Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! - Gnev čudovišta Akademija noćnih mora 2: Gnev čudovišta -Da li će lovci na čudovišta zaustaviti opšti rat?! Napadnuti smo! Poslednje preostalo megačudo-vište može savladati samo tajanstveni Čuvar – ali on je na samrti. Da bi ga sačuvali, Čarli Bendžamin i njegovi prijatelji iz Akademije noćnih mora moraju da otputuju u srce Hidrine pećine, kroz sablasno groblje Bermudskog trougla i preko čudovištima-izdajnicima prepunog zoološkog vrta u San Dijegu. Akademija noćnih mora 1: Lovci na čudovišta Čarli Bendžamin se pomalo razlikuje od ostale dece. Kada on spava, čudovišta se bude, otvaraju se portali Nizosveta iz kojih kuljaju monstrumi stvoreni da pojedu decu. Srećom, postoji pravo mesto za Čarlija – Akademija noćnih mora. Sagrađena od olupina brodova smeštenih u granama najneverovatnije tvrđave na drvetu, Akademija obučava ljude da koriste svoje jedinstvene talente kako bi se borili protiv čudovišta koja jurišaju kada se svetla pogase. Na opšte iznenađenje, Čarli je daleko moćniji nego što je iko mogao i da zamisli. Polažući prijemni ispit on otvara portal u samo srce Nizosveta, gde izvorno zlo kuje zaveru da uništi Zemlju. Dean Lorey (rođen 17. studenog 1967.) američki je pisac i producent čiji projekti uključuju filmove kao što su Major Payne i Animal Crackers te televizijske serije koje uključuju Harley Quinn, My Wife and Kids, Arrested Development, The Crazy Ones, Those Who Can `t, Powerless i iZombie. Autor je serije knjiga za djecu pod nazivom Akademija noćnih mora. Biografija Lorey je odrastao u Conyersu u Georgiji prije nego što je pohađao filmsku školu Sveučilišta u New Yorku, gdje je napisao naslovnicu knjige za Simon & Schuster i Bantam, kao i pisanje reklama za MTV i Nickelodeon. Godine 1990. preselio se u Kaliforniju i napisao scenarij za film koji će postati My Boyfriend`s Back, surađujući s Adamom Marcusom i Seanom S. Cunninghamom. Nakon toga, Sean ga je zamolio da završi scenarij za Jason Goes to Hell: The Final Friday, u kojem je također imao cameo pojavu. Od tada je nastavio pisati scenarije za filmove, kao i raditi na pisanju, režiji i produkciji za televiziju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Literarna zanimljivost i uverljivost odvela me je nužno u neistražene paralelne svetove obaveštajnih službi, policijskih i diplomatskih tajni, pustolovina i avantura, kaprica moćnika, ličnih i porodičnih drama i tragedija. Pobednici i heroji, suvereni junaci i sudije istorije, literarno najčešće deluju nezanimljivo, izveštačeno i lažno, za razliku od pobeđenih, sklonjenih, isključenih, onih u manjini – odbačenih grubo kao narodni neprijatelji, izdajnici, smutljivci, kolebljivci, nezadovoljnici i neistomišljenici svih boja. Ljudi koji su, kad je grmelo, pogrešno procenili političku situaciju, odnos snaga, zaigrali na slabiju kartu ili neoprezno trčali ispred rude. Milomir Marić je uvek težio da obelodani ono što su drugi želeli da sakriju. Uporno nastojeći da razobliči zablude i tabue jugoslovenskog komunističkog sistema, autor je gotovo jednu deceniju proveo prikupljajući sklonjenu i neobjavljenu istorijsku građu iz domaćih i inostranih arhiva. Kontroverzna knjiga Deca komunizma, koja je krajem osamdesetih godina, kada je objavljena, izazvala burne reakcije u tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, rezultat je ovog dugogodišnjeg rada. „Marić pripada neustrašivoj generaciji koja je videla u šta su se pretvorili naši lepi snovi i ideali!“ – Vladimir Dedijer „Deca komunizma su pripovest o revolucionarnoj avanturi, ispričana u jedino primerenom žanru – akcionom. Pred nama se javljaju ljudi sa svim svojim vrlinama i manama, pobedama i porazima, uverenjima i zabludama, istinama i lažima. Ni anđeli, ni đavoli. Prosto ljudi kojima se dala prilika ili su je sami stvorili da u zgusnutim periodima istorije odigraju važne i dalekosežne uloge.“ – Ljubomir Kljakić Dobrica Ćosić me je stalno prekorevao što sam bezobzirno zabio nož u leđa njegovoj generaciji. Živojin Pavlović je napisao nadahnuti esej o mojoj političkoj pornografiji. Svuda su me hvalili Danilo Kiš i Mirko Kovač. Jedino me je tri dana u nastavcima napadao Milovan Danojlić na francuskom radiju u Parizu. Niko nije mogao da poveruje da neko moćan ne stoji iza mene i da me kroz život vode isključivo luda glava i puka radoznalost. U samoodbrani da me slučajno ne provale i jednostavno ne počiste, nikad nisam demantovao da radim za sve moguće domaće i inostrane obaveštajne službe, pošto su mi te sumnje dugo bile praktično jedina zaštita. Milomir Marić je decenijama istraživao zabranjene stranice naše istorije, rušio usađene zablude i opsesije i otvarao opasne tabu-teme, svestan da je prošlost, posle svega, možda neizvesnija od sadašnjosti i budućnosti. U ovoj knjizi on pokušava da prepozna šta se zapravo događalo i šta se krilo iza političkih kulisa i obmana, istovremeno sladostrasno prebirajući po namerno zaturenim i sklonjenim dokumentima, domaćim i inostranim arhivama, i beležeći sećanja koja su junaci naše epohe želeli da ponesu u grob – da bi ih kao opomenu za budućnost štampao u knjizi Deca komunizma.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bauer, Ljudevit (Ludwig), hrvatski književnik i prevoditelj (Sisak, 13. VIII. 1941). Studij jugoslavenskih jezika i književnosti te ruskog jezika i književnosti završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1965), a poslijediplomski studij u Pragu (1973). Napisao više ogleda o češkoj i slovačkoj književnosti te o recepciji slovačke književnosti u Hrvatskoj. Piše prozu za djecu (Parnjača Colombina, 1979; Dokaz da je Zemlja okrugla, 1987; Poliglot i pas, 1989; Tri medvjeda i gitara, 1990), romane (Trag u travi, 1984; Trik, 1985; Kratka kronika porodice Weber, 1990; Biserje za Karolinu, 1997; Partitura za čarobnu frulu, 1999; Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003; Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007; Zavičaj, zaborav, 2010; Karusel, 2011; Toranj kiselih jabuka, 2013; Šoferi, 2017; Muškarac u žutom kaputu, 2018), poeziju i drame. Prevodi s češkoga, slovačkoga i engleskoga. Mladen Veža (Brist, 7. veljače 1916. – Zagreb, 19. veljače 2010.), hrvatski slikar, grafičar i ilustrator. S nepunih trinaest godina dolazi u Zagreb. Umjetničku akademiju završio je 1937. godine u Zagrebu pod vodstvom Vladimira Becića.[1] Iste godine prvi put izlaže u Salonu Urlich sa suizlagačem Slavkom Kopačem. Povremeno je podučavao na Akademiji primijenjenih umjetnosti do 1981. godine.[1] Godine 1938. godine sudjelovao je na prvoj izložbi u Domu primijenjenih umjetnosti pod nazivom Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, koju je blagoslovio nadbiskup Alojzije Stepinac i otvorio Vladko Maček.[2] Također je sudjelovao na I., II., III. i IV. Izložbi hrvatskih umjetnika NDH (1941. – 44.). godine.[2] Na izložbama hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi sudjelovao je s trima slikama. Neposredno nakon rata časni sud Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u sastavu Đuro Tiljak (predsjednik), Marino Tartaglia i kipar Grga Antunac, isključio ga je na godinu dana iz javnog djelovanja zajedno s Ljubom Babićem (oslobođen na intervenciju Krste Hegedušića). Nakon mjesec dana zabrane imenovali su ga voditeljem zagrebačkog Agitpropa. Za vrijeme rata politički je neaktivan, službovao je u gimnazijama u Zagrebu i Karlovcu, slikao rodni kraj i savske krajolike, portretirao, ilustrirao knjigu Danijela Crljena Naš Poglavnik. Imao je četiri brata i svi su bili u partizanima. Oženjen je s Mirjanom Vežom, povjesničarkom umjetnosti i enciklopedisticom. Mladen Veža je također izlagao i u Zagrebu, Beogradu, Sisaku, Mariboru, Splitu, rodnom Bristu, Sarajevu, Osijeku i Bejrutu.[3] Veža je primio mnoge nagrade i priznanja uključujući i nagradu Vladimir Nazor 1994. godine.[2] Preminuo je 19. veljače 2010. u Zagrebu.... Cesarić, Dobriša, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Požega, 10. I. 1902 – Zagreb, 18. XII. 1980). Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916. Radio je kao lektor i urednik. Redoviti član JAZU-a od 1951. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1976). Prvu je pjesmu objavio 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao u vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no najviše pjesama objavio je u Književnoj republici. Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima (doživljaji seoskoga i gradskoga krajolika, gradacije i kontrastiranja, romantički leksik i metaforika, ritmičnost i simboličko-alegorijske značajke). U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom. Ugled jednoga od »najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika« (M. Matković) zahvaljuje raznovrsnim ponavljanjima (glasova, riječi, stihova, strofa) naslijeđenima iz usmenoga pjesništva (romance i balade) i gradske popijevke. Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti. Kombinirajući tzv. visoke teme s niskim postupcima popularnih šansona i šlagera te avangardnih »praznih mjesta« (npr. Povratak, Balada iz predgrađa, Kronos i dr.), Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske. Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga. Antiteza, kao glavno umjetničko načelo, prožima i Cesarićevu poetsku viziju te motivira njegov stvaralački čin u kojem se ne nalazi samo poticaj već i životni smisao. Svijet i postojanje stječu tako u Cesarića svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Time se istodobno podnosi nesavršenost svijeta, njegova kontrastivna narav, nužnost i fatalnost kruga, tj. vječnoga vraćanja (Povratak), i prevladava pesimizam. Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene. Pisao je i kritičko-memoarsku prozu te objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika. Djela: Lirika (1931), Spasena svijetla (1938), Izabrani stihovi (1942), Pjesme (1951), Knjiga prepjeva (1951), Osvijetljeni put (1953), Tri pjesme (1955), Goli časovi (1956), Proljeće koje nije moje (1957), Izabrane pjesme (1960), Moj prijatelju (1966), Slap (1970), Izabrane pjesme (1973), Pjesme – Memoarska proza (1976), Voćka poslije kiše (1978)...

Opis proizvoda Uzbudljive pustolovine petnaest čuvenih istraživača, koji se nisu plašili nepoznatog!Od Marka Pola do Amelije Erhart, saznaćete najupečatljivije detalja s putovanja čuvenih istraživača koji su nam zahvaljujući svojim podvizima otkrili nepoznate kutke Zemlje i dokazali da nas upornost i istrajnost nagrađuju novim saznanjima.Uživajte u Velikoj knjizi istraživača uz aplikaciju za proširenu stvarnost!Otkrijte svet novih ilustracija i skrivenih likova, uživajte u muzici i gledajte kako knjiga oživljava u priširenoj stvarnosti.Usmeri kameru pametnog telefona ili tableta ka ikonici za proširenu stvarnost.Obuhvati celu stranu da bi što bolje video 3D prizore.Ikonica u vrhu ekrana pokazuje ti šta sve možeš da oživiš u sceni na koju su naišao.*Zašto ti je potreban tablet ili pametni telefon za ovu knjigu?Aplikacija koju možeš da preuzmeš na svoj tablet ili pametni telefon, omogućava ti da čuješ zvuke i muziku, da pokreneš igru ili program za virtuelno crtanje.Šta mogu da radim sa sadržajem aplikacije?Kad god vidiš ikonicu proširene stvarnosti, možeš da oživiš prizore na toj stranu. Dodirni likove ili ekran da bi čuo zvuke ili muziku, ili da bi pokrenuo mini-igru.Da li proširena stvarnost postoji na svim stranama?Proširenu stvarnost možeš da stvoriš na svim stranama označenim ikonicom.Kako da preuzmem aplikaciju?Strane sa uputstvima pokazaće ti kako da preuzmeš aplikaciju. Ako tvoj tablet ili pametni telefon može da očita QR kod, on će te odvesti pravo do stranice Gugl ili Epl onlajn-prodavnice.Šta je proširena stvarnost?Proširena stvarnost je tehnologija koja omogućava čitaocu da putem tableta ili pametnog telefona čuje muziku i zvuke sa stranica knjige, da stvara i vidi animirane prizore.Da li se sadržaj proširene stvarnosti knjige dodatno plaća?Ne. Dodatni sadržaj je besplatan.Kako da slikam prizore proširene stvarnosti?Stavi knjigu na sto i otvori je na izabranoj stani. Pokreni aplikaciju i obuhvati stranu ekranom tableta ili pametnog telefona, na udaljenosti ne većoj od pedeset centimetara. Tada će se na ekranu pojaviti 3D prizori. Dodirni ikonicu kamere u dnu ekrana i slikaj. Sliku ćeš naći u folderu Slike/Fotografije u svom tabletu ili pametnom telefonu.Mogu li da smanjim ili povećam slova?Da, možeš da promeniš veličinu slova po želji. Pazi da pritom ne izgubiš iz vida koricu, budći da je proširena stvarnost koristi kao referencu.Kako da vidim virtuеlni sadržaj?Dovoljno je da preuzmeš aplikaciju. Kamera na tvom tabletu ili telefonu automatski će se aktivirati. Usmeri je ka odabranoj stranici knjigu kako bi čuo zvuke i muziku i video 3D prizore.Ne mogu da preuzmem aplikacijuMožda tvoj tablet ili pametni telefon nije kompatibilan s aplikacijom, kao što je slučaj s nekim tabletima ili pametnim telefonima koji koriste android:Uređaji s ARMv6 procesorom, kao što su HTC Hero, Magic, Wioldfire i Tatoo. Samsung Galaxy Ace ili slični.Uređaji s ARMv7 procesorom koji nemaju podršku za NEON, kao što su Samsung Galaxy Tab 10.1, LG Optimus 2X, Sony Tablet S, or ACER Iconia Tab A100.Velika knjiga za male ISTRAŽIVAČE!

NOVA KNJIGA Velika knjiga istraživača Karmen Domingo , Sesar Samanijego Izdavač: Evro Book Broj strana: 111 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 21 cm Uzbudljive pustolovine petnaest čuvenih istraživača, koji se nisu plašili nepoznatog! Od Marka Pola do Amelije Erhart, saznaćete najupečatljivije detalja s putovanja čuvenih istraživača koji su nam zahvaljujući svojim podvizima otkrili nepoznate kutke Zemlje i dokazali da nas upornost i istrajnost nagrađuju novim saznanjima. Uživajte u Velikoj knjizi istraživača uz aplikaciju za proširenu stvarnost! Otkrijte svet novih ilustracija i skrivenih likova, uživajte u muzici i gledajte kako knjiga oživljava u priširenoj stvarnosti. Usmeri kameru pametnog telefona ili tableta ka ikonici za proširenu stvarnost. Obuhvati celu stranu da bi što bolje video 3D prizore. Ikonica u vrhu ekrana pokazuje ti šta sve možeš da oživiš u sceni na koju su naišao.* Zašto ti je potreban tablet ili pametni telefon za ovu knjigu? Aplikacija koju možeš da preuzmeš na svoj tablet ili pametni telefon, omogućava ti da čuješ zvuke i muziku, da pokreneš igru ili program za virtuelno crtanje. Šta mogu da radim sa sadržajem aplikacije? Kad god vidiš ikonicu proširene stvarnosti, možeš da oživiš prizore na toj stranu. Dodirni likove ili ekran da bi čuo zvuke ili muziku, ili da bi pokrenuo mini-igru. Da li proširena stvarnost postoji na svim stranama? Proširenu stvarnost možeš da stvoriš na svim stranama označenim ikonicom. Kako da preuzmem aplikaciju? Strane sa uputstvima pokazaće ti kako da preuzmeš aplikaciju. Ako tvoj tablet ili pametni telefon može da očita QR kod, on će te odvesti pravo do stranice Gugl ili Epl onlajn-prodavnice. Šta je proširena stvarnost? Proširena stvarnost je tehnologija koja omogućava čitaocu da putem tableta ili pametnog telefona čuje muziku i zvuke sa stranica knjige, da stvara i vidi animirane prizore. Da li se sadržaj proširene stvarnosti knjige dodatno plaća? Ne. Dodatni sadržaj je besplatan. Kako da slikam prizore proširene stvarnosti? Stavi knjigu na sto i otvori je na izabranoj stani. Pokreni aplikaciju i obuhvati stranu ekranom tableta ili pametnog telefona, na udaljenosti ne većoj od pedeset centimetara. Tada će se na ekranu pojaviti 3D prizori. Dodirni ikonicu kamere u dnu ekrana i slikaj. Sliku ćeš naći u folderu Slike/Fotografije u svom tabletu ili pametnom telefonu. Mogu li da smanjim ili povećam slova? Da, možeš da promeniš veličinu slova po želji. Pazi da pritom ne izgubiš iz vida koricu, budći da je proširena stvarnost koristi kao referencu. Kako da vidim virtuеlni sadržaj? Dovoljno je da preuzmeš aplikaciju. Kamera na tvom tabletu ili telefonu automatski će se aktivirati. Usmeri je ka odabranoj stranici knjigu kako bi čuo zvuke i muziku i video 3D prizore. Ne mogu da preuzmem aplikaciju Možda tvoj tablet ili pametni telefon nije kompatibilan s aplikacijom, kao što je slučaj s nekim tabletima ili pametnim telefonima koji koriste android: Uređaji s ARMv6 procesorom, kao što su HTC Hero, Magic, Wioldfire i Tatoo. Samsung Galaxy Ace ili slični. Uređaji s ARMv7 procesorom koji nemaju podršku za NEON, kao što su Samsung Galaxy Tab 10.1, LG Optimus 2X, Sony Tablet S, or ACER Iconia Tab A100. Velika knjiga za male ISTRAŽIVAČE!

Velika knjiga istraživača Karmen Domingo , Sesar Samanijego Izdavač: Evro Book Broj strana: 111 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 21 cm Uzbudljive pustolovine petnaest čuvenih istraživača, koji se nisu plašili nepoznatog! Od Marka Pola do Amelije Erhart, saznaćete najupečatljivije detalja s putovanja čuvenih istraživača koji su nam zahvaljujući svojim podvizima otkrili nepoznate kutke Zemlje i dokazali da nas upornost i istrajnost nagrađuju novim saznanjima. Uživajte u Velikoj knjizi istraživača uz aplikaciju za proširenu stvarnost! Otkrijte svet novih ilustracija i skrivenih likova, uživajte u muzici i gledajte kako knjiga oživljava u priširenoj stvarnosti. Usmeri kameru pametnog telefona ili tableta ka ikonici za proširenu stvarnost. Obuhvati celu stranu da bi što bolje video 3D prizore. Ikonica u vrhu ekrana pokazuje ti šta sve možeš da oživiš u sceni na koju su naišao.* Zašto ti je potreban tablet ili pametni telefon za ovu knjigu? Aplikacija koju možeš da preuzmeš na svoj tablet ili pametni telefon, omogućava ti da čuješ zvuke i muziku, da pokreneš igru ili program za virtuelno crtanje. Šta mogu da radim sa sadržajem aplikacije? Kad god vidiš ikonicu proširene stvarnosti, možeš da oživiš prizore na toj stranu. Dodirni likove ili ekran da bi čuo zvuke ili muziku, ili da bi pokrenuo mini-igru. Da li proširena stvarnost postoji na svim stranama? Proširenu stvarnost možeš da stvoriš na svim stranama označenim ikonicom. Kako da preuzmem aplikaciju? Strane sa uputstvima pokazaće ti kako da preuzmeš aplikaciju. Ako tvoj tablet ili pametni telefon može da očita QR kod, on će te odvesti pravo do stranice Gugl ili Epl onlajn-prodavnice. Šta je proširena stvarnost? Proširena stvarnost je tehnologija koja omogućava čitaocu da putem tableta ili pametnog telefona čuje muziku i zvuke sa stranica knjige, da stvara i vidi animirane prizore. Da li se sadržaj proširene stvarnosti knjige dodatno plaća? Ne. Dodatni sadržaj je besplatan. Kako da slikam prizore proširene stvarnosti? Stavi knjigu na sto i otvori je na izabranoj stani. Pokreni aplikaciju i obuhvati stranu ekranom tableta ili pametnog telefona, na udaljenosti ne većoj od pedeset centimetara. Tada će se na ekranu pojaviti 3D prizori. Dodirni ikonicu kamere u dnu ekrana i slikaj. Sliku ćeš naći u folderu Slike/Fotografije u svom tabletu ili pametnom telefonu. Mogu li da smanjim ili povećam slova? Da, možeš da promeniš veličinu slova po želji. Pazi da pritom ne izgubiš iz vida koricu, budći da je proširena stvarnost koristi kao referencu. Kako da vidim virtuеlni sadržaj? Dovoljno je da preuzmeš aplikaciju. Kamera na tvom tabletu ili telefonu automatski će se aktivirati. Usmeri je ka odabranoj stranici knjigu kako bi čuo zvuke i muziku i video 3D prizore. Ne mogu da preuzmem aplikaciju Možda tvoj tablet ili pametni telefon nije kompatibilan s aplikacijom, kao što je slučaj s nekim tabletima ili pametnim telefonima koji koriste android: Uređaji s ARMv6 procesorom, kao što su HTC Hero, Magic, Wioldfire i Tatoo. Samsung Galaxy Ace ili slični. Uređaji s ARMv7 procesorom koji nemaju podršku za NEON, kao što su Samsung Galaxy Tab 10.1, LG Optimus 2X, Sony Tablet S, or ACER Iconia Tab A100. Velika knjiga za male ISTRAŽIVAČE!

Autor - osoba Slapšak, Svetlana, 1948- = Slapšak, Svetlana, 1948- Naslov Ratni Kandid / Svetlana Slapšak Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 1997 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Radio B92, 1997 (Beograd : Standard 2) Fizički opis 198 str. ; 22 cm Zbirka ǂEdicija ǂRat i mir Napomene Beleška o autoru na koricama. Predmetne odrednice Jugoslavija - Političke prilike Svetlana Slapšak: Ratni Kandid Ova knjiga je malo veći anketni list. Pokušala sam da sakupim odgovore na pitanja koja su mi postavljali tokom prošloga (?) rata ljudi izvan bivše Jugoslavije. Neka pitanja su naivna, pa su takvi morali, bar u početnim delovima, biti i odgovori. Neka su očita, te sam sebe morala prinuditi da drugima, ali i sebi, predstavim stvari tako da odgovor ne ide uvek na našu posebnost, jedinstveni položaj među svim drugim nacionalnim i regionalnim kulturama, da se sve ne objašnjava samo našom izuzetnošću. Postati Kandid dobra je vežba za svakoga ko se bavi pedagogijom: treba prevazići razumljivi stid da se objašnjava naizgled jasno, strukturiše naizgled dobro konstruisano, razjasni naizgled logično. I svaki put se dešavalo da me odgovor prevaziđe, da pitanje znači mnogo više nego što je u kandidnoj formi izgledalo. Izvestan deo tekstova u ovoj knjizi štampanje po prvi put na holandskom jeziku, u knjizi Joegoslavie, weet je noog, u Amsterdamu 1993, i nije nikada objavljen u originalu. Moj izdavač Jan Metz upoznao me je na javnoj tribini na kojoj sam govorila o embargu. Mnogi Holanđani, posebno oni koji dolaze u centar kulturno-političke debate, de Bailie u Amsterdamu, smatrali su da je embargo na kulturu i informacije najčistija glupost, i upoređivali su to sa sankcijama protiv Južne Afrike. Između toga mišljenja i „neopravdanih i nepravednih sankcija“ beogradskih državnih medija je okean potpunog nerazumevanja. Srpska politika je uporno lagala o embargu na medicinsku pomoć, i trijumfovala čim su prvi „jugoslovenski“ fudbaleri negde istrčali... da ih dobro ispraše. Napadima na Soros i „koristoljubive“ mirotvorce lepo je održavala svoj unutarnji embargo na sve što nije „širenje srpske istine“. Jan Metz je smatrao da o tim nijansama treba obavestiti holandsku publiku, i smatrao je da može da uloži ujedan finansijski neobećavajući izdavački projekt. Tako je nastala knjiga, poručena u novembru, pre- data u martu i izašla iz štampe u novembru. Nekoliko strasnih i metodičnih Holanđana sada radi u Beogradu, Ljubljani i drugde, pot- pomažući nezavisne medije. To nikako nije posledica moje knjige, nego okvir jednog spontanog, za svakog učesnika individualnog i zato precizno usmerenog projekta. Ratni Kandid bi, dakle, hteo da pokaže mogućne odgovore na ona pitanja koja su se i meni i mnogima drugima za vreme ovoga rata činila deplasiranim, drskim, glupavim, zlobnim, pristrasnim, jednosmernim, providnim. Pa ipak, na njih sam morala odgovarati, najčešće u publici u kojoj je možda dvoje razumevalo moje užasavanje nad pojednostavljivanjem, stereotipizacijom, mogućnošću manipulisanja koju su mnogi oberučke preuzimali. Pa ipak, sva ta pitanja otvaraju mogućnost da autor preispita sebe, svoje mogućnosti komuniciranja, svoju želju da ne upadne u zamku manipulacije i ličnog zadovoljstva. Pa ipak... nelagodnost teksta koji se konstruiše protiv nekadašnje poetike autora, a u skladu sa novim kontekstom, može da izazove bar zadovoljstvo otvaranja karata, građanskog samoispitivanja, i, u novome smislu, kandidovskog negovanja sopstvenog vrta. Kriterijum profesionalnosti nadvladao je ostale. Izgledalo mi je odvratno da sada izigravam artizam u zavetrini, izgledalo mi je sramotno čekati bolje cene na pijaci, pa izneti literarnu zimnicu na prodaju. Uostalom, toga je bilo toliko: po svim sigurnim ćoškovima nacionalnih kultura tiskale su se ćutke literate ugodnije budućnosti, te je vazduh izgledao čistiji napolju, na vetrometini. Tamo su bar bili pravi monstrumi, mnogi svesni da su osuđeni na kratko trajanje. I drugi Kandidi. Tako, su u knjigu ušle polemike, koje su takođe odgovori na glupa pitanja. Činilo mi se daje u tim slučajevima najvažniji čin odgovaranja, i da manje ili više elegantno prećutkivanje spada u isti žalosni konformizam. Odlučila sam se, dakle, da odgovorim na pitanja koja sam najviše mrzela i najviše ih se bojala: - Da li se osećate odgovornom za rat u Jugoslaviji? - Da li se osećate delom svoga nacionalnog kolektiva? - Ko je odgovoran za početak rata? - Ko su žrtve rata? - Da li je krivica podjednaka na svim stranama? - Koji je smisao embarga? Svetlana Slapšak (1948, Beograd), klasičnu gimnaziju završila je u Beogradu, gde je diplomirala, magistirala i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Bila je jedna od troje urednika satiričnog časopisa studenata Filozofskoga fakulteta u Beogradu Frontisterion, koji je zabranjen i uništen već sa prvim brojem, 1970. Pasoš oduzet od 1968. do 1973, pa ponovo 1975–1976. i 1988–1989. Saslušavana, praćena i pretučena od strane policije i tajnih službi. Dobila je univerzitetsku stipendiju kao najbolji diplomant Univerziteta u Beogradu 1971. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu 1972–1988. Optužena u sudskom procesu posle denuncijacije iz Instituta, izgubila službu posle internog samoupravnog suđenja organizovanog u Institutu, na sudu oslobođena svake krivice (1988). Predsednica Odbora za slobodu izražavanja Udruženja književnika Srbije 1986–1989, sastavila i izdala preko pedeset peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila je članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, državljanstvo dobila 1993, posle mnogih napada i kleveta u slovenačkim medijima. Sa mužem Božidarom vodila mirovne akcije od 1986. i za vreme rata pružila gostoprimstvo bosanskim i hrvatskim izbeglicama, organizovala sa njima letnju školu za bosanske izbeglice-tinejdžere (1993), koja se zbog velikog zanimanja od prvobitne tri nedelje produžila na četiri meseca. Nekoliko polaznika se zatim upisalo na univerzitete u Sloveniji. Izbačena iz UKS-a 1996, kako je navedeno – zbog negativnih kritika dela Dobrice Ćosića. Sastavila knjigu o dečjim pravima na bosansko-srpsko-hrvatsko-crnogorskom i na slovenačkom, koja je razdeljena svim osnovnim školama i centrima za izbeglice u Sloveniji. Knjiga je prevedena na romski jezik 2006. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Predavala na mnogim jugoslovenskim, evropskim i američkim univerzitetima. Redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (od 2003), koordinator studijskih programa na ISH-u (Institutum Studiorum Humanitatis), postdiplomskog fakulteta za humanistiku u Ljubljani (od 1997), dekanka ISH-a (2003–2013). Penzionisana 2014. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani je predavala srpsku i hrvatsku književnost (1985–1992) na slavistici i Balkanske žene (1995–2012) na sociologiji kulture. Glavna urednica časopisa ProFemina u Beogradu od 1994. Direktorka Srpskog kulturnog centra „Danilo Kiš“ u Ljubljani (2009–2013), umetnička direktorka SKC „Danilo Kiš“ od 2013, direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani (2009). Nagrade: „Miloš Crnjanski“ za knjigu eseja 1990; American PEN Freedom of Expression Award 1993; Helsinki Watch Award 2000; Helen Award, Montreal, 2001; Nagrada „Mirko Kovač“ za knjigu eseja 2014. Objavila (napisala i/ili uredila) preko šezdeset knjiga i zbornika, preko četiristo studija (lingvistika, antičke studije, komparativna književnost, balkanologija, studije roda), preko hiljadu petsto eseja, jedan roman, dve drame, libreto, nekoliko komada za Karađoz – pozorište senki, koje je uvela u Sloveniju, prevode sa grčkoga, novogrčkoga, latinskoga, francuskoga, engleskoga i slovenačkoga. Pisala je kolumne u Književnoj reči, Teleksu, Vremenu, Nezavisnom i drugim časopisima, kao i na portalu Peščanik. U mariborskom Večeru piše rubriku jednom nedeljno već osamnaest godina. Novije knjige: Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov, Ljubljana, Narodna galerija, 2011; Mikra theatrika: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (Knjižnica Mestnega gledališča ljubljanskega, zv. 156), Ljubljana, 2012; Zelje in spolnost: iz zgodovinske antropologije hrane, Beletrina, Ljubljana, 2013; Antička miturgija: žene, XX vek, Beograd, 2013; Leteći pilav: antropološki eseji o hrani, XX vek, Beograd, 2014; Kuhinja z razgledom, Goga, Novo Mesto, 2016, Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti, Prosvjeta, Sarajevo, 2016. Za roman Ravnoteža (Laguna) dobila je Vitalovu nagradu za 2016. godinu, a 2017. dobila je Nagradu mira ženskog odbora slovenačkog PEN-a. Godine 2018. objavila je roman Škola za delikatne ljubavnike. MG45 (N)

Sa posvetom Milovana Danojlića, odlično očuvano. Biblioteka Vjeverica Autor - osoba Danojlić, Milovan, 1937-2022 = Danojlić, Milovan, 1937-2022 Naslov Srećan život / Milovan Danojlić ; [ilustrirala Vjera Lalin ; izbor Dalibor Cvitan] Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1981 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 131 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Lalin, Vjera, 1947- = Lalin, Vjera, 1947- Cvitan, Dalibor, 1934-1993 = Cvitan, Dalibor, 1934-1993 Zbirka ǂBiblioteka ǂVjeverica (Polupl.) Milovan Danojlić (Ivanovci, kod Ljiga, 3. jul 1937 – 23. novembar 2022, Poatje, Francuska) srpski književnik i pesnik, član SANU, predsednik Srpske književne zadruge od 2013. godine i član osnivač, kao i član Upravnog odbora Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu, u kome se nalazi njegov legat. Milovan Danojlić rođen je 3. jula 1937. godine u Ivanovcima kraj Ljiga. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a niže razrede gimnazije pohađao je u malom mestu, sedam kilometara udaljenom od njegove kuće, do koga je svakodnevno dolazio pešice. Godine 1953. sam odlazi od kuće u Beograd i tamo, uporedo sa pohađanjem gimnazije, radi razne poslove, poput prodavanja leda i novina, da bi sebi obezbedio život. Nakon završene gimnazije upisao je Filološki fakultet, gde je diplomirao na Odseku za romanistiku (francuski jezik i književnost). Danojlić je počeo da piše vrlo rano, a već u srednjoškolskim danima pisao je kratke dopise za list Republika. Sarađivao je kao stalni i spoljni saradnik u dnevnim listovima Borba, Politika, u NIN-u i brojnim književnim časopisima. Prvu zbirku pesama objavio je 1959. godine pod nazivom „Kako spavaju tramvaji”. Svoje pesme uglavnom je namenjivao deci, ali i njihovim roditeljima, a posebno se ističe poema „Dečji zakonik” u kojoj Milovan ističe obavezu roditelja da deci obezbede srećan i bezbrižan život. Osim poezije, piše i prozu, esejistiku i književnu kritiku. Od 1984. godine živi i radi u Francuskoj, gde je u dva navrata radio kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Poatjeu (franc. Université de Poitiers), a nekoliko godina je obavljao poslove spoljnog saradnika pariskog radija. Član je Srpske akademije nauka i umetnosti od 2000. godine, prvo kao član van radnog sastava, potom dopisni član, te redovni član od 8. novembra 2018. godine. Član je osnivač, ali i član Upravnog odbora Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” i jedan od prvih ljudi koji su podržali osnivanje ove institucije. Jedan je od 13 intelektualaca koji su obnovili rad predratne Demokratske stranke 1989. godine. U rodnim Ivanovcima podigao je crkvu. Danojlić je objavio više od 70 knjiga beletristike i poezije na srpskom jeziku. Priredio je i preveo veliki broj knjiga iz književnosti za decu, a prevodio je i dela poznatih pisaca poput V. Šekspira, Š. Bodlera, J. Brodskog, E. Siorana, L. Aragona, E. Paunda, V. B. Jejtsa, E. Joneskog, P. Klodela, pisana na francuskom i engleskom jeziku. Neke od najpoznatijih Danojlićevih knjiga su „Neka vrsta cirkusa“, „Dragi moj Petroviću”, „Lične stvari – ogledi o sebi i o drugima“ i „Balada o siromaštvu“. Milovan Danojlić jedan je od prvih ljudi koji je formirao svoj legat u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”, odnosno Biblioteci Lazić, nedugo nakon njenog ponovnog otvaranja za javnost 2009. godine. Nakon osnivanja Udruženja i Muzeja srpske književnosti (2012), njegov legat smešten je u prostorije Muzeja i zvanično otvoren 2018. godine. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima se ističu: NIN-ova nagrada za delo „Oslobodioci i izdajnici“ 1997. Oktobarska nagrada grada Beograda Zmajeva nagrada Nagrada „Branko Ćopić” Nagrada „Isidora Sekulić” Nagrada „Desanka Maksimović” Vitalova nagrada „Zlatni suncokret“ Žička hrisovulja Nagrada „Miloš Đurić” za prevodilaštvo Nagrada „Pečat vremena” za književnost Nagrada „Rade Drainac“ Književni vijenac Kozare Orden Svetog Save Zlatna medalja za zasluge Mladost Mlado pokoljenje Neven Velika nagrada Ivo Andrić Milovan Danojlić o položaju pesnika: „Pesnik se može umoriti, može zapasti u očajanje i beznađe, i pevajući o svom klonuću, donekle ga rečju prevazilaziti, ali on ne može preći u neprijateljski tabor, onaj u kome su porobljivači i silnici. On je nepobedivi borac i kad goloruk izlazi u arenu. Poezija je so zemlje, i pesnici su osetljive antene narodnih zajednica. Oni primaju i registruju drhtaje i treptaje, uzlete i težnje, nade i klonuća svog plemena. Pesnici nisu predvoditelji ni presuditelji, a ipak, dobro je oslušnuti ono što govore. I onda, kad se čine čudni i nastrani, možda su tada jedini na dobrom, ispravnom putu. Njihova se ludost, tako često, potvrdila kao najviši oblik pameti“. Iz književne kritike o piščevom delu „Danojlić ide među one retke savremene srpske pesnike koji razumeju i znaju šta je svetost jezika.” – Mihajlo Pantić „Prizivanje osnovnosti, prvobitnosti, posredno ili sasvim izričito, često je mesto u Danojlićevim pesmama, posebno u onim smeštenim u prirodu, u okruženje koje redovno potakne na temeljne zapitanosti i sagledanja.” – Dragan Hamović „Oblikujući sliku prirode i društva, Danojlićeva poezija predstavlja čoveka u svome okruženju, među izazovima i ograničenjima. Odnos između prirode i društva u ovoj poeziji nije uvek jednostavan.” – Gojko Božović „U poeziji Milovana Danojlića svi begovi i lutanja završavaju se u tački iz koje se i pošlo, geografski i biografski iz srca Šumadije, a poetički putem neosimbolizma, nadrealizma, sopstvenog panteističkog toka do religijskog.” – Svetlana Šeatović-Dimitrijević Dela (bibliografija) Urođenički psalmi, Nolit, Beograd, 1957. Nedelja, Lykos, Zagreb, 1959. Kako spavaju tramvaji, Lykos, Zagreb, 1959. Noćno proleće, Progres, Novi Sad, 1960. Balade, Nolit, Beograd, 1966. Lirske rasprave, Matica srpska, Novi Sad, 1967. Furunica-jogunica, Kulturni centar, Novi Sad, 1969. Glasovi, nezavisno izdanje, Beograd, 1970. Čudnovat dan, Mlado pokolenje, Beograd, 1971. O ranom ustajanju, Matica srpska, Novi Sad, 1972. Rodna godina, BIGZ, Beograd, 1972. Onde potok, onde cvet, Zmajeve dečje igre/Radnički univerzitet, Novi Sad, 1973. Čistine, Matica srpska, Novi Sad, 1973. Grk u zatvoru, August Cesarec, Zagreb, 1975. Naivna pesma, Nolit, Beograd, 1976. Put i sjaj, Matica srpska, Novi Sad, 1976. Kako je Dobrosav protrčao kroz Jugoslaviju, BIGZ, Beograd, 1977. Muka s rečima, Slobodan Mašić, Beograd, 1977. Pesme, Nolit, Beograd, 1978. Tačka otpora, Liber, Zagreb, 1978. Zimovnik, Zbirka Biškupić, Zagreb, 1979. Zmijin svlak, Nolit, Beograd, 1979. Rane i nove pesme, Prosveta, Beograd, 1979. Kako živi poljski miš, Narodna knjiga, Beograd, 1980. Senke oko kuće, Znanje, Zagreb, 1980. To : vežbe iz upornog posmatranja, Prosveta, Beograd, 1980. Srećan život, Mladost, Zagreb, 1981. Mišja rupa, M. Danojlić/M. Josić, Beograd, 1982. Sunce je počelo da se zlati, Zavod za izdavanje udžbenika, Novi Sad, 1982. Čišćenje alata, M. Danojlić/S. Mašić, Beograd, 1982. Brisani prostor, Srpska književna zadruga, Beograd, 1984. Podguznica, M. Josić/M. Danojlić, Beograd, 1984. Šta sunce večera, Rad, Beograd, 1984. Kao divlja zver : teškoće s ljudima i sa stvarima, Filip Višnjić, Beograd, 1985. Večiti nailazak : stihovi, Jugoslavika, Toronto, 1986. Dragi moj Petroviću, Znanje, Zagreb, 1986. Čekajući da stane pljusak, [s. n.], Pariz, 1986. Pisati pod nadzorom, Nova Jugoslavija, Vranje, 1987. Neka vrsta cirkusa, Književna omladina Srbije, Beograd, 1989. Tačka otpora : izabrane pesme, Srpska književna zadruga, Beograd, 1990. Zlo i naopako, BIGZ, Beograd, 1991. Godina prolazi kroz avliju, Srpska književna zadruga, Beograd, 1992. Pesme za vrlo pametnu decu, Prosveta, Beograd, 1994. Da mi je znati : izbor iz poezije za decu, Zmaj, Novi Sad, 1995. Na obali, Gradska biblioteka, Čačak, 1995. Martovsko sunce : izbor iz poezije za decu, ING Komerc, Novi Sad, 1996. Mesto rođenja, Filip Višnjić, Beograd, 1996. Muka duhu, Draganić, Beograd, 1996. Teško buđenje, Plato, Beograd, 1996. Šta čovek da radi, Obrazovanje, Novi Sad, 1996. Jesen na pijaci, Školska knjiga, Novi Sad, 1997. Nedelja u našoj ulici, Todor, Novi Sad, 1997. Oslobodioci i izdajnici, Filip Višnjić, Beograd, 1997. Balada o siromaštvu, Filip Višnjić, Beograd, 1999. Veliki ispit, Verzal Press, Beograd, 1999. Kako spavaju tramvaji i druge pesme, Jefimija, Kragujevac, 1999. Kako je kralj Koba Jagi napustio presto, Intelekta, Valjevo, 2000. Pevanija za decu, Dečje novine, Gornji Milanovac, 2000. Razgorevanje vatre : izabrane pesme, Zadužbina Desanke Maksimović, Beograd, 2000. Lične stvari : ogledi o sebi i drugima, Plato, Beograd, 2001. Mesec je pun kao kljun : izbor iz poezije za decu, Agencija za otkrivanje i razvoj talenata „Nikola Tesla“, Novi Sad, 2001. Ograda na kraju Beograda, Bookland, Beograd, 2001. Pustolovina ili Ispovest u dva glasa, Filip Višnjić, Beograd, 2002. Zečji tragovi, Filip Višnjić, Beograd, 2004. Srbija na zapadu, NB „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2005. Čovek čoveku, Književna zajednica „Borisav Stanković“, Vranje, 2006. Pešački monolog, Plato, Beograd, 2007. Učenje jezika, Srpska književna zadruga, Beograd, 2008. Priča o pripovedaču, IP Matica srpska, Novi Sad, 2009. Crno ispod noktiju, Plato, Beograd, 2010. Dobro jeste živeti, Albatros Plus, Beograd, 2010. Iznuđene ispovesti, Plato, Beograd, 2010. Pisma bez adrese, Službeni glasnik, Beograd, 2012. Hrana za ptice, Albatros Plus, Beograd, 2014. Ispovest na trgu, SKZ, Beograd, 2022. MG73 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Lepe ilustracije! The House at Pooh Corner A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) Winnie-the-Pooh, najbolji medvjed na cijelom svijetu, odavno je obožavan od strane malih i velikih čitatelja. U ovom prekrasnom poklon izdanju `Kuće na Poohovu uglu` klasične ilustracije Ernesta H. Sheparda pažljivo su ručno crtane. Izvrsna knjiga i savršen dar za svaku priliku, ova je knjiga živopisna i šarmantna poput voljenih likova iz Hundred Acre Wooda. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! When We Were Very Young A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) `Mijenjaju stražu u Buckinghamskoj palači - Christopher Robin je pao s Alice.` Opustite se uz klasičnu knjigu poezije za djecu A.A.Milnea, When We Were Very Young. Ovo je prvi svezak pjesmica koje je Milne napisao posebno za djecu – jednako popularne kao i kad su bile napisane. Ova je zbirka dirljiv i smiješan uvod u dječju poeziju, nudi isti smisao za humor, maštu i ćudljivost koji smo očekivali od Milneinih omiljenih knjiga o Winnie-the-Poohu, tom medvjediću vrlo malog mozga. E.H.Sheparda `čovjek koji je nacrtao Pooha`. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.

Hakslijev `Vrli novi svet` valjalo bi preporučiti kao priručnik pred put u `svetlu budućnost`, a možda i besplatno deliti svakom pismenom građaninu. Dotad, naša javnost bi mogla pokazati više interesovanja za knjige poput ove Stanka Cerovića `U kandžama humanista`. Ta svojevrsna anatomija civilizacijske destruktivnosti obrađuje tužni slučaj bombardovanja Jugoslavije od pre dve godine. Knjiga se krajem januara pojavila u Francuskoj. Naslov bukvalno preveden: `Dans les griffes des humanistes`, izdavač `Climats`. Knjiga ima više uspeha nego u Beogradu. Stanko Cerović je rođen u Titogradu 1951. godine. U Beogradu je završio Filozofski fakultet. Od 1979. godine živi u Parizu. Do 2007. godine bio je urednik srpskohrvatske redakcije Radio Frans internasionala. U poslednjih dvadesetak godina objavio je na stotine analitičkih i polemičkih tekstova o jugoslovenskim ratovima i svetskoj politici. Napisao je pet knjiga: Njegoševe tajne staze (Montenegropublic, Podgorica, 1996; CID, Podgorica, 2005), U kandžama humanista (Samizdat B92, Beograd, 2000; izdanje na francuskom Dans les griffes des humanistes, Flammarion/Climats, Paris, 2001), Comment maigrissent les ombres (Flammarion/Climats, Paris, 2003) i Drvo života, plodovi smrti (Umetničko društvo Gradac, Beograd, 2007; izdanje na francuskom Odlomak Tako se oko centra imperije stvaraju zaštitni pojasevi vazalnih država i fasadnih institucija, koji su odavno opisani u slučaju Sovjetskog Saveza, ali koje niko nije htio da vidi čak ni kad su boli oči u akcijama Vašingtona. U te zaštitne pojaseve su spadale humanitarne organizacije i mediji. Baš kao nekad razne radničke `nezavisne` organizacije, humanitarne organizacije koje su vlade zapadnih država slale na Balkan otuda su upućivale pozive u pomoć, užasavale se nad srpskim zločinima, veličale humanitarnu ulogu NATO-a, same predlagale politiku koju treba voditi i objašnjavale zašto je rat pravedan. Humanitarna ideologija bila je moralna fasada beskrupulozne realnosti, kao komunistička ideologija za Sovjete. I na Zapadu su ljudi reagovali kao nekad `saputnici` staljinizma: `Možda je tako, ali ovo je demokratija, ovo je AMERIKA.` Prije je bilo: `Da, ali nije isto kad Sovjetski Savez pravi zločine, to je KOMUNISTIČKA država.` Samo vrijeme i porazi mogu nešto protiv ove magije, razum ne može ništa. Svakog dana, prateći medije i slušajući političare, u sjećanju su se javljale te davno zaboravljene paralele sa komunizmom. Uvijek sa zastrašujućom razlikom iza koje se pomaljao Oldos Haksli: u komunizmu je režim morao da upotrebljava silu da bi natjerao ljude da podvaljuju i lažu, morao je da pokrije društvo morem agenata da bi hvatali one koji se podsmijevaju i kritikuju, a rijetko ste mogli sresti novinara koji nije bio svjestan odvratnog posla koji obavlja. U Vrlom novom svijetu svaka individua spontano dodaje svoju strast na laži i besmislice. Za mene lično, najteži je bio sljedeći detalj. Evropska organizacija za satelitske telekomunikacije Eutelsat 26. maja je prekinula prenošenje programa srpske televizije RTS. U godinama narastanja srpskog nacionalizma, ponavljam, televizija je bila atomska bomba. I sad je samo veličala srpski režim, Miloševića, nevini i hrabri srpski narod, i sl., i napadala vođe svjetskog fašizma Klintona, Blera i druge. Ali većina ljudi odavno je bila oguglala na tako providne laži, nijesam sreo čovjeka u Beogradu koji je ozbiljno uzimao tu propagandu o novom fašizmu. To nije bila ni tema za razgovore, osim kad bi poneko zaključio kako nemaju mašte oni koji prave fotomontaže sa zapadnim liderima u nacističkim uniformama. Ali, suština nije bila u tome kakvu još ulogu može da igra televizija. Suština je bila u tome što je većina građana u Jugoslaviji stalno gledala Si-En-En i Bi-Bi-Si, bila u potpunosti izložena propagandi NATO-a, i nikome nije palo na pamet čak ni da poziva da se ti programi ne gledaju, a ne da ih zabranjuje. A nekad davno, u komunizmu, jedan od naših najvažnijih argumenata u kritici režima i veličanju zapadne demokratije bio je baš u tome: na Zapadu možete koliko hoćete širiti komunističku propagandu, nikome ne smetaju komunistički mediji, jer ljudi umiju da razlikuju laž od istine, dok u komunističkim državama ne smijete prenijeti preko granice nijedne zapadne novine. To je bio pokazatelj ko se boji istine. Sad je demokratski Zapad stavio sebe u obratni odnos sa jednim Miloševićem: prvome je smetalo ono što radi srpska televizija, drugome nije smetalo ono što rade veliki svjetski mediji! RTS su mogli da gledaju Srbi u unutrašnjosti Srbije i u svijetu, ali su mogli da upoređuju tu primitivnu propagandu sa programima najsavršenijih propagandnih mašina u istoriji; taj strah je govorio o inferiornosti voljene demokratije pred jednim od najgorih tirana s kraja dvadesetog vijeka! Uz to odluka o prekidu prenošenja RTS bila je nezakonita, EUTELSAT nije imao pravo da je donese, samo Ujedinjene nacije su to mogle. Od odluke o intervenciji, u svemu što je radio, NATO je kršio zakone, pravila, običaje. To je izgledalo kao ruganje sudbine, kao neduhovita groteska: primitivni ostatak komunizma, Miloševićev režim u opustošenoj Srbiji, pretvorio se u ogledalo u kojem smo gledali kako se naša prošlost, naši ideali, naše borbe, svijetovi koje smo voljeli pretvaraju u odvratne karikature. Srpska televizija se manje plašila istine nego Bi-Bi-Si! Milošević manje nego Klinton! Što je najgore, gledajući programe i jednih i drugih, znao sam i zašto je to tako. Intervencija NATO-a mnogo bi bolji utisak ostavljala u Srbiji da ljudi nijesu mogli gledati Si-En-En i Bi-Bi-Si nego u obratnom smislu. Zapad je sebe uništavao u tim programima, naročito kada je riječ o onima koji su proveli godine u borbama za zapadne vrijednosti i demokratiju. Trebalo je ćuteći slušati stare nacionaliste koji su dočekali svojih pet minuta: eto vam zapadni mediji i zapadna demokratija. Ali to nijesu prazne riječi. Zapad, demokratija, nego naši životi, iskustvo koje je sticano u decenijama poniranja u tajne društvenih mehanizama, u rizičnim sukobima, odricanju, žrtvama i strpljenju bez kraja da bi se sagledala istina i da bi se živjelo za nju i sa njom. To iskustvo je bilo izvrgnuto ruglu u ratu koji nije prelazio nivo incidenta, koji je bio tek greška iz nepažnje. I u najtežim vremenima, makar u mislima, put na Zapad je bio otvoren. Sad su se svi zatvarali velikom brzinom. Ne u tragičnom, nego u lakrdijaškom ritmu. Dobro došli u parodiju pakla. Kao da se polako gase sva svjetla. Ovdje bi se možda i mogla evocirati, kao neki simbol, posljednja godina milenijuma. Danonoćno, ali bukvalno bez prekida, mediji su razrađivali sa jedne strane užas srpskog režima i neljudsku prirodu srpskog naroda, a sa druge borbu za ljudska prava, moral i civilizaciju. Ovaj veliki moralni preobražaj osmišljen je u propagandnom centru u Briselu gdje je poslije početka rata, jer je londonska propaganda bila najuspješnija, stigao Blerov savjetnik za komunikaciju Alister Kempbel. Kempbel je ispekao zanat u londonskom Miroru, najagresivnijoj žutoj štampi na svijetu. To je tzv. štampa iz kanalizacije (caniveau) i, s obzirom na okolnosti, čini mi se da nije beznačajno, za razumijevanje raskoraka između onoga šta smo i šta mislimo da smo, zapamtili ovaj izvor iz kojega je potekla bistra voda morala. Iz centra u Briselu su propagandne teme upućivane zapadnim vladama, pa dalje, urednicima u medijima i humanitarnim organizacijama. Uživajući u svom trijumfu, Kempbel je poslije rata napravio jedan potez kojim je svoju umjetnost podigao do zagonetnog nivoa. Poslije rata, u engleskim medijima, kao i u javnom mnjenju, polako je prodirala svijest o manipulacijama i neprijatno osjećanje da su novinari slijepo slijedili propagandu NATO-a. Onda je Kempbel svakoga šokirao: javno je optužio medije da su u toku rata bili prosrpski, manipulisani `srpskom mašinom laži`. U Londonu je bilo žestokih reakcija, ali niko nije uspio da dokuči šta je ovim htio Veliki Mag. Jedino objašnjenje koje sam pročitao bilo je da pokušava unaprijed da obezbijedi podršku medija za sve buduće krize, pozivajući ih da budu još više `nezavisni` nego u toku rata na Kosovu. Možda. Ali više vjerujem u jedno od dva sljedeća objašnjenja, ili u oba istovremeno. Prvo je neposredni politički interes kao u toku rata. Jer, propaganda je važna sve dok se javno mnjenje sjeća rata, otkrivanje istine o `stotinu hiljada mrtvih civila`, `nevjerovatnim torturama nad Albancima`, ili pak o tome da je NATO vodio rat protiv civila može da ima nezgodne posljedice sve dok se javno mnjenje ne prebaci sa teme Kosova na neku drugu temu. A to otkrivanje je od ulaska novinara na Kosovo stalno bilo u vazduhu. Robert Fisk, veteran lista Indipendent, koji je rat pokrivao iz Beograda i putovao na Kosovo (i vidio samo ono što je svima bolo oči), optužio je novinare da su se u ratu ponašali kao `moutons de Panurge` i kao `pseudo-justiciers`. Kolege su se pobunile, ali to je izazvalo i ovu mnogo zanimljiviju Kempbelovu izjavu. Trebalo je unaprijed diskvalifikovati `prosrpske medije` i podsjetiti ih na obavezu da budu i dalje nezavisni. Rat je bio završen vojno, ali ne i propagandno. Drugo objašnjenje je neka vrsta artističke opklade kojoj su skloni veliki mađioničari. LJudi koji manipulišu javnim mnjenjem odnose se prema poslu pomalo kao profesionalni zavodnici: ne privlači ih ni objekat ni osjećanje, za ljubav ili rat im je svejedno jer su oni odavno sve to iskusili i znaju granice ljudske bijede. Motiviše ih samo nemogući izazov. Kempbel je imao iluziju da je bio najvažniji čovjek u ratu, možda je to zaista i bio, da je upravljao sviješću miliona ljudi. Preokretao je izgubljene situacije, pretvarao zločin u neuporedivi moralni gest, podvalu u podvig. Upravljao je iz sjenke cijelom svojom profesijom, a preko nje narodima, možda nijedan uspjeh u šou-biznisu nije ravan njegovom, nijedna moda nije lansirana tako munjevito ni sa tolikim uspjehom kao njegov moralni zanos vezan za rat. Kad se ovo završilo i kad je dokazao da je njegovo umijeće jače od ljudske prirode, napravio je još jedan `tour de force`. Optužio je sve one koje je vrtio oko malog prsta da su bili neposlušni, povodljivi za neprijateljem, maltene buntovnici i odmetnici. Koliko je njegovo zadovoljstvo moralo biti kad je poslije toga slušao bijesne reakcije novinara koji su se osjetili zavrnuti još jednom u suprotnom pravcu za 180 odsto , a opet nemoćni da bilo šta urade! Kao čovjek koji vas dugo preklinje da mu učinite neku uslugu i kad mu je konačno učinite, pošto mu više nijeste potrebni, umjesto da vam se zahvali kaže: možeš ti to još bolje. Bilo je kasno za novinare da kažu: pa mi smo radili za tebe. Ima u ovoj savršenoj manipulaciji nečeg đavolskog. Ovi mađioničari vole da pokažu, makar samima sebi, da poznaju čovjeka do dna i da mogu od njega da rade šta hoće. Kažu da voli da radi iz sjenke. Bil Klinton je završio rat još jednim trijumfalnim `političkim vaskrsenjem`, kako je pisala američka štampa. Svi su pozdravili njegovu ulogu vođe, majstorstvo kojim je upravljao Amerikom i svijetom. Britanska štampa nije štedjela pohvale za način na koji je Toni Bler vodio rat. Nazvan je `moralnim spasiocem` Zapada. Širak je bio na vrhuncu popularnosti. Svi zapadni lideri su čestitali jedni drugima na dobro vođenom ratu i nezapamćenoj saradnji. Medlin Olbrajt je rado prihvatila ocjenu da je ovo `Rat Olbrajtove` i izjavila je pred Senatom: `Mi Amerikanci izvlačimo ogromnu snagu iz činjenice da znamo ko smo i u šta vjerujemo. Mi imamo cilj. Ako smo vjerni svojim principima, uspjećemo.` (Nous autres Americains tirons une force immense du fait ljue nous savons ljui nous sommes et en ljuoi nous crodžons. Nous avons un but... Si nous sommes fidčles ŕ nos principes nous réussirons.) Ovacije... Opet ono osjećanje `déjŕ vu` sa kongresa komunističke partije. Možda je iskrivljivanje realnosti u medijima koje se nastavilo poslije rata još teže objasniti nego ono u toku rata. Jer dok je trajao rat, može se reći: nijesu znali šta se dešava na terenu, ponijele su ih kolektivne emocije, sjećali su se Srba iz Bosne, znali su ko je Milošević, itd... A kad se rat završio, mislim da je u pitanju bilo obično laganje. Valjda prethodna laž obavezuje na nove, inače bi čovjek sam sebe demantovao. Nigdje u medijima nijesam našao dobar prikaz o razaranju od bombi na Kosovu i u Srbiji. A ipak: preko 10 000 tona bombi! Sa većom snagom nego atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki! Proporcionalno teritoriji, najveće bombardovanje u istoriji! Pa ima li tragova rušenja? Ima li žrtava? Možete steći utisak da NATO i nije ratovao u Jugoslaviji. I treba da steknete taj utisak: jer savjest zapadnog društva treba da bude očišćena od toga sjećanja. To su bile virtuelne bombe. Samo ste mogli da vidite kako Albanci oduševljeno dočekuju vojnike NATO-a. Ima procjena da je od tih bombi poginulo i do deset hiljada Albanaca (to misli i Tom Voker, dopisnik Tajmsa protjeran iz Beograda). Ja mislim da ih toliko nije poginulo ni ukupno, ali ne bih bio iznenađen da ih je poginulo više od bombardovanja nego što ih je ubila jugoslovenska vojska. Nevolja je to što sad nemamo nijedan nezavisni izvor da ovo provjerimo. Čak ni TPI. Jer nezavisni izvori mogu biti samo zapadni, a uz ovom ratu ih je sve angažovao NATO. Najvažniji propagandni zadatak, odmah poslije rata, bio je da se nađu tragovi srpskih užasa. Ti tragovi su se svodili na grupe grobova koje su opisivane kao masovne grobnice. Najčešće ih je bilo oko dvadeset, uvijek u oblastima u kojima su bile borbe između UČK-a i jugoslovenske armije. Nikad nije pokazana nijedna žrtva bombardovanja. Jesu li te žrtve takođe sahranjivane? Ili su ih Srbi odnijeli u Srbiju, kao što se govorilo za hiljade mrtvih Albanaca koji je trebalo da nas sačekaju na Kosovu? Kako su odneseni kad je bilo nemoguće izaći sa Kosova pod avionima koji su kontrolisali komunikacije? Dva dana poslije ulaska NATO-a na Kosovo, kao najstrašniji dokaz torture pokazan je podrum u stanici milicije u Prištini. Namještaj ispremetan. Stolovi, stolice, jedan krevet (pretpostavlja se za torturu), pendreci, konopci, američki boks, ništa što se ne može naći u bilo kojoj drugoj stanici policije, naročito u ratu. Ali tu su novinari koji kažu da su britanski vojnici bili šokirani kad su otkrili ovu prostoriju, `evo, tu su ljudi mučeni`. Činjenica da je ovo maksimum koji su mogli naći vojnici NATO-a potvrđuje, po mom mišljenju, ograničen nivo nasilja s obzirom na ratne okolnosti. Naravno, političke teme se poslije rata izbjegavaju više nego ove faktografske. Niko neće da kaže da je situacija na Kosovu katastrofalna, da su Srbi protjerani, da ima mnogo više nasilja (čak i među Albancima) nego prije rata, da je UČK i dalje mafijaška organizacija, da je pitanje Kosova još opasnije nego ranije za cio Balkan jer se sad Makedonija, sa ogromnom albanskom manjinom, nalazi pod direktnim pritiskom albanskog nacionalnog pokreta, da zapadne države ne znaju šta da rade sa pokrajinom koju su dovele u ovo stanje. Jer sad je to problem kao između Palestinaca i Izraelaca. Jedna strana sila je protjerala Srbe i otela im dio teritorije. Bilo kad da NATO napusti Kosovo, pitanje se mora postaviti ponovo i to sa koalicijom Srba, Grka, Makedonaca i Crnogoraca protiv Albanaca. Da nijesu intervenisali, da je upravljano problemom kako tako, uz smanjenje nasilja i pritisak na Srbe i Albance, možda bi jednom našli neki dogovor. Ovako, Albanci su dobili poklon koji im niko na Balkanu ne priznaje. Da bi spriječio sljedeći rat, koji je upisan u ovu intervenciju, NATO mora da ostane VJEČNO na Kosovu. Kad se pravio bilans razaranja Srbije, redovno se govorilo: eto šta je Milošević uradio svome narodu! Sva industrija razorena, ekonomski zemlja unazađena za 40 godina, elektro-sistem razoren, zagađena voda i zagađena zemlja - zar baš sve on? Za Zapad, bombardovanja nije bilo. NATO nije vojna nego humanitarna organizacija. Pitajte Albance. U Beogradu, dok smo gledali kako obavljaju posao zapadni mediji, to je kod demokratske opozicije i nezavisnih novinara izazivalo neku mješavinu bijesa i gorčine. Osjećali smo da nam je lično podvaljeno. Mi smo godinama vodili najžešću borbu protiv svoje vlasti, svoje države, svojih naroda, u ime istine i morala. Stotine novinara su izbačene sa beogradske televizije zato što nijesu htjeli da lažu ni za svoj narod, a kamoli za svoj režim. Mnogi su rizikovali živote, podnosili mržnju i napade populističkog pokreta, otvoreno pomagali narodima sa kojima je njihov bio u ratu, zato što njihov nije bio u pravu. Uz to, jugoslovenski ratovi su bili teški izazovi, velike nacionalne drame, NATO je bio tek greška političke klase, ni zapadni narodi ni pojedinci nijesu bili ugroženi. Šta bi tek bilo da jesu! I godinama smo išli na razne skupove u demokratskim zemljama i objašnjavali mehanizme manipulacije, napadali medije koji rade sa režimom, ukazivali na primjer hrabrog i nezavisnog novinarstva u zapadnim medijima. Sad smo govorili jedni drugima gledajući se preneraženo: kolike smo bili budale! Zaista: varvari i divljaci. Nikad ništa nijesmo naučili. Kao što su seljaci na pijaci zaslužili da im bombe donesu civilizaciju, tako smo i mi zaslužili da nam je donesu laži. Nekima se sad činilo da su još ranije u razgovorima sa zapadnim kolegama osjetili kako se ovi čude kad bi im opisivali borbu protiv režima i nacionalizma. Kao da im kažu: pa zašto se vi bunite, što ne radite za režim kao svi ostali, ko vam je kriv što ste budale? Nijedan gledalac, slušalac ili čitalac nije se u tome prevario: skoro svi veliki mediji su iz sve snage podržavali moralni rat NATO-a. Osjećali su pritisak na svojoj koži. Očigledno preplavljen pismima čitalaca koji kritikuju ratnohuškačko pisanje, Mond je jednom prilikom objavio redakcijski odgovor na te kritike. Redakcija tvrdi da nema utisak da je podržavala rat. Nabrajaju se kritike upućene NATO-u koje je list objavio. Ima ih dosta. Na sudu optužba ne bi prošla. Ipak, čitaoci odlično znaju o čemu govore. Osjećaju ono stvaranje panike oko zločina, oko moralne odgovornosti Zapada, ono što je zaista ogromna većina novinara i htjela da oni osjete. Kad se podigne taj talas panike, onda možete ostaviti na miru sve `nezavisne`. Kad je bio nacionalizam u Srbiji, Milošević je mogao da pusti u narod sve objektivne i `nezavisne` medije. Oni nijesu samo bezopasni, oni su dobrodošli, podgrijavaju nacionalni pokret koji traži izdajnike i neprijatelje, inače se čeljusti sklapaju u prazno, kandže atrofiraju. Kao svaki fundamentalizam, Zapad se odmah zatvorio prema nevjernicima. Rusija je na početku rata ponižena bez razloga, sila voli aroganciju radi arogancije. Rat stvara antizapadno raspoloženje, mogla bi dati oružje Srbima, moglo bi doći do velike krize? Odmah je nađen odgovor na sve: to se Rusija vraća sovjetskoj paranoji, Rusija ne razumije zapadne vrijednosti, Rusiji treba novac, Rusija je korumpirana, uostalom mi Rusiju izdržavamo. Nema zapadne greške ili odgovornosti za krizu, samo neke tamo zaostale i korumpirane zemlje koje ne razumiju impulse demokratije! Da nije u Rusiji na vlasti `najbolji zapadni predsjednik` koji prihvata da igra ulogu koju Vašington traži, da nije pristao da napusti Miloševića, ko zna kako bi se završila ova fundamentalistička zabava. Na Zapadu zaključe da je Rusija napravila razuman izbor. Rat je bio prljav jer se nije mogao nastaviti nikako drukčije osim protiv civila, inače bi bio izgubljen. Perspektiva je bila katastrofalna: ne mogu se upotrebiti trupe na zemlji da se rat brzo završi, ne može se nikome objasniti zašto se vodi, zločini su bili očigledni, a gore od svega: nipošto se ne smije stati, i ovakav rat se mora dobiti inače je gotovo sa prestižom svjetske sile i ulogom NATO-a u izgradnji novog svjetskog poretka Rat je bio kratak, bez mnogo velikih događaja. Ali užasan po načinu na koji je razotkrio realnost civilizacije i duhovnu prazninu zapadnog čovjeka. U njemu su se tolikom brzinom naređale velike teme i postavila velika pitanja, da on izmiče razumijevanju. Kao neki mali rezime vijeka, podsjećanje u glavnim crtama na to ko smo i kakvi smo i nagovještaj onoga što smo spremni da uradimo. Od tog munjevitog krokija koji je jednim potezom izvukla majstorova ruka hvata vas gora jeza nego od beskrajnih dokumentaraca o koncentracionim logorima. Evo, otprilike, kako je meni izgledalo to narastanje istine, od prvog mreškanja talasića i uznemirenog podrhtavanja prirode, od strašne rike i pomaljanja cijelog čudovišta iznad vode. U početku nije bio ni plan o bombardovanju, nego samo prijetnja. Ona se začela u glavama nekih američkih stratega koji su život proveli u školama učeći kako se upravlja svijetom. Madlen Albright je slab diplomata. To je profil političara koji može da bude vrlo opasan u okolnostima u kojima vjeruje da ima veliku moć. Ona je doktrinar i ekstremista. U ponašanju veoma podsjeća na Slobodana Miloševića. Kao on u vrijeme razbijanja Jugoslavije, kad je bio siguran da predstavlja najveći narod i vojnu silu, i ona teži da svede realnost na proste odnose jačeg i slabijeg. I ona izvlači brze zaključke iz tog odnosa i hoće odmah da slomi protivnika ako ovome ti odnosi nijesu jasni. Objavljuje jednostavne istine o američkoj superiornosti iza kojih slijede ultimatumi. I kod nje, kao kod njega, ovaj prilaz politici i realnosti fizički je uobličio ličnost: bahati pokreti, prezrivo lice, izazovan pogled, tvrd govor. Iza svakog gesta i svake rečenice kao da se čuje argument: ako ti se ne sviđa, hoćeš li da se biješ? Amerika je najbolja. Amerika je najjača. Mi ovo možemo da ponovimo najviše puta u najvećim medijima. Jesi li za ili protiv nas? Madlen Albright Milošević je zaista bio najjači u vrijeme raspadanja Jugoslavije i vjerovatno mu ni dan-danas nije jasno zašto je sve izgubio. Kao što američkoj administraciji i generalima nije bilo jasno poslije prva dva dana rata kako su se našli u položaju poraženog. Insistiram na ovim vezama ideologije i politike sa crtama lica da bi se stalno svi sjećali kako apstraktne ideje, za koje nam se čini da uobličavaju neki svijet koji sa nama nema veze, direktno utiču na život društva i pojedinaca do najintimnijih detalja. Tako je ona ogromna većina ljudi na Zapadu uobličena praznim parolama koje ih pretvaraju u lutke koje se ponašaju onako kako to odluče reklamni agenti. Postoji krivac za to nesrećno lice u ogledalu. Albright je i fizički đak Bžežinskog. On je veliki strateg imperije: miran, nepokolebljiv, opasan i prije nego što progovori. Takav je htio da bude, tako izgleda. Ona je u akciji, demonstrira silu, zato nema njegov mir ni prijeteći izgled, nego raspojasanost i bahatost: ona ostvaruje planove i prijetnje. U početku je bila samo prijetnja bombardovanjem. Ali pošto Amerika ulazi ozbiljno u ulogu sile koja dominira svijetom, i pošto je riječ o ključnom trenutku proširenja NATO-a i stabilizovanja te dominacije na evroazijskom prostoru, svaka prijetnja mora da bude uvjerljiva i svi narodi i ljudi moraju da shvate ozbiljnost tih prijetnji. Ako je Washington nešto rekao, ako se NATO angažovao, onda ne može biti vraćanja nazad. Jer je veća šteta za svijet gubitak kredibiliteta NATO-a i američkog prestiža, nego uništavanja cijelih država. Kad je napravljena greška, u Washingtonu su rekli: nema povratka nazad, u pitanju je prestiž Amerike. U Evropi: treba spasiti Ameriku. Šta je Amerika? Clinton? Albright? Penthagon? Svi zapadni lideri su zaključili da su ugroženi vitalni interesi Zapada i da zato moraju svi složno ići do kraja. Šta su vitalni interesi Zapada? NATO? Jedna vojna organizacija bez razloga postojanja? Jesu li karijere drugorazrednih političara i institucija važnije od vrijednosti na kojima počivaju Amerika i Zapad? Možda i jesu, ako tih vrijednosti nema i ako se zapadno društvo drži samo medijskim kampanjama. U Washingtonu izgleda nikome nije išlo u glavu da se Milošević neće povući pred prijetnjom bombardovanja. Prvo, znali su da se on povlači kad osjeti da je direktno ugrožen; drugo, bilo je očito da nijedan normalan čovjek neće ući u rat sa NATO-om; treće, osjećanje svemoći u ljudi poput Madlen Albright je bezgranično, u njihovoj svijesti neuspjeh se ne javlja kao mogućnost. Milošević je shvatio da se američke prijetnje ostvaruju kao neminovnost, možda po nekom zakonu afiniteta između brutalnosti, opsjednutosti silom, zakonom jačega. 78 DANA EKSPLOZIJA: Beograd, mart 1999. Bio je spreman da prihvati sve u pregovorima oko Kosova, osim nezavisnosti pokrajine i dolaska NATO-a u Srbiju. Iz toga su američki diplomati, kako su priznali poslije rata, zaključili da je na ivici da i to prihvati i da će prihvatiti poslije prvih bombi. Ni to što je Beograd već slao armiju na Kosovo i spremao se za rat nije poljuljalo uvjerenje diplomata da će se odmah predati, iz prostog razloga što se svako mora predati pred prijetnjama NATO-a. Računalo se na dvije noći simboličnog bombardovanja. Kad je italijanski predsjednik D’Alema uputio Clintona šta će biti ako se Milošević ne povuče, Clinton nije znao šta da odgovori. Njegov savjetnik je na kraju našao odgovor: onda ćemo nastaviti da bombardujemo. Do kada? Do kraja. Očigledno i jednostavno. Zašto bismo se mnogo brinuli, ili razmišljali o svijetu, kad uvijek imamo rješenje pri ruci? Zar nijesmo najbogatiji i najjači? Neka svijet vodi računa o našem raspoloženju i interesu, zašto bismo mi vodili računa o svijetu. Ovdje se, ako se ne varam, slute opasnosti koje vrebaju Ameriku u njenim odnosima sa svijetom. To liči na biblijska upozorenja o sljepilu taštine i bogatstva koja nam danas zvuče djetinjasto. Ali ona su sigurno uvijek zvučala djetinjasto u konkretnim okolnostima, jer suština toga sljepila i jeste u tome što se vjeruje da se ono dešava samo drugima. Tako se takoreći iz ležernosti prišlo bombardovanju. Na velikim medijima, CNN-u i BBC-ju, koji su rat pratili kao neposredni učesnici, mogla se prvih dana vidjeti slatka uzbuđenost zbog sportskog događaja u kojem održavamo vještačku neizvjesnost, ali znamo da nam je obećan trijumf. Trećeg dana rata dogodila se najvažnija promjena, iako ju je teško opisati. To je trenutak kad su u Washingtonu i drugim velikim zapadnim centrima shvatili da bombardovanje može da traje, da se to zove rat, a da je rat nešto ozbiljno i neizvjesno. Odjednom se pokazalo da je politička pozicija Zapada neodrživa, a vojna loša. Politički, Washington je bio izolovan zbog nelegalnosti akcije. Riječ je o napadu na nezavisnu državu, člana Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije bile su eliminisane, jer je trebalo pokazati kako se vlast prenosi na NATO. Statut samog NATO-a nije dozvoljavao takve intervencije. Bilo je očigledno da ovakav rat mora biti politički neprihvatljiv za sve zemlje van NATO-a. Postojala je opasnost da javno mnjenje ni u Americi ni u Evropi ne razumije školsku imperijalnu logiku koja je toliko ličila na starinsku imperijalnu logiku koju zapadna savjest ne može da podnese. Pojavili su se vojni stručnjaci koji su rekli da je teško bombardovanjem dobiti rat. Naročito ako se bombarduje iz velike visine i velike daljine. A drukčije, treba rizikovati živote zapadnih vojnika. Ko će razumjeti zašto ti vojnici ginu u Jugoslaviji? NATO, koji je tražio kredibilitet na ideji garantovanja bezbjednosti Evrope, izazvao je rat usred Evrope. Bilo je očito da on ne garantuje bezbjednost, nego sasvim obratno: nametanje njegove moći izaziva krize i ratove. Kritičari ove intervencije u Americi, koji su bili oštriji i otvoreniji nego evropski, nikako nijesu razumjeli zašto Evropi slijedi Washington u ovakvu katastrofu. Mala greška u procjeni pretvorila se u monumentalnu grešku iz koje se nije vidio izlaz. Prestiž Amerike je bio u pitanju, a bankrot NATO-a u perspektivi. Politički lideri zapadnih zemalja ličili su na djecu koja su u igri zapalila kuću. Tada je bilo jasno da iz igre može da izbije i svjetski rat. Jer se vidjelo da za Zapad nema povratka: NATO ne može bankrotirati, rat se ne smije izgubiti. A kuda vodi rat? Možda će države koje imaju vojnu silu pomoći Jugoslaviji, možda će joj isporučiti oružje, možda će širom svijeta zaređati antizapadni protesti, možda će zapadno javno mnjenje silovito reagovati? Preko noći se atmosfera zgusnula, regionalno problem je pretvoren u planetarnu opasnost. RAT PROTIV CIVILA: Srbija, 1999. U Beogradu su to bili najgori dani. Osjećala se nepredvidivost u reakcijama zapadnih političara, osjećalo se da je ulog toliki da su sva sredstva dozvoljena. Tih dana je izvršena, po mom mišljenju, najveća mobilizacija medija u propagandnom ratu u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Mi smo u Beogradu gledali samo velike televizijske mreže, tek po povratku iz Jugoslavije shvatio sam kolike su razmjere te mobilizacije. S druge strane, ludak na vlasti u Beogradu takođe je bio nepredvidiv. On do sada nije ubijao članove demokratske opozicije, samo ljude iz njegovih redova koji su previše znali i koji bi postali nepouzdani. Ali takva mogućnost postojala je prilikom svih političkih zaokreta, naročito ako bi se režim osjetio ugroženim. Pretpostavljali smo da nas štiti to što se osjeća jakim, što bombardovanje ne ugrožava režim nego samo stanovništvo. Zapadna intervencija je ubijala demokratsku opoziciju politički, zapadne bombe narod fizički. Što bi nas on ubijao pod rugi put? I fizički, veća opasnost je dolazila sa Zapada. Ne od bombi, nego od tamošnjih političara koji su tražili bilo kakav način da opravdaju svoj rat. U zapadnim medijima, naročito u izjavama britanskih političara, sugerisalo se da je počela velika čistka u Beogradu, da strada demokratska opozicija. Stvarana je slika paklenog režima, fašističke atmosfere ubijanja. Trebalo je proširiti front, da tako kažem, zakloniti političke razloge intervencije, opravdati bombardovanje većom temom, trebalo nas je sve uključiti u rat, da se stvori velika zbrka, da se prikrije očiglednost zapadne greške i nepotrebnost rata. Atmosfera u Beogradu, osim napetosti, nije imala veze sa onim što se pričalo na Zapadu: strah, začuđenost, tolerancija među građanima, manje nego ikad tragova fašizma. U policiju je priveden prvog dana rata urednik opozicionog Radija B92. Oko toga je napravljena velika galama, jer se očekivalo hapšenje, možda i likvidiranje. Pušten je poslije bezazlenog razgovora. Ali ga londonska vlada nije ispuštala iz ruku. Čuli smo u dva dana uzastopno intervencije britanskih ministara inostranih poslova i odbrane, u kojima su javno, preko televizije, ovaj radio i njegov urednik proglašeni za saradnike engleske vlade, koje finansira ministarstvo. Bio je to otvoreni poziv na linč. Na Zapadu bi to odlično odjeknulo, kao dokaz o Miloševićevoj tiraniji. Novinari ovoga radija, koji se godinama bore protiv Miloševićevog režima, bili su šokirani i ogorčeni. Zaista, pod bombama NATO-a, ako vas najagresivniji političari zemlje koja bombarduje proglase za svog saradnika, a vi sjedite među ljudima koji su takođe bombardovani, nije teško shvatiti šta vas čeka. Svi smo mogli vidjeti koliko teži višegodišnja borba protiv diktature, žrtvovanje za demokratske principe, od časa kad postanete smetnja u računicama demokratskih država. Neophodni su bili zločini Miloševićevog režima; što hitnije i što grozniji. Četiri dana kasnije počeće da stižu albanske izbjeglice i NATO će malo odahnuti, ali to nije bilo dovoljno jer je previše ljudi vidjelo koincidenciju između talasa izbjeglica i početka bombardovanja. Zato su žrtve tražene svuda. Ista propaganda je vođena tih dana prema Crnoj Gori iz Londona. Puštane su dezinformacije preko BBC-ja (iz nekog misterioznog izvora Rojtersa, navodno iz Crne Gore) o tome da srpske trupe ulaze u Crnu Goru i da napad jugoslovenske armije na crnogorski režim samo što nije počeo. Čak smo i mi otišli iz Beograda u Crnu Goru da prisustvujemo novom ratu. Sve je bila laž. U Crnoj Gori je atmosfera bila napeta, zemlju su bombardovali saveznici crnogorske vlade, tako da je narod guran Miloševiću u ruke. Vlada je jedva održavala mir. Samo je iskra nedostajala. Navodno tajne informacije britanske vlade da srpski napad na Crnu Goru samo što nije počeo stvarale su nevjerovatnu paniku i direktno gurale Crnu Goru u građanski rat koji bi tamo bio zastrašujući, ali koji bi bio spasonosan za propagandu NATO-a. Otvorio bi se novi front, i vojni i propagandni, prema Miloševiću. Sudeći po informacijama koje su objavljene poslije rata, Crna Gora je za dlaku pošteđena masivnog bombardovanja koje bi imalo za cilj isključivo izazivanje građanskog rata, jer su vojne baze u Crnoj Gori beznačajne. U Parizu tvrde da je za to zaslužna francuska vlada. Ako je tačno, hvala. Ništa pokvarenije i perfidnije od ratne logike velikih zemalja, sa velikim političkim iskustvom, kad su njihovi interesi ugroženi. Jedino se London u ovome snalazio kao u svojoj slavnoj prošlosti: brze reakcije, radikalne, neustrašive, preuzimanje svih rizika, žrtvovanje i prijatelja bez oklijevanja kad se za to ukaže potreba. Sve druge zapadne vlade izgledale su djetinjasto prema starom britanskom lavu. U tom velikom političkom iskustvu, koje je teško gledati bez divljenja, čak i ako vam je moralno odvratno, odmah se napravi nacionalna sloga oko nacionalnog interesa. Nijedno demokratsko pravilo ne važi u odbrani državnih interesa, sasvim svejedno ko je u sukobima kriv a ko prav. To se zove: right or wrong, my country. Ponašanje Blairove vlade i BBC-ja bili su nešto kao poslednji odjek vještine i brutalnosti velike imperije, nešto kao pirueta starog igrača koji više nema ulogu u igri koju je imao nekad, ali u čijim se pokretima vidi nedostižna maestrija. Koliko da se pokaže amaterima o kakvoj je umjetnosti riječ. Moralno, to izgleda još odbojnije nego u vrijeme imperije, jer je suvišno, ali politički, divite se rutini u kojoj su isključeni pogrešni koraci. Divite se lakoći sa kojom se podvaljuje i laže odlučnosti sa kojom se ide do krajnjih konsekvenci takve politike. Ostaje vam da žalite za situacijama kad je ovakva maestrija usmjerena ka odbrani vrijednosti, a ne ka njihovom uništavanju. Kada posmatrate ponašanje američke vlade, a naročito američkog društva, vidite odmah da nikakvi eksperti, nikakav talenat ne mogu nadoknaditi iskustvo. Vještina američkog šoubiznisa koju primjenjuju mediji i koju je razradio Clinton nigdje se ne primiče doslijednosti manipulacije BBC-ja. Slobodan Milošević i jugoslovenski mediji zaista djeluju amaterski u odnosu na ovu politiku, tu je sasvim opravdano upoređenje u odnosu na ovu politiku, tu je sasvim opravdano upoređenje između primitivnih divljaka i rafinirane civilizacije. Druge evropske vlade su takođe djelovale amaterski u odnosu na londonsku. Kod svih drugih, uključujući i Washington, osjećala se prikrivena panika: na kraju krajeva, bez razloga su ušli u rat i možda išli ka svjetskoj krizi. Osim kod Engleza: šta je tu je, više se ne vraćamo na uzroke, svom snagom, ne birajući sredstva, idemo do kraja. Jedino je, kažem, škripalo što je operacija bila pogrešna i zločinačka, i što London više nije imao svoju politiku, nego je vodio američku. Bivši gospodar svijeta je zadržao svoje majstorstvo, ali ga pokazuje kao sluga. Druge evropske vlade nijesu pokazale ništa osim refleksa straha i zbijanja iza najjačeg. To je najgore izgledalo u Parizu, zbog De Gaulleovog nasleđa koje zemlja nije sposobna da nosi. Francuska vlada je prosto vodila antievropsku i antifrancusku politiku. Neko tajno očekivanje koje je iz cijele Evrope strujilo ka Parizu iznevjereno je. Druge prilike neće biti. Treba se pomiriti sa niskim nivoom na kom je francuska politika i intelektualna elita. Francuska politika u ratu NATO-a posebna je katastrofa u okviru zajedničke katastrofe Zapada. BEZ PODRŠKE: Boris Jeljcin i Slobodan Milošević u Moskvi 1998. Izgubila je svoj prestiž na Balkanu, izgubila šansu da se pokaže kao motor Evrope, pustila je da se ruše UN u kojima Pariz još ima glas sile u Savjetu bezbjednosti, spasila je NATO koji spriječava ujedinjavanje Evrope i njenu emancipaciju. Poslije rata Francuzi su pričali da su se borili za UN i za saradnju sa Rusima. Jesu, tek pošto je Milošević natjerao Zapad da pozovu Ruse i UN, ali ovi su na početku operacije bili optimisti. I Pariz se sa time složio. Kako bi izgledala francuska pozicija danas u Evropi da je Pariz bio samostalan u ratu! A mogao je. Zahvaljujući De Gaulleovom nasleđu, mogao je Pariz biti solidaran sa NATO-om, ali van rata. Tako bi se sve oči okrenule ka Parizu, sve diplomatske inicijative, i evropska politika bi se rodila u Parizu. Tužno je gledati kako greške vuku jedna drugu do katastrofe. Na kraju rata, francuski diplomati i mediji zaređali su sa objašnjenjima kako je De Gaulle prevaziđen, iz straha da ima previše Francuza koji vide da se nešto loše desilo sa Francuskom. Čak su objavili i ankete po kojima je De Gaulle omiljen kao ličnost, ali njegova politika je zastarela. Chirac, Jospin, Kon Bendit vide dalje. Zastarela? Kako, nikad nije bila aktuelnija! De Gaulleova politika je bila nerealna u vrijeme kad je vodio, jer je bila vizionarska, a sad dolazi njegova epoha. De Gaulle je i vodio politiku sa pogledom na kraj hladnog rata. Ko je govorio unaprijed o opasnosti američke sile i diktata? Ko se usudio da predvidi u vrijeme Sovjetskog Saveza da Rusija nije opasnost? Ko je govorio o tome da je jedina bitka koju vrijedi voditi ona za čovjeka? On jeste prevaziđen budući da nikad nije bio u tolikom sukobu sa jednom političkom klasom kao sa sadašnjom zapadnom, ali je van realnosti, nesposobna da izazove ta klasa, a ne De Gaulle. Problem jeste u tome: De Gaulle u ovakav rat ne bi išao, stao bi u ime Evrope i Evropa bi se u njemu prepoznala. To bi bilo odlično i za Ameriku i za Evropu i za Balkan. Ovako, sve je bila greška, zločin i sramota i sve je trebalo spasavati lažnom slikom o trijumfu u medijima. Francuska politička elita neće De Gaullea za uzor, zato će imati Le Pena za dostojnog konkurenta. Moramo se stalno vraćati na ulogu medija u ratu. Oni su muzička pratnja iza događaja, ključna za stvaranje `atmosfere`. Logika je bila jednostavna. NATO je morao da nastavi rat koji je bio nelegalna intervencija u kojoj su pogažene norme međunarodne politike, eliminisane Ujedinjene nacije, zategnuti odnosi sa cijelom planetom van zapadnog svijeta. Rat je bio prljav jer se nije mogao nastaviti nikako drukčije osim protiv civila, inače bi bio izgubljen. Perspektiva je bila katastrofalna: ne mogu se upotrebiti trupe na zemlji da se rat brzo završi, ne može se nikome objasniti zašto se vodi, zločini su bili očigledni, a gore od svega: nipošto se ne smije stati, i ovakav rat se mora dobiti inače je gotovo sa prestižom svjetske sile i ulogom NATO-a u izgradnji novog svjetskog poretka. ŽRTVE IMPERIJALNE LOGIKE: Pobijeni putnici iz voza u Grdeličkoj klisuri To je trebalo da obave mediji: da ovu realnost prekriju moralnom motivacijom i pretvore je u humanitarni preporod politike. Napravljen je obrt koji se u politici često pravi i za koji su vjerovatno ideju imali Englezi: pošto je intervencija bila protivpravna, neodbranjiva, imperijalna, politički rizična, kriminalna na terenu, onda je sve to objašnjeno kao prelazak u novo doba: moral umjesto prava, humanizam umjesto politike. Zar javno mnjenje ne čeka samo to? Zar nije zasićeno političkim kalkulacijama i pokvarenošću javne scene? Pa dobro, pošto je u pitanju ukidanje prava, zar onda ne možemo reći da je to sve u ime višeg morala? Taj moral sputavaju norme. Slijedimo zakone srca, a ne birokratska pravila. Ako nema razloga za rat, zašto da to ne pretvorimo u adut: pa razlog je samo u moralnoj indignaciji. Epohalna promjena. Zgodan je i datum: ulazimo u treći milenijum kao preporođeni. Publika traži čiste emocije. Ako se završi rat do letnjih odmora sve je u redu. Poslije ćemo preći na letnje seksualne teme. Na jesen se niko neće sjećati ni šta smo radili ni šta smo govorili. Zakoni šou-biznisa nikad nijesu omanuli. Tako je pređen novi stepen u ozbiljnosti rata. Prvo se prešlo sa pretnje na bombardovanje, onda sa lokalnog na planetarni problem, onda na pitanje prestiža imperije i održavanje svijetskog poretka, a onda, najvažnije od svega: na manipulaciju ljudima mimo do sada poznatih granica. Jer od svih nevolja ovoga svijeta, političkih i ratnih, važnija je promjena prirode čovijeka: iz uobičajene doline plača prešli smo u Vrli Novi Svijet. To je, po mom mišljenju, najveća tema koju je otvorio rat NATO-a protiv Jugoslavije, prelazeći za samo nekoliko dana put od bezazlene greške u procjeni do pitanja o razlozima postojanja ovakve civilizacije.