišnji program o odnosima s javnošću na američkoj televiziji. Također je osvojio nagrade George Polk, George Peabody i Hillman za svoju izvrsnost u izvještavanju, zajedno s dvjema nacionalnim nagradama za javnu službu.[6] Smith je član Phi Beta Kappa i Gridiron Cluba.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Autor: Miroslav Vislavski Pismo: latinica Jezik: srpski Broj strana: 216 Dimenzije: 24 x 16 cm Meke korice Opis: U jugoslovenskom, srpskom i vojvođanskom sportu Miroslav Vislavski ostavio je dubok trag. O tome svedoče rezultati fudbalskog i, pre svega, odbojkaškog kluba Vojvodina. Ostvarenja u novinarstvu zabeležena su u brojnim televizijskim emisijama koje je uređivao i vodio, kao i u novinskim tekstovima. Poslednju seriju tekstova, objavljenih u magazinu „Tabloid“ sabrao je u knjigu „Kontranapad njima i njihovim“. Miroslav Vislavski je rođen 5. augusta 1952 u Vrbasu, u porodici Jakima Vislavskog i Amalije (rođene Arvaji) kao njihov četvrti sin nakon Joakima, Mihajla i Vladimira. U Vrbasu pohađa osnovnu školu i Školu učenika u privredi (elektroinstalater). Radna karijera je započela u fabrici šećera „Bačka“ (1970 – 1973), a u međuvremenu je bio u JNA (1971/72) u Nišu. Kao angažovani omladinski aktivista, biva izabran na profesionalni rad u Sekretarijat Predsedništva Pokrajinske konferencije SSOV (1973 – 1974), potom je bio član Sekretarijata Predsedništva PKSSRNV (1974 – 1979). Od 1979 – 1986 bio je sekretar SIZ za učenički i studentski standard Vojvodine. Usledio mandatni period od 1986 na funkciji predsednika Opštinske konferencije SSRNV Stari Grad u Novom Sadu, koji je prekinut decembra 1988 u vreme antibirokratske revolucije (Jogurt revolucije), sa žrtvama Miloševiće nacionalističke politike. Prekid političke karijere je nastavljen radom u komercijali Osiguranja „Croatia“ Rijeka (1989 – 1991). Građanski rat i raspad Jugoslavije su prekinuli ovaj period karijere. U novim okolnostima se zaposlio u Odbojkaškom klubu Vojvodina i ubrzo je imenovan za generalnog direktora (1992 – 2001). Za vreme njegovih mandata i pod njegovim vođstvom, klub je ostvario najveće uspehe. OK Vojvodina je bio devet puta prvak države, šest puta pobednik nacionalnog Kupa, treći u Evropi i pet godina za redom među deset najboljih evropskih klubova. U tom periodu, u sumornoj deceniji opšteg propadanja i sunovrata svih vrednosti, ratnom okruženju, međunarodnoj izolaciji, Vojvodina je bila lider jugoslovenske odbojke i predvodnik svih procesa u stvaranju fenomena odbojke. Državnu reprezentaciju koja je osvoila dve Olimpijske medalje (bronza i zlato), srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu i četiri medalje sa Evropskog prvenstva (dve bronze, srebro i zlato), činili su 90 % kadrovi iz Vojvodine (igrači i treneri). OK Vojvodina je u celom tom periodu bila zvanično najpopularniji klub u Novom Sadu i jedan od najpopularnijih u Jugoslovenskom sportu. Za vreme rada u OK Vojvodina, obavljao je funkcije predsednika Odbojkaškog saveza Srbije 1996 – 2000. Bio je predsednik Udruženja odbojkaških klubova prve i druge lige (40 najboljih klubova) od 1993 – 2001. Krajem 2000 godine prelazi sporazumom iz OK u Fudbalski klub Vojvodina. U kome ostaje godinu dana kada biva smenjen u sukobu sa predsednikom kluba Miodragom Kostićem. Iako je dobio sudsku presudu zbog nezakonite smene, napušta klub 2003. Još za vreme sudskog spora, počinje karijeru novinara. Radio je na televizijama Jesenjin i Kanal 9, kasnije i na tv Panonija i tv KTV (Zrenjanin) preko 1500 emisija o sportu (Kontranapad i Sport iz drugog ugla), političkog sadržaja (Vruća stolica i Bez cenzure), o sindikalnim temama (OSAA) i na druge društvene teme (Aktuelnosti i Periskop). Bio je autor, scenarista i režiser nekoliko dokumentarnih filmova i serija. Od serija su realizovane: „Bogovi Olimpa“ (18 epizoda 2012 god), „Fenomen odbojke“ (13 epizoda – 2014 god) Vojvodina naša radost (8 epizoda 2017 god), Legende u legendi (4 epizode – 2016 god). U 1918 započeo serijal „Na putu druge krune“ Od 2006 do 2017 je objavljivao stalnu kolumnu „Kontranapad“ u magazinu Tabloid gde je ujedno bio urednik sportske rubrike od 2009 godine. Pisao je i za druge listove o sportskim temama (Sport, Dnevnik). Objavio je knjige: Velika zabuna (2001), Kontranapad (2011), Novi kontranapad (2016), Kontranapad njima i njihovim (2018). Objavljivao je priloge i recenzije u nekoliko drugih knjiga. Za uspešan rad u učeničkom i studentskom standardu 1979 Predsedništvo SFRJ ga je odlikovalo Ordenom rada sa srebrnim vencem. U Ok Vojvodina je dobitnik „Zlatne plakete“ (1996) i proglašen je Velikanom kluba kao nosilac najvišeg priznanja „Statua velikana“ (2001). Nosilac je plakete Odbojkaškog saveza Vojvodine (2011). Za novinarski rad, dobio je Priznanje „Jaša Tomić“ Društva novinara Vojvodine (2007), Priznanje za izdavački poduhvat godine (2011) i Priznanje za životno delo (2014) Udruženja sportskih novinara Srbije. Oženjen je Milijanom rođenom Milović (od 1973), sa kojom je podigao dve ćerke, Miroslavu i Mariju. Živi u Novom Sadu od 1974 godine. U penziji je od 2012.

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Tajne albanske mafije su istiniti zapis o vremenu zla, koje traje do danas. Knjiga se pojavila 1988. godine i bila je šok za jugoslovensku javnost, uljuljkanu komunističkim bajkama o bratstvu i jedinstvu. Njome sam lupio šamar komunističkoj eliti, dokazavši da postoji zavera čiji je cilj secesija Kosova i Metohije. CIA, MI-6, turska tajna služba, albanski Sigurimi i turski Sivi vukovi dali su bazu za stvaranje albanske mafije, koja je kao kancer prodrla među Albance na Kosovu i Metohiji. Zavera se proširila na sve srbofobe u Jugoslaviji – tajne službe Hrvatske i Slovenije uključile su se u šverc droge i tako finansirale emigrantske političke grupacije. Hilmija Hasanagić, bivši komunistički rukovodilac, pomogao mi je da krenem u opasnu potragu za Muratom Bajrakom, „kumom“ Sivih vukova: svaki kontakt sa „izvorom“ mogao je da bude zamka i – moj kraj! Tragajući za njim, dospeo sam do Dauta Kadriovskog i Sadika Tezdogana, organizatora krijumčarenja heroina. Obaveštajac Gojko Medenica, bivši pomoćnik Aleksandra Rankovića, povezao me je s ljudima koji su mi dali dragocene podatke – tako sam sastavio listu tajnih agenata Sigurimija i krijumčara širom sveta. Zli jezici su širili trač da te informacije potiču od mog kolege s fakulteta Jovice Stanišića, šefa tajne službe Srbije, pa sam dobio epitet „tajni agent“ RDB-a. Urbanu legendu nemoguće je uništiti. Rešio sam da je iskoristim i postao sam pisac špijunskih romana. Mit da sam operativac Službe otvarao mi je vrata u inostranstvu, pa sam imao kontakte sa templarima u Americi, masonima u Nemačkoj, sufistima u Iranu, bivšim pripadnicima KGB-a u Azerbejdžanu… Tajne albanske mafije su temelj moje karijere. Razlika između špijuna i novinara je što jednom istraživanje završi u fioci, a drugom postane knjiga koju držite u ruci! Vaš Dejan Lučić Dejan Lučić (Beograd, 15. novembar 1950)[1] je srpski publicista, geopolitičar i teoretičar zavere. Detinjstvo i mladost Dejan Lučić završio je žurnalistiku[1] na Fakultetu političkih nauka, zajedno sa bivšim načelnikom državne bezbednosti Jovicom Stanišićem, i komandantom specijalnih jedinica državne bezbednosti Frankom Simatovićem Frenkijem, sa kojima je ostao dugogodišnji prijatelj. Lučić o svom poreklu Dejan Lučić navodi da je potomak Jelene-Ilke Marković, koja je 11. oktobra 1882. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu pucala na kralja Milana Obrenovića. Ovaj događaj je poznat kao Ilkin atentat. Lučić tvrdi i da je potomak vojvode Milenka Stojkovića iz Prvog srpskog ustanka. Takođe navodi da je njegov deda bio učesnik demonstracija u Beogradu 27. marta 1941.[traži se izvor] Književni rad Tematika Dejan Lučić se u svojim knjigama bavi tematikom teorijama zavere poput masonerije, tajnih društava, Rimokatoličke crkve i sl. koje predstavlja u svojim špijunsko-obaveštajnim romanima. Promocije Dejan Lučić je promocije svojih knjiga održavao u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Prva promocija je bila 1999. godine, kada je predstavio knjigu Islamska Republika Nemačka. Na toj promociji je pored autora, govorio i beli mag Lav Geršman. Druga promocija je takođe bila u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, kada je predstavljena knjiga Kineska osveta. Promocije u dijaspori Dejan Lučić je održavao promocije svojih knjiga i u dijaspori. On je u srpskoj emigraciji u Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama držao promocije svojih knjiga, prvenstveno knjige Tajne albanske mafije. Politički rad Dejan Lučić je devedesetih godina bio jedan od osnivača Srpskog pokreta obnove,[traži se izvor], i bio je predsednik gradskog odbora istog, ali je ubrzo izbačen iz partije. Vuk Drašković, predsednik stranke, u svojoj knjizi Meta, okarakterisao ga je kao člana Službe državne bezbednosti. Dejan Lučić je dugo prekinuo rad u politici, sve do 2011. godine, kada se u politiku vratio kao osnivač Srpske demokratske stranke osnovane u martu 2011. godine. Kao dugogodišnji prijatelj Jovice Stanišića i Franka Simatovića, pojavio se kao svedok na njihovom suđenju u Haškom tribunalu 2011. godine, gde je potvrdio da poznaje optužene, i da nikada nije radio za Službu državne bezbednosti. Dela Islamska Republika Nemačka, 1. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-02-0 Islamska Republika Nemačka, 2. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-03-7 Варварство у име Христово, 1. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-05-1 Варварство у име Христово, 2. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-07-5 Pavelićev testament, 1. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-16-7 Pavelićev testament, 2. deo, Ekopres, ISBN 978-86-83003-17-4 Краљевство Хазара, 1. део, Екопрес, ISBN 978-86-83003-19-8 Краљевство Хазара, 2. део, Екопрес. ISBN 978-86-83003-20-4. Тајне албанске мафије, Екопрес, ISBN 978-86-83003-04-4 Тајне лоповског заната, Екопрес, ISBN 978-86-83003-08-2 Владари из сенке, Екопрес, ISBN 978-86-83003-01-3 Теорија завере, Екопрес, ISBN 978-86-83003-23-5. Kineska osveta, 2011, Laguna

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv / 406 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleks Rejmond, rođen je kao Aleksandar Gilespi Rejmond (2. oktobar 1909. – 6. septembar 1956), bio je američki crtač stripova, a njegovi najpoznatiji likovi su Flaš Gordon, Rip Kirbi, Tajni agent Iks-9 i Džim iz Džungle. Biografija Aleks Rejmond je rođen u Nju Rošelu predgrađu Njujorka, kao najstariji od sedmoro dece. Nakon smrti oca, 1922. godine, prisiljen je da radi i tako pomaže izdržavanju porodice iako je tada imao svega 13 godina. Ubrzo je morao da se ispiše iz srednje škole, 1928. godine, jer je dobio posao u brokerskoj firmi, ali velika ekonomska kriza i krah berze 1929. ga prisiljavaju da potraži drugi posao. Od 1931. godine radi kao pomoćni crtač Rasa Vestovera na stripu `Mučenik Tili`, u studiju braće Jang. Za Čika radi na stripu `Blondi` a Lajmanu pomaže na stripu `Tim Tajlor`. Zadovoljni radom svog pomoćnika, braća Jang ga predstavljaju Džozefu Konoliju, direktoru King Fičers sindikejta, koji u Rejmondu prepoznaje talenatovanog crtača i traži da kreira nove likove junake avanturističkog stripa koji će biti konkurencija drugim tada popularnim strip junacima. Aleks Rejmond ubrzo kreira dva strip junaka Flaš Gordon kao pandan tada popularnom strip junaku Baku Rodžersu i Džim iz džungle kao pandan za Tima Tajlora. Prvu tablu Flaša Gordona objavio je 7. januar 1934. godine, a uspeh je bio ogroman i trenutan.[1] Godine 1936. snimljena je serija od 13 filmova, a tokom 1938. i 1939. snimljene su još dve serije filmova. Kasnije nastaje Tajni agent Iks-9 koji je trebalo da bude pandan strip junaku Diku Trejsiju. Tajni agent Iks-9 je prvi put objavljen 22. januara 1934. godine, ali Rejmond njime nije bio preterano zadovoljan, pa ga je posle samo godinu i po dana u potpunosti prepustio crtaču Ostinu Brigsu. Poslednji i najpopularniji Rejmondov strip junak je Rip Kirbi[2]. Prvi kaiš stripa o Ripu Kirbiju Rejmond je objavio 4. marta 1946. godine i crtao ga je sve do svoje smrti. `Hteo sam da se u svom novom stripu odmaknem od divlje avanture. Ovo je moj izbor. Želeo sam da radim nešto drugačije, da se spustim na zemlju` - rekao je Aleks Rejmond za Ripa Kirbija. Aleks Rejmond je poginuo u automobilskoj nesreći 1956. godine u svom sportskom automobilu marke Bandini[3]. Uzrok saobraćajne nezgode je neprilagođena brzina, kiša i klizav kolovoz, usled čega se survao sa litice. U vozilu se tada nalazio Sten Drejk, takođe crtač stripova, ali je on preživeo udes. Sahranjen je u Ferfildu u Konektikatu.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bob Vudvord - Plan napada (napad Amerike na Irak) Plan of Attack / Bob Woodward [s engleskog preveli Marina Marković, Slavica Ivanović i Nenad Bajić] Izdavač: Samizdat B92, 2004, Beograd Štampa: Standard 2, Beograd 421 strana, mek povez, latinica, ↕22cm x ↔13cm x 2,3cm biblioteka: Edicija Samizdat ; knjiga 41 PLAN NAPADA je svojevrsni dokument o prelomnom trenutku u istoriji SAD u kome je, daleko od očiju javnosti, predsednik SAD Džordž Buš odlučio da započne napad na Irak. Bazirana na 75 intervjua, brojnim analizama i poverljivim informacijama od kojih neke po prvi put izlaze u javnost, ova knjiga otkriva kako je rat pripreman više od dve godine, i ukazuje na moguće konsekvence najkontroverznijeg sukoba od rata u Vijetnamu. Vudvord u najnovijem bestseleru na detaljan i precizan način daje portrete Američkog Predsednika Buša, Potpredsednika Dika Čejnija, Državnog sekretara Kolina Pauela, Sekretara za odbranu Donalda Ramsfelda Direktora CIA-e Džordža Teneta, i otkriva kakvu su ulogu u odluci o ratu u Iraku imali britanski premijer Toni Bler i ruski predsednik Vladimir Putin.REKLI SU O KNJIZI: `Najbolja i najubedljivija Vudvordova knjiga do sad!` – Mičiko Kakutani, The New York Times `Atmosfera i odnosi unutar Bele kuće danas u mnogome podsećaju na dvor Luja XIV, te se Bob Vudvord u tom smislu može porediti sa Vojvodom od Sen-Simona, autorom antologijskih `Memoara`. Niko ne poznaje politički aspekt javnog života SAD bolje od Vudvorda – on je briljantni hroničar fascinantnih zbivanja i savremenih spletki na republikanskom dvoru.` – Valter Rasel Mid, The Washington Post Robert Apšer Vudvord (rođen 26. mart 1943) američki je investigative journalist. Radio je za Vašington Post od 1971. godine kao novinar, a trenutno je pridruženi urednik.[1] Dok je bio mladi reporter u Vašington Postu 1972. godine, Vudvord se udružio s Karlom Bernstajnom; njih dvoje su proizveli znatan deo originalnih vesti o skandalu sa Votergejtom. Taj skandal je doveo do brojnih vladinih istraga i konačne ostavke predsednika Ričarda Niksona. Rad Vudvorda i Bernstajna je dugogodišnji novinar Džin Roberts nazvao je „verovatno najvećim pojedinačnim izveštačkim naporom svih vremena”.[2] Vudvord je nastavio da radi za Vašington Post nakon svog izveštavanja o Votergejtu. Od tada je napisao 19 knjiga o američkoj politici, od kojih je 13 na vrhu liste najprodavanijih. Rani životi i karijera Vudvord je rođen u Dženivi u Ilinoisu, kao sin Džejn (devojački Apšer) i Alfreda Ena Vudvorda II, advokata koji je kasnije postao glavni sudija u sudu 18. Sudskog kruga. On je odgajan u obližnjem Vitonu u državi Ilinois. Njegovi roditelji su se razveli kada mu je bilo dvanaest godina, a njega i njetgovog brata i sestru odgajao je otac, koji se kasnije ponovo oženio.[3] Vudvord se upisao na Jejl koledž sa stipendijom za mornaričke rezervne oficire (NROTC), i studirao je istoriju i englesku književnost. Dok je bio na Jejlu, Vudvord se pridružio bratstvu Faj Gama Delta i bio je član prestižnog tajnog društva Knjiga i zmija.[4][5] On je diplomirao 1965. godine i započeo petogodišnju službenu dužnost u Mornarici Sjedinjenih Država.[6] Tokom svoje mornaričke službe Vudvord je služio u brodu USS Rajt i bio je jedan od dva oficira koji su dodeljeni za pomeranje ili rukovanje nuklearnim lansirnim kodovima koje je Rajt nosio u svojstvu plovećeg štaba za hitne situacije (NECPA).[7] U jednom trenutku, bio je blizak admiralu Robertu O. Velanderu, kao službenik za komunikacije na USS Foksu pod Velanderovom komandom.[8] Nakon što je u avgustu 1970. okončao vojni rok kao poručnik, Vudvord je primljen na Pravni fakultet na Harvardu, ali je odlučio da ne pohađa nastavu. Umesto toga, konkurisao je za posao reportera u Vašington Postu, dok je pohađao postdiplomske studije o Šekspiru i međunarodnim odnosima na Univerzitetu Džordž Vašington. Hari M. Rozenfeld, glavni metropolitenski urednik Posta, primio ga je na dvonedeljnu probu, ali ga nije zaposlio zbog nedostatka novinarskog iskustva. Nakon godinu dana u Montgomeri Sentinelu, nedeljniku u predgrađu Vašingtona, Vudvord se 1971. godine zaposlio kao reporter Posta.[9] Career recognition and awards Iako nije primalac, Vudvord je dao presudni doprinos dvema Pulicerovim nagradama koje je osvojio Vašington Post. Prvo, on i Bernstajn su bili glavni izveštači o Votergejtu, a Post je osvojio Pulicerovu nagradu za javnu službu 1973.[10] Takođe je bio glavni izveštač za Postovog pokrića o napadima 11. septembra 2001. Post je dobio Pulicerovu nagradu za nacionalno izveštavanje 2002. za 10 svojih priča na tu temu.[11] Vudvord u Nacionalnom novinarskom klubu 2002. godine Sam Vudvord je dobitnik je gotovo svake velike američke nagrade za novinarstvo, uključujući nagradu Hejvud Braun (1972), Vort Bingam nagradu za istraživačko novinarstvo (1972 i 1986), nagradu Sigma Delta Hi (1973), nagradu Džordž Polk (1972), Vilijam Alen Vajt medalju (2000) i nagradu Džerald R. Ford za izveštavanje o predsedništvu (2002). Kolbijev koledž je 2012. godine uručio Vudvordu nagradu Elajdža Pariš Lavdžoj za hrabro novinarstvo, kao i počasni doktorat.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! SADRŽAJ: HIMBA JE U SRCIMA ONIH KOJI MISLE ZLO Umjesto predgovora Put u neizvjesnost Rat i mir – Šalom” »Izrael ima atomsku bombu Jedna nova »rasa« Umjesto Britanije - Sjedinjene Američke Države! Onaj tko putuje ptica je Baronova smrt U ime Tareka, ne ratujte, ljudi! ONI KOJI TVRDE KAKO JE NEPRAVDA NEIZBJEŽNA, ZABORAVLJAJU Dugi razgovori s Arafatom Iz razgovora Dare Janeković s predsjednikom Josipom Brozom Titom o situaciji na Srednjem istoku Sutra ću vidjeti kako se Orijent grli Govoreći otvoreno sa Hasaneinom Hejkalom Rizik Anuara el Sadata Razgovor sa Sadatom u Gizi Hafez el Asad: »Mi nismo ekstremisti« JEDAN ČOVJEK MOŽE VRIJEDITI KOLIKO STOTINU LJUDI U iračkom Kurdistanu Mala utvrda Sinovi pustinje Razgovor s Gadafijem Susret u Kartagi Živjeti zajedno! Sadatov kobni izazov PRILOZI Rezolucija UN o podjeli Palestine (29 novembra 1947) Rezolucija br 242 Vijeća sigurnosti UN od 22 novembra 1967 Rezolucija br 338 Vijeća sigurnosti UN od 22 oktobra 1973 Pismo Anuara el Sadata Leonidu Brežnjevu Kronologija (od 18 stoljeća prije nove ere do 6 juna 1982 godine) Palestinaca je 4,5 milijuna Pismo iz Izraela Teritoriji koje je Izrael držao pod okupacijom u septembru 1982 nakon invazije na Libanon Kazalo Bibliografija Bilješka o autorici `Knjiga Dare Janeković » Josuini nasljednici« izvanredno je žurnalističko djelo o dramatičnim događajima što se čitava desetljeća smjenjuju na uzavrelom području Srednjeg istoka. To je potresno svjedočanstvo sukoba što suprotstavlja Izrael i arapski svijet, održava ratno stanje i produžava patnje prognanoga i obespravljenoga palestinskog naroda koji se bori za pravo na život i svoju domovinu. Autorica ove knjige, istaknuta jugoslavenska novinarka Dara Janeković, bila je i sama svjedokom ratnih zbivanja u prvim linijama arapsko-izraelske fronte. Kao vrstan pisac i iskusan foto-reporter riječju je i slikom majstorski prikazala i sa svih strana osvijetlila teške i kompleksne probleme Srednjeg istoka - područja izvanredno bogatog naftom koja čini krvotok industrijske civilizacije U podrobnom prikazu historijskih prilika još od legendarnih vremena Jošue, nasljednika Mojsijevog, sve do današnjih dana, autorica je vještom analizom i zapažanjima ukazala na začetak i uzroke mržnje Židova i Arapa, mržnje koja već četiri tisuće godina potresa »Obećanu zemlju« i izaziva odjeke u cijelom svijetu.` Asad Hafez Baas Barzani Musatafa Bejrut Burgiba Habib Cisjordan Dajan Moše Egipat Fatah Muamar Gaza Golan Hejkal Mohamed Nasanein Irak Iran Jerusalim Kurdi Kuvajt Libija Meir Golda Mejerson Nafta Naser Gamal Abdel Pahlavi Reza Palestinci Palestina Sadat Anuar Sinaj Sirija Tripoli Darinka Dara Janeković (Stepanovićevo, Novi Sad 1. prosinca 1924. – 30. srpnja 2021.[1]) bila je hrvatska novinarka i publicistkinja. Sudionik antifašističke i oslobodilačke borbe 1941-1945. Tada počinje raditi u partizanskim novinama. Na kraju rata ima čin kapetan I. klase. Nakon rata posvetila se novinarstvu i publicistici. Dovršava gimnaziju, studira pravo, uči jezike, stenografiju, daktilografiju… Dvadeset pet godina radila kao inozemni dopisnik za kuću Vjesnik, ponajviše kao specijalni izvjestitelj s raznih međunarodnih događaja, s krznih područja i iz zemalja na svim kontintentima. 1950-ih i 1960-ih dva puta stalna izvjestiteljica iz Pariza. Prati konferencije o razoružanju u Ženevi, rat u Vijetnamu i Alžiru. Zbog kritičkog pisanja o zločinima francuske vojske te podržavanja alžirske oslobodilačke borbe, ekstremistička organizacija OAS osudila je 1961. na smrt. U kući u kojoj je stanovala eksplodirala je podmetnuta bomba. Od 1962. dopisnica za zemlje sjeverne Afrike sa sjedištem u Alžiru. Odatle putuje u mnoge tek oslobođene zemlje Afrike: Egipat, Sudan, Ugandu, Mali, Keniju, Tanzaniju, Zambiju itd, te piše serije reportaža, feljtona, eseja i fotoreportaža. Izvještavala je i iz Španjolske, Poljske, Kine, Rumunjske, Grčke, SSSR-a, Velike Britanije itd. Izvještavala je sa svjetskih konferencija o razoružanju u Ženevi, konferencija nesvrstanih itd. Za vrijeme izraelsko-arapskog rata 1967. izvještava iz Tel Aviva, a zatim više puta iz Sirije, Jordana, Iraka, Libanona, Egipta, Libije i Kuvajtu. Bila je u iračkom Kurdistanu, s kurdskim borcima za slobodu (1970.) i tada, u šumama blizu iranske granice, razgovarala s njihovim vođom Mustafom el Barzanijem. Više puta obišla je sva ratišta Srednjeg i Bliskog istoka i sve zemlje toga područja. Neko vrijeme provela je s palestinskim borcima. Imala je tri razgovra s vođom PLO-a Jaserom Arafatom. Boravila je i u Panami, Meksiku, Venezueli, više puta u Kini i Južnoj Koreji. Njen razgovor s kineskim premijerom Zhou Enlaiem (1971.) prenijeli su mnogi svjetski listovi i velike agencije: New York Times, Epoca, Europeo, japanski i drugi listovi. Druge njene reportaže, intervjui i feljtoni bili su također prenošeni u raznim zemljama, a također su objavljivani i tekstovi o njoj. Vrlo su zapažena bila njena tri razgovora s Josipom Brozom Titom o zabrinjavajućem stanju u zemlji 1972., 1973. i 1976. Te razgovore zabilježili su i prenijeli mnogi svjetski listovi i agencije. U drugom i trećem razgovoru bila su njena pitanja vrlo oštro intonirana, govoreći o rastućoj krizi u zemlji, i Titovi su odgovori bili podjednako oštri, pa su ih razni birokrati oko Tita ublažavali i cenzurirali. Nastupila je kao gošća u ime Jugoslavije na tribini OUN o temi Informiranje i razvoj (24. listopada 1974.). Kao članica jugoslavenske delegacije nastupala je i sudjelovala na Prvoj konferenciji Mediteranskih zemalja u Alžiru 1964., Svjetskom kongresu žena u Berlinu 1975., Dvanaestoj generalnoj skupštini Svjetske federacije rathin veterana antifašista u Haagu 1967. itd. Uspjela je da se HND-u vrati Novinarski dom. Bila je predsjednica Društva novinara Hrvatske i potpredsjednica Saveza novinara Jugoslavije 1972. – 1978. U tom razdoblju uspjela je da se Društvu vrati Novinarski dom u Zagrebu, nakon što je to spomenula u razgovoru s Josipom Brozom Titom i on dao podršku. Borila se za bolji status novinara i više slobode. Tada je bila pokrenuta inicijativa da se novinarima prizna beneficirani radni staž, na osnovu istraživanja koja su pokazala da je život novinara, nakon rudara, najkraći; to nije bilo odobreno. Za reportažu o podjeljenoj Koreji Zaboravljena trideset i osma paralela dobila je u Pragu Međunarodnu nagradu za reportažu. Dobila je nagradu Zlatno pero 1972., nagradu `Otokar Keršovani` Društva novinara Hrvatske za životno djelo, te nagradu `Moša Pijade` Saveza novinara Jugoslavije, također za životno djelo. Dobitnica niza ordena u doba SFRJ za sudjelovanje u antifašističkoj borbi, za novinarski rad i za širenje prijateljstva i razumijevanja među narodima.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Vladan Desnica : Djelo nastaje dalje od pisaćeg stola (razgovori sa Vladanom Desnicom) - priredio Jovan Radulović Vladan Desnica (Zadar, 17. septembar 1905 — Zagreb, 4. mart 1967) je bio srpski i jugoslovenski književnik. Vladan Desnica rođen je u Zadru u srpskoj porodici Desnica, pravoslavne veroispovesti.[1] Njegov otac je Uroš Desnica, a majka Fani Desnica, rođ. Luković. Vladan Desnica je po majčinoj liniji Stojana Mitrovića Jankovića[2] (oko 1635—1687), u srpskoj narodnoj pesmi poznatog kao Janković Stojan, vođe srpskih kotarskih uskoka u XVII veku, serdara Kotara, kavaljera sv. Marka, konjičkog kapetana, zapovednika tvrđave Ostrovice.[3] Desnice su srpska porodica poreklom iz Srba u Lici, odakle je pradeda Vladana Desnice, Danilo Desnica, trgovac i posednik, došao u Obrovac gde mu se rodio sin Vladimir Desnica (1850—1922) koji je sa Olgom Janković, kćerkom grofa (conte veneto) Ilije Dede-Jankovića (1818—1874), potomkom Stojana Jankovića, poznatim slovenofilom, pesnikom, prvakom srpskog naroda u Dalmaciji, imao sina Uroša Desnicu, pravnika i člana Srpske stranke. Pošto je konte Ilija Dede-Janković bio poslednji muški izdanak svoje porodice, Jankoviće su po njegovoj kćerki Olgi, nasledile Desnice, celokupnu imovinu u Islamu Grčkom, uključujući dvore Jankovića, porodičnu crkvu, zemljišne posede i dr.[4] Uroš Desnica se oženio sa Fani Luković, kćerkom pomorskog kapetana Đure Lukovića iz Prčnja u Crnoj Gori.[5] Uroš Desnica je sa Fani Desnica, rođ. Luković imao sina Vladana Desnicu i kćerke Olgu i Natašu. U hrvatskim kulturnim krugovima postoje nastojanja da se Desnica predstavi kao primarno hrvatski pisac. Sam Desnica je u pismu predsedniku UKS D. Jeremiću naveo da duhovno pripada srpskoj kulturi.[6] Biografija Kuća Desnica u Zadru bila je mjesto okupljanja gradskih inteletkualaca i umjetnika Vladan Desnica studirao je prava i filozofiju u Zagrebu i Parizu, diplomirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu 1930. Radio je kao advokat, a zatim je prešao u državnu službu.[7] 1934. pokrenuo je književno-istorijski godišnjak „Magazin sjeverne Dalmacije“, koji je uređivao dve godine i štampao ćirilicom u Splitu. U njemu je, između ostalog, objavio dva sopstvena eseja „Jedan pogled na ličnost Dositejevu” (1933/34) i „Mirko Korolija i njegov kraj” (1935). U periodu između 1935 i 1940. napisao je zbirku pripovedaka, koju je poslao beogradskom izdavaču Geci Konu. Zbirka zbog početka Drugog svetskog rata nije štampana, a sam rukopis je izgubljen.[8] Roman „Zimsko ljetovanje“ objavio je 1950. U romanu se pripoveda o sukobu i nerazumevanju između seoskog stanovništva i građana izbeglica iz Zadra, koji su se u seosku sredinu sklonili bežeći od bombardovanja njihovog grada. Književna kritika je negativno dočekala „Zimsko ljetovanje”, jer su ton i vizija sveta u njemu bili u suprotnosti sa vladajućom komunističkom ideologijom i nezvaničnim pravilima na koji način se pisalo o Drugom svetskom ratu. Branivši se od kritika, Desnica je napisao tekst „O jednom gradu i jednoj knjizi“.[9]. Potom izlaze zbirke pripovedaka „Olupine na suncu” (Zagreb, 1952), „Proleće u Badrovcu” (1955), zbirka pesama „Slijepac na žalu” (Zagreb, 1955) i zbirka pripovedaka „Tu odmah pored nas” (Beograd, 1956). Paralelno radi na svom romanu Proljeća Ivana Galeba. Kad je delo završeno, u autoru se javio strah da ga niko neće hteti objaviti, jer je po svemu odudaralo od ondašnje književne produkcije.[10] Izdavačka kuća „Svjetlost” objavljuje roman u Sarajevu 1957. Naredne godine delo osvaja Zmajevu nagradu. Glavni junak Ivan Galeb je pedesetogodišnji propali violinista, koji se nalazi u bolnici, gde se budi iz postoperacione narkoze. On se u danima koji slede seća sopstvenog života i refleksivno meditira o različitim idejama (lepoti, umetnosti, vlasti, smrti, vremenu, itd). Neke od njegovih pripovedaka imaju antologijsku vrednost: Posjeta, Priča o fratru sa zelenom bradom, Florjanović, Konac dana, Bunarevac, Solilokviji gospodina Pinka. U značajnija dela ubraja se zbirka pesama „Slijepac na žalu“ i drama „Ljestve Jakovljeve“. Bavio se i filmom, napisao je scenario za film „Koncert“ 1954. jednan od najznačajnijih filmova jugoslovenske kinematografije. Po njegovom scenariju je snimljen i film „Prvada“ 1962, a posle njegove smrti „Pred zoru“ 1974. na osnovu istoimene novele, koja je realistička analiza gradsko-seoskih odnosa u okviru ratnih dešavanja. 1974. po noveli „Florijanović“ snimljena je istoimena TV drama. Pravoslavna crkva Svetog Đorđa, Janković-crkva, u Islamu Grčkom, izgrađena 1675, u kojoj je sahranjen Vladan Desnica. Vladan Desnica je sahranjen u srpskoj pravoslavnoj crkvici Svetog Georgija pored dvora Janković Stojana u Islamu Grčkom. Crkvu u kojoj je sahranjen su uništile hrvatske snage tokom operacije Maslenica u januaru 1993. godine.[11] Desničina „Sabrana djela” u četiri knjige izlaze u Zagrebu u izdanju „Prosvjete” 1974. i 1975. Tada su objavljena i neka dela koja su ostala u rukopisu, kao na primer, njegov nezavršeni roman „Pronalazak Athanatika”.[10][12] Desnica je govorio pet jezika i bio je svestrano obrazovan. Prevodio je sa italijanskog, francuskog i ruskog.[13] On i supruga Ksenija Carić imali su četvoro djece.[14] Nasljeđe Smatra se nastavljačem Sime Matavulja odnosno dalmatinske proze.[15] Povodom stogodišnjice Desničinog rođenja u Biblioteci grada Beograda je 2005. organizovana izložba o njegovom stvaralaštvu i životu.[16] Od 2016. u Srbiji se organizuje trodnevna manifestacija Desničini susreti.[17] Djela Selektivna bibliografija Vladana Desnice obuhvata 202 bibliografske jedinice.[18] Zimsko ljetovanje, Zagreb, 1950.[19] Olupine na suncu, Zagreb, 1952.[20] Koncert, scenario za film, 1954.[21] Proljeće u Badrovcu, Beograd, 1955.[22] Slijepac na žalu, zbirka pjesama, Zagreb, 1956.[23] Tu, odmah pored nas, Beograd, 1956.[24] Proljeća Ivana Galeba, Zagreb i Sarajevo, 1957.[25] Fratar sa zelenom bradom, zbirka pripovjetki, Zagreb, 1959.[26] Ljestve Jakovljeve, psihološka drama, 1961.[27] Sabrana djela I-IV, Zagreb, 1975. Pronalazak Athanatika [Brajevo pismo]: nedovršeni roman, 1979.[28] Progutane polemike, Beograd, 2001.[29] Hotimičino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice I, Zagreb, 2005.[30] Hotimičino iskustvo: diskurzivna proza Vladana Desnice II, Zagreb, 2006...

276 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Donji desni cosak malo zguzvan, nista strasno. Sve ostalo uredno! Lavanderman je prvi hvarski stripovski superheroj. Alias mu je Borisa Bunčuga, a ishodište njegovih moći u biljci je lavandi. Bori se protiv komaraca i moljaca, nesanice, glavobolje i vrtoglavice. O autorima Autori su misteriozni likovi koji žive u sjeni junaka, kažu autori. Crta ga Vančo Rebac, a piše Toni Faver. Izdanja Prvi broj izlazi u rujnu 2008. u 200 komada, odmah biva rasprodan te već u studenome doživljava drugo izdanje. U drugom broju stripa, objavljenom u svibnju 2009., kao gosti svoj obol daju Damir Steinfl i Vinko Barić, svaki s po dvije table. Između drugog i trećeg broja snima se igrani film `Lavanderman: istina ili mit?` Glavne uloge tumače Damir Markovina i Anja Alavanja, scenarist je ponovo Toni Faver, a režiju potpisuje Zvonimir Rumboldt. Direktor fotografije je Tomislav Krnić. Ova trojica, tj. nezavisna filmska produkcija `Kad - tad`, su producenti filma. Film ima premijeru na filmskom festivalu u Puli 2010. godine. U studenom iste godine izlazi dugoočekivani treći broj, deblji no ikada u čijoj realizaciji sudjeluje čak sedam crtača: Vinko Barić, Alem Ćurin, Igor Hofbauer, Kenji Masamura, Vančo Rebac, Esad Tomislav Ribić i Miro Župa. U svibnju 2011. u izdanju udruge `Kad- Tad` izlazi CD s glazbom iz filma. Za njega skladbe stvaraju: Balun, Belan, Ćaleta, Gobac, Grubić, Hrepić, Ivašković, Matačić, Novcoselić, Rukavina, Rumboldt, Simčić, Stipišić, Škudar, Šverko i Tibljaš, a izvode: Narodno blago i Fon Biskich, Aqua Bronze, Radio Clash, Jackaranba, Hans, Hrepa, Pokvareno društvo, Psihomodo pop, The Cretens, Mone, Ro-La, Whats on Tv, mama?, Ziuzao, Neno Belan & Fiumens i The Playboys. Početkom srpnja 2012. promovira se dugoočekivani 4. broj stripa. Ovo divot izdanje ima preko 80 stranica a Lavanderman je prvi put otisnut i u koloru. Kroz 5 epizoda vodi nas pet crtača: Kenji Masamura, Vinko Barić, Vančo Rebac, Miro Župa i po prvi put Štef Bartolić. Za 4 epizode scenarij potpisuje Toni Faver. Izdanje izlazi s dvije različite naslovnice, od kojih je japanska otisnuta u samo 200 komada. U svibnju 2013. promoviran je 5. broj stripa,posvećen aktualnim lokalnim izborima, također s dvije naslovnice od kojih jedna ima 800 (Rebac), a druga 200 (Kordej) primjeraka. Sa 76 strana, ovaj broj ponovno uvodi postere. Autori su: Vinko Barić, Toni Faver, Ana Kolega,Damir Markovina, Igor Kordej, Vančo Rebac, Ana Schaub i Miro Župa. Na reanimiranom MAFESTU u svibnju 2014. predstavljen je 6. broj. Glavnu priču preuzima Damir Ercegović, a uz veterane iz prošlih izdanja Vinka Barića( prvi put i na naslovnici), Vanču Rebca i Mira Župu Lavandermana crta i vinkovačka legenda, jedini i neponovljivi – Dubravko Mataković, koji potpisuje i jednu od dvije naslovnice! U ovom jedinstvenom izdanju po prvi put zajedno, rame uz rame, tajice uz tajice, bore se tri najveća hrvatska superheroja! Protman, Superhrvoje i Lavanderman! Duplerice su prepuštene, kako je i red, damama! U punom koloru, na sjajnom papiru svog omiljenog junaka portretiraju slikarica Nikolina Ivezić i kiparica Helena Ohnjec! Tema na duplericama je prigodničarske naravi – disco club! Naime, 2014. godine obilježava se pedesetogodišnjica prvog te vrste u Hrvatskoj koji se pod imenom „Amfora“ otvorio baš u Jelsi davne 1964. Dana 21.08.2015. promoviran je u jelšanskoj galeriji `DALMACIJALAND` (zapravo Borisovoj konobi) novi broj. U sedmom broju stripa Zajebani Lavanderman Damir Ercegović nastavlja epsku epizodu „NAČELNIK, SAVJETNIK, ŠPIJUN“ i potpisuje jednu od noslovnica, Vinko Barić vrača nas u prve dane diska, Miro Župa vrača nas, pak, u prve dane svemira te potpisuje alternativnu naslovnicu, a pod paskom Alema Ćurina dolazi do susreta Lavandermana i Bevandermana! Duplerice su ponovo prepuštene damama, Suzane Bernat i samozatajnoj umjetnici koja se skriva iza pseudonima GingerLolla! Originalni crtač Lavandermena Vančo Rebac briljira u minijaturi „PREDSEZONA“. Tu je još i Helena Ohnjec s dva bravurozna akvarela. Po prvi put scenarij za Lavandermena (epizoda s Bevandermanom) potpisuje Franko Petrić, dok za ostale eizode (izuzev one Mira Župe) piše Toni Faver. Kao dodatak tu je i drugi dio filmskog scenarija (T. Faver) ilustriranog crtežima iz filma (V. Rebac). Dana 24.08.2016, na sam rođendan Borisa Bartolomeja Bunčuge promovira se u rodnoj mu Jelsi osmi broj stripa! Glavni crtač serijala Damir Ercegović završava epohalnu trodjelnu epozodu i potpisuje glavnu naslovnicu te tri iulustracije unutar broja, Vinko Barić u epizodi `Urlike` opisuje susret mladog Borisa s terorističkom skupinom Baader-Meinhof 1972. u Njemačkoj. Vančo Rebac ilustrira probleme nastale poradi nabujalog obiteljskog turizma u epizodi `Obiteljski turizam! Vančo potpisuje i alternativnu naslovnicu. Duplerice se dohvatila mlada slikarica Jelena Sokić, a ovaj put među autore duplerca ugirao se i sveprisutni Vinko. Iako nema strip u ovom broju, Miro župa predstavljen je fotografijama skulptura na temu Lavandermana te plakatom filma `Pola stoljeća diska` čiji drugi plakat koji je takođe uključen u ovo izdanje potpisuje stara znanica Nikolina Ivezić. Osim njega s jednim akvalerom se predstavlja, sad već redovita, Helena Ohnjec. Dana 08.06.2017. u `Klubu Zona` na splitskom Šperunu promovirano je izdanje LAVANDERMAN INTEGRAL1! U ovom tvrdoukoričenom albumu reprintana su prva dva izdanja, sada već godinama nenabavljiva u prodaji. Naslovnicu posebno za ovaj broj crta originalni crtač Vančo Rebac. Format je nešto izdužen zbog engleskih podnaslova koji avanture dalmatinskog superjunaka po prvi put približavaju svima koji se služe i tim jezikom. Prijevod potpisuje Jasminka Golubić, koja je svojevremano prevela i film. Predgovor piše Jurica Pavičić. Osim samog reprinta ovo divot izdanje sadrži i pregršt neobjavljenih skica i odbačenih verzija kao i presjek članaka iz tiska povezanih s prvim brojevima. Visoki troškovi povezani s ovim izdanjem rezultirali su prolongiranjem objavljivanja redovitog devetog broja na 2018. Dobro je napomenuti kako je Ministarstvo kulture otkupilo 260 komada albuma za popunu fondova knjižnica diljem lijepe naše i na taj način učinilo konačno strip dostupnijim a samo izdanje (koje je otisnuto u 500 kom) raritetnijim. Dana 24.08.2018. na Jelšanskoj pjaci, dvije godine nakon osmog predstavlja se deveti broj strip serijala, na 72 stranice našlo se mjesta za 4 epizode koje su nacrtali Damir Ercegović, Vinko Barić, Miro Župa i Marko Marković. U sve osim Župine epizode upleten je scenaristički Toni Faver. U ovom izdanju, prvom bez originalnog crtača Vanče Rebca, našlo se još mjesta i za duplerice Marije Kondres i Tee Jurišić, ilustraciju Stipana Tadića, nekoliko plakata izložbi iz Dalmacijalanda, fotoreportažu s proslave lanjskog Borisovog rođendana, par reklama, nekoliko keramičkih uradaka Helene Ohnjec, scanove jedne salvete i naslovnice starog Vjesnika, rječnik manje poznatih riječi te neke ludorije s facebooka. Dana 20.06.2021. na zagrebačkom CRŠ-u konačno je predstavljen završni broj stripa Lavandermana. U desetom broju serijala o Lavandermanu osamdeset stranica izradilo je čak dvadeset autora. Vinko Barić po scenariju Tonija Favera nacrtao je dvije kraće epizode. Prva, naslovljena „Duplerica“, obrađuje fenomen srednjih stanica muških magazina viđen kroz prizmu hvarskog superheroja. Epizoda „Slon“pripada podžanru alternativne povijesti i govori o vremenu Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Između Barićevih vinjeta nalazi se Tino Ćurin koji je opisao susret Crnog Popaja i Lavandermana. Na kraju, u drugome dijelu epizode zvanom „Depresija je bolest zajebana“ Damir Ercegović, također po scenariju Tonija Favera, dovodi Borisa Bunčugu do nesretna završetka. Posljednju tablu, u kojoj Boris Bučuga umre, nacrtalo je četrnaest autora koji su već sudjelovali na projektu jer je svim suradnicima koji su radili na projektu poslana zamolba da je nacrtaju. Odazvali su se: Vinko Barić, Štef Bartolić, Alem Ćurin, Tino Ćurin, Džo, Igor Kordej, Nikolina Ivedzić, Marko Marković, Kenji Masamura, Dubravko Mataković, Helena Ohnjec, Vančo Rebac, Stipan Tadić i Miro Župa. U odvojenom dijelu s naslovom „Petnaest puta sam umro“ mogu se vidjeti sve verzije Lavandermanove smrti, Sve je ukoričeno u četiri različite naslovnice (Vinko Barić, Damir Ercegović, Alem Ćurin, Toni Faver) i dodatno oplemenjeno dvijema duplericama (Sanja Jureško, Karina Sladović).

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #16 Hong Kong. Zrakoplovna divizija W grupe, koju predstavlja André Bellecourt, zaključuje ugovor o zajedničkom ulaganju s Tsai Industries Corp. Kinezi su izrazili želju da sam Largo Winch potpiše ugovore. Ali mladi milijarder nije davao znake života otkako je napustio otok Tsai Huang, oni su žalili za ovim hirom. Za čelnike W grupe, Largo je vjerojatno bio žrtva brodoloma ili otmice od strane pirata. Za njegovog vjernog prijatelja Simona, čiji ga huliganski instinkt rijetko laže, to miriše na prljavi trik. Konačno, za gospodina Tsai Huanga, pitanje se niti ne postavlja: on dobro zna da Largo Winch čami u jednom od svojih zatvora... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #17 Mer Noire Philippe Francq Jean Van Hamme Largo Winch je upleten unatoč sebi u slučaju trgovine oružjem i međunarodnog terorizma. Na meti visoko organiziranih protivnika, Largo se nađe s FBI-jem za petama. Kako bi shvatio što se događa, nema izbora: uputiti se prema lukama Crnog mora, gdje je voda očito vrlo nemirna... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #7 La forteresse de Makiling Philippe Francq Jean Van Hamme Nije uvijek prednost biti Largo Winchova srodna duša. Simona Ovronnaza i njegovo novo osvajanje, inspektora Marjana Texela, prati tajna služba Unije Mjanmara (bivša Republika Burma) i zatvara ih zbog optužbi za ubojstvo. Nakon lažnog suđenja, Simon je osuđen na smrt i odveden u neosvojivu tvrđavu Makiling... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....