Богато илустрована историја за децу кроз бајковите приче упознаје децу са српском прошлошћу, од древних времена преко средњег века и владавине Немањића, преко хајдука и ускока до владавине краља Александра Карађорђевића. Књига је пуна познатих и мање познатих детаља из историје па ће и одрасли читајући књигу деци моћи штошта да науче о прошлости српског народа. Свака прича ове књиге обликована је пажљиво и са љубављу, тако да остави упечатљив траг у срцу и памћењу читаоца. Књига Историја Срба за децу у 100 прича има за циљ да деца заволе српску историју и постану људи који ће живети и радити Богу на славу, родитељима на радост и понос, а цркви и отаџбини у корист. Велики формат 29х20 цм. Тврд повез. Репрезентативна као поклон.

Odlično očuvano! Autor - osoba Disney, Walt, 1901-1966 = Dizni, Volt, 1901-1966 Naslov Pinokijeve pustolovine / Walt Disney ; [prevodilac Vesna Oblak Juranić] Vrsta građe slikovnica Ciljna grupa dečje, opšte Jezik hrvatski Godina 1987 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Grafički Zavod Hrvatske, 1987 (Rijeka : Tiskara Rijeka) Fizički opis 43 str. : ilustr. ; 25 cm Drugi autori - osoba Oblak Juranić, Vesna Zbirka Odaberi svoju pustolovinu (karton) Napomene Tiraž 8.000. Walt Disney Bogato i vrlo lepo ilustrovanа knjiga čija radnja Vas vodi do kraja koji sami izaberete! Dok čitate sami birate šta ćete uraditi, kojim putem ćete krenuti, šta želite da radite u toj situaciji i od tog Vašeg izbora zavisi kraj priče! Neka Vaša deca uživaju u pustolovini kojoj će sami izabrati put! Sami birate Vašu sudbinu! MG19 (N)

Susret sa džinovskom pečurkom Malenog Čupavka odnosi u drugi svet – neobičnu Šumu senki. Tamo upoznaje simpatičnu porodicu žirova koja ga štiti od strašnog vuka čija se silueta pojavljuje svuda okolo – bar tako naši junaci misle. Ali da li je taj vuk stvarno tako strašan kao što izgleda njegova senka? Šta ako se iza te senke krije jedan sasvim običan, prijateljski nastrojen vuk, koji voli da uživa sa svojom porodicom na izletu? Šta je to predrasuda? Kako govoriti o strahu od nepoznatog i naučiti dete da nije sve kao što izgleda, uprkos mišljenjima drugih ljudi? Knjiga „Šuma senki“ kroz zanimljive ilustracije nudi važnu pouku da je pogrešno osuđivati ljude koje prethodno nismo upoznali. Zar svi to ne radimo ponekad ? Povez knjige : tvrd Strana : 32 Format : 21 cm Pismo : ćirilica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Preveo: Vjekoslav Kaleb Ilustracije: Gita Rosenzweig Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao `pravi dječak`. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826. - Firenca, 26. listopada 1890.), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je `Neobični doživljaji lutka Pinocchia`. Životopis Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. “Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta ! Prednja korica malkice labavija, ali nista strasno! Preveo: Vjekoslav Kaleb Ilustracije: Gita Rosenzweig Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao `pravi dječak`. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826. - Firenca, 26. listopada 1890.), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je `Neobični doživljaji lutka Pinocchia`. Životopis Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. “Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eng. Jezik! Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao `pravi dječak`. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826. - Firenca, 26. listopada 1890.), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je `Neobični doživljaji lutka Pinocchia`. Životopis Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljajući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. “Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“.

Opis proizvoda Dnevnik štreberke 4 Četvrti nastavak najpopularnijeg dečjeg serijala knjiga! Kada joj Brendon poveri da lokalnom azilu za životinje u kom volontira preti zatvaranje, Niki je odlučna u nameri da ne dopusti da se to dogodi. Ona se sa svojim drugaricama Kloi i Zoi prjavljuje na učešće u takmičenju u klizanju. Ali (čudna li čuda) Makenzi mora da se umeša i u ovu priču. Niki to nikako neće dozvoliti: samo treba da smisli nešto kreativno. OMG! Niki! Šta to bi? Ovaaaj... klizanje na ledu. Nemam blage veze šta radim pogrešno! Pa, pokušaj da se klizaš klizaljkama, a ne zadnjicom! Nikini saveti za savršen klizaton: #1 Smisli dobar razlog za klizanje (dodatni poeni ako se i Brendonu dopada!) #2 Udruži se sa najboljim prijateljicama, ledenim princezama Kloi i Zoi. #3 Nateraj zloću Makenzi da ODSTUPI!!! #4 Pobrini se da zaista umeš da klizaš.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Preveo: Vjekoslav Kaleb Ilustracije: Gita Rosenzweig Autor - osoba Collodi, Carlo, 1826-1890 = Kolodi, Karlo, 1826-1890 Naslov Pinokio : čudnovati doživljaji jednog lutka / C. Collodi ; [preveo Vjekoslav Kaleb ; ilustrirala Gita Rosenzweig] Jedinstveni naslov ǂLe ǂavventure di Pinocchio. scr Vrsta građe roman URL medijskog objekta dečje, opšte Jezik hrvatski Godina 1978 Izdanje 7. izd. Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1978 (Zagreb : Vjesnik) Fizički opis 177 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Kaleb, Vjekoslav, 1905-1996 = Kaleb, Vjekoslav, 1905-1996 Rosenzweig, Gitta = Rozencvajg, Gita Zbirka ǂBiblioteka ǂVjeverica (Karton) Napomene Prevod dela: Le avventure di Pinocchio Pravo ime autora: Karlo Lorencini Bilješka o piscu: str. 173. Klasična priča o nezgodama i nestašlucima temeljena na originalnim avanturama. Nestašna drvena lutka upada u nevolje, ne posluša oca, zaboravlja svoje ideje i skače kroz život tražeći zabavu. Baš kao „pravi dječak“. Dok to ne nauči da bi postao istinski stvaran, mora otvoriti svoje srce i misliti na druge. Carlo Collodi, pravo ime Carlo Lorenzini (Firenca, 24. studenog 1826 – Firenca, 26. listopada 1890), talijanski književnik. Najpoznatije djelo mu je „Neobični doživljaji lutka Pinocchia“. Talijanski pisac i novinar Carlo Collodi rođen je 24. studenog 1826. godine u Firenzi kao Carlo Lorenzini. Odrastao je u obitelji kuhara Domenica i sluškinje Angele (rođ. Orzali) Lorenzini kao prvo od desetoro djece. Djetinjstvo je proveo u toskanskom selu Collodi (nedaleko grada Pescia) u kojem je rođena njegova majka i po kojem je kasnije uzeo svoj spisateljski pseudonim. Nakon završene osnovne škole u Collodiju poslan je na daljne rimokatoličko sjemenište Val d`Elsa kako bi postao svećenik. No, Carlo će prekinuti školovanje i početi raditi kao prodavač knjiga, a kasnije i kao novinar. Kada se pokret za talijansko narodno ujedinjene raširio Italijom Collodi se aktivno uključio u politiku. U dobi od 22 godine postao je novinar lista Il Fanfulla koji se zalagao za ujedinjene talijanskih zemalja u jedinstvenu državu. Godine 1848. utemeljio je satirički list Il Lampione koji je već 1849. godine zabranjen na intervenciju samog toskanskog velikog vojvode. Njegov naredni novinarski projekt La Scaramuccia bio je bolje sreće, a list Il Lampione ponovno je pokrenuo 1860. godine. Nakon 1870. godine radi kao kazališni kritičar i novinarski urednik pišući pod raznim pseudonimima i o raznim temama u rasponu od politike do glazbe. Bavi se i prevođenjem te se okreće djelima koja se bave tematikom dječje fantazije pa tako na talijanski jezik prevodi bajke francuskog pisca Charlesa Perraulta (npr. Uspavana ljepotica, Mačak u čizmama). Ta ga djela toliko obuzimaju da i sam počinje pisati dječje priče, a najpozantije su iz tog perioda serije pirča o Giannettinu. Svoje najčuvenije djelo Storia di un burattino (Priča o lutku), znano i kao La avventure di Pinocchio (Pinokijeve avanture) počeo je pisati 1880. godine. Djelo je u nastavcima objavljivano, počeviši od 1881. godine, u listu Il Giornale dei Bambini, prvom talijskom listu za djecu. Priča o drvenom lutku Pinocchiju koji oživi, a pri svakoj laži koju izgovori nos mu se poveća, u samim je počecima zabilježilo uspjeh kod publike. No, pravi će uspjeh doživjeti tek nakon piščeve smrti jer to će djelo mnoge filmske stvaratelje, među ostalima i samog Walta Disneya, nadahnuti za stvaranje brojnih filmskih djela. Carlo Collodi preminuo je 26. listopada 1890. godine, a pokopan je u mjestu San Miniato al Monte. Karlo Kolodi (ital. Carlo Lorenzini Collodi 24. novembra 1826 – 26. oktobra 1890.) italijanski književnik, autor u svetu čuvene bajke o Pinokiju. Rođen je 1826. kao Karlo Lorencini, u Firenci. Otac Domeniko bio je kuvar, a majka Anđela Orcari, radila je kao služavka. Pseudonim Kolodi, Lorencini je izabrao po selu koje se nalazilo u Toskani (Italija), rodnom mestu njegove majke, gde je proveo detinjstvo i završio osnovnu školu. Po završetku škole, Kolodi se školovao za sveštenika, ali se zapošljava kao prodavac knjiga. Ubrzo Kolodi počinje da se bavi politikom, zahvaljujući širenju pokreta za ujedinjenje Italije. Sa 22 godine postaje novinar koji je radio za pokret. List koji je pokrenuo 1848. „Ulične svetiljke“, ubrzo je ukinut, po naredbi Toskanskog Vojvode. Ponovo je pokrenut 1860. Njegov drugi list „Čarka“, imao je više sreće. Po ujedinjenju Italije, 1861. prestaje da se bavi novinarstvom. U periodu od 1856. do 1887. piše više knjiga, ali tek pred kraj života stiče slavu. Dečjom literaturom počinje da se bavi 1875. godine, prevođenjem Peroovih priča (franc. Charles Perrault), poput Uspavane lepotice i Mačka u čizmama. 1876. piše delo „Đanetino“, inspirisano delom Aleksandra Luiđija Paravićija „Đaneto“. Knjiga o Pinokiju se prvobitno zvala „Priča o lutku“ ital. Storia di un burattino i izlazila je u nastavcima prvom Italijanskom dečjem časpisu „Žurnal za decu“, iako prvobitno nije bila namenjena deci. Po izlasku iz štampe, knjiga je preimenovana u „Pinokijeve avanture“. Danas je u svetu poznata i pod imenom „Pinokio“. Kolodi je umro 26. oktobra 1890. godine. Sahranjen je u Firenci. Posle njegove smrti, osnovana je nacionalna fondacija koja je nosila njegovo ime i park posvećen Pinokiu. Pinokio Knjiga je prvobitno namenjena odraslima i imala samo prvih 15 glava današnje knjige. Kako se izdavaču nije svideo kraj, koji je po njegovom mišljenju bio surov, uspeva da nagovori Kolodija da ga promeni. Kolodi je, umesto da promeni kraj, nastavio da piše nove glave (od 16 do 36). zahvaljujući kojima od prvobitne zamisli da bude knjiga za odrasle, postaje knjiga za decu. Crkva je iznela svoje neslaganje sa tekstom, tvrdeći da može da izazove pobunu. Prva skicirana verzija knjige pojavljuje se 1883. godine. Crteže je radio Enriko Macanti. Po ovoj knjizi Volt Dizni je snimio 1940. čuveni crtani film „Pinokio“. Biblioteka Vjeverica MG114 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Naslovna strana: Radomir Perica Radomir Perica (Beograd, Kraljevina Jugoslavija, 20. septembar 1924 — Vašington, SAD, 23. decembar 2006) je bio srpski stripar, ilustrator, dizajner i slikar. Tvorac je prvih naučnofantastičnih parodija u srpskom stripu. Lik omladinca Kiće koji nosi tetovažu Mikija Mausa u filmu „Bal na vodi“ reditelja Jovana Aćina je oblikovan po Radomiru Perici. Biografija i likovni opus Profesionalno je debitovao u svojoj šesnaestoj godini stripom „Novi Tarcan“ (Mikijevo carstvo, br. 191, 8. januar 1941). Najpoznatiji stripovi su mu „Put na Mesec“, „Ivica i Marica“, „Doživljaji Džure Pacova“, „San mladog Jocka“, „Poslednji dani Pompeje“ i „Til Ojlenšpigel“. Sa početkom Drugog svetskog rata, Perica se sa nekoliko prijatelja pridružuje Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini pod komandom generala Dragoljuba Mihailovića, sa kojim je inače bio u srodstvu po majčinoj liniji. Tokom ratnih godina crta lažne pasoše i ausvajse za američke pilote i saborce, ali i stripove od kojih su neki bili objavljeni u beogradskim novinama. Kada je partizanski pokret preuzeo vlast u Jugoslaviji, Perica nije uspeo da pobegne u Ameriku, već je uhapšen i suđeno mu je u okviru procesa Mihailoviću i saradnicima. Na robiji u Sremskoj Mitrovici je proveo šest godina, gde je često bio fizički zlostavljan i mučen. Nakon izlaska iz zatvora se bavi likovnim i primenjenim umetnostima, za šta je dobijao i međunarodne nagrade (nagrada „Rizoli“ za najbolju evropsku grafiku, Milano). Kao već formiran autor se 1960-ih seli sa porodicom u SAD, gde iznova počinje likovnu karijeru. Posle skoro sedam decenija zaborava, kulturna javnost u Srbiji se ponovo upoznala sa Peričinim opusom tek u septembru 2009. kada je izdavačka kuća „Komiko“ iz Novog Sada reprintovala njegova dva stripa u svesci „Put na Mesec“ i objavila u propratnom članku nepoznate detalje iz života ovog stvaraoca. Filmske reference Perica je imao višestruke veze sa filmskom umetnošću. U mladosti je radio stripove pod uticajem američkog animiranog filma, a deo karijere je proveo kao dizajner u beogradskom „Avala filmu“. U američkom filmu „Tesla: gospodar munje“ (engl. Tesla Master of Lightning, 2000) glumio je Nikolu Teslu. Ipak, široj publici je najpoznatiji lik Kiće, oblikovan po Radomiru Perici, koji nosi skrivenu tetovažu Mikija Mausa u filmu „Bal na vodi“ reditelja Jovana Aćina (bliskog Peričinog prijatelja). Ovo je zasnovano na anegdoti sa suđenja Radomiru Perici, kada je na pitanje komunističkog istražitelja u šta veruje, Perica odgovorio: „Verujem u Miki Mausa“.

Poučne priče od kojih se „za dlaku“ poraste Maleni Čupavko je radoznali i veseli mališa. Optimističan i hrabar, sklon je neobičnim avanturama pomoću kojih svaki put nauči nešto novo. Maleni Čupavko se suprotstavlja stereotipima i uči o životu kroz odnose s drugim junacima koje sreće na svom putu. Šetnja Malenog Čupavka završila se sasvim neočekivano u dubokoj džungli. Ubrzo se sprijateljio sa devojčicom Kikiriki, ali njena porodica nije baš tako prijateljski nastrojena – naprotiv, oni nameravaju da opravdaju ime svog plemena i skuvaju Čupavka u kazanu. Šta raditi u naizgled beznadežnoj situaciji? Biti snalažljiv! Čupavko je zahvaljujući svojoj lukavosti, ali i dobrodušnosti, našao izlaz iz kazana smrti i postao novi kralj plemena. Ali naš junak shvata da je sloboda sve što želi da ima… Da li imati moć i bogatstvo uvek znači i biti srećan? Savremeni svet nas uči da su materijalne stvari jedini uslov za sreću. Knjiga „Pleme Gurmana“ na zanimljiv i duhovit način priča priču o onome što je svakom detetu potrebno da bi bilo srećno – sloboda i drugarstvo. Povez knjige : tvrd Strana : 32 Format : 21 cm Pismo : ćirilica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Okamenjeni vukovi / Medvijed Misko Ilustracije: Branka Cetkovic Moderna bajka, pisana u vidu kratkog romana, o žvotu u šumi, gde životinje, glavni junaci, doživljavaju lepe, strašne i uzbudljive stvari. Radnja se odvija brzo, događaji se sustižu, ne dozvoljavajući malom čitaocu da predahne dok ne dođe do kraja. Bajka Okamenjeni vukovi, kao i ostale Hromadžićeve priče, svojim korenima seže u piščevo djetinjstvo i zavičajne prostore. O genezi bajke autor je zapisao: “Isto onako kao što sam, obnavljajući uspomene na djetinjstvo i tvrđavu – počeo da pišem o patuljcima, tako sam negdje sjećajući se stare i drage planine, počeo da pišem i knjigu Okamenjeni vukovi. Pisao sam je i napisao prolazeći poznatim planinskim stazama, obilazeći poznate poljane i izvore, obilazeći mjesta koja sam zavolio. Ispričao sam priču o jednom srndaću i o čoporu vukova. Ispričao sam priču o večnoj borbi u planini.” Ahmet Hromadžić (Bosanski Petrovac, 11. oktobar 1923 - Sarajevo, 1. januar 2003), bosanskohercegovački književnik. Biografija Rođen je u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca, gdje završava osnovnu školu. Tehničku i Višu pedagošku školu završava u Sarajevu. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu. Radio je kao novinar „Oslobođenja“ i Sarajevskog dnevnika, a i kao urednik lista „Krajina“ u Bihaću i kulturne rubrike sarajevskog lista „Oslobođenje“. Kao urednik izdavačkog poduzeća „Veselin Masleša“ osniva dječju biblioteku „Lastavica“. Pisao je pripovijetke i romane za djecu i odrasle, književne i teatarske kritike, književne reportaže, crtice i članke. Djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike, uvrštene u izbore dječije literature i lektire nekih evropskih zemalja (Italija, Norveška, Belgija). Bio je član Redakcije međunarodne edicije Djeca svijeta, Akademije nauka i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“ u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine. 2007.godine osnovna škola u Bosnakom Petrovcu dobija naziv OŠ ` Ahmet Hromadžić`, a također se na porodičnu kuću u Bosanskom Petrovcu u Ulici Pekiska postavlja se spomen ploča Ahmeta Hromadžića. U Bihaću se u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke otvara spomen soba Ahmeta Hromadžića nakon sprovođenja dijela projekta obilježavanje imena Ahmeta Hromadžića. Aktivnost na projektu se nastavlja. Zbog svog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitalačke publike,a posebno djece Ahmeta Hromadžića nazivaju `Bosansko-Hercegovački Andersen`. Djela Ahmeta Hromadžića sada su zastuplena u lektiri Osnovnih škola. U djelima Ahmeta Hromadžića prožima se djetinjstvo provedeno u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca,sa prepoznatljivosti krajolika planine Osječenice,Bjelajske kule,te prirodnih ljepota i izazova divljine sa svim ljepotama i prirodnim nepogodama,kao i šarolikost životinjskog svijeta u netakmutoj prirodi okoline Bosankog Petrovca. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Cirilica Biseri decje knjizevnosti Ilustracije: Grupa Autora! Šarl Pero (franc. Charles Perrault; 12. januar 1628 — 16. maj 1703.) smatra se začetnikom moderne evropske bajke. Po profesiji advokat, zajedno sa svojom braćom Pjerom i Klodom pokazivao je interesovanje za književnost svoga vremena. Živeo je u vreme klasicizma. Biografija Pero je najpre radio kao činovnik zadužen za kraljevska zdanja. Književni ugled počeo je da stiče oko 1660. godine jednostavnijom poezijom i ljubavnim pesmama, a proveo ostatak života u unapređivanju znanja o književnosti i umetnosti. Godine 1671. izabran je za člana Francuske akademije, koja se uskoro oštro podelila na tradicionaliste i moderniste. Pero je podržao modernije poglede jer, mislio je, kako god civilizacija napreduje, tako napreduje i književnost, te je zbog toga stara književnost neizbežno grublja i varvarskija od moderne. U svojoj pesmi „Doba Luja Velikog“ postavio je moderne pisce poput Molijera i Fransoa de Malerbea iznad klasičnih grčkih i rimskih pisaca. Sa svojim demokratskim uverenjima, Šarl Pero se sudario sa klasicističkom doktrinom Nikole Boaloa. U to vreme u književnosti su vladali antički motivi, tzv. visoka književnost i pravilan klasicistički stih. Pero je ustao protiv aristokratskog klasicizma, boreći se za uvođenje tema iz svakodnevnog života. Uzimajući inspiraciju iz naroda, ali i nadograđujući folklor svojim stvaralačkim duhom, Pero je na najbolji mogući način pokazao koliko su nezaobilazna iskustva narodne tradicije ako se koriste za stvaranje originalnih književnih dela. Godine 1696. bez potpisa je objavio svoju prvu priču pod nazivom „Uspavana lepotica“. Naredne godine objavio je svoju prvu knjigu pod naslovom „Priče i bajke iz starih vremena s poukom“. Pored „Uspavane lepotice“, tu se našlo još sedam bajki: „Crvenkapa“, „Mačak u čizmama“, „Pepeljuga“ i druge. Bajke Šarla Peroa su opšte prihvaćene kako kod dece, tako i kod odraslih, budući da zadovoljavaju nekoliko jednostavnih uslova: napisane su jednostavnim, razumljivim jezikom, sa uzbudljivim sadržajem i neskrivenom moralnom poukom. Peroove bajke ostavile su dubok trag u budućoj književnosti za decu. Njihov uticaj se oseća u književnom radu braće Grim, Andersena, Puškina i drugih. Petar Čajkovski je skladao muziku za balet na osnovu Peroove bajke „Uspavana lepotica”. Bio je član Francuske akademije, na poziciji 23, 1671-1703. Bajke Šarla Peroa Crvenkapica Trnova ružica Mačak u čizmama Vila Rike s čuperkom (Kraljević Čuperak) Palčić Frulaš iz Hamelina Plavobradi Doktor Sveznalić Pčelinja matica Četvorica snalažljive braće Šestorica prijatelja na putu oko sveta Magareća koža Grizelda Zvezdana kiša Federiko i Katalina Tri želje Zlatokosa Čudesni muzičar Bela mišica Kralj Mida Pepeljuga Roland Vuk i sedam jarića

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije (Akvareli): Radomir Stevic Ras Svi kažu da je u životu najlepše upravo đačko doba, a kad ih upitate zašto je to tako, umesto odgovora slegnu ramenima ili zaćute. Milovan Vitezović je rešio da otkrije tu tajnu pevajući o mladosti, prvim ljubavima i jednoj generaciji... Milovan Vitezović (11. 9. 1944. godine) je srpski pisac, profesor i scenarista. Piše pesme, romane, eseje, kritike, aforizme, filmska i tv scenarija. Objavio je više od četrdeset knjiga u preko sto pedeset izdanja; zastupljen je u preko pedeset antologija srpske i svetske poezije, proze, književnosti za decu, aforizama, fantastike i televizijskih drama. Aforizmi su mu objavljivani u nizu evropskih novina, od hamburškog Sterna, do moskovske Nedelje, prevođeni i na grčki, rumunski, hebrejski, švedski, italijanski... Vitezović je jedan od retkih naših savremenika, čija je knjiga bila zabranjena, pa čak i spaljivana u svom prvom izdanju; radi se o zbirci aforizama Srce me je otkucalo. Njegovi satirični tekstovi često su objavljivani u Ježu. Autor je brojnih televizijskih drama i serija, tekstova za pozorišna izvođenja i filmskih scenarija. Televizijski filmovi snimljeni po njegovim scenarijima prikazivani su na evropskim televizijama ORF i ZDF. Rođen je u Vitezovićima kod Kosjerića 11. septembra 1944. godine. Školovao se u Tubiću, Kosjeriću, Užicu i Beogradu; diplomirao je na Filološkom fakultetu, odsek opšta književnost, i na Fakultetu dramskih umetnosti, odsek dramaturgija. Bio je operativni urednik u Književnim novinama; u omladinskoj reviji Susret omladine, radio je kao urednik za književnost do 1969. godine, a od tada kao urednik glasila Čivija. Funkciju urednika igranih serija na RTS- u vršio je od 1977. do 1991. godine, kada postaje glavni urednik Umetničko-zabavnog programa RTS- a. Član je Udruženja književnika Srbije i srpskog PEN centra; govori i piše za Nacionalnu reviju, magazin o nacionalnoj baštini Srbije. Na Fakultetu umetnosti, u zvanju vanrednog profesora od 2001. godine predaje Filmski i TV scenario. Književni rad Kao pripovedač, tok radnje vodi neosetno, spontano i sa puno humora prilagođenim situaciji; dela se odlikuju razvijenom fabulom, anegdotskom naracijom, potpuno dočaranom atmosferom doba o kom se govori. Dijapazon tema kojima se Vitezović služi je veoma širok, od istorijskih ličnosti i događaja, preko izmišljenih likova našeg vremena, pa do omladinskog štiva koje predstavlja hroniku mladosti svih nas. U svojim delima pruža ne samo uvid u život i svet likova, već slika različite predele dajući opštu sliku prostora i vremena. Radovi Milovana Vitezovića zauzeli su mesto u školskoj lektiri, takođe i u nemačkoj srednjoškolskoj čitanci. Kao gost-urednik u Zavdu za udžbenike i nastavna sredstva, u ediciji kapitalnih izdanja uredio je izabrana dela Bogdana Popovića, Jovana Skerlića, Milana Kašanina i Stojana Novakovića.

Zbirka toplih i raskošno ilustrovanih priča za decu, pogodna za čitanje pred spavanje. 5 minuta za priču je zbirka priča pogodna za čitanje deci pred spavanje. Deca će uživati u toplim pričama i uz zanimljve junake izvući mnoštvo pouka, sama, bez potrebe za dotatnim pojašnjenjem od strane roditelja. Čitajući priču o bucmastom prasencetu, tužnom zbog svog izgleda, dete će na osnovu jednostavnih primera samo zaključiti da ne treba zavideti drugima i da ne treba želeti biti neko drugi. Ono što je navažnije, dete će shvatiti da ne treba žaliti zbog svojih nedostataka i postaće mu jasno da je svako biće na svetu lepo i posebno na svoj način. Iz priče o kravici Viktoriji, koju zaboli grlo pred važo takmičenje u mukanju, dete će naučiti da ne treba odustajati kada se naiđe na prepreku, već treba smoći snage i hrabrosti i istrajati u onome što radimo. Važna pouka koju nosi ova priča je da je važno učestvovati, da nije važno pobediti I da se svaki rad I trud na kraju isplati I bude nagrađen. Priča U obdaništu biće korisna i deci i roditeljima kojima predstoji period privikavanja deteta na vrtić. Ona dočarava prvi dan u vrtiću jedne devojčice kao i strah od odvajanja od majke tj. usamljenosti i uklapanja u novu sredinu.

Zbirka toplih i raskošno ilustrovanih priča za decu, pogodna za čitanje pred spavanje. 5 minuta za priču je zbirka priča pogodna za čitanje deci pred spavanje. Deca će uživati u toplim pričama i uz zanimljve junake izvući mnoštvo pouka, sama, bez potrebe za dotatnim pojašnjenjem od strane roditelja. Čitajući priču o bucmastom prasencetu, tužnom zbog svog izgleda, dete će na osnovu jednostavnih primera samo zaključiti da ne treba zavideti drugima i da ne treba želeti biti neko drugi. Ono što je navažnije, dete će shvatiti da ne treba žaliti zbog svojih nedostataka i postaće mu jasno da je svako biće na svetu lepo i posebno na svoj način. Iz priče o kravici Viktoriji, koju zaboli grlo pred važo takmičenje u mukanju, dete će naučiti da ne treba odustajati kada se naiđe na prepreku, već treba smoći snage i hrabrosti i istrajati u onome što radimo. Važna pouka koju nosi ova priča je da je važno učestvovati, da nije važno pobediti I da se svaki rad I trud na kraju isplati I bude nagrađen. Priča U obdaništu biće korisna i deci i roditeljima kojima predstoji period privikavanja deteta na vrtić. Ona dočarava prvi dan u vrtiću jedne devojčice kao i strah od odvajanja od majke tj. usamljenosti i uklapanja u novu sredinu.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Branka Cetkovic Nenad Briksi (1924-1984) bio je hrvatski novinar, romanopisac, komediograf, pokretač i urednik mnogih časopisa. Njegov najpoznatiji doprinos kulturi je uređivanje stripa Alan Ford koji je zahvaljujući i prevodu Briksija postigao gotovo veću popularnost od one u državi nastanka, Italiji. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Varaždinu, a nakon toga se upisao u Ekonomsko-komercijalnu visoku školu u Zagrebu, ali koju je nakon dva semestra napustio da bi se posvetio novinarstvu. U posleratnom periodu sve do 1974. bavi se uredništvom listova: Varaždinske vijesti (1945—1947), Novi list, Rijeka (1947—1954), Narodni list, Zagreb (1955), Globus (1956). Glavni i odgovorni je urednik lista Plavi vjesnik (1960—1967), a uskoro zatim urednik zabavnih sadržaja u zagrebačkom Vjesniku (1967—1974), listu koji je bio analogija beogradske Borbe. Iz izdavaštva se zbog srčane bolesti morao povući, te je 1973. godine otišao u invalidsku penziju. Osim novinarstva, od 1945. bavio se i pisanjem novela, crtica, humoreski i putopisa. Napisao je nekoliko komedija i radio-drama, savremene tematike i s mestom zbivanja u Zagrebu. Pod pseudonimom Timoti Tačer objavio je više humorističkih i kriminalističkih romana, od kojih su neki obrađeni i za TV ekran. Romani `I tako dalje` i `Sve ili nešto` prevedeni su na češki. Kao najuspešnije Briksijevo delo računa se roman `Mrtvacima ulaz zabranjen`[1] koji je doživeo desetak izdanja, preveden je na pet jezika, a prema njemu su snimljena i dva igrana filma. Dela Rame uz rame (knjiga reportaža), 1951. I tako dalje (roman o izgradnji prigradskih naselja), 1956. Mrtvacima ulaz zabranjen, 1960.[1] Miran život (radiokomedija), 1964. Holivud protiv mene, 1964. Sve ili nešto (roman o prodoru televizije), 1965. Tri i pol mrtvaca, 1975. Potraži me u pijesku, 1976. Rupa u čelu, 1976. Vampir u taksiju, 1976. Noge uvis, 1976. Plati pa ostavi, 1976. Pokal za utopljenika, 1976. Gola i mrtva, 1976. Važno je (u)biti prvi, 1976. Sljedeća, molim, 1976. Sve ili nešto, 1976. Anketa (radiokomedija), 1977. Noćne igre, 1979. Zagrebačka veza, 1980.[2] Bijela loptica, 1982. (sa ilustracijama Branke Ćetković)[3] Dobra stara gangsterska vremena, 1982. Tajna crvenog salona, 1983. Leš na klupi, 1984. Brixy, Nenad, hrvatski književnik i novinar (Varaždinske Toplice, 4. V. 1924 – Zagreb, 17. VIII. 1984). Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, službovao kao novinar u Novom listu, Narodnom listu, Globusu te bio glavni urednik Plavog vjesnika. Pokrenuo je više revija i biblioteka. Pisao novinarske reportaže, libreta za mjuzikl, kratku prozu, romane, komedije i putopise. Njegov roman Sve ili nešto (1976) među prvima se u nas bavio pojavom televizije. Kriminalistički humoristički roman Mrtvacima ulaz zabranjen (1960) s Timothyjem Tatcherom kao antijunakom jedan je od najpopularnijih i najtiražnijih suvremenih hrvatskih romana, preveden na pet jezika te dvaput ekraniziran. Kao pripadnik prvog naraštaja hrvatskoga kriminalističkog romana pridonio popularizaciji i raznovrsnosti toga književnog žanra u nas. Ostala djela: Leš na klupi (1984), Tajna crvenog salona (1983) i dr.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Maria Pascual Čiča Tomina koliba je roman abolicionističke spisateljice Herijet Bičer Stou. Roman je najpre objavljivan u nastavcima u časopisu National Era, a u celini je prvi put objavljen 20. marta 1852. godine. Samo godinu dana nakon objavljivanja rasprodat je u preko 300.000 primeraka širom Sjedinjenih Američkih Država i u preko 2 miliona primeraka širom sveta.[1] Preveden je na najmanje dvadeset i tri jezika i doživeo je veliki uspeh, ali je i žestoko napadan na „robovlasničkom Jugu“ SAD.[1] Ovaj roman je, prema mnogim izvorima, jedan od uzroka zbog kojih je izbio Američki građanski rat (1861—1865). Veoma je poznata priča o tome kako je Herijet Bičer Stou jednom prilikom posetila Abrahama Linkolna u Beloj kući, a on ju je pozdravio rečima: „To je ta mala žena zbog koje je izbio veliki rat.”[1][2] Kao glavni povod za pisanje ovog romana navodi se donošenje Zakona o odbeglim robovima 1850. godine, koji je zahtevao da se svi odbegli robovi, nakon što ih uhvate, moraju vratiti svojim gospodarima Herijet Elizabet Bičer Stou (engl. Harriet Beecher Stowe; Ličfild, 14. jun 1811 — Hartford, 1. jul 1896[1]) bila je abolicionista i autor više od 10 knjiga, od kojih je najčuvenija Čiča Tomina koliba, koja opisuje život u ropstvu[2] i koja je prvi put objavljena u nastavcima 1851. i 1852 u abolicionističkom glasilu National Era. Herijet Elizabet Bičer je rođena 14. juna 1811. u Ličfildu, u Konektikatu,[4] kao sedma od devetoro dece i najmlađa ćerka Lajmana Bičera, kongregacionalističkog sveštenika, i Roksane Fut Bičer. Nakon što je njena majka umrla od tuberkuloze 1816. godine, njen otac se oženio sa Herijet Porter, sa kojom je imao još četvoro dece. S obzirom da je poticala iz veoma uticajne porodice, Herijet je imala priliku da se obrazuje u veoma uglednoj školi – Ženskoj akademiji u Ličfildu (Litchfield Female Academy), gde je upisana 1819. godine.[5] Još od malih nogu pokazivala je veliki potencijal, takav da je njen otac, svestan poteškoća sa kojima će se susresti zbog toga što je žena, navodno jednom rekao da mu je žao što se nije rodila kao muškarac.[6] Godine 1824. preselila se u Hartford kako bi pohađala jednu od prvih obrazovanih institucija za žene (Hartford Female Seminary) koju je osnovala i vodila njena sestra Ketrin E. Bičer.[5] Ne samo da je tu dobila akademsko obrazovanje koje je u to doba bilo uglavnom dostupno samo muškarcima, već je i ubrzo i sama počela da podučava (od 1827. godine).[5] Počela je da piše sredinom dvadesetih godina 19. veka, a njena prva dela su jedan teološki esej i nedovršena tragedija u blankversu „Kleon” (1825). Njena prva objavljena dela su priče za časopis Western Monthly Magazine (1833).[7] Godine 1832. sa porodicom se preselila u Sinsinati (Kentaki).[5] Godine koje je provela u Sinsinatiju, prema nekim izvorima, predstavljaju ključni period u životu Herijet Bičer Stou, jer se tada izgradila i kao predavač, i kao pisac.[6] Do 1837. godine bila je asistent na Zapadnjačkom institutu za žene, koji je takođe osnovala njena sestra Ketrin, a 1836. udala se za Kelvina Elisa Stoua, profesora biblijske književnosti u školi njenog oca, sa kojim je imala sedmoro dece.[7] U Sinsinatiju se takođe po prvi put susrela sa problemom robovlasništva, a kako su i njena i muževljeva porodica bili protivnici ropstva, ubrzo su se pridružili abolicionističkom pokretu.[7] Slike ropstva sa kojima se susretala tokom života u državi Kentaki ponovo će oživeti u čuvenom romanu Čiča Tomina koliba.[6] Ovaj roman napisala je u Bransviku, Mejn, gde se preselila 1850. godine. Roman je najpre objavljivan u nastavcima u časopisu National Era, a u celini je prvi put objavljen 1852. godine. Preveden je na najmanje dvadeset i tri jezika i doživeo je veliki uspeh, ali je i žestoko napadan na „robovlasničkom Jugu“ SAD.[7] Godine 1856. objavila je još jedan antirobovlasnički roman (Dred: A Tale of the Great Dismal Swamp), ali on nije doživeo uspeh.[7] Od 1852. do 1864. živela je u Andoveru, u Masačusetsu, da bi se, nakon što se njen muž penzionisao, ponovo preselila u Hartford. Dok je živela u Andoveru, objavila je još nekoliko romana, koji predstavljaju hronike života u Novoj Engleskoj.[7] Takođe je objavljivala članke u časopisu Atlantic Monthly, što joj je donosilo profit sve do 1869. kada je časopis izgubio više od 15.000 pretplatnika zbog njenog članka Prava priča o životu Lejdi Bajron (The Truе Story of Lady Byron’s Wife), gde je predstavila njene bračne probleme i razvod od čuvenog pesnika. Ipak, ovo je nije sprečilo da članak proširi i objavi kao knjigu pod naslovom Odbrana Lejdi Bajron (Lady Byron Vindicated).[7] Pored pomenutih dela, Herijet Bičer Stou je pisala i objavljivala i knjige za decu.[7] Umrla je u Hartfordu 1. jula 1896, u 85. godini, od moždanog udara. Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, ​​1. srpnja 1933. - 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya.... Stari zavet (originalno: Sveto pismo Staroga zavjeta) jeste hrišćanski naziv za zbirku svetih spisa koji prethode Isusu Hristu i Novom zavetu. Jevreji ga nazivaju Tanah.[1] Sastoji se od knjiga zakona, istorije, proročanstava i pesama. Za hrišćane, Stari zavet čini prvi deo Svetog pisma (drugi deo čini Novi zavet).[2] Vremenom je hrišćanski Stari zavet stekao izvesne razlike u odnosu na jevrejski Tanah. Za judaizam, zbirka svetih knjiga Tanaha na hebrejskom jeziku je uobličena još u 5. veku p. n. e. Rana hrišćanska crkva koristila je grčki prevod iz 2. veka p. n. e, koji je uključivao i spise kojih nema u jevrejskom kanonu. Jeronim je sumnjao u autentičnost tih knjiga, ali su one tek protestantskom reformacijom odvojene od Starog zaveta. Pravoslavni i rimokatolici ih zovu devterokanonskim, a protestanti apokrifnim knjigama....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! ilustracije: Ivan Svertasek Biblioteka Vjeverica Kolar, Slavko, hrvatski pripovjedač i dramski pisac (Palešnik kraj Garešnice, 1. XII. 1891 – Zagreb, 15. IX. 1963). Završio Više gospodarsko učilište u Križevcima 1913., a 1919–20. bio na specijalizaciji u Francuskoj. Između dvaju svjetskih ratova radio je kao agronomski stručnjak i često se selio, poslije bio upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, u partizanskom pokretu. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946) i predsjednik Društva književnika Hrvatske (1947–51). Uređivao je Hrvatski narod (1920) i Republiku (1946–48). Svojom je prozom jednim dijelom nastavio tradiciju hrvatske humorističke proze XIX. st., s time što u njegovoj prozi humor varira od površinskog efekta, preko humora situacije, do jedva primjetne ironije, drastične groteske ili pak vrlo čestog spoja tragičnog i komičnoga. U prvoj zbirci Nasmijane pripovijesti (1917) prevladava proza anegdotalnoga značaja. Vrhunac su njegove novelistike novele objavljene u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936). Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga društva, pri čemu je prikazivao likove karijerista, kompromisera i poluintelektualaca, a uvjerljivo i plastično ocrtavao je i seoski život. Negativnosti ljudske naravi ocrtavao je uvijek izrugivanjem bez zlobe. Jedna od najpoznatijih Kolarovih pripovijesti, Breza iz zbirke Mi smo za pravicu, još je 1928. bila nagrađena nagradom za novelu Društva hrvatskih književnika. Središnji je lik Janica, čija osobna tragedija i smrt, ali i spoznaja da »pravice« nema, istodobno svjedoči i o tragičnoj dimenziji koja proizlazi iz socijalnih i ekonomskih uvjeta na selu. Riječ je o kompleksnoj noveli koja sadrži i socijalnokritičke i rafinirane psihološke implikacije. Brezu je vrlo uspješno ekranizirao A. Babaja u istoimenome filmu iz 1967., poslije je doživjela i scenske adaptacije, a Janica je postala jedan od paradigmatskih likova hrvatske književnosti. Za novelu Svoga tijela gospodar 1932. dobio je nagradu JAZU. U novelama u kojima prevladavaju seoski motivi Kolar je s jedne strane duboko prodirao u psihologiju seljaka, ali je s druge uspješno osvijetlio i društvene i političke prilike s početka XX. st. Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom. Zbirke Perom i drljačom (1938), Natrag u naftalin (1946), Glavno da je kapa na glavi (1956) uglavnom sadrže feljtonsku prozu, humoreske, ali i oštre satire građanskog života poslijeratnoga doba, no slabije su inventivnosti i umjetničke vrijednosti od zbirki iz 1930-ih. Njegove drame Narod je strpljiv (1947) i Sedmorica u podrumu (1949) političke su drame u maniri socrealizma, a Svoga tela gospodar (1956) uspješna je dramska adaptacija, nastala prema motivima istoimene novele. Okušao se i u filmskim scenarijima (B. Marjanović, Opsada, 1956; F. Hanžeković, Svoga tela gospodar, 1957; A. Babaja, Breza, 1967) te pripovijestima za djecu (Na leđima delfina, 1953; Jurnjava na motoru, 1961). Kolar se zanimanjem za društvenu zbilju svojega doba ne razlikuje od naraštaja prozaika kojemu je pripadao, ali je njegova osobitost i kvaliteta upravo u prevladavajućoj humorističnoj intonaciji. Osebujan i prepoznatljiv književni izričaj stvorio je spojem regionalizma, pri čemu do izražaja dolazi dobro poznavanje kajkavskog sela, te humorizma u kojem nema jeftinih komičnih efekata.

odlično stanje kao na slikama Naslov Na šarkanovom chvoste : básnická zbierka pre deti / Michal Babinka ; [ilustrovala Anna Pixiadesová] Vrsta/sadržaj type of material poezija Jezik slovački Godina 1958 Izdavanje i proizvodnja Petrovec : Kultúra, 1958 (Petrovec : Hlas ĺudu) Ostali autori Pixiadesová, Anna Fizički opis 46 str. : ilustr. ; 20 cm Završio je pedagošku školu, radio je kao učitelj. Bio je pesnik, pisac za decu, književni kritičar, prevodilac, glavni urednik mesečnika „Novi život“, novinar i slobodni umetnik. Debitovao je knjigom za decu Na šarkanovom chvoste (1958) gde je kao preteča primenio tzv. dečiji aspekt. Pisao je i angažovanu poeziju koju je posvetio konkretnim ličnostima i dešavanjima. Njegovi pesnički počeci u zbirci Bezbožné letá (1960) imaju odlike simbolizma, opisi prirode su povezani sa njegovim teskobnim osećanjima, pritom se spajaju sa melanholijom, uspomenama, tugom. U zbirkama Priestory (1961), Rozkoš nenávratov (1964), Pod krokom prsť (1967), Kôrnatenie navrelín (1970), Príchodzí sa nevracajú (1972) kreće ka desubjektivizaciji, apstraktnijim pojmovima i univerzalnim temama. Na srpskom jeziku je objavio zbirku I bi zemlja (1970), za čiji odabir i prevod pesama se pobrinuo Mihal Harpanj. Simbolistički metod je postepeno kombinovao sa motivima nadrealizma, čime njegov tekst postaje razgranatiji. U njegovu poeziju dospevaju biblijski simboli, anititetski nazivi. Postao je preteča egzistencionalnog i nadrealističnog izraza u slovačkoj vojvođanskoj poeziji. Njegovu poeziju je obeležio osećaj asketizma, samoće a lajt motivi su smrt i nestanak. U rukopisu je ostala zbirka Majster, dielo, ty. Osim toga, izdao je i sledeća dela za decu: Abeceda skáče (Kultura, Petrovac 1961. god.), Sto úsmevov a jedna slza (Kultura, Petrovac 1962. god.), V troch tuctoch – pripovetka (Čehoslovački savez u NR Hrvatskoj, Daruvar 1962. god.), Cengáčik na dobré ráno (Obzor, Novi Sad – Mlade Leta, Bratislava 1968. god.) i Ako rástol Igorko (Obzor, Novi Sad – Mlade Leta, Bratislava 1970. god.). Na slovački jezik je preveo zbirku pripovedaka za decu Jovanke Jorgačević „Sunce za moj kaktus“ (Obzor, Novi Sad 1970. god.). Babinkovo raznovrsno stvaralaštvo, privatna pesnička kao i bogata prevodilačka i novinarska delatnost, svedoče o jednom širokom interesovanju, velikom umetničkom iskustvu i produktivnom produbljivanju vlastitog stvaralaštva. O pesničkom izrazu Mihala Babinke Mihal Harpanj je napisao sledeće: Babinka ne traži nove načine pesničkog izraza. U njegovim pesmama na početku se nalazi slika, koja nije uvek stvarna i jednodimenzionalna. Odatle se na sve strane račvaju izvori reči, koji nisu slučajni. Interesuje ga reč pesme kao fenomen, koji je istovremeno i Lepota i Umetnost, ali ta reč pre svega mora biti Logos, mora biti Život. Ukupna Babinkova poezija je u znaku pronalaženja reči, novih preokreta reči, i zbog toga je ona snažno metaforična. Šta to u sebi sadrži njegova metafora, da li simbol ili neku alegoriju, teško je odrediti. Jedno je sigurno: Babinkova metafora je u bliskoj vezi sa metaforom nadrealizma. Nakon teške bolesti Babinka je preminuo 4. jula 1974. god. u bolnici u Sremskoj Kamenici. Sahranjen je u Novom Sadu a 2007. god. su njegovi posmrtni ostaci preneti na groblje u Padinu. Svake godine se u Padini održavaju književne večeri pod nazivom Babinkovi susreti, u čast sećanja na ličnost i stvaralaštvo Mihala Babinke. simbolizam slovačka avangarda neoavangarda časopis polja tribina mladih novosadska avangarda vovjođanska knjizevnost slovaka u vojvodini vizuelna poezija konkretna ... avangarda casopis polja tribina mladih neoavangarda postmoderna novosadska avangardna scena novi sad savremena slovačka poezija slovacka knjizevnost ... slovacka poezija za decu decja dečija poezija slovaka slovacka knjizevnost ...

retko! odlično stanje Naslov Cengáčik na dobré ráno / Michal Babinka ; [ilustroval Ivan Popovič Vrsta/sadržaj type of material poezija Jezik slovački Godina 1968 Izdavanje i proizvodnja Nový Sad : Obzor ; Bratislava : Mladé letá, 1968 (v Báčskom Petrovci : Obzor) Ostali autori Popovič, Ivan Fizički opis 44 str. : ilustr. ; 21 cm Zbirka Edícia Máj Napomene Tiraž 500. Završio je pedagošku školu, radio je kao učitelj. Bio je pesnik, pisac za decu, književni kritičar, prevodilac, glavni urednik mesečnika „Novi život“, novinar i slobodni umetnik. Debitovao je knjigom za decu Na šarkanovom chvoste (1958) gde je kao preteča primenio tzv. dečiji aspekt. Pisao je i angažovanu poeziju koju je posvetio konkretnim ličnostima i dešavanjima. Njegovi pesnički počeci u zbirci Bezbožné letá (1960) imaju odlike simbolizma, opisi prirode su povezani sa njegovim teskobnim osećanjima, pritom se spajaju sa melanholijom, uspomenama, tugom. U zbirkama Priestory (1961), Rozkoš nenávratov (1964), Pod krokom prsť (1967), Kôrnatenie navrelín (1970), Príchodzí sa nevracajú (1972) kreće ka desubjektivizaciji, apstraktnijim pojmovima i univerzalnim temama. Na srpskom jeziku je objavio zbirku I bi zemlja (1970), za čiji odabir i prevod pesama se pobrinuo Mihal Harpanj. Simbolistički metod je postepeno kombinovao sa motivima nadrealizma, čime njegov tekst postaje razgranatiji. U njegovu poeziju dospevaju biblijski simboli, anititetski nazivi. Postao je preteča egzistencionalnog i nadrealističnog izraza u slovačkoj vojvođanskoj poeziji. Njegovu poeziju je obeležio osećaj asketizma, samoće a lajt motivi su smrt i nestanak. U rukopisu je ostala zbirka Majster, dielo, ty. Osim toga, izdao je i sledeća dela za decu: Abeceda skáče (Kultura, Petrovac 1961. god.), Sto úsmevov a jedna slza (Kultura, Petrovac 1962. god.), V troch tuctoch – pripovetka (Čehoslovački savez u NR Hrvatskoj, Daruvar 1962. god.), Cengáčik na dobré ráno (Obzor, Novi Sad – Mlade Leta, Bratislava 1968. god.) i Ako rástol Igorko (Obzor, Novi Sad – Mlade Leta, Bratislava 1970. god.). Na slovački jezik je preveo zbirku pripovedaka za decu Jovanke Jorgačević „Sunce za moj kaktus“ (Obzor, Novi Sad 1970. god.). Babinkovo raznovrsno stvaralaštvo, privatna pesnička kao i bogata prevodilačka i novinarska delatnost, svedoče o jednom širokom interesovanju, velikom umetničkom iskustvu i produktivnom produbljivanju vlastitog stvaralaštva. O pesničkom izrazu Mihala Babinke Mihal Harpanj je napisao sledeće: Babinka ne traži nove načine pesničkog izraza. U njegovim pesmama na početku se nalazi slika, koja nije uvek stvarna i jednodimenzionalna. Odatle se na sve strane račvaju izvori reči, koji nisu slučajni. Interesuje ga reč pesme kao fenomen, koji je istovremeno i Lepota i Umetnost, ali ta reč pre svega mora biti Logos, mora biti Život. Ukupna Babinkova poezija je u znaku pronalaženja reči, novih preokreta reči, i zbog toga je ona snažno metaforična. Šta to u sebi sadrži njegova metafora, da li simbol ili neku alegoriju, teško je odrediti. Jedno je sigurno: Babinkova metafora je u bliskoj vezi sa metaforom nadrealizma. Nakon teške bolesti Babinka je preminuo 4. jula 1974. god. u bolnici u Sremskoj Kamenici. Sahranjen je u Novom Sadu a 2007. god. su njegovi posmrtni ostaci preneti na groblje u Padinu. Svake godine se u Padini održavaju književne večeri pod nazivom Babinkovi susreti, u čast sećanja na ličnost i stvaralaštvo Mihala Babinke. simbolizam slovačka avangarda neoavangarda časopis polja tribina mladih novosadska avangarda vovjođanska knjizevnost slovaka u vojvodini vizuelna poezija konkretna ... avangarda casopis polja tribina mladih neoavangarda postmoderna novosadska avangardna scena novi sad savremena slovačka poezija slovacka knjizevnost ...

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Majmun i naocale Gustav Krklec Biblioteka Vjeverica Mladost, Zagreb, 1987. Ilustracije: Nives Kavuric - Kurtovic Nagrada `Grigor Vitez` 1967. Nagrada `Maldo pokolenje` 1969. Povelja `Zmajevih decjih igara` 1976. Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb, 30. listopada 1977.), bio je hrvatski književnik, prevoditelj s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Gustav Krklec rodio se u mjestu Udbinja kraj Karlovca kao prvo dijete u obitelji Augusta i Hermine Krklec rođ. Wells.[1] Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Drugi svjetski rat zatječe ga u Beogradu gdje doživljava bombardiranje grada, zatim se u rujnu 1941. godine preselio u Zemun.[1] U Zemunu je radio kao državni činovnik i surađivao u listu Graničar sve do bombardiranja Zemuna, u ožujku 1944. godine.[1] Bio je predsjednikom Veslačkog kluba Zemun.[2] Nakon toga se sa suprugom Mirjanom nakratko preselio u Slankamen, a kraj rata dočekao je u Samoboru. U rujnu 1945. godine u Zagreb dolazi i njegova supruga, te od tada Krklec živi i radi u Zagrebu sve do smrti 30. listopada 1977. godine.[1] Književno stvaralaštvo Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja. Nepotpun popis: Lirika, Zagreb, 1919. Grobnica: rapsodija u tri djela, Zagreb, 1919. Srebrna cesta, 1921. Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921. Nove pjesme, 1923. Ljubav ptica, 1926. Izlet u nebo, 1928. San pod brezom, 1940. (digitalizirano izdanje) Darovi za bezimenu, 1942. (Mladinska knjiga, Zagreb, 1991.) (digitalizirano izdanje) Ranjeni galeb: pjesme šestorice, Naklada `Hrvatski orač`, Zagreb, 1942. (suautori Frano Alfirević, Salih Alić, Nikola Šop, Vlado Vlaisavljević i Ivo Balentović)[3] Tamnica vremena, 1944. Izabrane pjesme, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1947. Telegrafske basne, 1952. (2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2003.) Lica i krajolici, 1954. Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956. Zagorski vinograd, 1958. Noćno iverje, 1960. Izabrane pjesme, uredio Dragutin Tadijanović ; izbor i pogovor Saša Vereš, Matica hrvatska, Zagreb, 1961. Izabrani epigrami, Zora, Zagreb, 1963. Drveni bicikl, Naša djeca, Zagreb, 1964. Drveni klinci: izabrani epigrami, aforizmi i telegrafske basne, `August Cesarec`, Zagreb, 1973. Crni kos: izabrane pjesme, Nolit, Beograd, 1974. Odabrana djela Gustava Krkleca, Alfa, Zagreb, 1977. Knjiga 1: Srebrna cesta: pjesme Knjiga 2.: Žubor života: pjesme Knjiga 3.: Lica i krajolici Knjiga 4.: Pisma iz provincije Knjiga 5.: Noćno iverje Knjiga 6.: Majmun i naočari Izbor iz djela, priredio Cvjetko Milanja, Riječ, Vinkovci, 2000. Bog u noćnim ulicama, priredio Branko Maleš, Riječ, Vinkovci, 2007. Nagrade 1944.: Antunovska nagrada[2] 1968.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo Spomen Prigodom stote obljetnice piščeva rođenja 23. lipnja 1999. godine, na pročelju kuće u Maruševcu u kojoj je hrvatski pjesnik proživio sretno djetinjstvo, Matica hrvatska u Varaždinu i Općina Maruševec postavile su mu spomen-ploču.[1] U varaždinskoj Gradskoj knjižnici nalazi se i spomen-soba Gustava Krkleca.[1] Osnovna škola Gustava Krkleca, Zagreb[4] Osnovna škola Gustav Krklec, Maruševec[5] Gradska knjižnica i čitaonica Gustav Krklec, Ivanec

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Urednik: Grigor Vitez Ilustracije iz originala: Jean Bruller Naslovna strana: Edo Kovacevic Claude Aveline, pseudonim Evgena Avtsinea (19. srpnja 1901. - 4. studenog 1992.), bio je pisac, izdavač, urednik, pjesnik i član francuskog Pokreta otpora. Aveline, koji je rođen u Parizu, u Francuskoj, napisao je brojne knjige i spise tijekom svoje spisateljske karijere. Bio je poznat kao svestrani pisac, pisao je romane, pjesme, scenarije, drame, članke, izreke i još mnogo toga. Biografija Rođen je od židovskih roditelja koji su pobjegli od rasne segregacije kojoj su bili izloženi u Rusiji,[1] preselili su se u Francusku 1891. i postali francuski državljani 1905. Avtsine je studirao u prestižnom Lycée Henri-IV u Parizu, a zatim u školi u Versaillesu u koji su se preselili njegovi roditelji. Godine 1915. dobrovoljno se prijavio kao bolničar u Prvom svjetskom ratu, potom je otišao na koledž u Pariz, ali mu je zdravlje narušeno i morao je prekinuti studij. Od 1918. do 1919. živio je u blizini grada Cannesa u jugoistočnoj Francuskoj, gdje je počeo pisati pod pseudonimom Claude Aveline. Karijera Godine 1919. njegove su pjesme objavljene u časopisima, a upoznao ga je s piscem Anatoleom Franceom, postavši njegov štićenik i blizak prijatelj. Godine 1920. vraća se u Pariz, radi kao urednik umjetničkog časopisa i prihvaća zahtjev da napiše knjigu o Budi pod nazivom `La merveilleuse Légende de Siddhartha Gautama Bouddha`. Godine 1922., u dobi od 21 godine, osnovao je vlastitu izdavačku kuću[2] pod imenom `Chez Claude Aveline éditeur` i kasnije je prozvan `najmlađim izdavačem u Francuskoj`.[3] pa čak i `u svijetu`.[4] Nakon još jednog zdravstvenog incidenta 1923., Aveline je ostao četiri godine u zdravstvenoj klinici u Font-Romeu, gdje je upoznao i sprijateljio se s mladim pacijentom Jeanom Vigom, postavši filmski redatelj. Aveline će kasnije djelovati i kao izvršitelj redateljeve ostavštine i kao zakonski skrbnik Vigove kćeri nakon smrti njegove žene; 1951. Aveline je utemeljio nagradu Prix Jean Vigo koja se dodjeljuje mladim filmskim redateljima. Bio je predsjednik žirija dvadeset i pet godina.[5] Godine 1932. objavio je detektivski roman `La Double Mort de Frédéric Belot` koji je doživio javni uspjeh, a 1936. roman `Le Prisonnier`. Le Prisonniera je Albert Camus naveo kao utjecaj i inspiraciju za svoj uspješan roman L`Étranger.[6][7] Naklonjen lijevoj strani političkog spektra, pridonio je pisanju brojnih komunističkih i antifašističkih časopisa i publikacija, poput Komune i Vendredi.[8] Tijekom nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu Claude Aveline pridružio se francuskom pokretu otpora. Godine 1952. osvojio je Grand Prix Société des gens de lettres i Prix Italia 1955. za svoj kreativni rad u radio dramama. Godine 1956. Aveline je zamolio svoje brojne prijatelje umjetnike da umjetnički ilustriraju, tj. nacrtaju ili naslikaju Portrait de l`Oiseau-Qui-N`Existe-Pas (Portret ptice koja ne postoji), pjesmu koju je napisao 1950. koji je naknadno preveden na 55 jezika.[9] Sastavljena je antologija od 108 portreta umjetnika različitog porijekla i stilova kao što su Henri-Georges Adam, Atlan, Bertholle, Bissiere, Prassinos, Music, Singier, Vieira da Silva i Jacques Villon. Godine 1963. Aveline ga je poklonio Musée National d`Art Moderne u Parizu gdje je bio izložen. Njegova bista, koju je 1967. izradio Ossip Zadkine, bila je posljednja skulptura koju je izradio Zadkine prije smrti.[10] Aveline je napisala «Je suis le dernier Zadkine» (Ja sam posljednji Zadkine) u francuskim novinama Le Figaro, u znak počasti umjetniku.[11] Godine 1974. počeo je pisati memoare. Umro je 1992. u Parizu.

Opis proizvoda Serija knjiga Maleni Čupavko za decu uzrasta od 3-8 godina, konačno i u Srbiji. Svaka knjiga napravljena je u formi stripa sa bogatim ilustracijama koje ulepšavaju doživljaj čitanja po nizu slika i bavi se određenom temom od koje se „za dlaku“ poraste.Uz pomoć ovih knjiga deca će razviti govor i maštu, uživati uz Čupavkove avanture iz kojih ovaj mali snalažljivi drugar svaki put uspe da izađe.Maleni Čupavko je jedan mali radoznali drugar. Optimističan i hrabar, sklon izvanrednim avanturama iz kojih svaki put nauči nešto novo. Maleni Čupavko se suprotstavlja stereotipima i uči o životu kroz odnose sa ljudima.Šta se dešava sa Čupavkom u ovoj priči?Kao i svakog jutra Maleni Čupavko veselo hoda putem. Odjednom vrata čudnog lifta su se otvorila pred njim i on uđe unutra. Iznenada lift je ubrzao poput rakete! Kada su se vrata lifta konačno otvorila on se našao licem u lice sa šašavim dvoglavim doktorom. To su doktori Čudaci! Pregledali su Malenog Čupavka i ustanovili prisustvo virusa Zloćka i morali su da ga ostave u bolnici. Na sreću, on je u bolnici delio sobu sa malim i dobrim Polom koji ga je srdačno dočekao. Medicinske sestre Aspirinka i Flasterka prijatno su ga iznenadile svojim šalama. Čak je i stroga sestra Bocka uspela da ga nasmeje. Doktori Čudaci bili su ponosni na Malenog Čupavka. Bio je hrabar i virus ga je napustio.Često nije zgodno kada si bolestan, treba se suočiti sa doktorom ili bolnicom, uzimati lekovi, previti zavoje, a ponekad se ne može pobeći od injekcije. A šta raditi da biste ostali hrabri? Ova priča o Malenom Čupavku se maštovito i komično bavi temom prehlade i virusa i boravka u bolnici.

Velika, veca i najveca Jerzy Broszkiewicz Mladost, Zagreb, 1977. Ilustracije: Ordan Petlevski Biblioteka Veverica Zanimljiva priča s naslovnice o tri pustolovine koje su se dogodile dvoje simpatične, energične i inteligentne djece - Ice i Bean. Avanture, od kojih je svaka neobičnija od prethodne, otuda i naslov knjige. U prvoj od avantura djeca oslobađaju dječaka iz ruku opasnih otmičara, u drugoj pronalaze putnike i pilote aviona koji se srušio iznad pustinje Sahare, a u trećoj spašavaju cijelu zemaljsku civilizaciju od istrebljenja. u rukama vanzemaljaca. Junaci ovog pustolovno fantastičnog romana također su strojevi koji misle i govore ljudskim glasom: automobil, avion, telefoni, radio. Prvi put objavljen 1961. godine, `Veliki, veći i najveći` prvi je (od osam) Broszkiewiczov roman za djecu i tinejdžere. Napisao ju je za svoju kćer `da ima što čitati`, jer je odlučio da tadašnja ponuda književnosti za djecu i mlade ne sadrži ništa zanimljivo. Doista, knjiga donosi novu kvalitetu ovoj ponudi. Otkida nametljivu didaktičnost, a svoje junake predstavlja kao samostalne mislioce, hrabre, inicijativne, pune fantazije, učinkovito se natječući s odraslima. To je pohvala za aktivan i kreativan – i jednostavno zabavan. Unatoč proteklom nizu godina, ovaj tekst uopće nije ostario – bezvremenski je – kao sva dobra literatura. Može se čak reći da je u današnje vrijeme, kada je atmosfera Narodne Republike Poljske postala još moderna, dobila dodatne vrijednosti. `Big, Bigger and the Biggest` do sada je u Poljskoj doživio preko 20 izdanja. Prevedena je na strane jezike. Dugi niz godina nalazi se na listi školske lektire. Njegova ukupna naklada premašila je milijun primjeraka. Po njoj je 1962. snimljen film u režiji Anne Sokołowske. Ponekad se postavljala i kao kazališna predstava (također izvan Poljske). Za kraj dešifrirajmo imena junaka ovog romana. Ika je umanjenica od Irene – ime spisateljičine kćeri. Groszek je, s druge strane, alter-ego samog Broszkiewicza, kojeg su njegovi prijatelji zvali Broszek. Ovaj par dječjih heroja pojavit će se u jednom od njegovih sljedećih romana (`Dugi kišni tjedan`). Jerzy Broszkiewicz (rođen 6. lipnja 1922. u Lavovu, preminuo 4. listopada 1993. u Krakowu - poljski prozaik, dramatičar, esejist i kolumnist te autor znanstvene fantastike. Godine 1940., nakon završene gimnazije i glazbene škole, upisuje Muzičku akademiju u Lavovu. Tijekom njemačke okupacije Lavova (1941.–1944.) bio je hranitelj ušiju u Institutu za istraživanje tifusa i virusa prof. Rudolf Weigl. 1944. preselio se u Kraków. Godine 1945. napušta studij glazbe i bavi se isključivo književnim radom. Godine 1945.–1947. surađivao je s uredništvom tjednika `Odrowanie` i časopisa `Teatr`. U godinama 1947-1948 bio je suurednik časopisa `Ruch Muzyczny`, a kasnije u godinama 1948-51 bio je urednik mjesečnika `Muzyka` [2]. Dugi niz godina bio je književni ravnatelj Narodnog kazališta u Novoj Huti. Godine 1953. pristupio je Poljskoj ujedinjenoj radničkoj stranci, a iste godine postao je član redakcije Przegląd Kulturalny. Godine 1955. odlikovan je Viteškim križem Reda Polonia Restituta [3] i medaljom 10. obljetnice Narodne Poljske [4]. Stvaranje Njegov književni rad bio je vrlo raznolik. Debitirao je 1945. u tjedniku `Odrowanie` pričom `Monika`. Prvijenac u knjizi bio mu je roman o getu `Čekanje`, za koji je nagrađen nagradom Krakow Land. Druga knjiga je roman o Fryderyku Chopinu `Oblik ljubavi` za koji je dobio Državnu nagradu 2. stupnja, a 1971. godine roman `Dugo i sretno` nagrađen je nagradom CRZZ. Godine 1982. dobio je Državnu nagradu 1. stupnja za životno djelo u književnosti. Autor romana za mlade, napisanih 1960-ih i 1970-ih, od kojih su mnogi znanstveno-fantastični romani. Osim toga, pisao je i drame (napisao je preko 20 kazališnih, televizijskih i radijskih drama), zbirke kolumni, TV i filmske scenarije te publikacije o glazbi. Neke od njegovih drama realizirane su u Europi, Meksiku, Novom Zelandu i SAD-u. Ukupno su Broszkiewiczeva djela prevedena na devetnaest jezika, a ukupna naklada njegovih romana premašila je milijun primjeraka. Pokopan u Aleji Zasłużonych (lokacija: LXIX traka B - 2 - 2) na groblju Rakowice u Krakovu Tvrdi povez, format: 17x21 cm, 226 strana, ilustrovano, latinica. Korice kao na slikama. Unutra odlicna. Nema tragova pisanja. Kompaktna. 26032023 ktj-53

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Ordan Petlevski Biblioteka Veverica Zanimljiva priča s naslovnice o tri pustolovine koje su se dogodile dvoje simpatične, energične i inteligentne djece - Ice i Bean. Avanture, od kojih je svaka neobičnija od prethodne, otuda i naslov knjige. U prvoj od avantura djeca oslobađaju dječaka iz ruku opasnih otmičara, u drugoj pronalaze putnike i pilote aviona koji se srušio iznad pustinje Sahare, a u trećoj spašavaju cijelu zemaljsku civilizaciju od istrebljenja. u rukama vanzemaljaca. Junaci ovog pustolovno fantastičnog romana također su strojevi koji misle i govore ljudskim glasom: automobil, avion, telefoni, radio. Prvi put objavljen 1961. godine, `Veliki, veći i najveći` prvi je (od osam) Broszkiewiczov roman za djecu i tinejdžere. Napisao ju je za svoju kćer `da ima što čitati`, jer je odlučio da tadašnja ponuda književnosti za djecu i mlade ne sadrži ništa zanimljivo. Doista, knjiga donosi novu kvalitetu ovoj ponudi. Otkida nametljivu didaktičnost, a svoje junake predstavlja kao samostalne mislioce, hrabre, inicijativne, pune fantazije, učinkovito se natječući s odraslima. To je pohvala za aktivan i kreativan – i jednostavno zabavan. Unatoč proteklom nizu godina, ovaj tekst uopće nije ostario – bezvremenski je – kao sva dobra literatura. Može se čak reći da je u današnje vrijeme, kada je atmosfera Narodne Republike Poljske postala još moderna, dobila dodatne vrijednosti. `Big, Bigger and the Biggest` do sada je u Poljskoj doživio preko 20 izdanja. Prevedena je na strane jezike. Dugi niz godina nalazi se na listi školske lektire. Njegova ukupna naklada premašila je milijun primjeraka. Po njoj je 1962. snimljen film u režiji Anne Sokołowske. Ponekad se postavljala i kao kazališna predstava (također izvan Poljske). Za kraj dešifrirajmo imena junaka ovog romana. Ika je umanjenica od Irene – ime spisateljičine kćeri. Groszek je, s druge strane, alter-ego samog Broszkiewicza, kojeg su njegovi prijatelji zvali Broszek. Ovaj par dječjih heroja pojavit će se u jednom od njegovih sljedećih romana (`Dugi kišni tjedan`). Jerzy Broszkiewicz (rođen 6. lipnja 1922. u Lavovu, preminuo 4. listopada 1993. u Krakowu - poljski prozaik, dramatičar, esejist i kolumnist te autor znanstvene fantastike. Godine 1940., nakon završene gimnazije i glazbene škole, upisuje Muzičku akademiju u Lavovu. Tijekom njemačke okupacije Lavova (1941.–1944.) bio je hranitelj ušiju u Institutu za istraživanje tifusa i virusa prof. Rudolf Weigl. 1944. preselio se u Kraków. Godine 1945. napušta studij glazbe i bavi se isključivo književnim radom. Godine 1945.–1947. surađivao je s uredništvom tjednika `Odrowanie` i časopisa `Teatr`. U godinama 1947-1948 bio je suurednik časopisa `Ruch Muzyczny`, a kasnije u godinama 1948-51 bio je urednik mjesečnika `Muzyka` [2]. Dugi niz godina bio je književni ravnatelj Narodnog kazališta u Novoj Huti. Godine 1953. pristupio je Poljskoj ujedinjenoj radničkoj stranci, a iste godine postao je član redakcije Przegląd Kulturalny. Godine 1955. odlikovan je Viteškim križem Reda Polonia Restituta [3] i medaljom 10. obljetnice Narodne Poljske [4]. Stvaranje Njegov književni rad bio je vrlo raznolik. Debitirao je 1945. u tjedniku `Odrowanie` pričom `Monika`. Prvijenac u knjizi bio mu je roman o getu `Čekanje`, za koji je nagrađen nagradom Krakow Land. Druga knjiga je roman o Fryderyku Chopinu `Oblik ljubavi` za koji je dobio Državnu nagradu 2. stupnja, a 1971. godine roman `Dugo i sretno` nagrađen je nagradom CRZZ. Godine 1982. dobio je Državnu nagradu 1. stupnja za životno djelo u književnosti. Autor romana za mlade, napisanih 1960-ih i 1970-ih, od kojih su mnogi znanstveno-fantastični romani. Osim toga, pisao je i drame (napisao je preko 20 kazališnih, televizijskih i radijskih drama), zbirke kolumni, TV i filmske scenarije te publikacije o glazbi. Neke od njegovih drama realizirane su u Europi, Meksiku, Novom Zelandu i SAD-u. Ukupno su Broszkiewiczeva djela prevedena na devetnaest jezika, a ukupna naklada njegovih romana premašila je milijun primjeraka. Pokopan u Aleji Zasłużonych (lokacija: LXIX traka B - 2 - 2) na groblju Rakowice u Krakovu