Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-2 od 2 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-2 od 2
1-2 od 2 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "radio"
Vi se opustite, Gogi će Vas obavestiti kad pronađe nove oglase za tražene ključne reči.
Gogi će vas obavestiti kada pronađe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Aktivni filteri
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Morfologija i varijabilnosti Mirko pl. Vidaković (Lemeš, 29. listopada 1924. - Zagreb, 15. kolovoza 2002.) je bio hrvatski botaničar i dendrolog, stručnjak za genetiku šumskog drveća. Po struci je bio šumarski inženjer. Rodom je bio bački bunjevački Hrvat.[1] Bio je član HAZU i predavač na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, kao i višegodišnjim predstojnika Arboretuma u Trstenom. Radio je kao stručnjak za UNDP i FAO u Pakistanu, Vijetnamu i Mađarskoj. Osnovao je zajedno sa šumarima uprave Našice prvu klonsku sjemensku plantažu hrasta lužnjaka u Hrvatskoj 1996. godine. Vidaković, Mirko, hrvatski šumarski stručnjak (Svetozar Miletić kraj Sombora, Vojvodina, 29. X. 1924 – Zagreb, 15. VIII. 2002). Diplomirao je (1949) i doktorirao (1953) na Poljoprivredno- šumarskom fakultetu u Zagrebu. Redoviti profesor Šumarskoga fakulteta od 1971. Vodio je Odjel za šumarsku genetiku u bivšem Jugoslavenskom institutu za četinjače, Jastrebarsko 1960–74. Redoviti član JAZU od 1981. Kao ekspert FAO-a u Šumarskom institutu u Peshawaru (Pakistan) 1966–69., a kao konzultant FAO-a u tri navrata u Vijetnamu. U ime IUFRO-a rukovodio je izradbom monografija eur. vrsta šumskog drveća. Sustavnim istraživanjima međuvrsne hibridizacije otkrio je postojanje spontanih hibrida između munike i crnoga bora, crnog i alepskoga bora, alepskog i brucijskoga bora. Objavio je više od 150 znanstvenih i stručnih djela. Glavna djela: Četinjače, morfologija i varijabilnost (1982), Golosjemenjače (2004., s J. Franjićem). God. 1977. dobio je godišnju nagradu »Ruđer Bošković«, 1981. Nagradu za životno djelo, a nagradu IUFRO-a 1990.
Izdavač: Mizantrop Povez: Meki uvez Jezik: hrvatski Broj stranica: 520 Godina izdanja: 2019 Dimenzije: 15,3 x 23 Prevodilac: Dinko Telećan Prevođenje je konstanta organskog preživljavanja. Život jedinke i vrste ovisi o brzom i/ili točnom iščitavanju i tumačenju mreže vitalnih informacija. Postoje rječnik, gramatika, moguće i semantika boja, zvukova, mirisa, tekstura i kretnji koji su jednako obimni kao odgovarajuće sfere jezika, a moguće su i dileme u dešifriranju i prevođenju jednako otporne kao one što ih nalazimo bilo gdje drugdje. Premda je polisemičan, jezik ne može identificirati, a kamoli parafrazirati, čak ni djelić osjetilnih datosti koje čovjek, ovako otupjelih pojedinih osjetila i ograničen jezikom, još uvijek može opažati. „Svaki ljudski jezik ocrtava drukčiju kartu svijeta. Ima neke životvorne odštete i naknade u krajnjoj gramatičkoj zamršenosti onih jezika (primjerice među australskim starosjediocima ili u Kalahariju) čiji govornici obitavaju u materijalnim i društvenim kontekstima oskudice i jalovosti. Svaki jezik – a ne postoje „mali“ ili neznatniji jezici – konstruira skup mogućih svjetova i geografije pamćenja. Prošla glagolska vremena, u svojoj zbunjujućoj raznolikosti, sačinjavaju povijest. Utoliko je, na razini ljudskih psihičkih resursa i preživljavanja, na djelu beskrajno pozitivna, „darvinovska“ logika u inače zakučastom i negativnom prekomjerju jezika koji se govore na ovom planetu. Kad umre neki jezik, s njim umre i jedan mogući svijet. Tu nema preživljavanja najjačih. Čak i ondje gdje ga govori šačica, preopterećeni ostaci razorenih zajednica, jedan jezik sadrži u sebi bezgraničan potencijal otkrivanja, preslagivanja zbilje, artikuliranih snova koji su nam poznati kao mitovi, kao poezija, kao metafizičke slutnje i pravni diskurs.` – iz autorova Predgovora Džordž Stajner (George Steiner; 1929, Pariz, Francuska – 2020, Kembridž, Velika Britanija), godine 1940. se sa porodicom preselio u SAD. Školovao se u Parizu i Njujorku, a studirao je u Čikagu, zatim na Harvardu i Oksfordu. Radio je na Prinstonu i Kembridžu, a zatim je predavao englesku i komparativnu književnost na Ženevskom univerzitetu, komparativnu književnost na Oksfordu i poeziju na Harvardu. Napisao je Tolstoy or Dostoevsky (1958), The Death of Tragedy (1961), In Bluebeard`s Castle: Some Notes Towards the Redefinition of Culture (1971), After Babel (1975), The Portage to San Cristobal of AH (1981), Proofs and Three Parables (1992), Errata: an Examined Life (1997), Grammars of Creation (2001) i mnoga druga dela koja uključuju eseje, studije, monografije, ali i poeziju i prozu. MG131