Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveŔtenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete VaŔu mail adresu.
101-106 od 106 rezultata
Prati pretragu "radio"
Vi se opustite, Gogi Äe Vas obavestiti kad pronaÄe nove oglase za tražene kljuÄne reÄi.
Gogi Äe vas obavestiti kada pronaÄe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene saÄuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i saÄuvate trenutno stanje
Aktivni filteri
Autor - osoba LaliÄ, Ivan V. Naslov Pismo / Ivan V. LaliÄ Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 1993 Izdanje 2. izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : Srpska književna zadruga, 1993 (Beograd : Vojna Å”tamparija) FiziÄki opis 85 str. ; 19 cm Zbirka Ponovljena izdanja Kola Srpske književne zadruge u divot opremi (karton) Napomene Tiraž 2.000. BeleÅ”ka o piscu: str. 81-[83]. Ivan V. LaliÄ ā Pesnik koji je ujedinio tumaÄe i Äitaoce Aleksandar JovanoviÄ 02/07/2021 BROJ 671, O dve godiÅ”njice Ivana V. LaliÄa Nedavno se navrÅ”ilo devedeset godina od roÄenja, a krajem ovog meseca biÄe dvadeset pet godina od smrti Ivana V. LaliÄa (8. jun 1931 ā 27. jul 1996). LaliÄeva poezija je neprestano, u istoj meri za vreme njegovog života koliko i posle iznenadnog, i moguÄe ranije nasluÄenog, pesnikovog odlaska, dobijala nova tumaÄenja i nove Äitaoce, tako da u ovom sluÄaju i nije reÄ samo o datumskoj zaokruženosti koju treba obeležiti nego o njenom živom i nezaobilaznom prisustvu u srpskoj književnosti. LaliÄ je prihvaÄen kao pesnik veÄ od prvih zbirki BivÅ”i deÄak (1955) i Vetrovito proleÄe (1956). Od pojave knjige Vreme, vatre, vrtovi (1961), u kojoj je sveo raÄune s prvom fazom svoga pevanja, poÄinje njegova tiha slava. Sa svakom novom zbirkom ā Å”to nije Äest sluÄaj u nas ā LaliÄ je pesniÄki rastao i zauzimao sve znaÄajnije mesto u savremenoj srpskoj poeziji. Bitne taÄke na tome putu jesu Izabrane i nove pesme (1969 ā s novom zbirkom O delima ljubavi ili Vizantija), Smetnje na vezama (1975) i Strasna mera (1984). U zaveÅ”tajnim zbirkama Pismo (1992) i Äetiri kanona (1996) LaliÄ je dosegao sopstvene pesniÄke vrhove i ispunio svoju službu poeziji i pevanju. Složen i moderan pesniÄki govor Za njegovu poeziju bitan je i trenutak u kojem se pojavio. LaliÄ je uÅ”ao u srpsku književnost sredinom pedesetih godina kada su mnogi književno-ideoloÅ”ki sukobi veÄ bili na izmaku. Zbog toga nije ni morao, a nije ni želeo da uÄestvuje u, za to vreme, karakteristiÄnim sporovima izmeÄu tzv. tradicionalista i modernista (ta bitka je, veÄ dobrim delom, bila dobijena), nego se odmah, izbegavajuÄi jednostrana opredeljenja, usredsredio na najbitnija pitanja poezije, na biranje sopstvenih prethodnika i lirski dijalog sa tradicijom i kulturom. Snažno oslonjen na iskustva moderne evropske poezije, on je sve vreme svoje pevanje vezivao za jezik i nasleÄe svoga naroda. Pesnik u Äijem su delu propevali svi slojevi naÅ”e kulture, ali i izuzetan poznavalac svetske poezije i kulture (jedan je od naÅ”ih najboljih prevodilaca nemaÄkih, francuskih, engleskih i ameriÄkih pesnika), LaliÄ je bio predodreÄen da bude pesniÄka žiža u kojoj se ukrÅ”ta nacionalno i evropsko nasleÄe. SmatrajuÄi podražavanje evropske poezije duhom provincijalizma, on Äe u jednom razgovoru reÄi: āKo ne povuÄe pouke iz Laze KostiÄa ili Vojislava IliÄa, uzalud Äe ih tražiti kod Malarmea i Helderlina.ā A mogao je to da kaže jer je u istoj meri poznavao i Helderlina (koga je izvrsno preveo) i Vojislava IliÄa (o kojem je napisao jedan od najboljih eseja u nas), a podsticaji oba pesnika snažno su ugraÄeni u njegove stihove. U svome pevanju LaliÄ je izgradio izuzetno osetljive pesniÄke mehanizme i složenu organizaciju svojih pesama, sa specifiÄnom pesniÄkom slikom, da bi opisao složeni i nijansirani doživljaj sveta. Otuda kod LaliÄa moderan i precizan pesniÄki govor, da bi se u pesniÄku sliku uhvatila jedva primetna a suÅ”tinska deÅ”avanja u ljudskom biÄu i oko njega, na samoj granici izmeÄu vidljivog i nevidljivog, postojanja i nepostojanja (āVidljivo, to je sigurnost / [ā¦] / ali / Nevidljivo ā ono nam stalno izmiÄe, / A Å”apuÄe nam svoju prisutnost i uporno primorava / Da delujemo, da ga prevodimo u slikeā, āElegija ili Dunav kod Donjeg Milanovcaā). ZahvaljujuÄi upravo ovom poetiÄkom svojstvu, Å”irok tematsko-motivski raspon LaliÄevog pevanja krasi neraspletiva unutarnja jedinstvenost: pevanja o predvajanju leta, prolaznosti, o trajnom i troÅ”nom, smrti, kulturnom pamÄenju, užasu i radosti, dati su kroz pesnikove složene vremensko-prostorne, sinestezijske, gotovo opipljive i istovremeno visoko simbolizovane slike, kroz koje se prelama emocionalna, Äulna i intelektualna situacija onoga koji peva. Zato se ova poezija prima i kao izuzetno moderna i sa velikim ÄitalaÄkim uzbuÄenjem. Pismo. Äetiri kanona JoÅ” dok je po Äasopisima objavljivao pojedinaÄne pesme, slutilo se o kakvoj je knjizi reÄ, a kada se pojavila, odmah je nazvana antologijskom zbirkom. I zaista, srpska poezija je, odjednom i na jednom mestu, dobila tridesetak vrhunskih pesama: od āDeset soneta neroÄenoj kÄeriā do āRimske elegijeā, od āMlade žene sa violomā do āMelanholijeā, od āZapisano nad jednim stihomā do āStrambottaā, od āPismaā do āNikada samljiā, od āOktave o letuā do āSlova o slovuā, od āPlave grobniceā do āÅ apata Jovana Damaskinaā. Jednostavno, kao izbor antologijskih pesama može se prepisati Äitav sadržaj. Ove godine navrÅ”ava se i dve i po decenije od objavljivanja Äetiri kanona, kompoziciono i smisaono veoma složene knjige. U njoj se pesnik snažno oslonio na najpoznatiji srednjovekovni žanr i njegov molitveni bruj, ispevavÅ”i jednu od najlepÅ”ih pohvala Bogorodici na srpskom jeziku. Ali Äetiri kanona su najpre knjiga moderne poezije, poÄev od leksike, smenjivanja diskurzivnih iskaza i pesniÄkih slika do tekstovnih prepleta i poetiÄkih tokova. U prožimanju pesniÄkog i svetog, sveto je otvaralo duboke prostore natÄulnog i onostranog, ali nije dovodilo u pitanje prirodu pesniÄkog teksta i egzistencijalni grÄ onoga koji peva. Dve zaveÅ”tajne LaliÄeve zbirke su najpotpunija objava njegovih poetiÄkih naÄela i na najlepÅ”i naÄin zatvaraju srpski pesniÄki XX vek. LiÄni ulog LiÄni ulog koji u pesmi ne sme da bude viÅ”e od nagoveÅ”taja, a bez prava da se poniÅ”ti, takoÄe je jedan od zaÅ”titnih znakova LaliÄeve poezije. Pesniku je bila strana ideja o impersonalnom/bezliÄnom subjektu: āInsistiram, u svakoj prilici, na tvrÄenju da je poezija komunikacija ā a kako da komunicirate sa tzv. bezliÄnim subjektom? Kod pesnika takvog usmerenja impersonalnost je, ako su zaista talentovani, samo maska. Beli zavoj ispod kojeg, ako je pesnik autentiÄan, oseÄate ranu.ā Odnosno, on nikada nije pravio veÅ”taÄki jaz izmeÄu pesniÄkog subjekta i autora i nije se ustruÄavao da peva ono iskustvo koje bi bilo njihov zajedniÄki presek. Evo nekoliko primera, koji mogu biti od koristi za potpunije razumevanje pojedinih pesama. Äesti deÄji letnji boravci zbog bolesti na DivÄibarama prizvani su u pesmi āVetarā. Drugi svetski rat provodi u Beogradu, u Kumanovskoj 13. Za vreme uskrÅ”njih āsavezniÄkihā bombardovanja ginu mu Äetiri druga iz okolnih zgrada i taj dogaÄaj je osnova pesme āZarÄala iglaā. Razgovori s rano preminulom majkom Ljubicom (Äerkom kompozitora Isidora BajiÄa, od koje je pesnik nasledio apsolutni sluh, od izuzetnog znaÄaja za njegovo pevanje), dati su u pesmama āRequiem za majkuā i āPomen za majkuā. Sve njegove ljubavne pesme, da se navedu samo āMesta koje volimoā, āLjubavā, āRimski kvartetā, āRimska elegijaā i āStrambottiā, posveÄene su supruzi Branki LaliÄ (KaÅ”nar). U pesmi āAmor fatiā vide se one dve lipe koje je pesnik liÄno posadio u dvoriÅ”tu iza svoga stana (u Internacionalnih brigada 39). TragiÄnu smrt starijeg sina Vlajka Äuvaju pesme āPietaā, āMoreā i pojedini stihovi Äetiri kanona (āsem toga / On udeÅ”ava namere: ne možeÅ” buvu da zdrobiÅ” / / Noktom o nokat palca, ako ti pisano nije. / On je taj koji udene buru u noÄ, zdrobi brod, / U crno oboji vunu nekoj majci na presliciā, I/3). Ne treba posebno naglaÅ”avati da je razmak izmeÄu poÄetnog podsticaja i zavrÅ”enog oblika pesme mera veliÄine jednog pesnika. POEZIJA TRAJE JER ZNAÄI Äesto se misli, ne bez razloga, da je prva decenija po smrti jednog stvaraoca najnemilosrdnija provera njegovog dela, kada ono ostane samo sa sobom i sa Äitaocima. Ako je tako ā a u ovom sluÄaju reÄ je ne o jednoj nego o dve i po decenije ā LaliÄeva poezija ne samo da je proÅ”la ovu proveru nego je njen znaÄaj joÅ” i uveÄan. Krenimo redom. Ubrzo posle pesnikove smrti izaÅ”la su njegova Dela u Äetiri knjige (koja su ukljuÄila celokupnu poeziju, pesme iz zaostavÅ”tine, izbor eseja i kritika o poeziji, detaljnu biografiju i bibliografiju), viÅ”e izbora iz poezije, izdanja Å”kolske lektire, knjiga u kanonskoj ediciji Deset vekova srpske književnosti, knjiga izabranih pesama i eseja Ivan V. LaliÄ. U knjizi Pogled preko okeana data je njegova prepiska s Äarlsom SimiÄem. TakoÄe je objavljeno uporedno izdanje LaliÄevih pesama na srpskom i engleskom jeziku Walking Towards the Sea / Koraci prema moru, u prevodu Frensisa R. Džonsa, a zahvaljujuÄi istom prevodiocu iduÄe godine Äe u Engleskoj biti objavljena celokupna LaliÄeva poezija. I u skladu sa duhom vremena, njegove pesme su izuzetno praÄene na viÅ”e internet adresa. U istom periodu nastala su tri zbornika posveÄena njegovom delu, Äiji su izdavaÄi naÅ”e ugledne kulturne i nauÄne institucije, a autori radova najznaÄajniji prouÄavaoci srpske poezije. Objavljeno je viÅ”e monografskih studija, odbranjene su magistarske i doktorske disertacije, a njima treba dodati Äitav niz izuzetnih pojedinaÄnih radova u Äasopisima i nauÄnim zbornicima. O LaliÄevoj poeziji pisali su kritiÄari svih generacija i razliÄitih usmerenja, poÄev od NikÅ”e StipÄeviÄa, Predraga Palavestre, Svetlane Velmar JankoviÄ, Borislava RadoviÄa, Ljubomira SimoviÄa, Novice PetkoviÄa, Jelene NovakoviÄ, preko Radivoja MikiÄa, Dragana StojanoviÄa, Leona Kojena, Milosava TeÅ”iÄa, Jovana DeliÄa, Tihomira BrajoviÄa, Aleksandra Jerkova, Svetlane Å eatoviÄ, Sonje VeselinoviÄ, Perside LazareviÄ di Äakomo, Dragana HamoviÄa, Aleksandra MilanoviÄa, SlaÄane JaÄimoviÄ, Sanje ParipoviÄ, do najmlaÄih Marka RaduloviÄa, Bojana Äolaka, Dunje RanÄiÄ, Marka AvramoviÄa, Vladimira VukomanoviÄa Rastegorca i Violete MitroviÄ. LaliÄ i Vizantija Susret Ivana V. LaliÄa i Vizantije bio je gotovo nužan. On se desio u njegovim prvim knjigama BivÅ”i deÄak i Vetrovito proleÄe i trajao je do poslednjih, Pismo i Äetiri kanona. Ispevao je deset pesama s nazivom āVizantijaā (i obeležio ih brojevima od I do X) i joÅ” desetak koje pripadaju istom tematskom krugu. U pevanju o Vizantiji prelamaju se sve bitne teme njegovog pesniÅ”tva, poÄev od odnosa prema nasleÄu do pitanja o moguÄnosti i smislu pevanja. JoÅ” viÅ”e, LaliÄev odnos prema Vizantiji nije samo odnos prema poeziji ā nego, ujedno, i odnos prema sopstvenom biÄu i najdubljim zahtevima koji se sebi i u sebi postavljaju. Danas se lakÅ”e uoÄava da se Vizantija vremenom menjala u LaliÄevoj poeziji. Najpre, to je bila istorijska Vizantija i njena kultura, taÄnije, u njegovim pesmama odvijao se dijalog dve Vizantije, jedne istorijske, proÅ”le i zavrÅ”ene, s dosta reminiscencija na politiÄka i kulturna zbivanja, i druge, mitske, koju ā kako je pesnik rekao ā sve vreme nosimo u sebi i koja Äe vremenom postojati sve neodreÄenija, sve viÅ”e Äe se pretapati u unutraÅ”nji prostor pesniÄkog subjekta. PostajaÄe simbol njegove upitanosti o trajanjima i prekidima, moguÄnostima razumevanja pojedinaca u razliÄitim vremenima, potrage za identitetom. Pesme āVizantija VIIā i āVizantija VIII ili Hilandarā najbolje svedoÄe o tome. TragajuÄi za duhovnim kontinuitetom, Ivan V. LaliÄ je ispevao nekoliko antologijskih pesama koje pripadaju uslovno nazvanoj Srpskoj Vizantiji, pesmama koje su svojevrsno traganje za naÅ”im poÄecima. Vizantijsko nasleÄe, njegovo obnavljanje u srpskoj kulturi i odnos pesniÄkog subjekta prema njegovom uticaju u naÅ”em vremenu osnovna su tema ovih pesama, poÄev od āRaÅ”keā i āSmederevaā do āAcqua Alteā i āKoncerta vizantijske muzikeā. U zavrÅ”noj fazi, u pesmi āÅ apat Jovana Damaskinaā i zbirci Äetiri kanona, kako se poveÄavao pesnikov liÄni ulog, pevanje o Vizantiji postajalo je istovetno pevanju o Bogu, bolnom nasluÄivanju dublje TvorÄeve promisli i straÅ”noj Äežnji za Smislom i Spasenjem. Zajedno s njemu duhovno bliskim Džonom Majendorfom (Äije je Vizantijsko bogoslovlje voleo i iÅ”Äitavao), i LaliÄ je mogao da kaže, i rekao je, da neprestana privlaÄnost vizantijske umetnosti i neobiÄnost da je istoÄno hriÅ”Äanstvo preživelo najdramatiÄnije druÅ”tvene promene predstavljaju oÄigledni znak da je Vizantija zaista otkrila neÅ”to fundamentalno istinito o Äovekovoj prirodi i njenom odnosu prema Bogu. Do te osnovne istine doÅ”ao je i Ivan V. LaliÄ u svome pevanju o Vizantiji. Njegovo stvaralaÄko iskustvo je oÄigledan znak kako poezija može biti izuzetno moderna, bitno nacionalna i duboko religiozna. LaliÄ i AndriÄ RoÄen u Beogradu, LaliÄ se kao deÄak s roditeljima, zbog majÄine bolesti, preselio u Zagreb, u kojem je proveo petnaest godina, zavrÅ”io gimnaziju, Pravni fakultet i objavio prve pesniÄke knjige. Godine 1961. vratio se u Beograd i postao sekretar Saveza književnika Jugoslavije. ZvaniÄno ga je pozvao Aleksandar VuÄo, ali je najverovatnije do toga doÅ”lo na inicijativu Ive AndriÄa. Osim Äinjenice da je reÄ o veoma dobrom mladom pesniku koji izvanredno govori viÅ”e stranih jezika, ne može se zaobiÄi ni AndriÄevo poznanstvo, pa i prijateljstvo, sa Ivanovim ocem Vlajkom, kojeg je poznavao joÅ” iz mladosti i kojeg je Äesto poseÄivao u njegovom stanu u Beogradu. Naime, Vlajko je, kao jedan iz grupe mostarskih Äaka gimnazijalaca i mladobosanaca, viÅ”e puta bio hapÅ”en i osuÄen je u Sarajevu 1915. na godinu dana zatvora zbog āvelikosrpske propagandeā. (Nije sluÄajno Ivan autor i dve pesme o Gavrilu Principu, āGavrilo Principā i āPrincip na bojiÅ”tuā, od kojih je drugu posvetio ocu, a odnos prema ocu i oÄev duh prisutan je i u mnogim drugim pesmama, npr. u ā1804ā.) U decembru iste godine LaliÄ, kao sekretar Saveza, putuje s AndriÄem u Stokholm na dodelu Nobelove nagrade. O tome je naredne godine objavio dragoceni zapis āAndriÄ u decembarskom Å tokholmuā, u kojem je, diskretno i s poÅ”tovanjem, pokuÅ”ao da nasluti poneÅ”to od onoga Å”to je naÅ” nobelovac skrivao ispod protokolarnog ponaÅ”anja. PesniÄka oseÄajnost LaliÄeva poezija jeste, uz sve drugo, i negovanje naÅ”e ÄitalaÄke i liÄne oseÄajnosti. Sa svakom njegovom zbirkom ā s Pismom, Äini se, naroÄito ā rasla je i postajala sve zrelija oseÄajnost njegovih Äitalaca (istovremeno, i tumaÄa), koje možda bez ovih stihova i ne bi bili svesni. Njegove složene i izuzetno precizne slike razmiÄu naÅ” doživljaj sveta, otvaraju i Å”ire naÅ”u emociju, Äine da oseÄamo i vidimo one suptilne duÅ”evne prelive i nijanse za koje bismo bez nje bili zatvoreni. āIli sam možda / Sve to izmislio? Ne verujem, postoje / Dokazi: ožiljci neke uporne nade / Å to joÅ” zabole na dodir tvoga glasa / Otisci tvojih prstiju na gleÄi / VrÄa iz kojeg joÅ” vetri vino / Nedopijeno u konobi, onoga leta / Kada si bila preobražena u blagoslov, / U svoje obiÄno Äudo. / / Živimo vreme usitnjenih Äuda / I zaboravne mudrosti. PamtiÅ” li to leto?ā ā peva LaliÄ u pesmi āPet pisamaā (Strasna mera). ReÄ je o snažnom ljubavnom doživljaju iÅ”Äezlom u vremenu i sveprisutnoj ljubavnoj emociji koja plavi pesniÄkog subjekta: veÄ nema vina a miris njegov joÅ” plavi vazduh i boli. I pitanje onoj koja mu je, u tom trenutku, bila milost i blagoslov (oksimoronsko āobiÄno Äudoā imenuje raspon izmeÄu spoljaÅ”njeg i unutarnjeg pogleda): da li pamti to leto, tu punoÄu emocije. Kao da bi se tim istovremenim (ne, nužno, viÅ”e i zajedniÄkim) pamÄenjem saÄuvalo poneÅ”to od srži najprolaznijeg od svih oseÄanja, od zaboravne mudrosti. Kao gotovo svaka LaliÄeva slika, i ova je prostorno-vremenski viÅ”eslojna: minula punoÄa trenutka, melanholija i nasluÄena senka smrti ukrÅ”tene su sa upornom i ranjivom nadom, poduprte seÄanjem (āPamtiÅ” li to letoā) u naporu da se, bar na trenutak, zaustavi vreme na delu, da se sudbini kaže: Da, uprkos izvesnosti krajnjeg ishoda. Ivan V. LaliÄ je stvaralac koji je visoko uzdigao poetiÄku i kulturnu samosvest srpske književnosti, stvorio celovito i autentiÄno pesniÄko delo i, Å”to je možda najvažnije, ujedinio je tumaÄe i Äitaoce svoje poezije. On je, uz Vaska Popu, najznaÄajniji srpski pesnik druge polovine XX veka i jedan od najveÄih srpskih pesnika uopÅ”te. Ivan V. LaliÄ (1931ā1996) srpski pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najistaknutijih pesnika neosimbolistiÄke struje u savremenoj srpskoj poeziji. RoÄen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u āProsvetiā i āNolituā. Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolistiÄkog pesniÅ”tva. TragajuÄi za klasiÄnom merom pesme i nalazeÄi pesniÄko nadahnuÄe u literaturi, LaliÄ se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antiÄkom svetu. TakoÄe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritiÄar. Ivan V. LaliÄ je uÅ”ao u književnu kritiku kao hroniÄar Äasopisa, najpre āLetopisa Matice srpskeā, a potom beogradske āKnjiževnostiā. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi. Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaÅ”tvom, naroÄito prepevima; tako je izmeÄu ostalog priredio āAntologiju novije francuske lirikeā (od Bodlera do naÅ”ih dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame āMajstor HanuÅ”ā (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije). Dela BivÅ”i deÄak (1955) Melisa (poema) (1959) Argonauti i druge pesme (1961) Vreme, vatre, vrtovi (Zmajeva nagrada) (1961) Smetnje na vezama (1975) Strasna mera (1984) Vizantija (1987) Izabrane i nove pesme (1969) Vetrovito proleÄe (1956) Äini (1963) Krug (1968) Velika vrata mora (1958) Pesme (1987) Pismo (1992) Äetiri kanona (1996) Pisao je eseje i kritike: Kritika i delo (1971) O poeziji i dvanaest pesnika KC (K)
Autor - osoba Komadina, MiloÅ” Naslov Ono / MiloÅ” Komadina Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 2003 Izdanje 1. izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : S. MaÅ”iÄ, 2003 (Beograd : Teos) FiziÄki opis 60 str. ; 16 x 16 cm Zbirka Nezavisna izdanja / S. MaÅ”iÄ Ogledalo ; 1 (broÅ”.) Napomene Tiraž 500 Životopis: str. 59. Za knjigu āOnoā kaže se da se prvi put pojavilo izvan imaginacije jednog pesnika. Slobodan MaÅ”iÄ i DraÅ”ko MiletiÄ su 28. marta 2003. godine pokrenuli ediciju āOgledaloā. Pre pomenutog datuma, āOnoā je bilo verni saputnik MiloÅ”u Komadini u njegovim poetskim dogodovÅ”tinama i kao takvo ostalo je zabeleženo u istoimenoj zbirci. Poezija MiloÅ”a Komadine predstavlja jasno otamnjenje iz mraka veÄ viÄenog. Ona (poezija) kroz āOnoā jasno pokazuje kako prevaziÄi naÅ”u otuÄenost od celog sveta, makar naÅ” svet bio dnevna soba ili džungla Južne Amerike. MILOÅ KOMADINA (Beograd, 10. 8. 1955 ā Beograd, 28. 2. 2004) MiloÅ” Komadina je srpski pesnik, roÄen 10. avgusta 1955. godine, preminuo posle duge i teÅ”ke bolesti 28. februara 2004. godine u Beogradu. Studirao je OpÅ”tu književnost sa teorijom književnosti na FiloloÅ”kom fakultetu u Beogradu. PoÄeo je ujedno i kao pripovedaÄ i prevodilac, posebno dela Karlosa Kastanede. MiloÅ” je zapoÄeo pesniÄku karijeru veoma rano, objavljujuÄi pesme joÅ” kao gimnazijalac. Prva od deset zbirki pesama āObiÄno jutroā objavljena je 1978. godine. Radio je i kao urednik za poeziju u Äasopisima: āStudentā, āVidiciā i āKnjiževne novineā. TakoÄe, MiloÅ” je bio i jedan od osnivaÄa Srpskog književnog druÅ”tva. Dobar opis MiloÅ”eve liÄnosti daje se u Älancima Zorice KojiÄ koja kaže: ā...zanosni taj poeta na listovima svojih knjiga i u svakodnevnom životu podjednako, zauvek mladi snevaÄ rastafarijanskih dab snova, obožavalac regea (āSteel pulseā), Bulata Okudžave i ribolova, veÄni mladiÄ i deÄak koji je goreo na tinejdžerskim vatrama od istinskog oduÅ”evljenja prirodom i svakim njenim elementom, piÅ”uÄi i proslavljajuÄi življenje i mikro i makro svet u njemu i okolo njega svakom Äesticom svog dobrog, predobrog gradskog biÄa... Ako se pesnici kroz pisanje trude da se oslobode svog pakla, MiloÅ” Komadina je zauzvrat proizvodio sami raj, Äist vazduh i plavo nebo u direktnom susretu za svakog svog prijatelja i Äitaoca. MiloÅ” koga su od njegovih prapoÄetaka svi mnogo radije i prirodnije nazivali āpesniÄinomā nego tek prosto pesnikom, veÄ dovoljno dugo je neka vrsta sasvim bespogovornog Volta Vitmena u ovim krajevima, kome ā kao Å”to je to bilo i sa samim Vitmenom uostalom! ā Umetnici svih vrsta i zanata dolaze na iskreno poklonjenje. No, tamo ne zatiÄete nikakvu samodovoljnu, nadutu i pompeznu veliÄinu, nego baÅ” naprotiv živahnog deÄaka, sa kojim odmah prelazite na āTiā i koji vam sve vreme priÄa Äudesne priÄe sa same granice života i poetske fantazije Å”to biste ih mogli satima sluÅ”ati Å”irom otvorenih oÄiju i usta.ā BIBLIOGRAFIJA Objavio je sledeÄe knjige poezije: āObiÄno jutroā, 1978. (Nolit) āReÄnik melanholijeā, 1980. (Nolit) āFigure u igriā, 1983. (Nolit) āEtika traveā, 1984. (Prosveta) āJužni krstā, 1987. (Nolit) āNeÅ”to s anÄelimaā, 1991. (Nolit) āDanā, 1994. (BIGZ) āÄudoā, 1998. (Narodna knjiga) āOnoā, 2003. (Nezavisna izdanja, Masic) MiloÅ” je takoÄe objavio i knjigu proznih tekstova i pesama āVode i vetroviā 1994. godine (Zajednica književnika PanÄeva) i knjigu priÄa āInsitut za rakā 2003. godine (Stubovi kulture) za koju je inaÄe i dobio nagradu āMiloÅ” Crnjanskiā. Zbirku pesama āSvilom Å”ivena jutaā su na osnovu pesnikove zaostavÅ”tine priredili Gordana ÄirjaniÄ i Milutin PetroviÄ 2005. godine. Kaže se da su imali uspeha u sklapanju knjige: zbirka se drži kao celina i liÄi na Komadinu. NAGRADE MiloÅ” je dobitnik najuglednijih književnih nagrada, ukljuÄujuÄi i nagradu āVasko Popaā za sveukupno pesniÄko delo, nagrade āMilan RakiÄā i āMiloÅ” Crnjanskiā i āPeÄat varoÅ”i sremskokarlovaÄkeā. Nagrada āVasko Popaā 2002. godine dodeljena je za zbirku pesama āSvejednoā (āRadā, 2001.) za koju se kaže da āpotvrÄuje negovanu poetiku koju pesnik razvija u osam objavljenih knjiga u vremenskom rasponu od dvadeset godinaā. Neki od razloga zaÅ”to je zbirka āSvejednoā osvojila ovu nagradu tiÄe se i toga Å”to āKomadina podjednako komunicira sa pesmom i Äitaocem, negujuÄi asocijaciju i slikovnost i Å”to njegov stih ima svoju meru, izoÅ”tren je, ironiÄan i precizanā. āNezavisna izdanjaā su prva privatna izdavaÄka kuÄa u bivÅ”oj Jugoslaviji. Osnovana je 1966. godine u Beogradu od strane Slobodana MaÅ”iÄa, Savete MaÅ”iÄ, Leonida Å ejke i Marije Äudine. Godine 2016. su prestala da postoji, nakon 50 godina rada. Nezavisna izdanja su zapravo predstavljala prvu privatnu inicijativu u izdavaÅ”tvu u Jugoslaviji. PoÄela su da izlaze iz nekog unutraÅ”njeg inata danas veÄ daleke 1966. godine. Te godine Marija Äudina, Leonid Å ejka zajedno sa Slobodanom MaÅ”iÄem objavili su knjigu pesama Marije Äudine `Pustinja`, sa velikom grafikom Leonida Å ejke u grafiÄkom dizajnu Slobodana MaÅ”iÄa. Slobodan MaÅ”iÄ (Beograd, 3. septembar 1939 ā Beograd, 25. maj 2016) bio je velikan grafiÄkog dizajna, arhitekta i nezavisni izdavaÄ. Diplomirao je na arhitektonskom fakultetu Beogradskog univerziteta 1964. godine. Zajedno sa suprugom Savetom MaÅ”iÄ, Marijom Äudinom, Leonidom Å ejkom, Borom ÄosiÄem i DragoÅ”em KalajiÄem, osniva Nezavisna izdanja 1966. godine, a zatim, iste godine stvara i svoj prvi plakat, povodom izložbe Radomira DamjanoviÄa Damjana u Domu omladine Beograda, a 1968. godine osnivaju Studio Structure. VeÄ od studentskih dana, Slobodan MaÅ”iÄ bio aktivni Älan beogradske kulturne scene. Najpre kao novinar likovne rubrike u studentskom Äasopisu Vidici, zatim kao urednik istog Äasopisa. Ni politika nije strana MaÅ”iÄu, pa se veÄ u studentskim danima pronalazi u ulozi predstavnika tehniÄkih fakulteta, da bi kasnije uÄestvovao i na javnim panelima u beogradskom Domu omladine. U ulozi grafiÄkog dizajnera, krajem Å”ezdesetih godina, saraÄivao je sa Borom ÄosiÄem na neoavangardnom Äasopisu Rok ā Äasopis za estetiÄko ispitivanje stvarnosti. GrafiÄki Äe oblikovati i Äasopis Umetnost, kao i prvi broj zagrebaÄke publikacije Enciclopedia moderna. Tvorac vizuelnog identiteta Bitefa Slobodan MaÅ”iÄ je zajedno sa suprugom Savetom je kreirao Äuveni logo beogradskog pozoriÅ”nog festivala Bitef, koji je godinama dobijao novu vizuelnu interpretaciju. Igra zvezda na loptastoj osnovi je bio osnovni motiv, duhovito ponavljan godinama, ali uvek na novi naÄin. Plakati za pozoriÅ”te i film Njegova plakatska produkcija, obuhvata plakate iz perioda 1966ā1996 nije bila velika. Tek nekih osamdesetak radova nastalih u pedeset godina rada. Oni su meÄutim, raÄeni za neke od kljuÄnih kulturnih manifestacija tadaÅ”nje srpske kulturne industrije ā poput festivala Bitef i Fest, zatim za pozoriÅ”te Atelje 212, Dom omladine, Muzej afriÄke umetnosti, Muzej savremene umetnosti i beogradski Studentski kulturni centar. GrafiÄki Äe oblikovati i filmove crnog talasa poput Ranih radova Želimira Žilnika i Nevinosti bez zaÅ”tite DuÅ”ana Makavejeva. Kao dizajner Slobodan MaÅ”iÄ bio je veoma jakog karaktera i uvek je insistirao na autorstvu. Nije izvrÅ”avao zadatke, veÄ obrtao uloge naruÄilac ā dizajner i nije dopuÅ”tao nikakvo uslovljavanje. IzdavaÅ”tvo Godine 1966. pokrenuo je ediciju Nezavisna izdanja sa Leonidom Å ejkom i Marijom Äudinom. IzdavaÄka kuÄa Nezavisna izdanja Slobodana MaÅ”iÄa ostaÄe zabeležena kao uporan vid borbe slobodnog umetnika i nezavisnog intelektualca na književnom i umetniÄkom tržiÅ”tu. U okviru izdavaÄke kuÄe Nezavisna izdanja, objavio je oko 500 naslova. Nezavisna izdanja su zapravo predstavljala prvu privatnu inicijativu ā privatnu izdavaÄku kuÄu ā u bivÅ”oj Jugoslaviji. Neke od objavljenih knjiga su imale velike tiraže. Muka sa reÄima (Milovan DanojliÄ) je imala pet izdanja i ukupan tiraž od oko 10 000 primeraka, Å”to je za jednu esejistiÄku knjigu kod nas nezapamÄen tiraž. Veliki broj izdanja je takoÄe imao i Lek od breskvinog liÅ”Äa, Zorice KuburoviÄ ā Äak pet izdanja; svako izdanje po 3000 primeraka. Nezavisna izdanja su imala fantastiÄnu podrÅ”ku knjižarske mreže. NajznaÄajnije knjižare u zemlji su držale knjige i davale poseban kutak u knjižari. DeÅ”avalo se da najznaÄajnija i najveÄa knjižara Mladost u Ilici (Zagreb), povadi sve knjige iz izloga i nedelju dana drži samo knjige Nezavisnih izdanja u izlogu. Osim Nezavisnih izdanja, kao prvi nezavisni izdavaÄ u bivÅ”oj Jugoslaviji, pokrenuo je edicije āNovaā (1984), āOgledaloā (2003), āCrvene sveskeā (2003). Tokom Äetiri decenije rada u oblasti slobodnog izdavaÅ”tva, iskusivÅ”i da neke od njegovih knjiga budu i sudski gonjene, objavio je nekoliko stotina izdanja u viÅ”e stotina hiljada primeraka. Dizajn Na originalnim plakatima za Bitef, Fest i ostale manifestacije i institucije, mogu se videti fotografije mnogih poznatih umetnika. Usta Jovana Äirilova, uho Ljube StojiÄa, glumci koji su zapravo u tim pozoriÅ”nim predstavama... Na Bitefovom plakatu sa osicama, u vidu raznih znakova na licu, pozirao je Lukijan, slikar. Tu je i PeÄa NeÅ”koviÄ, koji stoji na dva plakata. Autor je velikog broja pozoriÅ”nih plakata, za predstave Troil i Kresida, Lažni car Å Äepan Mali, Bure barutaā¦ Izlagao je na Bijenalu u Veneciji i na izložbama u Evropi, SAD i Japanu. Istorijski posmatran, Slobodan MaÅ”iÄ, kao predstavnik autorskog dizajna i svih izdavaÄkih poduhvata kojima se bavio, apsolutno je prva, specifiÄna i jedinstvena liÄnost. I pored brojnih doprinosa koje je dao u svojoj dugoj delatnosti, Slobodan MaÅ”iÄ je, u osnovi, bio Äovek duboke posveÄenosti i duhovne predanosti, pasioniran istraživaÄ i sledbenik jedne ideje koja je uÄinila principe života i rada smislenim i trajnim u tekuÄoj memoriji vremena. Sa suprugom Savetom MaÅ”iÄ bio je tvorac vizuelnog identiteta Bitefa, a radio je, izmeÄu ostalog, i grafiÄka reÅ”ena Festa od 1971. do 1976. godine, dizajn filmova āRani radoviā Želimira Žilnika (1968) i Nevinosti bez zaÅ”tite DuÅ”ana Makavejeva (1968), scenografiju pozoriÅ”ne predstave āKaramazoviā (Predrag BajÄetiÄ) u Ateljeu 212 u Beogradu (1968), seriju plakata u radionici serigrafije Studentskog centra u Zagrebu, seriju plakata āSlika svetaā, Manifest za ujedinjenje Evrope (s DragoÅ”em KalajiÄem, 1972), postavku Muzeja afriÄke umetnosti (1975). Izložbe Izlagao je na samostalnim izložbama u Beogradu (Muzej primenjene umetnosti i Salon Muzeja savremene umetnosti, 1973), Bijenalu u Veneciji (1972) i na grupnim izložbama u VarÅ”avi, Tojami (Japan), Kolorado Springsu, Kilu, Brnu, Å tutgartu, Parizu, Ljubljani (BIO), Zagrebu (ZGRAF) i dr. Priznanja Dobitnik je nagrade Bijenala u Brnu (1975), nagrade Oktobarskog salona (1971), dve Zlatne medalje BIO u Ljubljani, nagrade Sterijinog pozorja, dve Velike nagrade Majskog salona u Beogradu, posebne nagrade prvog Bijenala scenskog dizajna (1997). Od 1966. godine bio je u statusu samostalnog umetnika pri ULUPUDS-u. OsnivaÄ je Kontakta, smotre grafiÄkog dizajna u Galeriji GrafiÄkog kolektiva u Beogradu. Bio je predsednik beogradskog Art Director Club-a. Bio je potpredsednik Akademije arhitekture Srbije, te Älan njenog Saveta od osnivanja 1995. godine. Ostvarenja Plakat za 10. BITEF GrafiÄki dizajn lista nove levice āSusretā (1968) Projekat kuÄe buduÄnosti (sa M. PeroviÄem, Lj. PeroviÄ i S. MaÅ”iÄ, 1969) GrafiÄka reÅ”enja BITEF-a (od 1970) GrafiÄka reÅ”enja [[FEST]]-a od 1971. do 1975. Dizajn filma āRani radoviā Želimira Žilnika (1968) Dizajn filma āNevinost bez zaÅ”titeā D. Makavejeva (1968) Scenografija pozoriÅ”ne predstave āKaramazoviā (P. BajÄetiÄa) u Ateljeu 212 u Beogradu (1968) Plakat za pozoriÅ”nu predstavu Troil i Kresida u Jugoslovenskom dramskom pozoriÅ”tu u Beogradu iz 1994. godine. Serija plakata u radionici serigrafije Studentskog centra u Zagrebu Serija plakata āSlika svetaā Manifest za ujedinjenje Evrope (sa D. KalajiÄem, 1972) Postavka Muzeja afriÄke umetnosti (1975) Digitalni album 2003URB (sa D. MiletiÄem, 2003) Digitalni album āCrvene sveskeā (sa G. BabiÄem, 2003) i dr. TirnaniÄ o Slobodanu MaÅ”iÄu MaÅ”iÄev dizajn, kako je joÅ” poÄetkom 70-ih istakao Bogdan TirnaniÄ, jeste aktivnost Äije vrednosti nadaleko prevazilaze okvire samo jedne likovne discipline. āMaÅ”iÄ je danas jedan od naÅ”ih retkih dizajnera koje je nemoguÄe ānajmitiā za odreÄeni posao ukoliko oni u njemu, osim uobiÄajenih profesionalnih zadataka, ne pronalaze i neke druge razloge. U sluÄaju MaÅ”iÄa ti drugi razlozi su priliÄno brojni. Celokupna njegova delatnost, poÄevÅ”i od studentskih dana i revije āVidiciā do ānezavisnih autorskih izdanjaā, jeste akcija u kojoj je profesionalca zamenio Äitav Äovek. Äovek koji u svemu Å”to radi ne vidi moguÄnost realizacije samo svojih kreativnih sposobnosti, veÄ Å”ansu da se potvrdi kao kompletna liÄnost, i to u životu koji je slobodno izabrao za svojā, naveo je TirnaniÄ. ZaostavÅ”tina Muzej primenjene umetnosti u Beogradu ZaostavÅ”tina Slobodana i Savete MaÅ”iÄ , koja se odnosi na vizuelne komunikacije ā arhitekturu, dizajn plakata, knjiga, Äasopisa, publikacija, Å”pica za filmove, TV emisije i dr. ā nalaze se u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu. Na izložbi āMaÅ”iÄā održanoj 2018. godine u Muzeju primenjene umetnosti, prikazan je veÄi deo radova Slobodana i Savete MaÅ”iÄ, a izložba je osvojila āNagradu Lazar TrifunoviÄā, priznanje DIUS (DruÅ”tva istoriÄara umetnosti Srbije) za najbolju autorsku izložbu savremene likovne umetnosti u 2018. godini. Udruženje za kulturu, umetnost i meÄunarodnu saradnju āAdligatā Na inicijativu osnivaÄa āAdligataā Srbe IgnjatoviÄa, udovica i dugogodiÅ”nja saradnica Saveta, odluÄila je da āAdligatuā pokloni deo Slobodanove i njene zaostavÅ”tine. Poklonila je ostatak njihove izdavaÄke delatnosti āNezavisnih izdanjaā (1966ā2016), deo njihove liÄne biblioteke, arhivu izdavaÄke kuÄe i rukopise neÅ”tampanih knjiga. Ukupno viÅ”e od 27.000 komada publikacija slavnih MaÅ”iÄevih āNezavisnih izdanjaā, izmeÄu ostalog viÅ”e stotina knjiga sa posvetama, kao i viÅ”e stotina izuzetnih stranih arhitektonskih Äasopisa. MeÄu knjigama i Äasopisima iz srpske i jugoslovenske literature, filozofije, sociologije i likovnih umetnosti naÅ”lo se i nekoliko desetina izuzetno važnih posveta autora. Posebnu zbirku Äine Äasopisi iz oblasti arhitekture, umetnosti i dizajna sakupljani iz celog sveta od 1970. do 1980. godine. KC (K)
OdliÄno kao na slikama Artur Rembo Poezija Pesme Delo Žan Nikola Artur Rembo (franc. Arthur Rimbaud;[1][2]ā:423 Å arlvil, 20. oktobar 1854 ā Marselj, 10. novembar 1891)[3] bio je francuski pesnik. Rembo je bio predstavnik pokreta dekadencije i imao jak uticaj na savremenu književnost, muziku i umetnost. Svoja najpoznatija dela je stvarao u kasnim tinejdžerskim godinama i zato ga je Viktor Igo opisao kao dete Å ekspir. Bio je nemirnog duha, preÅ”ao preko tri kontinenta pre svoje smrti u 37. godini. Biografija[uredi | uredi izvor] Porodica i detinjstvo (1854ā1891)[uredi | uredi izvor] Artur Rembo je roÄen u provincijalnoj porodici srednje klase u Å arlvilu, u Ardenskoj oblasti, u severoistoÄnoj Francuskoj. PriÄa se da je njegovo detinjstvo bilo zapanjujuÄe, postoji mit po kome se nakon roÄenja otkotrljao na pod sa jastuka na kome ga je dadilja ostavila i poÄeo da puzi ka vratima. GospoÄa Rembo se priseÄala da je, nakon Å”to je Artura predala dadilji na Äuvanje i vratila se iz nabavke, dadiljino dete bilo obuÄeno u odeÄu namenjenu Arturu i ležalo je u njegovoj kolevci, a Artur, go i prljav se veselo igrao u staroj Å”krinji za so. Kada je Artur imao Å”est godina, otac je napustio njihovu porodicu i majka je nastavila sama da vaspitava svoju decu. Zbog toga je Artur odrastao pod snažnim uticajem majke, stroge katolikinje, koja ih je odgajala u strogom i religioznom duhu. Njegova sestra bila je Izabel Rembo koja je nasledila njegovo imanje i Äuvala njegova dela. Obrazovanje i tinejdžerske godine[uredi | uredi izvor] StrahujuÄi od loÅ”eg uticaja sredine na svoje sinove, gospoÄa Rembo je svoju porodicu preselila u Cours` d`Orleans i sama ih poduÄavala do njihove devete godine kada ih je poslala u lokalnu Å”kolu. U toku njihovog obrazovanja, strogo ih je kontrolisala i kažnjavala. Terala ih je da uÄe po sto stihova na latinskom, a ako bi pogreÅ”no izrecitovali, uskratila bi im obroke. Kada je Artur imao devet godina napisao je protestni sastav o tome zaÅ”to ne želi da uÄi latinski u Å”koli. On je osuÄivao klasiÄno obrazovanje kao put do dobro plaÄenog radnog mesta i stalno pisao da Äe biti kapitalista. DeÄacima nije bilo dozvoljeno da napuste majÄinu blizinu i do njihove petnaeste odnosno Å”esnaeste godine ona ih je pratila do Å”kole. Iako veoma individualne prirode, Artur je bio strastveni katolik poput svoje majke. Zbog ovoga su ga Å”kolski drugovi zvali prljavim malim licemerom, sale petit cagot. Do dolaska na College de Charleville njegovo Äitanje se svodilo na Bibliju, ali je uživao u bajkama i priÄama o raznim avanturama. Arturov tutor, koga je njegova majka unajmila nadajuÄi se njegovj uspeÅ”noj Å”kolskoj buduÄnosti, uspeo je da kod Artura probudi interesovanje za grÄki, latinski i za francusku klasiÄnu književnost. TakoÄe ga je podstakao da piÅ”e originalne stihove na francuskom i latinskom jeziku. Prva Remboova pesma koja je odÅ”tampana je āNovogodiÅ”nji poklon siroÄadiā (Les Etrennes des orphelines) i objavljena u izdanju Revue pour tous`s 2. januara 1870. Žorž Izambar, koji je stigao u Å arvil neposredno nakon objavljivanja pesme postao je Remboov mentor iz književnosti i veliki uzor. Prva pesma koju je pokazao Izambaru bila je Ofelija koja Äe kasnije biti deo antologija i jedna od Remboovih najboljih pesama. Nakon izbijanja francusko-pruskog rata i odlaska Izambara, Rembo je klonuo duhom, pobegao u Pariz, bio uhapÅ”en i proveo u zatvoru nedelju dana. Krajem oktobra 1870. Remboovo ponaÅ”anje je postalo vidno provokativno i nekonvencionalno. PoÄeo je da pije, nepristojno se izražava, krao je knjige iz lokalnih radnji, i odbacio je svoj karakteristiÄan uredni izgled puÅ”tajuÄi dugu kosu. Bio je u kontaktu sa Izambarom i govorio mu o svojim oseÄanjima i doživljajima ā āPatnje su nepodnoÅ”ljive, ali moramo biti jaki, biti roÄeni kao pesnici, a kao pesnika sam sam sebe prepoznaoā. Å irile su se glasine da se prikljuÄio Pariskoj komuni 1871. koju je opisao u pesmi L`orgie parisienne. Rembo i Verlen[uredi | uredi izvor] Remboov prijatelj Å arl Ogist Bretanj nagovorio ga je da piÅ”e Polu Verlenu, istaknutom pesniku simbolisti, poÅ”to su pisma upuÄena drugim pesnicima ostajala bez odgovora. Rembo je poslao dva pisma Verlenu koja su sadržala nekoliko njegovih pesama, ukljuÄujuÄi Å”okantnu `Le dormeur du Val` (SpavaÄ u dolu). Verlen je bio oduÅ”evljen Remboovim stvaralaÅ”tvom i pozvao ga da doÄe u Pariz. Remboa je opisao sledeÄim reÄima: āBio je kao pravo dete, bucmast i svež, sa velikim, koÅ”Äatim, priliÄno nespretnim telom, koje kao kod svih adolescenata joÅ” uvek raste, sa veoma teÅ”kim ardenskim akcentom, skoro dijalektom, koji se dizao i spuÅ”tao kao da Äe da se prelomiā. Rembo i Verlen su zapoÄeli kratku i burnu aferu. Remboovo okrutno ponaÅ”anje je sablaznilo pariski književni milje. U septembru 1872. su zajedno otputovali u London, ali ovog perioda se Rembo kasnije sa žaljenjem seÄao. Živeli su u velikom siromaÅ”tvu, jedva sastavljali kraj sa krajem tako Å”to su poduÄavali i dopunjavali džeparac koji je Verlen dobijao od svoje majke. Krajem juna 1873. Verlen se vratio u Pariz zbog netrpeljivosti koja se javila izmeÄu njega i Remboa, ali je uskoro poÄeo da tuguje zbog Remboovog odsustva. Poslao je telegram Rembou da se sastanu u Briselu, ali ovaj susret se nesretno zavrÅ”io. MeÄusobna netrpeljivost je rasla, svaÄe su bile neprestane i Verlen se prepustio opijanju. Kupio je revolver i municiju i u stanju opijenosti i besa ispalio dva hica u Remboa, koji je bio ranjen u levi ruÄni zglob. Rastali su se na železniÄkoj stanici u Briselu i u prvi mah Rembo nije podigao optužnicu protiv Verlena, smatrajuÄi ranu za bezopasnu i povrÅ”nu. MeÄutim Verlen je uhapÅ”en zbog pokuÅ”aja ubistva, ispitivan o privatnim odnosima sa Remboom zbog tužbi koje je njegova žena podnela u vezi sa odnosom sa Remboom. Rembo je povukao tužbu, ali je sudija ipak osudio Verlena na dve godine zatvora. Rembo se vratio u Å arlvil, zavrÅ”io Boravak u paklu (Une Saison en Enfer), delo koje je uz Lotreamonova Maldororova pevanja inaugurisalo pesmu u prozi i izvrÅ”ilo snažan uticaj na modernu poeziju dvadesetog veka. Putovanja[uredi | uredi izvor] Rembo i Verlen su se sreli poslednji put u Å tutgartu 1875. nakon Verlenovog puÅ”tanja iz zatvora i njegovog preobraÄanja u katolicizam. Rembo se do tada odrekao pisanja i odluÄio da živi mirnim, radniÄkim životom. Bio je dobrovoljni vojnik holandske kolonijalne armije da bi besplatno otputovao na Javu. Uskoro je dezertirao i vratio se u Francusku. Decembra 1878. stigao je u Larnaku na Kipru, gde je radio za graÄevinsku firmu kao nadzornik kamenoloma. U Francusku se vratio zbog groznice, koja je dijagnostikovana kao tifusna. U Abisiniju je otputovao 1880. kao službenik u trgovaÄkoj agenciji. Živeo je sa uroÄeniÄkim ljubavnicama i samostalno trgovao kafom i oružjem. Februara 1891. poÄeo je da oseÄa velike bolove u kolenu, a tretman je bio bezuspeÅ”an. Morao je zbog leÄenja da se vrati u Francusku i u bolnici u Marselju mu je amputirana desna noga. Post-operativna dijagnoza je bila rak. Nakon boravka u porodiÄnoj kuÄi u Å arlvilu pokuÅ”ao je da se vrati u Afriku, ali mu se na putu stanje pogorÅ”alo i primljen je u bolnicu u Marselju, gde je nakon bezuspeÅ”ne operacije i preminuo 10. novembra 1891. godine u 37-oj godini života. Odabrana dela[uredi | uredi izvor] Une saison en enfer (Boravak u paklu), 1873. Illuminations (Iluminacije), 1886. (Pretpostavlja se da je tekst napisan u periodu 1872ā1873) PoĆ©sies complĆØtes (Š”Š°Š±ŃŠ°Š½Šø ŃŃŠøŃ Š¾Š²Šø), 1895. (ŠŃŠ²Š¾ Š¾Š±ŃŠ°Š²ŃŠøŠ²Š°ŃŠµ ŃŠ°Š½ŠøŃŠøŃ ŃŃŠøŃ Š¾Š²Š°) Akbas, Beyaz Arif. THE QUIET LIFE: A collection of photos and drawings of Arthur RÄ°MBAUD. beyaz arif akbas. ISBN 978-1-4680-1801-1.
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! I izdanje!!! 1968 g. avantgarde design artists book books art neoavangarda signal signalism grupa kod novosadska vojvodjanska avangarda serbian yugoslavian zenit journal magazine surrealism nadrealizam Oskar DaviÄo (Å abac, 18. januar 1909 ā Beograd, 30. septembar 1989) bio je srpski i jugoslovenski književnik, najmlaÄi pesnik u krugu nadrealista. Prema reÄima istoriÄara književnosti Jovana DeretiÄa, DaviÄo je svojim talentom, stvaralaÅ”tvom i Å”irinom uticaja nadmaÅ”io sve ostale književnike nadrealiste RoÄen je 18. januara 1909. godine u Å apcu, u jevrejskoj ÄinovniÄkoj porodici. Osnovnu Å”kolu uÄio je u Å apcu, gimnaziju u Beogradu (Prva muÅ”ka), gde je maturirao 1926. Prvu priÄu objavio je u beogradskoj reviji Nedeljne ilustracije 1923. godine. Sa ÄorÄem KostiÄem i ÄorÄem JovanoviÄem je izdavao listove Okno i Tragovi (tri sveske 1928 ā 1929). Studirao je romanistiku u Parizu, na Sorboni (1926 ā 1928) i na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je i diplomirao (1930). Objavio je Äetiri strane i tako dalje (1930), sa nadrealistiÄkim tekstovima. UÄestvuje u stvaranju almanaha NemoguÄe u kome saraÄuje i objavljuje pesmu Dijapazon noÄi, prozni tekst Paket udaljen od mene celom svojom daljinom i jedan crtež. Godine 1930. objavljuje prvu samostalnu poetsku prozu Anatomija (Å”tampanu u 60 primeraka). KraÄe vreme radi kao profesor književnosti u Prvoj muÅ”koj gimnaziji u Beogradu (1931). Postavljen je za suplenta gimnazije u Å ibeniku, gde predaje srpski i francuski jezik. Zatim prelazi u BihaÄ, gde u državnoj gimnaziji predaje francuski jezik od prvog do osmog razreda. Juna 1931. godine postaje jedan od izdavaÄa nove nadrealistiÄke revije Nadrealizam danas i ovde. Sa DuÅ”anom MatiÄem i ÄorÄem KostiÄem objavljuje esej Položaj nadrealizma u druÅ”tvenom procesu. Robija i ratne godine Kao Älan KPJ, aktivno se ukljuÄuje u meÄuratni politiÄki život. Postaje sekretar Mesnog komiteta KPJ u BihaÄu, gde 1932. biva uhapÅ”en i od Suda za zaÅ”titu države osuÄen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u KPD Sremska Mitrovica. Od 1938. do poÄetka rata živi prvo u Beogradu a zatim i u Zagrebu. U Äasopisu NaÅ”a stvarnost, 1938. je objavio ciklus pesama Tri zida, Detinjstvo i Srbija. Zbirka Pesme, koju je objavio iste godine, zabranjena je zbog āteÅ”ke povrede javnog moralaā[2], a DaviÄo je uhapÅ”en. SledeÄe godine saraÄuje u listu Život i rad, i sa Ognjenom Pricom prevodi Budenbrokove Tomasa Mana. 1940. biva iskljuÄen iz KPJ po odluci Agitpropa zbog saradnje u Krležinom PeÄatu, gde je pod pseudonimom S. KovaÄiÄ objavio ciklus pesama Hana i prevod Uzorane ledine Å olohova (1939)[2]. PoÄetak Drugog svetskog rata, ga je zatekao u Splitu gde se bavio ilegalnim radom. Biva uhapÅ”en i interniran u Borgo Val di Taro u Italiji (okrug Parma).[3] Iz Italije beži 1943, i preko Monte Gorgena stiže do Dalmacije. Stupa u redove Prve proleterske divizije, sa kojom prelazi Bosnu, Crnu Goru, Sandžak, Taru, Durmitor. Odatle je prebaÄen na Vis, gde je kraÄe vreme radio u Presbirou. Zatim je sa jedinicom, preko Valjeva, AranÄelovca, stigao u oktobru 1944. do Beograda, gde uÄestvuje u borbama za osloboÄenje grada. Po osloboÄenju, ukljuÄen je u grupu koja je osnovala TANJUG, a potom prelazi u Borbu i Glas. Putuje sa delegacijom pisaca po Bugarskoj sa Ivom AndriÄem, Radovanom ZogoviÄem i Anicom SaviÄ Rebac. Godine 1944, izabran je za prvog sekretara Udruženja književnika Srbije. IzveÅ”tava kao dopisnik sa suÄenja u Nirnbergu, a zatim boravi u GrÄkoj gde prati Markosove partizane. Posle toga napuÅ”ta novinarstvo i bavi se iskljuÄivo književnoÅ”Äu. Doživljaje iz GrÄke opisaÄe 1947. u knjizi putopisa MeÄu Markosovim partizanima. Nakon Å”to se general Markos opredelio za Rezoluciju Informbiroa, knjiga je povuÄena iz prodaje[2]. Po filmski scenariju Majka Katina, koji je DaviÄo napisao po istoj knjizi, snimljen je film (u režiji Nikole PopoviÄa), koji je stavljen u ābunkerā zbog nepromenjene jugoslovenske politike prema GrÄkoj[2]. Književni rad Rukopisi Oskara DaviÄa, ukljuÄujuÄi i rukopis romana Beton i svici za koji je dobio NIN-ovu nagradu.[4] Godine 1951, DaviÄo je izabran za dopisnog Älana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti. Iste godine objavljuje knjigu Poezija i otpori, koja predstavlja znaÄajnu raspravu i nagoveÅ”taj novih shvatanja literature i njene uloge u socijalistiÄkom druÅ”tvu [2]. SledeÄe godine objavljuje roman Pesma, koji govori o životu u okupiranom Beogradu za vreme rata. Kroz lik MiÄe, glavnog lika romana, DaviÄo ispituje moralne dileme revolucije i probleme partijske discipline. NagraÄen, roman je preveden na veÄi broj stranih jezika (nemaÄki, poljski, engleski, maÄarski, albanski, slovaÄki, ruski...). DaviÄo je bio jedan od urednika Äasopisa Nova misao (1953 ā 1954). Godine 1955. jedan je od osnivaÄa i zatim dugogodiÅ”nji urednik Äasopisa Delo (sa Antonijem IsakoviÄem i Aleksandrom VuÄom. Za roman Beton i svici dobija 1956. godine svoju prvu NIN-ovu nagradu. U narednim godinama je objavio roman Radni naslov beskraja (1958), a zatim i knjige pesama Tropi i Kairos naredne godine. Za celokupno pesniÅ”tvo je 1959. dobio Zmajevu nagradu. U jeku kolonijalnog oslobaÄanja, DaviÄo putuje po Africi, nakon Äega objavljuje knjigu putopisa Crno na belo (1962). Iste godine izlaze i roman Generalbas i knjiga eseja Notes. U periodu od 1962. pa do 1972, objavljuje ciklus od pet romana pod naslovom Robije. Stranica rukopisa Beton i svici sa njegovim beleÅ”kama.[4] DaviÄo je saraÄivao u mnogim listovima i Äasopisima, u kojima je objavnjivao tekstove: NaÅ”a književnost, SvedoÄanstva, Delo, Nin, Telegram, Vidici, Novi život, Polja, Forum, Borba, Bagdala, Politika. U biblioteci Srpska književnost u sto knjiga (Matica srpska i Srpska književna zadruga), 84. knjiga izabranih pesama je posveÄena stvaralaÅ”tvu DaviÄa. U Srpskoj i hrvatskoj poeziji dvadesetog veka: antologija, prireÄivaÄ Predrag Palavestra je opisao DaviÄa kao āneobuzdanog, senzualanog i buÄnog, pesnika jake imaginacije i velike ekspresivne snage sklonog pesniÄkoj igri i eksperimentuā[2]. Za roman Gladi, DaviÄo je dobio 1964. po drugi put Ninovu nagradu, a sledeÄe godine joÅ” jednom za roman Tajne, postavÅ”i tako jedini trostruki laureat ove znaÄajne književne nagrade. Godine 1968. objavljuje poemu Trg eM. Naredne godine, u zajedniÄkom izdanju āProsveteā iz Beograda i sarajevske āSvjetlostiā, izaÅ”le su iz Å”tampe Sabrana dela Oskara DaviÄa u dvadeset knjiga. Godine 1980, DaviÄo sa porodicom napuÅ”ta Beograd i prelazi u Sarajevo, gde osniva i ureÄuje Äasopis Dalje. Iste godine, izdavaÄko preduzeÄe āNolitā je objavilo ciklus Robije u pet knjiga, a Äetiri izdavaÄke kuÄe (āProsvetaā, āMladostā, āPobjedaā, āSvjetlostā) su objavile DaviÄovo pesniÄko delo u osam knjiga, pod nazivom Izabrana poezija. U Zagrebu se pojavljuje novi DaviÄov roman Gospodar Zaborava. Imenovan je i za Älana Saveta federacije. Godine 1983, DaviÄo se vratio u Beograd. Predaje sarajevskom āOsloboÄenjuā rukopis prvog dela romansirane autobiografije Po zanimanju samoubica. Rukopis drugog dela, pod nazivom Po zanimanju izdajnik, nestao je u ratom zahvaÄenom Sarajevu. U poslednjim godinama objavljuje nekoliko knjiga poezije: DvojeziÄna noÄ, Svetlaci nesliÄni sebi, MitoloÅ”ki zverinjak smrti, Pesmice: a diftong se obesio i Ridaji nad sudbinom u magli. Umro je u Beogradu 30. septembra 1989. godine i sahranjen je u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju. Dela Oskara DaviÄa su prevedena na veÄi broj stranih jezika: albanski, arapski, bugarski, ÄeÅ”ki, engleski, esperanto, francuski, holandski, maÄarski, nemaÄki, poljski, rumunski, ruski, slovaÄki, slovenaÄki, italijanski, turski[2]. DaviÄo je objavljivao i pod sledeÄim presudonimima: O. DavidoviÄ, S. KovaÄiÄ, S. NikoliÄ, Vlada BarbuloviÄ. O DaviÄovoj poeziji Socijalna poezija Pesme (1938) Najpotpuniji izraz DaviÄo je dostigao u socijalnoj fazi, kada je nadrealistiÄka pesniÄka iskustva stavio u službu revolucionarne angažovanosti[1]. āDaviÄo je siÅ”ao sa Olimpa nadrealizma u socijalnu poezijuā, napisao je jedan kritiÄar s levice povodom izlaska njegove knjige Pesme (1938). Bila je to, meÄutim, sasvim osobena socijalna poezija, puna maÅ”tovitih slika, verbalnog humora, igri reÄima, erotike. Iako s neutralnim naslovom, ova zbirka je, kao i sve naredne, tematski kompaktna. U pet ciklusa, kao u pet pevanja, pesnik je dao svoju duhovnu autobiografiju, lirsku povest svojih traganja od snova detinjstva, preko nemira i poraza mladosti, do otkrivanja istinskih vrednosti, ljubavi i revolucije, kojima se pesnik bezuslovno predaje. Najsnažniji je prvi ciklus, Detinjstvo, u stvari mali humorno - realistiÄki ep sastavljen od Å”esnaest kratkih pesama ispevanih u humorno - ironiÄnom tonu i u slobodnom stihu s neÄim od naivnosti i razigranosti deÄje poezije[1]. Dve naredne pesniÄke zbirke neposredno se nadovezuju na ovu, razvijajuÄi svaka jednu od dve osnovne teme do kojih nas ona dovodi: Hana (1939) ljubavnu temu, a ViÅ”nja za zidom (1951) temu revolucije, tako da one s njome Äine osobenu celinu, pesniÄki triptihon, lirsku trilogiju. ViÅ”nja za zidom (1937 ā 1950) Prkosni i buntovni DaviÄov duh progovara u ViÅ”nji za zidom[1]. Nastala izmeÄu 1937. i 1950. poezija te zbirke sva je prožeta svojim burnim vremenom: ona je revolucionarno-socijalna, rodoljubiva i slobodarska. To je u neku ruku pesniÄka istorija revolucionarnog pokreta u Srbiji, od Svetozara MarkoviÄa do narodne revolucije, epopeja buntovne Srbije, u kojoj se borbeni slobodarski patos, srodan jakÅ”iÄevskom romantiÄarskom rodoljublju, spaja s komunistiÄkom ideologijom i modernim pesniÄkim izrazom[1]. Zrenjanin (1949) Na istim idejnim i stilskim pretpostavkama zasniva se revolucionarna poema Zrenjanin, o životu i smrti narodnog heroja Žarka Zrenjanina, pisana u herojsko-patetiÄnom tonu i sa starim nadrealistiÄkim slobodama u slici i izrazu. Vrhunac tog pravca pevanja donosi velika poema Äovekov Äovek (1953), dramski uzavrela, āÄavolja lirika nenapisanih drama,ā kako ju je pesnik nazvao. Ona je sva u grÄu obraÄuna i samoobraÄuna s revolucionarstvom kao verom, s dogmatskim stegama Å”to ometaju spontano ispoljavanje ljudskosti. Bez lakoÄe i raspevanosti ranijih pesama, ona je data oratorijumski, sva u ponesenom ekstatiÄnom raspoloženju[1]. Ljubavna lirika U DaviÄovoj ljubavnoj lirici nema ni traga od sentimentalnosti niti od metafiziÄkih implikacija svojstvenih naÅ”oj poeziji od romantizma do ekspresionizma[1]. Pesnik je sav u vlasti Äulnog i erotskog, fasciniran ženom i ženskoÅ”Äu kao svemoÄnim naÄelom ploÄenja i raÄanja, pred kojim padaju svi moralni i socijalni obziri. Hana je vrhunac te ponesene i raspevane poezije Äula[1]. Njena junakinja je devojka iz grada. Pesnik je susreÄe u bakalnici, ambijentu koji je po sebi nepoetiÄan, i poistoveÄuje je sa svetom rastinja Å”to je okružuje. Drugi junak, zaljubljeni pesnik, graÄen je po modelima iz tadaÅ”nje socijalne literature. On potiÄe iz nižih, prezrenih slojeva, āod gorkih nigde nikoviÄaā. Novina knjige nije samo u ambijentu i ljubavnim protagonistima nego i u raskoÅ”nom bogatstvu slika, u smelosti asocijacija i u neobiÄnom zvukovnom rasprskavanju[1]. Knjige poezije Posle Äovekova Äoveka (1953), DaviÄo je objavio preko deset knjiga poezije, meÄu kojima : Nenastanjene oÄi (1954), Flora (1955), Kairos (1959), Tropi (1959), Trg eM (1968), Telo telu (1975) i dr. U njima su vidljiva neka od svojstava njegove lirike iz socijalnog razdoblja, uzavrela oseÄajnost, barokno obilje slika, bizarne asocijacije, raskoÅ”no bogatstvo metaforike, ali tu nema onog Å”to je raniju liriku Äinilo privlaÄnom, nema lakoÄe izraza, brzine stiha, naglaÅ”ene auditivnosti. To je ponajpre poezija slika, poezija bezglasne vizuelnosti, teÅ”ka, nejasna, nekomunikativna i zbog toga neprihvaÄena kod Äitalaca i nedovoljno shvaÄena u kritici[1]. Prozni pisac DaviÄo kao prozni pisac razvio se u ratu i nakon rata. Objavio je najpre ratni dnevnik MeÄu Markosovim partizanima (1947) a zatim viÅ”e knjiga putopisne, esejistiÄke i polemiÄke proze, deset romana i zbirku pripovetka Nežne priÄe (1984). U romanima, koji su, uz poeziju, najznaÄajniji deo njegovog opusa, prikazao je revolucionarni pokret izmeÄu dva rata (romani o tamnovanju komunista: Äutnje, 1963; Gladi, 1963; Tajne, 1964; i Bekstva, 1966), okupacijske prilike i NOB (Pesma, 1952; Gospodar zaborava, 1981) i posleratnu izgradnju (Beton i svici, 1956; Radni naslov beskraja, 1958). Svima je zajedniÄko to Å”to govore o raÄanju novog sveta i o novom Äoveku, borcu i graditelju. Njegovi junaci su fanatiÄni privrženici revolucije i ujedno snažne, impulsivne liÄnosti, pune životne energije, veliki, nezasiti ljubavnici[1]. Roman Pesma (1952) U Pesmi, prvom i najboljem DaviÄovom romanu[1], ta dva momenta, stav i život, revolucija i ljubav, meÄusobno su sukobljena. Od svih romansijera pedesetih godina DaviÄo najviÅ”e eksperimentiÅ”e. U Pesmi ta težnja ograniÄava se uglavnom na srediÅ”nji lik mladog komuniste MiÄe RanoviÄa, dok u kasnijim romanima ona zahvata sve likove i sve nivoe romaneskne strukture. Tehnika romana toka svesti dopunjuje se postupkom koji DaviÄo naziva ādramaturgijom unutraÅ”njeg životaā. Pisac uzima jedan trenutak svesti i od njega polazi u projekciji spoljnih zbivanja, pri Äemu se iznosi ne samo ono Å”to se odista odigralo ili se odigrava nego i ono Å”to se moglo dogoditi da su stvari iÅ”le drugim tokom (npr. kad u Radnom naslovu beskraja na terevenkama bivÅ”ih boraca uÄestvuju i njihovi mrtvi drugovi). Iako su DaviÄova istraživanja znaÄajna i zanimljiva, istinska snaga njegovih romana nije ipak u nadstvarnom niti eksperimentalnom i hipotetiÄkom, nego pre svega u realizmu i poeziji[1]. Nagrade i odlikovanja Dobitnik je velikog broj književnih nagrada, izmeÄu ostalih: Nagrada Ministarstva prosvete Narodne republike Srbije, za pesmu Spomen na tamnovanje Svetozara MarkoviÄa (1947). Nagrada Komiteta za kulturu i umetnost Vlade FNRJ, za knjigu MeÄu Markosovim partizanima (1948). Nagrada Vlade FNRJ, za poemu Zrenjanin (1948). Nagrada Saveza književnika, za roman Pesma (1952). Oktobarska nagrada grada Beograda, za roman Radni naslov beskraja (1958). Zmajeva nagrada, za celokupno pesniÄko delo (1959). NIN-ova nagrada za najbolji roman godine, trostruki laureat: za roman Beton i svici (1956), za roman Gladi (1963) i za roman Tajne (1963). Sedmojulska nagrada, za životno delo (1970). Nagrada AVNOJ-a, za pesniÄki ubedljivo i originalno delo (1970). Nagrada Branko MiljkoviÄ, za ProÄitani jezik (1972). Vjesnikova književna nagrada āIvan Goran KovaÄiÄā, za knjigu eseja Rituali umiranja jezika (1976). Nagrada āAleksa Å antiÄā, za zbirku Telo telu (1976). Disova nagrada, za trajni doprinos pesniÅ”tvu na srpskom jeziku (1972). NjegoÅ”eva nagrada, za knjigu poezije ReÄi na delu (1978). Nagrada željezare Sisak, za zbirku pripovedaka Nežne priÄe (1985). Goranov vijenac, za zbirku pesama Svetlaci nesliÄni sebi (1987). Plaketa āRisto RatkoviÄā, za životno delo (1989). Odlikovan je Ordenom junaka socijalistiÄkog rada (17. januara 1979) i Ordenom zasluga za narod sa zlatnim vencem (povodom Å”ezdesetogodiÅ”njice života), a nosilac je i Partizanske spomenice 1941. Borbina književna nagrada āOskar DaviÄoā Dnevnik Borba je 1998. godine ustanovila književnu nagradu āOskar DaviÄoā za najbolju knjigu prvi put objavljenu u prethodnoj godini, koja je obuhvatala sve žanrove i meÄužanrove. Nagrada je dodeljivana svake godine na Dan Borbe, 19. februara. Poslednji put je dodeljena 2003. godine. Laureati: Miroljub TodoroviÄ, za zbirku pesama Zvezdana Mistrija, 1998. Dragan JovanoviÄ Danilov, za zbirku pesama Alkoholi s juga, 1999. Miro VuksanoviÄ, za roman-azbuÄnik Semolj gora, 2000. Darko PejoviÄ, za roman UporiÅ”te, 2001. Vito MarkoviÄ, za zbirku pesama NoÄi i odsjaji, 2002. Dela Poezija: Tragovi, 1928. Äetiri strane sveta i tako dalje, 1930. Anatomija, 1930. Pesme (Detinjstvo, Mladost, Brodolom, Ljubav, Nemir), 1938. Zrenjanin, 1949. ViÅ”nja za zidom, 1950. Hana, 1951. Äovekov Äovek, 1953. Nastanjene oÄi, 1954. Flora, 1955. Kairos, 1959. Tropi, 1959. Snimci, 1963. Trg Em, 1968. ProÄitani jezik, 1972. Strip stop (sa Predragom NeÅ”koviÄem), 1973. Telo telu, 1975. Veverice-leptiri ili nadopis obojenog žbunja, 1976. ReÄi na delu, 1977. Misterija dana, 1979. Trema smrti, 1982. Gladni stoliv, 1983. ÄaÄka sveska seÄanja, 1985. Mali oglasi smrti, 1986. DvojeziÄna noÄ, 1987. MitoloÅ”ki zverinjak smrti, 1987. Svetlaci nesliÄni sebi, 1987. Pesmice: a diftong se obesio, 1988. Ridaji nad sudbinom u magli, 1988. Prva ruka (posthumno), 1999. Detinjstvo i druge pesme (posthumno), 2006. Krov oluje (posthumno, povodom stogodiÅ”njice roÄenja), 2008. Romani: Pesma, 1952. Beton i svici, 1955. Radni naslov beskraja, 1958. Generalbas, 1962. Äutnje, 1963. Gladi, 1963. Tajne, 1964. Bekstva, 1966. ZaviÄaji, 1971. Gospodar zaborava, 1980. Memoari: Po zanimanju samoubica, 1988. Eseji i književno-kritiÄki tekstovi: Položaj nadrealizma u druÅ”tvenom procesu, 1932. Poezija i otpori, 1952. Pre podne, 1960. Notes, 1969. Pristojnosti, 1969. Novine nevino, 1969. Poezija, otpori i neotpori, 1969. Rituali umiranja jezika, 1971. Pod-tekst, 1979. Pod-seÄanja, 1981. Kratka proza: Nežne priÄe, 1984. Putopisi: MeÄu Markosovim partizanima, 1947. Crno na belo, 1962. Polemike: Procesi, 1983. Polemika i dalje, 1986. Drame: Ljubav u Äetiri usne, 1956. Mesije Mesijah oh, 1986. Filmski scenario: Majka Katina, 1947. Do pobede, 1948. DeÄak Mita, 1950. Poslednji dan, 1951. Prevodi: Sa nemaÄkog: Tomas Man, Budenbrokovi, (sa Ognjenom Pricom), 1939. Sa ruskog: Nikolaj NikolajeviÄ Mihajlov, Prirodna bogatstva Sovjetske unije (sa D. Klepac), 1940; Mihail Å olohov, Uzorana ledina, 1968; Bela Ahmadulina, Groznica, 1968; Jevgenij AleksandroviÄ JevtuÅ”enko, Izabrane pesme (sa grupom autora), 1973. Rukopis druge knjige romansirane autobiografije Po zanimanju izdajnik nestao je u ratnom Sarajevu. Sabrana dela Oskara DaviÄa u dvadeset knjiga su u zajedniÄkom izdanju objavili beogradska āProsvetaā i āSvjetlostā iz Sarajeva 1969. godine. āNolitā je 1979. godine izdao ciklus romana Robije: Gladi, Äutnje, Tajne, Bekstva, ZaviÄaji. Izabranu poeziju su u osam knjiga 1979. godine u zajedniÄkom izdanju objavili āProsvetaā Beograd, āMladostā Zagreb, āPobjedaā Titograd i āSvjetlostā Sarajevo. Avangardna viÅ”emedijska umetnica i nekadaÅ”nja profesorka Akademije umetnosti u Novom Sadu Bogdanka PoznanoviÄ, prva u bivÅ”oj Jugoslaviji koja je u nastavni proces uvela video... ZavrÅ”ila je Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu 1956. godine u klasi profesora Mila MilunoviÄa. Bila je jedan od osnivaÄa i urednika na Tribini mladih i `Poljima`. Radila je kao profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu. Osnovala je Vizuelni studio za intermedijalna istraživanja i prva je u bivÅ”oj Jugoslaviji uvela u nastavni proces video-umetnost Kao stipendista Ministarstva inostranih poslova Italije boravila je Å”est meseci (1968/69) u Firenci i Rimu a na tromeseÄnoj specijalizaciji (1977) u Istorijskom arhivu savremene umetnosti u Veneciji. Predavanja sa video-projekcijama držala je u Ferari (1984) i bila gostujuÄi profesor na Univerzitetu za savremenu umetnost (DAMS) u Bolonji (1985). Zajedno sa svojim suprugom Dejanom PoznanoviÄem, ranih pedesetih godina XX veka, uÄestvovala je u osnivanju Tribine mladih u Novom Sadu i bila saradnik prve redakcije ove kulturne institucije tokom 1954. i 1955 godine. U to vreme nastaju njeni kontakti sa predratnim avangardistima i posleratnim modernistima u književnosti Oskarom DaviÄom, DuÅ”anom MatiÄem, Markom RistiÄem, Milanom Dedincem te Vaskom Popom, Radomirom KonstantinoviÄem, Borom ÄosiÄem. Posebno je bio važan njen kontakt sa Miroslavom Krležom. U periodu od 1956. i 1957. godine, kao urednica izložbenog salona, priredila je izložbe Petra Lubarde, PeÄe MilosavljeviÄa, Nedeljka GvozdenoviÄa i drugih. Sa Juditom Å algom, Biljanom TomiÄ i Zvonkom MakoviÄem radila je na programu Likovnog Salona Tribine mladih tokom kasnih Å”ezdesetih. Bila je uÄesnik alternativne umetniÄke scene sedamdesetih u Novom Sadu i blisko saraÄivala sa Želimirom Žilnikom, Vujicom ReÅ”inom TuciÄem, Katalin Ladik, Slobodanom TiÅ”mom, Miroslavom MandiÄem, Äedom DrÄom, Slavkom BogdanoviÄem... TakoÄe, u toku svoga umetniÄkog delovanja, Bogdanka PoznanoviÄ, sa svojim suprugom Dejanom, uspostavila je brojne veze i prijateljstva sa umetnicima, piscima, intelektualcima sa prostora nekadaÅ”nje Jugoslavije: Andraž Å alamun, Taras Kermauner, Marko PogaÄnik, David Nez, Franci ZagoriÄnik, NuÅ”a i SreÄo Dragan, Vlado Gotovac, Milica NikoliÄ... Njen umetniÄki rad se odvijao od modernistiÄkog slikarstva bliskog apstrakciji i modernog grafiÄkog dizajna preko istraživanja u kontekstu enformela do postslikarskih praksi: vizuelne poezije, konceptualne umetnosti, nove umetniÄke prakse, istraživanja komunikacija i novih medija, video umetnosti... PoÄev od 1955. godine, izlagala je na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dvadeset godina svog rada je posvetila profesorskoj karijeri na novosadskoj akademiji gde je prvi put na prostoru cele Jugoslavije uspostavila predmet interdisciplinarnih istraživanja. Godine 2012, Muzej savremene umetnosti Vojvodine (Novi Sad), u koprodukciji sa Institutom za istraživanje avangarde (Zagreb) i ORION ART (Beograd) izdao je monografiju MiÅ”ka Å uvakoviÄa `Bogdanka i Dejan PoznanoviÄ ā umetnost, mediji i aktivizam na kraju moderne`. U okviru festivala Videomedeja dodeljuje se nagrada `Bogdanka PoznanoviÄ` za najbolju instalaciju, nastup uživo, objekat ili url projekat, a Centar za nove medije Kuda.org pokrenuo je dugoroÄan projekat Äuvanja i promovisanje legata `Bogdanke i Dejana PoznanoviÄa` koji obuhvata ekskluzivne i raritetne materijale (knjige, kataloge, fotokopije) iz njihove liÄne biblioteke koji do sada nisu bili dostupni javnosti.
Kao na slikama Posveta prevodioca poezija pesma Fransisa Ponža iz intervjua: Vi ste poznavali i mnoge slikare, i to one meÄu najveÄima - Pikasa, Braka... Oni su Vam bili prijatelji (u knjizi o Braku ima jedan potresan opis gdje Vi kažete da ste se zaplakali kada ste posjetili njegov atelje i ugledali jednu sliku Äiju ste reprodukciju imali uza se u toku cijelog rata). Pisali ste joÅ” o Dibifeu, Fotrijeu, Fenozi, Äakometiju... VaÅ”a knjiga o slikarima se zove Savremeni atelje. HoÄete li ispriÄati neku uspomenu o njima? `Slikarstvo me uvijek mnogo zanimalo. Bilo je slika i kod mog oca i kod moje majke, a i ja sam imao svoju kolekciju. Vidite ove slike po zidovima su Dibifeove. Kad ste ulazili, vidjeli ste da je ispod nas njegova Fondacija. Moja kÄer se njome bavi i izvrÅ”ilac je Dibifeovog testamenta. Ja liÄno viÅ”e volim Braka i Pikasa. Brak je bio ono Å”to se zove genijem, a i Pikaso. Njegova žena koja je nedavno izvrÅ”ila samoubistvo, telefonirala mi je nekoliko dana pred smrt.` Kao da je htjela da se oprosti od velikog prijatelja svoga muža? O Äemu Vam je govorila? `Ja sam napisao nekoliko eseja o Pikasu i ona mi je rekla koliko joj se sviÄaju i da ih je Pikaso posebno cijenio. (BaÅ” sam danas dobio divan poklon od Brakove saradnice Marije LaÅ”o. Evo, pogledajte jedna lijepa, jedna prekrasna vunena eÅ”arpa.) `Pikaso je bio fantastiÄan, jer sve o Äemu je razmiÅ”ljao odmah je pretvarao u oblik, u crtež, u boju` ProuÄavao sam slikare i vidio ih na djelu i želio da shvatim tajnu umjetniÄkog djela koje za mene sadrži tajnu života. Mnogi od tih slikara su se odlikovali divnim ljudskim osobinama. Naravno, meÄusobno su se veoma razlikovali. Govorilo se da su Brak i Pikaso bili suÅ”te suprotnosti, ali to nije taÄno. SjeÄam se dobro kada je Brak izdržao teÅ”ku operaciju u kojoj su mu izvadili skoro cio stomak, Pikaso je otiÅ”ao kod njega i proveo petnaest dana s njim da bi ga podržao i ohrabrio. To su bili pravi ljudi! Pikaso je bio fantastiÄan, jer sve o Äemu je razmiÅ”ljao odmah je pretvarao u oblik, u crtež, u boju. Misao mu je bila kao munja, u isti Äas se pretvarala u vizuelno. RazmiÅ”ljao je u obliku slikarstva, u obliku slike. Bože moj, koliko je bio inteligentan! ViÅ”e nego inteligentan.` Nijeste pomenuli Džojsa, a poznato je da je i on, kao i Vi, radio na ā totalnom izražavanjuā. Kako biste izrazili vezu izmeÄu Vas i njega? `Ko se danas bavi literaturom, taj je svakako Äitao Džojsa. I ja sam prije godinu dana ponovo Äitao Uliksa. On nije nimalo zastario, naprotiv - sve je u njemu svježe i živo, fantastiÄno. Ali moje je miÅ”ljenje, kada je rijeÄ o tehnici, da ne treba uzimati iz svih literatura jezik za svoje istraživanje. To je iluzorno kao i esperanto. Najbolje je udubiti se u svoje sopstvene korijene, u svoj jezik i izraz. Prava literatura se ne pravi od koncepata. Zato sam i rekao: Äinimo ono za Å”ta smo stvoreni. Svako ima svoju specifiÄnost, a moja je ta da je literatura tehnika pisanja. Jedini naÄin bivanja je udubljivanje u neku tehniku. Klasa je superiornost u nekoj specijalnosti. Sa literaturom je isto: pravu literaturu prave ljudi koji imaju klasu.` Koja su iskuÅ”enje kojima pisac ne smije da podlegne? `MeÄu najopasnijima je ono da se prepusti klizanju ka nekoj ideologiji, to jest, pretjeranoj upotrebi jedne strane koju predstavljaju rijeÄi (ideje), na Å”tetu njihove druge strane (stvari). PoÅ”to je strana āidejeā rat. Ali i njegova suprotnost: kula od slonovaÄe, kabinet, samostan, jeste sistematsko odbijanje normalnog života. Da li je joÅ” uvijek potrebno da se podsjetimo da prava djela imaju viÅ”e moguÄnosti da promijene Äovjeka od Äizme zavojevaÄa.` Kod Vas postoji kult rijeÄi koji Vi posebno njegujete konsultujuÄi neprestano Äuveni rjeÄnik Litre. `RjeÄnik je sigurna vrijednost. Neiscrpna. Äovjek je stvorio svijet imenujuÄi ga. Neimenovani svijet je haos prepuÅ”ten neredu. Ponekad treba raditi protiv rijeÄi. Neke rijeÄi zbog prevelike upotrebe slabe. Uzmite recimo rijeÄ - poÅ”tovanje. Ona viÅ”e ne znaÄi niÅ”ta izuzev pukog izraza, prazne formule pristojnosti na kraju pisma. Nekad je ta rijeÄ znaÄila: posmatrati zvijezde, obuhvatiti zvjezdani svijet. Rad pjesnika je upravo to: posmatrati, poÅ”tovati, cijeniti. Pisati, znaÄi upisati svoju memoriju u predmete kao Å”to su to Äinili naÅ”i preci na zidovima peÄina. Pisati znaÄi izmisliti svijet u kome je moguÄe živjeti. `Filozofirati o suÅ”tini i prirodi stvari i predmeta, istraživati odnose izmeÄu živih biÄa, Äovjeka i kosmosa - to je krajnji Äin pjesnika` NauÄimo da gledamo: kao Å”to mraz pretvara vodu u zapreminu koja može da slomi vazu u kojoj je bila, isto tako naÅ” pogled i naÅ”a rijeÄ mogu da promijene stvari i iznesu na vidjelo oblike. Neka, znaÄi, svaki tekst bude definicija - opis nekog predmeta, bjelutka, fabriÄkog dimnjaka i dr. i na najprecizniji i najefikasniji naÄin i predmet Äe postati prisutniji. Slikari su izvojevali pravo na mrtvu prirodu i ja je zahtijevam za pisce. I pisac mrtve prirode sreÄe prepreke sliÄne slikarskim: treba da se trudi da prikaže izgled predmeta, osjeÄaj pri dodiru (āKad nam mrtva priroda ne izgleda na domak ruke, to nije mrtva prirodaā, kaže Brak), Äak i njegov ukus treba da osjetimo, kao u mom tekstu o kajsiji. Ja postupam kao slikar i pravim kompoziciju platna, stavljajuÄi predmet u centar svijeta, ili izdvajam neku njegovu najvažniju osobinu. Iz svega proizilazi Äovjek. Dok slikar predstavlja predmet linijama i bojama, neutralnim materijalom, pisac ih predstavlja rijeÄima, to jest, materijalom koji je unaprijed optereÄen sa najviÅ”e humanizma. Postoje vrlo uski odnosi izmeÄu predmeta i jezika koji ih imenuje i odreÄuje. Filozofirati o suÅ”tini i prirodi stvari i predmeta, istraživati odnose izmeÄu živih biÄa, Äovjeka i kosmosa - to je krajnji Äin pjesnika.` Novi roman je pretproÅ”le godine (rijeÄ je o 1985. i nagradi Kloda Simona) krunisan Nobelovom nagradom. Neki kritiÄari kažu da ste Vi bili njegov preteÄa ili zaÄetnik? `KritiÄari su stavili u tu grupu mnoge ljude koji joj ne pripadaju, da bi pojednostavili stvari, stavili su sve u jedan džak. Rob Grije ima odliÄnih stvari, ali za njega su rekli da je uklonio junake i psihologiju. To je apsurd. Njegov najbolji roman je svakako Ljubomora. `Prustov naÄin pisanja je bila duga reÄenica, Å”to nije postojalo do njega` I o Äemu je rijeÄ u njemu? Pa o ljubomori, drugim rijeÄima, o psihologiji, i samo o njoj. Pisanje ne može izbrisati Äovjeka. Ono Å”to treba ostvariti jeste prodiranje u psiholoÅ”ku analizu kao Å”to to Äini Natali Sarot sa potkonverzacijom. A Å”to se tiÄe Natali Sarot, ona je sasvim neÅ”to drugo u odnosu na kolege: ona ponire u duboku psihologiju. Kad sam je preporuÄio Galimaru, jer je prije toga bila kod izdavaÄke kuÄe Minui, ja sam rekao da je ona osoba koja je otiÅ”la najdublje u nepoznato. Ona ide joÅ” dublje od Prusta. U stvari, najvažnije je pronaÄi svoje pisanje, svoj stil u odnosu na svoju misao. Prustov naÄin pisanja je bila duga reÄenica, Å”to nije postojalo do njega. I on je na strani stvari kada nam otkriva neÅ”to novo o ukusu madlene ili o cvjetanju gloga. On je vrlo veliki pisac, zato Å”to je veliki pjesnik. Na kraju PronaÄenog vremena napisao je teoriju o poeziji koja je vrlo znaÄajna. Meni je žao Å”to neki pisci piÅ”u kao da Lotreamon i Malarme nijesu postojali. PriliÄno volim Bitora i Deni RoÅ”a. Njegovo pisanje me podsjeÄa na Apolinerovu reÄenicu: āMi iz buduÄnosti...ā Vi kažete negdje: āI Marks je stalno govorio da ono Å”to kaže vrijedi samo za taj trenutak, a nikako za kasnije. Mnogi su shvatili da su Marksove rijeÄi vjeÄite, pa smo svjedoci straÅ”nih zastajkivanjaā. `Samo se glupaci ne mijenjaju. Nije mi jasno kako se mogu diviti nekome zbog upornosti Å”to je ostao sam sebi vjeran ili njemu drugi i Å”to je umro u osamdesetoj godini sa mislima koje je stekao u dvadesetoj. To važi i za Marksa. Ideje stare sa vremenom. Ideje nam nijesu ni potrebne. Potrebno nam je samo da se izrazimo, to jest da izrazimo svoje sopstveno biÄe, Å”to je sasvim razliÄito. Ne piÅ”emo zbog ideja nego zbog vitalne potrebe za izražavanjem.` Evo joÅ” jedne reÄenice koja govori o znaÄaju literature: āNapisao sam PROEME (prose+poeme>proeme) da bih spasio nekoliko mladiÄa od samoubistva, a nekoliko drugih da ne odu u policajce ili vatrogasce.ā Pitanje se samo nameÄe: znaÄaj poezije danas? `To je jedini naÄin za mene da odagnam samoubistvo. Doživio sam teÅ”ke momente depresije i u tim trenucima samo me je pisanje spasilo. Ne treba biti pesimista do te mjere da bi se pribjeglo samoubistvu ili teroru s piÅ”toljem u ruci, kao Å”to je to predstavljala Bretonova slika. Iako je život težak, treba ga živjeti i nikada ne obeshrabriti Äovjeka. Treba brisati koliko je moguÄe ono Å”to deprimira Äovjeka i ljudsku misao, a pokazivati ono Å”to ga podstiÄe i angažuje da živi, uprkos svemu.` MeÄu VaÅ”im poznanicima je i Žorž Bataj. On Vas je jednom pitao: āNe bojite li se da Äete poludjeti piÅ”uÄi Pauka?ā `Ja sam odgovorio da je neophodno da se suoÄim sa fikcijom. I taj rizik treba izdržati. Kad ja usredsredim svoje sposobnosti na neki predmet, ja otvaram kao neki trap u koji se zagnjurim. I tek tada dolaze zanimljive stvari i poÅ”to nijesam samoubica, u trenutku kad mi prijeti opasnost od ludila, ja ostavljam jedan tekst i uzimam drugi, kao Å”to to obiÄno Äine slikari sa slikama. Dovoljno je imati dvije fikcije da bi se izbjeglo ludilo. Äovjek ne smije da podlegne opsesiji.` Na jednom mjestu kažete: āPisac treba da stvori krizu da bi pomogao ljudima da napreduju. āJedan kritiÄar kaže za Vas: āAko, kako ja mislim, ugnjetavanje poÄinje i nastavlja se kvarenjem jezika, onda je Ponž naÅ” revolucionar.ā U Novoj kritici se kaže: āPisac vrÅ”i druÅ”tvenu funkciju, Äesto iznenaÄujuÄu i stara se da razmiÅ”lja o svom odnosu sa druÅ”tvom.ā Å ta Vi mislite o svemu tome? `U svakom druÅ”tvu organi informacije su Å”ifrovani. Svaki Älan tog druÅ”tva mora proÄi kroz to. Važno je da Äovjek postane svjestan toga i da reaguje, da se brani. A uvjeren sam da jedini naÄin djelovanja, a ne trpljenja tog djelovanja, jeste upravo ono Å”to sam izabrao, to jest pisanje. Jedini naÄin da se djeluje na tu samu informaciju jeste da se mi uklopimo u nju da bismo je, ako hoÄete, deformisali. Jedno druÅ”tvo je skup govora od kojih je najglavniji zajedniÄki jezik onaj kojim se govori i piÅ”e. `A promijeniti jezik znaÄi savladati (slomiti) navike Äitaoca, zahtijevajuÄi od njega takoÄe izmijenjeno Äitanje` Radi se o tome da se upitamo: prihvatamo li taj jezik, da li je taj jezik po naÅ”em ukusu u najjaÄem smislu rijeÄi, da li ga naÅ” ukus odbija, da li mi možemo da upotrijebimo taj jezik. Äujte, Å”to se mene tiÄe, ja sam iz odvratnosti prema tom izvitoperenom jeziku doÅ”ao na ideju da piÅ”em. ZnaÄi, ja sam, da bih mogao da živim, morao da izmijenim taj jezik. A promijeniti jezik znaÄi savladati (slomiti) navike Äitaoca, zahtijevajuÄi od njega takoÄe izmijenjeno Äitanje. Takvo druÅ”tvo u nužnoj odbrani smatra književni poduhvat kao borbu protiv sebe, a uz to se Äitalac, opsjednut, a da toga nije ni svjestan, ideologijom tog druÅ”tva, opire da deÅ”ifruje novi govor koji se obraÄa njegovoj slobodi. Taj Äitalac misli da njegovo odbijanje dolazi od njega samog, a to su u stvari, samo njemu nametnute navike (koje su mu utuvljene, utjerane) i koje Äine za duže ili kraÄe vrijeme prepreku toj autentiÄnoj novini. Eto zaÅ”to je revolucionaran onaj pisac koji se odluÄio da radi odvojeno (time ja ne oznaÄavam pisca angažovanog u bilo kojoj partiji). Utisci o posjeti Jugoslaviji 1961. godine Äim sam se pozdravila sa Ponžom, poÄeo je da govori o svom putovanju u Jugoslaviju: āMoja žena u ja smo iz Trsta stigli pravo u Beograd Orijent ekspresom. Stigli smo dosta kasno noÄu i smjestili se u francuskoj ambasadi, jer je ambasadorov sin bio moj dobar prijatelj. Na stanici su nas doÄekali predsjednik Udruženja književnika i druge liÄnosti. Äim smo stigli odveli su nas u neki noÄni lokal-bar gdje se skoro niÅ”ta ne dogaÄaÅ”e. BjeÅ”e jedna osoba koja je plesala. Ljudi su se gledali i lomili ÄaÅ”e, to je izgleda bio obiÄaj tada. U Beogradu sam govorio na viÅ”e mjesta, tamo kud su me pozivali i vodili. `Poslije smo otiÅ”li u Zagreb. Äudan grad: ima Gornji grad i Donji grad. A kad smo u hotelu tražili jedno Äebe, koliko je to birokratizma pokrenulo kao da je vojniÄko!` Ostali smo dosta dugo u Beogradu i bilo nam je zanimljivo, to jest, Äudili smo se koliko ljudi zna i razumije francuski. Ja, naravno, ne govorim srpski. ZaÄudile su nas takoÄe male radnjice u kojima su prodavane stvari pokradene od aristokrata. To je bilo one godine kada je prvi Äovjek poletio u vasionu (Gagarin, 1961). Iz Beograda su nas poveli da vidimo jedan vrlo lijep spomenik od bronze. Tada smo se upoznali sa vrlo liberalnim ljudima, kao Å”to bjeÅ”e jedan filmadžija i mnogi drugi i to je bilo sve prijatno. ZaÄudilo nas je i to Å”to je svaka republika imala svoju specijalnost. Iz Beograda smo poÅ”li u Sloveniju. Ona mnogo liÄi na Å vajcarsku, sa puno lijepih Å”uma, jela, livada, ogromnih paÅ”njaka i ja pitam: āA gdje su krave?ā āNema krava, to je specifiÄnost druge republike, a naÅ”a je specifiÄnost Å”umaā. Tako te prekrasne livade bijahu bez krava. Poslije smo otiÅ”li u Zagreb. Äudan grad: ima Gornji grad i Donji grad. A kad smo u hotelu tražili jedno Äebe, koliko je to birokratizma pokrenulo kao da je vojniÄko! Poslije smo se upoznali sa jednim Äovjekom koji je oženjen Francuskinjom i koji je odliÄno govorio francuski, koji je živio u Parizu, a žena mu je kÄi francuskog slikara Andre Masona. On je zvaniÄno predstavljao Akademiju likovnih umjetnosti Hrvatske. `Bili smo i kod RistiÄa (Marko RistiÄ) u njegovoj kuÄi (Kako se ono zovu kuÄe koje dobijaju Älanovi nomenklature? DaÄe)` On nam je rekao da neÄe viÅ”e da ide u Pariz zato Å”to suviÅ”e želi da ostane u njemu, ali takoÄe da voli Jugoslaviju, svoju zemlju. BijaÅ”e to odliÄan Äovjek. Iako je imao dosta važnu funkciju u hrvatskoj vladi, tek je tada dobio stan. BijaÅ”e tamo jedan francuski predstavnik koji se žalio Å”to postoji neki zakon koji ga obavezuje na odreÄenog ljekara za djecu u bolniÄkim ustanovama i da je trebalo platiti ogromnu sumu novca āna crnoā da bi se dobio ljekar kod kuÄe. Bili smo i kod RistiÄa (Marko RistiÄ) u njegovoj kuÄi (Kako se ono zovu kuÄe koje dobijaju Älanovi nomenklature? DaÄe). Ta kuÄa se nalazila u rezidencijalnom dijelu Beograda, jednom divnom kvartu. RistiÄa sam dobro poznavao. On je govorio o meni mojim prijateljima nadrealistima. To je bilo vrlo interesantno.` Slika je gotova kada je izbrisala ideju `Brak je bio jedan od najdubljih mislilaca meÄu ljudima koji su slikali. Evo nekoliko njegovih misli: āUvijek treba imati dvije ideje, kako bi jedna mogla da uniÅ”ti onu drugu. Nikada se neÄemo odmoriti, jer je sadaÅ”njost vjeÄita. U umjetnosti se sumnja uvijek. Å to se mene tiÄe - ja u sve sumnjam. Djelovanje je niz beznadežnih radnji koje pomažu da se saÄuva nada. Umjetnost mora da bude intelektualna avantura u koju ulazimo tako da se izlažemo propasti s jednom Å”ansom da sebe pronaÄemo. Veliki slikar pronalazi nove znakove. Slika je gotova kada je izbrisala ideju.ā vasko popa
Ne mogu bez snova Mira AleÄkoviÄ Ilustracije: Zdenka Pozaic Biblioteka Vjeverica RoÄena je 2. februara 1924. godine u Novom Sadu (krÅ”tena je u Nikolajevskoj crkvi kao Miroslava, mada je niko tako nije zvao veÄ samo - Mira), kao dete MaÅ”ana AleÄkoviÄa, novinara rodom iz Trebinja (iz Zasada, na putu ka DubrovaÄkim vratima) i NovosaÄanke Dragice Trpinac, koja je bila inspektor poÅ”ta i jedna od prvih žena telegrafista u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, iz vojvoÄanske porodice MariÄ. Baka po majci Mire AleÄkoviÄ, Milica MariÄ bila je sestra MiloÅ”a MariÄa, oca Mileve MariÄ AjnÅ”tajn. Mira AleÄkoviÄ u Beogradu je zavrÅ”ila francusku osnovnu Å”kolu, francusku i srpsku gimnaziju, a zatim studije slavistike i književnosti, u klasi Äuvenog srpskog lingviste, profesora Beogradskog univerziteta i akademika Aleksandra BeliÄa. U srednjoÅ”kolskom uzrastu, bila je pod pokroviteljstvom (i stipendijom) Patrijarha srpskog Varnave koji ju je smatrao izuzetno obdarenom za književnost i filozofiju. Studije je nastavila u Parizu gde je upisala doktorat i zavrÅ”ila FuÅ”eovu Å”kolu. Bila je poliglota i govorila je Äak deset stranih jezika: francuski, nemaÄki, engleski, ruski, italijanski, poljski, ÄeÅ”ki, makedonski, slovenaÄki, slovaÄki... Mira AleÄkoviÄ, Branko ÄopiÄ i Blaže Koneski u partizanima (1944). PoÅ”la je u rat sa Jugoslovenskom vojskom, ali se jedinica u kojoj je bila raspala poÅ”to ju je njen komandant predao Nemcima u Priboju na Limu, posle Äega se prikljuÄila NarodnooslobodilaÄkom pokretu (NOP), u želji da se zemlja Å”to pre oslobodi od okupatora. Birana je nekoliko puta tajnim glasanjem za predsednika Udruženja književnika Jugoslavije. Radila je kao urednik Äasopisa za decu āZmajā i redovno uÄestvovala na āZmajevim deÄjim igramaā u Novom Sadu. U tom svojstvu, zajedno sa profesorom Radetom KonstantinoviÄem, Mira je tražila od francuske vlade da o troÅ”ku francuske države poÅ”alje francuske profesore u prvu eksperimentalnu osnovnu Å”kolu u Beogradu koja se tada zvala āSlobodan Princip-Seljoā (ranije āCar UroÅ”ā, a danas āVladislav Ribnikarā). Tako je 1966. godine prva generacija srpskih osnovaca imala eksperimentalnu nastavu na oba jezika [4] Mira AleÄkoviÄ pomagala je i promovisala veliki broj mladih pesnika iz bivÅ”e Jugoslavije, Srbije i rasejanja, o Äemu svedoÄe njihova pisma i potpisi koji se danas nalaze u muzejskoj sobi u Beogradu. Posebno se istiÄe pismo Milana NeÅ”iÄa, pesnika iz Berlina (13/01/2014). Grob Mire AleÄkoviÄ u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju u Beogradu Mira AleÄkoviÄ je umrla 27. februara 2008. godine u Beogradu, u 85. godini života. Sahranjena je 3. marta, uz vojne poÄasti, u Aleji zaslužnih graÄana na Novom groblju. Od nje se u ime Udruženja književnika Srbije oprostio Pero Zubac, dugogodiÅ”nji dopisnik TAS-a iz Jugoslavije i Älan Akademije nauka u Sankt Peterburgu[5] i prijatelj iz Rusije Aleksandar SergejeviÄ Plevako, dok je glumica Rada ÄuriÄin proÄitala stihove njene pesme āPoruka jedne senkeā.[6] Bibliografija StvaralaÄki opus Mire AleÄkoviÄ predstavljaju 53 knjige za decu i odrasle (oko 30 knjiga za decu, i oko 20 knjiga za odrasle) ā poezije i proze. Njena poezija je duboka, misaona i upeÄatljiva, u kojoj se bavila pitanjima smisla, života i smrti, kao i uvek neizbežne ljubavi. Knjige poezije za odrasle sadrže lirske pesme koje su neopravdano zaboravljen i zapostavljen deo njenog bogatog stvaralaÅ”tva. Uredila je prvi broj Äasopisa āPionirā, koji je u toku rata izdavan ilegalno. Posle rata pesnikinja nastavlja sa druÅ”tvenim i književnim radom. UreÄivala je prve posleratne Äasopise i listove za mlade: āOmladinaā, āMladostā, āPoletaracā, i āZmajā. ViÅ”e od Äetrdeset godina je bila glavni i odgovorni urednik āZmajaā. Bila je sekretar, potpredsednik i predsednik Udruženja književnika Srbije[7] i predsednik Saveza književnika Jugoslavije, u viÅ”e mandata. U svom druÅ”tvenom radu bila je i predsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju Jugoslavija - Francuska (40 godina), predsednik DruÅ”tva prijateljstva Jugoslavija - NorveÅ”ka, bila je i vrlo aktivan Älan DruÅ”tva za negovanje tradicija oslobodilaÄkih ratova Srbije od 1912. do 1918. godine, itd. PesniÄko stvaralaÅ”tvo Mire AleÄkoviÄ se pojavljuje neposredno pred poÄetak Drugog svetskog rata, a svoju prvu zbirku pesama āZvezdane baladeā[8] izdaje po zavrÅ”etku rata, 1946. godine. Objavila je joÅ” dvadesetak knjiga za decu i dvadesetak dela poezije i proze za odrasle. Mira AleÄkoviÄ i Desanka MaksimoviÄ Pesme Mire AleÄkoviÄ uvrÅ”Äene su u Antologiju srpske poezije HH veka, u izdanju SlavistiÄkog Instituta Moskovskog državnog Univerziteta, a prevod i izbor pesama saÄinio je Å”ef katedre Slavistike Univerziteta u Rusiji, profesor Andrej Bazilevski. Dela Mire AleÄkoviÄ prevedena su na oko dvadeset stranih jezika: italijanski, francuski, poljski, ruski, letonski (tj. latvijski), grÄki, gruzijski, ukrajinski, slovaÄki, maÄarski, rumunski, bugarski, slovenaÄki, makedonski, mongolski i jermenski jezik. Mira AleÄkoviÄ govorila je teÄno i pisala na srpskom, francuskom, ruskom, nemaÄkom i engleskom jeziku. Stvaranje za decu meni znaÄi vraÄanje samoj sebi, svetu detinjstva, Äistijem od sveta odraslih. To je veÄito traženje lepote, dobrote i ljubavi, potraga za utoÄiÅ”tem kad izneveri svet odraslih Mira AleÄkoviÄ o svom radu PesniÄka dela Mire AleÄkoviÄ pripadaju tradicionalnom toku poezije koja se vezuje za Jovana JovanoviÄa Zmaja, Gvida Tartalju, Desanku MaksimoviÄ i Branka ÄopiÄa. Njena lirika se zasniva na jednostavnosti i iskrenosti, pisana je jednostavnim jezikom bliskim deci. Putem nje u maliÅ”anima budi plemenitost, uÄi ih da se bore protiv egoizma i rasne diskriminacije, i uvek je protkana humanoÅ”Äu, humanizmom i Äovekoljubljem. Posebnu pažnju posveÄuje ljubavi izmeÄu roditelja i dece uporedo se boreÄi za poÅ”tovanje deÄje liÄnosti. Ipak, najviÅ”e je rodoljubivih motiva a najbolja ilustracija ove tvrdnje je zbirka āZvezdane baladeā. Autor je teksta pesama `Druže Tito mi ti se kunemo`, `SveÄana pesma` i `Jugoslavijo` (sa refrenom koji je, kako je sama govorila, pozajmila od naroda, srpskih seljanki i seljana na Kozari, koji su oni spevali Titu, pre svega kao simbolu NOB-a, i pre nego Å”to su ga, kao uostalom i ona sama, i videli, kao zakletve - svom vrhovnom komandantu u narodnooslobodilaÄkoj borbi protiv okupatora i faÅ”ista). Prema āVjazmiā koju je Mira AleÄkoviÄ napisala u marÅ”u u toku Drugog svetskog rata u kome je sama uÄestvovala, Rusi su snimali film, a poema je viÅ”e puta prevoÄena na ruski jezik (prevodioci: Š”Š²ŠµŃŠ»Š°Š½Š° ŃŃŠ°Š³Š¾ŃŠŗŠ°Ń, Š¢Š°ŃŃŃŠ½Ń Š Š°ŃŃŠ¾ŠæŃŠøŠ½Š¾Š¹). Jermenski pisac i pesnik i prijatelj Babken Simonjan preveo je poemu Mire AleÄkoviÄ āJezero Sevanā na jermenski jezik. Francuski prevodilac Ratimir PavloviÄ i srpski prevodilac Sreten MariÄ prevodili su poeziju Mire AleÄkoviÄ na francuski jezik. Kada su u okupiranom Beogradu streljani njeni drugovi, napisala je svoju prvu antifaÅ”istiÄku pesmu āSveli su mladi Ljiljaniā, koja je kasnije uÅ”la u sve zbirke poezije i u antologije. Mira AleÄkoviÄ nije pesnik koji se zaludno igra reÄima, njeno srce se odaziva ljudskim tragedijama. PomirivÅ”i na neki naÄin svoju borbenost i svoju setu i tihost, napisala je zbirku pesama NoÄ ova poslednja, dosad najzreliju i najslojevitiju, nadahnutu vizijom noÄi opÅ”teg uniÅ”tenja sveta... ... Å ta poezija Mire AleÄkoviÄ predstavlja u naÅ”oj književnosti, a osobito za vas, lako Äete osetiti ako zamislite da u Äitankama nemate njenih pesama... Iz pera Desanke MaksimoviÄ ostalo je zapisano za veÄnost Najpoznatije antiratne pesme Mire AleÄkoviÄ iz ovog perioda su: poema āSveli su mladi Ljiljaniā (posveÄena pogibiji beogradskih studenata u protestu) , āDvanaest na ploÄnikuā (posveÄena streljanim drugovima u Beogradu), āBalada o Olgici Grinā (posveÄena prijateljici koju su uhvatili i silovali nemaÄki vojnici, posle Äega je izvrÅ”ila samoubistvo bacivÅ”i se sa mosta u Beogradu), āOvo je veliki Å”kolski Äasā (posveÄena streljanim Äacima u Kragujevcu), āZvezdane baladeā (posveÄena deÄjoj hrabrosti u drugom sv. ratu) i poema āZnam tu zemlju buneā (posveÄena hrabrosti srpskog naroda u ratu). Iz toga vremena je i parodija koju je Mira AleÄkoviÄ napisala na pesmu āLili Marlenā, pod nazivom āNa istoÄnom frontu veÄe je pao snegā. Antologijsko izdanje rodoljubivih i misaonih pesama priredila je Profesor dr Zaga KaleziÄ kao zbirku pesama za odrasle : PORUKA JEDNE SENKE (izdanje āMiroslavā). Najpoznatije rodoljubive pesme Mire AleÄkoviÄ su: To idu Vekovi Proricali nam da nas neÄe biti Na KajmakÄalanu Dvanaest na ploÄniku Srbija iz detinjstva Znam tu zemlju bune Živi i mrtvi Balada o Beogradu Mom Kosovu DeÄani i dr. Zbirke pesama Dodela Jubilarne plakete grada Beograda 1984. 1946. Zvezdane balade 1947. Podzemni heroji 1949. Dani razigrani 1949. Tri proleÄa 1952. Tragovi bez stopa 1952. Dobar dan 1953. Da se upoznamo 1954. LjuljaÅ”ka na grani 1955. Pionirsko proleÄe 1956. Prijatelji 1957. Lastavica 1957. Krilati ljudi 1963. Srebrni voz 1963. Äarobna vrata 1964. Svetla soba 1970. SunÄani soliteri 1972. Da život bude ljubav 1975. Sanjalica 1980. Ne mogu bez snova 1981. ZateÄena u ljubavi 1982. Staza srebrom izvezena 1983. Nebo detinjstva 1989. Zvezdane balade 1990. Skinite mi dugu 1991. LeteÄi krevet 1995. Careva poljana 1995. SunÄeviÄi Romani 1953. Srebrna Kosa 1960. Zbogom velika tajno ZaÅ”to grdiÅ” reku? Jutro Nagrade i priznanja Mira AleÄkoviÄ u francuskoj ambasadi kad joj je bio uruÄen orden Legije Äasti, 5. maj 1983. Orden legije Äasti, 1969. Ordena za hrabrost, u antifaÅ”istiÄkoj borbi SFRJ Medalje za hrabrost Velikog ruskog Otadžbinskog rata Velika povelja za dela unapreÄenja socijalne zaÅ”tite u Jugoslaviji i Srbiji kojom se Mira AleÄkoviÄ proglaÅ”ava UtemeljivaÄem Fondacije Socijalne zaÅ”tite i Solidarnosti, 1969. godine. Povelja se nalazi u muzeju Mire AleÄkoviÄ u Beogradu (Bul.Kralja Aleksandra 17). Nagrada āMilica StojadinoviÄ Srpkinjaā, 1984. godine Orden āVitez Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Å arla De Gola 1969. godine, predao Andre Malro 1971, a potpisao liÄno admiral Kabanije. Orden āOficir Legije Äastiā, od predsednika Republike Francuske Fransoa Miterana Velika zlatna medalja āCar DuÅ”anā, primljene u GraÄanici, sa obrazloženjem āza prisustvo pesnikinje i njene poezije, kao i humanitarne misije decenijama u svim mestima Kosova i Metohijeā. Orden Oficir umetnosti i literature, od Francuskog Ministarstva kulture. [v] Orden āVeliki senegalski Lavā, dobijenim od prijatelja pesnika i predsednika Leopolda Sedara Sengora RepubliÄka nagrada za zbirku poezije āTri proleÄaā, 1950. godine Nagrada āDeÄja knjigaā za roman āSrebrna kosaā, 1953. godine Nagrada āKurirÄekā za najbolju pesmu za decu, 1964. godine Zlatna medalja za poeziju na meÄunarodnom poetskom konkursu u Pistoji, 1965. godine Prva nagrada sovjetskog deÄjeg Äasopisa āPionirā za āZvezdanu bajku o Vjazmiā (sa 2,2 miliona glasova ruske dece), 1966. godine āPartizanski kurirā za tridesetogodiÅ”nji rad u oblasti literature za decu sa tematikom iz narodnooslobodilaÄke borbe āZlatna medalja Pistojeā (Firenca, Italija) Oktobarska nagrada grada Beograda i brojnih drugih domaÄih i stranih nagrada za stvaralaÅ”tvo, Jedna ulica u SurÄinu danas nosi ime Mire AleÄkoviÄ Tvrdi povez, format: 17x21 cm, 114 strana, ilustrovano, cirilica. Korice odlicne, kao na slikama. Unutra odlicna. Posveta i potpis AUTORKE na trecem listu!!! 03.10.2022. ktj-46