Opis proizvoda Ediciju Moja prva knjiga sa aktivnostima čine četiri naslova prilagođena uzrasnom dobu deteta. Osmišljena je tako da mališani usvoje neverovatne informacije iz različitih oblasti, kao i da se oprobaju u mnogim zanimljivim aktivnostima, a sve to zahvaljujući principima Montesori metoda, kojim se znanje razvija putem čula, praktičnim iskustvom i neposrednim eksperimentisanjem. U skladu sa principima Montesori programa, ova knjiga sadrži niz kreativnih igara i zadataka. Koje igre i aktivnosti možemo raditi u kući? I kako možemo opremiti i urediti kuću po Montesori principu? U ovoj knjizi pronaći ćete odgovore na ta pitanja, kao i zabavne aktivnosti koje obuhvataju praćenje linija, prepoznavanje i bojenje oblika i lepljenje nalepnica.

Ediciju Moja prva knjiga sa aktivnostima čine četiri naslova prilagođena uzrasnom dobu deteta. Osmišljena je tako da mališani usvoje neverovatne informacije iz različitih oblasti, kao i da se oprobaju u mnogim zanimljivim aktivnostima, a sve to zahvaljujući principima Montesori metoda, kojim se znanje razvija putem čula, praktičnim iskustvom i neposrednim eksperimentisanjem! U skladu sa principima Montesori programa, ova knjiga sadrži niz kreativnih igara i zadataka. Koje igre i aktivnosti možemo raditi u kući? I kako možemo opremiti i urediti kuću po Montesori principu? U ovoj knjizi pronaći ćete odgovore na ta pitanja, kao i zabavne aktivnosti koje obuhvataju praćenje linija, prepoznavanje i bojenje oblika i lepljenje nalepnica.

Ediciju Moja prva knjiga sa aktivnostima čine četiri naslova prilagođena uzrasnom dobu deteta. Osmišljena je tako da mališani usvoje neverovatne informacije iz različitih oblasti, kao i da se oprobaju u mnogim zanimljivim aktivnostima, a sve to zahvaljujući principima Montesori metoda, kojim se znanje razvija putem čula, praktičnim iskustvom i neposrednim eksperimentisanjem! U skladu sa principima Montesori programa, ova knjiga sadrži niz kreativnih igara i zadataka. Koje igre i aktivnosti možemo raditi u kući? I kako možemo opremiti i urediti kuću po Montesori principu? U ovoj knjizi pronaći ćete odgovore na ta pitanja, kao i zabavne aktivnosti koje obuhvataju praćenje linija, prepoznavanje i bojenje oblika i lepljenje nalepnica.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Dismembered: How the Conservative Attack on the State Harms Us All Polly Toynbee Šta je država? I šta je to ikada učinjeno za vas? Više nego što misliš. Država nas smešta, obrazuje, zapošljava, štiti na ulici i u svetu. To je država koju smo zajedno stvorili i deo našeg nacionalnog identiteta. Međutim, poslednjih godina došlo je do sistematskog i prikrivenog napada na državu koji nas je sve okrenuo protiv nje – Vlada je iscrpila finansijska sredstva i resurse, a preko medija je izvršila ideološki napad na javni sektor. Tojnbi i Voker su putovali po Velikoj Britaniji prikupljajući glasove ljudi koji čine medicinske sestre i pacijente, nastavnike i roditelje, policajce i civile. Ova knjiga je vaša prilika da čujete njihovu stranu priče. Priča koju pričaju je priča o rasparčavanju širom naše nacije, rasparčanoj NHS, smanjenoj policiji, podeljenim školama i ranjivoj vojsci. U Dismemberedu postaje jasno da je ovaj napad na državu napad na svakoga od nas, jer naš mir i produktivnost kao zemlje zavise od jake države. RASTAVLJENO ogoljava namerno razbijanje javnog sektora i njegove posledice. Naše blagostanje i prosperitet nakon Bregzita su sada u pitanju. Mary Louisa `Polly` Toynbee (/ˈtɔɪnbi/; rođena 27. prosinca 1946.) [1] [neuspjela provjera] britanska je novinarka i spisateljica. Od 1998. kolumnistica je novina The Guardian. Ona je socijaldemokratkinja i bila je kandidatkinja Socijaldemokratske stranke na općim izborima 1983. godine. Sada uglavnom podržava Laburističku stranku, iako je bila kritična prema njezinom ljevičarskom vođi, Jeremyju Corbynu.[2] Toynbee je prethodno radio kao urednik društvenih pitanja za BBC i također za novine The Independent. Ona je potpredsjednica Humanists UK, a prije toga je bila predsjednica između 2007. i 2012. [3] Također je proglašena kolumnistom godine na dodjeli British Press Awards 2007. godine. Postala je pokroviteljica organizacije za pravo na smrt My Death My Decision 2021. [4] Pozadina Toynbee je rođena u Yaffordu na otoku Wight [5], kao druga kći književnog kritičara Philipa Toynbeeja od njegove prve supruge Anne Barbare Denise (1920.-2004.), kćeri potpukovnika Georgea Powella iz grenadirske garde. 6][7] Njezin djed bio je povjesničar Arnold J. Toynbee, baka joj je bila Rosalind Murray, a njezin prapraunuk filantrop i povjesničar ekonomije Arnold Toynbee, po kojem je Toynbee Hall u East Endu Londona dobio ime. Njezini su se roditelji razveli kad je Toynbee imala četiri godine i ona se s majkom preselila u London, koja se udala za filozofa Richarda Wollheima. [6][8][9] Toynbee je pohađala Badminton School, privatnu školu za djevojke u Bristolu, ostavivši, zbog toga što je bila previše buntovna da bi radila, s 4 O-razine, što ona opisuje kao `loše`. Zatim je pohađala Holland Park School, državnu sveobuhvatnu školu u Londonu, [10] gdje je polagala nedostajuće O-razine, [10] položila jednu A-razinu, [11] i dobila stipendiju na Sveučilištu Oxford [10] za čitanje povijesti na koledžu St Anne.[potreban citat]. Imala je tinejdžersku aferu i zatrudnjela. Unatoč pritisku očeve obitelji, a nakon posjeta sestri studentici (majci malog Borisa Johnsona) u Oxfordu, odlučili su se rastati, a ona je uzela ilegalne tablete za poticanje pobačaja. Ostali su `na daljinu` prijatelji.[10] Ispisala se sa sveučilišta nakon osamnaest mjeseci, zbog čega joj je žao, jer joj je učitelj rekao da hoće. Različito je to pripisivala aferi s oženjenom TV voditeljicom, objavljivanju svog prvog romana u prvom semestru na Oxfordu, pritisku stipendije i obiteljskim očekivanjima te vezi s Jeremyjem Sandfordom.[10] Tijekom svoje godine odmora, 1966., radila je za Amnesty International u Rodeziji (koja je upravo jednostrano proglasila neovisnost) dok je vlada nije protjerala.[11] Svoj prvi roman, Leftovers, objavila je 1966. godine.[11] Nakon njezina protjerivanja iz Rodezije, Toynbee je otkrila postojanje `Harryjevih` pisama, koja su detaljno govorila o navodnom financiranju Amnesty Internationala u Rodeziji od strane britanske vlade.[12] Nakon Oxforda našla je posao u tvornici i burger baru, nadajući se da će u slobodno vrijeme pisati. Kasnije je rekla: `Imala sam ludu ideju da bih mogla raditi rukama tijekom dana, a navečer doći kući i pisati romane i poeziju, i biti Tolstoj... Ali vrlo brzo sam otkrila zašto ljudi koji rade u tvornicama ne Obično nemaju energije pisati kad dođu kući.` [11] Otišla je u novinarstvo, radeći na dnevniku za The Observer, a svoje osam mjeseci iskustva pretvorila je u fizički rad (zajedno s `tajnim` angažmanima kao medicinska sestra i vojni regrut) u knjigu A Working Life (1970).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleksandar Nikolajevič Afanasjev (Afanasjev, Afanasjev ili Afanasjev, [1] ruski: Aleksandr Nikolaevič Afanasʹev) (23. srpnja [11. srpnja] 1826. — 5. listopada [23. rujna] 1871.) bio je ruski slavist i etnograf koji je objavio gotovo 600 Ruske bajke i narodne priče, jedna od najvećih zbirki folklora na svijetu.[2] Ova zbirka nije bila isključivo ruska, već je uz ruske narodne priče uključivala i narodne priče iz Ukrajine i Bjelorusije.[3] Prvo izdanje njegove zbirke objavljeno je u osam tomova od 1855. do 1867., čime je stekao reputaciju ruskog pandana braći Grimm.[4] Život Aleksandar Afanasjev rođen je u gradu Bogučaru u Voronješkoj guberniji Ruskog Carstva (današnja Voronješka oblast u Rusiji) u obitelji skromnog imovinskog stanja. Njegova majka Varvara Mikhailovna Afanasyeva potjecala je iz običnih ljudi. Alexander joj je bio sedmo dijete; teško se razboljela nakon poroda i do kraja godine umrla. Djecu je odgajao njihov otac Nikolaj Ivanovič Afanasjev, titularni vijećnik koji je služio kao pomoćnik tužitelja u vjerojatnim slučajevima i kojeg je Aleksandar opisao kao čovjeka visokih intelektualnih i moralnih kvaliteta, `zasluženo poznatog kao najpametnija osoba u cijelom ujezdu`. [5][6] Nakon tri godine obitelj se preselila u Bobrov, Voronjež, gdje je Alexander proveo djetinjstvo. Rano je postao ovisan o čitanju, imajući pristup dobro opremljenoj knjižnici koju je ostavio njegov djed (član Ruskog biblijskog društva), kao i raznim časopisima. Godine 1837. poslan je u voronješku mušku gimnaziju, a 1844. upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Moskvi koji je završio 1848..[7] Tamo je slušao predavanja Konstantina Kavelina, Timofeja Granovskog, Sergeja Solovjova, Stepana Ševirjova, Osipa Bodjanskog i Fjodora Buslajeva. Objavio je niz članaka o državnom gospodarstvu za vrijeme Petra Velikog, o Pskovskoj sudbenoj povelji i drugim temama u časopisima Sovremennik i Otechestvennye Zapiski. Iako je bio jedan od najperspektivnijih studenata, nije uspio postati profesor. Konzervativni ministar nacionalnog prosvjetljenja, grof Sergej Uvarov, koji je nadgledao završne ispite, napao je Afanasjevljev esej koji je raspravljao o ulozi autokracije u razvoju ruskog kaznenog prava tijekom 16. i 17. stoljeća.[8] Godine 1849. Konstantin Kavelin mu je pomogao da dobije mjesto u Moskovskoj glavnoj arhivskoj upravi pri Ministarstvu vanjskih poslova Ruskog Carstva, gdje je Afanasjev radio sljedećih 13 godina. U to vrijeme upoznao je mnoge ljude iz znanosti i kulture, prikupio mnoštvo starih knjiga i rukopisa koji su činili golemu knjižnicu. Njegovi članci, prikazi, etnografski i povijesni radovi redovito su izlazili u vodećim ruskim časopisima, novinama, almanasima i znanstvenoj periodici. Njegovi eseji o ruskoj satiri 18. stoljeća te o djelima istaknutih pisaca i izdavača rezultirali su monografijom iz 1859. `Russkie satiričeskie žurnaly 1769–1774 g.` (`Ruski satirični časopisi 1769—1774`), objavljen u `Otečestvennim zapisima` (br. 3, 4 iz 1855; br. 6 iz 1859).[8] Godine 1855. vodio je državno povjerenstvo za izdavanje zakonodavnih, povijesnih i književnih djela. Od 1858. do 1861. radio je i kao glavni urednik kratkotrajnog časopisa `Bibliografske bilješke` [ru]` koji je zapravo služio kao paravan za prikupljanje građe, cenzurirane i revolucionarne literature socijalistu u emigraciji Aleksandru Hercenu. Godine 1862. vlasti su uhitile narodnjaka Nikolaja Černiševskog, dok su drugi ljudi povezani s Herzenom, uključujući Afanasjeva, došli pod sumnju.Njegov stan je pretražen, i iako ništa nije otkriveno, on je ipak izgubio svoje mjesto u Moskovskom arhivu.[8] Nakon otkaza nekoliko godina nije mogao pronaći stabilan posao i morao je prodati svoju knjižnicu kako bi prehranio obitelj. Nakon toga je radio kao tajnik u Moskovskoj gradskoj dumi i na Moskovskom kongresu mirovnih sudaca, nastavljajući svoja etnografska istraživanja. Napisao je veliko teoretsko djelo (tri toma po 700 stranica) – `Pjesnički pogled Slavena na prirodu [ru]` – koje je izašlo između 1865. i 1869.[4][9] Godine 1870. objavljene su njegove Russkie detskie skazki (Ruske dječje bajke). Afanasjev je svoje posljednje godine proveo živeći u oskudici. Umro je u Moskvi u 45. godini, bolujući od tuberkuloze. Pokopan je na groblju Pjatnickoje.[10] Raditi Afanasjev se počeo zanimati za stare ruske i slavenske tradicije i priče 1850-ih (u to vrijeme `folklor` kao područje proučavanja nije postojao). Njegovi rani znanstveni članci, uključujući – `Vedun i vedʹma` (`Čarobnjak i vještica`, objavljen u `Kometa`, 1851.); `Âzyčeskie predaniâ ob ostrove Buâne` (`Poganske legende o otoku Buyan`, objavljeno u `Vremennike obŝ. ist. i drev. ross.` iz 1858. br. 9) – temelji se na takozvanoj mitološkoj školi koja se bavila legendama i pričama kao rudnik informacija za proučavanje drevnije poganske mitologije (vidi njegovo konačno djelo na temu `Poétičeskie vozzreniâ slavân na prirodu` (`Pjesnički pogled na prirodu kod Slavena [ru]`, 1865.–1869.). U takvom je tumačenju bajku smatrao Vasilisa Lijepa kao prikaz sukoba između sunčeve svjetlosti (Vasilisa), oluje (njezina maćeha) i mračnih oblaka (njezine polusestre). [11] Veliki arhivist, njegova djela pružaju obilje informacija, dokaza, dokumenata i odlomaka iz stare kronike koje se odnose na starorusku kulturu, povijest i tradiciju, kao i druge indoeuropske jezike, folklor i legende, posebno njemačke tradicije (znao je do savršenstva njemački, kao i sve slavenske jezike i stare).[citat potreban] Početkom 1850-ih, budući da je već bio poznat po svojim člancima, Afanasjev je počeo razmišljati o zbirci narodnih priča. Tada ga je Rusko geografsko društvo (etnografska sekcija) iz Sankt Peterburga zamolilo da objavi arhive narodnih priča koje je Društvo posjedovalo desetak godina. Ovi arhivi su na početku njegove zbirke. Afanasjev je među njima odabrao 74 priče. Dodao im je ogromnu zbirku Vladimira Dala (oko 1000 tekstova), od koje je zadržao 148 brojeva, smatrajući ostale previše iskrivljenima, vlastitu zbirku (od 10-ak narodnih priča iz Voronješke oblasti) i još nekoliko zbirki. Dodao je već objavljene priče (kao što su Marija Marijevna, Žar ptica, Sivi vuk itd.), nekoliko priča koje potječu iz epskih pjesama, priče o mrtvima, nekoliko srednjovjekovnih satiričnih tekstova (kao što je Šemijakina rečenica) i anegdote. . Svoje istaknuto mjesto u povijesti slavenske filologije zahvaljuje ponajprije ovim Ruskim bajkama (Narodnye russkie skazki), objavljenim između 1855. i 1863., a inspiriranim poznatom zbirkom braće Grimm. Sa znanstvenog gledišta, njegova zbirka ide dalje. Imao je na raspolaganju mnogo suradnika, nastojao je dati izvor i mjesto gdje je priča ispričana, nikada nije pokušao dati neku konačnu verziju narodne priče: tako, ako je skupio sedam verzija jedne narodne vrste, uredio je sve njih (ovo je slučaj s The Firebird na primjer). Godine 1860. izazvan je skandal nakon objavljivanja `Russkih narodnih legendy` (`Ruske narodne legende`, 1860.), zbirke narodnih priča iz cijele zemlje temeljenih na životima Isusa i kršćanskih svetaca. Rezultat je bio jedinstveni spoj kršćanstva s poganstvom i društvenim prizvukom. Neke od njih Presveti Sinod je označio kao nepravoslavne i knjiga je službeno zabranjena.[8] Također je pripremio Zavetnye skazki (`Dragocjene priče`), izbor redigiranih priča iz `Russkih narodnih legendy` plus druge potencijalno kontroverzne priče – objavljene kao Ruske zabranjene priče u Švicarskoj anonimno zbog njihove opscene i antiklerikalne tematike.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Aleksandar Nikolajevič Afanasjev (Afanasjev, Afanasjev ili Afanasjev, [1] ruski: Aleksandr Nikolaevič Afanasʹev) (23. srpnja [11. srpnja] 1826. — 5. listopada [23. rujna] 1871.) bio je ruski slavist i etnograf koji je objavio gotovo 600 Ruske bajke i narodne priče, jedna od najvećih zbirki folklora na svijetu.[2] Ova zbirka nije bila isključivo ruska, već je uz ruske narodne priče uključivala i narodne priče iz Ukrajine i Bjelorusije.[3] Prvo izdanje njegove zbirke objavljeno je u osam tomova od 1855. do 1867., čime je stekao reputaciju ruskog pandana braći Grimm.[4] Život Aleksandar Afanasjev rođen je u gradu Bogučaru u Voronješkoj guberniji Ruskog Carstva (današnja Voronješka oblast u Rusiji) u obitelji skromnog imovinskog stanja. Njegova majka Varvara Mikhailovna Afanasyeva potjecala je iz običnih ljudi. Alexander joj je bio sedmo dijete; teško se razboljela nakon poroda i do kraja godine umrla. Djecu je odgajao njihov otac Nikolaj Ivanovič Afanasjev, titularni vijećnik koji je služio kao pomoćnik tužitelja u vjerojatnim slučajevima i kojeg je Aleksandar opisao kao čovjeka visokih intelektualnih i moralnih kvaliteta, `zasluženo poznatog kao najpametnija osoba u cijelom ujezdu`. [5][6] Nakon tri godine obitelj se preselila u Bobrov, Voronjež, gdje je Alexander proveo djetinjstvo. Rano je postao ovisan o čitanju, imajući pristup dobro opremljenoj knjižnici koju je ostavio njegov djed (član Ruskog biblijskog društva), kao i raznim časopisima. Godine 1837. poslan je u voronješku mušku gimnaziju, a 1844. upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Moskvi koji je završio 1848..[7] Tamo je slušao predavanja Konstantina Kavelina, Timofeja Granovskog, Sergeja Solovjova, Stepana Ševirjova, Osipa Bodjanskog i Fjodora Buslajeva. Objavio je niz članaka o državnom gospodarstvu za vrijeme Petra Velikog, o Pskovskoj sudbenoj povelji i drugim temama u časopisima Sovremennik i Otechestvennye Zapiski. Iako je bio jedan od najperspektivnijih studenata, nije uspio postati profesor. Konzervativni ministar nacionalnog prosvjetljenja, grof Sergej Uvarov, koji je nadgledao završne ispite, napao je Afanasjevljev esej koji je raspravljao o ulozi autokracije u razvoju ruskog kaznenog prava tijekom 16. i 17. stoljeća.[8] Godine 1849. Konstantin Kavelin mu je pomogao da dobije mjesto u Moskovskoj glavnoj arhivskoj upravi pri Ministarstvu vanjskih poslova Ruskog Carstva, gdje je Afanasjev radio sljedećih 13 godina. U to vrijeme upoznao je mnoge ljude iz znanosti i kulture, prikupio mnoštvo starih knjiga i rukopisa koji su činili golemu knjižnicu. Njegovi članci, prikazi, etnografski i povijesni radovi redovito su izlazili u vodećim ruskim časopisima, novinama, almanasima i znanstvenoj periodici. Njegovi eseji o ruskoj satiri 18. stoljeća te o djelima istaknutih pisaca i izdavača rezultirali su monografijom iz 1859. `Russkie satiričeskie žurnaly 1769–1774 g.` (`Ruski satirični časopisi 1769—1774`), objavljen u `Otečestvennim zapisima` (br. 3, 4 iz 1855; br. 6 iz 1859).[8] Godine 1855. vodio je državno povjerenstvo za izdavanje zakonodavnih, povijesnih i književnih djela. Od 1858. do 1861. radio je i kao glavni urednik kratkotrajnog časopisa `Bibliografske bilješke` [ru]` koji je zapravo služio kao paravan za prikupljanje građe, cenzurirane i revolucionarne literature socijalistu u emigraciji Aleksandru Hercenu. Godine 1862. vlasti su uhitile narodnjaka Nikolaja Černiševskog, dok su drugi ljudi povezani s Herzenom, uključujući Afanasjeva, došli pod sumnju.Njegov stan je pretražen, i iako ništa nije otkriveno, on je ipak izgubio svoje mjesto u Moskovskom arhivu.[8] Nakon otkaza nekoliko godina nije mogao pronaći stabilan posao i morao je prodati svoju knjižnicu kako bi prehranio obitelj. Nakon toga je radio kao tajnik u Moskovskoj gradskoj dumi i na Moskovskom kongresu mirovnih sudaca, nastavljajući svoja etnografska istraživanja. Napisao je veliko teoretsko djelo (tri toma po 700 stranica) – `Pjesnički pogled Slavena na prirodu [ru]` – koje je izašlo između 1865. i 1869.[4][9] Godine 1870. objavljene su njegove Russkie detskie skazki (Ruske dječje bajke). Afanasjev je svoje posljednje godine proveo živeći u oskudici. Umro je u Moskvi u 45. godini, bolujući od tuberkuloze. Pokopan je na groblju Pjatnickoje.[10] Raditi Afanasjev se počeo zanimati za stare ruske i slavenske tradicije i priče 1850-ih (u to vrijeme `folklor` kao područje proučavanja nije postojao). Njegovi rani znanstveni članci, uključujući – `Vedun i vedʹma` (`Čarobnjak i vještica`, objavljen u `Kometa`, 1851.); `Âzyčeskie predaniâ ob ostrove Buâne` (`Poganske legende o otoku Buyan`, objavljeno u `Vremennike obŝ. ist. i drev. ross.` iz 1858. br. 9) – temelji se na takozvanoj mitološkoj školi koja se bavila legendama i pričama kao rudnik informacija za proučavanje drevnije poganske mitologije (vidi njegovo konačno djelo na temu `Poétičeskie vozzreniâ slavân na prirodu` (`Pjesnički pogled na prirodu kod Slavena [ru]`, 1865.–1869.). U takvom je tumačenju bajku smatrao Vasilisa Lijepa kao prikaz sukoba između sunčeve svjetlosti (Vasilisa), oluje (njezina maćeha) i mračnih oblaka (njezine polusestre). [11] Veliki arhivist, njegova djela pružaju obilje informacija, dokaza, dokumenata i odlomaka iz stare kronike koje se odnose na starorusku kulturu, povijest i tradiciju, kao i druge indoeuropske jezike, folklor i legende, posebno njemačke tradicije (znao je do savršenstva njemački, kao i sve slavenske jezike i stare).[citat potreban] Početkom 1850-ih, budući da je već bio poznat po svojim člancima, Afanasjev je počeo razmišljati o zbirci narodnih priča. Tada ga je Rusko geografsko društvo (etnografska sekcija) iz Sankt Peterburga zamolilo da objavi arhive narodnih priča koje je Društvo posjedovalo desetak godina. Ovi arhivi su na početku njegove zbirke. Afanasjev je među njima odabrao 74 priče. Dodao im je ogromnu zbirku Vladimira Dala (oko 1000 tekstova), od koje je zadržao 148 brojeva, smatrajući ostale previše iskrivljenima, vlastitu zbirku (od 10-ak narodnih priča iz Voronješke oblasti) i još nekoliko zbirki. Dodao je već objavljene priče (kao što su Marija Marijevna, Žar ptica, Sivi vuk itd.), nekoliko priča koje potječu iz epskih pjesama, priče o mrtvima, nekoliko srednjovjekovnih satiričnih tekstova (kao što je Šemijakina rečenica) i anegdote. . Svoje istaknuto mjesto u povijesti slavenske filologije zahvaljuje ponajprije ovim Ruskim bajkama (Narodnye russkie skazki), objavljenim između 1855. i 1863., a inspiriranim poznatom zbirkom braće Grimm. Sa znanstvenog gledišta, njegova zbirka ide dalje. Imao je na raspolaganju mnogo suradnika, nastojao je dati izvor i mjesto gdje je priča ispričana, nikada nije pokušao dati neku konačnu verziju narodne priče: tako, ako je skupio sedam verzija jedne narodne vrste, uredio je sve njih (ovo je slučaj s The Firebird na primjer). Godine 1860. izazvan je skandal nakon objavljivanja `Russkih narodnih legendy` (`Ruske narodne legende`, 1860.), zbirke narodnih priča iz cijele zemlje temeljenih na životima Isusa i kršćanskih svetaca. Rezultat je bio jedinstveni spoj kršćanstva s poganstvom i društvenim prizvukom. Neke od njih Presveti Sinod je označio kao nepravoslavne i knjiga je službeno zabranjena.[8] Također je pripremio Zavetnye skazki (`Dragocjene priče`), izbor redigiranih priča iz `Russkih narodnih legendy` plus druge potencijalno kontroverzne priče – objavljene kao Ruske zabranjene priče u Švicarskoj anonimno zbog njihove opscene i antiklerikalne tematike.

Ediciju Moja prva knjiga sa aktivnostima čine četiri naslova prilagođena uzrasnom dobu deteta. Osmišljena je tako da mališani usvoje neverovatne informacije iz različitih oblasti, kao i da se oprobaju u mnogim zanimljivim aktivnostima, a sve to zahvaljujući principima Montesori metoda, kojim se znanje razvija putem čula, praktičnim iskustvom i neposrednim eksperimentisanjem! U skladu sa principima Montesori programa, ova knjiga sadrži niz kreativnih igara i zadataka. Koje igre i aktivnosti možemo raditi u kući? I kako možemo opremiti i urediti kuću po Montesori principu? U ovoj knjizi pronaći ćete odgovore na ta pitanja, kao i zabavne aktivnosti koje obuhvataju praćenje linija, prepoznavanje i bojenje oblika i lepljenje nalepnica. Povez knjige : broširani Strana : 40 Format knjige : 217x273x7 mm Pismo : ćirilica

Нет ничего дороже правды. Любимые рассказы русских классиков для детей Издательство: Даръ, Москва, 2011. Серия:Читаем сами картон колорне илустрације руски језик СОДЕРЖАНИЕ/садржај Сергей Тимофеевич Аксаков Грачи прилетели Гнездо Сурка Николай Георгиевич Гарин-Михайловский Книжка счастья Всеволод Михайлович Гаршин Лягушка-путешественница Максим Горький (Алексей Максимович Пешков) Воробьишко Из рассказов о детстве Владимир Иванович Даль Война грибов с ягодами Девочка Снегурочка Журавль и Цапля Борис Степанович Житков Как утонул пароход Пожар в море Приключения «Партизана» Почта Вечер... U ovoj knjizi naći ćete divne priče koje su uvrštene u ruske klasike. Glavni junak tih priča je starac Mazaj, žaba putnica, Mačak u čizmama i mnoge druge... Knjiga je bogato ilustrovana, a ilustracije su radili čuveni umetnici.

VELIKA RIZNICA PREDAKA Bela Hamvaš Prva knjiga u novopokrenutoj Glasnikovoj ediciji posvećenoj opusu velikog mađarskog pisca Bele Hamvaša jeste njegova do sada neobjavljena zbirka eseja Velika riznica predaka. Reč je o kapitalnom delu koje je nastajalo u periodu 1943–1964. za potrebe Hamvaševe zamišljene monumentalne antologije svetske duhovne baštine koja, nažalost, nikada do kraja nije realizovana. Pod pojmom jedinstvene baštine čovečanstva Hamvaš podrazumeva drevna znanja sačuvana u svetim knjigama različitih kultura sveta koja imaju zajednički okvir i objavljuju večne i nepromenljive moralne i duhovne vrednosti. Odstupanje čovečanstva od ovih univerzalnih vrednosti dovelo je do sveopšte krize koja je, po Hamvašu, otpočela oko 600. godine p.n.e. i kulminirala u naše doba. Da bi savremenog čitaoca upoznao sa drevnom baštinom koja može da ukaže na puteve izlaska iz ove krize, Hamvaš je zamislio obimnu hrestomatiju najvažnijih starih tekstova koji bi, zbog vremenske i kulturne distance u odnosu na vreme njihovog nastanka, bili propraćeni odgovarajućim studijama s ciljem da se čitaoci upute u način na koji ove tekstove treba čitati. Za takvu svrhu Hamvaš je napisao seriju eseja koji su sada prvi put sakupljeni u ovoj knjizi. U njima Hamvaš govori o značaju i smislu indijskih Veda i Upanišada, Konfučijevog i Lao Ceovog učenja, tibetanskih misterija, japanskog zena, egipatske Knjige mrtvih, hebrejske Sefir jecire, islamskih sufija, toltečkog nasleđa, zatim o Orfeju, Pitagori i Empedoklu, Bemeu, evropskim alhemičarima i drugim čuvarima starih znanja. Lucidno promišljajući ishodišta i domete drevne baštine čovečanstva, Hamvaš se i ovom knjigom dokazuje kao jedan od najvećih evropskih umova XX veka. Broj strana: 500 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 19 cm Izdavač: Sjećanje Banja Luka 1997 Roden 1897. godine u Eperješu (danas Prešov u Slovackoj). Studirao na filozofskom fakultetu u Budimpešti madarski i nemacki. Radio kao novinar i bibliotekar. Umro 1968. godine. Po mnogobrojnim listovima i casopisima objavljivao je eseje, studije i recenzije. Najznacajnija dela: Scientia sacra, Karneval I-II, Silvester, U odredjenom pogledu, Naime. Sjećanje Banja Luka Stanje odlično kao novo

DC SUPERMAN ANIMATED ANTI-KRYPTONITE SUPERMAN Kenner 1997 Visina oko 12 cm bez nosaca (moze da se skida) sa nosacem oko 18cm Sve ispravno, pokrecu se ruke, noge glava, nosac Superman is a fictional superhero. The character was created by writer Jerry Siegel and artist Joe Shuster, and first appeared in the comic book Action Comics #1 (cover-dated June 1938 and published April 18, 1938).[1] The character regularly appears in comic books published by DC Comics, and has been adapted to a number of radio serials, movies, and television shows. Superman was born on the planet Krypton and was given the name Kal-El at birth. As a baby, his parents sent him to Earth in a small spaceship moments before Krypton was destroyed in a natural cataclysm. His ship landed in the American countryside, near the fictional town of Smallville. He was found and adopted by farmers Jonathan and Martha Kent, who named him Clark Kent. Clark developed various superhuman abilities, such as incredible strength and impervious skin. His foster parents advised him to use his abilities for the benefit of humanity, and he decided to fight crime as a vigilante. To protect his privacy, he changes into a colorful costume and uses the alias `Superman` when fighting crime. Clark Kent resides in the fictional American city of Metropolis, where he works as a journalist for the Daily Planet. Superman`s supporting characters include his love interest and fellow journalist Lois Lane, Daily Planet photographer Jimmy Olsen and editor-in-chief Perry White. His most well-known villain is Lex Luthor. Superman is part of the DC Universe, and as such often appears in stories alongside other DC Universe heroes such as Batman and Wonder Woman. Although Superman was not the first superhero character, he popularized the superhero archetype and defined its conventions. Superheroes are usually judged by how closely they resemble the standard established by Superman. He was the best-selling superhero character in American comic books up until the 1980s.[2

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! I izdanje! Ilustrovao: Ninoslav Kunc Josip Ivanković (Žednik, ?) je bio vojvođanski hrvatski političar i javni djelatnik. Rodio se u selu Žedniku u velikoj obitelji iz koje su ponikli brojni redovnici i redovnice. Osnovnu školu je završio u rodnom selu, a srednju školu je pohađao u Subotici. U Subotici je studirao na Ekonomskom fakultetu, na kojem je 1982. diplomirao na poljoprivrednom smjeru. Nakon studija je radio u subotičkim poduzećima. Još kao mlada osoba se uključio u javni i kulturni život hrvatske zajednice. Nakon uvođenja višestranačja i mogućnosti slobodnih izbora, politički se angažirao, pa je tako bio najmlađim među osnivačima Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Bio je općinskim vijećnikom u jednom mandatu, a danas je vijećnikom u Hrvatskom nacionalnom vijeću Republike Srbije. Predsjednikom je obnovljene hrvatske ustanove Pučke kasine 1878. Mati Kata Ivanković je hrvatska pjesnikinja. Rođen je 18. lipnja 1957. godine u brojnoj obitelji oca Grge i majke Kate, rođ. Stantić, među kojima su svećenik Franjo i časna sestra Nada. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, kao i Ekonomski fakultet, stekavši zvanje diplomirani ekonomist. Kao ugledni i aktivni član, bio je kandidat DSHV-a na lokalnim i pokrajinskim izborima 1992. godine. Koncem 1990-ih osnivač je Hrvatskog narodnog saveza, čiji je i kandidat za izbore za Skupštinu općine Subotice u okviru koalicije Demokratska opozicija Srbije – DOS-a u rujnu 2000. godine. Na istima je izabran za vijećnika Skupštine općine Subotica. Kao vijećnik SO Subotica, bio je i elektor na izborima za prvi saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća, a kao kandidat liste koju je predvodio Forum hrvatskih institucija i organizacije izabran je i za vijećnika HNV-a (2003. – 2010.) Osnivač je Instituta „Ivan Antunović“ i višegodišnji član njegovih upravnih tijela, zatim Pučke kasine, čiji je predsjednik bio u dva mandata i glavni urednik Glasnika Pučke kasine, Ogranak Matice Hrvatske Subotica te član Hrvatskog akademskog društva.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Knjiga Augusta Bebela „Žena i socijalizam“ je revolucionarno delo u socijalističkoj književnosti 19. veka. U svom radu Bebel na jedinstven način kombinuje političku teoriju sa dubokim razumevanjem društvenih uslova svog vremena. On se ubedljivo zalaže za ravnopravnost žena tako što u svoju analizu uključuje aspekte iz različitih nauka kao što su medicina, prirodne nauke, pravo i istorija. Njegov stil pisanja je jasan, ubedljiv i istovremeno pun strasti prema svojim političkim idealima. Bebelova `Žena i socijalizam` je važno delo u kontekstu nemačke socijaldemokratije i postavlja temelje za zahtev za socijalnom pravdom i jednakošću. Avgust Bebel je i sam bio aktivan političar i novinar koji je značajno uticao na osnivanje nemačke socijaldemokratije. Njegova posvećenost pravima radnika, a posebno žena, oblikovala je njegov politički rad i dovela do stvaranja ove revolucionarne knjige. `Žena i socijalizam` je autentično i majstorsko delo koje se toplo preporučuje svim čitaocima zainteresovanim za socijalističke ideje i istoriju društvenih pokreta. August Bebel (Deutz kraj Kölna, 22. veljače 1840. – Passugg (Švicarska), 13. kolovoza 1913.), njemački socijalist. Jedan je od osnivača i vođa njemačke socijaldemokracije i Druge internacionale. Po zanimanju je tokar, a putujući i radeći u raznim mjestima u Njemačkoj i Austriji došao je 1860. godine u Leipzig, gdje je razvio veliku aktivnost u sklopu Radničkog prosvjetnog društva i 1867. godine postao predsjednik Saveza njemačkih radničkih društava. Za Francusko-pruskog rata odbio je glasovati za ratne kredite, a poslije pada Napoleona III. i proglašenja republike u Francuskoj ustao je protiv aneksističkog mira s Francuskom i podržavao Parišku komunu te je osuđen za veleizdaju na dvije godine zatvora. Sedamdesetih je radio na prevladavanju rascjepa u njemačkom radničkom pokretu. Potkraj života zauzimao je nepomirljiv stav prema militarizmu i ratu i suprotstavio im politiku uzajamnog razumijevanja i mira među narodima. Veliko značenje za njemački i međunarodni radnički pokret imala je Bebelova teoretska i praktična djelatnost na polju borbe za prava žena i njihovu svestranu emancipaciju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Frédérique Papy-Lenger (12. kolovoza 1921. - 9. siječnja 2005.) bila je belgijska matematičarka i matematičarka aktivna u pokretu Nove matematike 1960-ih i 1970-ih. Rani život i obrazovanje Frédérique Lenger rođena je 12. kolovoza 1921. u Arlonu u Belgiji kao jedna od tri kćeri odvjetnika. Nakon studija klasike u Lycée Royal d`Arlon, studirala je za licencijat matematike na Université libre de Bruxelles od 1939. do 1943. Sveučilište je službeno zatvoreno 1941. kako bi se spriječilo njegovo preuzimanje od strane njemačke okupacije, a njezin studij je nastavljen u tajnosti. [1] Godine 1968. završila je doktorat s dvodijelnom disertacijom, jednim dijelom o matematičkom obrazovanju, a drugim o geometrijskim transformacijskim grupama.[1][2] Karijera Od 1947. do 1950. Lenger je predavala matematiku na l’Ecole Decroly, dok je radila kao asistentica matematičaru Paulu Liboisu, koji joj je predložio da provodi istraživanja koja uključuju projektivnu geometriju i trialitet. Ovo je postalo preteča rada drugog Liboisovog učenika, Jacquesa Titsa. Godine 1950. Lenger se pridružio matematičkom fakultetu Lycée Royal d`Arlon; 1957. imenovana je prefektom u Arlonu i ravnateljicom Državne normalne škole u Arlonu.[1] Postala je profesorica matematike na Berkendael State Normal School u Bruxellesu 1960. Godine 1961., s nekoliko drugih matematičara, postala je jedan od osnivača Centre Belge de Pédagogie de la Mathématique (Belgijski centar za pedagogiju matematike). Od 1974. do 1980. radila je u SAD-u, na Comprehensive School Mathematics Programme u St. Louisu, Missouri. U Berkendael se vratila 1980. Umirovljena je 1981., ali je nastavila raditi kao volonterka u Francuskoj školi u Nivellesu do 1992. [1] Prilozi Lenger je započela svoj rad na razvoju modernog školskog kurikuluma matematike 1958., radeći s Willyjem Servaisom i uz konzultacije s Georgesom Papyjem, za kojeg se udala 1960. [1]. S Madeleine Lepropre, Lenger je vodio eksperimentalni program obuke za odgajatelje u dječjim vrtićima temeljen na novom kurikulumu 1958.-1959., i bio je ohrabren entuzijazmom koji su učenici vrtića pokazali za materijal.[3] S Papyjem je sredinom 1960-ih razvila srednjoškolski matematički program u šest svezaka koji se temelji na principima teorije skupova i apstraktne algebre.[4] Bila je pozvani plenarni govornik na prvom Međunarodnom kongresu o matematičkom obrazovanju, gdje je govorila o metodi `minikompjutera` za podučavanje aritmetike binarnih brojeva za školsku djecu.[1][5] Postala je predsjednica osnivačica Međunarodne istraživačke grupe za matematičku pedagogiju 1971. godine.[1] Njezine knjige uključuju L`enfant et les graphes (Didier, 1968), Mathématique moderne (Didier, 1970), Moderna matematika (dva toma, Collier, 1968 i 1969), Graph Games (Crowell, 1971),[6] i Graphs and the Child (Harvard University Press, 1979). Također je izradila mnoge obrazovne brošure kroz Belgijski centar za pedagogiju matematike i Sveobuhvatni školski matematički program.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Coskovi i ivice korica malo iskrzane, nista strasno, sve ostalo uredno! Ilustracije: Dusan Petricic Ljubivoje Ršumović (Ljubiš, 3. jul 1939) srpski je književnik i pesnik, istaknuti dečji pisac, autor kultnih dečjih emisija „Fazoni i fore“, „Dvogled”, „Hiljadu zašto“ i drugih. Napisao je preko 90 knjiga, uglavnom za decu, a jedan je od osnivača i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji Prijatelji dece Srbije.[1] Njegov legat nalazi se u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu.[2] Sa porodicom i prijateljima je osnovao neprofitnu organizaciju Fondacija Ršum. Ljubivoje Ršumović rođen je u selu Ljubišu, na Zlatiboru, 3. jula 1939. godine, od oca Mihaila i majke Milese Ršumović. Dalji preci su mu Okiljevići od Gacka.[3] Školovao se u Ljubišu, Čajetini, Užicu i Beogradu. Diplomirao je 1965. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu, na Odseku komparativne književnosti. Počeo je pisati rano, još kao osnovac u Ljubišu. Prve pesme objavio je kao gimnazijalac, 1957. godine, najpre u Užičkim Vestima, a zatim u Književnim novinama. U Beogradu je upoznao Duška Radovića, pod čijim uticajem je počeo da piše pesme za decu. Na njegovo stvaralaštvo takođe je uticao i Jovan Jovanović Zmaj, ali i pedagoška doktrina Džona Loka.[1] Od 1965. godine radio je u redakciji programa za decu na Radio Beogradu, kao autor emisija „Utorak veče - ma šta mi reče`, „Subotom u dva` i „Veseli utorak`. Tri godine nakon toga prešao je u Televiziju Beograd, gde je bio autor emisija za decu „Hiljadu zašto“, „Hajde da rastemo“, „Dvogled” i „Fazoni i fore“, koja je imala preko sto četrdeset epizoda.[1] Kao televizijski poslenik napisao je, vodio i režirao preko šest stotina emisija, a osim programa za decu, bio je autor i nekoliko dokumentarnih programa, poput serije „Dijagonale - priče o ljudima i naravima`. Objavio je 86 knjiga, uglavnom za decu, a njegova dela prevedena su na više stranih jezika. Takođe, Ršumović je autor tri udžbenika za osnovne škole: „Deca su narod poseban`, za izborni predmet Građansko vaspitanje (drugi razred), kao i „Azbukvar` i „Pismenar` za prvi razred. Od 1986. do 2002. godine bio je direktor Pozorišta „Boško Buha“, a trenutno je predsednik Kulturno-prosvetne zajednice Srbije[4] i predsednik saveta Međunarodnog festivala pozorišta za decu koji se održava u Subotici.[5] Jedan je od osnivača i član Upravnog odbora Zadužbine Dositeja Obradovića, kao i Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu, a takođe je i jedan od osnivača i prvi predsednik Odbora za zaštitu prava deteta Srbije, pri organizaciji Prijatelji dece Srbije, u kojoj je aktuelni predsednik Skupštine. Upravni odbor Udruženja književnika Srbije ga je 30. marta 2012. predložio za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.[6] Uporedo sa književnim radom i radom na televiziji, Ršumović se bavio i fotografijom i sportom. Osnivač je, takmičar, i prvi predsednik Karate kluba „Crvena Zvezda`.[1] Danas živi i radi u Beogradu. Recepcija dela Pisac Filip David je o njegovom delu napisao: Dečja poezija Ljubivoja Ršumovića po mnogo čemu je osobena. Moderna po duhu i izrazu, ona je istovremeno duboko uronjena u dobru tradiciju srpske književnosti za decu. Duhovito i prijateljski Ršumović mladim sagovornicima prikazuje jedan živi, aktivan kosmos nastanjen ljudima, životinjama i stvarima pojednako obdarenim i sposobnim da govore o sebi i drugima, o ljubavi, drugarstvu, razumevanju i nerazumevanju, raznim ovozemaljskim čudesima koja se skrivaju u svakodnevici, u naizgled običnim trenucima našeg života.[7] Dečji pesnik Duško Radović o Ršumovićevom delu smatra: Jedan ciklus poezije za decu završen je, i to slavno. Od Zmaja do Ršumovića. Novi ciklus počeće od Ršumovića a završiće se sa pesnicima koji još nisu rođeni.[8] Milovan Danojlić je o njegovom delu zapisao: Pogleda li se pažljivije rečnik Ršumovićeve poezije, lako će se uočiti smelost sa kojom pesnik koristi nepesničke reči, reči iz najšire, svakodnevne potrošnje, ili čak i one iz međunarodnog opticaja. Zapostavljene, prezrene i osumnjičene, on je te reči udostojio pažnje i one su, zahvalne, zasjale u njegovim pesmama svim žarom što ga u sebi nose. Samo je jedanput, jednom pesniku, i to dečjem pesniku, bilo dano da zaigra na tu kartu, da pokaže širokogrudost prema jakim sazvučjima i proskribovanim rečima. Zahtev da se strane reči izbegavaju u poeziji i dalje ostaje na snazi, i to sa valjanim razlozima. Samo je jedanput taj zahtev, u igri, mogao biti izigran: Ršumović je iskoristio taj trenutak.[9] Estetičar i kritičar Sveta Lukić tvrdi: Ljubivoje Ršumović se ovim delom, pre svega ciklusima `Kuća` i `Braća` pridružuje uspešnim nastojanjima jednog dela svoje generacije (ili tek neku godinu starijih) pesnika: Ljubomira Simovića, Milovana Danojlića, Matije Bećkovića). U nekoj budućoj tipologiji savremenog srpskog pesništva, kojae nikako da se izgradi, sigurno će ta struja dobiti veoma istaknuto mesto. Dušan Petričić (Beograd, 10. maj 1946) srpski je karikaturista, grafičar, ilustrator i profesor. U klasi profesora Bogdana Kršića, diplomirao je na Grafičkom odseku Akademije za primenjene umetnosti u Beogradu, 1969. godine. Kao karikaturista radio je od 1969. do 1993. u beogradskim „Večernjim novostima”. Stalni saradnik, politički karikaturista karikature koja se objavljuje na naslovnoj strani „Politike” je od 2009. Od 1993. do 2013. živeo je u Torontu, Kanada. Priznanja Dobitnik godišnje Kanadske nagrade u oblasti dečje literature 2014. godine kao ilustrator, zajedno sa književnicom Kejti Stinson za knjigu „Čovek sa violinom”.[2] Zvanje Vitez od duha i humora (Gašin sabor, 2018), dodeljuju Centar za umetnost stripa Beograd pri Udruženju stripskih umetnika Srbije i Dečji kulturni centar Beograd[3] Dela In the Tree House, written by Andrew Larsen, 2013 Mr. Zinger`s Hat, Cary Fagan, 2012 My Toronto, Petričić, 2011 When Apples Grew Noses And White Horses Flew, Jan Andrews, 2011 Better Together, Simon Shapiro, 2011 Jacob Two-Two on the High Seas, Cary Fagan, 2009 Jacob Two-Two Meets the Hooded Fang, Mordecai Richler, 2009 Jacob Two-Two`s First Spy Case, Mordecai Richler, 2009 Jacob Two-Two and the Dinosaur, Mordecai Richler, 2009 Mattland, Hazel Hutchins and Gail Herbert, 2008 The Queen`s Feet, Sarah Ellis, 2008 On Tumbledown Hill, Tim Wynne-Jones, 2008 The Longitude Prize, Joan Dash, 2008 My New Shirt, Cary Fagan, 2007 Lickety-Split, Robert Heidbreder, 2007 Alphabad: Mischievous ABCs, Shannon Stewart, 2007 Bashful Bob and Doleful Dorinda, Margaret Atvud, 2006 Bagels from Benny, Aubrey Davis, 2005 Rude Ramsay and the Roaring Radishes, Margaret Atwood, 2004 Ned Mouse breaks away, Tim Wynne-Jones, 2003 Wings and Rockets: The Story of Women in Air and Space, Jeannine Atkins, 2003 Grandmother Doll, Alice Bartels, 2001 Earthlings Inside and Out: A Space Alien Studies the Human Body, Valerie Wyatt, 1999 The Enormous Potato, Aubrey Davis, 1997 La Grosse Patate, Aubrey Davis and Michel Bourque, 1997 Bone Button Borscht, Aubrey Davis, 1996 Let`s Play: Traditional Games of Childhood, Camilla Gryski, 1996[4] Scary Science: The Truth Behind Vampires, Witches, UFO`s Ghosts and More, Sylvia Funston, 1996 The Color of Things, Vivienne Shalom, 1995 Guliver med pritlikavci (Gulliver in Lilliput), from the 1726 classic by Jonathan Swift, 1987

Богато илустрована историја за децу кроз бајковите приче упознаје децу са српском прошлошћу, од древних времена преко средњег века и владавине Немањића, преко хајдука и ускока до владавине краља Александра Карађорђевића. Књига је пуна познатих и мање познатих детаља из историје па ће и одрасли читајући књигу деци моћи штошта да науче о прошлости српског народа. Свака прича ове књиге обликована је пажљиво и са љубављу, тако да остави упечатљив траг у срцу и памћењу читаоца. Књига Историја Срба за децу у 100 прича има за циљ да деца заволе српску историју и постану људи који ће живети и радити Богу на славу, родитељима на радост и понос, а цркви и отаџбини у корист. Велики формат 29х20 цм. Тврд повез. Репрезентативна као поклон.

Odlično očuvano! Autor - osoba Disney, Walt, 1901-1966 = Dizni, Volt, 1901-1966 Naslov Pinokijeve pustolovine / Walt Disney ; [prevodilac Vesna Oblak Juranić] Vrsta građe slikovnica Ciljna grupa dečje, opšte Jezik hrvatski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Grafički Zavod Hrvatske, 1987 (Rijeka : Tiskara Rijeka) Fizički opis 43 str. : ilustr. ; 25 cm Drugi autori - osoba Oblak Juranić, Vesna Zbirka Odaberi svoju pustolovinu (karton) Napomene Tiraž 8.000. Walt Disney Bogato i vrlo lepo ilustrovanа knjiga čija radnja Vas vodi do kraja koji sami izaberete! Dok čitate sami birate šta ćete uraditi, kojim putem ćete krenuti, šta želite da radite u toj situaciji i od tog Vašeg izbora zavisi kraj priče! Neka Vaša deca uživaju u pustolovini kojoj će sami izabrati put! Sami birate Vašu sudbinu! MG19 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Preveo: Vjekoslav Kaleb Ilustracije: Gita Rosenzweig Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao `pravi dječak`. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826. - Firenca, 26. listopada 1890.), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je `Neobični doživljaji lutka Pinocchia`. Životopis Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. “Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta ! Prednja korica malkice labavija, ali nista strasno! Preveo: Vjekoslav Kaleb Ilustracije: Gita Rosenzweig Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao `pravi dječak`. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826. - Firenca, 26. listopada 1890.), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je `Neobični doživljaji lutka Pinocchia`. Životopis Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. “Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eng. Jezik! Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao `pravi dječak`. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826. - Firenca, 26. listopada 1890.), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je `Neobični doživljaji lutka Pinocchia`. Životopis Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. “Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“.

Susret sa džinovskom pečurkom Malenog Čupavka odnosi u drugi svet – neobičnu Šumu senki. Tamo upoznaje simpatičnu porodicu žirova koja ga štiti od strašnog vuka čija se silueta pojavljuje svuda okolo – bar tako naši junaci misle. Ali da li je taj vuk stvarno tako strašan kao što izgleda njegova senka? Šta ako se iza te senke krije jedan sasvim običan, prijateljski nastrojen vuk, koji voli da uživa sa svojom porodicom na izletu? Šta je to predrasuda? Kako govoriti o strahu od nepoznatog i naučiti dete da nije sve kao što izgleda, uprkos mišljenjima drugih ljudi? Knjiga „Šuma senki“ kroz zanimljive ilustracije nudi važnu pouku da je pogrešno osuđivati ljude koje prethodno nismo upoznali. Zar svi to ne radimo ponekad ? Povez knjige : tvrd Strana : 32 Format : 21 cm Pismo : ćirilica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ernesto Gevara (šp. Ernesto Guevara; Rosario, 14. jun 1928 — La Igera, 9. oktobar 1967), poznatiji kao Če Gevara (šp. Che Guevara) ili samo Če (šp. Che), bio je argentinski marksistički revolucionar, političar, lekar, pisac, gerilski vođa, diplomata i vojni teoretičar. Kao jedan od ključnih činilaca Kubanske revolucije, njegov lik je postao sveprisutni kontrakulturni simbol pobune i globalna oznaka u popularnoj kulturi.[1] Gevara je predstavljao jednu od ključnih ličnosti u revoluciji Fidela Kastra na Kubi (1956—1959), kao član pokreta „26. jul”. Nakon pobede revolucije, nekoliko godina je bio aktivan u promociji revolucije društva, putujući po svetu kao diplomata Kube, a zatim se lično angažovao u pokretima za oslobođenje od diktatorskih režima putem gerilske borbe, najpre u Kongu, za vreme vladavine Moiza Čombea, a potom u Boliviji. U Boliviji, spregom Američke obaveštajne agencije i bolivijske vojske, Gevara je najpre uhvaćen, a odmah sutradan ubijen. Njegov lik, kao borca za oslobođenje i žrtve imperijalizma, i danas, nekoliko decenija posle njegove smrti, predstavlja jedan od glavnih simbola i ikona društvene i političke revolucije širom sveta.[2][3] Kao strog vojskovođa, i potpuno posvećen svom revolucionarnom cilju sa ogromnim moralnim autoritetom nad svojim trupama,[4] on je ostao kontroverzna ličnost od velike istorijske važnosti. Časopis „Tajm” proglasio je Gevaru jednim od 20 najvećih svetskih ikona i heroja u okviru 100 najuticajnijih ljudi sveta 20. veka,[5] a čuvenu fotografiju Gevare (desno), koju je načinio Alberto „Korda” Dijaz, Akademija umetnosti u Merilendu proglasila je „najpoznatijom fotografijom na svetu i simbolom 20. veka”.[6] Mladost Ernesto Gevara de la Serna je rođen u dobrostojećoj argentinskoj porodici. Njegov otac, Ernesto Rafael Gevara Linč, potiče iz porodice špansko-irskog porekla,[7] bio je arhitekta po struci,[7] i pripadao je argentinskoj oligarhiji. Njegova majka, Selija de la Serna, bila je španskog porekla.[7] Gevare su poreklom iz istoimenog mesta u pokrajini Alava u Baskiji.[8] Ernesto je bio najstariji od petoro dece. Dve godine posle rođenja ustanovljeno je da Ernesto boluje od astme; lečenje nije pomoglo, te su roditelji odlučili da se iz vlažnog Buenos Ajresa presele u Kordobu, u varoš Alta Grasija, u unutrašnjosti zemlje. Iako je patio od napada astme, koji su kasnije čak i drastično uticali na njegov život, Ernesto se istakao kao sportista, često plivajući, igrajući fudbal, golf i ragbi.[9] Njegov drug Alberto Granado opisivao je kasnije kako je Ernesto imao čudnu tendenciju da šokira ljude: „... imao je nekoliko nadimaka. Zvali su ga »El Loko« (šp. El Loco, „Ludi”) Gevara... Hvalio se kako se retko kupa, na primer. Zvali su ga i »Čančo« (šp. Chancho, „svinja”). Znao je i da kaže: »Ima 6 meseci kako nisam oprao ovu ragbi-majicu«...”.[10] U Kordobi je završio gimnaziju, a kad mu je bilo 19 godina, porodica se ponovo vratila u Buenos Ajres da bi Ernesto upisao medicinski fakultet, 1948. godine. Za vreme studija pozvan je na regrutaciju i nalaz vojne komisije je bio da je mladić „delikatnog zdravlja, sa hroničnom astmom, nesposoban za vojnu službu” Dana 23. oktobra 1951, još uvek ne završivši fakultet, Ernesto je iz Buenos Ajresa otputovao u Kordobu, odakle je sa starim drugom Albertom Granadom krenuo na putovanje ka severu. Krenuli su svojim starim motociklom, marke „Norton 500”, kojem su dali nadimak „La Poderosa” (na španskom: „Moćna”).[11] Putovali su preko Argentine do Čilea, a odatle pacifičkom obalom kada se „La Poderosa” pokvarila i prestala sa radom. Ostavivši motocikl u Čileu, nastavili su put ka severu, koristeći autobus, auto-stop, morske puteve ili idući peške. Prešli su Čile, došli u Peru, gde su posetili Maču Pikču, radili u rudniku, prali posuđe, istovarali robu sa brodova i radili druge fizičke poslove. 1. maja su stigli u Limu, gde su upoznali doktora Uga Peskea, peruanskog naučnika i direktora nacionalnog programa za lepru, te zaljubljenika u marksizam. Razgovori sa Peskeom, kako je Gevara kasnije sam govorio, bili su veoma važni za promenu njegovog stava prema životu i društvu.[13] Iz Perua su prešli u Kolumbiju, a zatim u Venecuelu, u Karakas. Tu je Granado, koji je imao ranija iskustva sa tropskim bolestima, ostao da radi, a Ernesto je nastavio ka severu. Jedan od njegovih poznanika ga je avionom prebacio u SAD, u Majami.[11] gde je ostao oko mesec dana, radeći kao kelner i perač posuđa u baru. Nakon mesec dana vratio se avionom u Buenos Ajres. Za sve ovo vreme, Ernesto je pisao svoj dnevnik putovanja, tzv. „Dnevnik motocikliste” (šp. Diarios de motocicleta), koji je godinama kasnije postao dobro prodavan širom sveta u izdanju Njujork tajmsa,[14] 2004. godine se pretočio i na filmsko platno, pod imenom „Dnevnik motocikliste”. Gevara je docnije govorio kako je kroz putovanja kroz Latinsku Ameriku doživeo „bliski susret sa siromaštvom, glađu i bolestima”, skupa sa „nemogućnošću lečenja deteta zbog nedostatka novca” i „zatupljivanjem od stalne gladi i kažnjavanja”, koje vodi ka tome da otac „prihvati gubitak sina kao nevažnu nezgodu”. Gevara je kasnije takođe navodio da ga je upravo ovo iskustvo navelo na zaključak da, ako želi da pomogne ovim ljudima, mora napustiti carstvo medicine i razmisliti o političkoj areni oružane borbe.[15] Gvatemala Vratio se u Buenos Ajres 31. avgusta, a studije završio 11. aprila 1953. godine. Od 30 predmeta koje je polagao, 18 ocena su glasile „dovoljan”, 8 „dobar”, a samo 4 „odličan”.[16] Završivši fakultet, Ernesto je roditeljima objavio da ponovo kreće na put — na „severnu turneju” koja će obuhvatiti skoro sve zemlje Latinske Amerike na obali Tihog okeana, severno od Argentine: Boliviju, Peru, Ekvador, Kolumbiju i Srednju Ameriku.[16] Na put je krenuo 7. jula 1953, sa svojim drugom Karlosom Galikom Fererom. Stigavši u Boliviju, u La Paz, on je uskoro upoznao Alberta Rohoa, po profesiji advokata, a po političkim stavovima levičara koji je iz Argentine pobegao zbog političkog progona. Tamo je Roho bio uhapšen pod optužbom za terorizam, ali je uspeo da pobegne iz zatvora, domogne se ambasade Gvatemale i pobegne u Čile, a zatim u La Paz (gde je i upoznao Gevaru). Odatle je planirao da ide u Gvatemalu, gde je na vlasti bio Hakobo Arbenz, tada jedini demokratski izabran predsednik u Srednjoj Americi.[16] U literaturi se spominje da je možda upravo Roho u ovom periodu „izoštrio” Gevarine „revolucionarne nagone”, i da ga je on podstakao da otputuju na svoje sledeće odredište — Gvatemalu — gde su se, po Rohovim rečima, dešavale „nove i interesantne stvari”.[16] Iako isprva planirajući da iz La Paza dođe do Venecuele, u Karakas, Gevara se predomislio i skupa sa Rohom otputovao preko Paname u Gvatemalu. Njegov drug Galika odlučio je da ostane u Limi, glavnom gradu Perua. Gevara je stigao u Gvatemalu 7. jula 1953, gde je Hakobo Arbens tek osnovao demokratski izabranu vladu čiji je cilj bio sprovođenje širokih društvenih i agrarnih reformi koje su, između ostalog, obuhvatale i ukidanje latifundijskog sistema. Agrarna reforma u Gvatemali najviše je pogađala američku korporaciju „United Fruit Company”, pošto u to vreme u Gvatemali nije bilo drugih latifundija osim „Fruterinih”, kako su zvali ovu kompaniju u Gvatemali.[17] Kada je 15. maja 1954. iz čehoslovačke fabrike „Škoda” u Gvatemalu, u Puerto Barios stigla pošiljka oružja,[18] SAD su agrarnu reformu proglasile konačnim dokazom gvatemalske povezanosti sa SSSR, te su pokrenule ustanak sa konačnim ciljem skidanja Arbensa sa vlasti.[18] Vašington je najavio prekide diplomatskih odnosa sa Gvatemalom, a odmah potom su to učinile i susedne zemlje. Sledio je niz vojnih intervencija, najpre iz susedne Nikaragve i Hondurasa, a posle samo iz Hondurasa.[17] Na čelo unutrašnje pobune postavljen je gvatemalski oficir Kastiljo Armas.[17] Ernesto se prijavio u vojne odrede za borbu koje je organizovala komunistička omladina podržavajući Arbensa, ali zbog slabih vojnih aktivnosti sa još slabijim uspesima, on se uskoro vratio svom lekarskom pozivu. U decembru 1953. godine,[19] Ernesto je u Gvatemali upoznao Hildu Gadeu, ekonomistkinju iz Perua, koja je imala političke kontakte kao članica levo orijentisane Američke narodne revolucionarne alijanse. Ona ga je upoznala sa nekolicinom visokih zvaničnika Arbensove vlade, kao i sa nekolicinom Kubanaca koji su bili povezani sa Fidelom Kastrom i njegovim revolucionarnim pokretom „26. jul”, koji je dobio ime po datumu kada je Kastro 1953. godine poveo napad na vojnu kasarnu „Monkada”, sa konačnim ciljem da obori diktatorsku vlast Fulgensija Batiste na Kubi. Među tim Kubancima je bio i Niko Lopez, jedan od Kastrovih narednika. Nakon skidanja Arbensa sa vlasti, Gevara se opet prijavio da se bori na strani Arbensa, ali cela akcija je opet bila neuspešna, i Arbens je pobegao, potraživši utočište u ambasadi Meksika.[a] Novi režim je brzo proterao sve levičarski-orijentisane intelektualce.[17] Ernestova poznanica Hilda Gadea je prvo zatvorena, a kad je puštena, morala je pod hitno da napusti zemlju. Ernesto se spasio u ambasadi Argentine, gde je ostao dok nije dobio pasoš pomoću kojeg je na bezbedan način mogao dopreti do Meksika. S ovog putovanja, Gevara je jednom prilikom pisao svojoj tetki Beatris: „Na slici našeg voljenog druga Staljina zakleo sam se da neću predahnuti pre nego ta kapitalistička hobotnica bude uništena”.[20] Kuba Mapa Čeovog putovanja od 1953. do 1956, uključujući put u Gvatemalu i Meksiko, a na kraju putovanje brodom na Kubu, sa Kastrom i njegovim revolucionarima. Početkom 1955. godine radio je kao lekar u bolnici u Meksiku. Tu je u junu iste godine upoznao Raula Kastra, koji će ga kasnije upoznati sa Fidelom Kastrom. Tokom prve noći u kojoj je upoznao Kastra, Gevara je potvrdio da je upravo ova kubanska revolucionarna borba ta koju je tražio, i potpisao učlanjenje u pokret „26. jul”.[21] U ovom periodu, Gevara je dobio i svoj čuveni nadimak „Če”.[b] Dana 24. juna 1956. uhapsila ga je meksička policija, zajedno sa njegovim kubanskim prijateljima (među kojima je bio i Fidel Kastro), a 3. jula novinska agencija UPI je objavila: „Argentinski doktor Gevara biće deportovan u domovinu zbog pretpostavke da je učestvovao u neuspeloj zaveri protiv kubanske vlade Fulgensija Batiste”. Bivši meksički predsednik Lazaro Kardenas se, međutim, umešao u rad policije da bi odbranio kubanske revolucionare, pa su krajem jula Če Gevara i braća Kastro pušteni na slobodu. Tokom 1955. godine, 18. avgusta, Hilda Gadea i Ernesto Gevara su se venčali;[19] 15. februara 1956. Hilda mu je rodila kćerku, kojoj su dali ime Hildita Beatris Gevara Gadea. Ovaj brak će potrajati 5 godina, sve do kraja Kubanske revolucije. Na slobodi su u tajnosti nastavili sa svojim revolucionarnim aktivnostima. Iako je prvobitno planirao da u borbi učestvuje samo kao lekar, Gevara je učestvovao u vojnim vežbama, koje su služile kao priprema planiranom odlasku na Kubu i revoluciju, i njihov vojni instruktor Alberto Bajo na kraju ga je pohvalio kao „najboljeg gerilca”.[22] Dana 25. novembra 1956. su krenuli na Kubu, na iznajmljenom brodu „Grenma” (engl. Granma, „baba”). Brod je bio namenjen za najviše 25 ljudi, a njih je bilo ukupno 82. Nakon izuzetno nemirnog vremena, u teškom stanju su stigli na istočnu obalu Kube kod mesta Los Kajuelos (šp. Los Cayuelos). Umesto planiranog 30. novembra, stigli su tek 2. decembra. Krećući se kroz polja šećerne trske, oteklih nogu i bez ikakve hrane ili opreme osim svojih pušaka i nekoliko šaržera municije,[23] 5. decembra su ih, kod mesta Alegrija de Pio, iznenadile Batistine snage, napadajući ih i sa kopna i iz vazduha. Gevara je kasnije saznao da je zapravo njihov unajmljeni vodič bio taj koji ih je izdao i doveo vladine snage do mesta gde su bili.[23] Nespremni i iscrpljeni, od 82 njih, koliko ih je krenulo na put, samo 16[24] ili 22[25] njih je preživelo, te su u dve grupe krenuli ka obroncima Sijere Maestre, gde su se docnije ponovo sastali. Če Gevara je ovom prilikom ranjen u vrat,[23] ali je skupa sa drugim preživelim gerilcima, što ranjenim što nepovređenim, uspeo da se izvuče, da bi 21. decembra zajedno stigli na plantažu kafe, gde ih je Fidel već čekao nekoliko dana. U šumama Sijere Maestre oni su nastavili sa vojnim vežbama, prikupljajući dobrovoljce i nabavljajući opremu. Gevara je bio zadužen za proizvodnju bombi, pravio male improvizovane rerne za pečenje hleba, obučavao nove članove taktici i organizovao kurseve gde su nepismeni članovi pokreta učili da čitaju i pišu. Još uvek ih je bilo malo, tako da ih je do marta 1957. bilo tek oko 80. Do 24. februara 1957. javnost nije znala ni da li su Kastro i njegove trupe, skupa sa Gevarom, uopšte živi. Tog dana su, međutim, ekipe američkog „Njujork tajmsa”, na čelu sa Herbertom Metjuzom (engl. Herbert Matthews), došle direktno u njegovo sklonište na Sijeri Maestri da bi ga intervjuisali i raspitali se o njihovim gerilskim aktivnostima.[26] U „Njujork tajmsu” reportaža o Kastrovim trupama je bila više nego pohvalna, i obuhvatala opširan opis njihovih vojnih aktivnosti, života u šumama, daljim planovima i ideologiji. Sam Kastro je prikazan kao romantični i dopadljivi revolucionar. Uz svoje osnovno poznavanje engleskog jezika i ličnu harizmu, on je iskoristio ovu priliku da se obrati direktno američkoj naciji i iskaže svoje ciljeve. Gevara tada nije bio tu, ali je kasnije počeo sve više da shvata važnost medijske propagande u političkoj borbi. Če Gevara i Fidel Kastro pri trijumfalnom ulasku u Havanu Kada su pisali proglas omladini grada Santijago de Kuba, Kastro je rekao Če Gevari da pored svog potpisa upiše „el comandante”.[v] Postao je strog vođa, koji je dezertere kažnjavao kao izdajnike, a za njima je slao odrede za pogubljivanje. Tako je postao poznat kao brutalan i nemilosrdan vođa.[27] Sam Kastro ga je opisivao kao inteligentnog, hrabrog i vođom za primer, koji je imao „veliki moralni autoritet nad svojim trupama”.[4] Gevara je bio odgovoran za otvaranje ilegalne revolucionarne radio-stanice „Radio Rebelde” (šp. Radio Rebelde, „pobunjenički radio”) u februaru 1958. godine, preko koje je pokret „26. jul” emitovao svoje novosti i poruke otpora usmerene narodu Kube. Još u Gvatemali, nekoliko godina ranije, Gevara je iz prve ruke bio svedok uspehu radija kao sredstva propagande, kada je CIA vodila organizovano svrgavanje Arbensa. Na taj način gerilci su se mogli direktno obratiti građanstvu, i koristili su ga da bi pozivali narod na otpor, štrajkove i rušenje vlade. U julu 1958. godine, Če je odigrao ključnu ulogu u bici kod Las Mersedesa, koristeći svoje trupe da zaustavi grupu od oko 1500 ljudi, koje je Batistin general Kantiljo pozvao sa ciljem da okruži i uništi Kastrovu vojsku. Više godina kasnije, američki major Lari Bokman je analizirao Čeovu taktiku i opisao je kao „izvanrednu”.[28] U narednim borbama, Gevara je predvodio novi odred vojske usmeren ka zapadu, da bi pomogao u napretku ka Havani. Postojao je samo taj jedan Gevarin odred van Kastrovog „jezgra” pod njegovom direktnom komandom. U poslednjim danima 1958. godine, Gevara je usmerio svoj „samoubilački odred” u napad na Santa Klaru, što je predstavljalo jednu od odlučujućih borbi za pobedu revolucije;[29][30] Njegova konačna pobeda u borbama za Santa Klaru, u kojima su protivničke trupe bile brojčano nadmoćne čak i u razmeri 10:1, kasnije su opisivane kao „remek-delo u modernom ratovanju”.[31] Mediji koje je Batista kontrolisao su slali u javnost obaveštenja da je Če Gevara poginuo u tim borbama, ali je njihov ilegalni radio „Rebelde” obavestio da su Čeove grupe zauzele Santa Klaru. Bilo je veče pred novu godinu, 31. decembra 1958. godine. Batistini generali su, bez njegovog znanja, počeli da pregovaraju o predaji, a već narednog jutra Batista je pobegao iz zemlje. Kastrova vojska je 8. januara 1959, nakon više od dve godine vojevanja po šumama Sijere Maestre, trijumfalno umarširala u Havanu.....

`ECHT` TUPPACK - Dva dezertna tanjira `China Bunt` (1919-1944) Dimenzije Prečnik: 18,5 cm Visina: 2 cm Ukupna težina: 560 g Sitni tragovi pribora na dnu tanjira. Žig na dnu: “ECHT” TUPPACK (iznad krune i inicijala „S“, verovatno od „Schlesien“ / Šlezija) „China Bunt“ TIEFENFURTH (polukružno) “Porzellanfabrik C.H. Tuppack” koristila je žig od 1919. do zatvaranja 1944. godine. Fabriku fajansa u nemačkom gradu Tiefenfurt (Tifenfurt, danas: Parowa, Poljska) osnovao je 1908. godine Johann Heinrich Nicolai Matthiesen (Johan Hajnrih Nikolai Matizen). 1865. godine njegov sin Friedrich Nicolai Matthiesen (Fridrih Nikolai Matizen) uveo je i proizvodnju predmeta od porcelana. 1872. fabrika je prodata i nastavila proizvodnju kao akcionarsko društvo pod imenom “Schlesische Porzellan- und Steingut-Manufaktur AG.” Fabrika je imala uspeha u prvim godinama poslovanja, proizvodila je dekorisan i luksuzan porcelan, koji je velikim delom izvozila preko luka u Baltičkom moru. Investicije u nove objekte i mašine od 1872. do 1874. godine udvostručile su proizvodne kapacitet i doprinele kvalitetu proizvoda. Ipak, fabrika je bila primorana da proglasi bakrot 1885. godine. Najveći deo fabrike preuzeo je 1885. godine Louis Lövinsohn (Luis Lovinzon) koji je zaposlio Paula Donatha (Paul Donat) kao generalnog direktora. 120 zaposlenih proizvodilo je, pored cvetova od porcelana, i posude u stilu Rokokoa. Na osnovu sporazuma iz 1891. godine fabrika je prešla u ruke aktuelnog direktora Paula Georga Alfreda Donatha, koji ju je i dalje vodio, sada pod nazivom “Schlesische Porzellanfabrik Paul Donath”. Najveći deo proizvodnje luksuznih predmeta izvozio se u SAD, Englesku, Rusiju i Švedsku. 1909. fabrika je transformisana u kompaniju, generalni direktor je postao Ernst Wilhelm Fischer (Ernst Vilhelm Fišer), a od oko 1916. godine pod rukovodstvom Carla Hansa Tuppacka (Karl Hans Tupak) radilo je skoro 150 zaposlenih. Posle I Svetskog rata fabriku je preuzeo Carl Hans Tuppack i preimenovao u “Porzellanfabrik C.H. Tuppack”. Fabrika je radila sve do pred kraj II Svetskog rata, kada je zatvorena 1944. godine. Prodaju se bez držača za tanjire. (124/19-47/158-kp/1481)

PROMO FOTOGRAFIJA SA AUTOGRAMOM KVARTETA IVANOVIĆA 1966. Poslata iz Beograda 25. juna 1966. godine Crno bela fotografija 10 x 15 cm Predrag Ivanović je poznati srpski i jugoslovenski trubač, pevač i kompozitor koji se pored džeza bavio i zabavnom muzikom i neko vreme uspešno vodio svoj popularni vokalni kvartet. Učestvovao je na prvom bledskom jazz festivalu kao član ‘Udruženja muzičara džeza i zabavne muzike Srbije’ . Osim što je svirao trubu u velikom orkestru i u manjim sastavima za koje je pisao i aranžmane, interesovao se i za pevanje. Ivanović je prvo formirao vokalni sastav od šest ljudi koji će kasnije redukovati na dva ženska i dva muška vokala. Sa tim sastavom pozantijim kao vokalni kvartet Predraga Ivanovića nastupao je i izvodio džez i pop muziku tokom kasnih pedesetih i šezdesetih godina. Mnogi kažu da ono što je Frenk Sinatra predstavljao za Njujork, to je Kvartet Ivanović bio za Beograd. Dok slušate njihovu muziku ispred očiju vam prolazi neko bezbrižno vreme, vreme kada novac nije bio najvažnija stvar na svetu, doterane devojke sa “konjskim repovima”, žiponima i baletankama, vespe, “fiće” i “tristaći”, letovanja u Rovinju, zeleni autobusi GSP-a, prepuni bioskopi… Najpoznatija pesma “Pod sjajem zvezda” je nastala 1957.godine, kada je Predrag bio u vojsci. Osećajući nostalgiju za Beogradom, napisao je tu melodiju na nekom starom klaviru u Domu armije, a stihove je naknadno napisala Mira Savić. Na molbu Darka Kraljića pesma je ušla u film “Ljubav i moda” 1960. godine. Kada je 1965. umro član kvarteta Bata Senić, kvartet zvanično prestaje da postoji. Predrag Ivanović (1930-2010) je otišao na Berkli, gde je diplomirao aranžiranje, a svirao je klavir i trubu. Aleksandra Ivanović (1937-2003), mecosopran, je nastavila da se bavi pevanjem u horu RTB i bila je profesor na FMU. Kao dirigent Ivanović je upravljao Studio ansamblom RTB – kao član trubačke sekcije osvojio je prvo mesto na festivalu u Juan- Les- Pinsu sa ‘Jazz orkestrom Radio- televeizije Beograd’ sa kojim je obavio sve koncertne i festivalske nastupe u zemlji i inostranstvu do 1974 godine, kada je poslednji put nastupio na jazz – festivalu u Ljubljani i kada je nažalost zbog bolesti morao napustiti aktivno sviranje.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 10 tak recenica podvuceno hem. olovkom, nista strasno. Ostalo sve u dobrom i urednom stanju! Prevela s ruskog Antonina Pantelić Sadržaj: PRAVOSLAVLjE I CRKVA II CRKVA KAO PREDANjE Sveto pismo i Sveto predanje O kanonu O crkvenom predanju O pravoslavnoj hijerarhiji O spoljašnjem nepogrešivom autoritetu u Crkvi III JEDINSTVO CRKVE IV SVETOST CRKVE V UČENjE O VERI VI O TAJNAMA Moć svetosti crkve VII POŠTOVANjE MAJKE BOŽIJE I SVETIH U PRAVOSLAVLjU VIII BOGOSLUŽENjE U PRAVOSLAVLjU IX IKONA I IKONOPOŠTOVANjE UPRAVOSLAVLjU X MISTIKA U PRAVOSLAVLjU XI ETIKA U PRAVOSLAVLjU XII PRAVOSLAVLjE I DRŽAVA XIII PRAVOSLAVLjE I EKONOMSKI ŽIVOT XIV PRAVOSLAVLjE I APOKALIPSA XV PRAVOSLAVNA ESHATOLOGIJA XVI PRAVOSLAVLjE I INOSLAVLjE – HETERODOKSIJA Sergej Nikolajevič Bulgakov (rus. Сергей Николаевич Булгаков; Livni, 28. jun 1871 — Pariz, 12. jul 1944) je bio ruski ekonomista, filozof, teolog i sveštenik Pravoslavne crkve. Njegova filozofija religije je u tradiciji Vladimira Solovjova. Pohađao je crkvenu školu i Livniju i proveo četiri godine na teološkom seminaru, prije nego što je upisao pravo na Moskovskom univerzitetu, 1890. godine. Pravo je diplomirao 1894, a 1895. počinje da predaje političku ekonomiju na Moskovskoj tehničkoj školi. U periodu između 1898. i 1900. godine, putuje po zapadnoj Evropi i Velikoj Britaniji, prikupljajući materijal za svoju kapitalnu disertaciju Kapitalizm i zemledelie (Kapitalizam i zemljoradnja; 2 toma, Sankt Peterburg, 1900). Preko ovog djela i drugih radova na temu ekonomskih i društvenih pitanja, Bulgakov je vrlo brzo stekao nacionalnu reputaciju. U Kijevu je radio kao profesor pet godina, da bi se vratio u Moskvu 1906. godine, gdje preuzima katedru ekonomije na Moskovskom institutu trgovine. Iste godine je dobio svoje mjesto u donjoj komori Dume, kao konstitucionalni demokrata. Doktorirao je 1912. godine na Moskovskom univerzitetu, a 1917. je na njemu dobio mjesto profesora političke ekonomije. Iako je Bulgakov u deceniji 1890-ih, bio jedan od vodećih tumača marksizma, ipak je više puta potvrdio superiornost Imanuela Kanta, te ubrzo krenuo da se udaljava od Marksa dajući prednost drugim društveno-ekonomskim pitanjima. U svojoj kapitalnoj disertaciji, Kapitalizam i zemljoradnja, tvrdio je da Marksova terija o centralizaciji proizvodnje, nije primjenljiva na zemljoradnju, gdje je proizvodnja na malo daleko stabilnija i svrsishodnija od proizvodnje na veliko.

Opis proizvoda Dnevnik štreberke 4 Četvrti nastavak najpopularnijeg dečjeg serijala knjiga! Kada joj Brendon poveri da lokalnom azilu za životinje u kom volontira preti zatvaranje, Niki je odlučna u nameri da ne dopusti da se to dogodi. Ona se sa svojim drugaricama Kloi i Zoi prjavljuje na učešće u takmičenju u klizanju. Ali (čudna li čuda) Makenzi mora da se umeša i u ovu priču. Niki to nikako neće dozvoliti: samo treba da smisli nešto kreativno. OMG! Niki! Šta to bi? Ovaaaj... klizanje na ledu. Nemam blage veze šta radim pogrešno! Pa, pokušaj da se klizaš klizaljkama, a ne zadnjicom! Nikini saveti za savršen klizaton: #1 Smisli dobar razlog za klizanje (dodatni poeni ako se i Brendonu dopada!) #2 Udruži se sa najboljim prijateljicama, ledenim princezama Kloi i Zoi. #3 Nateraj zloću Makenzi da ODSTUPI!!! #4 Pobrini se da zaista umeš da klizaš.