retko! odlično stanje Naslov Cengáčik na dobré ráno / Michal Babinka ; [ilustroval Ivan Popovič Vrsta/sadržaj type of material poezija Jezik slovački Godina 1968 Izdavanje i proizvodnja Nový Sad : Obzor ; Bratislava : Mladé letá, 1968 (v Báčskom Petrovci : Obzor) Ostali autori Popovič, Ivan Fizički opis 44 str. : ilustr. ; 21 cm Zbirka Edícia Máj Napomene Tiraž 500. Završio je pedagošku školu, radio je kao učitelj. Bio je pesnik, pisac za decu, književni kritičar, prevodilac, glavni urednik mesečnika „Novi život“, novinar i slobodni umetnik. Debitovao je knjigom za decu Na šarkanovom chvoste (1958) gde je kao preteča primenio tzv. dečiji aspekt. Pisao je i angažovanu poeziju koju je posvetio konkretnim ličnostima i dešavanjima. Njegovi pesnički počeci u zbirci Bezbožné letá (1960) imaju odlike simbolizma, opisi prirode su povezani sa njegovim teskobnim osećanjima, pritom se spajaju sa melanholijom, uspomenama, tugom. U zbirkama Priestory (1961), Rozkoš nenávratov (1964), Pod krokom prsť (1967), Kôrnatenie navrelín (1970), Príchodzí sa nevracajú (1972) kreće ka desubjektivizaciji, apstraktnijim pojmovima i univerzalnim temama. Na srpskom jeziku je objavio zbirku I bi zemlja (1970), za čiji odabir i prevod pesama se pobrinuo Mihal Harpanj. Simbolistički metod je postepeno kombinovao sa motivima nadrealizma, čime njegov tekst postaje razgranatiji. U njegovu poeziju dospevaju biblijski simboli, anititetski nazivi. Postao je preteča egzistencionalnog i nadrealističnog izraza u slovačkoj vojvođanskoj poeziji. Njegovu poeziju je obeležio osećaj asketizma, samoće a lajt motivi su smrt i nestanak. U rukopisu je ostala zbirka Majster, dielo, ty. Osim toga, izdao je i sledeća dela za decu: Abeceda skáče (Kultura, Petrovac 1961. god.), Sto úsmevov a jedna slza (Kultura, Petrovac 1962. god.), V troch tuctoch – pripovetka (Čehoslovački savez u NR Hrvatskoj, Daruvar 1962. god.), Cengáčik na dobré ráno (Obzor, Novi Sad – Mlade Leta, Bratislava 1968. god.) i Ako rástol Igorko (Obzor, Novi Sad – Mlade Leta, Bratislava 1970. god.). Na slovački jezik je preveo zbirku pripovedaka za decu Jovanke Jorgačević „Sunce za moj kaktus“ (Obzor, Novi Sad 1970. god.). Babinkovo raznovrsno stvaralaštvo, privatna pesnička kao i bogata prevodilačka i novinarska delatnost, svedoče o jednom širokom interesovanju, velikom umetničkom iskustvu i produktivnom produbljivanju vlastitog stvaralaštva. O pesničkom izrazu Mihala Babinke Mihal Harpanj je napisao sledeće: Babinka ne traži nove načine pesničkog izraza. U njegovim pesmama na početku se nalazi slika, koja nije uvek stvarna i jednodimenzionalna. Odatle se na sve strane račvaju izvori reči, koji nisu slučajni. Interesuje ga reč pesme kao fenomen, koji je istovremeno i Lepota i Umetnost, ali ta reč pre svega mora biti Logos, mora biti Život. Ukupna Babinkova poezija je u znaku pronalaženja reči, novih preokreta reči, i zbog toga je ona snažno metaforična. Šta to u sebi sadrži njegova metafora, da li simbol ili neku alegoriju, teško je odrediti. Jedno je sigurno: Babinkova metafora je u bliskoj vezi sa metaforom nadrealizma. Nakon teške bolesti Babinka je preminuo 4. jula 1974. god. u bolnici u Sremskoj Kamenici. Sahranjen je u Novom Sadu a 2007. god. su njegovi posmrtni ostaci preneti na groblje u Padinu. Svake godine se u Padini održavaju književne večeri pod nazivom Babinkovi susreti, u čast sećanja na ličnost i stvaralaštvo Mihala Babinke. simbolizam slovačka avangarda neoavangarda časopis polja tribina mladih novosadska avangarda vovjođanska knjizevnost slovaka u vojvodini vizuelna poezija konkretna ... avangarda casopis polja tribina mladih neoavangarda postmoderna novosadska avangardna scena novi sad savremena slovačka poezija slovacka knjizevnost ...

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Secret Island of Oz (1986). Doroti, Strašilo, Lav kukavica i mače Eureka putuju na misterioznu planinu. Uvučeni u vrtlog, oni stižu do skrivene zemlje sa nakaradnom princezom i živom drvenom igračkom zvanom Knotboi; trijumfuju u obračunu sa džinovskom zmijom i žabom. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Urednik: Grigor Vitez Ilustracije iz originala: Jean Bruller Naslovna strana: Edo Kovacevic Claude Aveline, pseudonim Evgena Avtsinea (19. srpnja 1901. - 4. studenog 1992.), bio je pisac, izdavač, urednik, pjesnik i član francuskog Pokreta otpora. Aveline, koji je rođen u Parizu, u Francuskoj, napisao je brojne knjige i spise tijekom svoje spisateljske karijere. Bio je poznat kao svestrani pisac, pisao je romane, pjesme, scenarije, drame, članke, izreke i još mnogo toga. Biografija Rođen je od židovskih roditelja koji su pobjegli od rasne segregacije kojoj su bili izloženi u Rusiji,[1] preselili su se u Francusku 1891. i postali francuski državljani 1905. Avtsine je studirao u prestižnom Lycée Henri-IV u Parizu, a zatim u školi u Versaillesu u koji su se preselili njegovi roditelji. Godine 1915. dobrovoljno se prijavio kao bolničar u Prvom svjetskom ratu, potom je otišao na koledž u Pariz, ali mu je zdravlje narušeno i morao je prekinuti studij. Od 1918. do 1919. živio je u blizini grada Cannesa u jugoistočnoj Francuskoj, gdje je počeo pisati pod pseudonimom Claude Aveline. Karijera Godine 1919. njegove su pjesme objavljene u časopisima, a upoznao ga je s piscem Anatoleom Franceom, postavši njegov štićenik i blizak prijatelj. Godine 1920. vraća se u Pariz, radi kao urednik umjetničkog časopisa i prihvaća zahtjev da napiše knjigu o Budi pod nazivom `La merveilleuse Légende de Siddhartha Gautama Bouddha`. Godine 1922., u dobi od 21 godine, osnovao je vlastitu izdavačku kuću[2] pod imenom `Chez Claude Aveline éditeur` i kasnije je prozvan `najmlađim izdavačem u Francuskoj`.[3] pa čak i `u svijetu`.[4] Nakon još jednog zdravstvenog incidenta 1923., Aveline je ostao četiri godine u zdravstvenoj klinici u Font-Romeu, gdje je upoznao i sprijateljio se s mladim pacijentom Jeanom Vigom, postavši filmski redatelj. Aveline će kasnije djelovati i kao izvršitelj redateljeve ostavštine i kao zakonski skrbnik Vigove kćeri nakon smrti njegove žene; 1951. Aveline je utemeljio nagradu Prix Jean Vigo koja se dodjeljuje mladim filmskim redateljima. Bio je predsjednik žirija dvadeset i pet godina.[5] Godine 1932. objavio je detektivski roman `La Double Mort de Frédéric Belot` koji je doživio javni uspjeh, a 1936. roman `Le Prisonnier`. Le Prisonniera je Albert Camus naveo kao utjecaj i inspiraciju za svoj uspješan roman L`Étranger.[6][7] Naklonjen lijevoj strani političkog spektra, pridonio je pisanju brojnih komunističkih i antifašističkih časopisa i publikacija, poput Komune i Vendredi.[8] Tijekom nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu Claude Aveline pridružio se francuskom pokretu otpora. Godine 1952. osvojio je Grand Prix Société des gens de lettres i Prix Italia 1955. za svoj kreativni rad u radio dramama. Godine 1956. Aveline je zamolio svoje brojne prijatelje umjetnike da umjetnički ilustriraju, tj. nacrtaju ili naslikaju Portrait de l`Oiseau-Qui-N`Existe-Pas (Portret ptice koja ne postoji), pjesmu koju je napisao 1950. koji je naknadno preveden na 55 jezika.[9] Sastavljena je antologija od 108 portreta umjetnika različitog porijekla i stilova kao što su Henri-Georges Adam, Atlan, Bertholle, Bissiere, Prassinos, Music, Singier, Vieira da Silva i Jacques Villon. Godine 1963. Aveline ga je poklonio Musée National d`Art Moderne u Parizu gdje je bio izložen. Njegova bista, koju je 1967. izradio Ossip Zadkine, bila je posljednja skulptura koju je izradio Zadkine prije smrti.[10] Aveline je napisala «Je suis le dernier Zadkine» (Ja sam posljednji Zadkine) u francuskim novinama Le Figaro, u znak počasti umjetniku.[11] Godine 1974. počeo je pisati memoare. Umro je 1992. u Parizu.

Velika, veca i najveca Jerzy Broszkiewicz Mladost, Zagreb, 1977. Ilustracije: Ordan Petlevski Biblioteka Veverica Zanimljiva priča s naslovnice o tri pustolovine koje su se dogodile dvoje simpatične, energične i inteligentne djece - Ice i Bean. Avanture, od kojih je svaka neobičnija od prethodne, otuda i naslov knjige. U prvoj od avantura djeca oslobađaju dječaka iz ruku opasnih otmičara, u drugoj pronalaze putnike i pilote aviona koji se srušio iznad pustinje Sahare, a u trećoj spašavaju cijelu zemaljsku civilizaciju od istrebljenja. u rukama vanzemaljaca. Junaci ovog pustolovno fantastičnog romana također su strojevi koji misle i govore ljudskim glasom: automobil, avion, telefoni, radio. Prvi put objavljen 1961. godine, `Veliki, veći i najveći` prvi je (od osam) Broszkiewiczov roman za djecu i tinejdžere. Napisao ju je za svoju kćer `da ima što čitati`, jer je odlučio da tadašnja ponuda književnosti za djecu i mlade ne sadrži ništa zanimljivo. Doista, knjiga donosi novu kvalitetu ovoj ponudi. Otkida nametljivu didaktičnost, a svoje junake predstavlja kao samostalne mislioce, hrabre, inicijativne, pune fantazije, učinkovito se natječući s odraslima. To je pohvala za aktivan i kreativan – i jednostavno zabavan. Unatoč proteklom nizu godina, ovaj tekst uopće nije ostario – bezvremenski je – kao sva dobra literatura. Može se čak reći da je u današnje vrijeme, kada je atmosfera Narodne Republike Poljske postala još moderna, dobila dodatne vrijednosti. `Big, Bigger and the Biggest` do sada je u Poljskoj doživio preko 20 izdanja. Prevedena je na strane jezike. Dugi niz godina nalazi se na listi školske lektire. Njegova ukupna naklada premašila je milijun primjeraka. Po njoj je 1962. snimljen film u režiji Anne Sokołowske. Ponekad se postavljala i kao kazališna predstava (također izvan Poljske). Za kraj dešifrirajmo imena junaka ovog romana. Ika je umanjenica od Irene – ime spisateljičine kćeri. Groszek je, s druge strane, alter-ego samog Broszkiewicza, kojeg su njegovi prijatelji zvali Broszek. Ovaj par dječjih heroja pojavit će se u jednom od njegovih sljedećih romana (`Dugi kišni tjedan`). Jerzy Broszkiewicz (rođen 6. lipnja 1922. u Lavovu, preminuo 4. listopada 1993. u Krakowu - poljski prozaik, dramatičar, esejist i kolumnist te autor znanstvene fantastike. Godine 1940., nakon završene gimnazije i glazbene škole, upisuje Muzičku akademiju u Lavovu. Tijekom njemačke okupacije Lavova (1941.–1944.) bio je hranitelj ušiju u Institutu za istraživanje tifusa i virusa prof. Rudolf Weigl. 1944. preselio se u Kraków. Godine 1945. napušta studij glazbe i bavi se isključivo književnim radom. Godine 1945.–1947. surađivao je s uredništvom tjednika `Odrowanie` i časopisa `Teatr`. U godinama 1947-1948 bio je suurednik časopisa `Ruch Muzyczny`, a kasnije u godinama 1948-51 bio je urednik mjesečnika `Muzyka` [2]. Dugi niz godina bio je književni ravnatelj Narodnog kazališta u Novoj Huti. Godine 1953. pristupio je Poljskoj ujedinjenoj radničkoj stranci, a iste godine postao je član redakcije Przegląd Kulturalny. Godine 1955. odlikovan je Viteškim križem Reda Polonia Restituta [3] i medaljom 10. obljetnice Narodne Poljske [4]. Stvaranje Njegov književni rad bio je vrlo raznolik. Debitirao je 1945. u tjedniku `Odrowanie` pričom `Monika`. Prvijenac u knjizi bio mu je roman o getu `Čekanje`, za koji je nagrađen nagradom Krakow Land. Druga knjiga je roman o Fryderyku Chopinu `Oblik ljubavi` za koji je dobio Državnu nagradu 2. stupnja, a 1971. godine roman `Dugo i sretno` nagrađen je nagradom CRZZ. Godine 1982. dobio je Državnu nagradu 1. stupnja za životno djelo u književnosti. Autor romana za mlade, napisanih 1960-ih i 1970-ih, od kojih su mnogi znanstveno-fantastični romani. Osim toga, pisao je i drame (napisao je preko 20 kazališnih, televizijskih i radijskih drama), zbirke kolumni, TV i filmske scenarije te publikacije o glazbi. Neke od njegovih drama realizirane su u Europi, Meksiku, Novom Zelandu i SAD-u. Ukupno su Broszkiewiczeva djela prevedena na devetnaest jezika, a ukupna naklada njegovih romana premašila je milijun primjeraka. Pokopan u Aleji Zasłużonych (lokacija: LXIX traka B - 2 - 2) na groblju Rakowice u Krakovu Tvrdi povez, format: 17x21 cm, 226 strana, ilustrovano, latinica. Korice kao na slikama. Unutra odlicna. Nema tragova pisanja. Kompaktna. 26032023 ktj-53

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Ilustracije: Ordan Petlevski Biblioteka Veverica Zanimljiva priča s naslovnice o tri pustolovine koje su se dogodile dvoje simpatične, energične i inteligentne djece - Ice i Bean. Avanture, od kojih je svaka neobičnija od prethodne, otuda i naslov knjige. U prvoj od avantura djeca oslobađaju dječaka iz ruku opasnih otmičara, u drugoj pronalaze putnike i pilote aviona koji se srušio iznad pustinje Sahare, a u trećoj spašavaju cijelu zemaljsku civilizaciju od istrebljenja. u rukama vanzemaljaca. Junaci ovog pustolovno fantastičnog romana također su strojevi koji misle i govore ljudskim glasom: automobil, avion, telefoni, radio. Prvi put objavljen 1961. godine, `Veliki, veći i najveći` prvi je (od osam) Broszkiewiczov roman za djecu i tinejdžere. Napisao ju je za svoju kćer `da ima što čitati`, jer je odlučio da tadašnja ponuda književnosti za djecu i mlade ne sadrži ništa zanimljivo. Doista, knjiga donosi novu kvalitetu ovoj ponudi. Otkida nametljivu didaktičnost, a svoje junake predstavlja kao samostalne mislioce, hrabre, inicijativne, pune fantazije, učinkovito se natječući s odraslima. To je pohvala za aktivan i kreativan – i jednostavno zabavan. Unatoč proteklom nizu godina, ovaj tekst uopće nije ostario – bezvremenski je – kao sva dobra literatura. Može se čak reći da je u današnje vrijeme, kada je atmosfera Narodne Republike Poljske postala još moderna, dobila dodatne vrijednosti. `Big, Bigger and the Biggest` do sada je u Poljskoj doživio preko 20 izdanja. Prevedena je na strane jezike. Dugi niz godina nalazi se na listi školske lektire. Njegova ukupna naklada premašila je milijun primjeraka. Po njoj je 1962. snimljen film u režiji Anne Sokołowske. Ponekad se postavljala i kao kazališna predstava (također izvan Poljske). Za kraj dešifrirajmo imena junaka ovog romana. Ika je umanjenica od Irene – ime spisateljičine kćeri. Groszek je, s druge strane, alter-ego samog Broszkiewicza, kojeg su njegovi prijatelji zvali Broszek. Ovaj par dječjih heroja pojavit će se u jednom od njegovih sljedećih romana (`Dugi kišni tjedan`). Jerzy Broszkiewicz (rođen 6. lipnja 1922. u Lavovu, preminuo 4. listopada 1993. u Krakowu - poljski prozaik, dramatičar, esejist i kolumnist te autor znanstvene fantastike. Godine 1940., nakon završene gimnazije i glazbene škole, upisuje Muzičku akademiju u Lavovu. Tijekom njemačke okupacije Lavova (1941.–1944.) bio je hranitelj ušiju u Institutu za istraživanje tifusa i virusa prof. Rudolf Weigl. 1944. preselio se u Kraków. Godine 1945. napušta studij glazbe i bavi se isključivo književnim radom. Godine 1945.–1947. surađivao je s uredništvom tjednika `Odrowanie` i časopisa `Teatr`. U godinama 1947-1948 bio je suurednik časopisa `Ruch Muzyczny`, a kasnije u godinama 1948-51 bio je urednik mjesečnika `Muzyka` [2]. Dugi niz godina bio je književni ravnatelj Narodnog kazališta u Novoj Huti. Godine 1953. pristupio je Poljskoj ujedinjenoj radničkoj stranci, a iste godine postao je član redakcije Przegląd Kulturalny. Godine 1955. odlikovan je Viteškim križem Reda Polonia Restituta [3] i medaljom 10. obljetnice Narodne Poljske [4]. Stvaranje Njegov književni rad bio je vrlo raznolik. Debitirao je 1945. u tjedniku `Odrowanie` pričom `Monika`. Prvijenac u knjizi bio mu je roman o getu `Čekanje`, za koji je nagrađen nagradom Krakow Land. Druga knjiga je roman o Fryderyku Chopinu `Oblik ljubavi` za koji je dobio Državnu nagradu 2. stupnja, a 1971. godine roman `Dugo i sretno` nagrađen je nagradom CRZZ. Godine 1982. dobio je Državnu nagradu 1. stupnja za životno djelo u književnosti. Autor romana za mlade, napisanih 1960-ih i 1970-ih, od kojih su mnogi znanstveno-fantastični romani. Osim toga, pisao je i drame (napisao je preko 20 kazališnih, televizijskih i radijskih drama), zbirke kolumni, TV i filmske scenarije te publikacije o glazbi. Neke od njegovih drama realizirane su u Europi, Meksiku, Novom Zelandu i SAD-u. Ukupno su Broszkiewiczeva djela prevedena na devetnaest jezika, a ukupna naklada njegovih romana premašila je milijun primjeraka. Pokopan u Aleji Zasłużonych (lokacija: LXIX traka B - 2 - 2) na groblju Rakowice u Krakovu

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Ellison je dao Uvod u prvo izdanje.) Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Opis proizvoda Već sam naziv knjige, Magični svet dečjeg šaha , govori o dve ljubavi autora, ljubavi prema deci i šahu. Magičan, dakle čudesan, nestvaran, neverovatan, divan svet šaha kao stvoren za dete, ako dete razumemo, ako znamo šta želi, šta može, ako znamo kako se razvija biološki, psihološki i socijalno, ako znamo kako sa njim treba raditi. Na takav pristup deci najbolje ukazuje podnaslov knjige: Priručnik za sve koji žele da predstave deci šah. Dakle, ovo je priručnik za instruktore šaha, šahovske radnike, za roditelje i sve ostale koji žele da svoju privrženost šahu podele sa decom. Objavljen je veliki broj šahovskih početnica, kako u svetu tako i u nas, ali je većina usmerena na sadržaje obuke, a manje na teorijsko-metodičke osnove rada sa decom. Ovaj priručnik polazi od deteta i osnovnih premisa u radu sa njimaOnaj ko se bavi obukom dece mora maestralno varirati na granici determinisanog (pravila šahovske igre) i slobode (u šahovskoj igri) i u tome tražiti šansu da deca zavole šah kako bi im on bio jedan od izvora radosti života. I ne samo to, već i moćno sredstvo za razvoj inteligencije, apstraktnog mišljenja, motivacije, samokontrole i drugog, što se odlično kombinuje sa učenjem u školi, sa sticanjem znanja u različitim oblastima i njihovim povezivanjem. To su temeljne vrednosti šaha i zbog toga je on najdugovečnija igra na svetu koju su oduševljeno prihvatale brojne generacije, dok je formiranje uspe¬šnih takmičara drugostepeni zadatak. Takva orijentacija ovog priručnika čini da je satkan od vispreno odabranih misli velikih ljudi, potkrepljen znanjima o razvoju deteta, a posebno dobro metodički postavljen. Čitav niz metodičkih uputstava, napomena i praktičnih rešenja, nisu parafraziranje opštih pedagoških postulata, već su proistekli iz višedecenijske prakse u radu sa decomPedagoško znanje, praktično iskustvo, veština obučavanja i ljubav koja dete u šahu stavlja u centar zbivanja, sumirani u ovom priručniku, učiniće da on bude prva i neophodna knjiga na dugom putu stvaranja šahovskih zaljubljenika i šampiona– Prof. dr Vladimir Koprivica

Opis proizvoda Duhovito, radoznalo, emotivno i pomalo filozofski, Snežana Dabović, autorka knjige „Boemove kćeri“ vodi nas kroz veoma zanimljiv roman o ženi, životu i večnim temama: ko smo i kako smo dovde stigli. Od korica do korica, inspirativno i lako, nižu se opisi, izrazi i vešto birane reči koje čitaoce ne ostavljaju ravnodušnim, a kada knjiga izazove emocije kod čitalaca, kao što to čini ovaj roman, onda su i pisac i čitalac srećni, a knjiga je ispunila svoju svrhu! Roman „Boemove kćeri“ integriše nekoliko životnih priča, te se i pozicije čitalaca, tokom druženja s knjigom, menjaju od stranice do stranice ili od priče do priče. „Svakog dana iz početka, kao da juče nije bilo.“ „Knjiga „Boemove kćeri“ inspirisana je ličnim iskustvom i pisana iz različitih perspektiva ćerke, žene i majke i delimično, kroz doživljena tuđa iskustva. Govori o suštinskom traganju žene za sopstvom kroz različite identitete i periode života. No, bez obzira na to ko smo i gde smo, često spoznamo da je teško biti, a još teže kriti“ - ističe autorka romana i nastavlja citatom iz knjige: „Kao djeca, nikada ne osjetimo bol roditelja dok već nije prekasno i ne možemo učiniti ništa da im pomognemo, olakšamo… A kao roditelji, osjećamo bol svoje djece i prije nego ih zaboli, dok ih boli, a boli nas i kad ih prođe. Ipak, rjetko kad možemo učiniti nešto da im pomognemo… a nerijetko im i sami prouzrokujemo bol.“ U traganju za odgovorima, kao višestrana umetnica, slikarka i spisateljica, Dabovićka vešto kombinuje raznovrsna znanja, talente i uloge u poslu i životu. Pre romana „Boemove kćeri“, autorka je objavila knjigu dečje poezije „Lana – Asija sa cvijećem u kosi“ posvećene ćerki Lani-Asiji Dabović. Pored pet samostalnih izložbi slika, Snežana Dabović je izlagala i na šest grupnih izložbi u Crnoj Gori, Srbiji i Italiji. Njeni tekstovi i likovna rešenja osvajali su mnogobrojne nagrade na raznovrsnim lokalnim i međunarodnim festivalima. Kao sertifikovani NLP trener i Yoga učitelj aktivno je radila sa decom različitih uzrasta u Crnoj Gori, Srbiji i Italiji, uključujući i studo glume, govora i igre - „Pipi“ koji je osnovala sa sestrom Martom Ćeranić, glumicom. – Danijela Pantić Conić Vidi još informacija

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bajke Ilustracije: Biserka Baratic Desanka Maksimović (Rabrovica (Divci) kod Valjeva, 16. maj 1898 — Beograd, 11. februar 1993) bila je srpska pesnikinja, profesorka književnosti i akademik Srpske akademije nauka i umetnosti. Desanka Maksimović je bila najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Mihailo je bio sin Dimitrija i Nerandže Maksimović, Nerandža-Nera je bila potomak kneza Jovana Simića Bobovca.[1] Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premeštaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo, a u Valjevu je završila gimnaziju. Početkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova.[2] Nije imala dece. Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nakon diplomiranja, Desanka Maksimović je najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (a današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.[3] Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi. Dana 17. decembra 1959. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti,[3] a 16. decembra 1965. za redovnog člana. U četvrtak, 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović.[3] Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva, u porti crkve Svetih arhanđela u okviru kulturno-istorijskog kompleksa. Književna dela Nagrada za pisca godine Spomenik pesnicima sa likom Desanke Maksimović u Valjevu Grob Desanke Maksimović u Brankovini Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao”. Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje”, „Strepnja”, „Prolećna pesma”, „Opomena”, „Na buri”, „Tražim pomilovanje” i „Pokošena livada”.[4] Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka”[5] — pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu.[6] Pesma je objavljena tek posle rata. Zbog jedne od njenih rodoljubiih pesma, neobjavljena pesma „U ropstvu”, bila je i zatvarana.[7] Najznačajnija dela Desanke Maksimović su: Pesme (1924) Vrt detinjstva, pesme (1927) Zeleni vitez, pesme (1930) Ludilo srca, pripovetke (1931) Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943) Gozba na livadi, pesme (1932) Kako oni žive, priče (1935) Nove pesme (1936) Raspevane priče (1938) Zagonetke lake za prvake đake (sa Jovankom Hrvaćanin, 1942) Šarena torbica, dečje pesme (1943) Paukova ljuljaška (1943) Oslobođenje Cvete Andrić, poema (1945) Pesnik i zavičaj, pesme (1945) Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949) Samoglasnici A, E, I, O, U (1949) Otadžbino, tu sam (1951) Strašna igra, priče (1950) Vetrova uspavanka (1953) Otvoren prozor, roman (1954) Ko je veći, pesme (1955) Miris zemlje, izabrane pesme (1955) Bajka o Kratkovečnoj (1957) Ako je verovati mojoj baki, priče (1959) Šumska ljuljaška, pesme (1959) Zarobljenik snova (1960) Govori tiho, pesme (1961) Čudo u polju, pesme (1961) Medvedova ženidba, pesme (1961) Prolećni sastanak (1961) Sunčevi podanici, pesme (1962) Patuljkova tajna, priče (1963) Ptice na česmi, pesme (1963) Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964) Bela vrana, pesme (1964) Ose mađioničari, pesme (1964) Hoću da se radujem, priče (1965) Đačko srce (1966) Izvolite na izložbu dece slikara (1966) Zlatni leptir (1967) Pradevojčica, roman (1970) Na šesnaesti rođendan, pesme (1970) Praznici putovanja, putopisi (1972) Nemam više vremena, pesme (1973) Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976) Pesme iz Norveške (1976) Bajke za decu (1977) Ničija zemlja (1979) Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983) Međaši sećanja, pesme (1983) Slovo o ljubavi, pesme (1983) Pamtiću sve (1989) Slavuj na grobu (haiku pesme, 1990) Nebeski razboj (1991) Ozon zavičaja (1991) Zovina svirala (1992) Poezija Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima.[3] Njeno osnovno pesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu. Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje. U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pesme nalaze se u antologijama poezije. Priznanja Desanka Maksimović je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulska nagrada (1964), Zmajeva nagrada (1958 i 1973), nagrada „Mlado pokoljenje” (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva. Prvo priznanje dobila je 1925. godine nagradom za pesmu „Strepnja” na konkursu časopisa „Misao”. Godine 1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini, koju je pohađala Desanka Maksimović i gde je njen otac bio učitelj. Ova škola je nazvana „Desankina škola”, kako ju je narod tokom vremena prozvao. Godine 1988. odlikovana je nagradom „Zlatni venac” makedonskih Večeri poezije u Strugi u saradnji sa Uneskom.[8] Nagrada se dodeljuje jednom pesniku godišnje za celokupan životni rad. Maja 1968. odlikovana je Ordenom Republike sa zlatnim vencem.[9] U Valjevu je, još za njenog života, podignut spomenik Desanki Maksimović. Ovaj spomenik je otkrio Matija Bećković 27. oktobra 1990. godine.[10] Pesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom. Dana 12. februara 1993. Vlada Srbije je donela odluku da se njeno ime i delo trajno obeleži osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodeljuje nagradu „Desanka Maksimović”. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te institucije.[11] Zadužbina je osnovana 19. marta 1993. Osnivačkim aktom i Statutom naznačava se da zadužbina treba da „stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika 20. veka”. Povodom stogodišnjice njenog rođenja, Uneskov slovenski projekat proglasio je Desanku Maksimović za ličnost kulture u 1998. godini[12] Dana 23. avgusta 2007. otkriven je spomenik Desanki Maksimović u Beogradu u Tašmajdanskom parku.[13] U selu Bogoštica kod Krupnja 2013. godine otvoren je Dom srpske poezije „Desanka Maskimović” u sastavu novoizgrađenog Manastira Svete Trojeručice Hilandarske.

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

Biblioteka Vjeverica Prvo izdanje, ilustracije Ordan Petlevski. Spolja kao na slikama, unutra dobro očuvano. Autor - osoba Vitez, Grigor, 1911-1966 = Vitez, Grigor, 1911-1966 Naslov Igra se nastavlja / Grigor Vitez ; [ilustrirao Ordan Petlevski] Vrsta građe poezija Ciljna grupa školski, 9-14 godina (P) Jezik hrvatski Godina 1967 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1967 Fizički opis 107 str. : ilustr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Petlevski, Ordan Zbirka ǂBiblioteka ǂVjeverica Napomene Bilješka o piscu: str. 103 Grigor Vitez, pravim imenom Grigorije Vitez, (Kosovac kraj Okučana, 15. veljače 1911. – Zagreb, 23. studenoga 1966), bio je hrvatski i srpski pjesnik, dječji pisac i prevoditelj. Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu. Autor je brojnih pjesama i priča namijenjenima djeci, te je autor i mnogobrojnih članaka u časopisima. Djeca se kroz svoje školovanje mogu često susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama.[10][11] Grigor Vitez dobitnik je Zlatne ptice, posebnog priznanja za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu. Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine pod imenom Grigorije u obitelji srpskoga podrijetla, kao dijete Ane i Teodora Viteza. O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića „Dječji pisci o sebi“. Majka Grigora Viteza prezivala se Milosavljević, a njezini su preci došli u Slavoniju iz Bosne krajem 17. stoljeća. S očeve strane preci su došli iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih kotara ili Bukovice, a nosili su prezime Alavanja. Jedan od Alavanja koji je došao u okučanski kraj od Marije Terezije dobio je počasni naslov viteza, i to je kasnije uzeto kao prezime. Djetinjstvo, obrazovanje i posao učitelja Odrastao je u tipičnom slavonskom multietničkom selu. Njegova obitelj bila je mnogočlana i bavili su se zemljoradnjom. Imao je dva starija brata (Joco i Savo) i jednog mlađeg (Pero). Bez oca je ostao kao predškolarac, pred početak Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Prve dvije pjesme napisao je kao maturant. Krajem 20-ih godina 20. stoljeća, upisao je učiteljsku školu u Pakracu, nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto kao učitelj imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega dobiva premještaj u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, te se tu i vjenčavaju. Drugi svjetski rat i razdoblje do smrti Početkom Drugog svjetskog rata, dobiva premještaj u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince pokraj Donjeg Miholjca. Nedugo zatim, pridružuje se partizanima, kojima je vodio učiteljske tečajeve, kako bi bili educirani nakon rata predavati u školama. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, te kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokreće knjižnicu „Vjeverica“, u okviru koje je objavljeno oko 500 naslova za djecu. Tijekom 50-ih godina 20. stoljeća bio je tajnik Društva književnika Hrvatske. 60-ih godina 20. stoljeća zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo. Kralježnica mu je bila nepovratno oštećena. I pokraj toga, stvarao je prikovan za krevet. Umro je 23. studenoga 1966. godine, a pokopan je u rodnom Kosovcu. Stvaralaštvo Pisao je poeziju za djecu i odrasle (Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Gdje priče rastu), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Povjerenje života i Kao lišće i trava. Njegove pjesme prevođene su na gotovo sve europske jezike. Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić. Postoji Nagrada „Grigor Vitez“ koja se od 1967. godine dodjeljuje piscu i ilustratoru najbolje knjige za djecu u godišnjoj produkciji. Djela San boraca u zoru, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948. Pjesme, Zora Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950. Naoružane ruže, Kultura, Zagreb, 1955. Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955. Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956. Lirika o Slavoniji, urednik, Slavonija danas, Osijek, 1956. Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1957. Sto vukova, i druge pjesme za djecu, „Svjetlost“, Sarajevo, 1957. (1987; 1990) Perzijske bajke, Mladost, Zagreb, 1958. Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959. (1990; Mozaik knjiga, 2015) Kao lišće i trava: pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1960. Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960. Iza brda plava: izbor pjesama za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1961. Hvatajte lopova, „Svjetlost“, Sarajevo, 1964. Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965. (1978) Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1965. Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, 2002. MG61 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Djuro Seder Luise, devetogodišnjakinja i prilično drska, mora provesti ljeto daleko od Beča u kući za odmor. Tamo se začudi kad upozna dobru Lotte iz Münchena: Zato što izgleda baš kao ona! Djevojke odlučuju doći do dna tajne njihove sličnosti i bez daljnjeg mijenjati uloge: Luise se vraća u München kao Lotte, Lotte u Beč kao Luise. Imaju pametan plan u svojoj prtljazi. Emil Erih Kestner (Drezden, 23. februar 1899 - Minhen, 29. jul 1974) je bio nemački autor, pesnik, scenarista i satiričar[1], poznat pre svega po svojim šaljivim, društveno oštrim pesmama i po knjigama za decu, uključujući Emila i detektive. Međunarodnu nagradu Hans Kristijan Andersen dobio je 1960. godine za autobiografiju Als ich ein kleiner Junge war (When I Was a Little Boy). Četiri puta je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Drezden 1899 - 1919 Rodno mesto - spomen ploča Kastner je rođen u Drezdenu, u Saksoniji, a odrastao je u ulici Königsbrücker Straße. U blizini je naknadno otvoren muzej Erih Kastner u vili Augustin koja je pripadala Kastnerovom ujaku Franzu Augustinu. [4] Kastnerov otac, Emil Rikard Kastner, bio je majstor sedlar. [5] Njegova majka, Ida Amalia (rođena Augustin), bila je sluškinja, ali u tridesetim godinama se školovala za frizera kako bi dopunjavala prihode svog supruga. Kastner je imao posebno blizak odnos sa majkom. Kada je živeo u Lajpcigu i Berlinu, gotovo svakodnevno joj je pisao prilično intimna pisma i razglednice, a prepotentne majke redovno se pojavljuju u njegovim spisima. Govorilo se da je otac Eriha Kastnera bio porodični jevrejski lekar Emil Cimerman (1864 - 1953.), ali ove glasine nikada nisu potkrepljene. [6] Kastner je o svom detinjstvu pisao u svojoj autobiografiji Als ich ein kleiner Junge war 1957, (Kad sam bio mali dečak). Prema Kastneru, on nije patio od toga što je bio jedinac, imao je mnogo prijatelja i nije bio usamljen. Kastner je 1913. godine išao u učiteljsku školu u Drezdenu. Međutim, odustao je 1916. malo pre polaganja ispita koji bi ga kvalifikovali za predavanje u državnim školama. Pozvan je u Kraljevsku saksonsku vojsku 1917. godine i bio je obučavan u teškoj artiljerijskoj jedinici u Drezdenu. Kastner nije poslat na front, ali brutalnost vojne obuke koju je prošao i smrt savremenika koje je doživeo snažno su uticali na njegov kasniji antimilitarizam. Nemilosrdno bušenje kojem je podvrgnut njegov narednik sa bušilicom takođe je izazvalo doživotno stanje srca. Kastner to prikazuje u svojoj pesmi Narednik Vaurich. Po završetku rata, Kastner se vratio u školu i položio Abitur ispit sa odlikovanjem, stičući stipendiju od grada Drezdena. Lajpcig 1919 - 1927 U jesen 1919, Kastner se upisao na Univerzitet u Lajpcigu da studira istoriju, filozofiju, germanistiku i pozorište. Studije su ga odvele u Rostok i Berlin, a 1925. je doktorirao na tezi o Fridrihu Velikom i nemačkoj književnosti. Studije je platio radeći kao novinar i kritičar u novinama Neue Leipziger Zeitung. Međutim, njegove sve kritičnije kritike i „neozbiljna“ objava njegove erotske pesme `Abendlied des Kammervirtuosen` (Večernja pesma komornog virtuoza) sa ilustracijama Eriha Osera doveli su do njegove smene 1927. godine. Iste godine se preselio u Berlin, iako je nastavio da piše za Neue Leipziger Zeitung pod pseudonimom „Berthold Burger“ (Bert Citizen) kao slobodni dopisnik. Kasner je kasnije koristio nekoliko drugih pseudonima, uključujući `Melkjor Kurc` (Melchior Kurtz), `Piter Flint` (Peter Flint), i `Robert Nojner` (Robert Neuner).[3] Berlin 1927 - 1933 Kastnerove godine u Berlinu, od 1927. do kraja Vajmarske republike 1933, bile su mu najproduktivnije. Objavljivao je pesme, novinske kolumne, članke i kritike u mnogim važnim berlinskim časopisima. Redovno je pisao u dnevnim listovima kao što su Berliner Tageblatt i Vossische Zeitung, kao i u Die Weltbühne. Hans Sarkowicz i Franz Josef Görtz, urednici njegovih kompletnih dela (1998), navode preko 350 članaka napisanih između 1923. i 1933. godine, ali on je morao napisati i više, jer se zna da su mnogi tekstovi izgubljeni kada je Kastnerov stan izgoreo tokom bombardovanje u februaru 1944. Kastner je objavio svoju prvu knjigu pesama, Herz auf Taille 1928. godine, a do 1933. godine objavio je još tri zbirke. Njegov His Gebrauchslyrik (Tekst za svakodnevnu upotrebu) učinio ga je jednom od vodećih figura pokreta Nova stvarnost, koji se usredsredio na upotrebu trezvenog, udaljenog i objektivnog stila za zasićenje savremenog društva. U jesen 1928. objavio je svoju najpoznatiju knjigu za decu Emil i detektivi, koju je ilustrovao Valter Trier. Vlasnica izdavačke kuće Weltbühne, Edit Jakobsen, predložila je Kestneru da napiše detektivsku priču. Knjiga je prodata u dva miliona primeraka samo u Nemačkoj i od tada je prevedena na 59 jezika. Roman je bio neobičan po tome što je, za razliku od većine dečje književnosti tog perioda, smešten u savremeni Berlin, a ne u svet bajki. Kastner se takođe uzdržao od otvorenog moraliziranja, puštajući da postupci likova govore sami za sebe.[1] Njegov nastavak, Emil und die Drei Zwillinge (Emil i tri blizanca) objavljen 1933. godine, odvija se na obalama Baltika. Knjige o Emilu su uticate na stvaranje drugih knjiga u ponžanru literature o dečijim detektivima. Emil i detektivi adaptiran je za scenu pet puta, od čega je tri puta u Nemačkoj i po jednom u Velikoj Britaniji i Americi.[3] Kastner je ovaj uspeh nastavio sa još Pünktchen und Anton (1931) i Das fliegende Klassenzimmer (1933). Ilustracije Valtera Triera značajno su doprinele ogromnoj popularnosti knjiga. Das fliegende Klassenzimmer (Leteći razred) je nekoliko puta prilagođen za scenu: 1954, 1973. i 2003. godine.[3] Godine 1932. Kastner je napisao Der 35. Mai (35. maj), koja je smeštena u fantastičnu zemlju u koju se ulazi kroz garderobu i uključuje futurističke karakteristike poput mobilnih telefona. Filmska verzija Gerharda Lamprechta Emila i detektivia (1931) postigla je veliki uspeh. Kastner je, međutim, bio nezadovoljan scenarijem, a to ga je dovelo do toga da postane scenarista za filmske studije Babelsberg. Kastnerov jedini roman za odrasle Fabian, objavljen je 1931. godine. Kastner je u njega uključio brze rezove i montaže, u pokušaju da oponaša filmski stil. Fabian, nezaposleni književni stručnjak, doživljava užurbano brz tempo kao i propast Vajmarske Republike . Od 1927. do 1931. godine, Kastner je živeo u ulici Prager Straße 17 (danas blizu br. 12) u Berlinu u Vilmerzdorfu, a nakon toga, do februara 1945. godine, u ulici Roscherstraßee 16 u Berlinu - Šarlotenburg. Berlin 1933 - 1945 Kastner je bio pacifista i pisao je za decu zbog svoje vere u regenerativne moći mladosti. Bio je protivnik nacističkog režima i bio je jedan od potpisnika Hitnog poziva na jedinstvo. Međutim, za razliku od mnogih drugih autora koji kritikuju diktaturu, Kastner nije otišao u egzil. Nakon dolaska nacista na vlast, posetio je Merano i Švajcarsku i sastao se sa prognanim piscima, ali ipak se vratio u Berlin, tvrdeći da će tamo moći bolje da beleži događaje. Verovatno je i on želeo da izbegne napuštanje majke. Njegov `Neophodan odgovor na suvišna pitanja` (Notwendige Antwort auf überflüssige Fragen) u Kurz und Bündig objašnjava Kastnerov stav: `Ја сам Немац из Дрездена у Саксонији Отаџбина ме не пушта Ја сам попут дрвета које је узгојено у Немачкој Вероватно ће и тамо увенути.` Gestapo je nekoliko puta ispitivao Kastnera, nacionalna unija pisaca ga je proterala, a nacisti su spaljivali njegove knjige kao „suprotne nemačkom duhu“ tokom spaljivanja knjiga 10. maja 1933, na podsticaj Jozefa Gebelsa. Kastner je lično prisustvovao događaju i kasnije o njemu pisao. Odbijeno mu je članstvo u novoj uniji nacionalnih pisaca pod kontrolom nacista, Reichsverband deutscher Schriftsteller (RDS), zbog onoga što su njeni zvaničnici nazivali „kulturno boljševičkim stavom u svojim delima pre 1933.“ Tokom Trećeg rajha, Kastner je objavio apolitične romane poput Drei Männer im Schnee (Tri čoveka u snegu) 1934. godine u Švajcarskoj. 1942. dobio je posebno izuzeće za pisanje scenarija za film Münchhausen, koristeći pseudonim Berthold Burger. Film je bio prestižni projekat Ufa studija za proslavu dvadeset i pete godišnjice njegovog osnivanja, preduzeća koje je podržao Gebels. 1944. godine Kastnerov dom u Berlinu uništen je tokom bombardiranja. Početkom 1945. godine, on i drugi pretvarali su se da moraju putovati u seosku zajednicu Mayrhofen u Tirolu radi snimanja lokacije za (nepostojeći) film Das falsche Gesicht (Pogrešno lice). Stvarna svrha putovanja bila je izbegavanje konačnog sovjetskog napada na Berlin. Kastner je takođe dobio upozorenje da su SS planirali da ubiju njega i druge nacističke protivnike pre dolaska Sovjeta. [7] Bio je u Mayrhofen-u kada se rat završio. O ovom periodu pisao je u dnevniku objavljenom 1961. godine pod naslovom Notabene 45. Drugo izdanje, bliže Kastnerovim originalnim beleškama, objavljeno je 2006. godine pod naslovom Das Blaue Buch (Plava knjiga). Kestner i bombardovanje Drezdena U svom dnevniku za 1945. godinu, objavljenom mnogo godina kasnije, Kastner opisuje svoj šok dolaskom u Drezden ubrzo nakon bombardovanja Drezdena u Drugom svetskom ratu u februaru 1945. godine i pronalazeći grad kao gomilu ruševina u kojima nije mogao prepoznati nijednu ulicu ili znamenitosti među kojima je proveo detinjstvo i mladost. Njegova autobiografija Als ich ein kleiner Junge war započinje jadikovkom za Drezdenom (citirano prema engleskom prevodu, When I Was a Little Boy): `Рођен сам у најлепшем граду на свету. Чак и ако је твој отац, дете, био најбогатији човек на свету, не би могао да те одведе да га видиш, јер оно више не постоји. . . . За хиљаду година изграђена је њена лепота, за једну ноћ је потпуно уништена`. Minhen 1945 - 1974 Po završetku rata, Kastner se preselio u Minhen, gde je postao urednik kulturne rubrike za Neue Zeitung i izdavač Pinguin-a, časopisa za decu i mlade. Takođe je bio aktivan u književnim kabareima, u produkcijama u Schaubude (1945–1948) i Die kleine Freiheit (posle 1951), kao i na radiju. Tokom ovog vremena napisao je brojne skečeve, pesme, audio predstave, govore i eseje o nacionalsocijalizmu, ratnim godinama i surovoj stvarnosti života u posleratnoj Nemačkoj. Među njima su najzapaženija Marschlied 1945 (Marš 1945) i Deutsches Ringelspiel. Takođe je nastavio da piše knjige za decu, uključujući Die Konferenz der Tiere (Konferencija o životinjama), pacifistička satira u kojoj se svetske životinje udružuju kako bi uspešno naterale ljude da se razoružaju i sklope mir. Od ove slikovnice napravljen je animirani film autora Kurta Linda. Kastner je takođe obnovio saradnju sa Edmundom Nikom kojeg je upoznao u Lajpcigu 1929. godine, kada je Nik, tadašnji šef muzičkog odseka na Radio Silesia, napisao muziku za Kastnerovu radio predstavu Leben in dieser Zeit. Nik, sada muzički direktor u Schaubude, uglazbio je više od 60 Kastnerovih pesama. Kastnerov optimizam u neposrednoj posleratnoj eri ustupio je mesto rezignaciji, jer su Nemci na Zapadu pokušali da normalizuju svoj život nakon ekonomskih reformi ranih 1950-ih i posledičnog „ekonomskog čuda“ (Wirtschaftswunder). Dodatno se razočarao kad je kancelar Konrad Adenauer remilitarizovao Zapadnu Nemačku, učinio je članicom NATO- a i preusmerio je u mogući vojni sukob sa Varšavskim paktom. Kastner je ostao pacifista i govorio je u antimilitarističkom (Ostermarsch) demonstracijama protiv stacioniranja nuklearnog oružja u Zapadnoj Nemačkoj. Kasnije je takođe zauzeo stav protiv rata u Vijetnamu. Kastner je počeo sve manje da objavljuje, delom i zbog sve većeg alkoholizma. Nije se pridružio nijednom od posleratnih književnih pokreta u Zapadnoj Nemačkoj, a pedesetih i šezdesetih godina 20. veka postao je doživljavan uglavnom kao autor knjiga za decu. Njegov roman Fabian adaptiran je u film 1980. godine, kao i nekoliko knjiga njegovih nastavaka. Najpopularnije od ovih adaptacija bile su dve američke verzije Zamka za roditelje, napravljene 1961. i 1998, a zasnovane na njegovom romanu Das doppelte Lottchen (Loti i Lisa). Kastner je 1960. godine dobio nagradu Hans Kristijan Andersen za Als ich ein kleiner Junge war, njegovu autobiografiju. Engleski prevod Florence i Isabel McHugh, objavljen kao When I Was a Little Boy 1959. godine, osvojio je američki nagradu `Luis Kerol` 1961. godine. Erih Kastner (levo) u Engleska bašta, Minhen, 1968 Kastner je dobio još nekoliko nagrada, uključujući Nemačku filmsku nagradu za najbolji scenario za nemačku filmsku verziju Das doppelte Lottchen1951, književnu nagradu grada Minhena 1956, i nagradu Georg Bihner 1957. Vlada Zapadne Nemačke nagradila je Kastnera svojim redom za zasluge, Bundesverdienstkreuz-om (Savezni krst za zasluge), 1959. godine. Godine 1968. dobio je `Lessing-Ring` zajedno sa književnom nagradom nemačkog masonskog reda. Kastner je 1951. izabran za predsednika PEN centra zapadne Nemačke i na toj funkciji je ostao do 1961. godine. 1965. postao je emeritus predsednik. Takođe je imao ključnu ulogu u osnivanju Međunarodne dečje biblioteke (Internationale Jugendbibliothek), u Minhenu. 1953. bio je osnivač (IBBY - International Board on Books for Young People) Međunarodnog odbora za knjige za mlade.[3] Kastner se nikada nije oženio. Poslednje dve knjige za decu Der kleine Mann i Der kleine Mann und die kleine Miss napisao je za svog sina Tomasa Kastnera, rođenog 1957. godine. Kastner je često čitao iz svojih dela. Dvadesetih godina 20. veka snimio je neke od svojih pesama socijalne kritike, a u nekim filmovima prema njegovim knjigama nastupio je kao pripovedač, kao i za prvu audio produkciju Pünktchen und Anton. Ostali snimci za `Deutsche Grammophon` uključuju pesme, epigrame i njegovu verziju narodne priče Til Ojlenšpigel. Čitao je i u pozorištima, poput Pozorišta Kivije u Minhenu, i za radio, za koji je čitao Als ich ein kleiner Junge war i druga dela. Kastner je umro od raka jednjaka 29. jula 1974. u bolnici Neuperlach u Minhenu. Sahranjen je na groblju Svetog Đorđa u minhenskom okrugu Bogenhausen. Ubrzo nakon njegove smrti, Bavarska akademija umetnosti osnovala je književnu nagradu u njegovo ime. Po njemu je nazvan asteroid 12318 Kastner. [8] Bibliografija Spisak njegovih dela pod nemačkim naslovima, poređani prema datumima objavljivanja u Nemačkoj: Weihnachtslied, chemisch gereinigt, 1927. Herz auf Taille, 1928. Emil und die Detektive, 1929. (Emil i detektivi) Lärm im Spiegel, 1929. Ein Mann gibt Auskunft, 1930. Pünktchen und Anton 1931. (Tonček i Točkica) Der 35. Ma, 1931. (35. maj, ili Konradova vožnja do južnih mora) Fabian. Die Geschichte eines Moralisten, 1932. (Fabian, Priča o moralisti) Gesang zwischen den Stühlen, 1932. Emil und die Drei Zwillinge 1933. (Emil i tri blizanca) Das fliegende Klassenzimmer, 1933. (Leteći razred) Drei Männer im Schnee, 1934. (Tri čoveka u snegu) Die verschwundene Miniatur, 1935. (Nestala minijatura) Doktor Erich Kästners Lyrische Hausapotheke, 1936. (Sanduk za lirsku medicinu doktora Eriha Kastnera) Georg und die Zwischenfälle, (zvani Der kleine Grenzverkehr), 1938. (Salcburška komedija) Das doppelte Lottchenn, 1949. (Bliznakinje ili Dvostruka Loti) Die Konferenz der Tiere, 1949. (Kongres životinja) Die 13 Monate, 1955. Als ich ein kleiner Junge war, 1957. (Kad sam bio mali dečak) Das Schwein beim Friseur, 1963. Der kleine Mann, 1963. (Mali čovek) Der kleine Mann und die kleine Miss, 1967. (Mali čovek i mala gospođica) Mein Onkel Franz, 1969. Silvia List (urednik): Das große Erich Kästner Buch, sa uvodom Hermana Kestena, 2002.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: W. Trier Naslovna Raul Goldoni Emil Erih Kestner (Drezden, 23. februar 1899 - Minhen, 29. jul 1974) je bio nemački autor, pesnik, scenarista i satiričar[1], poznat pre svega po svojim šaljivim, društveno oštrim pesmama i po knjigama za decu, uključujući Emila i detektive. Međunarodnu nagradu Hans Kristijan Andersen dobio je 1960. godine za autobiografiju Als ich ein kleiner Junge war (When I Was a Little Boy). Četiri puta je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Drezden 1899 - 1919 Rodno mesto - spomen ploča Kastner je rođen u Drezdenu, u Saksoniji, a odrastao je u ulici Königsbrücker Straße. U blizini je naknadno otvoren muzej Erih Kastner u vili Augustin koja je pripadala Kastnerovom ujaku Franzu Augustinu. [4] Kastnerov otac, Emil Rikard Kastner, bio je majstor sedlar. [5] Njegova majka, Ida Amalia (rođena Augustin), bila je sluškinja, ali u tridesetim godinama se školovala za frizera kako bi dopunjavala prihode svog supruga. Kastner je imao posebno blizak odnos sa majkom. Kada je živeo u Lajpcigu i Berlinu, gotovo svakodnevno joj je pisao prilično intimna pisma i razglednice, a prepotentne majke redovno se pojavljuju u njegovim spisima. Govorilo se da je otac Eriha Kastnera bio porodični jevrejski lekar Emil Cimerman (1864 - 1953.), ali ove glasine nikada nisu potkrepljene. [6] Kastner je o svom detinjstvu pisao u svojoj autobiografiji Als ich ein kleiner Junge war 1957, (Kad sam bio mali dečak). Prema Kastneru, on nije patio od toga što je bio jedinac, imao je mnogo prijatelja i nije bio usamljen. Kastner je 1913. godine išao u učiteljsku školu u Drezdenu. Međutim, odustao je 1916. malo pre polaganja ispita koji bi ga kvalifikovali za predavanje u državnim školama. Pozvan je u Kraljevsku saksonsku vojsku 1917. godine i bio je obučavan u teškoj artiljerijskoj jedinici u Drezdenu. Kastner nije poslat na front, ali brutalnost vojne obuke koju je prošao i smrt savremenika koje je doživeo snažno su uticali na njegov kasniji antimilitarizam. Nemilosrdno bušenje kojem je podvrgnut njegov narednik sa bušilicom takođe je izazvalo doživotno stanje srca. Kastner to prikazuje u svojoj pesmi Narednik Vaurich. Po završetku rata, Kastner se vratio u školu i položio Abitur ispit sa odlikovanjem, stičući stipendiju od grada Drezdena. Lajpcig 1919 - 1927 U jesen 1919, Kastner se upisao na Univerzitet u Lajpcigu da studira istoriju, filozofiju, germanistiku i pozorište. Studije su ga odvele u Rostok i Berlin, a 1925. je doktorirao na tezi o Fridrihu Velikom i nemačkoj književnosti. Studije je platio radeći kao novinar i kritičar u novinama Neue Leipziger Zeitung. Međutim, njegove sve kritičnije kritike i „neozbiljna“ objava njegove erotske pesme `Abendlied des Kammervirtuosen` (Večernja pesma komornog virtuoza) sa ilustracijama Eriha Osera doveli su do njegove smene 1927. godine. Iste godine se preselio u Berlin, iako je nastavio da piše za Neue Leipziger Zeitung pod pseudonimom „Berthold Burger“ (Bert Citizen) kao slobodni dopisnik. Kasner je kasnije koristio nekoliko drugih pseudonima, uključujući `Melkjor Kurc` (Melchior Kurtz), `Piter Flint` (Peter Flint), i `Robert Nojner` (Robert Neuner).[3] Berlin 1927 - 1933 Kastnerove godine u Berlinu, od 1927. do kraja Vajmarske republike 1933, bile su mu najproduktivnije. Objavljivao je pesme, novinske kolumne, članke i kritike u mnogim važnim berlinskim časopisima. Redovno je pisao u dnevnim listovima kao što su Berliner Tageblatt i Vossische Zeitung, kao i u Die Weltbühne. Hans Sarkowicz i Franz Josef Görtz, urednici njegovih kompletnih dela (1998), navode preko 350 članaka napisanih između 1923. i 1933. godine, ali on je morao napisati i više, jer se zna da su mnogi tekstovi izgubljeni kada je Kastnerov stan izgoreo tokom bombardovanje u februaru 1944. Kastner je objavio svoju prvu knjigu pesama, Herz auf Taille 1928. godine, a do 1933. godine objavio je još tri zbirke. Njegov His Gebrauchslyrik (Tekst za svakodnevnu upotrebu) učinio ga je jednom od vodećih figura pokreta Nova stvarnost, koji se usredsredio na upotrebu trezvenog, udaljenog i objektivnog stila za zasićenje savremenog društva. U jesen 1928. objavio je svoju najpoznatiju knjigu za decu Emil i detektivi, koju je ilustrovao Valter Trier. Vlasnica izdavačke kuće Weltbühne, Edit Jakobsen, predložila je Kestneru da napiše detektivsku priču. Knjiga je prodata u dva miliona primeraka samo u Nemačkoj i od tada je prevedena na 59 jezika. Roman je bio neobičan po tome što je, za razliku od većine dečje književnosti tog perioda, smešten u savremeni Berlin, a ne u svet bajki. Kastner se takođe uzdržao od otvorenog moraliziranja, puštajući da postupci likova govore sami za sebe.[1] Njegov nastavak, Emil und die Drei Zwillinge (Emil i tri blizanca) objavljen 1933. godine, odvija se na obalama Baltika. Knjige o Emilu su uticate na stvaranje drugih knjiga u ponžanru literature o dečijim detektivima. Emil i detektivi adaptiran je za scenu pet puta, od čega je tri puta u Nemačkoj i po jednom u Velikoj Britaniji i Americi.[3] Kastner je ovaj uspeh nastavio sa još Pünktchen und Anton (1931) i Das fliegende Klassenzimmer (1933). Ilustracije Valtera Triera značajno su doprinele ogromnoj popularnosti knjiga. Das fliegende Klassenzimmer (Leteći razred) je nekoliko puta prilagođen za scenu: 1954, 1973. i 2003. godine.[3] Godine 1932. Kastner je napisao Der 35. Mai (35. maj), koja je smeštena u fantastičnu zemlju u koju se ulazi kroz garderobu i uključuje futurističke karakteristike poput mobilnih telefona. Filmska verzija Gerharda Lamprechta Emila i detektivia (1931) postigla je veliki uspeh. Kastner je, međutim, bio nezadovoljan scenarijem, a to ga je dovelo do toga da postane scenarista za filmske studije Babelsberg. Kastnerov jedini roman za odrasle Fabian, objavljen je 1931. godine. Kastner je u njega uključio brze rezove i montaže, u pokušaju da oponaša filmski stil. Fabian, nezaposleni književni stručnjak, doživljava užurbano brz tempo kao i propast Vajmarske Republike . Od 1927. do 1931. godine, Kastner je živeo u ulici Prager Straße 17 (danas blizu br. 12) u Berlinu u Vilmerzdorfu, a nakon toga, do februara 1945. godine, u ulici Roscherstraßee 16 u Berlinu - Šarlotenburg. Berlin 1933 - 1945 Kastner je bio pacifista i pisao je za decu zbog svoje vere u regenerativne moći mladosti. Bio je protivnik nacističkog režima i bio je jedan od potpisnika Hitnog poziva na jedinstvo. Međutim, za razliku od mnogih drugih autora koji kritikuju diktaturu, Kastner nije otišao u egzil. Nakon dolaska nacista na vlast, posetio je Merano i Švajcarsku i sastao se sa prognanim piscima, ali ipak se vratio u Berlin, tvrdeći da će tamo moći bolje da beleži događaje. Verovatno je i on želeo da izbegne napuštanje majke. Njegov `Neophodan odgovor na suvišna pitanja` (Notwendige Antwort auf überflüssige Fragen) u Kurz und Bündig objašnjava Kastnerov stav: `Ја сам Немац из Дрездена у Саксонији Отаџбина ме не пушта Ја сам попут дрвета које је узгојено у Немачкој Вероватно ће и тамо увенути.` Gestapo je nekoliko puta ispitivao Kastnera, nacionalna unija pisaca ga je proterala, a nacisti su spaljivali njegove knjige kao „suprotne nemačkom duhu“ tokom spaljivanja knjiga 10. maja 1933, na podsticaj Jozefa Gebelsa. Kastner je lično prisustvovao događaju i kasnije o njemu pisao. Odbijeno mu je članstvo u novoj uniji nacionalnih pisaca pod kontrolom nacista, Reichsverband deutscher Schriftsteller (RDS), zbog onoga što su njeni zvaničnici nazivali „kulturno boljševičkim stavom u svojim delima pre 1933.“ Tokom Trećeg rajha, Kastner je objavio apolitične romane poput Drei Männer im Schnee (Tri čoveka u snegu) 1934. godine u Švajcarskoj. 1942. dobio je posebno izuzeće za pisanje scenarija za film Münchhausen, koristeći pseudonim Berthold Burger. Film je bio prestižni projekat Ufa studija za proslavu dvadeset i pete godišnjice njegovog osnivanja, preduzeća koje je podržao Gebels. 1944. godine Kastnerov dom u Berlinu uništen je tokom bombardiranja. Početkom 1945. godine, on i drugi pretvarali su se da moraju putovati u seosku zajednicu Mayrhofen u Tirolu radi snimanja lokacije za (nepostojeći) film Das falsche Gesicht (Pogrešno lice). Stvarna svrha putovanja bila je izbegavanje konačnog sovjetskog napada na Berlin. Kastner je takođe dobio upozorenje da su SS planirali da ubiju njega i druge nacističke protivnike pre dolaska Sovjeta. [7] Bio je u Mayrhofen-u kada se rat završio. O ovom periodu pisao je u dnevniku objavljenom 1961. godine pod naslovom Notabene 45. Drugo izdanje, bliže Kastnerovim originalnim beleškama, objavljeno je 2006. godine pod naslovom Das Blaue Buch (Plava knjiga). Kestner i bombardovanje Drezdena U svom dnevniku za 1945. godinu, objavljenom mnogo godina kasnije, Kastner opisuje svoj šok dolaskom u Drezden ubrzo nakon bombardovanja Drezdena u Drugom svetskom ratu u februaru 1945. godine i pronalazeći grad kao gomilu ruševina u kojima nije mogao prepoznati nijednu ulicu ili znamenitosti među kojima je proveo detinjstvo i mladost. Njegova autobiografija Als ich ein kleiner Junge war započinje jadikovkom za Drezdenom (citirano prema engleskom prevodu, When I Was a Little Boy): `Рођен сам у најлепшем граду на свету. Чак и ако је твој отац, дете, био најбогатији човек на свету, не би могао да те одведе да га видиш, јер оно више не постоји. . . . За хиљаду година изграђена је њена лепота, за једну ноћ је потпуно уништена`. Minhen 1945 - 1974 Po završetku rata, Kastner se preselio u Minhen, gde je postao urednik kulturne rubrike za Neue Zeitung i izdavač Pinguin-a, časopisa za decu i mlade. Takođe je bio aktivan u književnim kabareima, u produkcijama u Schaubude (1945–1948) i Die kleine Freiheit (posle 1951), kao i na radiju. Tokom ovog vremena napisao je brojne skečeve, pesme, audio predstave, govore i eseje o nacionalsocijalizmu, ratnim godinama i surovoj stvarnosti života u posleratnoj Nemačkoj. Među njima su najzapaženija Marschlied 1945 (Marš 1945) i Deutsches Ringelspiel. Takođe je nastavio da piše knjige za decu, uključujući Die Konferenz der Tiere (Konferencija o životinjama), pacifistička satira u kojoj se svetske životinje udružuju kako bi uspešno naterale ljude da se razoružaju i sklope mir. Od ove slikovnice napravljen je animirani film autora Kurta Linda. Kastner je takođe obnovio saradnju sa Edmundom Nikom kojeg je upoznao u Lajpcigu 1929. godine, kada je Nik, tadašnji šef muzičkog odseka na Radio Silesia, napisao muziku za Kastnerovu radio predstavu Leben in dieser Zeit. Nik, sada muzički direktor u Schaubude, uglazbio je više od 60 Kastnerovih pesama. Kastnerov optimizam u neposrednoj posleratnoj eri ustupio je mesto rezignaciji, jer su Nemci na Zapadu pokušali da normalizuju svoj život nakon ekonomskih reformi ranih 1950-ih i posledičnog „ekonomskog čuda“ (Wirtschaftswunder). Dodatno se razočarao kad je kancelar Konrad Adenauer remilitarizovao Zapadnu Nemačku, učinio je članicom NATO- a i preusmerio je u mogući vojni sukob sa Varšavskim paktom. Kastner je ostao pacifista i govorio je u antimilitarističkom (Ostermarsch) demonstracijama protiv stacioniranja nuklearnog oružja u Zapadnoj Nemačkoj. Kasnije je takođe zauzeo stav protiv rata u Vijetnamu. Kastner je počeo sve manje da objavljuje, delom i zbog sve većeg alkoholizma. Nije se pridružio nijednom od posleratnih književnih pokreta u Zapadnoj Nemačkoj, a pedesetih i šezdesetih godina 20. veka postao je doživljavan uglavnom kao autor knjiga za decu. Njegov roman Fabian adaptiran je u film 1980. godine, kao i nekoliko knjiga njegovih nastavaka. Najpopularnije od ovih adaptacija bile su dve američke verzije Zamka za roditelje, napravljene 1961. i 1998, a zasnovane na njegovom romanu Das doppelte Lottchen (Loti i Lisa). Kastner je 1960. godine dobio nagradu Hans Kristijan Andersen za Als ich ein kleiner Junge war, njegovu autobiografiju. Engleski prevod Florence i Isabel McHugh, objavljen kao When I Was a Little Boy 1959. godine, osvojio je američki nagradu `Luis Kerol` 1961. godine. Erih Kastner (levo) u Engleska bašta, Minhen, 1968 Kastner je dobio još nekoliko nagrada, uključujući Nemačku filmsku nagradu za najbolji scenario za nemačku filmsku verziju Das doppelte Lottchen1951, književnu nagradu grada Minhena 1956, i nagradu Georg Bihner 1957. Vlada Zapadne Nemačke nagradila je Kastnera svojim redom za zasluge, Bundesverdienstkreuz-om (Savezni krst za zasluge), 1959. godine. Godine 1968. dobio je `Lessing-Ring` zajedno sa književnom nagradom nemačkog masonskog reda. Kastner je 1951. izabran za predsednika PEN centra zapadne Nemačke i na toj funkciji je ostao do 1961. godine. 1965. postao je emeritus predsednik. Takođe je imao ključnu ulogu u osnivanju Međunarodne dečje biblioteke (Internationale Jugendbibliothek), u Minhenu. 1953. bio je osnivač (IBBY - International Board on Books for Young People) Međunarodnog odbora za knjige za mlade.[3] Kastner se nikada nije oženio. Poslednje dve knjige za decu Der kleine Mann i Der kleine Mann und die kleine Miss napisao je za svog sina Tomasa Kastnera, rođenog 1957. godine. Kastner je često čitao iz svojih dela. Dvadesetih godina 20. veka snimio je neke od svojih pesama socijalne kritike, a u nekim filmovima prema njegovim knjigama nastupio je kao pripovedač, kao i za prvu audio produkciju Pünktchen und Anton. Ostali snimci za `Deutsche Grammophon` uključuju pesme, epigrame i njegovu verziju narodne priče Til Ojlenšpigel. Čitao je i u pozorištima, poput Pozorišta Kivije u Minhenu, i za radio, za koji je čitao Als ich ein kleiner Junge war i druga dela. Kastner je umro od raka jednjaka 29. jula 1974. u bolnici Neuperlach u Minhenu. Sahranjen je na groblju Svetog Đorđa u minhenskom okrugu Bogenhausen. Ubrzo nakon njegove smrti, Bavarska akademija umetnosti osnovala je književnu nagradu u njegovo ime. Po njemu je nazvan asteroid 12318 Kastner. [8] Bibliografija Spisak njegovih dela pod nemačkim naslovima, poređani prema datumima objavljivanja u Nemačkoj: Weihnachtslied, chemisch gereinigt, 1927. Herz auf Taille, 1928. Emil und die Detektive, 1929. (Emil i detektivi) Lärm im Spiegel, 1929. Ein Mann gibt Auskunft, 1930. Pünktchen und Anton 1931. (Tonček i Točkica) Der 35. Ma, 1931. (35. maj, ili Konradova vožnja do južnih mora) Fabian. Die Geschichte eines Moralisten, 1932. (Fabian, Priča o moralisti) Gesang zwischen den Stühlen, 1932. Emil und die Drei Zwillinge 1933. (Emil i tri blizanca) Das fliegende Klassenzimmer, 1933. (Leteći razred) Drei Männer im Schnee, 1934. (Tri čoveka u snegu) Die verschwundene Miniatur, 1935. (Nestala minijatura) Doktor Erich Kästners Lyrische Hausapotheke, 1936. (Sanduk za lirsku medicinu doktora Eriha Kastnera) Georg und die Zwischenfälle, (zvani Der kleine Grenzverkehr), 1938. (Salcburška komedija) Das doppelte Lottchenn, 1949. (Bliznakinje ili Dvostruka Loti) Die Konferenz der Tiere, 1949. (Kongres životinja) Die 13 Monate, 1955. Als ich ein kleiner Junge war, 1957. (Kad sam bio mali dečak) Das Schwein beim Friseur, 1963. Der kleine Mann, 1963. (Mali čovek) Der kleine Mann und die kleine Miss, 1967. (Mali čovek i mala gospođica) Mein Onkel Franz, 1969. Silvia List (urednik): Das große Erich Kästner Buch, sa uvodom Hermana Kestena, 2002. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Povez malo labaviji, ali nista strasno, sve ostalo uredno ! Naslovna strana: Radomir Perica Braća Grim (nem. Brüder Grimm) su Jakob i Vilhelm Grim, koji su slavni po objavljivanju zbirka nemačkih bajki, (nem. Kinder- und Hausmärchen) („Dečje i porodične priče“) (1812.), drugog sveska 1814. („1815“ na naslovnici), kao i mnogih drugih izdanja tokom života. Jakob Ludwig Karl Grimm rodio se 1795., a Wilhem Karl Grimm 1805., u Hanauu kod Frankfurta. Obrazovali su se u Friedrichs Gymnasium u Kasselu, a zatim su obojica studirali pravo na Sveučilištu Marburg. Od 1837. do 1841. braća Grimm su se pridružila petorici kolega profesora na Sveučilištu u Göttingenu. Ta je skupina postala poznata kao Die Göttinger Sieben (Göttingenska sedmorka). Bunili su se protiv kralja Ernesta Augusta I. od Hanovera, kojeg su optuživali da krši ustav te države. Zato ih je kralj sve istjerao sa sveučilišta. Wilhelm je umro 1859., a njegov stariji brat Jakob 1863. Pokopani su na groblju St Matthäus Kirchhof u Schönebergu, četvrti Berlina. Kasnija izdanja Osim izvornih njemačkih djela, mnoge su izvorne francuske priče ušle u zbirku braće Grimm jer ih je ispričao hugenotski pripovjedač koji je braći bio jedan od glavnih izvora. Današnja izdanja njihovih bajka uglavnom su temeljito pročišćene i zašećerene verzije za djecu; naime, izvorne narodne priče koje su braća skupila nekad se nisu smatrale dječjim pričama. vještice, zlodusi, trolovi i vukovi šuljaju se mračnim šumama oko drevnih sela braće Grimm, kao i kroz podsvijest izoliranih njemačkih gradova-država tog doba. Suvremena analiza Suvremena psihologija i antropologija tvrde da bajke koje se na Zapadu pričaju djeci prije spavanja zapravo predočavaju duševnu tjeskobu, strah od napuštanja, roditeljsko nasilje i/ili spolno sazrijevanje. Dječji psiholog Bruno Bettelheim u knjizi Korištenje očaravanja tvrdi da su izvorne bajke braće Grimm zapravo frojdovski mitovi. Jezikoslovlje Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog `modernog` njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Kristian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene. Snežana i sedam patuljaka Pepeljuga Ivica i Marica Crvenkapa Hrabri krojač Toma palčić Ramplstilskin ili Cvilidreta Zlatna guska Zlatokosa Kralj žaba Ivica i Marica Stočiću, postavi se Bratac i sestrica Vila Perka Tri brata Uspavana lepotica (Trnova Ružica)... Radomir Perica (Beograd, Kraljevina Jugoslavija, 20. septembar 1924 — Vašington, SAD, 23. decembar 2006) je bio srpski stripar, ilustrator, dizajner i slikar. Tvorac je prvih naučnofantastičnih parodija u srpskom stripu. Lik omladinca Kiće koji nosi tetovažu Mikija Mausa u filmu „Bal na vodi“ reditelja Jovana Aćina je oblikovan po Radomiru Perici. Biografija i likovni opus Profesionalno je debitovao u svojoj šesnaestoj godini stripom „Novi Tarcan“ (Mikijevo carstvo, br. 191, 8. januar 1941). Najpoznatiji stripovi su mu „Put na Mesec“, „Ivica i Marica“, „Doživljaji Džure Pacova“, „San mladog Jocka“, „Poslednji dani Pompeje“ i „Til Ojlenšpigel“. Sa početkom Drugog svetskog rata, Perica se sa nekoliko prijatelja pridružuje Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini pod komandom generala Dragoljuba Mihailovića, sa kojim je inače bio u srodstvu po majčinoj liniji. Tokom ratnih godina crta lažne pasoše i ausvajse za američke pilote i saborce, ali i stripove od kojih su neki bili objavljeni u beogradskim novinama. Kada je partizanski pokret preuzeo vlast u Jugoslaviji, Perica nije uspeo da pobegne u Ameriku, već je uhapšen i suđeno mu je u okviru procesa Mihailoviću i saradnicima. Na robiji u Sremskoj Mitrovici je proveo šest godina, gde je često bio fizički zlostavljan i mučen. Nakon izlaska iz zatvora se bavi likovnim i primenjenim umetnostima, za šta je dobijao i međunarodne nagrade (nagrada „Rizoli“ za najbolju evropsku grafiku, Milano). Kao već formiran autor se 1960-ih seli sa porodicom u SAD, gde iznova počinje likovnu karijeru. Posle skoro sedam decenija zaborava, kulturna javnost u Srbiji se ponovo upoznala sa Peričinim opusom tek u septembru 2009. kada je izdavačka kuća „Komiko“ iz Novog Sada reprintovala njegova dva stripa u svesci „Put na Mesec“ i objavila u propratnom članku nepoznate detalje iz života ovog stvaraoca. Filmske reference Perica je imao višestruke veze sa filmskom umetnošću. U mladosti je radio stripove pod uticajem američkog animiranog filma, a deo karijere je proveo kao dizajner u beogradskom „Avala filmu“. U američkom filmu „Tesla: gospodar munje“ (engl. Tesla Master of Lightning, 2000) glumio je Nikolu Teslu. Ipak, široj publici je najpoznatiji lik Kiće, oblikovan po Radomiru Perici, koji nosi skrivenu tetovažu Mikija Mausa u filmu „Bal na vodi“ reditelja Jovana Aćina (bliskog Peričinog prijatelja). Ovo je zasnovano na anegdoti sa suđenja Radomiru Perici, kada je na pitanje komunističkog istražitelja u šta veruje, Perica odgovorio: „Verujem u Miki Mausa“.

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #16 Hong Kong. Zrakoplovna divizija W grupe, koju predstavlja André Bellecourt, zaključuje ugovor o zajedničkom ulaganju s Tsai Industries Corp. Kinezi su izrazili želju da sam Largo Winch potpiše ugovore. Ali mladi milijarder nije davao znake života otkako je napustio otok Tsai Huang, oni su žalili za ovim hirom. Za čelnike W grupe, Largo je vjerojatno bio žrtva brodoloma ili otmice od strane pirata. Za njegovog vjernog prijatelja Simona, čiji ga huliganski instinkt rijetko laže, to miriše na prljavi trik. Konačno, za gospodina Tsai Huanga, pitanje se niti ne postavlja: on dobro zna da Largo Winch čami u jednom od svojih zatvora... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #17 Mer Noire Philippe Francq Jean Van Hamme Largo Winch je upleten unatoč sebi u slučaju trgovine oružjem i međunarodnog terorizma. Na meti visoko organiziranih protivnika, Largo se nađe s FBI-jem za petama. Kako bi shvatio što se događa, nema izbora: uputiti se prema lukama Crnog mora, gdje je voda očito vrlo nemirna... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #7 La forteresse de Makiling Philippe Francq Jean Van Hamme Nije uvijek prednost biti Largo Winchova srodna duša. Simona Ovronnaza i njegovo novo osvajanje, inspektora Marjana Texela, prati tajna služba Unije Mjanmara (bivša Republika Burma) i zatvara ih zbog optužbi za ubojstvo. Nakon lažnog suđenja, Simon je osuđen na smrt i odveden u neosvojivu tvrđavu Makiling... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta Autora! Prvo izdanje !!! 1981 g. Ilustracije: Vjera Lalin Izbor: Dalibor Cvitan Milovan Danojlić (Ivanovci, 3. jul 1937) je srpski pisac koji živi i radi od 1984. godine u Francuskoj. Veliku maturu položio je 1957. u Beogradu, gde je 1973. na Filološkom fakultetu diplomirao Odsek za romanistiku. Sarađivao je kao stalni i spoljni saradnik u dnevnim listovima Borba, Politika, u NIN-u i brojnim književnim časopisima. U dva navrata je radio kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Poatjeu, a nekoliko godina je obavljao poslove spoljnog saradnika pariskog radija. Član je SANU od 2000. godine. Jedan je od 13 intelektualaca koji su obnovili rad predratne Demokratske stranke 1989. Objavio je više od 70 knjiga beletristike i poezije na srpskom jeziku. Piše poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku. Priredio je i preveo veliki broj knjiga iz književnosti za decu; preveo je i prepevao dela poznatih pisaca (V. Šekspir, Š. Bodler, J. Brodski, E. Sioran, L. Aragon, E. Paund, V. B. Jejts, E. Jonesko, P. Klodel), pisana na francuskom i engleskom jeziku. Najpoznatije Danojlićeve knjige su „Neka vrsta cirkusa“, „Lične stvari - ogledi o sebi i o drugima“ i „Balada o siromaštvu“. Nagrade Dobitnik je više književnih nagrada od kojih su najpoznatije: NIN-ova nagrada za delo „Oslobodioci i izdajnici“ 1997. Oktobarska nagrada Beograda, Zmajeva nagrada, Nagrada Branko Ćopić, Nagrada Isidora Sekulić, Nagrada Desanka Maksimović, Mladost, Mlado pokoljenje, Neven, Vitalova nagrada `Zlatni suncokret`, Žička hrisovulja, Nagrada Miloš Đurić za prevodilaštvo, Nagrada Pečat vremena za književnost. Dela Urođenički psalmi, Nolit, Beograd, 1957. Nedelja, Lykos, Zagreb, 1959. Kako spavaju tramvaji Arhivirano 2014-12-08 na Wayback Machine-u, Lykos, Zagreb, 1959. Noćno proleće, Progres, Novi Sad, 1960. Balade, Nolit, Beograd, 1966. Lirske rasprave, Matica srpska, Novi Sad, 1967. Furunica-jogunica, Kulturni centar, Novi Sad, 1969. Glasovi, nezavisno izdanje, Beograd, 1970. Čudnovat dan, Mlado pokolenje, Beograd, 1971. O ranom ustajanju, Matica srpska, Novi Sad, 1972. Rodna godina, BIGZ, Beograd, 1972. Onde potok, onde cvet, Zmajeve dečje igre/Radnički univerzitet, Novi Sad, 1973. Čistine, Matica srpska, Novi Sad, 1973. Grk u zatvoru, August Cesarec, Zagreb, 1975. Naivna pesma, Nolit, Beograd, 1976. Put i sjaj, Matica srpska, Novi Sad, 1976. Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju Arhivirano 2014-12-15 na Wayback Machine-u, BIGZ, Beograd, 1977. Muka s rečima, Slobodan Mašić, Beograd, 1977. Pesme, Nolit, Beograd, 1978. Tačka otpora, Liber, Zagreb, 1978. Zimovnik, Zbirka Biškupić, Zagreb, 1979. Zmijin svlak, Nolit, Beograd, 1979. Rane i nove pesme, Prosveta, Beograd, 1979. Kako živi poljski miš, Narodna knjiga, Beograd, 1980. Senke oko kuće, Znanje, Zagreb, 1980. To : vežbe iz upornog posmatranja, Prosveta, Beograd, 1980. Srećan život, Mladost, Zagreb, 1981. Mišja rupa, M. Danojlić/M. Josić, Beograd, 1982. Sunce je počelo da se zlati, Zavod za izdavanje udžbenika, Novi Sad, 1982. Čišćenje alata, M. Danojlić/S. Mašić, Beograd, 1982. Brisani prostor, Srpska književna zadruga, Beograd, 1984. Podguznica, M.Josić/M. Danojlić, Beograd, 1984. Šta sunce večera, Rad, Beograd, 1984. Kao divlja zver : teškoće s ljudima i sa stvarima, Filip Višnjić, Beograd, 1985. Večiti nailazak : stihovi, Jugoslavika, Toronto, 1986. Dragi moj Petroviću, Znanje, Zagreb, 1986. Čekajući da stane pljusak, [s.n.], Pariz, 1986. Pisati pod nadzorom, Nova Jugoslavija, Vranje, 1987. Neka vrsta cirkusa, Književna omladina Srbije, Beograd, 1989. Tačka otpora : izabrane pesme, Srpska književna zadruga, Beograd, 1990. Zlo i naopako, BIGZ, Beograd, 1991. Godina prolazi kroz avliju, Srpska književna zadruga, Beograd, 1992. Pesme za vrlo pametnu decu, Prosveta, Beograd, 1994. Da mi je znati : izbor iz poezije za decu, Zmaj, Novi Sad, 1995. Na obali, Gradska biblioteka, Čačak, 1995. Martovsko sunce : izbor iz poezije za decu, ING Komerc, Novi Sad, 1996. Mesto rođenja, Filip Višnjić, Beograd, 1996. Muka duhu, Draganić, Beograd, 1996. Teško buđenje, Plato, Beograd, 1996. Šta čovek da radi, Obrazovanje, Novi Sad, 1996. Jesen na pijaci, Školska knjiga, Novi Sad, 1997. Nedelja u našoj ulici, Todor, Novi Sad, 1997. Oslobodioci i izdajnici, Filip Višnjić, Beograd, 1997. Balada o siromaštvu, Filip Višnjić, Beograd, 1999. Veliki ispit, Verzal Press, Beograd, 1999. Kako spavaju tramvaji i druge pesme, Jefimija, Kragujevac, 1999. Kako je kralj Koba Jagi napustio presto, Intelekta, Valjevo, 2000. Pevanija za decu, Dečje novine, Gornji Milanovac, 2000. Razgorevanje vatre : izabrane pesme, Zadužbina Desanke Maksimović, Beograd, 2000. Lične stvari : ogledi o sebi i drugima, Plato, Beograd, 2001. Mesec je pun kao kljun : izbor iz poezije za decu, Agencija za otkrivanje i razvoj talenata `Nikola Tesla`, Novi Sad, 2001. Ograda na kraju Beograda, Bookland, Beograd, 2001. Pustolovina ili Ispovest u dva glasa, Filip Višnjić, Beograd, 2002. Zečji tragovi, Filip Višnjić, Beograd, 2004. Srbija na zapadu, NB `Stefan Prvovenčani`, Kraljevo, 2005. Čovek čoveku, Književna zajednica `Borisav Stanković`, Vranje, 2006. Pešački monolog, Plato, Beograd, 2007. Učenje jezika, Srpska književna zadruga, Beograd, 2008. Priča o pripovedaču, IP Matica srpska, Novi Sad, 2009. Crno ispod noktiju, Plato, Beograd, 2010. Dobro jeste živeti, Albatros Plus, Beograd, 2010. Iznuđene ispovesti, Plato, Beograd, 2010. Pisma bez adrese Arhivirano 2015-04-18 na Wayback Machine-u, Službeni glasnik, Beograd, 2012. Hrana za ptice, Albatros Plus, Beograd, 2014. Milovan Danojlić: Položaj pesnika `Pesnik se može umoriti, može zapasti u očajanje i beznađe, i pevajući o svom klonuću, donekle ga rečju prevazilaziti, ali on ne može preći u neprijateljski tabor, onaj u kome su porobljivači i silnici. On je nepobedivi borac i kad goloruk izlazi u arenu.[1] . . . Poezija je so zemlje, i pesnici su osetljive antene narodnih zajednica. Oni primaju i registruju drhtaje i treptaje, uzlete i težnje, nade i klonuća svog plemena. Pesnici nisu predvoditelji ni presuditelji, a ipak, dobro je oslušnuti ono što govore. I onda, kad se čine čudni i nastrani, možda su tada jedini na dobrom, ispravnom putu. Njihova se ludost, tako često, potvrdila kao najviši oblik pameti`. Lalin, Vjera, hrvatska slikarica (Zagreb, 10. III. 1947). Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1974 (I. Lovrenčić) te bila suradnica Majstorske radionice Lj. Ivančića (1975–77). U kombiniranoj tehnici minucioznim crtežom stvara nadrealne, halucinantne prizore morbidnih i tjeskobnih sadržaja (Homoidi, 1976; Moj otac, 1981). U ciklusu Raspela (1990) nadahnuta je starim dalmatinskim raspelima, a u Bestijariju (1995–98) ljudskom bešćutnošću i ratom. Bavi se ilustriranjem i opremom knjiga (I. Kušan, Domaća zadaća; J. L. Borges, Priručnik fantastične zoologije). Biblioteka Vjeverica

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #18 Lažni nasljednik ili pravo skriveno dijete? Largo Winch suočava se sa ženskom osvetom... Usprkos sebi upleten u slučaj trgovine oružjem i međunarodnog terorizma, Largo Winch nije imao drugog izbora nego ustupiti mjesto agentima FBI-a koji su mu pokrenuti za petama. Ono što je čeka, u nemirnim vodama Crnog mora, nudi neočekivano lice: lice žene odlučne da se osveti. I to po punoj cijeni, po mogućnosti. Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

348 François Corteggiani, Giorgio Cavazzano François Corteggiani (21. rujna 1953. – 21. rujna 2022.)[1][2] bio je francuski strip crtač i pisac. Biografija Rođen je 21. rujna 1953. u Francuskoj. Diplomirao je umjetnost prije nego što je postao umjetnik za oglašavanje. Svoj prvi strip napravio je 1974. za S.E.P.P. i Mucheroum za časopis Spirou. Ilustrirao je radove za razne časopise, a zatim je, zajedno s Michelom Mottijem, nacrtao Pif le chien za Pif gadget. Također je producirao Disneyeve stripove za Le Journal de Mickey.[3] Preuzevši više posla kao scenarista, Corteggiani je napisao za nekoliko serija, među ostalim naslijeđujući Jean-Michela Charliera kao pisca za Young Blueberry. Preminuo je na svoj 69. rođendan. Giorgio Cavazzano (talijanski: [ˈdʒordʒo kavatˈtsaːno]); rođen 19. listopada 1947.) talijanski je crtač stripova i jedan od najpoznatijih Disneyevih strip crtača na svijetu. Biografija Giorgio Cavazzano rođen je 19. listopada 1947. u Veneciji, Italija. S dvanaest godina Cavazzano počinje raditi sa svojim rođakom, karikaturistom Lucianom Capitaniom, pomažući mu crtati stripove za izdavače Mondadori i Dardo, kao i strip priču objavljenu u časopisu Voci d’Oltremare. Još kao tinejdžer započeo je naukovanje kod renomiranog talijanskog karikaturista Romana Scarpe, a sa 15 godina, od broja #70 Topolina (prosinac 1962.) bio je Scarpin osobni crtač. Cavazzano je debitirao kao karikaturist 1967. pričom `Paperino e il singhiozzo a martello`, dok mu je prvi scenarij bio na `Zio Paperone e il cambio della guardia`, 1985. godine. Na početku karijere njegov je stil bio pod utjecajem stila Romana Scarpe i prevladavajuće tradicije stripovskog crtanja Carla Barksa. Kasnije je Cavazzano razvio svoj osebujni stil koji označava prekretnicu između tradicionalnog i modernog načina crtanja Disneyjevih pataka i miševa. U svojoj karijeri stvorio je brojne likove, uključujući Reginellu, Umperio Bogarto, O.K. Quack, Pandy Pap i najnoviji, Rock Sassi. Godine 1981. počeo je crtati Disneyeve priče za francuski tjednik Le Journal de Mickey i naslovnice za časopise Mickey Parade i Super Picsou Géant. Od 1994. Cavazzano crta naslovnice i priče za skandinavskog izdavača Egmont, uključujući Sagu o gospodarima zmajeva iz 2003. godine. Godine 1999. on i pisac Tito Faraci pokrenuli su Disneyjevu noir seriju časopisa MM Mickey Mouse Mystery Magazine. Njihovo umjetničko partnerstvo dovelo ga je do crtanja stripa o superjunaku smještenom u Cavazzanov rodni grad Veneciju, Il segreto del vetro (2003.); ovo je bila prva priča o Spider-Manu koju su u potpunosti realizirali talijanski kreatori. Ovo nije njegova jedina posveta Marvelovom svijetu. Godinu kasnije, Giorgio je nacrtao naslovnicu za posebno izdanje Devil & Hulk za 10. obljetnicu Marvel Italy. Cavazzano je također producirao mnoge stripove koji nisu Disneyjevi. Sa piscem Giorgiom Pezzinom, Cavazzano je predstavio `Walkie e Talkie` u Il Corriere dei Piccoli (1973-1975), `Oscar e Tango` u Il Messagero dei Ragazzi (1974), `Smalto e Johnny` u Il Mago (1977), ` Capitan Rogers` u Il Giornalino (1981-1989) i `Timothée Titan` u Le Journal de Mickey (1987). [1] S Tizianom Sclavijem, tvorcem Dylana Doga, Cavazzano je nacrtao sagu o Altai & Jonson 1975. Također je surađivao s Bonvijem, tvorcem Sturmtruppena, u produkciji `Maledetta galassia` i `La Città`, koje je objavio Sergio Bonelli Editore. Cavazzano je pridonio talijanskoj tradiciji `Le Grandi Parodie Disney`, nizu parodija književnih djela, kazališnih, opernih i filmskih remek-djela. Cavazzano je crtao parodije na filmove Casablanca, La Strada, 1900. i Čovjek bez prošlosti. Topolino je 2017. objavio hommage Bruna Enne i Giorgia Cavazzana Cortu Malteseu Huga Pratta: Topo Maltese: Una ballata del topo salato. Osim stripova, Cavazzano je producirao veliki broj ilustracija i reklamnog materijala, između ostalog za Eldorado, Fiat i Xerox.

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Largo Winch #14 Speed ​​One, američka tvrtka za sportsku opremu u većinskom vlasništvu Grupe W, morala je preseliti četiri proizvodna pogona kako bi zaustavila pad cijene svojih dionica na burzi. Ako je financijska bilanca izvanredna, ljudski je danak težak: dvije tisuće i petsto radnika otpušteno, direktor okončao svoj život, a računovođa ubijen... Za tisak, za javno mnijenje i naravno za pravdu, odgovorna osoba (krivac?) je sve određena: Largo Winch! Ovaj prečac, u koji upada Nigel Knox, renomirani odvjetnik za obranu najsiromašnijih, logično bi mladog milijardera trebao odvesti pred suca i u najmanju ruku natjerati ga da plati veliku odštetu. Ali Largo Winch nije čovjek koji bi puštao stvari. Progonjen od strane policije, namjerava provesti vlastitu istragu i raspetljati klupko koji su ispleli oni koji stvarno imaju koristi od zločina. Počela je igra pokera. Ako Largo želi sudjelovati, mora dobiti karte od toga. Ako ga želi osvojiti, mora dobiti četiri asa... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #15 Les trois yeux des gardiens du Tao Philippe Francq Jean Van Hamme Peking. Ministarstvo opće uprave civilnog zrakoplovstva. Aeronautički odjel Groupe W, kojeg zastupa André Bellecourt, uskoro će ući u zajednički pothvat s Tsai Industries. Taj bi savez omogućio diviziji, koja je već nekoliko godina u teškoćama, da mirnije shvati svoju budućnost. Ali još uvijek postoji hir gospodina Tsai Huanga koji treba udovoljiti kako bi ratificirao sporazum: osobno pozvati Largo Wincha da potpiše dokumente. Problem je što je Largo nedostupan. Naš junak je privremeno izvršio svoje obveze i živi odsječen od svijeta na tajnom mjestu. Samo Simon zna kako ga kontaktirati. Dwight Cochrane ga poziva da upozori svog šefa da je budućnost grupe u pitanju i da apsolutno mora biti u Hong Kongu za manje od deset dana. Hoće li Largo pristati na povratak u Kinu, gdje je nekoliko godina ranije doživio najgore trzavice? Stari dug ugovoren u Burmi i koji ga loše podsjeća ne dopušta mu više oklijevanje. Utkana je mreža u koju Largo ne preostaje ništa drugo nego požuriti... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

retko u ponudi OVČARA - krik u noći / Danijel Rehak i Nenad Barinić 2007. strip o srpskim zločinima Gotovo se sve zna, puno njih zna tajnu o 260 odvedenih i 200 iskopanihtijela iz grobnice na Ovčari, ali su rijetki za to zlo kažnjeni. Neka im ova knjiga potakne savjest. Završna je ovo rečenica predgovora u strip projektu “Ovčara - krik u noći” autora Danijela Rehaka i Nenada Barinića, a koji zajedno, na do sada neviđen način, kroz ilustracije i kratki tekst govore o danima od pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine, događanjima u bolnici, premlaćivanjima i potom strijeljanja na Ovčari. Cilj je realnost – Željeli smo i na ovaj neobičan način, strip projektom, odati počast svim poginulim hrvatskim braniteljima, a posebno onima pobijenim na Ovčari. Riječ je o možda neobičnom načinu izričaja, ali treba znati da smo sve radili tako da se događanja na Ovčari prikažu što realnije – kaže Nenad Barinić, autor 30-ak ilustracija u ovome strip projektu. Govoreći o projektu Barinić, inače zaposlenik policijske postaje Vukovar gdje izrađuje fotorobote počinitelja kaznenih dijela, kaže da su kod izrade ilustracija i rekonstrukcije zločina na Ovčari rabili raznu arhivsku građu, iskaze svjedoka pokajnika i preživjelih, razne zapise i sličnu dokumentaciju. Radeći na taj način, autori su željeli na što realniji način prikazati sve ono što se događalo tih dana koji su se dogodili prije zločina na Ovčari. Strip počinje događajima u bolnici, neposredno poslije okupacije grada, i odvajanja muškaraca od žena i odvozom ranjenika prema hangarima na Ovčari. U kratkom tekstu koji prati svaku od ilustracija govori se i o stalnom batinanju, dolasku autobusa kod hangara, pretresima zarobljenika, a potom i surovom premlaćivanju koje je slijedilo. Prenose se i razmišljanja i osjećaji zatočenih kao i njihova prisjećanja na svoje obitelji. Branitelji se, svjesni da će biti pobijeni, opraštaju od svojih najmilijih poručujući im da ne plaču jer “odlaze ponosno i po božjoj volji”. Strip završava odvoženjem na strijeljanje, u traktorima, na ranije pripremljenu lokaciju i ubojstvom koje je krajem 20. stoljeća šokiralo cijeli svijest. Na dan 21.11. 2007.g., u spomen svima onima čiji su duša i tijelo prije 16 godina utkani u temelje Hrvatske, poznatima i nepoznatima hrvatskim braniteljima, iz tiska je izašao strip-projekt “Ovčara – krik u noći”, jezivo svjedočanstvo koje sam pretočio u strip prikaz uz pomoć Danijela Rehaka. Pozdravljam i zahvaljujem sve koji podržavaju ovaj uradak u spomen na sve hrvatske branitelje i civile, a pogotovo žrtve Ovčare. U svezi te žrtve i širenju istine o tome zločinu nadam se da će knjiga biti primljena sa punom podrškom kod svih dragovoljaca, stradalnika i domoljuba, kao i strip – kolekcionara, a u nauk ovim i svim slijedećim generacijama na ukazivanje tko je počinio najveće zločine u Hrvatskoj. Bez obzira što to pojedincima neće odgovarati. Ljubiteljima stripa mogu pojasniti da se radi o prvoj od nekoliko knjiga po narudžbi i koordinaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina – ujedno i izdavača. U ovoj knjizi i knjigama koje tek slijede, u ilustracijama sa tekstom bez balončića trudimo se prikazati stradanja hrvatskog naroda po okupaciji Vukovara i okolnih mjesta, tzv. sabirne centre (zapravo stratišta) u Borovu Selu, Negoslavcima, vukovarskom Veleprometu, Dalju itd. Radi se o projektu izrazito dokumentarističkog tipa, dakle prikaze autentičnih lokacija, likova, događaja. Ovo je prva knjižica iz te edicije, tiskana na 150-gramskom mat kunstdruck papiru sa koricama na 250-gramskom mat kunstdrucku i 50-gramskoj mat plastifikaciji na položenom formatu A5, u potpunom koloru. Radi se o svojevrsnom “pismu pisanog krvlju”. U istom je zastupljen predgovor i biografije autora. Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/ovcara-strip-koji-govori-o-zlocinu-837928 - www.vecernji.hr strip stripovi hrvatski strip

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Winnie-the-Pooh A.A. Milne Ernest H. Shepard (Illustrator) Winnie-the-Pooh, najbolji medvjed na cijelom svijetu, odavno je obožavan od strane malih i velikih čitatelja. U ovom prekrasnom poklon izdanju `Kuće na Poohovu uglu` klasične ilustracije Ernesta H. Sheparda pažljivo su ručno crtane. Izvrsna knjiga i savršen dar za svaku priliku, ova je knjiga živopisna i šarmantna poput voljenih likova iz Hundred Acre Wooda. Alan Alexander Milne (na engleskom: Alan Alexander Milne), poznat kao AA Milne, engleski je pisac. Poznat je po svojim knjigama o medvjediću Winnieju Poohu koji govori i mnogim dječjim pjesmama od kojih su neke također o Winnieju Poohu i njegovim prijateljima. Winnie-the-Pooh dječja je knjiga iz 1926. godine engleskog pisca A. A. Milnea i engleskog ilustratora E. H. Sheparda. Knjiga je smještena u fiktivnu Hundred Acre Wood, sa zbirkom kratkih priča koje prate avanture antropomorfnog plišanog medvjedića Winnie-the-Pooha i njegovih prijatelja Christophera Robina, Praščića, Eeyorea, Sove, Zeca, Kange i Rooa . To je prva od dvije Milneove zbirke priča o Winnie-the-Poohu, a druga je The House at Pooh Corner (1928). Milne i Shepard prethodno su surađivali za engleski humoristički časopis Punch, a 1924. stvorili su zbirku poezije When We Were Very Young. Među likovima u pjesničkoj knjizi bio je i medo Shepard napravljen po uzoru na igračku njegova sina. Nakon toga, Shepard je potaknuo Milnea da piše o igračkama svog sina Christophera Robina Milnea, pa su one postale inspiracija za likove u Winnie-the-Poohu. Knjiga je objavljena 14. listopada 1926. i bila je dobro primljena od strane kritike i komercijalno uspješna, prodana u 150.000 primjeraka prije kraja godine. Kritička analiza knjige smatra da ona predstavlja ruralnu Arkadiju, odvojenu od pitanja ili problema stvarnog svijeta, te je bez svrhovitog podteksta. Nedavno je kritika usmjerena na nedostatak pozitivnih ženskih likova (tj. da je jedini ženski lik, Kanga, prikazana kao loša majka). Winnie-the-Pooh preveden je na više od pedeset jezika; latinski prijevod iz 1958., Winnie ille Pu, bila je prva knjiga na stranom jeziku koja se našla na popisu najprodavanijih knjiga New York Timesa i jedina knjiga na latinskom koja je ikada bila istaknuta. Priče i likovi u knjizi adaptirani su u drugim medijima, ponajprije u franšizu tvrtke Walt Disney, počevši od Winnieja Pooha i medenog drveta, objavljenog 4. veljače 1966. kao dvostruki film s Ružnim jazavčarem. 1. siječnja 2022. originalna knjiga Winnie-the-Pooh ušla je u javnu domenu u Sjedinjenim Državama, gdje je Skyhorse Publishing izdao novo izdanje koje je obojio Diego Jourdan Pereira.[1] Ostaje zaštićen autorskim pravima u drugim zemljama, uključujući UK. Biografija Milne je rođen u Škotskoj 18. siječnja 1882., ali je odrastao u Londonu, u privatnoj školi svog oca Johna Vinea Milnea. Jedan od njegovih učitelja u djetinjstvu bio je Herbert Wells. Studirao je na Westminster School i na Trinity Collegeu, Cambridge University, gdje je dobio stipendiju za matematiku. Tamo je objavljivao u studentskom časopisu `Granta`. Milne je postao suradnik, a kasnije i pomoćnik urednika humorističnog britanskog časopisa Punch. Njegov sin Christopher Robin Milne rođen je 1920. godine. Milne je služio u Prvom svjetskom ratu u britanskoj vojsci, ali je nakon rata napisao oštar članak pod naslovom Mir s čašću (1934.) (koji je donekle povukao 1940. s Ratom s čašću). Umro je 31. siječnja 1956. u Hartfieldu, Sussex, Engleska. Milne je među najistaknutijim kritičarima PG Woodhousea. Kad su Woodhousea zarobili nacisti u okupiranoj Francuskoj, poslan je u Njemačku i odslužio je jednogodišnju kaznu. Tada je počeo emitirati duhoviti radijski program o svojoj internaciji, koji je emitiran iz Berlina. Iako su predmet njegova humora nacisti, Milne ga kritizira zbog ovakvog čina izdaje domovine, kroz svojevrsno savezništvo s okupatorima. Kao odgovor, Wodehouse je u svojim kasnijim djelima napisao parodije pjesama o Christopheru Robinu. Kreativnost Prave igračke Christophera Robina: magarac Yori, Kanga, Roo, Tigar i Praščić. Javna knjižnica New Yorka Godine 1925. kupio je seosku kuću, Cotchford Farm u Hartfieldu, East Sussex. Ondje je otišao u mirovinu nakon operacije mozga 1952. godine zbog koje je ostao invalid. Milne je postao svjetski poznat sa svoja dva romana bajke Winnie the Pooh (1926.) i Pooh`s Corner House (1928.). U njima oživljavaju plišane igračke njegovog sina Christophera Robina. Pustolovine Winnieja Pooha, Praščića, Yorija, Tigra, Kange, Zeca i Sove zabavne su i poučne. Izvorne ilustracije za knjige je Ernest Howard Shepherd. Nakon Milneove smrti, prava na likove Winnieja Pooha prodana su Waltu Disneyju, koji je napravio nekoliko crtanih filmova o Winnieju Poohu i veliku količinu robe o Winnieju Poohu. Milne je također napisao mnoge pjesme, uključujući Vespers, They`re Changing Guard at Buckingham Palace i King John`s Christmas, koje su objavljene u knjigama `When We Were Very Young` i `Now We Are Six`. Njegove su pjesme mnogo puta parodirane, uključujući i u knjizi Now We Are Sixty. Milne je adaptirao roman Kennetha Grahamea The Wind in the Willows za pozornicu pod naslovom Toad of Toad Hall. Ernest Howard Shepard OBE MC (10. prosinca 1879. - 24. ožujka 1976.) bio je engleski umjetnik i ilustrator knjiga. Posebno je poznat po ilustracijama antropomorfnih životinja i likova plišanih igračaka u Vjetru u vrbama i Winnie-the-Poohu. Shepardova originalna ilustrirana karta Hundred Acre Wood iz 1926., koja se pojavljuje na uvodnim stranicama Winnie-the-Pooha (i također se pojavljuje u uvodnoj animaciji u prvoj Disneyevoj adaptaciji 1966.), prodana je za £430,000 ($600,000) u Sotheby`su u London, postavljajući svjetski rekord za ilustracije knjiga.[1][2] Rani život i karijera Shepardova kuća u Lodsworthu, označena plavom pločom Shepard je rođen u St John`s Woodu u Londonu, kao sin Henryja Donkina Sheparda, arhitekta, i Jessie Harriet, kćeri slikara akvarela Williama Leeja. Pokazavši nešto obećavajuće u crtanju u školi St Paul`s School, 1897. upisao se u Heatherley School of Fine Art u Chelseaju.[4] Nakon produktivne godine tamo, pohađao je škole Kraljevske akademije, osvojivši Landseerovu stipendiju 1899. i nagradu Britanskog instituta 1900. [5]. Tamo je upoznao Florence Eleanor Chaplin, s kojom se oženio 1904. godine.[6] Do 1906. Shepard je postao uspješan ilustrator, izradivši radove za ilustrirana izdanja Ezopovih basni, Davida Copperfielda i Školskih dana Toma Browna, dok je u isto vrijeme radio kao ilustrator u osoblju Puncha. Par je kupio kuću u Londonu, ali su se 1905. preselili u Shamley Green, blizu Guildforda. Shepard je bio plodan slikar, izlagao je na brojnim izložbama. Izlagao je u Kraljevskom društvu umjetnika u Birminghamu—tradicionalnom mjestu okupljanja generičkih slikara—kao iu radikalnijoj atmosferi Instituta lijepih umjetnosti u Glasgowu, gdje su izlagali neki od najinovativnijih umjetnika. Bio je dvaput izlagač u Walker Art Gallery u Liverpoolu, jednoj od najvećih pokrajinskih galerija u zemlji, i drugi put u Manchester Art Gallery, viktorijanskoj instituciji koja je kasnije bila dio javnih knjižnica. Ali u srcu, Shepard je bio Londončanin, šesnaest puta nastupao je u Kraljevskoj akademiji na Piccadillyju. Njegova supruga, koja je također bila slikarica, pronašla je dom u londonskom West Endu za svoje skromne radove tijekom 25-godišnje karijere. Kad je 1914. izbio Prvi svjetski rat, u srednjim tridesetima Shepard je dobio dužnost potporučnika u Kraljevskom garnizonskom topništvu, ogranku Kraljevskog topništva. Bio je dodijeljen 105. opsadnoj bateriji, koja je prešla u Francusku u svibnju 1916. i krenula u akciju u bitci na Sommi.[9][10][11][12] Do jeseni 1916. Shepard je počeo raditi za Obavještajni odjel skicirajući borbeno područje unutar pogleda na položaj svoje baterije. [13] [14] Dana 16. veljače 1917. postao je vršitelj dužnosti kapetana dok je bio zamjenik zapovjednika svoje baterije, a kratko je služio i kao vršitelj dužnosti bojnika krajem travnja i početkom svibnja te godine tijekom bitke kod Arrasa prije nego što je ponovno postao vršitelj dužnosti kapetana.[10] ][15][16][17] Promaknut je u glavnog poručnika 1. srpnja 1917..[18] Dok je obnašao dužnost satnika, odlikovan je Vojnim križem. Njegov citat je glasio: [19] Za istaknutu galantnost i odanost dužnosti. Kao prednji časnik za promatranje, nastavio je promatrati i slati vrijedne informacije, unatoč teškoj granati i vatri iz mitraljeza. Njegova hrabrost i hladnokrvnost bile su uočljive. Kasnije 1917., 105. opsadna baterija sudjelovala je u završnoj fazi bitke kod Passchendaele gdje je bila izložena teškoj vatri i pretrpjela brojne gubitke.[10][20] Krajem godine poslan je da pomogne u vraćanju katastrofalne situacije na talijanskoj bojišnici, putujući željeznicom preko Verone prije nego što je stupio u akciju na brdu Montello.[10][15] Shepard je propustio drugu bitku na rijeci Piave u travnju 1918., jer je bio na dopustu u Engleskoj (gdje ga je kralj George V. u Buckinghamskoj palači uložio sa svojim MC-om) i gdje je pohađao tečaj streljaštva.[21] Vratio se u Italiju sa svojom baterijom za pobjedu kod Vittorio Veneto.[10][22] Nakon primirja u Villa Giusti u studenom 1918., Shepard je promaknut u vršitelja dužnosti bojnika koji je zapovijedao baterijom i dobio je dužnost upravljanja zarobljenim neprijateljskim oružjem. Demobilizacija je započela na Božić 1918., a 105. opsadna baterija je raspuštena u ožujku 1919. [10] [23] [24] Tijekom cijelog rata surađivao je s Punchom. Zapošljen je kao redoviti karikaturist 1921., a postao je glavni karikaturist 1945. S tog ga je mjesta 1953. uklonio Punchov novi urednik, Malcolm Muggeridge.[25] Njegov je rad također bio dio slikarskog događaja u umjetničkom natjecanju na Ljetnim olimpijskim igrama 1928..[26] Sheparda je 1923. A. A. Milneu preporučio drugi zaposlenik Puncha, E. V. Lucas. Milne je isprva mislio da Shepardov stil nije ono što želi, ali ga je iskoristio za ilustriranje knjige pjesama When We Were Very Young. Zadovoljan rezultatima, Milne je tada inzistirao da Shepard ilustrira Winnie-the-Pooha. Shvaćajući doprinos svog ilustratora uspjehu knjige, pisac je organizirao da Shepard rdobiti dio njegovih tantijema. Milne je također ispisao kopiju Winnie-the-Pooha sljedećim osobnim stihom: [27] Kada me ne bude, Neka Shepard ukrasi moju grobnicu, I stavi (ako ima mjesta) Dvije slike na kamenu: Prasac sa strane sto jedanaest, I Pooh i Prasić u šetnji (157) ... A Petar, misleći da su moji, Hoće li mi dobrodošlicu u raj. Na kraju je Shepard počeo zamjerati `tom blesavom starom medvjedu` jer je smatrao da su ilustracije Pooha zasjenile njegov drugi rad.[28] Shepard je modelirao Pooha ne prema igrački koju je posjedovao Milnein sin Christopher Robin, već prema `Growleru`, plišanom medvjedu u vlasništvu njegova sina.[29] (Growler više ne postoji, dat je njegovoj unuci Minnie Hunt, a zatim ga je uništio susjedov pas.)[30] Njegovo djelo Pooh toliko je poznato da je 300 njegovih preliminarnih skica bilo izloženo u Victoria and Albert Museumu 1969., kada je imao je 90 godina.[31] Shepardova slika Winnieja Pooha, za koju se vjeruje da je naslikana 1930-ih za čajanu u Bristolu, [32] jedina je poznata slika poznatog medvjedića u ulju. Kupljen je na aukciji za 243.000 dolara u Londonu krajem 2000. godine.[33] Slika je izložena u Galeriji Pavilion u Assiniboine Parku u Winnipegu, Manitoba, Kanada, gradu po kojem je Winnie dobila ime.[34] Shepard je napisao dvije autobiografije: Izvučeno iz sjećanja (1957.) i Izvučeno iz života (1961.).[35][36] Godine 1972. Shepard je svoju osobnu zbirku radova i ilustracija poklonio Sveučilištu Surrey. Ovi sada čine E.H. Shepard Archive.[37] Shepard je proglašen časnikom Reda Britanskog Carstva u rođendanskim počastima 1972. godine.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Hana - Barbera Hana i Barbera je bila američka produkcijska kuća za crtane filmove koja je producirala animirani televizijski i bioskopski program četrdeset i pet godina između 1957. i 2001. Hana-Barberu su osnovali 1944. Metro-Goldvin-Majerovi animacioni režiseri Vilijam Hana i Džozef Barbera pod nazivom H-B Enterprajziz, koji je korišćen za produkciju televizijskih reklama. Pošto je MGM zatvorio svoj studio za animacije 1957, H-B Enterprajziz je postao glavni posao Hane i Barbere i kompanija je promenila naziv u Hana i Barbera produkciju 1960. Za tri decenije, Hana i Barbera su proizveli mnogo uspešnih crtanih filmova, na primer Porodica Kremenko, Porodica Džetsons, Hiki i prijatelji, Medvedić Jogi, Džoni Kvest, Skubi Du i Štrumfovi, svi oni će postati ikone zapadne pop kulture. Godine 1991, kompaniju je kupio Tarner Brodkasting, u glavnom iz razloga kako bi Tarner mogao da upotrebi njihovu biblioteku koja je sadržala preko 300 crtanih filmova i serija kako bi je iskoristio kao osnovu potrebnu za njegov novi program Kartun Netvork kanal za kablovsku televiziju. Promenjen je naziv u H-B Produkcijska kompanija i 1992, u Hana i Barbera crtani filmovi 1993, studio je nastavio sa proizvodnjom bez aktivnog delovanja Vilijama Hane ili Džozefa Barbere, oni su obojica otišli u polu-penziju, ali su i dalje ostali vodeća lica studija. Za vreme kasnih 1990-ih, Tarner je Hana i Barberu isključivo okrenuo produkciji novih materijala za Kartun Netvork. 1996, Tarner Brodkasting je kupio Tajm Vorner. Pošto je Vilijam Hana umro 2001, Hana i Barbera je postao deo Varner Braders animejšona, i studija Kartun netvork nastavljena je produkcija Kartun Netvorkovih crtanih filmova. Džozef Barbera je ostao sa Varner Braders animejšenom kao ceremonijalno lice sve do njegove smrti 2006. Počeci Hane i Barbere Vilijam Hana i Džozef Barbera su se prvi put udružili dok su još radili u Metro-Goldvin-Majerovom studiju za animacije 1939. Prvi njihov veći projekat je bio crtani film Puss Gets the Boot (1940), koji je poslužio kao osnova za crtani film Tom i Džeri, a ujedno je bio i prva epizoda popularnog crtaća. Hana, Barbera i MGM-ov režiser Džordž Sidnej su osnovali H-B Enterprajziz 1944. dok su i dalje radili za studio, svoju kompaniju su koristili za snimanje prvih televizijskih reklama. Pošto su Hana i Barbera dobili osam Oskara za određene epizode njihovog crtanog filma Tom i Džeri, MGM je zatvorio studio za animacije 1957, zato što je smatrao da je napravljeno dovoljno epizoda za repriziranje. Hana i Barbera su zaposlili većinu svojih radnika iz MGM-a da rade za H-B Enterprajziz, koja će postati prava produkcijska kuća od 1957. Doneta je odluka da kompanija snima crtane filmove za televiziju, a prvi crtani film je bio The Ruff & Reddy Show, koji je premijerno prikazan na NBC-u u decembru 1957. Kako bi nastavili proizvodnju Hana i Barbera su se udružili sa kompanijom Skrin Gems. 1959. godine, H-B Enterprajziz je promenio naziv u Produkciju Hana i Barbera i postao je vođa u televizijskoj animaciji. Obično su bili kritikovani zbog upotrebe tehnike ograničene animacije, Produkcija Hana i Barbera je obično proizvodila crtane filmove koji su se prikazivali vikendom i sredom u udarnom terminu. Prikazivale su ih sve vodeće televizije u SAD. Studio je takođe i imao nekoliko bioskopskih ostvarenja kao što je crtani film napravljen za Kolumbija Pikčers, Loopy De Loop. Snimani su i drugi kratki bioskopski crtaći na osnovu televizijskih animiranih filmova. Kompanija nikada nije imala sopstvenu zgradu do 1963, kada je otvorena na adresi Bulevar Kahuenga 3.400. u Studijskom gradu, Kalifornija. Partnerstvo između Hane i Barbere i Kolumbije trajalo je do 1967, kada su Hana i Barbera prodali studio Taft Brodkastingu dok su zadržali svoju poziciju u studiju. Od 1965, Hana i Barbera su pokušali da budu muzička izdavačka kuća za kratko vreme. HBR ploče su distribuirali Kolumbija CBS rekords, sa pevačima kao što su Luis Prima, Pet Amerikanaca, Skatman Kroters, i 13. sprat lift. Od 1969. do otprilike 1983, Produkcija Hana i Barbera je bio vodeći studio za televizijsku animaciju na svetu, skoro skroz posvećeni produkciji crtanih filmova koji su se puštali sredom ujutru. Televizijski crtani filmovi Hana i Barbera je prvi studio za animacije koji je uspešno producirao crtane filmove posebno za televiziju;do tada, su televizijski crtaći postojali samo kao reprize bioskopskih. Druga dela Hane i Barbere uključuju i bioskopski crtani film, Loopy De Loop, za Kolumbija Pikčers od 1959 do 1965; i početna sekvenca ABC-evog/Skrin Gems televizijskog programa Začarani. Kasnije, H-B će koristiti likove Začaranih kao goste u Porodici Kremenko. Mnoštvo Hana i Barbera crtanih filmova su bili proizvedeni za puštanje u udarnim terminima, nastavili su proizvodnju tih crtaća sve do ranih 1970-ih. To su crtani filmovi: Haki i prijatelji, Medvedić Jogi, Brzi Drov Mak rov, Top Mačak, Džoni Kvest, Porodica Džetsons, Uvrnute trke, i posebno Porodica Kremenko svi su oni puštani u udarnim terminima i takmičili su se sa najboljim komedijama, dramama i kvizovima. Porodica Kremenkoje postao šou sa najvišim rejtingom gledanosti. Tokom svoje dve decenije uspeha, Hana i Barbera su predstavili mnogo crtanih filmova Porodica Kremenko, Porodica Džetsons, Haki i prijatelji, Medvedić Jogi, Džoni Kvest, i Skubi Du, svi oni će postati ikone američke pop kulture. Tokom 1970-ih praktično, većina američke televizijske animacije su producirali Hana i Barbera, jedini rivali su dolazili od Filmejšena i DePati-Freleng Enterprajzesa, plus određeni animirani specijali koji su se puštali u udarnom terminu od Rankin Basa, Čak Džounsa, i Bila Melendeza. Kontroverznost kvaliteta Hana i Barbera su bili optuženi za doprinos smanjenju kvaliteta animacije i crtanih filmova od 1960-te do 1980-te. Neki ljudi veruju da su njihovi crtani filmovi „uništili humor“. To je zato što su oni prvi studio koji se bavio televizijskom animacijom, tako da su imali ograničen budžet. U MGM su trošili do $50,000 za jedan kratak crtani film, dok su oni trošili $3,000 za crtani film iste dužine. Na primer, jedan 22-minutna (30 minuta sa reklamama) epizoda Džouzija i Cica Maca iz 1970 imala je isti budžet --$45,000-- kao jedan 8-minutni Tom i Džeri iz -1940-te. Takva budžetska ograničenja zahtevala su promene produkcijskih vrednosti. U priči koju je objavio Saturdej Ivning Poust, Kritičari tvrde da Hana i Barbera su uzimali više posla nego što su mogli da urade, to je jedino televizijska publika mogla da trpi.[1] Jedan direktor u Volt Dizniju je jednom rekao, „Mi ne računamo njih uopšte kao rivale.“[1] To je možda bilo istina, ali kasnih 1950-ih i ranim 1960-ih, Hana i Barbera je bio jedini studio u Holivudu koji je aktivno zapošljavao, u to vreme oni su pokupili dosta Diznijevih animatora. Hana i Barbera su predstavili ograničenu animaciju, koja je bila popularizovana u bioskopima zahvaljujući UPI, na televizijskim crtanim serijama kao što je Rafov i Redijev šou kao način koji će smanjiti troškove. Ovo je dovelo do smanjenja kvaliteta animacije. Studio je našao rešenje za te kritike, da pravi filmove i tako pravi bolje verzije njihovih crtaća, to su na primer: (Nej tamo, to je Medvedić Jogi! iz 1964, Čovek zvani Kremenko iz 1966, i Džetsons: Film iz 1990) i adaptacije drugih materijala: (Šarlotina mreža iz 1973. i Hajdina Pesma iz 1982). Polje animacije je stiglo do dna oko sredine 1970-ih, čak je i publici crtanih filmova sredom dosadilo. Snažno fokusiranje na jake dijaloge i pametne scenarije je manje ili više nestalo do 1973, Zato što se studio promenio priča je bila na zadnjem mestu, a animacija na prvom. U to vreme Hana i Barbera crtani filmovi su veoma loše prolazili osim nekoliko primera: (Porodica Kremenko, Skubi Du, Super Prijatelji), ali oni su se samo reprizirali. Spor uspon i pad Stanje oblasti animacije se promenilo 1980-ih, zahvaljujući takmičarima nastale su serije koje su bile bazirane na popularnim igračkama tj. akcionim figurama, uključujući i Filmejšenov Hi-men i Gospodari svemira i Rankin Basove Munjevite mačke. Hana i Barbera studio je zaostao za konkurencijom, kako je novi talas animatora nadolazio i oprobavao se na tržištu 1980-ih i 1990-ih. Tokom 1980-ih, Hana i Barbera su predstavili crtaće napravljene na osnovu poznatih proizvoda Štrumfovi, Snorkijevci, Pak-Man, Despoti hazarda, Priče majci, Srećni dani, Lavern i Širli, Mork i Mindi, i Izazov GoBotsa, takođe su proizveli i nekoliko ABC Nedeljnih specijala. Nekoliko njihovih crtanih filmova je proizvedeno u Australijskom studiju (napravljeno je partnerstvo sa Australijskom kompanijom Sautern star enterteiment), uključujući Drak Pak, Vajldfajr, Berenstainovi Medvedi, Tin Vuk, i skoro svi CBS Storybreak-ovi. Početkom 1980-ih i nastavivši posle kupovine Turnera, takođe su tadili na nekim manje poznatim projektima, kao što je serija Najbolje avanture: Priče iz Biblije. H-B se takođe ujedinio sa Rabi-Spirs produkcijom, koju su osnovali 1977. bivši H-B radnici Džo Rubi i Ken Spirs. Taft Brodkasting je kupio Rubi-Spirs od Filmvejsa 1981, Rubi-Spirs se često udruživao da radi zajedno sa Hanom i Barberom. Hana i Barbera su često pravili crtane filmove u kojima su glavni likovi mali 1980-ih, kao što su: Pink Panter i Sinovi, Dete Kremenko, Popaj i sinovi, i Pas pod imenom Skubi Du. iz 1985, Hana i Barbera su pustili Neverovatni svet Hane i Barbere, novi program koji je predstavio nove verzije starih likova kao što su: Medvedić Jogi, Džoni Kvest, Snorkovi, i Riči Rič, zajedno sa novim crtanim filmovima kao što su: Galtar i zlatni Lenc, Pa Pa Medvedići, Fantastični Maks, i Noćna Patrola.. Sledeće godine H-B su proizveli: Jogijevo veliko bekstvo, prvi crtani u Hana i Barbera superzvezdama 10, serija o 10 originalnih telefilm-ova napravljena na osnovu njihovih popularnih likova, uključujući i popularne specijale kao što je Džetsonsi upoznaju Kremenkove. Zbog ovoga, Hana i Barbera i Rubi i Spirs su bili razlozi finansijskih problema Taft Brodkastinga, koji je baš tad kupila Američka Finansijska Korporacija 1987. i promenila mu ime u Veliki Američki Brodkasting sledeće godine. H-B je odlučila da promeni svoj način rada i da pravi crtane filmove u studijima u Tajvanu, na Filipinima, i Japanu. Hanu i Barberu su usporavali zahtevi televizijskih stanica, uglavnom ABC, koji su insistirali na repriziranju Skubi Dua više puta, uključujući i crtaće Kapetan Pećinac i Džozi i Cica mace; to je uništavalo kreativnost, što je dovelo do toga da su mnogi scenaristi i animatori napustili studio u 1989. Odgovorili su na poziv od Varner braće koji su planirali da ožive svoj studio za animacije, odmah su napravili crtane filmove: Tini Tun Avanture i Anamanijaci.