O knjizi: Zašto su izgrađeni viseći vrtovi u Vavilonu? Kada je uništen Kolos sa Rodosa? Kako je radio svetionik Faros u Aleksandriji? Sedam čuda starog sveta i mnoga savremena čudesa predstavljena su kroz fantastične ilustracije i spektakularne fotografije. Istražite stare i nove spomenike iz celog sveta, uključujući Empajer stejt bilding i Tadž Mahal. Saznajte nešto o velikim izumima i prirodnim pojavama kao što je Maunt Everest.

O knjizi: Zašto su izgrađeni viseći vrtovi u Vavilonu? Kada je uništen Kolos sa Rodosa? Kako je radio svetionik Faros u Aleksandriji? Sedam čuda starog sveta i mnoga savremena čudesa predstavljena su kroz fantastične ilustracije i spektakularne fotografije. Istražite stare i nove spomenike iz celog sveta, uključujući Empajer stejt bilding i Tadž Mahal. Saznajte nešto o velikim izumima i prirodnim pojavama kao što je Maunt Everest.

60390) Priče o lavu o slonu o mački i o čemu još , Klod Avlin , Dečja knjiga Beograd 1953, Priče o slonu, o mački, o ribi , o ptici i ... s francuskog preveo Aleksandar Vučo ; ilustracije Fransoaz Estaši , Превод дела: Histores de l`éléphant, du chat, du poisson, de l`oiseau et... De quoi encore? / Claude Aveline Klod Avlin je bilo književno ime Jevgenija Avcina, maloga ruskoga Jevrejina koji je rođen 1901. u Francuskoj. Klod Avlin je počeo kao izdavač, nastavio kao pesnik, biograf-učenik Anatola Fransa, romanopisac, esejista, slikar, filmofil i filmski kritičar, autor kriminalnih romana, književnosti za decu, kolekcionar i crtač (flomasterom, u poznim godinama), autor koji je ogromno mnogo radio za radio, pisao scenarije za film. Нjegov roman Zatvorenik poslužio je Alberu Kamiju da napiše svoje remek-delo Stranac. Posle jugoslovenskoga raskida sa Staljinom, bio je prvi koji se okrenuo izopšteničkoj državi, dok su ostali evropski levičari optuživali “titoiste”: on je bio prvi titoista na Zapadu. To nije bila deklarativna poza, jer je Avlin došao u Jugoslaviju. Tu je imao status kulturnog poluboga. Avlin se pre svega obraćao deci. U doba kada je lokalna cenzura tek počinjala da otvara vrata prema Zapadu i kada je ideološki sloj bio neophodan preko svakog umetničkoga dela, deca su, mogli bismo reći, bila privilegovana: ideologija je za mnoge bila suviše ozbiljna stvar da bi se nametala deci. Takva je upravo bila Avlinova književnost za decu, carstvo humora i fantazije. Svetlana Slapšak očuvano , tvrd povez, format 17 x 22,5 cm , ilustrovano u boji, ćirilica, 47 strana

Poletarac LETO-Duško Radović *02-2022 Duško Radović,urednik,grupa autora:Odabrali i uredili: Dragana Lakičević, Dušan Petričić, LJubivoje Ršumović izdavač: Rad,Beograd,1989.god. II.-izdanje ISBN 86-09-00173-3 Tvrd povez,bogato ilustano,ćirilica., strana: 205.,Veliki enciklopedijski format,37 x 26 cm,težćina 1610.grama Stanje Vrlo očuvana i uredna knjiga , vrlo neznatno oštećenje čela poveza. Strane su bele i čiste bez crtanja, dopisivanja ... Četiri knjige Duška Radovića, tog zanesenjaka i dečaka u duši. odličan izbor poezije i proze za decu kojem će se obradovati podjednako i deca i roditelji. Knjige koje čine ovaj komplet dobile su nazive po godišnjim dobima: proleće, leto, jesen i zima. Od simpatičnih pesmica do smešnih pričica, aforizama i „raznih gluposti“, tu su čuvena radio-igra za decu „Kapetan DŽon Piplfoks“ i „Kako su postale ružne reči“. Postoji i deo „šta sam to radio“ u kojem Radović opisuje „kako je sve počelo“, odnosno kako je počeo da piše za decu Njegov rad traje preko tri decenije od knjiga Poštovana deco do Sedi da razgovaramo. Kako on sam kaže: „Svi drugi pišu svoje pesme i priče, seju i neguju svako svoj cvet, a ja sebi ličim na geometra koji traži, meri i utvrđuje šta sve pripada deci i literaturi za decu.“ Poklonite nekom detetu, a i sebi, ove knjige biće vam zahvalno ceo život. I za kraj jedan aforizam: „NEĆU NIKAD VIŠE ako ne zaboravim. Nikad ne zaboravim ono što hoću a stalno zaboravljam ono što NIKAD VIŠE NEĆU“. KADA JE LETEO POLETARAC Mnogi i danas smatraju da je „Poletarac“ bio nešto najbolje što se ikada izdavalo za decu na prostorima bivše Jugoslavije. Poletarac Dusko Radovic Ispuštena prilika Radović je zaključio da je pravljenje tog lista bio jedan pretenciozan poduhvat. Nije bilo društvenih uslova da se tako nešto oceni, a onda prihvati i podrži. „Poletarac je morao biti ugašen, jer nije bio registrovana vrednost, ovde gde ima mnogo lažnog obrazovanja i lažnog ukusa i gde se ljudi razumeju samo u ono što je javno priznato i potvrđeno,“ rekao je Radović jednom. „Mi smo pokušali da budemo strogi i odgovorni. Birali smo, odbijali i vraćali rukopise i ilustracije, borili se, koliko smo mogli, da zaista stvorimo list za „gospodsku decu“. Međutim, pobedila je duhovna sirotinja među piscima i prosvetnim radnicima. Opet su bili u pravu oni kojih ima više. Oni koje bi ugrozilo zavođenje odgovornosti i morala. Da smo imali prave podrške, to bi već bila debela biblioteka reprezentativnih književnih i likovnih priloga. Iz toga je, dalje, moglo da se „hrani“ mnogo budućih udžbenika i priručnika.To je bila velika, ali ispuštena prilika,“ govorio je Duško Radović o svom „Poletarcu“. „Televizija Beograd“ počela je sa snimanjem istoimene serije, napravljene po časopisu, a scenarista i režiser televizijskog „Poletarca“ bio je Timoti DŽon Bajford. Dušan Radović Rođen je 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik `Pionirskih novina`, urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije-Beograd, urednik lista `Poletarac`, novinar `Borbe` i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Umro je 1984. godine u Beogradu. Poznatija dela: Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-igra; Poštovana deco (1954), pesme; Smešne reči (1961), pesme; Pričam ti priču (1963), pesme i priče; Na slovo, na slovo (1963-1965), televizijska serija; Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema; Vukova azbuka (1971), pesme; Zoološki vrt (1972), pesme; Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi; Beograde, Dobro jutro 2 (1981) aforizmi; Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige; Beograde, dobro jutro 3 (1984), aforizmi. Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen. U njegovu čast u Beogradu je osnovano dečje pozorište, klasično i lutkarsko, sa nazivom ,,Malo pozorište Duško Radovića,,

Poletarac JESEN Duško Radović 02-2022 Duško Radović,urednik,grupa autora:Odabrali i uredili: Dragana Lakičević, Dušan Petričić, LJubivoje Ršumović izdavač: Rad,Beograd,1989.g II.-izdanje ISBN 86-09-00174-1 Tvrd povez,bogato ilustano,ćirilica,194.strane,Veliki enciklopedijski format,37 x 26 cm,težćina 1520.grama Stanje Vrlo očuvana i uredna knjiga , vrlo neznatno oštećenje čela poveza. Strane su bele i čiste bez crtanja, dopisivanja ... Četiri knjige Duška Radovića, tog zanesenjaka i dečaka u duši. odličan izbor poezije i proze za decu kojem će se obradovati podjednako i deca i roditelji. Knjige koje čine ovaj komplet dobile su nazive po godišnjim dobima: proleće, leto, jesen i zima. Od simpatičnih pesmica do smešnih pričica, aforizama i „raznih gluposti“, tu su čuvena radio-igra za decu „Kapetan DŽon Piplfoks“ i „Kako su postale ružne reči“. Postoji i deo „šta sam to radio“ u kojem Radović opisuje „kako je sve počelo“, odnosno kako je počeo da piše za decu Njegov rad traje preko tri decenije od knjiga Poštovana deco do Sedi da razgovaramo. Kako on sam kaže: „Svi drugi pišu svoje pesme i priče, seju i neguju svako svoj cvet, a ja sebi ličim na geometra koji traži, meri i utvrđuje šta sve pripada deci i literaturi za decu.“ Poklonite nekom detetu, a i sebi, ove knjige biće vam zahvalno ceo život. I za kraj jedan aforizam: „NEĆU NIKAD VIŠE ako ne zaboravim. Nikad ne zaboravim ono što hoću a stalno zaboravljam ono što NIKAD VIŠE NEĆU“. KADA JE LETEO POLETARAC Mnogi i danas smatraju da je „Poletarac“ bio nešto najbolje što se ikada izdavalo za decu na prostorima bivše Jugoslavije. Poletarac Dusko Radovic Ispuštena prilika Radović je zaključio da je pravljenje tog lista bio jedan pretenciozan poduhvat. Nije bilo društvenih uslova da se tako nešto oceni, a onda prihvati i podrži. „Poletarac je morao biti ugašen, jer nije bio registrovana vrednost, ovde gde ima mnogo lažnog obrazovanja i lažnog ukusa i gde se ljudi razumeju samo u ono što je javno priznato i potvrđeno,“ rekao je Radović jednom. „Mi smo pokušali da budemo strogi i odgovorni. Birali smo, odbijali i vraćali rukopise i ilustracije, borili se, koliko smo mogli, da zaista stvorimo list za „gospodsku decu“. Međutim, pobedila je duhovna sirotinja među piscima i prosvetnim radnicima. Opet su bili u pravu oni kojih ima više. Oni koje bi ugrozilo zavođenje odgovornosti i morala. Da smo imali prave podrške, to bi već bila debela biblioteka reprezentativnih književnih i likovnih priloga. Iz toga je, dalje, moglo da se „hrani“ mnogo budućih udžbenika i priručnika.To je bila velika, ali ispuštena prilika,“ govorio je Duško Radović o svom „Poletarcu“. „Televizija Beograd“ počela je sa snimanjem istoimene serije, napravljene po časopisu, a scenarista i režiser televizijskog „Poletarca“ bio je Timoti DŽon Bajford. Dušan Radović Rođen je 1922. godine u Nišu. Bio je glavni urednik `Pionirskih novina`, urednik Programa za decu Radio-Beograda, urednik Programa za decu Televizije-Beograd, urednik lista `Poletarac`, novinar `Borbe` i od 1975. godine bio je urednik Studija B. Umro je 1984. godine u Beogradu. Poznatija dela: Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-igra; Poštovana deco (1954), pesme; Smešne reči (1961), pesme; Pričam ti priču (1963), pesme i priče; Na slovo, na slovo (1963-1965), televizijska serija; Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema; Vukova azbuka (1971), pesme; Zoološki vrt (1972), pesme; Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi; Beograde, Dobro jutro 2 (1981) aforizmi; Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige; Beograde, dobro jutro 3 (1984), aforizmi. Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike. Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen. U njegovu čast u Beogradu je osnovano dečje pozorište, klasično i lutkarsko, sa nazivom ,,Malo pozorište Duško Radovića,,

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Jako lepe ilustracije Dusana Petricica Svi znamo ove stihove: dete nije dete, igračka za strine i tete dete je dete, da ga volite i razumete. Oni i mnoge druge rimovane i prozne cake ilustrovane jednako štosnim crtežima nalaze se u Nevidljivoj ptici – još jednoj nezaobilaznoj knjizi iz detinjstva svakog deteta. Ljubivoje Ršumović (Serbian Cyrillic: Љубивоје Ршумовић; born 3 July 1939) is a Serbian poet and writer. Ršumović is predominantly a writer and poet for children; however, a portion of his work is literature for adults. Biography He was born on 3 July 1939 in the village of Ljubiš in the Zlatibor Mountains. His parents were Mihailo and Milesa Ršumović. He was educated in Ljubiš, Čajetina, Užice, and Belgrade. He has a bachelor`s degree from the University of Belgrade`s Faculty of Philology. He is known as author of lyrics of anthem of Red Star Belgrade. Dušan Petričić (Beograd, 10. maj 1946) srpski je karikaturista, grafičar, ilustrator i profesor. Biografija U klasi profesora Bogdana Kršića, diplomirao je na Grafičkom odseku Akademije za primenjene umetnosti u Beogradu, 1969. godine. Kao karikaturista radio je od 1969. do 1993. u beogradskim „Večernjim novostima”. Stalni saradnik, politički karikaturista karikature koja se objavljuje na naslovnoj strani „Politike” je od 2009. Od 1993. do 2013. živeo je u Torontu, Kanada.

KNJIGA ZA DEČAKE: ZA MALE AVANTURISTE - LAORUSSE Uz ovu zanimljivu knjigu naučićeš kako da napraviš vigvam, da razlikuješ otrovne i neotrovne zmije, da čitaš mapu, kako da raspoznaješ insekte, šta da radiš kad se povrediš, kako da napraviš društvene igre... Ovde ćeš pronaći sve što pravi avanturista treba da zna! AUTOR: MIŠEL LEKRE, SELIJA GALE I KLEMANS RU DE LIZ IZDAVAČ: MONO I MANJANA, BEOGRAD GODINA IZDANJA: 2013. TVRDE KORICE PISMO: LATINICA ILUSTROVANO BROJ STRANA: 132 STR. FORMAT 21 CM STANJE KNJIGA VRLO DOBRO ZATO ŠTO SU NEKE NALEPNICE ISKORIŠĆENE TROŠKOVE SLANJA SNOSI KUPAC LIČNO PREUZOMANJE MOGUĆE U CENTRU BEOGRADA stočić

Zamke vremena Majkl Murkok Murkok uređuje zbirku od devet priča i jednog eseja nekih od najvećih pisaca novog vala, istražujući implikacije putovanja kroz vreme. Inovativno i neverovatno! O autoru (1970.) Majkl Murkok, 1939. - Pisac Majkl Murkok rođen je 1939. u Mičamu, Surrey, Engleska. Majkl Murkok je bio urednik časopisa za mlade Tarzan Adventures od 1956-58, urednik i pisac za Sexton Blake Library i za stripove i dečje godišnjake od 1959-61, urednik i pamfletist za Liberal Party 1962, te je postao urednik i izdavač časopisa naučne fantastike New Worlds 1964. Radio je kao pevač-gitarista, surađivao je s rock grupama Hawkwind i Blue Oyster Cult te je član rock grupe Majkl Murkok i Deep Fix. NBjegovo pisanje pokriva širok raspon žanrova naučne fantastike i fikcije. `The Chronicles of Castle Brass` bio je roman o maču i čarobnjaštvu, a `Doručak u ruševinama: Roman o nečovečnosti` koristi lik Karla Glogauera kao drugu osobu u različitim vremenima. Karl učestvuje u političkom nasilju Francuske revolucije, Pariške komune i nacističkog koncentracijskog logora. Murkok je takođe napisao knjige i priče koje su prikazivale lik J. Kornelijusa, koji nije imao karakter ili izgled. `The Condition of Muzak` dovršio je početnu tetralogiju Jerija Kornelijusa i osvojio Gvardijanovu književnu nagradu 1977. `Byzantium Endures` i `The Laughter of Carthage` dva su autobiografska romana ruskog emigranta pukovnika Pyata i bili su najbliži Murkokovom približavanju konvencionalnoj književnosti fikcija. `Byzantium Endures` fokusira se na prvih dvadeset godina Pyatova života i govori o njegovoj ulozi u ruskoj revoluciji. Pyat preživljava revoluciju i kasniji građanski rat radeći prvo za jednu, a zatim za drugu stranu. `The Laughter of Carthage` pokriva Pyatov život od 1920. do 1924. godine, govoreći o njegovom bijegu iz komunističke Rusije i njegovim putovanjima po Europi i Americi. To je sveobuhvatna slika svijeta tijekom 1920-ih jer lik vodi iz života u Carigradu u Hollywood. Moorcock se vratio stilu novog vala u `Krv: južnjačka fantazija` (1994.) i spojio mainstream fikciju s fantastikom u `Bordelu Rosenstrasse`, koji je smješten u imaginarni grad Mirenburg. MoorCock je osvojio nagradu Nebula 1967. za Behold the Man i 1979. Svetsku nagradu za fantastiku za svoj roman Gloriana. Bibliografski podaci dobro očuvana FEB.22/3

U ovoj knjizi pronaći ćete životne priče četvorice umetnika koji su uneli revolucionarne promene na polju slikarstva i muzike. Saznaćete sa kojim su izazovima morali da se suoče dok su prkosili umetničkim pretpostavkama, otkrivajući nove načine samoizražavanja. Čitaćete o Mocartovoj neumornoj kreativnosti, Pikasovoj strasti, Van Gogovoj borbi sa bolešću i otkrićima Leonarda da Vinčija. Knjiga „Neverovatni umetnici" nudi vam pregršt zanimljivih informacija o životima četvorice značajnih umetnika koji su uneli revolucionarne promene na polju slikarstva i muzike. Čitajte o tome kako su se Pablo Pikaso, Volfgang Amadeus Mocart, Leonardo da Vinči i Vinsent van Gog pripremali za svoj umetnički put i sa kojim su poteškoćama morali da se suoče dok su prkosili umetničkim pretpostavkama i pronalazili nove načine samoizražavanja. Nikada ne odustajte od svojih snova i marljivo radite kako biste ih ostvarili – biće dragoceni savet koji će vam ova knjiga pružiti!

U ovoj knjizi pronaći ćete životne priče četvorice umetnika koji su uneli revolucionarne promene na polju slikarstva i muzike. Saznaćete sa kojim su izazovima morali da se suoče dok su prkosili umetničkim pretpostavkama, otkrivajući nove načine samoizražavanja. Čitaćete o Mocartovoj neumornoj kreativnosti, Pikasovoj strasti, Van Gogovoj borbi sa bolešću i otkrićima Leonarda da Vinčija. Knjiga „Neverovatni umetnici" nudi vam pregršt zanimljivih informacija o životima četvorice značajnih umetnika koji su uneli revolucionarne promene na polju slikarstva i muzike. Čitajte o tome kako su se Pablo Pikaso, Volfgang Amadeus Mocart, Leonardo da Vinči i Vinsent van Gog pripremali za svoj umetnički put i sa kojim su poteškoćama morali da se suoče dok su prkosili umetničkim pretpostavkama i pronalazili nove načine samoizražavanja. Nikada ne odustajte od svojih snova i marljivo radite kako biste ih ostvarili – biće dragoceni savet koji će vam ova knjiga pružiti!

Znate li kako su nastale kuće, automobili, internet, video-igrice, a kako novac? Ova knjiga namenjena je svim mališanima koji uživaju u istraživanju sveta koji ih okružuje. Na jednostavan i jasan način prikazano je kako su nastale stvari koje svakodnevno koristimo. U domu u kom živite zasigurno koristite uređaje na električnu energiju. Koristite računar, igrate svoje omiljene video-igrice ili pak pretražujete internet. Možda je u vašoj garaži parkiran automobil, a za kupovinu ovih stvari potreban vam je novac. Sa svim ovim stvarima se svakodnevno srećemo, ali da li ste se ikada zapitali kako su nastale? Da li znate kako se pojavila potreba za njima i kako su se dalje razvijale? Znate li otkud toliko zanimljivih informacija na internetu? Možete li da pretpostavite koliko ljudi je radilo na izgradnji doma u kom živite? Ova knjiga pruža odgovore na ova i mnoga druga pitanja o svakodnevnim stvarima koje nas okružuju.

Znate li kako su nastale kuće, automobili, internet, video-igrice, a kako novac? Ova knjiga namenjena je svim mališanima koji uživaju u istraživanju sveta koji ih okružuje. Na jednostavan i jasan način prikazano je kako su nastale stvari koje svakodnevno koristimo. U domu u kom živite zasigurno koristite uređaje na električnu energiju. Koristite računar, igrate svoje omiljene video-igrice ili pak pretražujete internet. Možda je u vašoj garaži parkiran automobil, a za kupovinu ovih stvari potreban vam je novac. Sa svim ovim stvarima se svakodnevno srećemo, ali da li ste se ikada zapitali kako su nastale? Da li znate kako se pojavila potreba za njima i kako su se dalje razvijale? Znate li otkud toliko zanimljivih informacija na internetu? Možete li da pretpostavite koliko ljudi je radilo na izgradnji doma u kom živite? Ova knjiga pruža odgovore na ova i mnoga druga pitanja o svakodnevnim stvarima koje nas okružuju.

U ovoj knjizi pronaći ćete životne priče četvorice umetnika koji su uneli revolucionarne promene na polju slikarstva i muzike. Saznaćete sa kojim su izazovima morali da se suoče dok su prkosili umetničkim pretpostavkama, otkrivajući nove načine samoizražavanja. Čitaćete o Mocartovoj neumornoj kreativnosti, Pikasovoj strasti, Van Gogovoj borbi sa bolešću i otkrićima Leonarda da Vinčija. Knjiga „Neverovatni umetnici" nudi vam pregršt zanimljivih informacija o životima četvorice značajnih umetnika koji su uneli revolucionarne promene na polju slikarstva i muzike. Čitajte o tome kako su se Pablo Pikaso, Volfgang Amadeus Mocart, Leonardo da Vinči i Vinsent van Gog pripremali za svoj umetnički put i sa kojim su poteškoćama morali da se suoče dok su prkosili umetničkim pretpostavkama i pronalazili nove načine samoizražavanja. Nikada ne odustajte od svojih snova i marljivo radite kako biste ih ostvarili – biće dragoceni savet koji će vam ova knjiga pružiti! Povez knjige : tvrd Strana : 160 Format knjige : 233x277x19 mm Pismo : ćirilica

Lepo očuvano Pinokio : priča o jednom drvenom pajacu - Karlo Kolodi (1942) Beograd , IPROZ, 1942, preveo Milivoj Predić, tvrdi povez Pinokio je izmišljeni lik i glavni lik dečjeg romana Karla Kolodija Pinokiove avanture (1883). Majstor Đepeto ga je isklesao iz drveta, on je stvoren kao drvena lutka, ali ceo život je sanjao da postane pravi dečak. On je lik koji je sklon laganju i prepravljanju priča iz raznih razloga. Priča se pojavila u brojnim adaptacijama, a Pinokio je jedan od najvažnijih likova dečje književnosti. Sadržaj 1 Radnja priče i karakteristike lika 2 Popularna kultura 3 Zanimljivosti 4 Reference Radnja priče i karakteristike lika[uredi | uredi izvor] Pinokio je poznat po svom malom nosu koji poraste svaki put kada slaže ili kada je pod stresom. Odeća mu je napravljena od cvetnog papira, cipele su mu napravljene od drveta, a kapa od hleba. Pinokio je u originalnoj priči prikazan kao mrsko derište i sebična osoba. Pinokio je sasvim slučajno došao na svet, zahvaljujući pre svega stolaru Antoniju i majstoru Đepetu. Prvi je zaželeo da od obične cepanice napravi nogu za sto, a drugi je hteo da izdelja drvenog lutka. Zbog te cepanice, zbog onog što je cepanica rekla i učinila, dva puta su se prijatelji potukli i toliko puta zakleli na večno prijateljstvo.[1] Još i pre svog rođenja, kao naizgled obična cepanica, Pinokio je umeo da napravi dosta neprilika onima koji su imali posla s njim. Toliko je uplašio majstora, stolara Antonija, da je obično crveni vrh njegovog nosa postao tamnoplav, a lice mu se izdužilo. Zatim je izazvao svađu između Antonija i njegovog kolege i prijatelja Đepeta. Đepeto još nije ni stigao da od cepanice koji je dobio na dar od Antonija izdelje glavu, a pinokio je već počeo da pravi smešne grimase i da mu plazi jezik. Tek što je ovom čovečuljku napravio noge, Đepeto je dobio nogom udarac po nosu, a drveni nestaško je izjurio na ulicu. Pinokijevih nestašluka je bilo dosta. Čak i sve dobre namere završavaju se sasvim suprotnim rezultatom. Dirnut time što je Đepeto prodao svoj jedini kaput, kako bi mu kupio bukvar, Pinokio mašta kako će učiti, zatim naći posao, zaraditi mnogo novca i kupiti svom ocu kaput, nov, ali samo što je čuo za predstavu lutkarskog pozorišta, zaboravlja na sve svoje planove, i menja bukvar za ulaznicu. Upada u nezgode, neprilike. Tako život pokušava da nauči nesnosnog dečaka, ali on veoma sporo uči i teško izvlači lekcije iz onog što mu se događa. Upadajući u nove neprilike, Pinokio se uvek priseti svog sirotog oca, i kako je lep život pod njegovim krovom. a onda ponovo zaboravi na svoje kajanje, i upušta se u nove avanture. Dobra vila je obećala Pinokiu da će postati čovek, ako zasluži. A da bi zaslužio, trba da postane `dobar dečak` - da uči, da prestane lagati. Pinokio ima mnogo mana, ali i dobro srce, pa i snalažljivost. Dospevši u trbuh ajkule, Pinokio nalazi tamo svog oca i spasava ga iz zatočeništva u ajkulinom stomaku. Pinokio se pretvorio u pametnog, lepog dečaka s kestenjastom kosom i plavim očima, veselog, radosnog lica.[2] Popularna kultura[uredi | uredi izvor] Pinokio (1940) — Diznijeva adaptacija, Volt Dizni je ublažio originalni karakter Pinokija kako bi ga učinio dopadljivijim. Mel Blank je pozajmio glas Pinokiju u radio adaptaciji iz 1953. Adaptacija iz 1972. 1996 Pinokiove avanture — adaptacija originalnog romana. 2000 Mjuzikl Đepeto Pojavljuje se i u svim delovima Šreka kao sporedan lik. 2002 - film Roberta Beninjija u kojem je on glumio Pinokija. Serija Once Upon a Time (2011—) Zanimljivosti[uredi | uredi izvor] U italijanskom gradu Kolodi, rodnom mestu majke pisca Karla Kolodija, stoji spomenik Pinokiju. Kao svojevrsni spomenik, u Kolodiju se može posetiti i vrlo originalni park posvećen poznatoj dugonosoj marioneti. Ovaj neobični park je potpuno na otvorenom. Hodajući u velikom vrtu, okruženi gustom vegetacijom, mogu se videti svi glavni protagonisti priče: Pinokijo, tirkizna vila, mačka i lisicu i mnoge druge likove iz romana.[3]

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Mek povez, Polaris Beograd 1993 U sredini koja je opterećena istorijom – i to ne dobrom već jeftinom i ideološki obojenom istorijom – odbaciti vladajući diskurs i okrenuti se ka nečem drugom prvorazredna je jeres. Ali ni to bežanje u neki drugi svet ne prolazi dobro. Sa druge strane čeka vas grupacija – ne brojna, ali zato glasna – koja svaki pokušaj inovacije i nadograđivanja postojećeg žanra dočekuje sa podsmehom i otvorenim prezirom. Najgore ćete svakako proći kod etabliranih tumača i kritičara književnosti koji ne znajući gde da vas smeste u potpunosti negiraju i prećutkuju vaš rad. Baš takva je sudbina Zorana Živkovića i njegovih dela. Tradicionalisti mu zameraju anacionalnost njegovih junaka i smeštanje radnje negde daleko van Srbije, zaljubljenicima u naučnu fantastiku problem predstavlja intertekstualnost i negiranje svih pravila žanrovske književnosti, dok je „kanonskim“ tumačima književnosti odbojno sve ono što podseća na žanr. Stoga nije ni čudno što su dela Zorana Živkovića u Srbiji gotovo prećutana, za razliku od inostranstva gde doživljavaju vrtoglave tiraže na brojnim jezicima. Možda je u tome i odgonetka omraze prema Živkoviću, pogotovo što je naša sredina – naročito ona književna – spremna da oprosti sve osim uspeha. Književna karijera Zorana Živkovića krenula je 1993. godine objavljivanjem „Četvrtog kruga“. Upravo ovim delom Živković ne samo da je pokazao svoj potencijal, no i dokazao da se u srpskoj književnosti može stvoriti nešto sasvim novo, originalno, i najbitnije izuzetno napisano. Kompozicija „Četvrtog kruga“ je mozaičko povezivanje nekoliko celina, likova i pripovedača. Središnji lik romana je Rama, ženski kompjuterski program. Opisujući njen odnos sa tvorcem, kompjuterskim genijem, Živković ne samo da zalazi u fantastiku, već i ispisuje najduhovitije stranice ovog romana. Izuzetna Ramina inteligencija začinjena je ženskom samosvojnošću i otvorenim feminizmom. Sa druge strane kao potpuni antipod Rami je drugi junak ove knjige pomoćnik srednjovekovnog ikonopisca. Stilski savršeno izveden prelaz sa jezika kompjuterskih programa na govor srednjovekovnih ljudi (najpribližniji hagiografijama), još je zanimljiviji kada čitate pomoćnikove nevolje sa gazdom kojega opsedaju zle sile. Kao da sve ovo već nije dovoljno na scenu stupaju četiri velika naučnika Arhimed, Ludolf van Cojlen, Nikola Tesla i Stiven Hoking, sa mukama u odgonetanju misterije kruga. Vrhunac je pojava Šerloka Holmsa i njegova poslednja avantura u kojoj će morati da udruži snage sa smrtnim neprijateljem Morijartijem. Sudbina svih ovih likova će se u krajnjem zbiru sjediniti u zatvaranju kruga, svojevrsnog teleporta kroz dimenzije i vreme. „Četvrti krug“ je nemoguće smestiti u određeni žanr (uostalom, kao ni veći deo Živkovićevih kasnijih dela). Iako je srž romana postmoderno poigravanje palimpsestom i fragmentizacijom teksta, on nije parodijska tvorevina. Živković ni ne želi da ostane na tom nivou postmodernog poigravanja, ali isto tako nema ni nameru da stvori tipično žanrovsko delo. Šta više, „Četvrti krug“ je pokušaj razbijanja svih žanrovskih okova i pravila. Pažljivom čitaocu neće promaći pozivanje na klasična književna dela, ali i na teološka, ezoterijska i filozofska štiva. Upravo zbog toga, „Četvrtom krugu“ nikako ne treba pristupiti kao zabavnom romanu za plažu, najpre zato što on i nije tipična SF avanturistička knjiga. Zbog svoje složenosti „Četvrti krug“ zahteva pre svega pažljivo iščitavanje, ali i promišljanje o svakom sloju koji predstavlja celinu za sebe. Zoran Živković je jedan od najpoznatijih i najprevođenijih živih srpskih pisaca na svetskom nivou. Posle „Četvrtog kruga“ objavio je još osamnaest književnih dela, od kojih treba izdvojiti zbirku novela „Nemoguće priče“, kao i romane „Biblioteka“, „Čitateljka“, „Poslednja knjiga“… Dobitnik je prestižne Svetske nagrade za fantastiku 2003. godine. Pored velikih tiraža na desetinama jezika, njegova dela se izučavaju na nekoliko inostranih univerziteta. Romani su mu adaptirani u igrane filmove, televizijske serije i radio drame. Redovni je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu. Pored književnog rada uređivao je nekoliko značajnih edicija, bavi se književnom teorijom, kao i prevođenjem. Delimično u ovom delu, a mnogo više u onim kasnijim, Živković se opsesivno bavi knjigama i njihovom sudbinom. Kao vrsni intelektualac i dobar poznavalac književnosti, Živković svakog čitaoca ne samo da nagrađuje dobrom i zanimljivom pričom, već i poziva na dublje promišljanje o onim „velikim pitanjima“. Čitanje „Četvrtog kruga“, kao i ostalih Živkovićevih dela, duhovna je i intelektualna avantura za svakog ljubitelja lepe književnosti, koja će biti bogato nagrađena. Upravo zbog toga je i za žaljenje činjenica da njegova dela nisu dovoljno priznata u našoj sredini. Vreme da se ta greška ispravi sasvim sigurno će pre ili kasnije doći. Zoran Živković (Beograd, 5. oktobar 1948) je pisac, književni teoretičar i prevodilac. Jedan je od najprevođenijih srpskih književnika. Prozne knjige su mu višestruko nagrađivane u zemlji i svetu, adaptirane u dramske oblike i dobile su značajnu međunarodnu kritičku recepciju. Dobitnik je Svetske nagrade za fantastiku 2003. godine.[1] Redovni je profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Biografija Diplomirao je 1973. na grupi za Opštu književnost s teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu magistrirao je 1979. i doktorirao 1982. godine. U razdoblju 1973-1993. stvorio je značajno delo u nauci o književnosti, uređivanju, izdavaštvu i prevodilaštvu, uključujući i kapitalne projekte poput almanaha Andromeda, biblioteka „Kentaur“ i „Polaris“, autorskih naučnih monografija i Enciklopedije naučne fantastike.[2] Književno delo Zoran Živković u Univerzitetskoj biblioteci Svetozar Marković 27. februara 2019. Kao prozaista debitovao je 1993. godine romanom Četvrti krug za koji je dobio nagradu „Miloš Crnjanski“. Sabrana prozna dela u po dva toma na srpskom i engleskom (Romani i Nemoguće priče) objavljena su mu 2009-2010. u izdanju Zavoda za udžbenike. Živković je jedan od najprevođenijih savremenih srpskih književnika. Do 2013. godine objavljeno je 70 izdanja njegovih dela na stranim jezicima.[3] Knjige su mu izišle u SAD (Vremenski darovi, dva izdanja, Knjiga/Pisac, Četvrti krug, Skrivena kamera, Sedam dodira muzike, Koraci kroz maglu, Nemogući susreti), Engleskoj (Nemoguće priče, Dvanaest zbirki i čajdžinica, Poslednja knjiga, Most, Pisac/Knjiga/Čitateljka, Nemoguće priče 2, Esherove petlje, Pisac u najam), Italiji (Poslednja knjiga, Biblioteka, Sedam dodira muzike, Pisac u najam, Nađi me), Portugaliji (Biblioteka, dva izdanja, Poslednja knjiga, Pisac u najam, Sedam dodira muzike), Nemačkoj (Skrivena kamera, Poslednja knjiga, Nemogući roman), Španiji (Nemoguće priče, Knjiga/Pisac, Skrivena kamera), Francuskoj (Pisac u najam), Danskoj (Biblioteka), Grčkoj (Knjiga), Švajcarskoj (Čitateljka), Holandiji (Poslednja knjiga), Japanu (na japanskom – Čajdžinica; na engleskom – Biblioteka, Vagon, Četiri priče do kraja, Čitateljka i Amarkord), Južnoj Koreji (Knjiga, Poslednja knjiga, Biblioteka), Brazilu (Poslednja knjiga), Turskoj (Vremenski darovi, Biblioteka, Nemogući susreti), Rusiji (Četvrti krug), Češkoj (Vremenski darovi), Poljskoj (Biblioteka, Amarkord), Bugarskoj (Sedam dodira muzike, Četvrti krug), Ukrajini (Dvanaest zbirki i čajdžinica), Sloveniji (Četvrti krug, Most, Biblioteka, Čitateljka, Amarkord, Poslednja knjiga, Pisac u najam, Koraci kroz maglu, Dvanaest zbirki i čajdžinica) i Hrvatskoj (Vremenski darovi, Nemogući susreti, Sedam dodira muzike, Biblioteka, Poslednja knjiga). Živkovićev roman Pet dunavskih čuda izvorno je izišao kao petotomno izdanje na pet jezika: srpskom, engleskom, nemačkom, slovačkom i mađarskom. Priče su mu objavljene u antologijama i časopisima u SAD, Engleskoj, Japanu, Poljskoj, Finskoj, Danskoj, Francuskoj i Mađarskoj. Dramatizacije Prema Živkovićevim pričama `Voz` (Nemogući susreti) i `Hotelska soba` (Četiri priče do kraja) reditelj Puriša Đorđević snimio je igrani film Dva koji je imao premijeru na Festu 2007. godine. Isti reditelj ekranizovao je i Živkovićevu priču `Ispovedaonica` (Nemogući susreti) koja je prikazana na beogradskom Festivalu kratkometražnih filmova (2007). Dve Živkovićeve priče emitovane su na programu britanskog radija BiBiSi: `Voz` (2005) i `Budilnik na stočiću` (2007). Televizija Studio B emitovala je TV seriju `Sakupljač` snimljenu prema Živkovićevom ciklusu `Dvanaest zbirki` (Dvanaest zbirki i čajdžinica). Kritički prijem Živkovićevo delo je visoko vrednovano i višestruko nagrađivano u međunarodnim okvirima. Ugledni američki književni časopis Svetska književnost danas /World literature today/ objavio je 2011. temat o Živkovićevoj prozi.[4] Njegova dela izučavaju se i na severnoameričkim univerzitetima. Profesor Ralf Bogert, s Univerzitetu u Torontu (Kanada), uključio je Četvrti krug u kurs o savremenom evropskom romanu, dok profesor Džefri Stejdelmen, s univerziteta u Bafalu (SAD), tumači Sedam dodira muzike u okviru seminara `Muzičke teme u kratkoj prozi`. Nagrade i priznanja Živkovićeva knjiga Biblioteka je 2003. godine dobila Svetsku nagradu za fantastiku /World Fantasy Award/ u kategoriji novela. Dobitnik je i nagrade `Miloš Crnjanski` za Četvrti krug (1994), nagrade `Isidora Sekulić` za Most (2007), koji je takođe uvršćen je u uži izbor za Ninovu nagradu kritike za roman godine 2006 (prethodno je, 1997, u užem izboru bio i roman mozaik Vremenski darovi), kao i nagrade `Stefan Mitrov Ljubiša` (2007) za ukupno prozno stvaralaštvo. Romani Knjiga (2004), Biblioteka (2005), Skrivena kamera (2007), Esherove petlje (2010) i Pet dunavskih čuda (2011) nominovani su za jedno od najprestižnijih evropskih literarnih priznanja – `Međunarodnu dablinsku književnu nagradu IMPAK`. Roman mozaik Dvanaest zbirki nominovan je za nagradu `Širli Džekson` (2008) i za nagradu `Britanskog društva za fantastiku` (2008).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Lepe ilustracije! The House at Pooh Corner A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) Winnie-the-Pooh, najbolji medvjed na cijelom svijetu, odavno je obožavan od strane malih i velikih čitatelja. U ovom prekrasnom poklon izdanju `Kuće na Poohovu uglu` klasične ilustracije Ernesta H. Sheparda pažljivo su ručno crtane. Izvrsna knjiga i savršen dar za svaku priliku, ova je knjiga živopisna i šarmantna poput voljenih likova iz Hundred Acre Wooda. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.

Artur Klark ODABRANA DELA Artur Klark Sabrana dela Artur Klark Izabrana dela Artur Klark SVETLOST ZEMALJSKA Artur Klark GRAD I ZVEZDE Artur Klark S DRUGE STRANE NEBA Artur Klark IZGUBLJENI SVETOVI 2001. Artur Klark SASTANAK SA RAMOM Artur Klark MATICA ZEMLJA Jugoslavija, Kentaur, 1978. Šest knjiga. Veoma očuvane. Malo požutele na rikni i sa pokojom žutom flečicom. korice neznatno iskrzane ali ne na svakoj knjizi što možete videti na slikama. SVETLOST ZEMALJSKA Vreme: 200 godina od čovekovog prvog sletanja na Mesec. Na Mesecu, Veneri i Marsu postoje stalne populacije. Stanovnici vanjskih svemira formirali su novi politički entitet, Federaciju, a između Federacije i Zemlje razvija se sve veće rivalstvo. ZEMLJA je priča o ovom novom sukobu. GRAD I ZVEZDE U tami budućnosti, gde celokupno čovečanstvo živi u poslednjem postojećem gradu, samo jedan čovek dovoljno je hrabar da pronikne u tajne univerzuma. Nakon što je istražila svemir i zavladala zvezdama, ljudska vrsta izgubila je okršaj protiv Osvajača i naterana je da se povuče u poslednji bastion čovečanstva – izolovani, visokotehnološki grad Dijaspar. Čovečanstvo, praktično besmrtno zahvaljujući bankama memorije koje omogućuju vaskrsenje, u Dijasparu živi već milenijumima. A onda dolazi do anomalije: novo ljudsko biće je rođeno. Alvin je potpuno jedinstven i nije živeo ranije, ali to nije jedino što ga razlikuje od njegovih sunarodnika. Alvin se ne boji pustoši izvan grada i poseduje neutaživu želju da napusti Dijaspar, otisne se u istraživanje i shvati šta se zapravo desilo sa čovečanstvom nakon što im je uskraćen pristup zvezdama. Napisan daleke 1956. godine, roman Grad i zvezde predstavlja novu verziju Klarkovog prvog romana Ka spuštanju noći, u kojoj je autor revidirao prethodno delo i dopunio ga svim što je u međuvremenu naučio o pisanju. Ova majstorska vizija budućnosti smatra se jednim od njegovih najboljih ostvarenja. S DRUGE STRANE NEBA Mnogi su i neobični svetovi koji plove poput mehurova pene niz Reku Vremena. Samo se nekoliko njih kreće uz struju ili je preseca pod kosim uglom; još je manje onih koji zauvek leže izvan njenog domašaja, uopšte ne znajući za budućnost ili prošlost. Červanov sićušni kosmos nije spadao u ovu grupu: njegova neobičnost bila je druge vrste. On je sadržavao samo jedan svet-planetu červanove rase – i jednu zvezdu, veliko sunce Trilom, koje je obezbeđivalo život i svetlost. Šervan nije znao ništa o noći, pošto se Trilorn uvek nalazio visoko iznad horizonta, spuštajući se ka njemu jedino za dugih zimskih meseci. Doduše, s one strane granice Zemlje Senki postojalo je razdoblje kada je Trilorn nestajao ispod ruba sveta, ostavljajući za sobom tamu u kojoj ništa nije moglo opstati. Ali čak i tada tama nije bila potpuna, iako nije bilo zvezda koje bi je umekšale. Sam u svom malom kosmosu, s uvek istim licem okrenutim prema jedinom suncu, Šervanov svet predstavljao je poslednju i najneobičniju šalu Tvoraca Zvezda. Međutim, kada bi bacio pogleda preko očeve zemlje, Šervanov um preplavile bi iste misli koje bi navrle i bilo kom ljudskom detetu. Osećao je divljenje, radoznalost i neku nejasnu zebnju, ali iznad svega neodoljiv zov da se otisne u taj veliki svet pred sobom. Za tako nešto bio je još mlad, ali stara kuća nalazila se na jedinoj uzvišici u krugu od mnogo milja, tako da je pogledom mogao obuhvatiti čitav predeo koji će jednog dana biti njegov. Kada bi se okrenuo prema severu, sa Trilornovim diskom koji bi mu bljesnuo u lice, mogao je da u daljini vidi dugačku liniju planina koje su se zakrivljavale na desnu stranu, postajući sve više i više dok ne bi nestale iza njega u pravcu Zemlje Senki. Jednog dana, kada poraste, krenuće prema tim planinama putem koji je vodio do velikih zemalja na istoku. Sa leve strane nalazio se okean, udaljen svega nekoliko milja, odakle bi Šervan ponekad čuo grmljavinu talasa koji se razbijaju i razlivaju po blago zakošenoj obali. Niko nije znao dokle se pruža okean. Brodovi bi se otisnuli njime u pravcu severa, dok se Trilorn sve više i više podizao na nebu, a toplota njegovih zraka postajala snažnija. Znatno pre no što bi veliko sunce dostiglo zenit, oni bi bili primorani da se vrate. Čak i ako mitska Ognjena Zemlja stvarno postoji, nije bilo mesta nadi da će neko ikada kročiti na njene plamene obale – osim ako legende ipak nisu govorile istinu. Prema predanju, nekad su postojali brzi metalni brodovi koji su mogli da premoste okean bez obzira na toplotu Trilorna i da tako stignu do zemalja sa druge strane sveta. Do tih predela se sada moglo stići jedino napornim putovanjem kopnom i morem, koje bi se tek neznatno skratilo ako bi se stalno išlo u pravcu severa. Sva naseljena područja Šervanovog sveta ležala su u uskom pojasu između plamene toplote i nepodnošljive hladnoće. U svakoj od zemalja daleki sever predstavljao je nedostižno područje, zapreteno ognjevima Trilorna. Na jugu se pružala velika i sumorna Zemlja Senki, gde je Trilorn bio samo bledi disk na obzorju, a često se uopšte nije ni video. Sve je ovo Šervan naučio u godinama detinjstva, kada u njemu još nije postojala želja da napusti prostrane zemlje između planina i mora. Još od praskozorja vremena njegovi preci i rase pre njih učinili su sve da ove zemlje postanu najpogodnije na celom svetu; ako su i pogrešili, bilo je to za zanemarljivo mali postotak. U vrtovima neobično cveće širilo je svoj miris, a potoci su blago krivudali među stenama obraslim mahovinom, da bi zatim nestali u bistrim morskim vodama koje nisu remetile plime i oseke. Prostrana žitna polja neprekidno su šaputala svojim nežnim vlatima, kao da pokolenja još neproklijalog semena vode među sobom neki nemušti razgovor. Po velikim livadama i ispod drveća troma stada stoke tumarala su besciljno, ispuštajući nerazumne krike. Konačno, tu se nalazila i velika kuća, sa svojim džinovskim sobama i beskrajnim hodnicima, odista veoma prostrana, ali još ogromnija u svesti deteta. To je bio svet u kome je Šervan provodio godine, svet koji je znao i voleo. Ono što se nalazilo izvan njegovih granica tada još nije pobuđivalo dečakovu radoznalost. Pa ipak, Šervanov svet nije spadao u one koji leže izvan upliva vremena. Letine su revnosno sakupljane i smeštane u velike silose. Trilorn se lagano kretao svojim malim lukom preko neba, godišnja doba sustizala su jedno drugo, a Šervanov um i telo sve su više rasli. Zemlja mu se sada činila znatno manjom, planine su postale bliže, a more je od velike kuće delila samo kratka šetnja. Počeo je da uči o svetu u kome je živeo i da se priprema za ulogu koju je morao odigrati u njegovom oblikovanju. Neke stvari mu je objasnio otac, Šerval, ali najveći deo naučio je od Grejla, koji je došao preko planina još za vreme oca njegovog oca, da bi već tri pokolenja bio tutor Šervanove porodice. Voleo je Grejla, iako ga je stranac naučio mnogim stvarima koje mu se nisu dopale. Godine njegovog dečaštva prolazile su sasvim ugodno sve dok nije kucnuo čas da se otisne u zemlje koje su ležale sa one strane planina. Pre mnogo vremena njegova porodica došla je ovamo iz jedne od velikih istočnih zemalja; u svakom pokolenju od tada najstariji sin bi krenuo u hodočašće da među rođacima provede jednu godinu svoje mladosti. Bio je to mudar običaj zato što se s one strane planine još nalazilo znanje prošlosti i zato što su se tu mogli sresti i upoznati ljudi iz drugih zemalja. IZGUBLJENI SVETOVI IZ 2001 Izgubljeni svetovi iz 2001. Artura K. Klarka je 1972. godine objavio Signet kao prilog romanu 2001: Odiseja u svemiru. Sama knjiga se delom sastoji od Klarkovih beleški iza scene koje se tiču pisanja scenarija (i ponovnog pisanja), kao i pitanja produkcije. Srž knjige je, međutim, sadržan u odlomcima iz protoromana i ranom scenariju koji nije dospeo u konačnu verziju. Alternativne postavke za pripremu za lansiranje, EVA scena u kojoj je izgubljen astronaut Frenk Pul i različiti dijalozi koji se tiču jedinice HAL 9000 su predstavljeni u knjizi. Takođe je uključena i originalna kratka priča The Sentinel na kojoj je 2001. labavo zasnovana. SASTANAK SA RAMOM / SUSRET SA RAMOM Najpre se malo toga znalo o objektu koji se nezamislivom brzinom kretao Sunčevim sistemom. Astronomi su mu nadenuli ime Rama. Bio je ogroman, a težio je više od deset biliona tona. Onda je svemirska sonda potvrdila ono u šta niko nije hteo da veruje – Rama nije objekat nastao prirodnim putem. Neko ga je napravio, i reč je o svemirskom brodu. Istraživači Sunčevog sistema, kao i naučnici na Zemlji, počeli su da se spremaju za prvi susret čovečanstva sa vanzemaljskim oblikom života. Sama pomisao na to budila je najveće nade, ali i najcrnje strahove, jer niko ne zna ko su Ramanci niti zašto su došli. A sada je susret sa njima bio neizbežan – trebalo je samo proći kroz vrata vazdušne komore na Rami. Jedna od najboljih Klarkovih knjiga i suštinski roman o bliskom kontaktu, Susret s Ramom je klasik naučnofantastičnog žanra čija će aktuelnost svakom proteklom godinom biti samo sve veća. MATICA ZEMLJA Kolonisti iz celog Sunčevog sistema okupljaju se na matičnoj planeti da bi proslavili 2276. godinu. Dankanu Mekenziju, naučniku-vođi iz podzemne kolonije Titan, jednog od najudaljenijih Saturnovih meseca, poveren je osetljiv zadatak presudan za njegov mesec, njegovu porodicu i njega samog... „Prepuno očaravajućih trikova: poliominoja, asimptotičkih drajvova, džoj-mašina, zlatnih sprudova, vrlo dugih radio-talasa, seksa u slobodnom padu. Svaki izum krajnje je uverljiv i kao da nam se uvlači u život dok jednom ne postane njegov neizbežan deo. Niko ne ume bolje od Klarka da upravlja tim pažljivo sklopljenim izumima koji su pravi kulturološki šok ali i osnovni sastojak naučne fantastike.“