Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Nuklearna fizika je grana fizike koncentrisana na jezgro atoma. Istorija Radioaktivnost je otkrio 1896. francuski naučnik Henri Bekerel dok je radio na fosforoscentnim materijalima. Ovi materijali svetle u mraku nakon izlaganja svetlu, i on je mislio da bi sjaj proizveden u katodnim zračnim cevima (cathode ray tubes) od strane X-zraka mogao nekako biti povezan sa fosforoscencijom. Zato je pokušao da uvije fotografsku pločicu (plate) u crnu hartiju i da stavi razne fosforoscentne minerale na nju. Svi rezultati su bili negativni dok nije isprobao korišćenje uranijumovih soli. Rezultat sa ovim jedinjenjima je bilo duboko crnjenje pločice. Ipak, ubrzo je postalo jasno da crnjenje pločice nema nikakve veze sa fosforoscencijom jer je ona crnela kada je mineral držan u mraku. Takođe ne-fosforoscentne soli uranijuma pa i metalski (metallic) uranijum su pocrnjivali pločicu. Bilo je jasno da postoji neka nova vrsta zračenja koja je mogla da prođe kroz papir koja je uzrokovala crnjenje pločice (U mnogim knjigama piše da je Bekerel slučajno otkrio radioaktivnost.) Isprva se činilo da je ovo novo zračenje bilo slično nedavno otkrivenim x-zracima. Ipak kasnija istraživanja Bekerela, Pjera Kirija, Marije Kiri, Ernesta Raderforda i drugih su otkrila tri različite vrste radioaktivnosti: alfa, beta i gama raspad. Ovi istraživači su takođe otkrili da mnogi drugi hemijski elementi imaju radioaktivne izotope. Opasnosti radioaktivnosti nisu odmah otkrivene. Akutno trovanje radiacijom je brzo otkriveno, ali je početna pretpostavka bila da, kao kod vatre, ako se odmah ne primeti efekat, nema opasnosti. Štaivše nije se znalo da će ako se unesu u telo, radioaktivni materijali nastaviti da zrače unutar tela, često prouzrokujući kancer ili druge ozbiljne probleme. Mnogi lekari i firme su počeli da reklamiraju radioaktivne supstance kao sredstvo lečenja; jedan posebno uzbunjujuć primer je bilo lečenje klistiranjem radijumom. Marija Kiri je pred smrt govorila protiv ovakve vrste lečenja, upozoravajući da efekti radijacije na ljudsko telo još nisu dobro ispitani. Za vreme Drugog svetskog rata, se došlo na ideju da bi se energija koju radioaktivnost oslobađa mogla koristiti kao oružje za masovno uništenje. I sile osovine i savezničke snage su započele projekte u cilju razvoja ovakvog oružja; Projekat Menhetn u SAD se na kraju pokazao uspešnim. Dve od prve tri bombe koje su proizvedene su bačene na Japan; tada je planirano da se proizvodnja ubrza na oko jednu bombu nedeljno, ali se Japan predao pre nego što je još atomskih bombi bačeno. Za vreme Drugog svetskog rata i u ranom hladnom ratu je nastavljen razvoj nuklearne tehnologije, dok se malo pažnje obraljalo na dugoročne opasnosti radijacije i radioaktivne kontaminacije. Jači otpad nastao proizvodnjom uranijuma je skladišten u velike tankove sa rokom trajnosti od samo par decenija, i nije bilo planova za dugoročnije skladištenje dok je manje jakom otpadu dopušteno da procuri u zemljište bez temeljnih proračuna o dugoročnim posledicama. Mnoga nuklearna oružja su testirana u atmosferi (to jest iznad povvršine Zemlje), što je oslobodilo dovoljno radioaktivnog materijala da veoma značajno podigne svetski nivo pozadinskog zračenja. Konačno je sporazum o ograničenim probama prekinuo ove probe u SAD i SSSR-u (mada su podzemne probe nastavljene u obe zemlje, a Francuska i Kina su nastavile atmosferske probe još dugo vremena). Zatim su razvijeni nuklearni reaktori za korišćenje u podmornicama, brodovima i za komercijalnu upotrebu. Od 1960-ih, protivnici nuklearne energije su tvrdili da dugoročno izlaganje niskim nivoima zračenja može da dovede do ozbiljnih zdravstvenih problema, i da radioaktivna kontaminacija iz životne okoline može da pređe na ljude dovodeći do ovakvih dugoročnih izlaganja. Ove tvrdnje su ostale kontrovrezne, vidi linear no threshold model, radiation hormesis. Usled ovih tvrdnje je javna zabrinutost dramatično porasla, sigurnosne mere su pojačane, a korišćenje radioaktivnih materijala poput torijuma u plinskim mrežicama (gas mantles) je smanjeno. Javna zabrinutost je znatno porasla usled nuklearnih nezgoda posebno onih u Tri majl ajlendu (Three Mile Island) i Černobilju. Ova zabrinutost se u mnogim slučajevima sastoji iz nenalačkog straha od svega što u svom imenu sadrži odrednicu `nuklearno`. Na primer, nuklearno magnetno rezonantna spektroskopija (nuclear magnetic resonance imaging spectroscopy) (NMRI), koja nema nikakve veze sa radioaktivnošću je preimenovana u magnetnu rezonancu (magnetic resonance imaging) (MRI) da bi se se ugušio javni strah. Radioaktivni izotopi i dalje imaju mnoge značajne primene, uključujući praćenje bioloških procesa u ljudskom telu za potrebe dijagnostike, očuvanje hrane u teglama ubijanjem bakterija i određivanje starosti geoloških nalaza bazirano na procenama o brzini raspada izotopa. Od ovih primena, pa do upotrebe nuklearne energije, nuklearna tehnologija je još uvek u širokoj upotrebi uprkos javnoj zabrinutosti. Izgradnja novih reaktora se nastavlja, posebno u Aziji, kao i razvoj novih tipova reaktora koji koriste nuklearnu fisiju i nuklearnu fuziju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bauer, Ljudevit (Ludwig), hrvatski književnik i prevoditelj (Sisak, 13. VIII. 1941). Studij jugoslavenskih jezika i književnosti te ruskog jezika i književnosti završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1965), a poslijediplomski studij u Pragu (1973). Napisao više ogleda o češkoj i slovačkoj književnosti te o recepciji slovačke književnosti u Hrvatskoj. Piše prozu za djecu (Parnjača Colombina, 1979; Dokaz da je Zemlja okrugla, 1987; Poliglot i pas, 1989; Tri medvjeda i gitara, 1990), romane (Trag u travi, 1984; Trik, 1985; Kratka kronika porodice Weber, 1990; Biserje za Karolinu, 1997; Partitura za čarobnu frulu, 1999; Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003; Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007; Zavičaj, zaborav, 2010; Karusel, 2011; Toranj kiselih jabuka, 2013; Šoferi, 2017; Muškarac u žutom kaputu, 2018), poeziju i drame. Prevodi s češkoga, slovačkoga i engleskoga. Mladen Veža (Brist, 7. veljače 1916. – Zagreb, 19. veljače 2010.), hrvatski slikar, grafičar i ilustrator. S nepunih trinaest godina dolazi u Zagreb. Umjetničku akademiju završio je 1937. godine u Zagrebu pod vodstvom Vladimira Becića.[1] Iste godine prvi put izlaže u Salonu Urlich sa suizlagačem Slavkom Kopačem. Povremeno je podučavao na Akademiji primijenjenih umjetnosti do 1981. godine.[1] Godine 1938. godine sudjelovao je na prvoj izložbi u Domu primijenjenih umjetnosti pod nazivom Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, koju je blagoslovio nadbiskup Alojzije Stepinac i otvorio Vladko Maček.[2] Također je sudjelovao na I., II., III. i IV. Izložbi hrvatskih umjetnika NDH (1941. – 44.). godine.[2] Na izložbama hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi sudjelovao je s trima slikama. Neposredno nakon rata časni sud Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u sastavu Đuro Tiljak (predsjednik), Marino Tartaglia i kipar Grga Antunac, isključio ga je na godinu dana iz javnog djelovanja zajedno s Ljubom Babićem (oslobođen na intervenciju Krste Hegedušića). Nakon mjesec dana zabrane imenovali su ga voditeljem zagrebačkog Agitpropa. Za vrijeme rata politički je neaktivan, službovao je u gimnazijama u Zagrebu i Karlovcu, slikao rodni kraj i savske krajolike, portretirao, ilustrirao knjigu Danijela Crljena Naš Poglavnik. Imao je četiri brata i svi su bili u partizanima. Oženjen je s Mirjanom Vežom, povjesničarkom umjetnosti i enciklopedisticom. Mladen Veža je također izlagao i u Zagrebu, Beogradu, Sisaku, Mariboru, Splitu, rodnom Bristu, Sarajevu, Osijeku i Bejrutu.[3] Veža je primio mnoge nagrade i priznanja uključujući i nagradu Vladimir Nazor 1994. godine.[2] Preminuo je 19. veljače 2010. u Zagrebu.... Cesarić, Dobriša, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Požega, 10. I. 1902 – Zagreb, 18. XII. 1980). Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916. Radio je kao lektor i urednik. Redoviti član JAZU-a od 1951. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1976). Prvu je pjesmu objavio 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao u vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no najviše pjesama objavio je u Književnoj republici. Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima (doživljaji seoskoga i gradskoga krajolika, gradacije i kontrastiranja, romantički leksik i metaforika, ritmičnost i simboličko-alegorijske značajke). U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom. Ugled jednoga od »najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika« (M. Matković) zahvaljuje raznovrsnim ponavljanjima (glasova, riječi, stihova, strofa) naslijeđenima iz usmenoga pjesništva (romance i balade) i gradske popijevke. Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti. Kombinirajući tzv. visoke teme s niskim postupcima popularnih šansona i šlagera te avangardnih »praznih mjesta« (npr. Povratak, Balada iz predgrađa, Kronos i dr.), Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske. Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga. Antiteza, kao glavno umjetničko načelo, prožima i Cesarićevu poetsku viziju te motivira njegov stvaralački čin u kojem se ne nalazi samo poticaj već i životni smisao. Svijet i postojanje stječu tako u Cesarića svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Time se istodobno podnosi nesavršenost svijeta, njegova kontrastivna narav, nužnost i fatalnost kruga, tj. vječnoga vraćanja (Povratak), i prevladava pesimizam. Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene. Pisao je i kritičko-memoarsku prozu te objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika. Djela: Lirika (1931), Spasena svijetla (1938), Izabrani stihovi (1942), Pjesme (1951), Knjiga prepjeva (1951), Osvijetljeni put (1953), Tri pjesme (1955), Goli časovi (1956), Proljeće koje nije moje (1957), Izabrane pjesme (1960), Moj prijatelju (1966), Slap (1970), Izabrane pjesme (1973), Pjesme – Memoarska proza (1976), Voćka poslije kiše (1978)...

NOVA KNJIGA Velika knjiga istraživača Karmen Domingo , Sesar Samanijego Izdavač: Evro Book Broj strana: 111 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 21 cm Uzbudljive pustolovine petnaest čuvenih istraživača, koji se nisu plašili nepoznatog! Od Marka Pola do Amelije Erhart, saznaćete najupečatljivije detalja s putovanja čuvenih istraživača koji su nam zahvaljujući svojim podvizima otkrili nepoznate kutke Zemlje i dokazali da nas upornost i istrajnost nagrađuju novim saznanjima. Uživajte u Velikoj knjizi istraživača uz aplikaciju za proširenu stvarnost! Otkrijte svet novih ilustracija i skrivenih likova, uživajte u muzici i gledajte kako knjiga oživljava u priširenoj stvarnosti. Usmeri kameru pametnog telefona ili tableta ka ikonici za proširenu stvarnost. Obuhvati celu stranu da bi što bolje video 3D prizore. Ikonica u vrhu ekrana pokazuje ti šta sve možeš da oživiš u sceni na koju su naišao.* Zašto ti je potreban tablet ili pametni telefon za ovu knjigu? Aplikacija koju možeš da preuzmeš na svoj tablet ili pametni telefon, omogućava ti da čuješ zvuke i muziku, da pokreneš igru ili program za virtuelno crtanje. Šta mogu da radim sa sadržajem aplikacije? Kad god vidiš ikonicu proširene stvarnosti, možeš da oživiš prizore na toj stranu. Dodirni likove ili ekran da bi čuo zvuke ili muziku, ili da bi pokrenuo mini-igru. Da li proširena stvarnost postoji na svim stranama? Proširenu stvarnost možeš da stvoriš na svim stranama označenim ikonicom. Kako da preuzmem aplikaciju? Strane sa uputstvima pokazaće ti kako da preuzmeš aplikaciju. Ako tvoj tablet ili pametni telefon može da očita QR kod, on će te odvesti pravo do stranice Gugl ili Epl onlajn-prodavnice. Šta je proširena stvarnost? Proširena stvarnost je tehnologija koja omogućava čitaocu da putem tableta ili pametnog telefona čuje muziku i zvuke sa stranica knjige, da stvara i vidi animirane prizore. Da li se sadržaj proširene stvarnosti knjige dodatno plaća? Ne. Dodatni sadržaj je besplatan. Kako da slikam prizore proširene stvarnosti? Stavi knjigu na sto i otvori je na izabranoj stani. Pokreni aplikaciju i obuhvati stranu ekranom tableta ili pametnog telefona, na udaljenosti ne većoj od pedeset centimetara. Tada će se na ekranu pojaviti 3D prizori. Dodirni ikonicu kamere u dnu ekrana i slikaj. Sliku ćeš naći u folderu Slike/Fotografije u svom tabletu ili pametnom telefonu. Mogu li da smanjim ili povećam slova? Da, možeš da promeniš veličinu slova po želji. Pazi da pritom ne izgubiš iz vida koricu, budći da je proširena stvarnost koristi kao referencu. Kako da vidim virtuеlni sadržaj? Dovoljno je da preuzmeš aplikaciju. Kamera na tvom tabletu ili telefonu automatski će se aktivirati. Usmeri je ka odabranoj stranici knjigu kako bi čuo zvuke i muziku i video 3D prizore. Ne mogu da preuzmem aplikaciju Možda tvoj tablet ili pametni telefon nije kompatibilan s aplikacijom, kao što je slučaj s nekim tabletima ili pametnim telefonima koji koriste android: Uređaji s ARMv6 procesorom, kao što su HTC Hero, Magic, Wioldfire i Tatoo. Samsung Galaxy Ace ili slični. Uređaji s ARMv7 procesorom koji nemaju podršku za NEON, kao što su Samsung Galaxy Tab 10.1, LG Optimus 2X, Sony Tablet S, or ACER Iconia Tab A100. Velika knjiga za male ISTRAŽIVAČE!

Velika knjiga istraživača Karmen Domingo , Sesar Samanijego Izdavač: Evro Book Broj strana: 111 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 21 cm Uzbudljive pustolovine petnaest čuvenih istraživača, koji se nisu plašili nepoznatog! Od Marka Pola do Amelije Erhart, saznaćete najupečatljivije detalja s putovanja čuvenih istraživača koji su nam zahvaljujući svojim podvizima otkrili nepoznate kutke Zemlje i dokazali da nas upornost i istrajnost nagrađuju novim saznanjima. Uživajte u Velikoj knjizi istraživača uz aplikaciju za proširenu stvarnost! Otkrijte svet novih ilustracija i skrivenih likova, uživajte u muzici i gledajte kako knjiga oživljava u priširenoj stvarnosti. Usmeri kameru pametnog telefona ili tableta ka ikonici za proširenu stvarnost. Obuhvati celu stranu da bi što bolje video 3D prizore. Ikonica u vrhu ekrana pokazuje ti šta sve možeš da oživiš u sceni na koju su naišao.* Zašto ti je potreban tablet ili pametni telefon za ovu knjigu? Aplikacija koju možeš da preuzmeš na svoj tablet ili pametni telefon, omogućava ti da čuješ zvuke i muziku, da pokreneš igru ili program za virtuelno crtanje. Šta mogu da radim sa sadržajem aplikacije? Kad god vidiš ikonicu proširene stvarnosti, možeš da oživiš prizore na toj stranu. Dodirni likove ili ekran da bi čuo zvuke ili muziku, ili da bi pokrenuo mini-igru. Da li proširena stvarnost postoji na svim stranama? Proširenu stvarnost možeš da stvoriš na svim stranama označenim ikonicom. Kako da preuzmem aplikaciju? Strane sa uputstvima pokazaće ti kako da preuzmeš aplikaciju. Ako tvoj tablet ili pametni telefon može da očita QR kod, on će te odvesti pravo do stranice Gugl ili Epl onlajn-prodavnice. Šta je proširena stvarnost? Proširena stvarnost je tehnologija koja omogućava čitaocu da putem tableta ili pametnog telefona čuje muziku i zvuke sa stranica knjige, da stvara i vidi animirane prizore. Da li se sadržaj proširene stvarnosti knjige dodatno plaća? Ne. Dodatni sadržaj je besplatan. Kako da slikam prizore proširene stvarnosti? Stavi knjigu na sto i otvori je na izabranoj stani. Pokreni aplikaciju i obuhvati stranu ekranom tableta ili pametnog telefona, na udaljenosti ne većoj od pedeset centimetara. Tada će se na ekranu pojaviti 3D prizori. Dodirni ikonicu kamere u dnu ekrana i slikaj. Sliku ćeš naći u folderu Slike/Fotografije u svom tabletu ili pametnom telefonu. Mogu li da smanjim ili povećam slova? Da, možeš da promeniš veličinu slova po želji. Pazi da pritom ne izgubiš iz vida koricu, budći da je proširena stvarnost koristi kao referencu. Kako da vidim virtuеlni sadržaj? Dovoljno je da preuzmeš aplikaciju. Kamera na tvom tabletu ili telefonu automatski će se aktivirati. Usmeri je ka odabranoj stranici knjigu kako bi čuo zvuke i muziku i video 3D prizore. Ne mogu da preuzmem aplikaciju Možda tvoj tablet ili pametni telefon nije kompatibilan s aplikacijom, kao što je slučaj s nekim tabletima ili pametnim telefonima koji koriste android: Uređaji s ARMv6 procesorom, kao što su HTC Hero, Magic, Wioldfire i Tatoo. Samsung Galaxy Ace ili slični. Uređaji s ARMv7 procesorom koji nemaju podršku za NEON, kao što su Samsung Galaxy Tab 10.1, LG Optimus 2X, Sony Tablet S, or ACER Iconia Tab A100. Velika knjiga za male ISTRAŽIVAČE!

Retko u ponudi Kao na slikama Strane lepo očuvane ali bi trebalo odneti knjigu kod knjigovesca da se tabaci ponovo povežu ili da se prekoriči. Mada kome ne smeta može i ovako čitati. Prvo izdanje Oton Kučera (Petrinja, 1. januar 1857 — Zagreb, 29. decembar 1931) bio je profesor, prirodnjak, astronom, najveći hrvatski popularizator tehnike i prirodnih nauka, književnik, predsednik Matice hrvatske, te autor nekoliko udžbenika iz fizike za srednje škole te niza naučno-popularnih dela iz fizike, astronomije i elektrotehnike. Rođen je 1. januara 1857. godine u Petrinji, kao prvo od trinaestoro dece u braku Ide i Franje Kučere, učitelja. Prema navodima porodice, Oton se rodio 31. decembra 1856. godine, ali su roditelji zbog praktičnih razloga (vojna obaveza i drugo), prijavili da se rodio 1. januara 1857.[a] Oca, učitelja, služba je ubrzo odvela iz Petrinje u Otočac, gde je Oton proveo detinjstvo i završio pet razreda osnovne škole, a zatim je nastavio gimnaziju u Senju. Iz Senja je u Otočac i natrag putovao preko Velebita, te ja na tim prelascima zavoleo Velebit, planine i zvezdani svod, što ga je pratilo tokom celoga života. Školovanje je nastavio u Vinkovcima gde je maturirao 1873. godine. Kao odličnom i talentovanom učeniku dodeljena mu je krajiška stipendija, te je otišao u Beč na studije fizike, matematike i astronomije. Studira kod čuvenih Jožefa Stefana, Ludviga Bolcmana i Johana Lošmita, a usavršava se u astronomiji na Bečkoj opservatoriji, čiji je direktor tada bio Karl fon Litrou. Bilo mu je ponuđeno mesto asistenta, ali su ga rodoljubni i porodični razlozi doveli natrag u Vinkovce, gde je u dobi od samo 19 godina počeo predavati u vinkovačkoj gimnaziji, a dve godine kasnije položio je u Beču profesorski ispit, kako su zahtevali propisi tadašnjeg doba. Tri godine kasnije objavljuje prve naučno-stručne radove. Uz glavne utemeljitelje, Spiridona Brusinu i Đuru Pilara, uključio se u osnivanje Hrvatskoga naravoslovnog (prirodoslovnog) društva, utemeljenog u Zagrebu, krajem 1885. godine. U godini osnivanja društva još je bio profesor gimnazije u Vinkovcima. Nalazimo ga pod brojem 101 u abecednom popisu redovnih članova društva, a u Glasniku, I godišta, iz 1886. godine, glasilu novoosnovanoga društva, Kučera je već prisutan člankom Čovek i prirodna nauka, u kojem daje pregled razvoja prirodnih nauka.[2] Premještajem u Požegu započinje naučno-popularizatorski rad, kojem je ostao veran sve do smrti. U Požegi je osnovao i prvu školsku opservatoriju, a 1892. godine štampana je njegova prva naučno-popularna knjiga, Crte o magnetizmu i elektricitetu. Naučna prosvećenost nekoga naroda ne stiče se samo školskim obrazovanjem, nego veliku ulogu u tom procesu ima popularizacija odnosno promocija nauke u narodu, što se postiže na više načina: popularnim predavanjima za široki krug različitih struka i obrazovanja, izdavanjem naučno-popularnih časopisa, koji na jednostavan način objašnjavaju čitalaštvu dosege određene nauke te objavljivanjem popularnih dela iz određene nauke, u kojima je na zanimljiv i jednostavan način prikazano ono najvažije iz nje, što bi trebalo predstavljati temelj za njeno upoznavanje. U 19. veku naročito je ojačala popularizacija nauke, naročito zato što se i u nauci počelo sistematično koristiti maternjim jezikom. Kučera slovi za najpoznatijeg hrvatskog popularizatora nauke i tehnike, a u astronomiji ga nazivaju i „hrvatskim Flamarionom“, po čuvenom francuskom popularizatoru astronomije. Kučera je smatrao da je odnos čoveka prema nauci o zvezdanom nebu sasvim drugačiji nego prema bilo kojoj drugoj nauci i da se može uporediti s odnosom čoveka prema rodnoj grudi i domovini, tako da astronomija usmerava čoveka na razmišljanja o poslednjim i najvećim problemima prirode i čoveka u njoj, a takva razmišljanja jako utiču na to da se umire i natrag potisnu strasti, koje ne krase obrazovane ljude te u tome vidi snagu astronomije i njenu veliku odgojnu vrednost za sve naraštaje. Najplodnije razdoblje stvaralaštva Prelaskom u Zagreb, 1892. godine, počinje Kučerino najplodnije razdoblje stvaralaštva. Delovao je na Realnoj gimnaziji, gde je uredio prvi savremeni kabinet za fiziku, 1893. godine, a iste godine iz štampe je izašla njegova knjiga Vrieme - crtice iz meteorologije. Godine 1895. izlazi i naučno-popularno astronomsko delo Naše nebo, štampano u izdanju Matice hrvatske, sa tiražom od 12.000 primeraka. Delo je dočekano oduševljenjem i rasprodato u kratkom vremenu, da bi doživelo još dva izdanja za Kučerinog života, godine 1921. u izdanju Hrvatskog prirodoslovnog društva i godine 1930. u izdanju Matice hrvatske. Za ovu knjigu Kučera je nagrađen iz zadužbine grofa Ivana Nepomuka Draškovića. Stotinu godina nakon prvoga izdanja u Zagrebu je 1995. godine štampano i četvrto izdanje Našeg neba. Godine 1899. Oton Kučera je napisao udžbenik Fizika za niže razrede, s dodatkom iz astronomije i hemije i promovisan za doktora na Univerzitetu u Zagrebu, tezom o Marinu Getaldiću te postao predavač više matematike i teorijske fizike s mehanikom na Šumarskoj akademiji u Zagrebu, gde je predavao sve do penzionisanja, 1915. godine. Na Šumarskoj akademiji uveo je dvogodišnji geodetski tečaj, a prve godine je bio na njegovom čelu. Iz ovog geodetskog tečaja izrastao je današnji Geodetski fakultet u Zagrebu. Godine 1902. štampana je njegova Eksperimentalna fizika za više i srednje i njima slične škole, a iste godine je, na njegov podsticaj, u okviru Hrvatskoga prirodoslovnog društva, osnovana Astronomijska sekcija. Kučera je potom, uz svoja predavanja na fakultetu, prihvatio i zahtevan posao direktora Opservatorije, čije je utemeljenje inicirao i aktivnim delovanjem uspeo ostvariti i koja je otvorena 1903. godine. Iz Kučerinih spisa doznajemo da u vreme osnivanja Astronomijske sekcije niti u najvišim vrstama hrvatske inteligencije još nije bilo dovoljno svesti o važnosti i potrebi astronomije kao kulturnom elementu u obrazovanju svakoga inteligenta bez obzira na njegovo zvanje i zanimanje. Držao je, međutim, da niti kod velikih naroda nije bilo drugačije te navodi da je iste godine kad je osnovano Hrvatsko naravoslovno društvo, francuski astronom Kamil Flamarion osnovao Francusko astronomsko društvo u Parizu (1886), te da je to društvo, u jednom od najcivilizovanijih naroda sveta, od 40 miliona ljudi, u prvoj godini delovanja okupilo jedva 90 članova. Tim se više mogao ponositi činjenicom da je broj članova Hrvatskoga prirodoslovnog društva do osnivanja Astronomijske sekcije padao i iznosio 95 članova, a nakon osnivanja porastao na oko 230, što svedoči koliko zanimanje je pobudilo osnivanje te sekcije kao i ideje o utemeljenju hrvatske društvene opservatorije. Godine 1924. i sâm je izabran za člana Francuskog astronomskog društva u Parizu. U godini otvaranja Opservatorije, 1903, iz štampe izlazi njegova knjiga Talasi i zrake, a 1907. prevodi udžbenike: J. Scheiner, Uredba svemira i I. Walentin, Fizika za više razrede srednjih škola. Celo to vreme bio je aktivan i na mnogim drugim poljima: predsednik je prvoga radio kluba, član književnoga odbora Matice hrvatske, a osam godina, od 1909. do 1917. i njen predsednik. Od 1908. do 1911. predsednik je društva srednjoškolskih profesora. Redovni je predavač na Zagrebačkom narodnom univerzitetu, na kojem su njegova predavanja bila vrlo rado slušana. Uza sve ovo i u uredništvu je Glasnika hrvatskoga planinarskog društva, od prvoga broja, da bi u vremenu od 1892. do 1913. godine bio odbornik, sekretar i predsednik Hrvatskoga planinarskog društva. Bio je i član Bratstva hrvatskog zmaja, pod nazivom zmaj Petrinjski te član radnik Hrvatskoga književnog društva svetog Jeronima. Drugi put upravnik Opservatorije Godine 1915. Kučera je penzionisan, a 1920. godine, nakon sloma Austrougarske monarhije, reaktivirao se i postao srednjoškolskim direktorom pri Zemaljskoj kraljevskoj vladi, a zatim i ponovno upraviteljem Opservatorije od 1920. do 1925. godine, kada po drugi puta odlazi u penziju. U vremenu od 1924. do 1926. uređivao je Astronomski kalendar „Bošković“. Između brojnih knjiga koje je objavio u svojem kasnijem razdoblju ističu se one iz biblioteke „Novovjeki izumi“, Gibanja i sile (Crtice iz mehanike neba i zemlje) iz 1915. i Telegraf i telefon bez žica, iz 1925. godine. Iz prvoga braka imao je kći Elsu, kasnije poznatu hrvatsku psihološkinju. Nakon smrti prve supruge oženio se i imao još troje dece: Maru, Nevenku i sina Vlahu. U poslednjim godinama života morao je zbog porodičnih razloga prodati porodičnu kuću u Jurjevskoj ulici 14. u Zagrebu te je do kraja života živeo u iznajmljenom stanu u Mallinovoj ulici. Umro je 29. decembra 1931., uoči svoga rođendana, a na sam pravi dan rođenja, 31. decembra, pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Zbog njegovog golemog doprinosa naučnom i tehnološkom preporodu Hrvatske, odgajanja mnogih ljubitelja astronomije, pa i otkrivača lično, prvi numerisani asteroid Opservatorije Višnjan, otkriven 22. maja 1996. godine, imenovan je njemu u čast, (7364) Otonkucera. Dela Crte o magneztimu i elektricitetu, 1892. Vrieme, crtice iz meteorologije, 1893. Naše nebo, 1895. Valovi i zrake, 1903. Gibanja i sile (Crtice iz mehanike neba i zemlje), 1915. Telegraf i telefon bez žica, 1925. Nikola Kopernik astronomija old rare ex yu croatian serbian yugoslavian books astronomy

Sa posvetom Milovana Danojlića, odlično očuvano. Biblioteka Vjeverica Autor - osoba Danojlić, Milovan, 1937-2022 = Danojlić, Milovan, 1937-2022 Naslov Srećan život / Milovan Danojlić ; [ilustrirala Vjera Lalin ; izbor Dalibor Cvitan] Vrsta građe poezija Jezik srpski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1981 ([b. m. : b. i.]) Fizički opis 131 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Lalin, Vjera, 1947- = Lalin, Vjera, 1947- Cvitan, Dalibor, 1934-1993 = Cvitan, Dalibor, 1934-1993 Zbirka ǂBiblioteka ǂVjeverica (Polupl.) Milovan Danojlić (Ivanovci, kod Ljiga, 3. jul 1937 – 23. novembar 2022, Poatje, Francuska) srpski književnik i pesnik, član SANU, predsednik Srpske književne zadruge od 2013. godine i član osnivač, kao i član Upravnog odbora Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu, u kome se nalazi njegov legat. Milovan Danojlić rođen je 3. jula 1937. godine u Ivanovcima kraj Ljiga. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a niže razrede gimnazije pohađao je u malom mestu, sedam kilometara udaljenom od njegove kuće, do koga je svakodnevno dolazio pešice. Godine 1953. sam odlazi od kuće u Beograd i tamo, uporedo sa pohađanjem gimnazije, radi razne poslove, poput prodavanja leda i novina, da bi sebi obezbedio život. Nakon završene gimnazije upisao je Filološki fakultet, gde je diplomirao na Odseku za romanistiku (francuski jezik i književnost). Danojlić je počeo da piše vrlo rano, a već u srednjoškolskim danima pisao je kratke dopise za list Republika. Sarađivao je kao stalni i spoljni saradnik u dnevnim listovima Borba, Politika, u NIN-u i brojnim književnim časopisima. Prvu zbirku pesama objavio je 1959. godine pod nazivom „Kako spavaju tramvaji”. Svoje pesme uglavnom je namenjivao deci, ali i njihovim roditeljima, a posebno se ističe poema „Dečji zakonik” u kojoj Milovan ističe obavezu roditelja da deci obezbede srećan i bezbrižan život. Osim poezije, piše i prozu, esejistiku i književnu kritiku. Od 1984. godine živi i radi u Francuskoj, gde je u dva navrata radio kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Poatjeu (franc. Université de Poitiers), a nekoliko godina je obavljao poslove spoljnog saradnika pariskog radija. Član je Srpske akademije nauka i umetnosti od 2000. godine, prvo kao član van radnog sastava, potom dopisni član, te redovni član od 8. novembra 2018. godine. Član je osnivač, ali i član Upravnog odbora Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” i jedan od prvih ljudi koji su podržali osnivanje ove institucije. Jedan je od 13 intelektualaca koji su obnovili rad predratne Demokratske stranke 1989. godine. U rodnim Ivanovcima podigao je crkvu. Danojlić je objavio više od 70 knjiga beletristike i poezije na srpskom jeziku. Priredio je i preveo veliki broj knjiga iz književnosti za decu, a prevodio je i dela poznatih pisaca poput V. Šekspira, Š. Bodlera, J. Brodskog, E. Siorana, L. Aragona, E. Paunda, V. B. Jejtsa, E. Joneskog, P. Klodela, pisana na francuskom i engleskom jeziku. Neke od najpoznatijih Danojlićevih knjiga su „Neka vrsta cirkusa“, „Dragi moj Petroviću”, „Lične stvari – ogledi o sebi i o drugima“ i „Balada o siromaštvu“. Milovan Danojlić jedan je od prvih ljudi koji je formirao svoj legat u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”, odnosno Biblioteci Lazić, nedugo nakon njenog ponovnog otvaranja za javnost 2009. godine. Nakon osnivanja Udruženja i Muzeja srpske književnosti (2012), njegov legat smešten je u prostorije Muzeja i zvanično otvoren 2018. godine. Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima se ističu: NIN-ova nagrada za delo „Oslobodioci i izdajnici“ 1997. Oktobarska nagrada grada Beograda Zmajeva nagrada Nagrada „Branko Ćopić” Nagrada „Isidora Sekulić” Nagrada „Desanka Maksimović” Vitalova nagrada „Zlatni suncokret“ Žička hrisovulja Nagrada „Miloš Đurić” za prevodilaštvo Nagrada „Pečat vremena” za književnost Nagrada „Rade Drainac“ Književni vijenac Kozare Orden Svetog Save Zlatna medalja za zasluge Mladost Mlado pokoljenje Neven Velika nagrada Ivo Andrić Milovan Danojlić o položaju pesnika: „Pesnik se može umoriti, može zapasti u očajanje i beznađe, i pevajući o svom klonuću, donekle ga rečju prevazilaziti, ali on ne može preći u neprijateljski tabor, onaj u kome su porobljivači i silnici. On je nepobedivi borac i kad goloruk izlazi u arenu. Poezija je so zemlje, i pesnici su osetljive antene narodnih zajednica. Oni primaju i registruju drhtaje i treptaje, uzlete i težnje, nade i klonuća svog plemena. Pesnici nisu predvoditelji ni presuditelji, a ipak, dobro je oslušnuti ono što govore. I onda, kad se čine čudni i nastrani, možda su tada jedini na dobrom, ispravnom putu. Njihova se ludost, tako često, potvrdila kao najviši oblik pameti“. Iz književne kritike o piščevom delu „Danojlić ide među one retke savremene srpske pesnike koji razumeju i znaju šta je svetost jezika.” – Mihajlo Pantić „Prizivanje osnovnosti, prvobitnosti, posredno ili sasvim izričito, često je mesto u Danojlićevim pesmama, posebno u onim smeštenim u prirodu, u okruženje koje redovno potakne na temeljne zapitanosti i sagledanja.” – Dragan Hamović „Oblikujući sliku prirode i društva, Danojlićeva poezija predstavlja čoveka u svome okruženju, među izazovima i ograničenjima. Odnos između prirode i društva u ovoj poeziji nije uvek jednostavan.” – Gojko Božović „U poeziji Milovana Danojlića svi begovi i lutanja završavaju se u tački iz koje se i pošlo, geografski i biografski iz srca Šumadije, a poetički putem neosimbolizma, nadrealizma, sopstvenog panteističkog toka do religijskog.” – Svetlana Šeatović-Dimitrijević Dela (bibliografija) Urođenički psalmi, Nolit, Beograd, 1957. Nedelja, Lykos, Zagreb, 1959. Kako spavaju tramvaji, Lykos, Zagreb, 1959. Noćno proleće, Progres, Novi Sad, 1960. Balade, Nolit, Beograd, 1966. Lirske rasprave, Matica srpska, Novi Sad, 1967. Furunica-jogunica, Kulturni centar, Novi Sad, 1969. Glasovi, nezavisno izdanje, Beograd, 1970. Čudnovat dan, Mlado pokolenje, Beograd, 1971. O ranom ustajanju, Matica srpska, Novi Sad, 1972. Rodna godina, BIGZ, Beograd, 1972. Onde potok, onde cvet, Zmajeve dečje igre/Radnički univerzitet, Novi Sad, 1973. Čistine, Matica srpska, Novi Sad, 1973. Grk u zatvoru, August Cesarec, Zagreb, 1975. Naivna pesma, Nolit, Beograd, 1976. Put i sjaj, Matica srpska, Novi Sad, 1976. Kako je Dobrosav protrčao kroz Jugoslaviju, BIGZ, Beograd, 1977. Muka s rečima, Slobodan Mašić, Beograd, 1977. Pesme, Nolit, Beograd, 1978. Tačka otpora, Liber, Zagreb, 1978. Zimovnik, Zbirka Biškupić, Zagreb, 1979. Zmijin svlak, Nolit, Beograd, 1979. Rane i nove pesme, Prosveta, Beograd, 1979. Kako živi poljski miš, Narodna knjiga, Beograd, 1980. Senke oko kuće, Znanje, Zagreb, 1980. To : vežbe iz upornog posmatranja, Prosveta, Beograd, 1980. Srećan život, Mladost, Zagreb, 1981. Mišja rupa, M. Danojlić/M. Josić, Beograd, 1982. Sunce je počelo da se zlati, Zavod za izdavanje udžbenika, Novi Sad, 1982. Čišćenje alata, M. Danojlić/S. Mašić, Beograd, 1982. Brisani prostor, Srpska književna zadruga, Beograd, 1984. Podguznica, M. Josić/M. Danojlić, Beograd, 1984. Šta sunce večera, Rad, Beograd, 1984. Kao divlja zver : teškoće s ljudima i sa stvarima, Filip Višnjić, Beograd, 1985. Večiti nailazak : stihovi, Jugoslavika, Toronto, 1986. Dragi moj Petroviću, Znanje, Zagreb, 1986. Čekajući da stane pljusak, [s. n.], Pariz, 1986. Pisati pod nadzorom, Nova Jugoslavija, Vranje, 1987. Neka vrsta cirkusa, Književna omladina Srbije, Beograd, 1989. Tačka otpora : izabrane pesme, Srpska književna zadruga, Beograd, 1990. Zlo i naopako, BIGZ, Beograd, 1991. Godina prolazi kroz avliju, Srpska književna zadruga, Beograd, 1992. Pesme za vrlo pametnu decu, Prosveta, Beograd, 1994. Da mi je znati : izbor iz poezije za decu, Zmaj, Novi Sad, 1995. Na obali, Gradska biblioteka, Čačak, 1995. Martovsko sunce : izbor iz poezije za decu, ING Komerc, Novi Sad, 1996. Mesto rođenja, Filip Višnjić, Beograd, 1996. Muka duhu, Draganić, Beograd, 1996. Teško buđenje, Plato, Beograd, 1996. Šta čovek da radi, Obrazovanje, Novi Sad, 1996. Jesen na pijaci, Školska knjiga, Novi Sad, 1997. Nedelja u našoj ulici, Todor, Novi Sad, 1997. Oslobodioci i izdajnici, Filip Višnjić, Beograd, 1997. Balada o siromaštvu, Filip Višnjić, Beograd, 1999. Veliki ispit, Verzal Press, Beograd, 1999. Kako spavaju tramvaji i druge pesme, Jefimija, Kragujevac, 1999. Kako je kralj Koba Jagi napustio presto, Intelekta, Valjevo, 2000. Pevanija za decu, Dečje novine, Gornji Milanovac, 2000. Razgorevanje vatre : izabrane pesme, Zadužbina Desanke Maksimović, Beograd, 2000. Lične stvari : ogledi o sebi i drugima, Plato, Beograd, 2001. Mesec je pun kao kljun : izbor iz poezije za decu, Agencija za otkrivanje i razvoj talenata „Nikola Tesla“, Novi Sad, 2001. Ograda na kraju Beograda, Bookland, Beograd, 2001. Pustolovina ili Ispovest u dva glasa, Filip Višnjić, Beograd, 2002. Zečji tragovi, Filip Višnjić, Beograd, 2004. Srbija na zapadu, NB „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2005. Čovek čoveku, Književna zajednica „Borisav Stanković“, Vranje, 2006. Pešački monolog, Plato, Beograd, 2007. Učenje jezika, Srpska književna zadruga, Beograd, 2008. Priča o pripovedaču, IP Matica srpska, Novi Sad, 2009. Crno ispod noktiju, Plato, Beograd, 2010. Dobro jeste živeti, Albatros Plus, Beograd, 2010. Iznuđene ispovesti, Plato, Beograd, 2010. Pisma bez adrese, Službeni glasnik, Beograd, 2012. Hrana za ptice, Albatros Plus, Beograd, 2014. Ispovest na trgu, SKZ, Beograd, 2022. MG73 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Dugo se smatralo da Balkansko pluostrvo nije bilo zahvaćeno glacijacijom. Jovan Cvijić je pronašao tragove glacijacije na Šar-planini 1891. a potom i u Bugarskoj na planini Rili 1898. i tako dokazao suprotno. U našim krajevima glacijalne pojave su zapažene na Dinarskim, Šarskim i Karpatsko-balkanskim planinama ali još uvek nisu dovoljno ispitane. Glacijalna prošlost Balkana Planinski krajevi iznad snežne granice bili su prekriveni snegom i ledom i ličili su na veliku snežnu pustinju. Stalnim padanjem novih količina snega stvarao se firn koji je prelazio u led i potom se kretao niz padine.Tokom interglacijala i interstadijala lednici su se topili i nestajali. Uticaj glacijacije nije bio jednak. Delovi kopna bliži moru su primali veće količine padavina i imali veći ledeni pokrivač.Takođe, idući od zapada ka istoku slabio je uticaj glacijacije. Snežna granica se kretala od 1.300-1.900 metara. Cvijić smatra da su na glacijaciju naših krajeva uticaj imali i tektonski pokreti.Naime, njima je primorska zona spuštena a planine u zaleđu izdignute i time je uticaj glacijacije stigao na primoske delove. Najpoznatiji lednici Najintenzivija glacijacija balkana bila je na Dinarskim planinama. Osim njih zahvatala je i Durmitor, Sinjajevinu, Bjelasicu, Goliju, Komove, Prokletije, Šaru i Kopaonik. Tragova ima i na Orjenu i Lovćenu. Najviše planine Crne Gore bile su osobito pokrivene ledenim pokrivačem. Najmoćniji lednici Durmitora su se spajali u moćni supodinski lednik površine 140 km2 i prekrivao je površinu Jezera. Lukovski lednik, dužine 15 km spuštao se ka Nikšićkoj Župi i kod sela Lukova nataložio morene 100 m visoke. Sa Sinjajevine je dolinom Plašnice silazio Kolašinski lednik na čijem se čelu nalazi terminalni basen od morena visine 70 metara. Jaka glacijacija je bila i na Prokletijama gde je čitav masiv od Skadra do Rožaja bio pod ledom izuzev najviših vrhova. Ka severu se spuštao Plavski lednik čiji je valov nasledio gornji tok Lima, tj. krak Luču. Bio je dug 35 km i debeo 200 m sa površinom od 250 km2. Za njim je kao trag ostao basen Plavskog jezera, na visini od 900 m. Prema istoku se kretalo više lednika; Rožajski u gornjem toku Ibra, Pećki od čijeg valova je nastala Pećka Bistrica i Dečanski - Dečanska bistrica. Pećki i Dečanski su u Metohiji činili supodinski lednik.Ostavili su morene na visini 530-600m. Kod Pećke patrijaršije te su morene debljine 260m, najdeblje balkanske morene. Pored ovih sa Prokletije su išli još Gusinjski, Jasenički, Grbaljski i Komarnički lednik dok se sa Orjena i Radoštaka kretelo još 20-ak manjih lednika. Na Šari je zabeleženo takodje dosta lednika sa 19 očuvanih glacijalnih jezera. Jedan od većih je bio i lednik koji se kretao dolinom Lepenca do Sirinićke župe na visini 1.300 m. Tragova cirkova i morenskog materijala ima i na Kopaoniku,Goliji,Suvoj i Staroj planini. Savremena glacijacija Balkana Danas u našim krajevima nema lednika ali na Šari i Prokletijama postoje mesta gde se sneg ne topi po par godina i to predstavlja ledničke predstarže, tj. označava de je snežna granica neposredno iznad. Što se tiče oblika u reljefu koji su zaostali kao dokaz pleistocena najkarakterističniji su cirkovi. To su erozivna amfiteatralna udubljena čije je dno pokriveno stanama. Dosta njih je danas popunjeno vodon i predstavljaju glacijalna (cirkna) jezeara ili „gorske oči“. Ima ih na Durmitoru, Sinjajevini, Prokletijama,Šari, Rili... Drugi karakteristični oblik reljefa jesu valovi. Valovi predstavljaju ledničke doline, nalik rečnim. Na stranama se javljaju glacijalna ramena nalik rečnim terasama. Od akumulativnih oblika valja izdvojiti morene, terminalne basene ( Plavsko jezero,Biogradsko itd.) i fluvioglacijalne plavine (na ušću Morače u Skadarsko jezero). Mnoge od ovih oblika reljefa je često teško prepoznati zbog značajnog uticaja jake erozije tokom vekova... Jovan Cvijić (Loznica, 11. oktobar 1865 — Beograd, 16. januar 1927) bio je srpski naučnik, osnivač Srpskog geografskog društva, predsednik Srpske kraljevske akademije, profesor i rektor Beogradskog univerziteta, počasni doktor Univerziteta Sorbone i Karlovog univerziteta u Pragu. Od osnivanja Beogradskog univerziteta 12. oktobra 1905, postao je jedan od osam prvih redovnih profesora na Univerzitetu. Cvijić je počeo da se bavi naukom još kao student Velike škole i tada je nastao njegov rad Prilog geografskoj terminologiji našoj, a nastavio kao srednjoškolski profesor i bečki student proučavajući kraške pojave u istočnoj Srbiji, Istri i Jadranskom primorju. Na osnovu tih proučavanja napisao je više radova kao i svoju doktorsku disertaciju. Čitav život posvetio je proučavanju Srbije i Balkanskog poluostrva putujući skoro svake godine po Balkanu. Tokom života, odnosno za preko trideset godina intenzivnog naučnog rada, objavio je par stotina naučnih radova. Jedno od najvažnijih dela je „Balkansko poluostrvo“. Bavio se podjednako društvenom i fizičkom geografijom, geomorfologijom, etnografijom, geologijom, antropologijom i istorijom. Smatra se utemeljivačem srpske geografije. Jovan Cvijić je rođen 11. oktobra (29. septembra po julijanskom kalendaru) 1865. godine u Loznici u porodici Cvijića, koja je bila ogranak Spasojevića iz pivskog plemena. Otac mu se zvao Todor Cvijić. Njegova porodica je bila poreklom iz oblasti Stare Hercegovine, iz plemena Pivljana, i bavio se trgovinom.[1] Njegov otac, a naime Jovanov deda, bio je Živko Cvijić, predsednik lozničke skupštine i poznati mačvanski Obrenovićevac. Kako je bio na strani tzv. „katana“ u vreme katanske bune protivnika ustavobranitelja 1844. godine, kažnjen je šibovanjem posle uspešne akcije Tome Vučića Perišića, nakon čega je umro još mlad. Njegov otac, a pak Jovanov pradeda, Cvijo Spasojević, bio je rodonačelnik Cvijića. Cvijo je bio poznati hajdučki harambaša u tom delu Stare Hercegovine. Cvijo se borio protiv Osmanlija Prvog srpskog ustanka, a nakon njegove propasti 1813. godine, preselio se u Loznicu, gde je kod šanca i crkve sagradio kuću hercegovačkog tipa na dva sprata i otvorio dućan, započinjući trgovačku karijeru novoosnovane familije.[2] Cvijićev otac Todor (umro 1900) se u početku i sam bavio trgovinom, ali kako mu to nije išlo za rukom, zaposlio se u opštini kao pisar i delovođa. Majka Jovanova Marija (rođena Avramović), bila je iz ugledne porodice iz mesta Korenita, sela u oblasti Jadar koje se nalazi nedaleko od manastira Tronoša i Tršića, rodnog sela Vuka Karadžića. Osim Jovana, Todor i Marija imali su sina Živka i tri kćeri, Milevu, udatu za Vladimira, sarača, Nadu, udatu za Dragutina Babića okružnog blagajnika, kasnijeg načelnika ministarstva finansija, i Soku.[3] Cvijić je često govorio da je u detinjstvu na njegovo duhovno obrazovanje najviše uticala majka i uopšte majčina porodica, mirna, staložena i domaćinska, dok je o ocu i očevoj porodici pisao sa dosta manje emocija. Ipak, Cvijić je u svom naučno-istraživačkom radu o narodnoj psihologiji imao pohvalne reči za dinarski etnički tip i karakter, kome upravo i pripada njegov otac Nakon osnovne škole koju je završio u Loznici, završio je nižu gimnaziju u Loznici (prve dve godine) i gimnaziju u Šapcu (treću i četvrtu godinu), a potom se upisao i završio višu Prvu beogradsku gimnaziju,[5] u generaciji sa Miloradom Mitrovićem, Mihailom Petrovićem Alasom i drugim velikanima, o čemu je napisan roman i snimljen TV-film „Šešir profesora Koste Vujića“ Godine 1884, po završetku gimnazije, hteo je da studira medicinu, međutim loznička opština nije bila u mogućnosti da stipendira njegovo školovanje u inostranstvu. Tada mu je Vladimir Karić, njegov profesor iz šabačke gimnazije, predložio da sluša studije geografije na Velikoj školi u Beogradu. Cvijić ga je poslušao i iste godine upisao Prirodno-matematički odsek Velike škole u Beogradu. Ove studije je završio 1888. godine. Tokom svog školovanja Cvijić je bio posvećen čitanju knjiga. U gimnaziji je učio engleski, nemački i francuski jezik koji su mu tokom studija veoma koristili budući da nije postojala odgovarajuća naučna građa na srpskom. Kasnije je na stranim jezicima pisao i naučne i druge radove.[5] Školske godine 1888/89. radio je kao predavač geografije u Drugoj muškoj beogradskoj gimnaziji. Potom je 1889. upisao studije fizičke geografije i geologije na Bečkom univerzitetu kao državni pitomac. U to vreme na Bečkom Univerzitetu predavanja iz geomorfologije držao je čuveni naučnik dr Albreht Penk (nem. Albrecht Penck), geotektoniku je držao profesor Edvard Zis (tadašnji predsednik Austrijske akademije nauka), a klimatologiju Julijus fon Han. Cvijić je doktorirao 1893. godine na Univerzitetu u Beču. Njegova doktorska teza pod nazivom „Das Karstphänomen“ predstavila ga je široj javnosti i učinila poznatim u svetskim naučnim krugovima. Ovaj rad je kasnije preveden na više jezika (kod nas „Karst“, 1895) a zahvaljujući njemu Cvijić se u svetu smatra utemeljivačem karstologije. Britanski naučnik Arčibald Giki je napisao da ovo predstavlja „zastavničko delo“ nauke.....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Lepe ilustracije! The House at Pooh Corner A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) Winnie-the-Pooh, najbolji medvjed na cijelom svijetu, odavno je obožavan od strane malih i velikih čitatelja. U ovom prekrasnom poklon izdanju `Kuće na Poohovu uglu` klasične ilustracije Ernesta H. Sheparda pažljivo su ručno crtane. Izvrsna knjiga i savršen dar za svaku priliku, ova je knjiga živopisna i šarmantna poput voljenih likova iz Hundred Acre Wooda. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! When We Were Very Young A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) `Mijenjaju stražu u Buckinghamskoj palači - Christopher Robin je pao s Alice.` Opustite se uz klasičnu knjigu poezije za djecu A.A.Milnea, When We Were Very Young. Ovo je prvi svezak pjesmica koje je Milne napisao posebno za djecu – jednako popularne kao i kad su bile napisane. Ova je zbirka dirljiv i smiješan uvod u dječju poeziju, nudi isti smisao za humor, maštu i ćudljivost koji smo očekivali od Milneinih omiljenih knjiga o Winnie-the-Poohu, tom medvjediću vrlo malog mozga. E.H.Sheparda `čovjek koji je nacrtao Pooha`. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.