Dela A.N. Majkova 1884! RUS tom drugi tvrd kozni povez sjajno ocuvano posebno posle 135 godina! posveta ruski pisac skupljao prevodio i srpske epske pesme vidi slike! jako retko i vredno S. Peterburg 494 strane francuski povez Lib 20 Majkov Apolon Nikolajevič (Apollon Nikolaevič), ruski pesnik (Moskva, 4. VI. 1821 – Sankt Peterburg, 20. III. 1897). Studirao pravo; radio kao knjižar, od 1852. cenzor. Pristalica »naturalne škole« (poema Mašenka, 1846), poslije historicist (Kraj groba Groznoga – U groba Groznogo, 1887) i religijsko-filozofski lirik (mistifikacija Iz Apollodora Gnostika, 1877–93). U pjesništvu prevladavaju antički i talijanski motivi, krajolici. Objavio ciklus Iz slavenskog svijeta (Iz slavjanskogo mira, 1870–80). Apollon Nikolayevich Maykov (Russian: Аполло́н Никола́евич Ма́йков, June 4 [O.S. May 23] 1821, Moscow – March 20 [O.S. March 8] 1897, Saint Petersburg) was a Russian poet, best known for his lyric verse showcasing images of Russian villages, nature, and history. His love for ancient Greece and Rome, which he studied for much of his life, is also reflected in his works. Maykov spent four years translating the epic The Tale of Igor`s Campaign (1870) into modern Russian. He translated the folklore of Belarus, Greece, Serbia and Spain, as well as works by Heine, Adam Mickiewicz and Goethe, among others. Several of Maykov`s poems were set to music by Russian composers, among them Rimsky-Korsakov and Tchaikovsky. Maykov was born into an artistic family and educated at home, by the writer Ivan Goncharov, among others. At the age of 15, he began writing his first poetry. After finishing his gymnasium course in just three years, he enrolled in Saint Petersburg University in 1837. He began publishing his poems in 1840, and came out with his first collection in 1842. The collection was reviewed favorably by the influential critic Vissarion Belinsky. After this, he traveled throughout Europe, returning to Saint Petersburg in 1844, where he continued to publish poetry and branched out into literary criticism and essay writing. He continued writing throughout his life, wavering several times between the conservative and liberal camps, but maintaining a steady output of quality poetical works. In his liberal days he was close to Belinsky, Nikolay Nekrasov, and Ivan Turgenev, while in his conservative periods he was close to Fyodor Dostoyevsky. He ended his life as a conservative. Maykov died in Saint Petersburg On March 8, 1897. Contents 1 Biography 1.1 Literary career 1.1.1 Maykov and revolutionary democrats 1.1.2 The Tale of Igor`s Campaign 1.1.3 Christianity and paganism 1.1.4 Last years 2 Legacy 3 Selected bibliography 3.1 Poetry collections 3.2 Dramas 3.3 Major poems 4 Notes 5 References 6 External links Biography Apollon Maykov was born into an artistic family. His father, Nikolay Maykov, was a painter, and in his later years an academic of the Imperial Academy of Arts. His mother, Yevgeniya Petrovna Maykova (née Gusyatnikova, 1803–1880), loved literature and later in life had some of her own poetry published.[1] The boy`s childhood was spent at the family estate just outside Moscow, in a house often visited by writers and artists.[2] Maykov`s early memories and impressions formed the foundation for his much lauded landscape lyricism, marked by what biographer Igor Yampolsky calls `a touchingly naive love for the old patriarchal ways.`[3] In 1834 the family moved to Saint Petersburg. Apollon and his brother Valerian were educated at home, under the guidance of their father`s friend Vladimir Solonitsyn, a writer, philologist and translator, known also for Nikolay Maykov`s 1839 portrait of him. Ivan Goncharov, then an unknown young author, taught Russian literature to the Maykov brothers. As he later remembered, the house `was full of life, and had many visitors, providing a never ceasing flow of information from all kinds of intellectual spheres, including science and the arts.`[4] At the age of 15 Apollon started to write poetry.[5] With a group of friends (Vladimir Benediktov, Ivan Goncharov and Pavel Svinyin among others) the Maykov brothers edited two hand-written magazines, Podsnezhnik (Snow-drop) and Moonlit Nights, where Apollon`s early poetry appeared for the first time.[1] Maykov finished his whole gymnasium course in just three years,[3] and in 1837 enrolled in Saint Petersburg University`s law faculty. As a student he learned Latin which enabled him to read Ancient Roman authors in the original texts. He later learned Ancient Greek, but until then had to content himself with French translations of the Greek classics. It was at the university that Maykov developed his passionate love of Ancient Greece and Rome.[3] Literary career Apollon Maykov`s first poems (signed `M.`) were published in 1840 by the Odessa Almanac and in 1841 by Biblioteka Dlya Chteniya and Otechestvennye Zapiski. He also studied painting, but soon chose to devote himself entirely to poetry. Instrumental in this decision was Pyotr Pletnyov, a University professor who, acting as a mentor for the young man, showed the first poems of his protégé to such literary giants as Vasily Zhukovsky and Nikolai Gogol. Maykov never became a painter, but the lessons he received greatly influenced his artistic worldview and writing style.[1] In 1842 his first collection Poems by A.N. Maykov was published, to much acclaim. `For me it sounds like Delvig`s ideas expressed by Pushkin,` Pletnyov wrote.[6] Vissarion Belinsky responded with a comprehensive essay,[7] praising the book`s first section called `Poems Written for an Anthology`, a cycle of verses stylized after both ancient Greek epigrams and the traditional elegy. He was flattered by the famous critic`s close attention.[note 1] Maykov paid heed to his advice and years later, working on the re-issues, edited much of the text in direct accordance with Belinsky`s views.[8] After graduating from the university, Maykov joined the Russian Ministry of Finance as a clerk. Having received a stipend for his first book from Tsar Nicholas I, he used the money to travel abroad, visiting Italy (where he spent most of his time writing poetry and painting), France, Saxony, and Austria. In Paris Apollon and Valerian attended lectures on literature and fine arts at the Sorbonne and the College de France.[5] On his way back Maykov visited Dresden and Prague where he met Vaclav Hanka and Pavel Jozef Safarik, the two leaders of the national revival movement.[3] The direct outcome of this voyage for Apollon Maykov was a University dissertation on the history of law in Eastern Europe.[5] Maykov circa 1850 In 1844 Maykov returned to Saint Petersburg to join the Rumyantsev Museum library as an assistant. He became actively involved with the literary life of the Russian capital, contributing to Otechestvennye Zapiski, Finsky Vestnik and Sovremennik. He also debuted as a critic and published several essays on literature and fine art, reviewing works by artists like Ivan Aivazovsky, Fyodor Tolstoy and Pavel Fedotov.[1] In 1846 the Petersburg Anthology published his poem `Mashenka`, which saw Maykov discarding elegy and leaning towards a more down-to-Earth style of writing. Again Belinsky was impressed, hailing the arrival of `a new talent, quite capable of presenting real life in its true light.`[9] The critic also liked Two Fates (Saint Petersburg, 1845). A `natural school` piece, touched by Mikhail Lermontov`s influence, it featured `a Pechorin-type character, an intelligent, thinking nobleman retrogressing into a low-brow philistine,` according to Alexander Hertzen`s review.[10] In the late 1840s Maykov was also writing prose, in a Gogol-influenced style known as the `physiological sketch`. Among the short stories he published at the time were `Uncle`s Will` (1847) and `The Old Woman – Fragments from the Notes of a Virtuous Man` (1848).[1] In the late 1840s Maykov entered Belinsky`s circle and became friends with Nikolai Nekrasov and Ivan Turgenev. Along with his brother Valerian he started to attend Mikhail Petrashevsky`s `Secret Fridays`, establishing contacts with Fyodor Dostoyevsky and Aleksey Pleshcheyev. Later, having been interrogated about his involvement, Maykov avoided arrest (he did not have a significant role in the group`s activities), but for several years was kept under secret police surveillance.[1] In the years to come Maykov, who never believed in the ideas of socialism, often expressed embarrassment over his involvement in the Petrashevsky affair. In an 1854 letter to M. A. Yazykov he confessed: `At the time I had very vague political ideas and was foolish enough to join a group where all the government`s actions were criticized and condemned as wrong a priory, many of [its members] applauding every mistake, according to the logic of `the worse they rule, the quicker they`ll fall`.[11] In the 1850s Maykov, now a Slavophile, began to champion `firm` monarchy and strong Orthodox values.[2] Writing to Aleksandr Nikitenko he argued: `Only a form of political system which had been proven by the test of history could be called viable`.[12] In 1852 Maykov moved into the office of the Russian Committee of Foreign censorship, where he continued working for the rest of his life, becoming its chairman in 1882.[1] In 1847 Maykov`s second collection of poems, Sketches of Rome, the artistic outcome of his earlier European trip, was published. Informed with Belinsky`s criticism, some poems were built on the juxtaposition of the majestic ruins and lush landscapes of `classic` Rome with the everyday squalor of contemporary Italy. This homage to the `natural school` movement, though, did not make Maykov`s style less flamboyant; on the contrary, it was in Sketches of Rome that he started to make full use of exotic epithets and colorful imagery.[1] In 1848–1852 Maykov wrote little, but became active during the Crimean War. First came the poem `Claremont Cathedral` (1853), an ode to Russia`s historical feat of preventing the Mongol hordes from devastating European civilization.[note 2] This was followed by the compilation Poems, 1854. Some of the poems, like those about the siege of Sevastopol (`To General-Lieutenant Khrulyov`) were welcomed by the literary left (notably Nekrasov and Chernyshevsky). Others (`In Memory of Derzhavin` and `A Message to the Camp`) were seen as glorifying the monarchy and were deemed `reactionary`.[13] The last 1854 poem, `The Harlequin`, was a caricature on a revolutionary keen to bring chaos and undermine centuries-old moral principles.[13] Now a `patriarchal monarchist`, Maykov started to praise the Nikolai I regime. Another poem, `The Carriage`, where Maykov openly supported the Tsar, was not included in 1854, but circulated in its hand-written version and did his reputation a lot of harm. Enemies either ridiculed the poet or accused him of political opportunism and base flattery. Some of his friends were positively horrified. In his epigrams, poet Nikolay Shcherbina labeled Maykov `chameleon` and `servile slave`.[1] While social democrats (who dominated the Russian literary scene of the time) saw political and social reforms as necessary for Russia, Maykov called for the strengthening of state power.[13] After Russia`s defeat in the war the tone of Maykov`s poetry changed. Poems like `The war is over. Vile peace is signed...`, `Whirlwind` (both 1856), `He and Her` (1867) criticized corrupt high society and weak, inadequate officials who were indifferent to the woes of the country and its people.[13] Now openly critical of Nikolai I, Maykov admitted to having been wrong when professing a belief in the monarch.[14] Maykov in the 1850s In 1858 Maykov took part in the expedition to Greece on board the corvette Bayan. Prior to that he read numerous books about the country and learned the modern Greek language. Two books came out as a result of this trip: The Naples Album (which included `Tarantella`, one of his best known poems) and Songs of Modern Greece. The former, focusing on contemporary Italian life, was coldly received by Russian critics who found it too eclectic. In retrospect it is regarded as a curious experiment in breaking genre barriers, with images and conversations from foreign life used to express things which in Russia could not be commented on publicly at the time.[13] In the latter, the author`s sympathy for the Greek liberation movement is evident.[3] The early 1860s saw Maykov`s popularity on the rise: he often performed in public and had his works published by the leading Russian magazines.[15] In the mid-1860s he once again drifted towards the conservative camp, and stayed there for the rest of his life. He condemned young radicals, and expressed solidarity with Mikhail Katkov`s nationalistic remarks regarding the Polish Uprising and Russian national policy in general. In poems like `Fields` (which employed Gogol`s metaphor of Russia as a troika, but also expressed horror at emerging capitalism),[13] `Niva` and `The Sketch` he praised the 1861 reforms, provoking sharp criticism from Saltykov-Schedrin[16] and Nikolay Dobrolyubov.[2] Adopting the Pochvennichestvo doctrine, Maykov became close to Apollon Grigoriev, Nikolai Strakhov, and Fyodor Dostoyevsky; his friendship with the latter proved to be a particularly firm and lasting one.[1] In the 1860s and 1870s Maykov contributed mainly to Russky Vestnik.[3] One of the leading proponents of Russian Panslavism, he saw his country as fulfilling its mission in uniting Slavs, but first and foremost freeing the peoples of the Balkans from Turkish occupation. `Once you`ve seen Russia in this [Panslavic] perspective, you start to understand its true nature and feel ready to devote yourself to this life-affirming cause,` wrote Maykov in a letter to Dostoyevsky.[17] The mission of art, according to the poet, was to develop the national self-consciousness and revive the `historical memory` of Russians. The Slavic historic and moral basis on which it stood became the major theme of Maykov`s poetry cycles `Of the Slavic World`, `At Home`, and `Callings of History`. Well aware of the darker side of Russia`s historic legacy, he still thought it necessary to highlight its `shining moments` (`It`s dear to me, before the icon...`, 1868). Maykov was not a religious person himself but attributed great importance to the religious fervor of the common people, seeing it as the basis for `moral wholesomeness` (`The spring, like an artist`, 1859; `Ignored by all...`, 1872). His religious poems of the late 1880s (`Let go, let go...`, `The sunset’s quiet shine...`, `Eternal night is near...`) differed radically from his earlier odes to paganism. In them Maykov professed a belief in spiritual humility and expressed the conviction that this particular feature of the Russian national character would be its saving grace.[13] Maykov and revolutionary democrats Unlike his artistic ally Afanasy Fet, Maykov always felt the need for maintaining `spiritual bonds` with common people and, according to biographer Yampolsky, followed `the folk tradition set by Pushkin, Lermontov, Krylov and Koltsov`.[3] Yet he was skeptical of the doctrine of narodnost as formulated by Dobrolyubov and Chernyshevsky, who saw active promotion of the democratic movement as the mission of Russian literature. In 1853, horrified by Nekrasov`s poem `The Muse`, Maykov wrote `An Epistle to Nekrasov`, in which he urged the latter to `dilute his malice in nature`s harmony.` Yet he never severed ties with his opponent and often gave him credit. `There is only one poetic soul here, and that is Nekrasov,` Maykov wrote in an October 1854 letter to Ivan Nikitin.[18] According to Yampolsky, Nekrasov`s poem `Grandfather` (1870, telling the story of a nobleman supporting the revolutionary cause) might have been an indirect answer to Maykov`s poem `Grandmother` (1861) which praised the high moral standards of the nobility and condemned the generation of nihilists. Maykov`s poem Princess (1876) had its heroine Zhenya, a girl from an aristocratic family, join a gang of conspirators and lose all notions of normality, religious, social or moral. However, unlike Vsevolod Krestovsky or Viktor Klyushnikov, Maykov treated his `nihilist` characters rather like victims of the post-Crimean war social depression rather than villains in their own right.[3] The Tale of Igor`s Campaign Seeking inspiration and moral virtue in Russian folklore, which he called `the treasury of the Russian soul`, Maykov tried to revive the archaic Russian language tradition.[19] In his later years he made numerous freestyle translations and stylized renditions of Belarussian and Serbian folk songs. He developed a strong interest in non-Slavic folklore too, exemplified by the epic poems Baldur (1870) and Bringilda (1888) based on the Scandinavian epos.[3] In the late 1860s Maykov became intrigued by The Tale of Igor`s Campaign, which his son was studying in gymnasium at the time. Baffled by the vagueness and occasional incongruity of all the available translations, he shared his doubts with professor Izmail Sreznevsky, who replied: `It is for you to sort these things out.` Maykov later described the four years of work on the new translation that followed as his `second university`.[3] His major objective was to come up with undeniable proof of the authenticity of the old text, something that many authors, Ivan Goncharov among them, expressed doubts about. Ignoring Dostoyevsky`s advice to use rhymes so as to make the text sound more modern, Maykov provided the first ever scientifically substantiated translation of the document, supplied with comprehensive commentaries. First published in the January 1870 issue of Zarya magazine, it is still regarded as one of the finest achievements of his career.[13] For Maykov, who took his historical poems and plays seriously, authenticity was the main objective. In his Old Believers drama The Wanderer (1867), he used the hand-written literature of raskolniks and, `having discovered those poetic gems, tried to re-mold them into... modern poetic forms,` as he explained in the preface.[20][13] In his historical works Maykov often had contemporary Russian issues in mind. `While writing of ancient history I was looking for parallels to the things that I had to live through. Our times provide so many examples of the rise and fall of the human spirit that an attentive eye looking for analogies can spot a lot,` he wrote.[21] Christianity and paganism Maykov in his later years Maykov`s first foray into the history of early Christianity, `Olynthus and Esther` (1841) was criticized by Belinsky. He returned to this theme ten years later in the lyrical drama Three Deaths (1857), was dissatisfied with the result, and went on to produce part two, `The Death of Lucius` (1863). Three Deaths became the starting point of his next big poem, Two Worlds, written in 1872, then re-worked and finished in 1881. Following Belinsky`s early advice, Maykov abandoned Lucius, a weak Epicurean, and made the new hero Decius, a patrician who, while hating Nero, still hopes for the state to rise up from its ashes.[13] Like Sketches of Rome decades earlier, Two Worlds was a eulogy to Rome`s eternal glory, its hero fighting Christianity, driven by the belief that Rome is another Heaven, `its dome embracing Earth.`[5] While in his earlier years Maykov was greatly intrigued by antiquity, later in life he became more interested in Christianity and its dramatic stand against oppressors. While some contemporaries praised Maykov for his objectivity and scholarly attitude, the Orthodox Christian critics considered him to be `too much of a heathen` who failed to show Christianity in its true historical perspective.[22] Later literary historians viewed Maykov`s historical dramas favourably, crediting the author for neutrality and insight. Maykov`s antiquity `lives and breathes, it is anything but dull,` wrote critic F. Zelinsky in 1908.[23] For the Two Worlds Maykov received The Russian Academy of Sciences` Pushkin Prize in 1882.[1] Last years In 1858 Grigory Kushelev-Bezborodko published the first Maykov anthology Poems by Ap. Maykov. In 1879 it was expanded and re-issued by Vladimir Meshchersky. The Complete Maykov came out in 1884 (its second edition following in 1893).[5] In the 1880s Maykov`s poetry was dominated by religious and nationalistic themes and ideas. According to I. Yampolsky, only a few of his later poems (`Emshan`, `The Spring`, 1881) had `indisputable artistic quality`.[3] In his later years the poet wrote almost nothing new, engaging mostly in editing his earlier work and preparing them for compilations and anthologies. `Maykov lived the quiet, radiant life of an artist, evidently not belonging to our times... his path was smooth and full of light. No strife, no passions, no persecution,` wrote Dmitry Merezhkovsky in 1908.[24] Although this generalization was far from the truth, according to biographer F. Priyma, it certainly expressed the general public`s perception of him.[13] Apollon Maykov died in Saint Petersburg On March 8, 1897. `His legacy will always sound as the mighty, harmonious and very complicated final chord to the Pushkin period of Russian poetry,` wrote Arseny Golenishchev-Kutuzov in the Ministry of Education`s obituary.[25] Legacy Maykov`s initial rise to fame, according to the Soviet scholar Fyodor Pryima, had a lot to do with Pushkin and Lermontov`s untimely deaths, and the feeling of desolation shared by many Russian intellectuals of the time.[13] Vissarion Belinsky, who discovered this new talent, believed it was up to Maykov to fill this vacuum. `The emergence of this new talent is especially important in our times, when in the devastated Church of Art... we see but grimacing jesters entertaining dumb obscurants, egotistic mediocrities, merchants and speculators,` Belinsky wrote, reviewing Maykov`s debut collection.[26] The sleeve of Poems by Apollon Maykov in 2 volumes, 1858. Hailing the emergence of a new powerful talent, Belinsky unreservedly supported the young author`s `anthological` stylizations based upon the poetry of Ancient Greece, praising `the plasticity and gracefulness of the imagery,` the virtuosity in the art of the decorative, the `poetic, lively language` but also the simplicity and lack of pretentiousness.[27] `Even in Pushkin`s legacy this poem would have rated among his best anthological pieces,` Belinsky wrote about the poem called `The Dream`.[28] Still, he advised the author to leave the `anthological` realm behind as soon as possible[29] and expressed dissatisfaction with poems on Russia`s recent history. While admitting `Who`s He` (a piece on Peter the Great, which some years later found its way into textbooks) was `not bad`, Belinsky lambasted `Two Coffins`, a hymn to Russia`s victories over Karl XII and Napoleon. Maykov`s debut collection made him one of the leading Russian poets. In the 1840s `his lexical and rhythmic patterns became more diverse but the style remained the same, still relying upon the basics of classical elegy,` according to the biographer Mayorova, who noted a strange dichotomy between the flamboyant wording and static imagery, and pointed to the `insurmountable distance between the poet and the world he pictured.`[1] After Belinsky`s death, Maykov started to waver between the two camps of the Westernizers and the Slavophiles, and the critics, accordingly, started to treat his work on the basis of their own political views in relation to the poet`s changing ideological stance. Maykov`s 1840s` `natural school`- influenced poems were praised (and published)[30] by Nikolay Nekrasov. His later works, expressing conservative, monarchist and anti-`nihilist` views, were supported by Dostoyevsky, who on more than one occasion pronounced Maykov Russia`s major poet.[13][31] In his 1895 article for the Brockhaus and Efron Encyclopedic Dictionary, the philosopher and critic Vladimir Solovyov argued that Maykov`s dominant characteristics were `a serene, contemplating tone, elaborate patterns, a distinct and individual style (in form, although not in colors) with a relatively lackluster lyric side, the latter suffering obviously from too much attention to details, often at the expense of the original inspiration.` Maykov`s best works were, the critic opined, `powerful and expressive, even if not exceptionally sonorous.`[5] Speaking of Maykov`s subject matter, Solovyov was almost dismissive: Two major themes form the foundation of Maykov`s poetry, the Ancient Greek aesthetic and historical myths of the Byzantine-Russian politics; bonded only by the poet`s unreserved love for both, never merge... The concept of Byzantium, as the second Rome, though, has not crystallized as clear and distinct in the poet`s mind as that of the original Roman Empire. He loves Byzantine/Russia in its historical reality, refusing to admit its faults and contradictions, tending to glorify even such monsters as Ivan the Terrible, whose `greatness`, he believes, will be `recognised` in due time. [...] There was also a kind of background theme in his earlier work, the pastoral pictures of beautiful Russian nature, which the poet had all the better reason to enjoy for being a devout fisherman.[5] Autograph by Apollon Maikov of his poem `Pustinnik` (Hermit) The modernist critic Yuly Aykhenvald, analyzing the cliché formula that bonded `Maykov, Polonsky and Fet` into a solid group of similar-minded authors, alleged that Maykov `to a lesser extent than the other two freed himself from the habit of copying classics` and `in his earlier works was unoriginal, producing verse that shone with reflected light.` Not even his passionate love for classics could help the author submerge `wholly into the pagan element,` the critic opined.[32] He was a scholar of antiquity and his gift, self-admittedly `has been strengthened by being tempered in the fire of science.` As a purveyor of classicism, his very soul was not deep or naive enough to fully let this spirit in or embrace the antique idea of intellectual freedom. Poems, inhabited by naiads, nymphs, muses and dryads, are very pretty, and you can`t help being enchanted by these ancient fables. But he gives you no chance to forget for a moment that – what for his ancient heroes was life itself, for him is only a myth, a `clever lie` he could never believe himself.[32] All Maykov`s strong points, according to the critic, relate to the fact that he learned painting, and, in a way, extended the art into his poetry. Aykhenvald gives him unreserved credit for the `plasticity of language, the unequalled turn at working on a phrase as if it was a tangible material.` Occasionally `his lines are so interweaved, the verse looks like a poetic calligraphy; a scripturam continuam... Rarely passionate and showing only distant echoes of original inspiration, Maykov`s verse strikes you with divine shapeliness... Maykov`s best poems resemble statues, driven to perfection with great precision and so flawless as to make a reader feel slightly guilty for their own imperfection, making them inadequate to even behold what`s infinitely finer than themselves,` the critic argued.[32] Another Silver Age critic who noticed how painting and fishing might have influenced Maykov`s poetry was Innokenty Annensky. In his 1898 essay on Maykov he wrote: `A poet usually chooses their own, particular method of communicating with nature, and often it is sports. Poets of the future might be cyclists or aeronauts. Byron was a swimmer, Goethe a skater, Lermontov a horse rider, and many other of our poets (Turgenev, both Tolstoys, Nekrasov, Fet, Yazykov) were hunters. Maykov was a passionate fisherman and this occupation was in perfect harmony with his contemplative nature, with his love for a fair sunny day which has such a vivid expression in his poetry.`[33] Putting Maykov into the `masters of meditation` category alongside Ivan Krylov and Ivan Goncharov, Annensky continued: `He was one of those rare harmonic characters for whom seeking beauty and working upon its embodiments was something natural and easy, nature itself filling their souls with its beauty. Such people, rational and contemplative, have no need for stimulus, praise, strife, even fresh impressions... their artistic imagery growing as if from soil. Such contemplative poets produce ideas that are clear-cut and `coined`, their images are sculpture-like,` the critic argued.[33] Annensky praised Maykov`s gift for creating unusual combinations of colors, which was `totally absent in Pushkin`s verse, to some extent known to Lermontov, `a poet of mountains and clouds` ...and best represented by the French poets Baudelaire and Verlaine.` `What strikes one is Maykov`s poetry`s extraordinary vigor, the freshness and firmness of the author`s talent: Olympians and the heroes of Antiquity whom he befriended during his childhood years… must have shared with him their eternal youth,` Annensky wrote.[33] Maykov in 1868 D. S. Mirsky called Maykov `the most representative poet of the age,` but added: `Maykov was mildly `poetical` and mildly realistic; mildly tendentious, and never emotional. Images are always the principal thing in his poems. Some of them (always subject to the restriction that he had no style and no diction) are happy discoveries, like the short and very well known poems on spring and rain. But his more realistic poems are spoiled by sentimentality, and his more `poetic` poems hopelessly inadequate — their beauty is mere mid-Victorian tinsel. Few of his more ambitious attempts are successful.`[34] By the mid-1850s Maykov had acquired the reputation of a typical proponent of the `pure poetry` doctrine, although his position was special. Yet, according to Pryima, `Maykov was devoid of snobbishness and never saw himself occupying some loftier position even when mentioning `crowds`. His need in communicating with people is always obvious (`Summer Rain`, `Haymaking`, `Nights of Mowing`, The Naples Album). It`s just that he failed to realize his potential as a `people`s poet` to the full.` `Maykov couldn`t be seen as equal to giants like Pushkin, Lermontov, Koltsov, or Nekrasov,` but still `occupies a highly important place in the history of Russian poetry` which he greatly enriched, the critic insisted.[13] In the years of Maykov`s debut, according to Pryima, `Russian poetry was still in its infancy... so even as an enlightener, Maykov with his encyclopedic knowledge of history and the way of approaching every new theme as a field for scientific research played an unparalleled role in the Russian literature of the time.` `His spectacular forays into the `anthological` genre, as well as his translations of classics formed a kind of `antique Gulf Stream` which warmed up the whole of Russian literature, speeding its development,` another researcher, F. F. Zelinsky, agreed.[13] Maykov`s best poems (`To a Young Lady`, `Haymaking`, `Fishing`, `The Wanderer`), as well his as translations of the Slavic and Western poets and his poetic rendition of Slovo o Polku Igoreve, belong to the Russian poetry classics, according to Pryima.[13] Selected bibliography Poetry collections Poems by A.N.Maykov (1842) Sketches of Rome (Otcherki Rima, 1847) 1854. Poems (Stikhotvoreniya, 1854) The Naples Album (Neapolsky albom, 1858) Songs of Modern Greece (Pesni novoy Gretsii, 1860) Dramas Three Deaths (Tri smerti, 1857) Two Worlds (Dva mira, 1882) Major poems Two Fates (Dve sudby, 1845) Mashenka (1946) Dreams (Sny, 1858) The Wanderer (Strannik, 1867) Princess*** (Knyazhna, 1878) Bringilda (1888)

Слободијада : епски спјев у десет пјесама владике црногорског Петра II Петровића Његоша Петровић Његош, Петар II, 1813-1851 Издавање и производња - У Новоме Саду : Издање Српске књижаре браће М. Поповића, 1886 225 стр. ; 19 cm Extra retko u ponudi Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813 — 19/31. oktobar 1851) bio je srpski pravoslavni vladika crnogorski i brdski i poglavar Stare Crne Gore i Brda od 1830. do 1851. godine.[1] Jedan je od najvećih srpskih pjesnika i filozofa. Petar II Petrović Njegoš Petar II Petrovic-Njegos.jpg Petar II Petrović Njegoš Datum rođenja 13. novembar 1813. Mesto rođenja Njeguši Crna Gora Datum smrti 31. oktobar 1851. (37 god.) Mesto smrti Cetinje Crna Gora Mitropolit cetinjski Godine (1833—1851) Prethodnik Petar I Petrović Njegoš Naslednik Nikanor Ivanović (kao mitropolit) Danilo Petrović (kao vladar Crne Gore) Arhimandrit Godine (1831—1833) Grb Petrovića Vladike Njegoša.png Njegoš je ostao upamćen kao veoma harizmatična i markantna ličnost srpske istorije, i takođe kao duboko prosvetljena misaona figura, o čemu svedoče njegovi romani. Rođen je u selu Njeguši, blizu Cetinja, kao Radoje „Rade” Tomov Petrović, a obrazovao se u nekoliko manastira u Crnoj Gori i postao je duhovni i svjetovni vođa Crne Gore nakon smrti svog strica Petra I. Pošto je uklonio sve početne unutrašnje protivnike svojoj vladavini, skoncentrisao se na ujedinjavanje crnogorskih plemena i uspostavljanje centralizovane države. Uveo je redovne poreze i niz novih zakona da zamijene one koje su njegovi prethodnici uveli mnogo prije njega. Uvođenje poreza se pokazalo vrlo nepopularnim među crnogorskim plemenima i zbog toga je tokom njegove vladavine izbilo nekoliko buna. Njegoševa vladavina je takođe obilježena stalnim političkim i vojnim sukobom sa Osmanskim carstvom i njegovim pokušajima da proširi teritoriju Crne Gore uz dobijanje bezuslovnog priznanja od Visoke porte. Zalagao se za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba i bio je spreman da se odrekne svojih svjetovnih vlasti zarad ujedinjenja sa Srbijom. Njegoš je poštovan kao pjesnik i filozof, a najpoznatiji je po svojoj epskoj poemi „Gorski vijenac“, koja se smatra za remek-djelo srpske i južnoslovenske književnosti. Druga njegova važna djela su „Luča mikrokozma“, „Ogledalo srpsko“ i „Lažni car Šćepan Mali“. Kao izraziti srpski rodoljub, Njegoš u svojim književnim radovima skoro 200 puta spominje Srbe i Srpstvo.[2] Sahranjen je u maloj kapeli na Lovćenu, koju su srušili Austrougari u Prvom svjetskom ratu. Njegovi ostaci su premješteni u Cetinjski manastir, a potom u obnovljenu kapelu 1925. godine. Kapela je uz podršku jugoslovenske vlade 1974. zamenjena Meštrovićevim mauzolejom. Petar II Petrović Njegoš je na nivou Mitropolije Crnogorsko-primorske kanonizovan, i uveden u red svetitelja kao Sveti Mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac. Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj je ustanovljen kao datum praznovanja Svetog Mitropolita Petra Drugi Lovćenskog Tajnovidca kao svetitelja. Biografija Rodoslovlje Petra II Petrovića Njegoša Porijeklo i djetinjstvo Prema predanjima i mnogim istraživačima koji su se bavili genezom njeguških Petrovića (Jovan Erdeljanović, Pavle Rovinski itd), prema sjećanjima najstarijih Petrovića kao i samog crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša, oni vode porijeklo iz centralne Bosne, iz okoline Travnika (ili Zenice). Pokrenuti su iz ovih krajeva 1463. godine padom Bosne pod Turke. Jedno vrijeme su se zadržali na nevesinjskoj visoravni, a uskoro su se i odatle povukli prema Crnoj Gori.[3][4] Po Kovijanić Risti, u knjizi „ Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima“, (knjiga II)- kotorski notarski spisi, zabilježeno je da je predak Petrovića, Herak Heraković, 1441. godine bio nastanjen u Drobnjaku. Još 1399. godine u Drobnjaku se spominje i Herakov djed, Đurađ Bogutović.[5] Samo ime plemena ili kraja ne podrazumijeva da su i kasniji pripadnici određenog plemena ili kraja oduvijek živjeli na toj teritoriji, pogotovo što se zna da su mnogi od tih krajeva, prije turskog osvajanja, u srednjem vijeku bili samo povremeno naseljeni katuni. Dva su velika talasa naseljavanja u Crnu Goru nakon turskih osvajanja, iz Bosne i sa sjevera današnje Makedonije.[6] Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se 1813. godine `kraj ognjišta`[7] na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković, iz sela Prorokovića. Na 450 strani sabranih Njegoševih pisama u knjizi I iz 1951. godine piše: „ Njegoš je na krštenju dobio ime Rafael, ali se zvao Radivoj, a najradije su ga zvali Rade.[4] ” Po Vuku Karadžiću njegovo kršteno ime bilo je `Radoje`. U narodu je ostalo vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš. Rade je proveo djetinjstvo u Njegušima. Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. u Cetinjski manastir da ga školuje monah Misail Cvetković Bajkuš i vladičin sekretar Jakov Cek. Tu je Rade napisao svoje prve pjesme da zabavlja lokalne glavare i sveštenike. Sredinom te godine, Rade je bio poslat u manastir Toplu kod Herceg Novog, gdje mu je starješina manastira Josip Tropović predavao italijanski, matematiku, crkveno pjevanje, psaltir i druge predmete. Njegoš je često posjećivao službe u obližnjem manastiru Savina. U Topli je ostao do kraja 1826. kada se vratio na Cetinje. Izbor za nasljednika Posljednje godine života vladike Petra I obilježene su njegovim sve gorim zdravljem i stalnom nemogućnošću da sebi nađe naslednika. Zvanje crnogorske vladike je tradicionalno bilo u posjedu porodice Petrović, i ono je prelazilo sa strica na nećaka, pošto se od vladike zahtijevalo da bude neženja.[8] Petrov prvi izbor je bio Mitar Petrović, sin njegovog najstarijeg brata Stjepana. Mitar je umro nakon nekoliko godina i Petar I je bio primoran da pronađe drugog nasljednika. Svoju pažnju je usmjerio na Đorđija Savova Petrovića, sina svog drugog brata. Pošto je Đorđije bio nepismen, Petar I ga poslao u Sankt Peterburg da pohađa školu. Tamo je Đorđije shvatio da mu se više sviđa život u Rusiji nego u Crnoj Gori. Svom stricu je 1828. poslao pismo u kom ga je obavijestio da želi da se prijavi u rusku carsku vojsku i zatražio da bude oslobođen nasleđivanja. Petar je 1829. obavijestio Jeremiju Gagića, ruskog vicekonzula u Dubrovniku i ruskoj vezi sa Crnom Gorom da Đorđije ima njegovu dozvolu da stupi u rusku vojsku, čime je lišen vladičanskog trona.[9] Izbor je pao na mladog Rada, pa ga je vladika Petar za svog nasljednika proglasio 20. januara 1827.[10] Kako Rade nije imao formalno obrazovanje, vladika Petar je želio da ga pošalje u Rusiju, ali nije imao novca da plati školovanje, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački, engleski i francuski. Takođe mu je omogućio pristup njegovoj bogatoj biblioteci. Poslije mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju. Sarajlija mu je predavao istoriju, književnost i filozofiju. Prije svoje smrti, ostareli vladika je izdiktirao svoju posljednju želju Simi Milutinoviću Sarajliji. Vladika je imenovao Radeta za svog nasljednika i prenio na njega sve svoje duhovne i svjetovne ovlasti.[11] Vladičina poslednja želja je takođe proklinjala svakog ko bi žrtvovao tradicionalne crnogorske veze sa Rusijom u zamjenu za bolje odnose sa Austrijom.[12] Protivnici porodice Petrović su tvrdili da je Milutinović falsifikovao taj dokument kao bi Rade postao vladika, a kao dokaz su isticali njihovo blisko prijateljstvo. Slamanje opozicije Petar II Petrović Njegoš kao vladika[13] Poslije stričeve smrti, 1830, Njegoš je primio upravu nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog nasljednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Isto kao što se vladika birao iz porodice Petrovića, tako je po tradiciji titula guvernadura pripadala porodici Radonjić. Iako titula guvernadura nije bila nikada precizirana, Radonjićeve pristalice su smatrale da je po značaju jednaka tituli vladike.[8] Vukolaj Radonjić je pokušao da istakne prvenstvo svog zvanja u svjetovnim pitanjima, ali nije uspio da stekne podršku glavara. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori. Njegoš je već prvih godina vladavine počeo ozbiljno da radi na jačanju državne vlasti. Najprije je, uz podršku većine glavara u novembru 1830. godine donio odluku o ukidanju guvernadurskog zvanja. Početkom 1831. godine, primio je monaški postrig, uzevši ime Petar, u spomen na strica, pokojnog vladiku Petra. Za jerođakona i jeromonaha rukopoložio ga je raško-prizrenski mitropolit Ananije (1830—1836), koji je mladog Petra potom proizveo i u zvanje arhimandrita.[14] Time je Njegošev položaj bio znatno ojačan, iako još uvek nije bio zavladičen. Ovo veoma važno pitanje nije moglo biti riješeno odmah. Sticajem okolnosti, u Crnu Goru je tokom naredne, 1832. godine, doputovao užički episkop Nikifor Maksimović (1831—1853) koji je znatno pomogao Njegošu u vršenju crkvenih poslova, pošto je kao vladika bio u prilici da po Njegoševom nalogu rukopolaže nove sveštenike.[15] Međutim, to je bilo samo privremeno rješenje, koje je trajalo do naredne godine, kada je konačno riješeno i pitanje o Njegoševom vladičanskom zvanju. Uspostavljanje Praviteljstvujuščeg senata Detaljnije: Praviteljstvujušči senat crnogorski i brdski Cetinjski manastir Početak Njegoševe vladavine obilježen je oživljavanjem tradicionalnog saveza Crne Gore sa Rusijom. Odnosi između dvije države su bili motivisani potrebom Crne Gore da ima moćnog saveznika koji bi mogao da pruži političku i finansijsku podršku njihovoj slaboj državi i ruskom željom da iskoristi strateški položaj Crne Gore u geopolitičkoj bici sa Austrijom. Srpski pravoslavni manastir na Cetinju i institucija vladike su preživjeli vijekove zahvaljujući ruskoj podršci, ali posljednje godine vladavine Petra I su obilježene zahlađenjem rusko-crnogorskih odnosa. Pošto je protjerao Radonjiće, Njegoš je 1832. ukinuo zvanje guvernadura. Ovaj potez mu nije donio nikakve nove moći, pošto je Rusija insistirala na osnivanju na Praviteljstvujuščeg senata crnogorskog i brdskog, čija je svrha bila da ograniči i reguliše moći vladike. Kao i slučaju Praviteljstvujuščeg sovjeta u ustaničkoj Srbiji, većinu članova senate su izabrali Rusi zbog njihovih političkih stavova koji su često više odgovarali Sankt Peterburgu nego Beču. Stvoren da zamjeni Kuluk koji je obrazovao Petar I 1798, Senat je uspostavio Ivan Vukotić, crnogorski diplomata u službi Rusije. Njega je Rusija poslala na Cetinje 1831. zajedno sa njegovim nećakom Matijom Vučićevićem. Njih dvojica su poticali iz Zetske ravnice koju su u to doba držali Turci i veliki deo svog života su živili u Rusiji. Dat im je zadatak da uspostave jaku centralnu vlast koja bi mogla kontrolisati brojna crnogorska plemena. Vukotići su bili prilično bogati, pošto su naslijedili velike količine novca od jednog plemića i imali su iskustvo podoficira u ruskoj vojsci. Vukotića i Vučićevića je pratio Dimitrije Milaković, poliglota rodom iz Dubrovnika koji je studirao filozofiju u Beču. Milaković će kasnije postati Njegošev lični sekretar, zamjenivši na tom mjestu Milutinovića.[16][17][18][19] Osim što je morao da vodi računa o ruskom miješanju u unutrašnju politiku, Njegoš se suočio sa drugim ograničenjima svoje vlasti. Nije imao vojsku, miliciju ili policiju koju bi sprovodili njegovu vlast na teritoriji koju je nominalno kontrolisao i morao je da se oslanja na ratnike iz svog bratstva zarad zaštite. Plemena na obodu Crne Gore su često ili odbijala da ga slušaju ili su sklapali saveze sa njegovim protivnicima. Pljačkaški pohodi, koji su zalazili duboko u osmansku Hercegovinu, su se dešavali često i oni su se pokazali važnim za ekonomski opstanak regiona. Iako su takvi upadi normalno prouzrokovali oštar odgovor Turaka, Njegoš je bio nemoćan da ih zaustavi.[8] Obrazovanje Praviteljstvujuščeg senata je uvelo neki vid reda u Crnogorsku politiku. Vukotić je proglašen za predsjednika Senata, a Vučićević je postao njegov potpredsjednik. Senat je ukupno bio sačinjen od dvanaest osoba koji su dobijali godišnju platu od 40 talira. Imao je zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast i bio je prva državna institucija u modernoj istoriji Crne Gore. Mogućnost bilo kakve ozbiljne opozicije obrazovanju Senata je bila uklonjena imenovanjem važnih glavara i drugih istaknutih građana za senatore. Sam Njegoš nije bio član Senata, kojim su prvih godina njegovog postojanja dominirali Vukotić i Vučićević. Odluke Senata je sprovodila milicijsko-policijska organizacija nazvana Gvardija. Ona je imala regionalne predstavnike širom plemenskih teritorija, a sjedište joj je bilo u Rijeci Crnojevića. Svi njeni viši zapovjednici su nazivani kapetani i bili su birani među najistaknutijim ljudima iz bratstava. Početni broj pripadnika Gvardije je bio 150, ali je kasnije taj broj narastao na 420. Ruske subvencije su osigurale da svi njeni pripadnici dobiju plate bez kašnjenja. Centralna vlast je dalje ojačana uvećanjem broja perjanika, vladičine lične garde.[20][18][17][21][22] Bitka za Podgoricu i prvi pokušaji oporezivanja Top „zelenko” koji se nalazi u Biljardi. Crnogorci su ga donijeli na Cetinje sa Žabljaka Crnojevića. Njegoš je naredio da se na njemu urežu stihovi: „Crnogorci kad ono viteški, Žabljak tvrdi turski poharaše; Onda mene starca zarobiše, Na Cetinje srbsko dovukoše Mjeseca marta 10.1835.” Devetnaestogodišnji Njegoš je 1832. naredio napad na muslimanska plemena iz Podgorice, koja su pomagala Turcima da uguše pobune u Bosni i susjednoj Albaniji. Kao i prije kada su vladika i guvernadur zajedno vodili crnogorske ratnike u bitku, Njegošu su se pridružili Vukotić i njegovi ljudi. Crnogorcima su takođe pomagali pobunjeni Hoti iz sjeverne Albanije. Ipak, Njegoš i njegova vojska su i dalje bili u zaostatku, pošto nisu imali jasnu strategiju kako da se bore protiv Turaka i nisu očekivali da će Turci dovesti konjicu na bojište. Crnogorski gerilski pristup ratovanju nije pogodovao zauzimanju grada kao što je Podgorica, čiji su visoke zidine učinili je neprobojnom za napade iz obližnje ravnice. Pokretanjem napada Njegoš je takođe rizikovao pogoršanje odnosa sa Rusima, koji su u to vrijeme bili u savezu sa Turcima. Crnogorci si bili nadjačani i primorani na povlačenje, povevši sa sobom mnoge ranjene. Za Njegoša je poraz postao stalni razlog za kajanje. Veliki vezir Rešid Mehmed-paša je iskoristio priliku i kao odmazdu za napad, napao je niz crnogorskih varoši i sela, nabijajući na kolac i vešajući sve Crnogorce koje je zarobio. Kasniji politički pritisak Rusije je odvratio Njegoša od traženja osvete.[23][24] Kao odgovor na poraz kod Podgorice, Crnogorci su obrazovali savez sa okolnim muslimanskim plemenima koja su bila neprijateljski nastrojena prema Porti. Takvim potezom Njegoš je rizikovao dalje udaljavanje od Rusije, na čiju su se pomoć Crnogorci očajnički oslanjali. Da bi neutralisao sumnje da Crna Gora djeluje protiv ruskih interesa, održavao je bliske odnose sa vice-konzulom Grujićem, koji je savjetovao cara da je Njegoš bio zavisan od Rusa kao i uvijek.[25][26]. U jednom od svojih pisama Grujiću, Njegoš je zabilježio da je posljednji savjet koji mu je dao Petar I prije svoje smrti bilo da se „moli Bogu i drži Rusije“.[27][18]. Vukotić je 1833. uveo redovno oporezivanje. Isto kao i Vukotić, i Grujić i Njegoš su shvatili da bez oporezivanja Crna Gora nema šanse da funkcioniše kao centralizovana država, a još manje da osnuje nezavisnu vojsku ili preživi bez oslanjanja na pljačku ili rusku pomoć.[26] Iako su porezi bili mali, plemena su se oštro suprotstavljala novim zakonima, koji nikada nisu uspjeli da donesu više prihoda nego sredstva dobijena od ruske pomoći.[22] Mnogi glavari su odbijali da uvedu poreze svojim plemenima, a čak su izazivali Njegoša da dođe i sam ih prikupi.[28] Putovanje u Sankt Peterburg i posvećenje za vladiku Na narodnom zboru 23. maja 1833. odlučeno je da Njegoš pođe u Rusiju, u Sankt Peterburg kako bi ga tamo zavladičili i kako bi izneo molbe za pomoć Rusije Crnoj Gori. Na put je krenuo 3. juna, prilikom čega je boravio u Kotoru, Trstu, Beču i u istočnoj Poljskoj. U Petrograd je stigao 20. jula. U crkvi Kazanski sabor, 6. avgusta, rukopoložen je za arhijereja, u prisustvu cara Nikolaja I i svih članova Sinoda.[4] Petar II se susretao sa istim problemima kao i njegov prethodnik, koji su ograničavali njegovu vlast. Nije imao svoju vojsku ni policiju, već je morao koristiti pratnju koju mu je pružala porodica ili njegovo pleme. Najveći problem su bila plemena na obodima Crne Gore, koja ga često nisu slušala ili su se pridruživala njegovim neprijateljima. U svim plemenima je postojao stalni otpor njegovoj vlasti. Nije mogao da kontroliše njihove pljačkaške pohode na tursku teritoriju.[8] Pomoću ruske vlade, ustanovio je tri nove institucije državne vlasti. Najprije je donesena odluka o osnivanju Senata, potom Gvardije koja je brojala 156 ljudi, a nakon Senata i Gvardije, ustanovljena je i institucija perjanika, koji su bili oružana pratnja vladara i izvršioci odluka Senata. Njegova slika iz 1833. godine, kada je posvećen za vladiku, čuva se u manastiru Kaleniću.[29] Kanonizacija Petra I, pobuna zbog poreza i bitka na Grahovu Godine 1837. donesena je odluka o obaveznom plaćanju poreza. Njegoš je bio i vjerski i svjetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, odmah je počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je on. Drugo putovanje u Sankt Peterburg Na četvrto putovanje u Beč Njegoš je otputovao u septembru 1846. godine, ostavivši brata Pera, predsjednika Senata, zaduženog za zemlju. Na putu za Beč kupio je žito u Trstu da bi ga poslao svojim gladnim zemljacima. To je žito plaćao prodajom dijamantskog prstena koji je 1841. godine dobio od austrijskog cara u znak priznanja austrijsko-crnogorske granice. Međutim, bilo je potrebno više od mjesec dana da žito stigne do Crne Gore. U januaru 1847. Njegoš je od Pera dobio izvještaje da njegovi „ljudi rade bilo šta da bi preživjeli`.[30] Jedan dokument iz arhive u Trstu govori o tome da je vladika di Montenegro priveden i saslušan zbog prodaje skupocjenog nakita. To je bilo sušne 1847, kada je za kupovinu žita prodao odlikovanje dobijeno od Meterniha.[traži se izvor] Još jedanput je išao, zbog državnih poslova, u Petrograd i dva puta u Beč. Putovao je i po Italiji u cilju razgledanja umjetničkih spomenika, ali i radi liječenja. Vijesti o porazu na Grahovu su uskoro stigle do Sankt Peterburga, i zajedno sa optužbama za nenamjensko trošenje novca, zacementirali su Njegoševu reputaciju među Rusima kao agresivnog provokatora. Njegoš je odmah zatražio dozvolu od glavara da otputuje u Sankt Peterburg i objasni svoje postupke pred carem, pošto je Crnoj Gori sve više očajnički bila potrebna ruska finansijska i politička pomoć. Glavari su dali Njegošu svoj pristanak i krenuo je u Beč, prije nego što je uopšte dobio odgovor od Rusa na svoj prvi zahtjev. Bio je primoran da odsjedne u Beču nekoliko nedjelja, dok je car razmatrao da li da ga primi u posjetu. U Beču je više vremena provodio sa Vukom Karadžićem, koji se tek bio vratio sa svog proučavanja slovenskih lingvističkih osobina u Crnoj Gori i bio je u procesu pisanja etnografske studije na njemačkom jeziku Crna Gora i Crnogorci. Njegoševi susreti sa Karadžićem privukli su pažnju austrijskog kancelara Klemensa fon Meterniha, čije nepovjerenje prema Njegoševu je bilo pojačanom zahtjevom mladog vladike za vizu zarad puta u Francusku, koja je tada smatrana kolijevkom radikalnih ideja. Meternih se pobrinuo da ovaj zahtjev bude odbijen. U pismu jednom svom podređenom, Meternih je zapisao da se Njegoš „duhovno i fizički razvio“. Napisao je da Njegoš pokazuje „malo poštovanja za principe religije i monarhije, da ne vjeruje čvrsto u njih i da je pod uticajem liberalnih i revolucionarnih ideja“. Svoju poruku je završio napomenom da austrijski agenti moraju pažljivo da motre Njegoša u zemlji i u inostranstvu.[31] Car Nikolaj je 1837. dozvolio Njegošu da posjeti Sankt Peterburg, baš kada je teška glad pogodila Crnu Goru. Njegoš je odmah osjetio da će njegova posjeta ruskoj prijestonici biti drugačija od prve. Nije toplo dočekan kao 1833. i Rusi su iskoristili ovu priliku da ga kritikuju za njegovo „nekaluđersko“ ponašanje, naročito na to što je Njegoš uživao da bude u društvu žena.[32] Uprkos ovome, Rusija je uvećala svoje godišnje subvencije i obezbijedila pšenicu za stanovnike Crne Gore ugrožene glađu. Iako je crnogorska zavisnost od Rusije često donosila siromašnoj državici očajnički neophodna sredstva, ona je geopolitički bila katastrofalna za Crnogorce, jer su i Osmansko carstvo i Austrija vjerovali da će izlaz Crne Gore na Jadransko more de fakto predstavljati ruski proboj u Sredozemno more zbog prirode rusko-crnogorskih odnosa.[22] Pokušaji modernizacije Onovremena ilustracija Tabije, kamene kule blizu Cetinja gde su glave obezglavljenih turskih vojnika nabijane na koplje i javno izlagane. Njegoš je ostao u Sankt Peterbugu manje od mjesec dana. Iz grada ga je ispratio ruski potpukovnik Jakov Ozereckovski, koji se vratio na Cetinje sa crnogorskim izaslanstvom da lično u carevo ime nagleda razvitak Crne Gore.[33] Njegoševa posjeta Rusiji ga je ohrabrila na dalje pokušaje modernizacije. Brojnost perjanika i gvardijana je značajno uvećana, a Crnogorci uhvaćeni u borbama ili vođenju pljačkaških pohoda na turske pogranične gradove su oštrije kažnjavani.[34] Njegoš je osnovao dvije fabrike baruta u Rijeci Crnojevića i naredio da se sagrade brojni putevi i bunari.[28] Promovisao je pansrpski identitet među svojim narodom, ubijedivši Crnogorce da pokažu solidarnost sa Srbijom i prestanu da nose fes, koji su širom Balkana nosili i muslimani i nemuslimani. Razlog zašto je nošenje fesa dugo zadržano kao dio crnogorske narodne nošnje je bilo rasprostranjeno vjerovanje da je fes prvobitno srpska kapa koju su Turci kasnije prihvatili. Umjesto toga Njegoš je predložio da se usvoji tradicionalna okrugla kapa koja se često nosila u kotorskoj regiji. Takođe je ustanovio Obilića medalju, koja je postala najviše crnogorsko vojno odlikovanje sve do ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom 1918.[35] U skladu sa svojim težnjama prema sekularizaciji, Njegoš je insistirao da mu se obraćaju kao gospodaru, a ne kao vladici.[36] Godine 1838, ugostio je saksonskog kralja Fridriha Augusta II, posvećenog prirodnjaka koji je došao u Crnu Goru da proučava raznovrsnu floru Crne Gore. Kralj je odsjeo u Cetinjskom manastiru, a Njegoš je bio prisiljen da ide iz sobe u sobu da bi mu udovoljio. Iziritiran ovim stanjem i nezadovoljan izvještajima njemačke štampe koja je opisivala Crnu Goru kao zaostalu, Njegoš je naredio izgradnju svetovnog zdanja koje će mu služiti i kao lična rezidencija i kao sjedište države. Ovo zdanje je projektovao Ozereckovski. Zdanje je bilo dugačko kameno zdanje sa dva sprata i 25 prostorija, izgrađeno iza ojačanog zida i okruženo odbrambenim kulama sa sve četiri strane. Nalazilo se odmah sjeveroistočno od Cetinjskog manastira, a sa istočne strane je bilo okrenuto prema Carigradu. Rezidencija je nazvana Biljarda, po glavnoj sobi na drugom spratu u kojoj se nalazio sto za bilijar koji je Njegoš prenio sa jadranske obale na leđima desetak jakih ljudi. Biljarda se nalazila u vidokrugu nedovršene kamene kule koja je trebalo da brani manastir od topovske vatre i čija je izgradnja počela pet godina ranije. Kada je Njegoš shvatio da je njen položaj nepodesan za jednu tvrđavu, naredio je da se prekine njena izgradnja i ona je pretvorena u kulu gde su glave obezglavljenih turskih vojnika nabijana na koplja i izlagana. Prethodno su turske glave nabijane izvan manastirskih zidina. Kula je nazvana Tabija, po turskoj citadeli u Mostaru koju je sagradi Ali-paša, gdje su u svakom trenutku stojale odsječene glave četvorice ili petorice Srba.[37] Zavjera za ubistvo Smail-age Čengića Doprinos Smail-age Čengića turskoj pobjedi na Grahovu je bila toliko velika, da mu je Porta podarila vlastiti čitluk koji se prostirao od Gacka do Kolašina i bio veći od cijele tadašnje Crne Gore. Dobitak posjeda je sa zebnjom primljen među okolnim turskim begovima, koji su se plašili da će njegov uspon ugroziti njihov uticaj na vlast. Srpski knez Miloš Obrenović je 1839. poslao pismo Ali-paši Rizvanbegoviću u kom ga je obavijestio da će Smail-aga praviti plan sa Portom da ga ukloni sa mjesta hercegovačkog vezira. Ali-paša je odmah pisao Njegošu, tražeći da organizuju Čengićevo ubistvo. Smatrao je da bi Njegoš, koji je smatrao Čengića lično odgovornim za masakr na Grahovu, žarko željeti priliku da osveti svoje rođake. Ali-paša je takođe smatrao da će, dopuštajući Crnogorcima da ubiju ambicioznog hercegovačkog bega, on otkloniti sumnju sa sebe, jer su Crnogorci imali više nego dovoljno razloga da ubiju Smail-agu Čengića. Njegoš je sredinom 1839. počeo prepisku sa Smail-agom. Njegova pisma su uvjerila Čengića da mu je oprošteno za ubistva, a trebalo je da ga uvjere i u njegovu bezbjednost.[38] Između 1836. i 1840. odnosi između Smail-age i hrišćanskih stanovnika njegovog posjeda su se pogoršali. Sin Smail-age, Rustem-beg, je bio alkoholičar i često je silovao žene iz plemena Drobnjaka i Pivljana dok se zaustavljao u njihovim selima da prikuplja porez. Bijesni, Drobnjaci su zatražili od Njegoša pomoć da ubiju Rustem-bega. Njegoš je smatrao da bi ubistvo Rustem-bega bilo rizično jer bi se razljutio Smail-agu, koji bi želio da se osveti Njegošu, kao i Drobnjacima i Pivljanima. Umjesto toga, ubijedio je plemena da ubiju samog Smail-agu, kao i njegove najbliže saradnike, poslije čega bi Rustem-beg bio nezaštićen i bespomoćan da osveti očevu smrt. Početkom septembra 1840. neki Drobnjaci su se pobunili i odbili su da plaćaju porez Smail-aginom sinu, i umjesto toga izazvali Smail-agu da dođe u njihova sela i sam prikupi porez. Smail-aga je organizovao zaprežnu kolonu do Drobnjaka i ulogorio se u Mljetičku, zaseoku iz kog se pružao pogled na Nikšić. Smail-aga i njegova pratnja su 23. septembra upali u zasjedu oko 300-400 Drobnjaka koje su predvodili Novica Cerović, Đoko Malović i Šujo Karadžić. Smail-aga je pokušao da pobjegne, ali je otkrio da je jedan špijun zavezao sve konje. Opkolili su ga u šatoru i ubili. Još oko 40 Turaka je ubijeno u zasjedi. Mrtvom Smail-agi je Mirko Aleksić sjekirom odsjekao glavu. Cerović je smjestio glavu u kožnu torbu i odnio ju je Njegošu na Cetinje. Njegoš je bio oduševljen ishodom zavjere i nagradio Cerovića zvanjem senatora.[38] Ubistvo Smail-age je pokrenulo niz okršaja u kojima su poginuli brojni Crnogorci i Turci. Vođen željom da prikrije svoju ulogu u ubistvu, Ali-paša se pretvarao da je bijesan i naredio je napad na Drobnjake. Više od 70 drobnjačkih ratnika je ubijeno, na desetine kuća je spaljeno, izvori su zatrovani, a nekoliko žena je silovano. U isto vrijeme, Ali-paša je želio da osigura svoj položaj uklanjajući bilo koji razlog za intervenciju Porte. Obratio se Njegošu i izrazio želju da vodi pregovore o miru. Njegoš je bio u dilemi: znao je da neuspjeh da se osvete Drobnjaci predstavljao rizik da se od njega udalji značajni dio njegovih zemljaka. U isto vrijeme, shvatio je da bi ti pregovori mogli da uvećaju teritoriju Crne Gore i donesu diplomatsko priznanje Austrije i Osmanskog carstva, koje je željelo mir i okončanje stalnih okršaja na crnogorsko-turskoj granici. Njegoš i Ali-paša su se 1842. sreli u Dubrovniku da pregovaraju o miru. Njih dvojica su potpisali mir u prisustvo austrijskih i ruskih predstavnika. Kada su dvojica vođa izašli iz palate u kojoj su vođeni pregovori, Ali-paša je izvadio torbu punu zlatnika i počeo da ih baca u vazduh. Okupljeni Crnogorci, među kojima i nekoliko crnogorskih glavara, su pojurili da skupe što je više moguće zlatnika. Ali-paša je time zapravo pokazao crnogorsko siromaštvo pred Austrijancima i Rusima i tako osramotio Njegoša.[39] Napad Osman-paše Skopljaka Ostrvo Vranjina Skadarski vezir Osman-paša Skopljak je bio izuzetan političar i vojskovođa. Uprkos svom srpskom porijeklu, mrzio je Crnu Goru, a naročito Njegoša. Osman-paša je bio zet Smail-age Čengića i krivio je Crnogorce za Čengićevu strašnu smrt. Takođe je želio da prati stope svog oca Sulejman-paše Skopljaka, koji je igrao značajnu ulogu u slamanju Prvog srpskog ustanka 1813. Osman-paša je 1843. napao južni dio Crne Gore i brzo zauzeo strateški važna ostrva Vranjinu i Lesendro u Skadarskom jezeru. Zauzimanje ovih ostrva je učinilo skoro nemogućim trgovinu Crnogoraca sa Podgoricom i Skadrom. Porta je osjetila mogućnost da umiri Crnu Goru, pa je ponudila Njegošu da ga prizna za svetovnog vladara Crne Gore, ako on prizna suverenitet Porte nad svojom zemljom. Njegoš je odbio i pokušao je da silom vrati ostrva. Crnogorci nisu imali artiljeriju vrijednu pomena, pa se svaki pokušaj zauzimanja ostrva završavao neuspjehom. Njegoš je pokušao da stekne stranu pomoć, naročito od Rusije ili Francuske. Na Njegoševo iznenađenje, Rusi nisu bili zainteresovani da se umješaju u spor. Francuzi, iako su podržavali Crnogorce, nisu intervenisali. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i uvijek prije izbora Vilijama Gledstona za premijera, stalo je na stranu Turaka. Kada je Njegoš pokušao da sagradi brodove da povrati ostrva, Austrijanci su intervenisali da spriječe njegovu namjeru, a kasnije su odbili da isporuče municiju potrebnu da bi se izvršio protivnapad.[40] Velika suša je pogodila Crnu Goru krajem 1846, a pratila ju je katastrofalna glad 1847. Osman-paša je iskoristio crnogorsku nevolju i obećao nekim crnogorskim glavarima velike količine pšenice ako se pobune protiv Petrovića. Njegoš je zatečen nespreman, pošto je veći dio kraja 1846. proveo u Beču gdje je nadgledao štampanje svoje poeme Gorski vijenac. Vođe pobune bili su Markiša Plamenac, kapetan perjanika u Crmnici i Todor Božović, senator iz plemena Pipera. Plamenac je ranije bio jedan od Njegoševih najbližih saradnika. Prema predanju, planirao je da postane pripadnik bratstva Petrovića oženivši kćerku Njegoševog brata Pera, tako uvećavajući svoju moć i ugled. Kada je Pero udao svoju kćer za Plamenčevog rođaka, sina sveštenika Jovana Plamenca, nekada odani kapetan je promjenio stranu i postao agent Osman-paše. Plamenac je 26. marta 1847. poveo grupu pobunjenika u napad na donju Crmincu zajedno za Turcima. Na Njegoševu sreću, neki članovi Plamenčevog plemena su ostali vjerni Petrovićima. Nakon dvije nedelje, vojska od oko 2000 Petrovića, Plamenaca i pripadnika katunskog plemena je istjerala Turke iz Crmnice. Plamenac je pobjegao iz Crne Gore i utočište potražio kod skadarskog vezira, ubijedivši ga da podigne tursko utvrđenje na ostrvu Grmožur da drži na oku Njegoševe snage. Njegoš je uzvratio sagradivši odbrambenu kulu koja je nadgledala Skadarsko jezero.[41] Pošto nije mogao vojnički da porazi Turke, Njegoš se usredsrijedio na uklanjanje onih koji su izdali njega i njegovo bratstvo. Nekoliko nedjelja po gušenju bune, obavijestio je Božovića da mu je oprostio i dao mu riječ da neće povrijediti ni njega ni dvojicu njegove braće ako se vrate na Cetinje. Dvije strane su se dogovorile da se sretnu u jednom selu izvan Cetinja. Umjesto da ode na susret sa Božovićima, Njegoš je poslao nekoliko pomoćnika da se u njegovo ime nađu sa Božovićima. Božovići su uhapšeni i strijeljani. Njihova tijela su javnom izložena kao upozorenje protiv neke buduće neposlušnosti. Početkom novembra, Plamenca je ubio neki Crnogorac na turskoj teritoriji. Turci su uhvatili ubicu i objesili ga u Skadru. Njegoš je tog Crnogorca posmrtno odlikovao medaljom Obilića. Osman-paša je ubrzo pokrenuo drugu bunu. Ona je takođe ugušena, a Njegoš je naredio da se svi pobunjenici strijeljaju.[42] Potom je poslao ubicu u Skadar u neuspješni pokušaj da se ubije Osman-paša, koji je takođe poslao nekoliko svojih ubica da ubiju Njegoša, koji je preživio nekoliko pokušaja trovanja i podmetanja eksploziva ispod svog štaba. Do 1848. pat-pozicija je dovela do popuštanja tenzija kako se stanje na južnoj granici Crne Gore stabilizovalo.[43] Posljednje godine i smrt Portret koji je uslikao Anastas Jovanović u Beču u ljeto 1851. je jedina poznata fotografija Njegoša. Do 1849. Njegoš je počeo neprekidno da kašlje i uskoro je ljekar iz Kotora otkrio da boluje od tuberkuloze. Do početka 1850. bilo je jasno da je njegovo stanje teško. Svjestan bolne činjenice da Crna Gora nije imala nijednog školovanog ljekara, u proljeće je otputovao u Kotor i sastavio svoj testament. Poslao ga je poštom vicekonzulu Gagiću u Dubrovnik, sa porukom da mu se dokument vrati neotvoren u slučaju da mu se vrati zdravlje. Zatim je krenuo u Veneciju i Padovu, gdje je najviše vremena proveo odmarajući i naočigled je uspio da zaustavi svoju bolest. Kašalj mu se vratio poslije osam dana. Napustio je Padovu i vratio se u Crnu Gore u nadi da će mu svjež planinski vazduh ublažiti simptome. Proveo je ljeto 1850. odmarajući se i pišući poeziju. Njegova bolest ga je spriječavala da leži, pa je morao biti držan u uspravnom položaju, čak i u snu. Do novembra 1850. kašalj se stišao i Njegoš je krenuo na još jedan put u Italiju. U Italiju je stigao u januaru 1851. u putovao je kroz Veneciju, Milano, Đenovu i Rim. Posjetio je ruševine Pompeja sa Ljubomirom Nenadovićem, a njih dvojica su putovali duž zapadne obale Italije, diskutujući o filozofiji i dnevnoj politici. Ovo putovanje je zabilježeno u knjizi Pisma iz Italije, koju je Nenadović objavio po Njegoševoj smrti.[44] Dok je bio u Italiji, Njegoš je bio uznemiren vijestima o planovima Omer-paše Latasa da napadne Crnu Goru. Planirao je još jednu posjetu Sankt Peterburgu da dobije rusku podršku, ali je car odbio da se sastane sa njim. Njegoš se uputio u Crnu Goru na ljeto, pošto je konsultovao ljekare u Beču. Dok je bio u Beču, sreo je fotografa Anastasa Jovanovića, koji ga je ubijedio da mu pozira u njegovom studiju. Jovanovićev kalotip je jedina poznata fotografija Njegoša. Jovanović je takođe fotografisao grupu perjanika koji su pratili Njegoša na njegovom putu po Italiji, kao i glavare Mirka Petrovića Njegoša i Petra Vukotića. Njegoš se vratio na Cetinje u avgustu 1851, a njegovo zdravlje se brzo pogoršavalo. Preminuo je 31. oktobra, okružen svojim najbližim saradnicima i samo dvije nedjelje prije svog 38. rođendana. Njegoš kao svetitelj Petar II Petrović Njegoš je na nivou Mitropolije Crnogorsko-primorske kanonizovan, i uveden u red svetitelja kao Sveti Mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac. Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj je ustanovljen kao datum praznovanja Svetog Mitropolita Petra Drugi Lovćenskog Tajnovidca kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unijeta u Cetinjski manastir, Sveti Mitropolit Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci on drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz „Luče mikrokozme“. Stihovi na prvoj ikoni Njegoša posvećeni su vaskrsnuću Hrista, a nalaze se na samom kraju „Luče“.[45] Prvi hram posvećen Svetom Mitropolitu Petru Lovćenskom Tajnovidcu, podignut je u Baru, u porti hrama Svetog Jovana Vladimira. Hram je identična kopija Njegoševe zavjetne crkve, koja se nalazila na Lovćenu, gdje su po sopstvenoj želji počivali svetiteljevi posmrtni ostaci. [46] Književni rad Gorski vijenac Srbski bukvar Njegoš se nije redovno školovao, niti je prošao kroz više škole. Kod bokeljskih kaluđera se učio samo osnovnoj pismenosti. Poslije mu je učitelj bio Sima Milutinović, koji takođe nije prošao kroz redovne škole. On je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji, ukazivao mu na njene ljepote i podsticao ga na pisanje. On ga je vjerovatno upućivao u mitologiju i klasičnu starinu uopšte. Mitološki rječnik, naklonost prema arhaizmima i novim riječima, Njegoš je primio od Milutinovića. Na Njegoša je uticao i Lukijan Mušicki, koji je 1830-ih godina imao glas velikog pjesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan dio „Ilijade“ je preveo sa ruskog na srpski jezik, u narodnom desetercu. Njegoš je bio pod uticajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo u rječniku. Ukoliko je više pjevao i produbljavao svoju ličnost, utoliko se sve više oslobađao tog uticaja. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podseća na grčku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i italijanski, i na tim jezicima čitao najveće pjesnike i mislioce. Njegoš je počeo da piše još kao dječak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispjevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Kasnije, 1834. godine, objavio je dvije zbirčice pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već nazire genijalni pjesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smio misaoni lirizam naročito se ističu: „Crnogorac k svemogućem Bogu“, „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima“ i „Oda Suncu“. Ostale pjesme pjevaju savremena crnogorska junaštva i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u pomenutim zbirkama, štampao je kasnije i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“. Godine 1854, objavljena je „Slobodijada“, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima. Njegoš je htio da posveti svoju »Slobodijadu« prestolonasljedniku Aleksandru, ali to mu nije bilo dozvoljeno, pošto je ruska cenzura dala nepovoljan sud o vladičinom djelu.[47] Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je prije njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“. Njegova djela prevođena su na više jezika, uključujući i japanski („Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“).[48][49] „Gorski vijenac“ na francuski jezik prepjevala je Biljana Janevska, u desetercu.[50][51] Njegoševa kapela Detaljnije: Njegoševa zavetna crkva Knjaz Danilo je izvršio amanet, i prenio stričeve ostatke na Lovćen 1855. godine. Nevrijeme i gromovi su rastrošili kapelicu ali se knez Nikola poslije ratnih pobjeda sjetio da je 1879. godine pritvrdi i osigura gromobranima. Kad je Austrija u Prvom svjetskom ratu osvojila Crnu Goru, generalni guverner fon Veber naredio je da se Njegoševe kosti prenesu na Cetinje, što je i učinjeno 12. avgusta 1916. godine. Iskopavanje su vršili vojnici i mnoge kosti su, kako navodi Vladika Dožić, zbog nepažnje izgubljene. Jedan austrijski vojnik, Srbin, našao je 3 koščice nepokupljene, uzeo ih, sačuvao kroz rat i dostavio Cetinju.[52] Na dan 23. septembra 1925. godine, kralj Aleksandar Karađorđević je izvršio svečani prenos Njegoševih kostiju u kapelu i mramorni sarkofag, koji je naredio da se izgradi posebno za tu namjenu. Na mjestu stare kapele koja je srušena 1974. godine podignut je mauzolej. Njegošev mauzolej na Lovćenu Njegošev mauzolej na Lovćenu Detaljnije: Njegošev mauzolej Njegošev mauzolej nalazi se u Nacionalnom parku Lovćen, na Jezerskom vrhu (1.657 m), drugom po visini vrhu planine Lovćen. Podignut je po zamisli hrvatskog vajara Ivana Meštrovića. Od Cetinja do mauzoleja vodi asfaltni put u dužini od 21 km. Do mauzoleja vodi stepenište sa 461 stepenikom, koje prolazi kroz tunel probijen u masivu Lovćena.[53] Mauzolej je podignut na mjestu na kome se prethodno nalazila kapela – Njegoševa zavetna crkva, koju je oko 1845. godine za života podigao Njegoš u slavu Svetog Petra Cetinjskog, sa željom da u njoj bude sahranjen. Crkva je granatirana u oba svjetska rata. Srušena je 1974. godine, uprkos protivljenju Mitropolije i pravoslavnih vjernika i na njenom mjestu podignut je današnji mauzolej.[54] Sudbina Njegoševe zaostavštine Njegoševe stvari su propadale i gubile se nepovratno. Tome su doprinosile promjene vlasti, ratovi, širenje Cetinja, a ponajviše nemar i neshvatanje njihovog značaja. Njegoš je, međutim, čuvao svaki papirić i svaku sitnicu. Bez traga su nestali njegova odjeća, oružje, pera, diviti i čibuci. Knjige s njegovim primjedbama na marginama godinama su se vukle po cetinjskim školama i nestajale. Od sveg namještaja, od slika iz njegovih soba, od ličnih stvari — preživjela je jedna fotelja. Preživjelo je više njegovih portreta, i to izvan Crne Gore. Njegov bilijar je izgoreo u hotelu na Durmitoru, kad su partizani 1942. godine spalili Žabljak. Kule i ogradni zidovi Biljarde su porušeni, a ona prepravljena. Brijest kraj Biljarde je posječen da bi se napravilo mjesto spomeniku ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića. Njegoševe topove su odvukli austrijski okupatori u svoje livnice. Nestali su i njegovi rukopisi, čak i najvažniji: „Luča mikrokozma“ i „Lažni car Šćepan Mali“. Srpska akademija nauka i umjetnosti je novembra 2013. svečano obilježila dva vijeka od rođenja Njegoša.[55][56] Po njemu je nazvana OŠ „Petar Petrović Njegoš” Savski venac. Glavna djela Luča mikrokozma (1845) Gorski vijenac (1847) Lažni car Šćepan Mali (1851) Ogledalo srpsko Poeme Crnogorac k svemogućemu Bogu (1834) Oda na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvoga (1834) Zarobljeni Crnogorac od vile (1834) Knezu Meternihu (1836. ili početak 1837. godine) Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla Petrovića Njegoša, paža ego veličestva imperatora Nikolaja I-go (1844) Misao (1844) Posvećeno G. S. Milutinoviću (1845) Polazak Pompeja (1851) Zanimljivosti Beogradski dnevni list Politika od 18. septembra 1925. godine kompletan broj posvjetio je u sjećanje i slavu na Petra II Petrovića Njegoša. Na naslovnoj strani ovog lista, iznad napisa „POLITIKA“, iznad koga nikada i ništa nije pisalo, stoji: „Njegošev broj“, što je presedan u cijelokupnoj istoriji izlaženja ovog lista.[57][58] Pre Drugog svetskog rata, negde od 1934,[59] postojalo je Društvo za podizanje spomenika Njegošu.[60] Pre nego u zemlji, Njegoš je dobio bistu u Klivlendu, maja 1937, u Kulturalnom vrtu.[61] U Rusiji, gde je proveo godinu dana, najviše putujući i upoznajući njen crkveni život, dušu ruskog čoveka i njegove svetinje sveti Vladika Nikolaj Velimirović napisao je svoje prvo veće delo – studiju „Religija Njegoševa“. Galerija