JAKO RETKO Made in Yugoslavia Sve slikam neposredno pred postavljanje pa stanje bukvalno odgovara fotografijama. . Nakon dogovora uplata je na račun u OTP Banci Šaljem postexpresom nakon uplate Šaljem u inostranstvo jedino EMSOM (postexpres za inostranstvo pri pošti Srbije,skuplji je od klasičnog slanja ali sigurniji, i brži),gde vi snosite sve troškove slanja,za carinske troškove kupovine više predmeta ili gubitke paketa nisam odgovoran,, osim ako nemate nekoga u srbiji da pošaljem na njegovu adresu, nakon uplate na moj račun ili vaše uplate Western unionom na ime i podatke!

BLIOTEKA LJILJAN Marija Paskaval Komplet MARIJA PASKVAL Maria Pascual 12 knjiga, skoro A4 format, tvrd povez. NIŠRO Oslobođenje, 1988. Veoma dobro očuvane, bez pisanja, pečata, posveta, cepanja… 1. Priče iz Alhambre, Irving Washington Princ hodočasnik ljubavi Zidareva pustolovina Bjegunac 2. Ruske priče, Lav Tolstoj Kavkaski zarobljenik Istina uvijek pobjeđuje 3. Njemačke priče, Ernst T. A. Hoffmann Čovjek iz pijeska Zulemina pjesma Dama u bijelom 4. Čarobne bajke, Fernan Caballero Vitezovi od ribe Princeza krasuljka Ptica istine 5. Romantične legende, Gustavo Adolfo Becquer Bijela srna Zelene oči Ruže nesretne ljubavi 6. Fantastične priče, Trini Maseda Neptunova palača Djevojčica koja nije mogla narasti 7. Engleske priče, Viljem Šekspir Kralj Lir Mletački trgovac Ukroćena goropad 8. Ruske priče, Aleksandar Puškin Snijeg Seoska plemkinja Dunja, izgubljena ljubav 9. Engleske priče, Čarls Dikens Putujući trgovac Gvineja hrome djevojčice 10. Francuske bajke, Madam D`Onoa Zelena zmija Plemenita mišica 11. Njemačke priče, Ernst T.A.Hofman Rudnici faluna Kockareva sreća 12. Ruske priče, Lav Tolstoj Djevojčica i pečurke Ptičica Morski pas Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, 1. srpnja 1933. – 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya... MG (Ć)

RETKO! VHS KASETA, RTV BK Telecom, 2003. Zdravko Čolić Koncert na `Marakani`, Beograd 2001. godine. STANJE ODLIČNO OMOT 5 KASETA 5- (kaseta nije pregledana) 1. April u Beogradu 2. Gori vatra 3. Čija je ono zvijezda 4. Živiš u oblacima mala 5. Produži dalje 6. Krasiva 7. Malo pojačaj radio 8. E, draga draga 9. Stanica Podlugovi 10. Jedna zima sa Kristinom 11. Ljubav je samo reč 12. Prava stvar 13. Jedina 14. Glavo luda 15. Pisaću joj pisma duga 16. Pjevam danju, pjevam noću 17. Čini mi se grmi 18. Noć mi te duguje 19. Ti si mi u krvi 20. Ti možeš sve (al` jedno ne) 21. Da ti kažem šta mi je 22. Tvoje oči 23. Jako, jako slabo srce zavodiš 24. Hotel Balkan 25. Ajde idi 26. Mađarica 27. Pusti, pusti modu 28. Ruška 29. Čaje šukarije 30. Ajde, ajde Jasmina 31. Zvao sam je Emili 32. Okano 33. Kad bi moja bila 34. Tabakera

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ako bude nekih nedostataka navescu pored naslova knjige! Fali knjiga br 10 BIBLIOTEKA LJILJAN Marija Paskaval MARIJA PASKVAL Maria Pascual 11 knjiga, skoro A4 format, tvrd povez. NIŠRO Oslobođenje, 1988. 1. Priče iz Alhambre, Irving Washington Princ hodočasnik ljubavi Zidareva pustolovina Bjegunac 2. Ruske priče, Lav Tolstoj Kavkaski zarobljenik Istina uvijek pobjeđuje 3. Njemačke priče, Ernst T.A.Hoffmann Čovjek iz pijeska Zulemina pjesma Dama u bijelom 4. Čarobne bajke, Fernan Caballero Vitezovi od ribe Princeza krasuljka Ptica istine 5. Romantične legende, Gustavo Adolfo Becquer Bijela srna Zelene oči Ruže nesretne ljubavi 6. Fantastične priče, Trini Maseda Neptunova palača Djevojčica koja nije mogla narasti 7. Engleske priče, Viljem Šekspir Kralj Lir Mletački trgovac Ukroćena goropad 8. Ruske priče, Aleksandar Puškin ----- Ima nacrtano malo srce na unutrasnjoj strani korica, nista strasno! Sve ostalo uredno! Snijeg Seoska plemkinja Dunja, izgubljena ljubav 9. Engleske priče, Čarls Dikens Putujući trgovac Gvineja hrome djevojčice 10. Francuske bajke, Madam D`Onoa Zelena zmija Plemenita mišica 11. Njemačke priče, Ernst T.A.Hofman Rudnici faluna Kockareva sreća 12. Ruske priče, Lav Tolstoj Djevojčica i pečurke Ptičica Morski pas Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, ​​1. srpnja 1933. - 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ako bude nekih nedostataka navescu pored naslova knjige! Fali knjiga br 11 i 12 BIBLIOTEKA LJILJAN Marija Paskaval MARIJA PASKVAL Maria Pascual 11 knjiga, skoro A4 format, tvrd povez. NIŠRO Oslobođenje, 1988. 1. Priče iz Alhambre, Irving Washington Princ hodočasnik ljubavi Zidareva pustolovina Bjegunac 2. Ruske priče, Lav Tolstoj Kavkaski zarobljenik Istina uvijek pobjeđuje 3. Njemačke priče, Ernst T.A.Hoffmann Čovjek iz pijeska Zulemina pjesma Dama u bijelom 4. Čarobne bajke, Fernan Caballero Vitezovi od ribe Princeza krasuljka Ptica istine 5. Romantične legende, Gustavo Adolfo Becquer Bijela srna Zelene oči Ruže nesretne ljubavi 6. Fantastične priče, Trini Maseda Neptunova palača Djevojčica koja nije mogla narasti 7. Engleske priče, Viljem Šekspir Kralj Lir Mletački trgovac Ukroćena goropad 8. Ruske priče, Aleksandar Puškin ----- Ima nacrtano malo srce na unutrasnjoj strani korica, nista strasno! Sve ostalo uredno! Snijeg Seoska plemkinja Dunja, izgubljena ljubav 9. Engleske priče, Čarls Dikens Putujući trgovac Gvineja hrome djevojčice 10. Francuske bajke, Madam D`Onoa Zelena zmija Plemenita mišica 11. Njemačke priče, Ernst T.A.Hofman Rudnici faluna Kockareva sreća 12. Ruske priče, Lav Tolstoj Djevojčica i pečurke Ptičica Morski pas Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, ​​1. srpnja 1933. - 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya....

Kompletno izdanje mini-serijala u tri toma Od autora čuvenog serijala Magični Vetar Izvanredno Bonelijevo stripsko ostvarenje Skriveno Lice smešteno je delom u Italiju (Rim), delom u Afriku s kraja devetnaestog veka, za vreme italijansko-abisinskog rata. Tokom jednog od najkrvavijih i najkontroverznijih poglavlja u italijanskoj istoriji, sudbine mladog računovođe Uga Pastorea, konjičkog oficira Vitorija de Čezarija, imućne ali emocionalno krhke Matilde Sereni i velikog broja drugih likova, od kojih su neki zaista postojali, prepliću se jedne s drugima, ali i s tajanstvenim i začudnim Skrivenim Licem, islamskim ratnikom i prorokom čiji lik prekriva srebrna maska… Tvorac serijala, multimedijalni talenat Đanfranko Manfredi, po obrazovanju filozof, ali se uspešno bavio muzikom, književnošću, pisanjem scenarija za filmove i serije, glumom...Od devedesetih se intezivno bavi stripom. Tvorac je Magičnog Vetra, Skrivenog Lica, njegovog nastavka Shanghai Devil, Adama Vajlda, a radio je i na scenarijima za Dilana Doga, Teksa i Nika Rajdera. I tom 492 strane, tvrd povez,cb II tom 492 strane, tvrd povez,cb III tom 394 strane, tvrd povez,cb. Komplet je nov.

MARKET DAY James Sturm PIJAČNI DAN DOWN & QUOTERLEY Montreal Quebec Canada, 2010. godine, izuzetna lux oprema, tvrd povez, format A4, zlatotisak, suvi žig, kolor. Knjiga - strip je nova. IZUZETNO RETKO, KOD NAS NEMA U PRODAJI Vanvremensko promišljanje o umetnosti i trgovini, viđeno kroz život Jevreja u Istočnoj Evropi početkom XX veka. Naime, Mendlemanov život mora da pretrpi promene kada on shvata da više ne može dovoljno da zaradi za život za svoju sve brojniju porodicu radeći posao koji je oduvek radio – ručno pravljenje kvalitetnih tepiha. Kao odličan majstor svog zanata, on nosi svoju vrhunsku robu na kolima koja vuče magarac, prolazeći pored svoje radnje koju je morao da proda, a u kojoj se sada prodaje samo jeftina roba lošeg kvaliteta... Džejms Šturm crta miran, refleksivan i prelep portret Istočne Evrope ranih 1900-ih, oživljava užurbanost i vrevu pijace Starog sveta na ivici industrijalizacije. PIJAČNI DAN je večna priča o tome kako ekonomske i društvene snage mogu uticati na život pojedinca i čitavog društva, u krajnjoj instanci. Autor je višestruko nagrađivani karikaturista, vizionar koji je stvorio poseban pravac u stripu i koji neguje u svom Centru za studije crtanog filma. # 57

HellSpawn / Steve Niles & Ben Templesmith; Image Comics; 2002/2003.god.; 6X32 strane; (HellSpawn ima 16 sveščica. Počinje da izlazi 2000.god. Autori su Brian Michael Bendis i Ashley Wood, a povremeno S.Niles i B.Templesmith. Od broja jedanaest njih dvojica rade seriju do kraja. U ponudi su sveščice koje su radili samo njih dvojica znači 6 od 16;) (Stripovi su u odličnom stanju,u originalnim kesicama)

Komplet od svih 12 Faktor 4 stripova koji su izasli u periodu od septembra 2006 godine do oktobra 2007 godine u izdanju Luxor-a. Svi stripovi su odlicno ocuvani, bez svrljanja, cepanja i slicnog. Faktor 4 je srpski naučnofantastični strip, koga izdaje preduzeće Luxor Co. od 2006. godine. Scenario je pisao Milan Konjević, crtači su bili Mirko Čolak, Antoan Simić i Borivoje Grbić, a kolorista Ivan Šainović. Naslovnu stranu je radio Aleksa Gajić, koji je kreirao i grafički izgled likova. Sinopsis Priča je smeštena u 2080. godinu u mirnu budućnost jer je zlo pobeđeno udruživanjem svih naroda i svih heroja sveta.[2] Četvoro tinejdžera, iz različitih delova sveta, dobijaju poziv na sedmodnevni izlet u vili Dereka Dorsa, jednog od najbogatijih ljudi na planeti. Ono što ne znaju jeste da je njihov domaćin zapravo Gamen, besmrtni vanzemaljac koji je na Zemlju došao pre 100 miliona godina. Umesto da se provedu na izletu, četvoro tinejdžera dospevaju na čudna mesta i stiču natprirodne moći. Njihove sudbine određuje staro kosmičko proročanstvo o četiri ratnika koji će zaustaviti kraj svemira. Do juče srednjoškolci, likovi ovog stripa moraju da odrastu uz povremene napade svakakvih vanzemaljskih i ovozemaljskih protivnika.[3] Sukobljavaju se sa tajanstvenom organizacijom koja sebe naziva „Uprava“ i upoznavaju robote po imenu Adam i Eva koji se pridružuju junacima. Danas je prava retkost posle 17 godina naci sve stripove i u ovakvom stanju na jednom mestu! RARITET! Pogledajte ovde ostale predmete koje nudim: http://www.kupindo.com/Clan/Shmickey86/SpisakPredmeta

Spisak naslova: -Lepota poroka -Potera za sreckom -Skupljaci perja -Nebo iznad krajolika -Suza i njene sestre -Fine mrtve devojke -Sejtanov ratnik -Ceracemo se jos -Nevinost bez zastite -Crni Gruja 2 svih 13 epizoda -Momo Kapor Ivana -Gorski Vijenac -Teatar audicija Sarajevo-Sve mi diraj ocevinu ne -Evo vam Ckalje -Optimisti -Sminka -Cavka -Uslovna sloboda -Lutalica -Stepenice za nebo -Tako su govorili -Seljaci ep. 1-6 -Sasvim licno -Kad budem mrtav i beo -Volim te najvise na svetu -Tri boje duge -Kabare Putuj Evropo -Agencija SIS -Vratice se rode ep.1-5 -Yu folk extra soder -Lopovi prve klase -Ceracemo se -Velika frka -Bosko Buha -Samo za tvoje usi -Dobro ustimovani mrtvaci -Sedam i po -Gorski vijenac -Sofinisticka farsa -Rece mi jedan coek -Vukovar jedna prica -Bice bice -Veliki transport -Kafic bice bolje -Partizani -Radio Vihor zove Andjeliju -Tri karte za Hollywood -Zene u zatvor -Nebo iznad krajolika -Poslednji krug u Monci -Kabare putuj Evropo Stanje kao na slikama,za sva pitanja tu sam. Veliki izbor goblena,motora za biciklu,punilica za kobasice,antikviteta,kolekcionarskih predmeta,ventilatora,kablova za podno i grejanje rasada i plastenika,biciklistickih pantalona,biciklistickih majica,etno predmeta,albuma,slicica,albuma za fotografije,razglednica,duboreza,brosura,knjiga,romana,filmova,serija, flasa,limenih kutija,intex,kombinezona za surf i ronjenje,steznika,lovackih sesira,ortoza,ploca,semena,znacki i još mnogo toga. HTELI BI DA KUPUJETE I PRODAJETE NA LIMUNDU I KUPINDU,LAKO JE,REGISTRUJTE SE NA http://www.limundo.com/ref/BobanT75 I KRENITE SA TRGOVINOM. POGLEDAJTE I http://www.kupindo.com/Clan/BobanT75/SpisakPredmeta

Polovan strip, izuzetno očuvan. Autor i izdavač: Branko Andrić - Andrla, Beč, Broširan povez, 29 cm. Stotinak strana, nema paginacije, `Formalno sam počeo da stvaram sredinom šezdesetih, ali u javnosti sam se pojavio 1968-69, kada sam objavio prve zbirke: `Ja sam mali mamin seksualac` i druge. Počeo sam sa objavljivanjem proze i poezije, pa sam posle radio razne stvari, recimo vizuelnu poeziju `Modern world poetry` (1972) ili `Erektion uber alles` (1974). Prešlo je to u hepeninge, jer su se tada radili hepeninzi. Bio sam i član grupe `Kod`, zatim grupe `Januar, februar. . . `. Posle sam ih napustio, nešto smo se sukobili i rešio sam da radim sam. U filmski svet sam ušao sa Žilnikom i Karpom Aćimovićem. Art magazin 2011. god. Branko Andrić - Andrla (Novi Sad , 9. april 1942. - Dunaujvaroš, 20. oktobar 2005. ) bio je srpski multidisciplinarni umetnik. Bavio se muzikom, pisanjem, filmom i crtanjem stripova. Živeo je u Novom Sadu i Beču. Branko Andrić je rođen 1942. u Novom Sadu. Njegov otac Branko Andrić (1921-1942) je dva meseca pre nego što će se Andrla roditi, uhapšen od strane mađarskih fašista i ubijen kao hiljade drugih žrtava bačenih pod led zamrznutog Dunava. Posle završetka humanističke gimnazije (Jovan Jovanović Zmaj) u Novom Sadu, Andrić završava Višu školu za političke nauke u Beogradu i Višu pedagošku školu, smer likovna umetnost u Novom Sadu. Posle studija je počeo da piše za mnogobrojne jugoslovenske kulturne časopise (Letopis Matice srpske, Student, Književna reč, Indeks, Oko, Riječka revija, Polja, Lica i dr). Održavao je mnogobrojne književne večeri po celoj Jugoslaviji i sarađivao je na filmovima Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika i Karpa Aćimovića - Godine. Kratak film „ Zdravi ljudi za razonodu“ (Litany for ideal people) Karpa Aćimovića - Godine, u muzičkoj pratnji Branka Andrića je dobio prvu nagradu kratkog filmskog festivala u Beogradu i nagradu novinara u Oberhausenu, u Nemačkoj. Branko Andrić se 1972. preselio u Beč, upoznao Ditera Šragea i učestvovao u programu slobodnog bioskopa. Pored svoje delatnosti crtača, počeo je da piše pesme na nemačkom („Gastarbajterske pesme“), koje izdaje početkom 80-tih kao samoizdavač. Učestvovao je u osnivanju i oživljavanju Bečke Arene. Njegovom doprinosu programu bečke arene, od 70-tih do 90-tih godina pripada niz književnih večeri, i nastupa grupe Imperium of jazz, kao i inicijalizacija i organizacija nekoliko muzičkih festivala alternativne muzike sa područja čitave Jugoslavije. Dobija mnogobrojne nagrade kao npr. Prvu nagradu na Kseroks konkursu za umetničku grafiku 1975. Krajem 70-tih godina Branko Andrić osniva grupu Vojvođanski bluz bend sa kojom nekoliko puta nastupa u Beogradu i Novom Sadu. Početkom 80-ih napušta „ Vojvođanski bluz bend“ da bi osnovao „ Imperium of Jazz“ (pravilno se piše sa v, latinskim u). U bendu su od samog početka nastupali najbolji muzičari iz Novog Sada. Do 2005. nastupalo je 150 muzičara u raznoraznim aranžmanima. Poznatija imena: Boris Kovač, Zoran Bulatović - Bale, Jovan Torbica, Zoran Mraković, Atila Šoti. . . Vikipedija

Najplaćeniji poslovi današnjice su vezani za kreativnost i stvaralaštvo (dizajneri, programeri, marketari...). Da li ja to mogu da radim? Pa naravno! U svakom od nas čuči mali umetnik. :) Tvoja mašta ti omogućava da istražuješ, zamišljaš i spajaš razne stvari, nekada naizgled i nespojive. Sada na jednom mestu imaš brdo ideja raspoređenih u 8 poglavlja koje će podstaći tvoju kreativnost i maštu. Zašto je to uopšte važno? Upravo je kreativnost potrebna za stvaranje, a to je najviši nivo učenja, razmišljanja i znanja. Podrazumeva da stvaraš neku celinu kombinujuću različite elemente. Uzmi stare krpice, čepove, boje, štapiće, možeš malo i voća i kreni ludo da se zabavljaš, dok učiš da stvaraš! 288 strana, format 29×25 cm

Kao novo, izvrsni primerci.. Blackhawk is the eponymous fictional character of the long-running comic book series Blackhawk first published by Quality Comics and later by DC Comics. Primarily created by Chuck Cuidera with input from both Bob Powell and Will Eisner, the Blackhawk characters first appeared in Military Comics #1 (August 1941). Led by a mysterious man known as Blackhawk, the Blackhawks (or more formally, the Blackhawk Squadron) are a small team of World War II-era ace pilots of varied nationalities, each typically known under a single name, either their given name or their surname. Though the membership roster has undergone changes over the years, the team has been portrayed most consistently as having seven core members.[3] In their most well-known incarnation, the Blackhawks operate from a hidden base known only as Blackhawk Island, fly Grumman XF5F Skyrocket fighter aircraft, and shout their battle cry of `Hawk-a-a-a!` as they descend from the skies to fight tyranny and oppression. Clad in matching blue and black uniforms (with Blackhawk himself boasting a hawk insignia on his chest), early stories pitted the team against the Axis powers, but they would also come to battle recurring foes such as King Condor and Killer Shark, as well as encounter an array of gorgeous and deadly femme fatales. They also frequently squared off against fantastical war machines ranging from amphibious `shark planes` and flying tanks, to the aptly named War Wheel, a gigantic rolling behemoth adorned with spikes and machine guns. At the height of his popularity in the early 1940s, Blackhawk titles routinely outsold every other comic book but Superman.[4] Blackhawk also shares the distinction of being just one of five comic book characters to be published continuously in their own titles from the 1940s up to the 1960s (the others being Superman, Batman, Wonder Woman and The Phantom). The comic book series has spawned a film serial in 1952 which starred Kirk Alyn as Blackhawk himself, a radio series, a novel, and has been announced as a forthcoming Steven Spielberg feature film. A grounded version of Blackhawk named Ted Gaynor appeared on television in the first season of the Arrowverse series Arrow, played by Ben Browder.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! K15 Francuski jezik!!! Redje u ponudi!! ARCANES T.6 ; BUNKER 73 Jean-Pierre Pécau, Dejan Nenadov Delcourt Neopolis 22 Octobre 2008 arcanes Bandes dessinées / Comics / Mangas Voir les détails produits À propos Et si les deux interventions américaines en Irak n`avaient eu pour but que de permettre à des entreprises privées de mettre la main sur des cartes primitives non encore répertoriées ? Walter Duncan et Miss Mood sont envoyés sur place pour enquêter... Ils risquent d`y faire de surprenantes rencontres, avec au premier rang celle de... l`Archonte Reka ! Dejan Nenadov (Novi Sad, 28. oktobar 1966) je srpski likovni umetnik, poznat po svojim stripovima, slikama i ilustracijama.[1] Autor je kultnog jugoslovenskog stripa iz 1980-ih „Elazar“. Nenadov je u rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu primenjene umetnosti, kao i Akademiju umetnosti. Poslediplomske studije je završio na Statens Kunstakademi u Oslu. Od 1992. godine živi u Amsterdamu.[3] Prvi strip mu je objavljen 1978. godine u školskom listu Mi. Stripom se profesionalno bavi od 1982. godine, kada započinje saradnju sa „Forum – Marketprintom“ iz Novog Sada. Za ovu izdavačku kuću prvo radi kratke stripove po scenarijima koje je radio zajedno sa ocem Živkom, kao i po scenarijima Dušana Vukojeva. Kasnije objavljuje dve epizode stripa o Vitezu Balardu. Za YU strip Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca radi strip serijal „Elazar“, koji autoru donosi kultni status na području bivše Jugoslavije, a sarađuje i sa scenaristom Nevenom Antičevićem. U devedesetim, nakon odlaska iz Novog Sada prvenstveno se posvetio slikarstvu, a stripom se bavio znatno manje, radeći po scenarijima Boška Kecmana. Sarađuje sa nemačkim izdavačem „Bastei“. Jedan je od autora uključenih u projekat „Signed by war“ (1994). Saradnju sa francuskim izdavačem „Delkur“ započinje 2008. godine, radeći serijal „Arcanes“ prema scenariju Žana-Pjera Pekoa. Od 2001. sarađuje i sa kućom „Solej“, za koju radi na serijalu „Ys – la legende“ prema scenariju Žana-Lika Istena. Nagrade i priznanja (izbor) Nagrada na konkursu YU stripa za mlade crtače Prva nagrada na konkursu Omladinskih novina Prva nagrada na konkursu časopisa Vidici i YU strip Nagrada „Zlatno pero“ Nagrada „Zaharije Orfelin“.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezilk!! K15 Retkou ponudi! ARCANES T.7 ; BLUE BAYOU Jean-Pierre Pécau, Dejan Nenadov Delcourt Neopolis 7 Octobre 2009 arcanes Bandes dessinées / Comics / Mangas Voir les détails produits À propos Des chasseurs de trésor découvrent dans le golfe du Mexique l`épave d`un U-Boot allemand de la Seconde Guerre mondiale. Elle contient une entité qui, une fois libérée, se met à répandre la terreur sur La Nouvelle-Orléans tandis qu`un ouragan d`une rare violence baptisé Katerina se prépare Dejan Nenadov (Novi Sad, 28. oktobar 1966) je srpski likovni umetnik, poznat po svojim stripovima, slikama i ilustracijama.[1] Autor je kultnog jugoslovenskog stripa iz 1980-ih „Elazar“. Nenadov je u rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu primenjene umetnosti, kao i Akademiju umetnosti. Poslediplomske studije je završio na Statens Kunstakademi u Oslu. Od 1992. godine živi u Amsterdamu.[3] Prvi strip mu je objavljen 1978. godine u školskom listu Mi. Stripom se profesionalno bavi od 1982. godine, kada započinje saradnju sa „Forum – Marketprintom“ iz Novog Sada. Za ovu izdavačku kuću prvo radi kratke stripove po scenarijima koje je radio zajedno sa ocem Živkom, kao i po scenarijima Dušana Vukojeva. Kasnije objavljuje dve epizode stripa o Vitezu Balardu. Za YU strip Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca radi strip serijal „Elazar“, koji autoru donosi kultni status na području bivše Jugoslavije, a sarađuje i sa scenaristom Nevenom Antičevićem. U devedesetim, nakon odlaska iz Novog Sada prvenstveno se posvetio slikarstvu, a stripom se bavio znatno manje, radeći po scenarijima Boška Kecmana. Sarađuje sa nemačkim izdavačem „Bastei“. Jedan je od autora uključenih u projekat „Signed by war“ (1994). Saradnju sa francuskim izdavačem „Delkur“ započinje 2008. godine, radeći serijal „Arcanes“ prema scenariju Žana-Pjera Pekoa. Od 2001. sarađuje i sa kućom „Solej“, za koju radi na serijalu „Ys – la legende“ prema scenariju Žana-Lika Istena. Nagrade i priznanja (izbor) Nagrada na konkursu YU stripa za mlade crtače Prva nagrada na konkursu Omladinskih novina Prva nagrada na konkursu časopisa Vidici i YU strip Nagrada „Zlatno pero“ Nagrada „Zaharije Orfelin“.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! K15 Retko u ponudi!!! ARCANES T.9 ; L`EXPÉRIENCE INTERDITE Jean-Pierre Pécau, Dejan Nenadov, Jean-Paul Fernandez Delcourt Neopolis 2 Novembre 2011 arcanes Bandes dessinées / Comics / Mangas Voir les détails produits À propos Centre expérimental du CERN (Organisation Européenne pour la Recherche Nucléaire), frontière franco-suisse, de nos jours. Une expérience tendant à prouver l`existence des univers parallèles est en cours lorsqu`un accident se produit. À 10 000 km de là, dans une église rupestre éthiopienne, un groupe de terroristes islamistes pratiquent une expérience identique. Stargate envoie ses agents sur place. Dejan Nenadov (Novi Sad, 28. oktobar 1966) je srpski likovni umetnik, poznat po svojim stripovima, slikama i ilustracijama.[1] Autor je kultnog jugoslovenskog stripa iz 1980-ih „Elazar“. Nenadov je u rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu primenjene umetnosti, kao i Akademiju umetnosti. Poslediplomske studije je završio na Statens Kunstakademi u Oslu. Od 1992. godine živi u Amsterdamu.[3] Prvi strip mu je objavljen 1978. godine u školskom listu Mi. Stripom se profesionalno bavi od 1982. godine, kada započinje saradnju sa „Forum – Marketprintom“ iz Novog Sada. Za ovu izdavačku kuću prvo radi kratke stripove po scenarijima koje je radio zajedno sa ocem Živkom, kao i po scenarijima Dušana Vukojeva. Kasnije objavljuje dve epizode stripa o Vitezu Balardu. Za YU strip Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca radi strip serijal „Elazar“, koji autoru donosi kultni status na području bivše Jugoslavije, a sarađuje i sa scenaristom Nevenom Antičevićem. U devedesetim, nakon odlaska iz Novog Sada prvenstveno se posvetio slikarstvu, a stripom se bavio znatno manje, radeći po scenarijima Boška Kecmana. Sarađuje sa nemačkim izdavačem „Bastei“. Jedan je od autora uključenih u projekat „Signed by war“ (1994). Saradnju sa francuskim izdavačem „Delkur“ započinje 2008. godine, radeći serijal „Arcanes“ prema scenariju Žana-Pjera Pekoa. Od 2001. sarađuje i sa kućom „Solej“, za koju radi na serijalu „Ys – la legende“ prema scenariju Žana-Lika Istena. Nagrade i priznanja (izbor) Nagrada na konkursu YU stripa za mlade crtače Prva nagrada na konkursu Omladinskih novina Prva nagrada na konkursu časopisa Vidici i YU strip Nagrada „Zlatno pero“ Nagrada „Zaharije Orfelin“.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! K15 Retko u ponudi! ARCANES T.10 ; SANTA SANGRE Jean-Pierre Pécau, Dejan Nenadov, Jean-Paul Fernandez Delcourt Neopolis 7 Novembre 2012 arcanes Bandes dessinées / Comics / Mangas Voir les détails produits À propos De nos jours, frontière mexicaine. Des immigrants clandestins disparaissent mystérieusement. En enquêtant, la police des frontières américaine trouve d`étranges glyphes qui intéressent de près l`agence Stargate. Walter et Mood sont envoyés sur les lieux. Ils y découvrent un petit cirque dirigé par une certaine Pandora, non sans lien avec la présence inquiétante de deux archontes. Dejan Nenadov (Novi Sad, 28. oktobar 1966) je srpski likovni umetnik, poznat po svojim stripovima, slikama i ilustracijama.[1] Autor je kultnog jugoslovenskog stripa iz 1980-ih „Elazar“. Nenadov je u rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu primenjene umetnosti, kao i Akademiju umetnosti. Poslediplomske studije je završio na Statens Kunstakademi u Oslu. Od 1992. godine živi u Amsterdamu.[3] Prvi strip mu je objavljen 1978. godine u školskom listu Mi. Stripom se profesionalno bavi od 1982. godine, kada započinje saradnju sa „Forum – Marketprintom“ iz Novog Sada. Za ovu izdavačku kuću prvo radi kratke stripove po scenarijima koje je radio zajedno sa ocem Živkom, kao i po scenarijima Dušana Vukojeva. Kasnije objavljuje dve epizode stripa o Vitezu Balardu. Za YU strip Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca radi strip serijal „Elazar“, koji autoru donosi kultni status na području bivše Jugoslavije, a sarađuje i sa scenaristom Nevenom Antičevićem. U devedesetim, nakon odlaska iz Novog Sada prvenstveno se posvetio slikarstvu, a stripom se bavio znatno manje, radeći po scenarijima Boška Kecmana. Sarađuje sa nemačkim izdavačem „Bastei“. Jedan je od autora uključenih u projekat „Signed by war“ (1994). Saradnju sa francuskim izdavačem „Delkur“ započinje 2008. godine, radeći serijal „Arcanes“ prema scenariju Žana-Pjera Pekoa. Od 2001. sarađuje i sa kućom „Solej“, za koju radi na serijalu „Ys – la legende“ prema scenariju Žana-Lika Istena. Nagrade i priznanja (izbor) Nagrada na konkursu YU stripa za mlade crtače Prva nagrada na konkursu Omladinskih novina Prva nagrada na konkursu časopisa Vidici i YU strip Nagrada „Zlatno pero“ Nagrada „Zaharije Orfelin“.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski Jezik!!! K15 Kolaboracija francuskog scenariste Žan-Lik Istina i našeg velikana Dejana Nenadova pod naslovom LEGENDA O ISU.Radi se o serijalu u tri toma koji je u Francuskoj objavljen od 2011. do 2014. godine i čija je tematika, zaista slučajno, veoma bliska `Rogatom bogu`, tako da pored rada još jednog maestralnog crtača opet imamo i delo inspirisano keltskom mitologijom, premda ovog puta bretonskom namesto britanske. Redje u ponudi! Francusko idanje! T1 - Trahison Scenario: Jean - Luc Istin T2 - Vengeance Scenario: Jean - Luc Istin T3 - Deluge Scenario: Jean - Luc Istin Ys la blanche ! Ys la cité bretonne qui fait trembler les émissaires du christ ! Gwénolé y réclame une église, Ahès, la belle princesse, fille du célèbre roi Gradlon s`y refuse. Est-ce la force de Dieu qui emportera la cité sous les flots ou la cupidité et la jalousie des Hommes ? Dejan Nenadov (Novi Sad, 28. oktobar 1966) je srpski likovni umetnik, poznat po svojim stripovima, slikama i ilustracijama.[1] Autor je kultnog jugoslovenskog stripa iz 1980-ih „Elazar“. Nenadov je u rodnom gradu je završio osnovnu i srednju školu primenjene umetnosti, kao i Akademiju umetnosti. Poslediplomske studije je završio na Statens Kunstakademi u Oslu. Od 1992. godine živi u Amsterdamu.[3] Prvi strip mu je objavljen 1978. godine u školskom listu Mi. Stripom se profesionalno bavi od 1982. godine, kada započinje saradnju sa „Forum – Marketprintom“ iz Novog Sada. Za ovu izdavačku kuću prvo radi kratke stripove po scenarijima koje je radio zajedno sa ocem Živkom, kao i po scenarijima Dušana Vukojeva. Kasnije objavljuje dve epizode stripa o Vitezu Balardu. Za YU strip Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca radi strip serijal „Elazar“, koji autoru donosi kultni status na području bivše Jugoslavije, a sarađuje i sa scenaristom Nevenom Antičevićem. U devedesetim, nakon odlaska iz Novog Sada prvenstveno se posvetio slikarstvu, a stripom se bavio znatno manje, radeći po scenarijima Boška Kecmana. Sarađuje sa nemačkim izdavačem „Bastei“. Jedan je od autora uključenih u projekat „Signed by war“ (1994). Saradnju sa francuskim izdavačem „Delkur“ započinje 2008. godine, radeći serijal „Arcanes“ prema scenariju Žana-Pjera Pekoa. Od 2001. sarađuje i sa kućom „Solej“, za koju radi na serijalu „Ys – la legende“ prema scenariju Žana-Lika Istena. Nagrade i priznanja (izbor) Nagrada na konkursu YU stripa za mlade crtače Prva nagrada na konkursu Omladinskih novina Prva nagrada na konkursu časopisa Vidici i YU strip Nagrada „Zlatno pero“ Nagrada „Zaharije Orfelin“.

Kolekcija originalnih domacih DVD filmova . Filmovi su : Najbolji , Smeker , Tamna je noc , Ptice koje ne polete , Bulevar Revolucije , Oktoberfest , Specijalno vaspitanje , Dnevnik uvreda , Apsolutnih 100 , Suncokreti , Gori vatra , 1 na 1 , Nicija zemlja , Ledina , Carlston za Ognjenku , Decko koji obecava , Jaguarov skok , Kad budem mrtav i beo , Vizantijsko plavo , Vojnikova ljubav , Masmediologija na Balkanu , Samo jednom se ljubi , Terasa na krovu , Sutra ujutru , Erogena zona , Gnjurac , Disi duboko , Lavirint , Majstori , majstori , Zivot je cudo , Zona Zamfirova , Ivkova slava , Sabirni centar , Ko to tamo peva , Balkanski spijun , Maratonci trce pocasni krug , Nacionalna klasa , Sjecas li se Dolly Bell ? , Otac na sluzbenom putu , Dom za vesanje , Underground , Tango Argentino , Braca po materi , Bitange i princeze - sezona prva - erizode 1-4 , Crni Gruja 2 - kompletan drugi serijal , Nikad izvini , Vratice se rode - 1-25 ,fali drugi DVD sa epizodama 6-10 , Pop Cira i pop Spira , Paja i Jare , Orlovi rano lete , Dr. , Bog je umro uzalud , Bokseri idu raj , 4 km na sat , Put oko sveta , Nema malih Bogova , Burdus , Nevinost bez zastite , Citulja za Eskobara , Pad u raj , Kad porastem bicu Kengur , Tito i ja , Sedam i po , Munje , Mi nismo andjeli , Rock`n Roll uzvraca udarac , Sivi kamion crvene boje , Tesna koza 1 , 2 , 3 , 4 , Dno brate , Sta se zgodi kad se ljubav rodi , Razvod na odredjeno vreme , 3 palme za 2 bitange i ribicu , Avanture Borivoja Surdilovica , Sex - partijski neprijatelj broj 1 , Vampiri su medju nama , Potera za sreckom , Balkanska braca , Zaljubljeni , Mrtav ladan , Gorski vijenac , Paket aranzman , Bosko Buha , Lager Niš , Mars na Drinu , Bombasi , Hajduci , Timocka buna , Crna Zora , Desant na Drvar , Vrhovi Zelengore , Kraljevski voz , Otpisani , Povratak otpisanih , Radovan III , Drugarcine , Crna macka beli macor , Igmanski mars , Jesen stize Dunjo moja , Lajanje na zvezde , Mi nismo andjeli 2 , Tudja Amerika , Lepota poroka , Lepa sela lepo gore , Normalni ljudi , Tesla , Dilizansa snova , Beli lavovi , Parobrod Srbija , Audicija - Originalna verzija Fine mrtve devojke Uslovna sloboda , Gde cveta limun zut , Radio Vihor zove Andjeliju , Bolje od bekstva , A sad adio , Idemo dalje , Balkan ekspres , Ckalja - Smehoteka No1 , Dinastija Karadjordjevic , Spijun na stiklama , Osvajanje slobode , Treca sreca , Selo gori a baba se ceslja Epizode 1-12 , 13-20 , Ranjeni orao 4 DVD-a - epizode 1-17 , Kamiondzije opet voze , Valter brani Sarajevo , Parada , Srbi na Krfu - Sto godina albanske golgote , Krunisanje kralja Petra I - Sa verom u Boga , Kolekcija Djoke Bogdanovica 1 , Golgota Srbije , Ziveti kao sav normalan svet , Volim te najvise na svetu , Beogradski fantom , Saša , Šta radiš veceras , Uzicka republika , Beogradski fantom , Rat uzivo , Vukovar jedna prica , Kralj Ibi , Kursadzije 4 , Silom otac , Mali svet , Bure baruta , Nije lako s muskarcima , 2 sata kvalitetnog TV programa , Karaula , Bitka na Neretvi , Strsljen , Jedinica , Secerna vodica , Montevideo Bog te video , Cetvrti covek , Lude godine , Lude godine 3 - Ljubi , ljubi al glavu ne gubi , Kakav deda , takav unuk , Doslo doba da se ljubav proba , Sta se zgodi kad se ljubav zgodi , Idi mi , dodji mi , Zikina dinastija 1 , 2 , 3 , Zikina zenidba , Skoro sasvim obicna prica , Savamala , Mala nocna muzika , Laf u srcu , Poslednja oaza , Svet koji nestaje , Cudo nevidjeno , Guca , Tajna porodicnog blaga , Natasa , Djecak je isao za suncem . Filmovi su iz licne kolekcije i ima ih razlicitog stanja , od novih , ne raspakovanih , pogledanih jednom a pojedini i po 10-ak puta :) . Prodajem samo u kompletu .

stanje kao na slikama,iz lične kolekcije veseli četvrtak 2014 134 strane - A5 Zbogom, Gručo U bliskoj mračnoj budućnosti, ’’staro (i umorno) momče’’, koje ne može da se pomiri sa sudbinom i okači pištolj o klin, započinje svoju poslednju istragu, ne shvatajući da će najveću cenu platiti…upravo on! Scenario za ovu priču napisao je Alesandro Bilota, dok je za odličan crtež (a ujedno i kolor) zaslužan Paolo Martinelo. Pegava traka Mlada i lepa klijentkinja zvoni na vrata broja 7 u Krejven roudu. Dočekuje je neobično obučeni i formalni Gručo, a pre svega detektiv, čiji način istrage podseća na izvesnog…Šerloka Holmsa! Ovu šerlokovsku priču osmislio je Antonio Sera, dok se za Dilanov viktorijanski stajling pobrinuo Alesandro Binjamini. Kolor za ovu priču radila je ekipa iz Overdrive studija. Mračni dani Šta bi se dogodilo da mali Dilan nikada nije doživeo sadašnjicu, te da je odrastao u sedamnaestom veku sa svojim ocem Ksarabasom? Da li bi svejedno postao neustrašivi lovac na čudovišta? U prošlost je ovog puta Dilana bacila Kjara Kaćivio, dok su sve to nacrtali Raul i Đanluka Ćestaro. I ovu priču je kolorisao Overdrive studio. Dvostruki identitet Tridesetogodišnjak bez posla i bez ambicija. Uvek u svađi sa roditeljima, živi u svojoj sobici surfujući po internetu, čitajući stripove i sakupljajući figurice. Jednom rečju – ’’stripadžija’’, s licem Dilana Doga. Đovani Gualdoni napisao je scenario za ovu priču, dok se kolor ekipe iz Overdrive studija (da, opet) odlično uklopio sa crtežom Luke Raimonda.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Americko izdanje! U alternativnom svijetu u kojem je sama prisutnost američkih superheroja promijenila povijest, SAD je pobijedio u Vijetnamskom ratu, Nixon je još uvijek predsjednik, a hladni rat je na snazi. Stražari počinju kao misterij ubojstva, ali se ubrzo razvijaju u zavjeru koja mijenja planete. Dok rješenje dolazi do vrhunca, nevjerojatna skupina ponovno ujedinjenih heroja - Rorschach, Noćna sova, Silk Spectre, dr. Manhattan i Ozymandias - moraju ispitati granice svojih uvjerenja i zapitati se gdje je prava granica između dobra i zla. Sredinom osamdesetih, Alan Moore i Dave Gibbons stvorili su Stražare, mijenjajući tijek povijesti stripa i u biti mijenjajući način na koji popularna kultura percipira taj žanr. Popularno citiran kao točka na kojoj je strip stasao, Watchmenov sofisticirani pogled na superjunake univerzalno je hvaljen zbog svoje psihološke dubine i realizma. Watchmen je ovdje sakupljen u luksuznom tvrdom uvezu, sa skicama, dodatnim materijalom i novim uvodom umjetnika serije Davea Gibbonsa. Alan Moore (Northampton,18.11. 1953.) je engleski pisac, najpoznatiji po svom utjecajnom djelovanju u strip mediju. Neke od njegovih grafičkih novela uključuju V for Vendetta, Watchmen te From Hell. Alan Moore (Northampton,18. studenog 1953.) je engleski pisac, najpoznatiji po svom utjecajnom djelovanju u strip mediju. Neke od njegovih grafičkih novela uključuju V for Vendetta, Watchmen te From Hell. Najčešće prima epitet najboljeg pisca grafičkih novela. Poznati pseudonimi uključuju Curt Vile, Jill de Ray i Translucia Baboon. Također je bitno napomenuti da se u reprintovima nekih njegovih radova promijenjeno ime autora u `The Original` kada je pisac zatražio promjenu imena. Moore je krenuo pisati za British underground and alternative fanzies u kasnim 1970.-ima prije nego što je doživio uspjeh objavljivanjem stripova za časopise poput 2000 AD i Warrior te nakon toga je zapošljen u American DC Comics. Radio je na velikim superherojima poput Batman (Batman: The Killing Joke) i Superman (Whatever Happened to the Man of Tomorrow). Kasnije je razvio lika Swamp Thing te počeo pisati serijal Watchmen. Tijekom tog desetljeća Moore je pomogao povećati društvenu kredibilnost stripova u Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu. U kasnim 1980.-ima i ranim 1990.-ima je izašao iz strip industrije te je počeo raditi na eksperimentalnim naslovima poput From Hell te novelu Voice of the Fire. Krajem 1990.-ih pronalazi posao u Imagine Comics gdje obavljuje radove poput The League of Extraordinary Gentlemen i okultni Promethea. Moore je okultist, ceremonialni magičar i anarhist te se utjecaj tog načina života vidi u tematici radova poput Promethea, From Hell i V for Vendetta. Nasuprot njegovim primjedbama prema njegovim stripova su izrađeni broji Hollywood filmovi uključujući From Hell (2001), The League of Extraordinary Gentlemen (2003), V for Vendetta (2005) i Watchmen (2009). Rani život Moore je rođen 18. studenog 1953, u St Edmondovoj bolnici u Northamptonu u obitelj radne klase za koju se vjeruje da živi u gradu nekoliko generacija. Odrastao je u dijelu Northamptona poznatog pod imenom The Boroughs, siromašno područje s manjkom institucija i velikom razinom nepismenosti. Nasuprot svemu tome Alan Moore govori `volio sam ga...volio sam ljude. Volio sam zajednicu i ...nisam znao uopće ima ičeg drugoga`. Živio je s roditeljima, Ernest Moore koji je bio radnik u pivarnici i printericom Sylviom Doreen te mlađim bratom Mikeom i materinom bakom. Čitao je od pete godine te išao u Spring Lane Osnovnu Školu. U to vrijeme je počeo čitati stripove kao Topper i Beezer te kasnije i Flash, Detective Comics, Fantastic Four i Blackhawk. Nakon upisa u Northamption Grammar School je ustupio u kontakt sa srednjom klasom koji su bili bolje educirani. Pao je s najboljeg učenika u osnovnoj školi do jednog od lošijih učenika. Nakon negativnih stavova prema školi počeo je vjerovati da postaje skriveni kurikulum koji je dizajniran kako bi indoktorirao točnost, poslušnosti i prihvaćanje monotonije. U kasnim 1960-ima Moore je počeo objavljivati svoju poeziju i eseje te postavio svoj fanzine Embryo. Kroz Embryo Moore je postao više uključen u grupu Northampton Arts Lab. Počeo je dilati LSD u školi te je izbačen 1970 iz škole. Dave Gibbons (14. 4. 1949. – ) je britanski pisac i autor stripova. Najpoznatije djelo mu je Watchmen, koga je napravio zajedno s Alanom Mooreom.

303 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice labave sve ostalo u redu! Retko !!! Ukoriceni br u jednu knjigu! 1962 g. Crta: Andrija Maurovic Strip obrada: N. Neugebauer Grička vještica je ciklus romana hrvatske književnice Marije Jurić Zagorke. Grička vještica nije jedan jedinstveni roman, nego ciklus romana od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom `Tajna krvavog mosta` počinje izlaziti 1912. godine u Malim novinama, a tiska se u svescima. Uspjeh je tako živ da vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, objavljuju na kraju romana da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak. Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica piše iz dana u dan, te objavljuje uoči I. svjetskog rata (1913.-1914.) `Kontesu Neru`, i `Malleus maleficarum`. Poslije rata u `Novostima` i `Večeri` ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na one spomenute: `Dvorska kamarilla`, `Suparnica Marije Terezije` i `Buntovnik na prijestolju`. Dana 18. lipnja 1918. godine u HNK-u u Zagrebu izvedena je dramatizacija nadasve popularnog romana spisateljice Marije Jurić Zagorke `Grička vještica`. Kazališna je uprava točno znala da će to djelo i na pozornici požnjeti nezapamćeni uspjeh. Priču o progonu vještica u Zagrebu autorica je odjenula u romantičarsko pustolovno ruho. Djelo je dalo veliki doprinos u opismenjavanju naših ljudi i izvan granica Hrvatske. Andrija Maurović (1901 — 1981) je bio jugoslovenski i hrvatski crtač stripova, slikar i ilustrator. Delujući u maloj zemlji s nerazvijenom strip-tradicijom, zemlji neažurnih poslenika kulture, Maurović je, nažalost, iskusio sudbinu mnogih velikih umetnika i ostao je gotovo anoniman izvan njenih granica. Biografija Andrija Maurović, rođen je 29. marta 1901. godine u malom mestu Muo, kraj Kotora, kao sedmo dete Bokeljke i Slovenca, apotekarskog službenika austro-ugarske vojske. Nakon kratkotrajnog boravka u Krakovu, u Poljskoj, porodica Maurović se preselila u Dubrovnik, gde je Andrija proveo dane dečaštva i mladosti. Bio je slab đak, ali je od najranije mladosti pokazivao talenat za crtanje. U jesen 1920. godine prvi put odlazi u Zagreb u nameri da studira slikarstvo, ali se zbog besparice vraća kući. Prva izložba Kao osamnaestogodišnjak, 1919. godine, na jednoj zajedničkoj izložbi je u Dubrovniku izložio svoje prve radove. O uspehu tog prvog izlaganja nema nikakvih podataka, ali već sledeće 1920. godine Maurović ponovo izlaže i to 32 slike u tehnikama akvarela, ulja, pastela i ugljena. `Fali mu još dosta toga - osobito u tehnici; boje mu nemaju svježinu i prelazi su tvrdi ali se sve to dade postići školom i vježbanjem. Maurović je sada u 8. razredu gimnazije. Ovako mlad nas je začudio svojom prvom izložbom` - pisala je tadašnja kritika. Studije Kraće vreme (1921./1922.) bavio se glumom u sarajevskom pozorištu, a glumio je i u nekoliko nemih filmova. Pokazalo se kasnije da je ovo kratko filmsko iskustvo uveliko odredilo njegov način kadriranja stripova i ilustracija. Nakon odsluženja vojnog roka u Nišu, po drugi put odlazi u Zagreb kako bi otpočeo sa studiranjem na `Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt`, što je bio tadašnji naziv za Akademiju likovnih umetnosti. Upisao se u klasu Ferde Kovačevića. Ovoga puta Finansijski problemi su manji jer ga je pripomogla dubrovačka opština. Ipak Maurović je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. U to vreme pravila Akademije zabranjivala su studentima takav rad, pa Maurović ubrzo prekida studije. U arhivi Akademije nisu pronađeni dokumenti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je došlo do sukoba sa upravom i da je Maurović isključen sa Akademije. Profesionalac Nakon prekida školovanja u potpunosti se posvećuje ilustratorskom radu. Povremeno objavljuje karikature u dubrovačkom `Ježu`. Među sačuvanim brojevima `Ježa` prvi Maurovićev crtež naslovljen je Madam Pompadur i taj crtež možemo smatrati njegovim najranijim sačuvanim crtežom (`Jež`, Dubrovnik 1921., br. 4 od 1.5.1921). Od 1925. godine povremeno sarađuje i sa tada najznačajnijim humorističko-satiričnim časopisom u Hrvatskoj `Koprive`, a od 1928. dobija poverenje da radi naslovnice i zadnje strane za taj časopis i pokoji crtež unutar broja. Tokom 1930. godine većinu naslovnica je uradio Maurović što govori da je stekao ugled i status među ilustratorima i karikaturistima. Sarađivao je sa velikim brojem novina i časopisa među kojima su `Jutarnji list`, `Novosti`, `Koprive`, `Ženski svet` i `Kulisa`. Zlatno doba: 1935—1941 Uvozni strip, pretežno američki, sredinom tridesetih godina počeo je da osvaja čitaoce, pa su urednici zagrebačkih `Novosti` odlučili da otpočnu sa objavljivanjem domaćeg stripa, a taj veliki posao su poverili Andriji Mauroviću. Svoj prvi strip `Vjerenica mača`, prema delu francuskog pisca Paula Fevala, `Novosti` su počele objavljivati 2. maja 1935. godine. Reprint ovog Maurovićevog prvenca, u okviru biblioteke `Velikani hrvatskog stripa`, objavio je Osiječki `Format` 2006. godine. Posle `Verenice mača`, prvog `romana u slikama`, usledila su dva naučno-fantastična stripa, `Podzemna carica` i `Ljubavnica s Marsa`, a onda su se kao na pokretnoj traci počeli ređati stripovi: `Plen demona džungle`, `Razbojnikova verenica`, `Krvolok od Tanipura`, `Ognjem i mačem`, `Zlatarevo zlato` i mnogi drugi. Veliku slavu je stekao sa svoja prva dva vestern-stripa `Trojica u mraku` i `Sedma žrtva` za kojima slede `Gospodar Zlatnih bregova`, `Poslednja pustolovina Starog Mačka`, `Sablast zelenih močvara`... Strip junaci naprečac osvajaju publiku širom zemlje, a svom tvorcu donose ogromnu slavu - i isto toliko novca. `Zarađivao sam po sedamdeset-osamdeset hiljada tadašnjih dinara mesečno, a za taj novac je kuća mogla da se kupi`. - rekao je Andrija Maurović. `Ali, kako je dolazilo, tako je i odlazilo: piće, žene, lumpovanje, četa prijatelja koji se za tren okupe oko čoveka punog para; koliko god da ih ima, nikad dovoljno, i ništa mi od sveta toga nije ostalo...` Svoj stvaralački vrhunac Maurović je imao između 1935. i 1941. godine. U drugoj polovini pedestih godina (1956-60) nije objavio nijedan strip pokušavajući da se vrati na puteve čistog slikarstva. Često je govorio da ga slikarstvo odmara, a da je strip upropastio njegov život. U periodu 1970-76 takođe se uzdržava od crtanja stripova. U 1976. objavljuje svoj poslednji strip `Povratak Starog Mačka`. Drugi svetski rat Početkom rata (1941-43.) Maurović nije crtao stripove, ali je tokom 1943. i 1944. za `Zabavnik` nacrtao sledeće stripove: Grob u prašumi, Seoba Hrvata, Knez Radoslav, Tomislav, Zlatni otok i Ahuramazda na Nilu. Pred kraj Drugog svetskog rata Maurović je pristupio partizanima i bio u sastavu Osme kordunaške divizije. Uglavnom je radio plakate i zidne novine. Nakon rata je nacrtao opus od 6 kratkih stripova iz partizanskog života. Ti stripovi su objedinjeni u strip-albumu `Priče o odvažnim ljudima` (Izdavač: KIC `Privlačica`, Vinkovci 1989). Za naslovnicu je upotrebljena njegova slika (ulje na platnu) iz 1945. godine .[1] Strip-album `Priče o odvažnim ljudima` sadrži sledeće stripove: `Brodolomci na otoku Mega` (Scenario Marcel Čukli. Prvo objavljivanje `Horizontalni zabavnik`, 1952.) `Protiv smrti (scenario Vicko Raspor. Prvo objavljivanje `Omladina`, 1954.) `Rankov odred` (Scenario: Mahmud Konjhodžić i Norbert Neugebauer. Prvo objavljivanje `Plavi vjesnik`, 1961.) `Vreme odvažnih` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Strip magazin`, 1966.) `Istinite priče o malim borcima` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Kekec`, 1967/68.), sadrži zbirku kratki stripova: `Prijeteći pozdrav`, `Zaslađeni benzin`, `Most je popravljen`, `Spašeno selo`, `Ruke uvis`, `Lekovi su nabavljeni`, `Spašena žetva`, `Snalažljivi kurir`, `Beg iz doma`, `Uništeni plakati`. Poslednji šesti strip iz partizanskog opusa pod nazivom `Sinovi slobode` nije objavljen u ovom albumu jer su originalne table izgubljene, a reprint iz `Modre laste` nije bio zadovoljavajućeg kvaliteta. Na ivici ponora `Pio sam po desetak litara vina dnevno, po dva litra najjače rakije od kukuruza, pušio po osamdeset cigareta, predavao se jednako neumerenim čulnim uživanjima - i tako preko dvadeset godina, dok nisam dospeo na rub ponora, na granicu potpunog rastrojstva i kraha. Tek onda, kad mi je već bilo četrdeset pet godina, uspeo sam da se trgnem, da bih koliko-toliko produžio menicu života.` - izjavio je Maurović za magazin `Start` .[2] Opus - bibliografija Andrija Maurović je za života nacrtao preko 200 stripova. Veliki broj stripova je urađen po književnim delima među kojima je verovatno najpoznatija adaptacija `Gričke vještice` po motivima istoimenog romana Marije Jurić Zagorke. `Večernji list` je prvi započeo objavljivanje, u periodu 1960/62., ali je strip u celosti objavljen u ediciji `Strip-strip`, u izdanju `Lykos` (koji će kasnije promeniti ime u `Epoha`). Ediciju je štampao `Vjesnik` 1962. godine u 14 svezaka na ukupno 364 stranice. Po romanima Šenoe je uradio `Zlatarevo zlato` i `Čuvaj se senjske ruke`. `Ljubavnica s Marsa` je delo Alekseja Tolstoja, `Ognjem i mačem` Henrika Sjenkjeviča Kompletan opus možete pogledati ovde: Stripovi Andrije Maurovića Posthumno je NLC Media Grupa, Zagreb objavila Maurovićevu zbirku erotskih skica i crteža pod nazivom `Kandaul` ISBN 978-953-98075-7-1 koja je štampana u nekoliko izdanja. Crteži su rađeni u olovci. Na pojedinim mestima olovka se razmazala, pa tekst nije dovoljno čitak. Na nekim tablama sličice su razrađene do najsitnijeg detalja dok su na drugima ostale samo kao proste skice. Maurović se nije previše trudio jer je stripove sa erotskom sadržinom radio iz razonode, samo za sebe. Smrt Poslednjih godina svog života Andrija Maurović je u svojoj okolini važio za čudaka i ekscentrika. Prihvatio je spartansko-asketski način života, opredelio se za najstroži vegetarijanski način ishrane, ustajao zorom a legao s prvim mrakom. Odrekao se poroka i društva ljudi i vratio se svojoj prvoj ljubavi - slikarstvu. Nakon kraće bolesti umro je u oskudici 2. septembra 1981. godine u vlastitoj kući u Zagrebu, na Pantovčaku 45. Maurović je 9 godina nakon svoje smrti sahranjen po drugi put 16. decembra 1990. godine. Piscu Maurovićeve biografije, novinaru Aleksandru Vojinoviću, pripada zasluga, pored pisanja biografije, što su Maurovićevi posmrtni ostatci premešteni iz grobnice koja je bila u katastrofalnom stanju u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj. Priznanja Kulturno društvo klub devete umetnosti iz Ljubljane (Vošnjakova 4.) je 1978. godine ustanovio nagradu `Andrija` Zagrebačko nevladino udruženje `Art 9`, koje okuplja strip crtače, scenariste, kolekcionare, istoričare i stripofile, ustanovilo je 2009. godine nagradu `Andrija Maurović` koja se dodeljuje hrvatskim strip autorima za životno delo...

Kao na slikama Naslovna stranica zacepljena kao što je uslikano Ostalo je u redu Jako retko u ponudi Volter Elajas Dizni (engl. Walter Elias Disney; Čikago, 5. decembar 1901 — Berbank, 15. decembar 1966) bio je američki filmski producent, režiser, scenarista, animator i crtač stripova. Jedan je od najpoznatijih producenata pokretnih slika u svetu. Stvorio je zabavni park Diznilend, a zajedno sa svojim bratom Rojem Diznijem je osnovao Produkciju Volta Diznija (Walt Disney Productions), danas poznatu kao Kompanija „Volt Dizni” (The Walt Disney Company). Biografija[uredi | uredi izvor] Diznijevi roditelji 1913. godine Rođen je 5. decembra 1901. godine u Čikagu na aveniji Trip, kao četvrto dete Elajasa Diznija i Flore Kol. Imao je trojicu starije braće Herberta, Rejmonda i Roja Olivera, i mlađu sestru, Rut Floru. Otac se bavio stočarstvom i voćarstvom, poreklom je iz Misurija iz irsko-kanadske porodice, dok su majčini preci bili doseljenici iz Nemačke. Volt je dobio ime po porodičnom svešteniku Voltu Paru.[1][2] Otac je kupio imanje u blizini mesta Marselin (Misuri), gde se cela porodica preselila 1906. godine, kada mu je bilo 5 godina. U blizini se nalazilo i imanje strica Roberta, od nekoliko stotina hektara. Nekoliko meseci kasnije, dva najstarija brata Herbert i Rejmond su se vratili u Čikago, dok je treći brat Roj ostao da radi na imanju. Tako je Volter često morao da se igra sam, a njegovo društvo su činile domaće životinje.[3] Sklonost prema crtanju pokazivao je vrlo rano, a njegov prvi učitelj bio je komšija i porodični prijatelj dr Šervurd. Već sa sedam godina naplaćivao je crteže, koje je pravio po komšiluku.[3] U leto 1910 porodica se preselila u Kanzas, a zatim 1917. su se ponovo vratili u Čikago gde je pohađao srednju školu. Mladost[uredi | uredi izvor] Istovremeno sa srednjom školom koju je upisao u Čikagu, noću je pohađao je Akademiju lepih umetnosti (engl. Chicago Art Institute) i počeo da crta stripove za školske novine, sa crtežima uglavnom rodoljubive tematike. Njegov učitelj je bio tada poznati novinski crtač stripova i karikaturista Liroj Goset. Sa 16 godina, pred kraj Prvog svetskog rata, ispisao se iz škole i odlučio da se prijavi za vojsku, ali kako je bio maloletan, nisu ga primili, pa se priključio američkom ogranku Crvenog krsta u Francuskoj, gde je bio vozač hitne pomoći, nije učestvovao u borbama.[1][3] Osnivanje studija[uredi | uredi izvor] Duration: 3 minutes and 23 seconds.3:23 Newman Laugh-O-Gram (1921) Po povratku u SAD, uz pomoć brata Roja Olivera, zaposlio se kao ilustrator u Kanzas Sitiju, gde je upoznao Juba Iverksa (engl. Ub Iwerks), sa kojim se sprijateljio i osnovao prvo preduzeće[1] Ajverks i Dizni, komercijalni umetnici[2], za crtanje reklama[3]. Ubrzo su ga pozvali iz kanzaške filmske kompanije da radi za njih, što je prihvatio, uz uslov da sa sobom dovede i svoju firmu. Zatim je osnovao još jedno filmsko preduzeće, koje je počelo da pravi crtane filmove, čija je glavna junakinja bila „Alisa u zemlji čuda”. Međutim, ovo preduzeće je propalo, posle čega se 1923. godine preselio u Los Anđeles, gde je uz pomoć strica Roberta i brata Roja osnovao filmski studio, koji najpre nosio ime Studio braće Dizni (engl. Disney Brothers Studio).[2] Sa dvadeset četiri godine Volt Dizni je stvorio svoj prvi originalan crtani lik: zeca Osvalda, ali mu ga je „Univerzal studio” oteo.[4] Ceo posao su započeli u garaži sa kamerom koju su kupili od pozajmljenih para, a vremenom su počele da stižu ponude, pa su zaposlili i nekoliko ljudi, a zatim su osnovali veći Volt Dizni studio (engl. „Walt Disney Studio”).[2][3] Posao oko distribucije crtanih filmova od 1930. godine preuzelo je preduzeće „Kolumbija pikčers”.[5] Sa svojim preduzećem, Dizni je nekoliko puta bio na ivici propasti, ali bi posle svake krize ono postajalo sve moćnije i veće.[2] Studio je i dalje jedna od najuspešnijih kompanija u SAD i na svetu. Porodica[uredi | uredi izvor] Bio je vredan i porodičan čovek. Sa dvadeset četiri godine se oženio s Lilijan Baunds, jednom od zaposlenih u odeljenju za bojenje u njegovom studiju. Oni su posle više godina braka dobili kćerku Dajanu Mari (1933—2013), a potom su usvojili i Šeron Me[2] (1936—1993). Dajana se kasnije udala za Rona Milera, bivšeg predsednika očeve firme i oni su zajedno imali sedmoro dece. Šaron je imala troje dece i umrla je 1993. godine.[3] Dugometražni filmovi[uredi | uredi izvor] „Snežana i sedam patuljaka” je bio prvi dugometražni animirani mjuzikl u produkciji Volta Diznija. Do tada su u Diznijevoj produkciji realizovani samo kratki animirani filmovi i serije. To je istovremeno i prvi dugometražni animirani film u istoriji filmske produkcije u Americi proizveden u punom koloru, kao i deseti najkomercijalniji film 20. veka. Rad na filmu je započeo početkom 1934. Najveći deo filma režirao je Dejvid Hend, dok je grupa drugih režisera samo pojedinačne sekvence. Volt Dizni se od samog početka suočio sa problemima, pošto su njegov brat i poslovni partner Roj kao i supruga Lilijan pokušavali da ga odvrate od te ideje, dok se on nadao da će na ovaj način proširiti ugled studija i povećati prihode, u čemu je na kraju i uspeo. Međutim, da bi obezbijedio novac morao je svoju kuću da stavi pod hipoteku. Film je premijerno je prikazan 21. decembra 1937. u Holivudu (Los Anđelesu), a na redovnom bioskopskom repertoaru u Americi našao se u february 1938. godine.[6] S obzirom da je pravljen za vreme Velike depresije, troškovi za njegovu produkciju, koji su od planiranih 250 hiljada dostigli sumu od 1,5 miliona dolara, predstavljali su ogroman iznos.[3] Godine 1989. film je postavljen u Nacionalni filmski registar SAD i ocenjen je kao delo od kulturnog istorijskog i estetskog značaja.[6] Tokom narednih pet godina, dovršeno je još nekoliko animiranih filmova pravljenim po klasičnim bajkama, kao što su: Pinokio, Fantazije (1940), Dambo (1941) i Bambi (1942).[3] Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor] Film Fantazija, koji je završen 1940. godine je doživeo krah na bioskopskim blagajnama. Prema nekim autorima, ovaj neuspeh se može dugovati činjenici da je tih godina veliki deo tržišta bio zahvaćen ratom, a sa druge strane, film je baziran na ozbiljnim temama klasične muzike, što nije prihvaćeno u širokim slojevima publike. Osim toga, krajem 1940. godine organizovan je i veliki štrajk radnika, za koje je Dizni optuživao komuniste. Tako da se firma, sa novoizgrađenim studijima našla se u otežanoj finansijskoj situaciji. Iz tog razloga bila joj je potrebna pomoć države.[7][8] Diznija je država najpre bio angažovala u poboljšavanju imidža SAD i uspostavljanja boljih odnosa sa zemljama Južne Amerike. Početkom 1941. godine organizovana je desetonedeljna turneja po Brazilu, Argentini, Peruu i Čileu, u kojoj su učestvovali Dizni, njegova žena i još 16 njegovih vrhunskih umetnika, režisera, crtača i kompozitora. Kao rezultat ove turneje, sledeće godine nastao je 43-minutni dugometražni film pod nazivom Saludos Amigos, podeljen u četiri epizode, za svaku zemlju po jedna. Na taj način, stanovnici ovih južnoameričkih država imali su mogućnost da vide Diznijeve junake u svojoj sredini, dok je građanima SAD pružena mogućnost da upoznaju svet pun bogate kulture, tradicije, flore i faune, koji je za većinu do tada bio nedovoljno poznat.[8] U Drugom svetskom ratu Američki Kongres je odobrio Diznijevom preduzeću kredit od 250 miliona dolara za izradu propagandnih plakata, oznake jedinica, crtane filmove sa patriotski porukama i podršku američkim [9] ili savezničkim vojnicima u ratu.[10] Još pre nego što su SAD ušle u rat, za obuku mehaničara u fabrici vojnih aviona napravljen je film Četiri metode zakivanja (engl. Four Methods of Flush Riveting), koji se i danas uzima kao model obrazovnog animiranog filma. Za kanadsku vladu je uradio dva niskobudžetna filma za promociju prodaje ratnih obveznica. Od napada na Perl Harbor 7. decembra 1941. godine, najveći deo produkcije Diznijevog studija, radio je isključivo za američku vladu. No, proizvodi sa likom Volta Diznija i njegovih junaka mogli su se naći na obe strane fronta, pa je tako Mikijev lik stajao i na nekoliko nemačkih podmornica, koje su operisale na Atlantiku.[11] Poznato je da su Hitler i Gebels bili veliki fanovi Diznijevih filmova koje su često gledali u privatnosti svojih odaja, dok je zvanično ova produkcija bila zabranjena za prikazivanje u bioskopima.[12] Diznijev studio nije jedini studio angažovan u ratu, neki filmovi su rađeni u zajedničkoj produkciji, zbog čega nije poznat tačan broj filmova koje je ovaj studio proizveo u cilju ratne propagande. U cilju promovisanja vojske, i vojničkog života napravljen je niz filmova o Pajinom vojničkom životu, kao što su: „Paja je regrutovan”, „Nebeski vojnik”, „Odbrana zemlje”, „Patak komandos” i drugi.[13] Pluton je takođe bio glavni junak u dva filma ove namene. U jednom („Armijska maskota”) Pluton je prikazan kao dobro hranjena i pažena maskota u vojnom logoru, a u drugom „Vojnik Pluton” maršira i bori se da sačuva top od veverica Čipa i Dejla, koji pokušavaju da ga upotrebe za razbijanje oraha. Šilja je imao glavne uloge u filmovima: „Sredstva za pobedu”, u kome se bori sa nestašicom goriva i guma u Americi usled rata, te pokušava da nađe alternativni način prevoza, a u drugom u „Kako se postaje mornar” prikazana je istorija američke ratne mornarice.[14] U vreme produkcije filma „Maza i Lunja”, 15. juna 1955. godine otvoren je Diznilend.[3] Karakter[uredi | uredi izvor] Potpisana fotografija Volta Diznija tokom šetnje po Berlinu, deo kolekcije u Adligatu Mada su pod njegovim rukovodstvom nastali nezaboravni crtani filmovi namenjeni deci, Dizni je, prema nekim autorima ostao zapamćen kao rasista, antisemita i pobornik nejednakosti među polovima. Tako na primer, njegovi crtači su mogli da budu isključivo muškarci, dok je žene zapošljavao u odeljenju za bojenje slika, pa čak i tako one su dobijale otkaz posle navršene 30 godine.[15] Obavljao je i funkciju potpredsednika organizacije formirane 1944. pod nazivom „Filmsko udruženje za očuvanje američkih ideala”, izrazito antikomunističke organizacije, koja je okupljala desno orijentisane ličnosti iz filmske industrije, kao što su Gari Kuper, Klerk Gejbl, Barbara Stenvik, Džon Vejn. Pred kraj života je tvrdio da slava nije nikakvo preimućstvo, olakšanje, pa ni sreća u životu.[2] Diznijeva javna ličnost se veoma razlikovala od njegove stvarne ličnosti. Dramski pisac Robert E. Šervud opisao ga je kao „skoro bolno stidljivog ... samouveren` i samozatajan.[16] Prema njegovom biografu Ričardu Šikelu, Dizni je skrivao svoju stidljivu i nesigurnu ličnost iza svog javnog identiteta.[17] Kimbol tvrdi da je Dizni `igrao ulogu stidljivog tajkuna koji je bio posramljen`. u javnosti“ i znao da to čini.[18] Dizni je priznao fasadu i rekao prijatelju da „ja nisam Volt Dizni. Radim mnogo stvari koje Volt Dizni ne bi uradio. Volt Dizni ne puši, ja pušim. Volt Dizni ne pije, ja pijem.“ Stavovi o Dizniju i njegovom radu su se menjali tokom decenija, a bilo je i polarizovanih mišljenja.[19] Mark Langer, u Američkom rečniku nacionalne biografije, piše da su ga „Ranije ocene o Dizniju hvalile kao patriotu, narodnog umetnika i popularizatora kulture. U novije vreme, Dizni se smatra paradigmom američkog imperijalizma i netolerancije, kao i ponižavanjem kulture.“[20] Stiven Vots je napisao da neki prozivaju Diznija „kao ciničnog manipulatora kulturnih i komercijalnih formula“,[19] dok PBS beleži da su kritičari osuđivali njegov rad zbog njegove „glatke fasade sentimentalnosti i tvrdoglavog optimizma, zbog dobrog osećaja ponovnog pisanja američke istorije“. Bolest i smrt[uredi | uredi izvor] Grob Volta Diznija na groblju Forest Lawn u Glendejlu, Okrug Los Anđeles Oboleo je od raka pluća 1966. godine, pa mu je odstranjeno levo plućno krilo. Umro je u šezdeset petoj godini života, posle operacije, 15. decembra 1966. godine, u bolnici u Berbanku, nedaleko od studija. Kremiran je i sahranjen u Memorijalnom parku u Glendejl u Kaliforniji. Po njegovoj izričitoj volji, nije organizovana javna sahrana.[2][21] Nagrade[uredi | uredi izvor] Za svoj rad dobio je ukupno 950 priznanja širom sveta.[3] Osvojio je dvadeset Oskara, od čega su tri posebna, a jedan mu je dodeljen posthumno, što je inače najveći broj Oskara za nekog filmskog umetnika.[1] Prvi animirani film u istoriji kinematografije koji je osvojio nagradu Američke akademije, upravo je Diznijev film „Cveće i drveće” iz 1932. godine.[2] Godine 1935, Dizni je nagrađen Ordenom Lige naroda za veliki umetnički doprinos. Nagrađen je i Predsedničkom medaljom za slobodu.[1] Junaci Diznijevih stripova i crtanih filmova[uredi | uredi izvor] Američka poštanska markica sa likom Volta Diznija, 1968. Najpoznatiji likovi Diznijevih stripova i crtanih filmova su: Paja Patak, Pata, Vlaja, Raja i Gaja, Baja Patak, Miki Maus, Mini Maus, Mića, Belka, Horacije, Pluton, Hromi Daba, Šilja, Cakani Caja, Crna Mrlja. Avanture Diznijevih junaka prvi put su se pojavile kod nas na stranicama dnevnog lista „Politike` i to u kaiševima. „Politikin zabavnik` ih je objavljivao od svog prvog broja koji je izašao 1939, ali tada još nije bila oformljena stalna ekipa novinara već su na njemu radila najpoznatija pera „Politike`. Tadašnji direktor „Politike` Vladislav Ribnikar i čuveni novinar Duda Timotijević dugo su mozgali dok nisu došli na ideju kako da nadenu imena tada u svetu već poznatim junacima Volta Diznija čijim su se doživljajima oduševljavali i mladi i stari. Miki je u početku bio Mika Miš, što je u stvari prevod originala, ali je kasnije ostalo samo ime Miki. Originalno ime Paje Patka je Donald Dak. Dak znači patak, pa su se Vladislav i Duda dogovorili da to bude prezime ovog omiljenog Diznijevog junaka, a ime je takođe trebalo da počinje slovom p i još da se rimuje sa Patak - odlučili su se za ime Paja. Raji, Gaji i Vlaji dali su imena prema njihovom ujaku Paji jer se s njim rimuju, a i zvučna su. Ribnikar i Timotijević su dali ime i Belki, dok je Horacije ostao kao i u originalu. Daba je u narodu ime za đavola, pa su se njih dvojica dosetili da bi to ime najviše odgovaralo razbojniku koji zagorčava život ostalim junacima Volta Diznija. Oni su kumovali i Gusanu Guti. Šilji su dali ime po jednom radniku iz „Politike` koji je svojim stasom, sav špicast i dugonog, najviše odgovarao ovom crtanom junaku. Kum Mikijevom sestriću Mići bio je glavni urednik i direktor „Politike` Danilo Purić 1952. godine. Ime mu je, najverovatnije, dao po nadimku svoje kćerke Miće. Pata se pre rata nije pojavljivala kod nas, a ime su joj posle rata dali poznati novinari i urednici Krinka Vitorović i Pavle Tokin koji su radili u „Politikinom zabavniku` od njegovog ponovnog pokretanja 1954. godine. Ime Pajine drugarice i izabranice trebalo je da se slaže s prezimenom Patak, ali i sa Paja, pa se tako došlo do imena Pata. Krinka Vitorović, koja je od 1954, pa sve do odlaska u penziju 1979. radila u „Politikinom zabavniku` i njegovom izdanju „Mikijevom zabavniku`, kumovala je gotovo svim ostalim junacima Volta Diznija koji su se pojavljivali kod nas. Ona je dala ime Baji, Staji, Cakanom Caji, Baka-Kati, Lati, Nati, Zlati, Vučku, ali i junacima koji se ne pojavljuju u „Mikijevom zabavniku`, a poznati su sa filma ili iz drugih stripskih izdanja. To su: Maza i Lunja, Snežana, Zvončica, princ Zoran i princeza Zorana, dobre vile Cvetana, Vedrana i Svetlana i zla vila Grdana. U traženju imena, Krinka je uvek polazila pre svega od toga da imena imaju smisla, da odgovaraju karakternim crtama junaka, ali i da se slažu ili rimuju između sebe.[22] Miki Maus[uredi | uredi izvor] Miki Maus se prvi put pojavio 1928. godine u prvom zvučnom crtanom filmu Parobrod Vili. Miki je zapravo nastao nekoliko godina ranije. Kada je imao 25 godina, Dizniju su u Metro-Goldvin-Mejeru za ovaj lik predskazivali da nikada neće uspeti da proda.[4] Miša je najpre nazvao po kućnom ljubimcu Mortimeru, ali se takvom imenu usprotivila njegova žena Lilijen, pa je ono promenjeno u Miki. O tome ko je prvi nacrtao lik Mikija Mausa postoje razne legende, s obzirom da je Volt, prema rečima svojih ilustratora, s naporom crtao ljudske likove, posebno lica, a često je u žurbi, za reklamne svrhe, potpisivao njihove crteže.[2] Mikiju je glas najpre pozajmljivao Volt Dizni lično, od prvog emitovanja 1928. godine, potom od 1947. Džimi Makdonald, a od 1977. i narednih trideset godina Vejn Olvajn, dok je Vejnova supruga Rasi Tejlor pozajmljuje glas Mini Maus.[23] Miki Maus je postao jedan od najpoznatijih animiranih likova popularne kulture i simbol cele firme.[5] Posle Mikija se pojavila čitava serija likova koje je kreirao isti studio. Ovi likovi u animiranim filmovima i stripovima, uz prateću industriju, koju je projektovao Dizni sa svojim saradnicima, brzo su se pročuli po celom svetu, a materijal koji su pravili je bio dovoljno univerzalan da je omogućio prevazilaženje čak i ideoloških prepreka. Diznijeva produkcija je bila poštovana i hvaljena čak i u Sovjetskom Savezu tridesetih godina prošlog veka, za vreme Staljina, a veštom primenom Diznijeve animacijske tehnike i stila, u nacističkoj Nemačkoj je obrazovana posebna grupa animatora, koja je svoja umeća koristila u humorističke ili propagandne svrhe.[24] Diznijeve kreacije su se često preplitale sa lokalnom umetničkom i industrijskom produkcijom širom sveta. Tako su u listu „Veseli četvrtak”, 1932. godine, domaći autori, a pre svih Ivan Šenšin, počeli da crtaju svoju verziju Mikija Mausa (nazvanog Mika Miš), u obliku proto-stripova[a]. Mika Miš je predstavljen kako luta po egzotičnim krajevima sveta, u društvu junaka koji uopšte ne postoje u originalnoj Diznijevoj verziji (noj, pelikan, japanski vojnik i dr). Tako su na primer, glavni junaci zabavljali stanovnike Afrike učeći da igraju kolo. U drugoj polovini tridesetih godina, u nekoliko beogradskih listova pojavio se i niz stripova u kojima su crtači predstavljali svoja viđenja Diznijevih likova.[24] Zanimljivo je da su 1968. godine Milton Glejser i Li Sevidž napravili kratak antiratni animirani film u trajanju od 1,07 minuta, u kome se Miki najpre prijavljuje u armiju, zatim prolazi obuku, zadužuje pušku i šlem, a potom brodom kreće u rat u Vijetnamu, gde odmah po iskrcavanju biva pogođen snajperskim metkom u glavu i umire. Namera autora je bila da ovaj film prikažu na festivalu, ali nisu dobili dozvolu od Diznijeve kompanije.[25] Jedan od najradikalnijih slučajeva upotrebe likova iz Diznijeve produkcije je dečji program palestinskog pokreta Hamas, pod nazivom Pioniri sutrašnjice, namenjen deci uzrasta od 7 do 13 godina. U nedostatku sredstava za sopstvenu produkciju, u emisiji se između ostalih likova, jedno vreme pojavljivao i Miš Farfur, kostimirana imitacija Mikija Mausa, sa sličnim piskavim glasom i pokretima tela, ali je njegova uloga bila da, uključujući se u razgovor sa decom, promoviše terorizam i govor mržnje prema Jevrejima, cionistima, Izraelu, Americi i njihovim liderima.[8] Paja Patak[uredi | uredi izvor] Paja Patak (engl. Donald Duck) je lik koga je prvi nacrtao Dik Landri. Pojavio se 9. juna 1934. godine, u epizodi crtanog filma–serije Šašave simfonije (engl. Silly Symphonies). Paja je zapravo patka sa žuto-narandžastim kljunom, najčešće obučena u mornarsku bluzu i kapu, ali bez pantalona i vozi razdrndani auto sa registracijom 313. Animator Karl Barks, za koga se zapravo smatra da ga je učinio poznatim, u kasnijem periodu mu je povećao glavu i oči i smanjio vrat. U stvaranje lika Paje Patka uloženo je više truda nego u bilo kog drugog Diznijevog junaka, čak više nego u Mikija, a Karl Barks mu je posvetio ceo svoj životni vek. Volt Dizni je u nekoliko navrata istakao da je Paju, temperamentnog patka, zamislio kao „protivtežu uvek savršenom mišu Mikiju Mausu”. Paja prepoznatljivo izražen karakter, po naravi je prgav, svadljiv, večito nezadovoljan, pesimističan, trapav, baksuzan,[26] netrpeljiv i sklon izlivima besa, ali takođe, na svoj način šarmantan.[27] Paja je 1937. godine prvi put postao glavni junak, a uz njega su se našli i njegovi rođaci Raja, Gaja i Vlaja, devojka Pata, stric bogataš i škrtica Baja. Bio je i junak osmominutnog crtanog filma „Firerovo lice” iz 1942. godine, u kojem dobija noćnu moru da se budi u totalitarnom režimu. Za ovo delo lik Paje Patka je dobio prvog, a Volt Dizni svog devetog Oskara. Paja Patak se u Srbiji i na Balkanu prvi put pojavio u Politici 13. marta 1938. godine, a ime mu je dao prevodilac istog lista. Do sankcija na SRJ redovno se pojavljivao u Mikijevom zabavniku.[26] Stripovi sa Pajom, Mikijem i Bojažljivim Ćirom pojavili su se i u prvom broju Politikinog Zabavnika od 28. februara 1939. godine.[28] Zanimljivo je da su stripovi o Paji Patku bili zabranjeni u Finskoj samo zato što ne nosi pantalone.[26] Glas mu je u originalnim crtanim filmovima pozajmljivao glumac Klarens Neš, do svoje smrti 1985, a kasnije Toni Anselmo.[27] Vidi još[uredi | uredi izvor] Zootropolis — grad životinja Napomene[uredi | uredi izvor] ^ U proto-stripovima je tekst ispisivan ispod slike, a ne u oblačićima, kao što se to radi danas Tags: Diznijeve priče Volt Dizni Svetovi mašte Volta Diznija čudesni svet bajke u slici marija paskval maja biblioteka bubamara decje knjige decije za decu

Izuzetno retko!!! Odlično očuvano. Izdavački centar Rijeka izložba stripa, mali salon Rijeka 1978, od 15. IX do 30. IX Naslov Novi kvadrat : Devlić, Marušić, Ilić, Zimonić, Kordej, Kunc : [izložba stripa, Mali salon, Rijeka, 15. IX - 30. IX 1978. / [predgovor Slavenka Drakulić-Ilić] Vrsta građe katalog Jezik hrvatski Godina 1978 Izdavanje i proizvodnja Rijeka : Izdavački centar Rijeka, 1978 (Rijeka : Tipograf) Fizički opis [36] str. : ilustr. ; 40 cm Drugi autori - osoba Drakulić-Ilić, Slavenka = Drakulić-Ilić, Slavenka (Broš.) Predmetne odrednice Devlić, Radovan, 1950- -- Strip -- Izložbeni katalozi Puljak, Ivan, 1953- -- Strip -- Izložbeni katalozi Marušić, Joško, 1954- -- Strip -- Izložbeni katalozi Ilić, Mirko, 1956- -- Strip -- Izložbeni katalozi Kordej, Igor, 1957- -- Strip -- Izložbeni katalozi Kunc, Ninoslav, 1957- -- Strip -- Izložbeni katalozi Zimonić, Krešimir, 1956- -- Strip -- Izložbeni katalozi Strip -- Hrvatska -- Izložbeni katalozi PREDGOVOR Ova kultura, u kojoj dominira verbalizam i u kojoj stvari opstoje, pošto ih je Bog izrekao – imenovao – uobličio („I Bog reče...“), kao da pomalo odumire. Riječi danas više nemaju živototvornu moć. Jednostavno su devalvirale. Teško im je vjerovati, „ofucale“ su se i izgubile težinu – kao da su postale nekakva lepršava moneta, neko blabla koje ni mene ni tebe ne obavezuje na djelovanje. Zamorila su nas dugačka predavanja, još duži politički govori, impotentna intelektualistička objašnjavanja, površne novinske vijesti... a ni parole nisu više u modi. Slabo čitamo novine, slabo slušamo radio – radije gledamo televiziju. Za pola sata doznamo sve važno što se na svijetu zbiva. A što da kažemo za književnost? Tko još čita pjesme, tko ima vremena za romane, osim onih koji su za to plaćeni? Tu i tamo zagolica nas nekih četiri-pet prstiju i neki strah od letenja – i to je gotovo sve. Riječi su se srozale i na nivou međuljudskih odnosa i na nivou informiranja – kao oblik komunikacije uopće. Međutim, devalvacija jednog otvara mogućnost izražavanja drugim medijima, prije svega vizualnim: filmu, televiziji, stripu... Pogledajmo, na primjer, karikature: često jedan jedini crtež izražava oštriju kritiku nego desetak kartica teksta. Ali, u tradicionalno verbalističkoj kulturi, prema karikaturama imamo stav: ha, ha, sličice – a, sličice, molim lijepo, nisu toliko uvažene. Da je kojim slučajem Aristotel crtao stripove, možda bi situacija bila obrnuta. Ista je stvar i sa stripom. To je masovni medij koji prvenstveno služi za razbibrigu, što znači da mu je funkcija reducirana a priori. On spada u industriju zabave, u dokolicu (ili, kako bi se to moglo precizirati), u manipulaciju dokolicom. Šezdesetih se godina u zapadnom svijetu javlja fenomen kontrakulture, u čijem okviru su ljudi pokušavali razviti drugačije oblike komunikacije: pogledom, dodirom, tišinom, oblačenjem, muzikom, načinom ishrane, voljenjem i bijelim šumom. Ponajmanje riječima. U umjetnosti su najbolja djela stvorili na području muzike i stripa. Strip je postao, kako to kaže jedan od njegovih tvoraca Denis Kitchen, „više od književnosti i više od slikarstva“, on ih sintetizira i nadilazi i to tako da se u tom procesu gubi elitizam i jedne i druge umjetnosti kao i njihove zasebne osobine. S novom vrstom stripa rađa se i novi odnos prema stripu – on se emancipira od industrije zabave i poprima drugačiju funkciju. Jedan opći trend demistifikacije društvenih fenomena i odnosa i angažirane kritike društva javio se već ranije na području društvenih nauka. Demistificira se sama nauka, mit objektivne svijesti i racionalnosti, tehničke revolucije... razotkriva se proces birokratizacije društva i upozorava na opasnost od tehnokracije i totalitarizma. Dovode se u pitanje i same pretpostavke kulture koja tako očigledno ide ka samouništenju. U novoj vrsti stripa koja se pojavljuje u općoj klimi radikalizacije i bunta, očigledno je bavljenje tabu temama, prije svega seksom. Kršćanske dogme o čovjekovom biću kao dobrom ili zlom, dušom ili tijelom pretvorili su se u kulturnu stigmu koja prožima moral, ponašanje, vrijednosti – čitav način mišljenja i doživljavanja. Strip prodire kroz tu stigmu, zadaje ni¬ske udarce, razobličava građanski moral — grubo, groteskno, ponekad perverzno, uz hipertrofiranie anatomskih osobina i opsesivno ponavljanje nekih detalja – ali ipak uspješno. Osim rušenja seksualnih tabua, očigledna je i otvorena politizacija stripa (posebno u Francuskoj) izravnom i angažiranom kritikom ili pak bijegom u SF teme. U posljednje dvije godine pojavila se i kod nas grupa mladih strip-autora koji su afirmirali, za naše podneblje novu vrstu stripa pod nazivom „Novi kvadrat“ (Devlić, Marušić, Kune, Zimonić, Ilić, Puljak, Kordej). Nova vrsta stripa kod nas ne pojavljuje se paralelno sa undergroundom na zapadu ili neposredno nakon njega, a ni u okviru nečega što bi se moglo nazvati kontrakulturom. On se pojavljuje preko deset godina nakon vrhunca underground-stripa u Americi onda, kada je nova funkcija stripa već sasvim očigledna. Što ovdje znači pridjev „novi“? Taj strip je nov i nije nov. Nije nov ukoliko se nastavlja na našu strip tradiciju „prve“ i „druge“ generacije (Maurović, Lobačev, Neugebauer, Beker, Radilović itd.), ali je bitno nov upravo po funkciji. Što se konteksta tiče, to je strip koji se nastavlja i na domaće i na svjetsko strip-nasljeđe. Naprosto, nemoguće je predvidjeti razvitak nekih fenomena samo zato, jer su s onu stranu granica naše zemlje. Razvitak komunikacijskih sistema doprinosi svakodnevnoj „univerzalizaciji“ kulture, tako da američki underground strip može biti dio kulturnog nasljeđa naših strip-autora, pored elemenata nacionalne kulture. Pojava nove vrste stripa kod nas na svoj način govori o tome da su sazreli društveni i kulturni uvjeti da se tako što pojavi, naime, da strip otvori sebi prostor za moguće kritičko djelovanje. Ima neka tajna veza između devalvacije vrijednosti riječi i pojave ovakve vrste stripa koji tekst reducira na minimum, a često ga i eliminira – ima, po onoj logici „ha, ha, sličice“ po kojoj će proteći dosta vode dok postane sasvim jasno da te sličice imaju moć razbijanja klišeja, reza u stvarnost... Te stripove nikada nećemo „uhvatiti“, ako pokušavamo odvojiti formu od sadržaja. Oni djeluju kao zen-budistički koani: u pravilu su kratki, ne objašnjavaju, ne podučavaju, ne tumače, ne „popuju“... u njima nema vremena za fabulu, za dramatizirani tok događaja. Djeluju kao udarac u solarni pleksus: momentalno razotrivajući nutrinu. Njihovi crtači ne posjeduju samo znanje stvari, već slutnju njene biti. Kao koan, taj strip sažima stvarnost, zatvoren u svoju vlastitu, najčešće paradoksalnu, unutarnju logiku. Oni stripovima barataju kao štapom kojim nas tuče po glavi, nakon čega nas ili boli glava, ili se prosvijetlimo. Važno je da reagiramo, da ne ostanemo ravnodušni. Snaga i izazovnost tih stripova potencirana je samim temama; osjeća se zabrinutost, preispitivanje vrednota. Sada strip progovara o problemima smisla i besmisla, života i smrti, o stvarima o kojima su do sada govorili uglavnom filozofija i književnost. No, treba spomenuti i jedan problem drugačije prirode. Naime, valja se upitati o jednoj očiglednoj činjenici, toliko očiglednoj da bi je suptilne analize mogle i zanemariti, a one manje suptilne i zlonamjerne, mogle bi joj dati previše značenja. Radi se o tome da se većina stripova sastoji samo od jedne table, odnosno jedne stranice u novinama. Podatak, koji nas ponajmanje može navesti da zaključimo, kako forma uvjetuje sadržaj: ako su autori izborili vlasititi prostor od jedne stranice u štampi, onda su bili prisiljeni da na tu stranicu zbiju sve ono što im se činilo važnim da kažu. To može biti i dobro i loše; loše ukoliko se pretvori u maniru. Za sada, može se reći da nisu imali ni vremena ni prilike da se razvodne u dužem stripu. Proročanstva ćemo napustiti, međutim, ostaje činjenica da su, izborivši makar i ograničeni prostor, u njemu postigli ovakve domete. Čini se, da slobodno možemo zaboraviti ležerno izrugavanje sa superiornih intelektualističkih visina: ni strip nije samo ono što je nekad bio – razonoda, odmor, obrisač naše umorne i rastočene duše, smetište umjetnosti... Sada ga se treba pomalo pribojavati. Ovakav kakav postaje, on je sve drugo do udoban. Jednostavno, ne možeš ga više čitati ni na zahodu, ni za doručkom. A možda je upravo to i bilo važno postići, barem jednim dijelom strip-produkcije. Oni, koje ovaj tok događaja zabrinjava, ne trebaju paničariti – još uvijek ostaje dovoljno stripova koji ne zaslužuju bolju sudbinu nego da ih se čita na gore spomenutim mjestima . . . Slavenka Narodni neprijatelj za 3 soma Još bi malo žlabirali, ako nije kasno Žeđ Predskazanje Kako su nastali istok i zapad Strogo zabranjeno, 1, 2 naređujem ja ... Novi kvadrat, naziv skupine mladih zagrebačkih crtača stripova okupljenih uglavnom oko tjednika Polet u drugoj polovici 1970-ih. Autori Radovan Devlić (1950–2000), Krešimir Skozret (r. 1951), Joško Marušić (r. 1952), Mirko Ilić (r. 1956), Krešimir Zimonić (r. 1956) i Igor Kordej (r. 1957) uvodili su u područje stripa niz grafičkih, tematskih i ikonografskih inovacija kojima su pridonijeli podizanju općega zanimanja za hrvatski strip. Skupina se potkraj 1970-ih raspala. KC (N)

K19 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Redje u ponudi! Crta: Andrija Maurovic Tekst: F. M. Fuis Andrija Maurović (Muo u Boki kotorskoj, 29. ožujka, 1901. – Zagreb, 2. rujna 1981.), bio je hrvatski slikar, ilustrator i crtač stripova, često zvan ocem hrvatskog stripa. Andrija Maurović rođen je 1901. godine mjestu Muo u Boki kotorskoj. Rodom Hrvat, od majke Bokeljke[1][2] i oca Slovenca (prezimena Maurowitch[2]).[3][4] Obitelj Maurović se nakon kratkog boravka u Krakovu seli u Dubrovnik[5] gdje Andrija pohađa gimnaziju. U školi se ne ističe akademskim uspjehom, ali ubrzo je opažena njegova nadarenost za crtanje. Gimnaziju je završio 1922. godine.[6] Po savjetu Iva Vojnovića, a s preporukom Ivana Meštrovića,[6] upisuje se 1923. godine na Likovnu akademiju u Zagrebu gdje je studirao do 1924. godine. Za život zarađivao je izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige (osobito za nakladu St. Kugli). Onodobna pravila akademije branila su studentima takav rad pa Andrija ubrzo dolazi u sukob s upravom, a nešto kasnije, iako je bio među najboljim studentima crteža, napustio je studij i potpuno se posvetio ilustratorskom radu, najviše u novinama i časopisima Jutarnji list, Novosti, Koprive, Ženski svijet, Oko i Kulisa. Tiskare se jagme za njegovim radovima. Od siromaštva dospijeva do bogatuna. Ali što je zaradio to je potrošio. Samo u vrijeme svojih zlatnih godina (1936.-1938.) od zarađenoga mogao je svaki mjesec kupiti kuću. On je to radije podijelio s prijateljima, a posebice prijateljicama noći. Na dan bi radio dvije table, popušio dvije kutije cigareta, popilo bi se dvije litre vina, dvije litre rakije, dok su čitači stajali u repu očekujući nove nastavke dramatičnih i zapletenih radnji njegovih junaka.[7] S Franjom M. Fuisom 1938. godine pokrenuo je reviju Mickey strip.[8] Neumjeren u trošenju novca i vlastita života, doživio je psihički i fizički brodolom. Fizički uništen, liječen od alkohola i nikotina, bio je ubrzo i napušten. Okrenuo se proučavanju mudrih štiva, vegetarijanizmu, prirodnom životu, proglašavajući sve užitke smrtnom bolešću i sve ugode vražjim darovima koji truju duh i tijelo. Ostao je pomalo bez volje ili želje da čuje koju riječ o svojoj besmrtnosti, živcirale su ga fraze o trajanju njegova djela i životu poslije smrti. Istodobno željan ljudskih kontakata i riječi, birao je često i krive sugovornike, vjerovao svim riječima i svim obećanjima. Čak bi znao i odriješiti kesu za čovjeka koji se u njegovo ime, navodno, pobio ili koji je, pretjerano (ga) zagovarajući među samim urotnicima, neprijateljima, zaradio otpust s posla, te mu je plaćao operacije, liječenja psihičkih i fizičkih boli. Ili prodaja njegovih djela na rate, od koje bi prvu vidio, a potom više ni točne adrese, ni kupca, ni novca. Ali i nadalje je grlio ljude koje bi tek upoznao kao da su rasli s njim, a potom ih iznevjeren slao u neku stvar osamljeniji neko ikada.[7] Neko je vrijeme, nastupajući u Shakespeareovu Snu ljetnje noći, bio i glumac u Sarajevu, ali se (predvidljivo) posvadio s nekom ruskom redateljicom te napustio družinu. Glumio je i u češkom filmu koji se snimao u okolici Dubrovnika.[7] Umro je u Zagrebu 1981. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[9] Strip U stripovima, ma koliko imao vrsne scenariste ili uzore (Franjo M. Fuis, Krešimir Kovačić i drugi) ili ih radeći po literarnim uzorima provlači se njegova samovolja i njegovo uporno iscrtavanje crno-bijele slike svijeta Dobra i Zla. Nekim je likovima podario vlastite karakterne i fizionomijske crte (Stari Mačak — Andrija Maurović), razdijelio svijet na Svjetlo i Tminu, a svoje junake ostavio na čistini između Kulture i Prirode, izvornog i neškodljivoga divljašta na jednoj te pitomosti naravi na drugoj strani. I jedan njegov lik, Dan iz Sedme žrtve, zanimljiv je primjer toga temeljnog sukoba — lik kojemu Maurović daje za pravo da ubije sedmoricu ljudi zbog jedne kobile ili životinje koje su »mnogo bolje nego ljudi«. Sve ambivalencije i svoje naravi, mjeru Divljine i Kulture, Prirodnoga i Protuprirodnoga, nose i glavni likovi njegovih stripova (koje je, primjerice, D. Glavan pronašao u njegovu Radoslavu). Ali to je uglavnom svijet u kojemu žene u Maurovićevoj moralnoj hijerarhiji ne zauzimaju baš neka naročita mjesta, jer po njemu (poput Tarzanove družice), težeći Civilizaciji lakomisleno manipuliraju i »veslaju žedne preko vode«. Ali da sudeći o čovjeku koji je volio krajnosti ne ispadnemo amaterski psiholozi, recimo da je doista u svojem stripu znao naglasiti i sugerirati najveće dramatske naboje, iskazati onu gustoću atmosfere po kojem Divlji zapad djeluje nekako poznato i domaće. Kao da je riječ o pozornici karlovačke ili jastrebarske ravničarske sumaglice ili o vodenim parama Lonjskoga polja. Smjelo kadrirano, filmski glatko, znalačkom podjelom na krupne, srednje ili daleke planove (ili istoga motiva s raznih strana) znao je iskazati raspoloženja, a filmskom dramaturgijom i osjećajem za montažne konfiguracije svojih stripovnih naracija pojednostavnjenih dramskih zapletaja znao je ostvariti tečnost koju poznaje samo filmska traka. Uz to, znao je nepogrešivo naglasiti psihološki temelj svakoga dramskog sukoba znajući zaustaviti prizor, dati mu emocionalnu ili kontemplativnu mirnoću odvajajući se od afektivnih, nikada smirenih slika drugih autora koje govore o podvizima glavnih junaka i njihovih rješenja te najzamršenijih situacija. Maurović je prezirao taj ležerni senzacionalistički kretenizam nemogućih i sretnih ishoda. Koliko je volio izvorno promišljati scene, vidi se i po tome što je dvojici glavnih aktera u svojim vestern stripovima, konju Satanu i jahaču, pridružio i psa ili, bolje rečeno, poludivljeg vuka (Bart), sadržajno zasićujući i psihološki usložavajući scenu. Bilo kako bilo, visoke morfološke i rukopisne vrijednosti stripa, a posebice crno-bijelo crtanje karaktera njegovih junaka vizualno je i etički odgojilo generacije koji su se u školskoj klupi, »duhovno borili između stripa Stari Mačak i Lava Tolstoja« (Z. Zec).[7] Predratni stripovi Prvi mu je strip, Vjerenica mača, objavljen 1935. godine, a u sljedeće dvije godine pojavit će se velik broj Maurovićevih stripova, među kojima su: Podzemna carica Ljubavnica s Marsa Trojica u mraku Sedma žrtva Kugina jahta Gospodar zlatnih bregova Sablast zelenih močvara Ognjem i mačem Zlatarevo zlato Na oblikovanje i dramaturgiju nekih Maurovićevih stripova utjecali su i tada popularni westerni. Stvorio je galeriju likova koji će se, što je inače rijetko za Maurovića, ponavljati u nekoliko stripova: tajanstvenog pravednika Crnog Jahača, pjesnika lutalicu Polaganu Smrt i simpatičnog tvrdoglavog starca Starog Mačka. Ratno doba Strip Seoba Hrvata iz 1943. godine U doba NDH Maurović surađuje u Zabavniku braće Neugebauer i Marcela Čuklija, gdje se, između ostalog, posvećuje i nacionalnoj tematici pa su tako među njegovim djelima i: Seoba Hrvata Ahura mazda Grob u prašumi Braća Seljan Knez Radoslav Tomislav Zlatni otok (nastavio Walter Neugebauer nakon Maurovićevog odlaska u Partizane) 1945. nadalje Nakon rata, u Jugoslaviji strip biva kratkotrajno zabranjen kao `kapitalistička tvorevina koja kvari mladež`, ali već 1951. godine Maurović ponovno crta u omladinskim listovima Horizont i Horizontov zabavnik, pa se tako pojavljuju: Meksikanac Opsada Zadra Tri dječaka Jahači rumene kadulje Od 1955. godine surađuje u novopokrenutom Plavom Vjesniku gdje objavljuje Hajdučku pjesmu, a početkom šezdesetih i veći broj stripova u boji: Biser zla 1960./1961. Kišova zagonetka 1960. Djevojka sa Sijere Uglomi gospodar pećina Rankov odred i adaptaciju Šenoine Čuvaj se senjske ruke 1962./1963. Među Maurovićeve adaptacije književnih klasika spada i Grička vještica, scenaristička suradnja s Walterom Neugebauerom, objavljena u nastavcima u Večernjem listu krajem pedesetih. Posljednjih godina života Maurović napušta klasični strip i posvećuje se biblijsko-erotskim motivima. Pet godina nakon smrti, Veljko Krulčić je napravio kapitalnu monografiju Maurović sa osam njegovih remek-djela i opširnom uvodnom studijom. Monografiju je izdala Istarska naklada iz Pule. Utjecaj Njegovi su radovi ušli u sve svjetske publikacije i preglede. U Ljubljani je sedamdesetih utemeljena i nagrada Kluba devete umjetnosti koja je nosila njegovo ime (Andrija). Njegovo se ime našlo i u Svjetskoj enciklopediji stripa (World encyclopedia of comics, izd. Chelsea House Publishers, New York, 1976., str. 485.).[6][7] Spomen O Mauroviću su snimljeni dokumentarni filmovi Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu (1969., R. Grlić); Stari Mačak (1977.) i Povratak Starog Mačka (1979.) J. Remenara; Povodi i tragovi – čudesni svijet stripa (1985., M. Bukovčan) te Andrija Maurović ili jeza nekog drugog svijeta (1995., Ž. Ivanjek).[6] Za dostignuća u razvoju jugoslavenskoga stripa Klub devete umjetnosti dodjeljivao je od 1978. do 1988. godine Nagradu »Andrija«.[6] Uz obljetnicu rođenja 2001. godine u Republici Hrvatskoj izdana je poštanska marka s motivom Crnoga Jahača.[6] Od 29. ožujka do 29. travnja 2007. godine u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu bila je postavljena izložba radova Andrije Maurovića Poznato i nepoznato. Za prinos razvoju hrvatskoga stripa udruga Art 9 od 2009. godine dodjeljuje Nagradu »Andrija Maurović« za životno djelo.[6] Zanimljivosti Na 9. šahovskoj olimpijadi održanoj 1950. godine u Dubrovniku igralo se figurama koje je Maurović skicirao, a izradio drvotokar Vjekoslav Jakopović. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog praktičnosti, tj. optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja te pogodnoga prstohvata. Robert Fischer je oba svoja meča protiv Spaskog (1972., 1992.) igrao s njima. Danas se izrađuju i u plastičnoj inačici.