Izdavač: McGraw-Hill Book Company, Inc. (New York, Toronto, London) Broj strana: 1197 Povez: tvrd + omot Visina: 24 cm Stanje: ★★★★★ O autoru: Keith Henney (IRE Associate, 1918; Member, 1926; Senior Member, 1943: and Fellow, 1943) was born in McComb, Ohio, on 28 October 1896. He received the B.A. degree from Western Reserve University, Cleveland, Ohio, in 1921, and the M.A. degree from Harvard University, Cambridge, Massachusetts, in 1925. In 1912, Henney had his first experience with radio via a crystal detector and a two-slide tuner. He had his first experience in publishing in Marion, Ohio, where he was a cub reporter on the anti-Harding daily paper. His radio experience continued by means of rotary spark gaps, Thordarson 1-kw transformers, and glass plate condensers in his amateur station 8ZD. He remained a radio amateur, and in 1962, he was operating W1QGU in New Hampshire and K2BH in New York. In 1923, Henney joined the technical staff of the Western Electric Company. The next five years were spent developing a radio laboratory for Doubleday Doran & Company, publishers of `Radio Broadcast.` In 1929, he published his first book, `Principles of Radio,` and in 1962, it reached the sixth edition. He became Associate Editor of `Electronics` upon its founding by the McGraw-Hill Book Company, Inc., New York, N.Y., founded `Electronics,` in 1930, and appointed Henney Associate Editor. The publisher named him Managing Editor in 1934; Editor-in-Chief in 1935; and Consulting Editor in 1946. The following year (1947) he became Editor of `Nucleonics and retired from McGraw-Hill in 1961. Henney edited `Radio Engineering Handbook` (1933), which reached its fifth edition by 1962. He spent his career publishing and editing a variety of technical books related to radio, electronics, and photography. He published `Electron Tubes in Industry` (1934) and `Color Photography for the Amateur` (1938) and co-edited the `Handbook of Photography` (1939). In 1962, Henney was a member of the Harvard Club of New York City; a Fellow of the IRE; a Fellow and Past President of the Radio Club of America, and an Associate of the Photographic Society of America. He served as a Director of the IRE from 1945 to 1948. The IRE awarded Henney a plaque at the 1944 Rochester Fall meeting for `His many years of unselfish service to the radio and electronics industries through the technical press.` Predmetne odrednice: radio inženjering, uputstvo, izrada, komunikacija, indukcija, otpornici, električno kolo, monitoring, televizija, faksimil, avijacija, signalna komunikacija, šifrovana komunikacija, kodirana komunikacija, radiotelegraf

Autor: N. W. McLachlan Izdavač: Cambridge University Press Broj strana: 388 Povez: tvrd + omot Visina: 23 cm Stanje: ★★★★★ The purpose of this book is to give a treatment of the so-called operational method and to illustrate its application to problems in various branches of technology. It is written primarily for technologists who use mathematics in solving technical problems in industrial and applied research work, and the treatment is sufficiently rigorous for their needs. The theory of the complex variable and of transform calculus occupy the first half of the book. A further third of the book describes the application of this theory to problems arising in electrical circuits; vibrational systems; aeroplane dynamics; the deflexion of beams; radio and television receivers; the solution of partial differential equations; electrical transmission limes; electrical wave filters; solenoids with metal cores; condenser microphones; loud speaker horns and the absorption of moisture. Predmetne odrednice: kompleksne varijable, Beselova funkcija, Melinova inverzna formula, električna kola, radio i tv risiveri, televizija, transmisija, struja, toplota, matematički dokazi

Odlično stanje Retko u ponudi UVEZ: TVRDI JEZIK: SLOVENAČKI GODINA: 1959 IZDAVAČ: DRŽAVNA ZALOŽBA SLOVENIJE, LJUBLJANA UVOD: LUC MENAŠE Gabrijel Stupica (Dražgoše, 21. mart 1913 — Ljubljana, 19. decembar 1990) je bio slovenački slikar.[1] Gabrijel Stupica Gabrijel Stupica 1969.jpg Datum rođenja 21. mart 1913. Mesto rođenja Dražgoše Datum smrti 19. decembar 1990. (77 god.) Mesto smrti Ljubljana Biografija Uredi Studirao je na Akademiji umetnosti u Zagrebu, gde je, nakon diplomiranja, živeo i radio.[2] Preselio se 1946. godine u Ljubljanu, gde je postao profesor na novoosnovanoj Akademiji likovnih umetnosti. Do odlaska u penziju 1977. bio je dva puta rektor (sada bi bilo zvanje dekana).[3] Izabran je za dopisnog člana Jugoslovenske akademije nauka i Slovenačke akademije nauka i umetnosti. Pored slika povremeno je radio scenografije i grafike. Smatra se jednim od glavnih umetničkih ličnosti u Sloveniji i Jugoslaviji u drugoj polovini 20. veka. Takođe je poznat u inostranstvu.[4] Za svoj rad dobio veliki broj domaćih i međunarodnih nagrada. Izlagao je na mnogim samostalnim i grupnim nastupima u zemlji i inostranstvu.[5] Tags: Neoavangarda slovenacka avangarda apstraktno slikarstvo exat 51 nove tendencije gorgona jugoslovensko xx veka 20. vek

Inženjersko tehnički priručnik Zavarivanje 1-4 komplet ZAVARIVANJE 1-4 RAD Beograd 1979. Tvrd povez,zlatotisk,strana 466 + 588 + 417 + 364. Fizicki osnova procesa Zavarivanja ,topljenjem,metalne elektrode.za rucno i elektrolucno zavarivanje. Gasno zavarivanjei rezanje plamenom -oprema.Slika . Elektroda ,zica, praskovi aluminotermo zavarivanje cvrstoca i proracun zavarenih spojeva. zavarivanje raznorodnih metala i legura. zavarivanje livenog gvozdja. zavarivanje obojenog metala zavarivanje tesko toljivih metala i njihovih legura. Zavarivanje plasticnih masako i u mikroelemenata i radio elektronici. Stanje vrlo dobro.

Nikola Kusovac: SRPSKO SLIKARSTVO XX VEKA : IZBOR IZ PRIVATNIH ZBIRKI Tvrd povez - formata: 24x30cm, 455strana, reprodukcije, portreti, Никола Кусовац (Београд, 23. фебруар 1935) је српски историчар уметности и кустос Народног музеја у Београду, у коме је дуго година био и шеф Одељења за историју уметности. Спада у најзначајније српске ликовне критичаре, са више од две хиљаде објављених радова, међу којима је и неколико десетина монографија о разним српским сликарима. Током Одбрамбено-отаџбинског рата радио је на спасавању српског културног наслеђа и блага и његовом пребацивању у Србију. За време свог вишедеценијског рада одржао је преко хиљаду предавања и водио на стотине хуманитарних акција. [1] Један је од почасних чланова оснивача Удружења за културу, уметност и међународну сарадњу „ Адлигат`, где се уједно налази и његов легат, у коме је и стручни саветник за збирку уметничких дела Удружења.

BLIOTEKA LJILJAN Marija Paskaval Komplet MARIJA PASKVAL Maria Pascual 12 knjiga, skoro A4 format, tvrd povez. NIŠRO Oslobođenje, 1988. Veoma dobro očuvane, bez pisanja, pečata, posveta, cepanja… 1. Priče iz Alhambre, Irving Washington Princ hodočasnik ljubavi Zidareva pustolovina Bjegunac 2. Ruske priče, Lav Tolstoj Kavkaski zarobljenik Istina uvijek pobjeđuje 3. Njemačke priče, Ernst T. A. Hoffmann Čovjek iz pijeska Zulemina pjesma Dama u bijelom 4. Čarobne bajke, Fernan Caballero Vitezovi od ribe Princeza krasuljka Ptica istine 5. Romantične legende, Gustavo Adolfo Becquer Bijela srna Zelene oči Ruže nesretne ljubavi 6. Fantastične priče, Trini Maseda Neptunova palača Djevojčica koja nije mogla narasti 7. Engleske priče, Viljem Šekspir Kralj Lir Mletački trgovac Ukroćena goropad 8. Ruske priče, Aleksandar Puškin Snijeg Seoska plemkinja Dunja, izgubljena ljubav 9. Engleske priče, Čarls Dikens Putujući trgovac Gvineja hrome djevojčice 10. Francuske bajke, Madam D`Onoa Zelena zmija Plemenita mišica 11. Njemačke priče, Ernst T.A.Hofman Rudnici faluna Kockareva sreća 12. Ruske priče, Lav Tolstoj Djevojčica i pečurke Ptičica Morski pas Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, 1. srpnja 1933. – 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya... MG (Ć)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ako bude nekih nedostataka navescu pored naslova knjige! Fali knjiga br 10 BIBLIOTEKA LJILJAN Marija Paskaval MARIJA PASKVAL Maria Pascual 11 knjiga, skoro A4 format, tvrd povez. NIŠRO Oslobođenje, 1988. 1. Priče iz Alhambre, Irving Washington Princ hodočasnik ljubavi Zidareva pustolovina Bjegunac 2. Ruske priče, Lav Tolstoj Kavkaski zarobljenik Istina uvijek pobjeđuje 3. Njemačke priče, Ernst T.A.Hoffmann Čovjek iz pijeska Zulemina pjesma Dama u bijelom 4. Čarobne bajke, Fernan Caballero Vitezovi od ribe Princeza krasuljka Ptica istine 5. Romantične legende, Gustavo Adolfo Becquer Bijela srna Zelene oči Ruže nesretne ljubavi 6. Fantastične priče, Trini Maseda Neptunova palača Djevojčica koja nije mogla narasti 7. Engleske priče, Viljem Šekspir Kralj Lir Mletački trgovac Ukroćena goropad 8. Ruske priče, Aleksandar Puškin ----- Ima nacrtano malo srce na unutrasnjoj strani korica, nista strasno! Sve ostalo uredno! Snijeg Seoska plemkinja Dunja, izgubljena ljubav 9. Engleske priče, Čarls Dikens Putujući trgovac Gvineja hrome djevojčice 10. Francuske bajke, Madam D`Onoa Zelena zmija Plemenita mišica 11. Njemačke priče, Ernst T.A.Hofman Rudnici faluna Kockareva sreća 12. Ruske priče, Lav Tolstoj Djevojčica i pečurke Ptičica Morski pas Maria Pasqual i Alberich (Barcelona, ​​1. srpnja 1933. - 13. prosinca 2011.) bila je plodna i popularna španjolska ilustratorica. Maria Pascual Alberich započela je svoju karijeru kasnih 1940-ih, izmjenjujući uvodnike kao Ameller (Los Mil y una Cuentas, Mala princeza), Marte (Sam, Cuentos Mariposa) i Toray (Azucena, Cuentos de la Abuelita, Mis Tales). Pascual Alberich je od 1955. radio gotovo isključivo za izdavačku kuću Toray u obje prethodne i nove zbirke: Alice (1955), Graciela (1956), Lindaflor (1958), Rosas Blancas (1958), Guendalina (1959), Susan ( 1959.), Serenada (1959.) i Tales Diadem (1960.). U Editorial Brugueri objavila je nekoliko strip priča, “Sissi” (1957.) i “Cuentos de Andersen” (1958.), koji su brojevi 38. i 57. serije Priče.[1] Kasnije je Pascual Alberich radio u Editorial Susaeti, koristeći svoju reputaciju za predstavljanje zbirki kao što su Las Muñecas Pascual Maria i Muñecas Recortables de María Pascual. Međutim, njen najvažniji posao je odradio s Grupom Ocean: Dječje priče, Dječja Biblija, Basne, Tisuću i jedna noć, Uči engleski s Maríom Pascual, Učim matematiku, Moj prvi rječnik, Seks ispričan djeci itd. među najvažnijima, iako nisu bili jako poznati jer su bili namijenjeni Južnoj Americi i nekoliko europskih zemalja. Njezini osobni radovi uključuju više od 2000 crteža, a čuvaju se u Biblioteca de Catalunya....

Knjiga je veoma dobro očuvana. ,,Grčko-hrvatski rječnik najpoznatije je djelo Stjepana Senca izdano po prvi puta krajem svibnja 1910. godine u Zagrebu. Rječnik je izrađen prema 11. izdanju Bensler-Kaegijeva Grčko-njemačkog rječnika. Kada se rječnik počeo tiskati izišlo je 12. izdanje Grčko-njemačkog rječnika te je promjene u Senčevu rječniku napravio Milan Žepić. Pretisak rječnika napravljen je 1988. godine od izdavačke kuće Naprijed iz Zagreba. Budući da je rječnik u novije vrijeme bilo teško nabaviti čak i u antikvarijatima, napravljen je pretisak koji je doživio nekoliko izdanja. Pretisak rječnika ima hrapave, tvrde korice crvene boje. Na sredini se nalazi naziv knjige i autora otisnuto velikim tiskanim zlatnim slovima. Knjiga ima 1022 dvostupačne stranice velikog rječničkog formata. Stranice knjige su tanke i kvalitetne. Natuknice rječnika su pisane grčkim alfabetom, podebljane su i izvučene za dva slova od ostatka stupca. Podnatuknice nisu podebljane, ali su izvučene za dva slova kao i glavne natuknice. Prvo izdanje rječnika tiskanog 1910. godine koštalo je tadašnjih 12 kruna. Likovnu opremu pretiska radio je Ratko Janjić-Jobo. Naklada pretiska bila 3000, a knjiga je tiskana od Tiskare Rijeka, 1991. godine u Rijeci. Predgovor drugog izdanja napisao je Milivoj Sironić u mjesecu ožujku 1988. godine u Zagrebu. Dijagonala knjige iznosi 24 cm.``

Unutra odlično očuvano Tvrde korice isto u odličnom stanju, papirni omoti se vide na slikama, minimalno pohabani William L. Shirer / Uspon i pad trećeg rajha 1-4; Znanje; 1977.god.; tvrd povez; 1.Uspon Adolfa Hitlera / Trijumf i konsolidacija; 415 strana; 2.Put u rat; 485 strana; 3.Prve pobjede i prekretnica; 462 strane; 4.Početak kraja / Pad trećeg rajha; 318 strana; Iako je od njenog prvog pojavljivanja prošlo više od pedeset godina, Širerovo delo i dalje predstavlja referentno štivo i najbolji prikaz nastanka i sloma Trećeg rajha, zamišljenog da traje hiljadama, a okončanog nakon samo dvanaest godina, krcatih kataklizmičnim nizom dešavanja koja su bezmalo survala u ponor čitavu zapadnu civilizaciju. Širer je zapravo živeo i radio kao reporter u nacističkoj Nemačkoj tridesetih godina prošlog veka, imao je pristup tajnim nemačkim arhivima koje su Saveznici pronašli nedirnute (oko 485 tona dokumenata u vidu velikog broja dnevnika, telefonskih transkripta i ostalih spisa), a takođe je prisustvovao suđenjima u Nirnbergu. Zato njegov autoritativni pregled godina 1933–1945, kada su nacisti pod vođstvom svog Firera vladali Nemačkom, organizovali Holokaust, gurnuli svet u ludilo Drugog svetskog rata i zauvek izmenili tok moderne istorije i izgled Evrope, predstavlja monumentalnu studiju najstravičnijih trenutaka naše civilizacije. Vilijam Sirer rajha treci rajh hitlerova nemacka nacisti ss divizije drugi svetski rat himler

Autor: Karlos Kastaneda Naslov: Sabrana dela 1–8 (komplet) Izdavač: BIGZ Beograd Godina: 1988. Povez: broširano Stanje: dobro očuvano – Orlov dar – Priče o moći – Učenje don Huana – Moć tišine – Odvojena stvarnost – Drugi krug moći – Put u Ištlan – Unutrašnji oganj Karlos Kastaneda prema sopstvenom tvrđe­nju rođen je 1935. godine u Brazilu, a prema drugim izvorima 1925. u Peruu. Umro je 1998. u Los Anđelesu. Autor je petnaest knjiga koje su prodate u više od dvadeset osam miliona primeraka i štampane na sedamnaest jezika. Njegov rad pomogao je da se definiše čitava dekada 1960-ih ujedno nagoveštavajući New Age pokret. Doktorirao je 1973. na Univerzitetu u Los Anđelesu, na grupi za Antropologiju. Disertaciju je uradio upravo na osnovu iskustva i znanja koja je stekao tokom istraživanja i pisanja svoje prve tri knjige – Učenje don Huana, Odvojena stvarnost i Put u Ištlan. Kastaneda se ubrzo nakon toga povukao iz javnosti kako bi dalje radio na sopstvenom unutrašnjem razvoju. Živeo je u ogromnoj kući u Los Anđelesu, zajedno sa tri žene koje je nazivao „saputnicama na putu ka Osvešćenju“. One su prekinule sve veze sa porodicom, prijateljima i odrekle se svojih imena kako bi se pridružile njegovom pokretu. Osnivač je Cleargreen-a, organizacije koja je promovisala Tensegriti – termin koji je Kastaneda koristio da opiše tradicionalna toltečka pravila duhovnih vežbi za sticanje određenih moći koja mu je preneo njegov učitelj don Huan Matus. MG Ć (N)

Odlicno ocuvan komplet, knjige kao da nisu ni citane Autor: Karlos Kastaneda Naslov: Sabrana dela 1–8 (komplet) Izdavač: BIGZ Beograd Godina: 1988. Povez: broširano – Orlov dar – Priče o moći – Učenje don Huana – Moć tišine – Odvojena stvarnost – Drugi krug moći – Put u Ištlan – Unutrašnji oganj Karlos Kastaneda prema sopstvenom tvrđe­nju rođen je 1935. godine u Brazilu, a prema drugim izvorima 1925. u Peruu. Umro je 1998. u Los Anđelesu. Autor je petnaest knjiga koje su prodate u više od dvadeset osam miliona primeraka i štampane na sedamnaest jezika. Njegov rad pomogao je da se definiše čitava dekada 1960-ih ujedno nagoveštavajući New Age pokret. Doktorirao je 1973. na Univerzitetu u Los Anđelesu, na grupi za Antropologiju. Disertaciju je uradio upravo na osnovu iskustva i znanja koja je stekao tokom istraživanja i pisanja svoje prve tri knjige – Učenje don Huana, Odvojena stvarnost i Put u Ištlan. Kastaneda se ubrzo nakon toga povukao iz javnosti kako bi dalje radio na sopstvenom unutrašnjem razvoju. Živeo je u ogromnoj kući u Los Anđelesu, zajedno sa tri žene koje je nazivao „saputnicama na putu ka Osvešćenju“. One su prekinule sve veze sa porodicom, prijateljima i odrekle se svojih imena kako bi se pridružile njegovom pokretu. Osnivač je Cleargreen-a, organizacije koja je promovisala Tensegriti – termin koji je Kastaneda koristio da opiše tradicionalna toltečka pravila duhovnih vežbi za sticanje određenih moći koja mu je preneo njegov učitelj don Huan Matus.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Komplet sadrži sledeće naslove: 1. Srbija i Srbi između izazova i odgovora 2. Milan Rakić i religija 3. Darovi naših rođaka 1 4. Darovi naših rođaka 2 5. Darovi naših rođaka 3 6. Darovi naših rođaka 4 7. Putovanje u oba smera 8. Preporuke i prikazi 9. Posete, odlomci Vladeta Jerotić (Beograd, 2. avgust 1924 — Beograd, 4. septembar 2018) bio je srpski neuropsihijatar, psihoterapeut, filozof, književnik i akademik SANU. Jerotić je 2007. godine formirao svoju Zadužbinu i Biblioteku.[1] Bio je član osnivač Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”, gde je 2014. godine formirao svoju zbirku.[2] Biografija Detinjstvo, mladost i školovanje Vladeta Jerotić rođen je 2. avgusta 1924. godine u Beogradu, u Zadarskoj ulici, kao sin jedinac u činovničkoj porodici. Prva dva razreda osnovne škole završio je u OŠ „Kralj Petar Prvi”, u istoimenoj ulici, a druga dva razreda u OŠ „Kralj Aleksandar I”, u Dečanskoj ulici. Nakon osnovne, upisao je Drugu mušku gimnaziju, koja se nalazila na mestu današnje zgrade Politike. Gimnazija je srušena do temelja za vreme aprilskog bombardovanja 1941. godine. Kao dete, Vladeta je bio, kako sam sebe u autobiografiji opisuje, živahan, nemiran i neposlušan dečak. Bio je društven i razgovoran, voleo je sport i bioskope. U školi je najradije slušao veronauku i istoriju, želeći da po završetku gimnazije upiše Teološki ili Filozofski fakultet.[3] Međutim, pred kraj školovanja, pažnju mu je privukla medicina, a nakon što je Vladetinom dobrom prijatelju naglo dijagnostikovana šizofrenija odlučio je da medicinu upiše radi psihijatrije.[3] Drugi svetski rat Vladeta je poslednje godine gimnazije završavao u jeku Drugog svetskog rata. U tom periodu, živeo je sa svojom porodicom u stambenoj zgradi u Kondinoj ulici, gde se porodica zatekla i 6. aprila 1941. godine za vreme bombardovanja Beograda. U neposrednoj blizini, u Hilandarskoj ulici, bila je i zgrada Radio Beograda, koja je tom prilikom pogođena. Tokom narednih nekoliko dana, prešao je sa porodicom prvo na Voždovac, a potom u Kumodraž, sklanjajući se od nemira i požara. Jerotić je, u svojoj autobiografiji, istakao užas koji je po prvi put osetio posmatrajući sa uzvišice svoj rodni grad u plamenu.[3] Sa ocem je, nakon ovih dešavanja, jedno vreme bio u vojsci u okolini Kraljeva, Užica i Čačka, ali se ubrzo vratio u Beograd i 1942. upisao i osmi razred gimnazije. Maturirao je 1943. godine. Nakon toga, do kraja rata radio je kao bolničar-volonter na hirurškom odeljenju Opšte državne bolnice u Beogradu, gde je bio građanski mobilisan. Po završetku rata, 1945. godine, upisao je Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu. Studije i karijera Na Medicinskom fakultetu diplomirao je 1951. godine. Specijalizaciju iz neuropsihijatrije stekao je 1957. godine i nakon toga, od 1958. do 1961, boravio je u Švajcarskoj, Nemačkoj i Francuskoj, gde je specijalizovao psihoterapiju. Svoje prvo zaposlenje pronašao je na Univerzitetskoj nervnoj klinici u Beogradu, gde je radio kao asistent do 1963. godine. Tada prelazi u bolnicu „Dr Dragiša Mišović”, na prvo psihoterapeutsko odeljenje osnovano u Jugoslaviji kod primarijusa dr Vladislava Klajna. Radeći na razvoju psihoterapije u Srbiji, gotovo 20 godina bio je načelnik Psihoterapeutskog odeljenja. Tu je stekao veliko iskustvo u radu sa pacijentima i postao primarijus. Od 1985. do penzionisanja, kao profesor po pozivu, predavao je pastirsku psihologiju i medicinu na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Akademik prof. dr Vladeta Jerotić razvio je obimnu i plodnu publicističku delatnost iz graničnih oblasti psihoanalize, psihoterapije, sociologije, socijalne psihijatrije i filozofije, kao i u oblastima teologije i filozofije hrišćanstva i drugih religija (poput judaizma, budizma i taoizma). Njegova interesovanja iznedrila su preko 70 knjiga i nekoliko stotina naučnih članaka. Takođe je održao brojna predavanja na teme iz pomenutih oblasti u gotovo svim većim gradovima Jugoslavije, a u poslednjim godinama u Beogradu i ostalim gradovima Srbije. Jerotića je zanimao i uticaj religije na psihu i ponašanje čoveka. U svojim radovima je pisao da se ljudska psiha sastoji od tri „paralelno i neprekidno aktivna” sloja, koji se zasnivaju na verovanjima i običajima iz paganizma, Starog zaveta ili Novog zaveta.[4] Od 1984. godine Jerotić je bio član Udruženja književnika Srbije i redovni član Medicinske akademije i Srpske akademije nauka i umetnosti (Odeljenja jezika i književnosti). Bio je i član Srpskog lekarskog društva (psihoterapeutska sekcija), Psihoterapeutskog društva Jugoslavije, kao i Jungovog udruženja u Beogradu. Preminuo je u svojoj 94. godini, 4. septembra 2018. godine u Beogradu. Sahranjen je po sopstvenoj želji u porodičnoj grobnici na Novom groblju u Beogradu.[5] Deo Dalmatinske ulice u Beogradu, od Takovske do Džordža Vašingtona, nazvan je 2021. godine po Vladeti Jerotiću.[6] Zbirka Vladete Jerotića u Udruženju „Adligat” Vladeta Jerotić i Miodrag Pavlović, kumovi i dugogodišnji prijatelji Vladeta Jerotić godinama je neobavezno poklanjao knjige Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”, da bi 2014. godine i formalno formirao svoju zbirku. Od 2017. godine, kada je spomen soba Miodraga Pavlovića u Muzeju srpske književnosti premeštena u nove prostorije, za zbirku Vladete Jerotić izdvojen je poseban kutak u okviru ove sobe posvećene njegovom kumu i dugogodišnjem prijatelju.[2] Jerotić je o ovom simboličnom mestu za njegovu zbirku rekao „da se zna, pamti i prepričava kako srpski kumovi mogu da se zauvek vole, druguju i uvažavaju!”.[7] U kutku akademika Jerotića nalaze se dva ormara sa više hiljada knjiga koje je za života poklonio Udruženju, uključujući i knjige koje je otac Vladete Jerotić doneo sa Krfa nakon Prvog svetskog rata, kao i prva izdanja ruskog filozofa Berđajeva, retko srpsko ratno izdanje iz Bizerte, prva izdanja Radeta Drainca i Milana Rakića. Izloženi su i lični predmeti Jerotića, kao što su olovke, naočare, dve strane rukopisa i zajedničke fotografije sa kumom Miodragom. Vladeta je posle Pavlovićeve smrti često u njegovoj spomen sobi, prethodno sprat niže, držao predavanja, u okviru kojih se podsećao kumstva i prijateljstva sa Miodragom.

Autor: Frank H. Netter ; prevodioc i redaktor Milan Milisavljević Godina izdanja: 2023 Pismo: Format i povez: Tvrdi OSMO IZDANJE Neprevaziđene, svetski poznate i priznate, klinički relevantne anatomske ilustracije. Za studente i kliničke lekare koji izučavaju anatomiju, obavljaju vežbe u anatomskim salama, prenose pacijentima znanja iz oblasti anatomije ili samo osvežavaju sopstvena znanja, Neterov Atlas anatomije čoveka iz ugla kliničkog lekara jasno ilustruje građu tela regiju po regiju na briljantan i veoma detaljan način. Jedinstven je među atlasima anatomije zbog toga što sadrži ilustracije u kojima se ističu anatomski odnosi najvažniji za trening i praksu kliničkih lekara. Atlas su ilustrovali kliničari za kliničare, a sadrži više od 550 izuzetnih crteža-ilustracija i nekoliko desetina pažljivo odabranih tipičnih radiografskih snimaka. • Donosi svetski poznate i priznate, izuzetno jasne i detaljne ilustracije ljudskog tela iz perspektive kliničkog lekara, uz crteže dr Frenka Netera i dr Karlosa Mačada, koji spadaju među najistaknutije medicinske ilustratore današnjice. • U atlasu se građa tela obrađuje po organskim sistemima, a sadrži i kratke sažetke o anatomskim strukturama od velikog značaja u određenim kliničkim stanjima, kao i dodatke u vidu tabelarnih pregleda mišića. • Sadrži nove ilustracije koje je radio dr Mačado, uključujući i klinički važne regije kao što su karlična duplja, temporalna i infratemporalna jama, nosne školjke i druge. • Ovo izdanje sadrži nove tabelarne preglede nerava, posvećene kranijalnim nervima i nervima cervikalnog, brahijalnog i lumbosakralnog pleksusa. • Koristili smo ažuriranu terminologiju zasnovanu na drugom izdanju međunarodnog standarda anatomske terminologije, Terminologia Anatomica, i obuhvatili smo neke eponime koji se često koriste u kliničkoj praksi. • Uz kupljenu knjigu dobijate jedinstveni kôd, pomoću kojeg možete da pristupite dodatnim materijalima u elektronskom obliku – 79 videa i 112 bonus tabli. DOSTUPNA JE i alternativna verzija 8. izdanja: • Neterov Atlas anatomije čoveka: Klasičan topografski pristup – sadržaj je isti kao u sistemskom pristupu, ali je organizovan na tradicionalan način, po anatomskim regijama našeg tela. Obe varijante izdanja sadrže iste tabelarne informacije i istih 550+ ilustracija koje su kreairali lekari-kliničari dr Frenk Neter i dr Karlos Mačado.

Аркадий Райкин 1965 А. Бейлин Бейлин А. Аркадий Райкин [Л.-М.: Искусство, 1965] 150 с. Фотоальбом. Фотографии выполнены М. Б. Смириным, М. М. Гершманом и др. Аркадий Исаакович Райкин (1911-1987) - знаменитый советский артист эстрады, театра и кино, театральный режиссер, конферансье, сценарист, писатель-сатирик; народный артист СССР. Герой Социалистического Труда, лауреат Ленинской премии. А.Райкин родился в г. Риге, в 1922 г. вместе с семьей переехал в Петроград. В 1935 г. окончил Ленинградский техникум сценических искусств. По распределению попал в Ленинградский ТРАМ (Театр рабочей молодежи), который вскоре был переименован в театр им. Ленинского Комсомола. Одновременно с игрой в театре дебютировал в кино, но подлинным его призванием стала эстрада. Сначала он выступал с эстрадными номерами, позже работал конферансье. В 1939 г. стал лауреатом 1-го Всесоюзного конкурса артистов эстрады. С 1942 г. - художественный руководитель Ленинградского театра миниатюр (с 1982 г. - Государственный театр миниатюр в Москве, с 1987 г. - театр «Сатирикон»). Театр миниатюр под управлением А.Райкина был одним из самых любимых у зрителей тех лет. На его сцене выступали признанные звезды эпохи: Л.Утесов, К.Шульженко, А.Менакер, В.Нечаев, Э.Хиль, М.Пархоменко, а также молодые актеры М.Жванецкий, Р.Карцев, В.Ильченко. Среди авторов, с которыми работал А.Райкин, были известные советские писатели-юмористы - М.Зощенко, В.Ардов, А.Хайт, С.Альтов, М.Мишин и др. Выступления А.Райкина на радио и телевидении пользовались огромной популярностью у публики. Его называли русским Чарли Чаплином и чародеем пантомимы. Миниатюры и спектакли А.Райкина всегда были остро сатирическими, но в то же время корректными и интеллигентными. В памяти поклонников он навсегда остался неповторимым мастером сценического перевоплощения, а темы его сатирических моноспектаклей остаются актуальными и сегодня. Настоящая книга театрального критика А.Бейлина помогает проникнуть в тайны мастерства великого артиста, анализирует особенности его творчества. Книга иллюстрирована большим количеством фотографий А.Райкина на сцене и в жизни. u vrlo dobrom stanju retko izdanje malo zacepljen omot Arkadij Isaakovič Raikin (1911-1987) - poznati sovjetski estradni, pozorišni i filmski umetnik, pozorišni reditelj, zabavljač, scenarista, satiričar; Narodni umjetnik SSSR-a. Heroj socijalističkog rada, dobitnik Lenjinove nagrade.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta autora! Slovenacki jezik! Knjiga je jedna od trilogije koja govori o drevnoj povijesti predcivilizacija. Prvi su Pukotine vremena, drugi Kraljevstvo Velike Zmije, a treći Megaliti. Autorica je svoj život posvetila istraživanju civilizacija i mijenjanju (po njezinom mišljenju) pogrešne povijesne istine. Ni ova knjiga nije drugačija. Ako čitatelj barem malo poznaje povijesne činjenice, čitanje ove i, naravno, svih ostalih knjiga doista će ga staviti u dilemu. Kraljevstvo velike zmije čita se vrlo tečno, sadrži mnogo povijesnih činjenica, ali su objašnjene drugačije nego što smo naučili. Službena znanost nije se puno bavila njezinim radom, jer je vrlo teško demantirati njezine tvrdnje, koje potkrepljuju brojni izvori dokaza. Knjiga govori o autohtonom narodu predkolumbovske Amerike. Njena prva rečenica: `Knjiga o Velikom zmijskom kraljevstvu nije knjiga o Indijancima`, vrlo nam jasno pokazuje autoričino neslaganje sa službenom poviješću. Ameriku nije otkrio Kristofor Kolumbo, ali na ovom kontinentu od davnina žive mnoge civilizacije čija službena povijest ne priznaje status koji zaslužuju. O njihovom iznimnom poznavanju graditeljstva svjedoče mnogi već otkriveni arheološki ostaci, koji su ostali zanemareni, a ogroman broj ostataka još uvijek čeka na otkrivanje. Kroz knjigu ocrtava civilizacije Sjeverne Amerike (Hohokami, Anasazi, Galina ljudi), Srednje Amerike (Tolteci, Olmeci, Zapoteci, Mixteci, Tlatilka, Anahuanaca, Asteci i Maje), Južne Amerike (Muiski - Chibche, Masma, Chavina, Mochichi, Chimu, Nazca, Chinchoro i Inca). Fani Okič, slovenska književnica, * 1924., Ljubljana. Bila je studentica do početka Drugog svjetskog rata. 1941. nakon okupacije Slovenije deportirana je u Hrvatsku, a od 1942. do oslobođenja 1945. bila je hrvatska partizanka. Nakon rata živjela je i radila u Bosni i drugim jugoslovenskim zemljama. Godine 1947. vratila se u Sloveniju. Raditi Fani Okič je književnica, publicistkinja i istraživačica protokola. Pripadnica je dviju potpuno različitih civilizacija – s majčine strane, južnoameričke, povezane s civilizacijom Inka), a po ocu zapadne. Bila je suradnica beogradskih časopisa Galaksija i Treće oko, a kasnije i slovenskih časopisa Aura, Karma i Metulj.

Knjiga je dobro očuvana. Izdavač: Mate d.o.o.,Zagreb Godina izdavanja: 2006. Opštee informacije:, 688 str., 20,0 cm x 25,0 cm 3. izdanje POSTIZANJE KONKURENTSKE PREDNOSTI! Četvorica autora profesori su sa različitih i veoma istaknutih američkih fakulteta (Ohio State University, Michigan State University i dr.). Oni vjeruju da je pristup vođenja ljudskih potencijala od temeljne važnosti za stvaranje dugoročne `vrijednosti” poduzeća i njegovog opstanka te su to na jasan i zanimljiv način prikazali u knjizi. Knjiga je ujedno raskošno opremljena ilustracijama, a pruža i upoznavanje s izazovima koje je nužno za stvaranje vrijednosti i stjecanje konkurentske prednosti. Kvalitetno upravljanje ljudskim resursima predstavlja konkurentsku prednost modernog poslovanja. Kratki sadržaj: Okruženje ljudskih potencijala: Upravljanje ljudskim potencijalima Strategijski menadžment ljudskih potencijala Pravno okruženje: ravnopravna mogućnost zapošljavanja Pribavljanje i priprema ljudskih potencijala: Selekcija i raspoređivanje Obuka Procjena i razvoj ljudskih potencijala: Upravljanje radnom uspješnošću Razvoj zaposlenika Kompenzacije ljudskih potencijala: Odluke o platnoj strukturi Priznavanje doprinosa zaposlenika plaćanjem Beneficije zaposlenika Posebne teme ljudskih potencijala: Kolektivno pregovaranje i radni odnosi Globalni menadžment ljudskih potencijala Strategijski menadžment funkcije ljudskih potencijala R. A. Noe je profesor menadžmenta na Sveučilištu Ohio. Prije toga radio je na katedri menadžmenta na Sveučilištu Michigan i u Centru industrijskih odnosa na Carlson School of Management, Sveučilište Minnesota. Provodio je istraživanja i predavao studentima, postdiplomcima i doktorskim studentima o upravljanju ljudskim potencijalima, menadžerskim vještinama, kvantitativnim metodama, informacijskim sustavima ljudskih potencijala, edukaciji, razvoju zaposlenika i organizacijskom ponašanju. J. R. Hollenbeck profesor je menadžmenta na Eli Broad Graduate School of Business Administration na Sveučilištu Michigan. Stekao je doktorat iz menadžmenta i organizacijskog ponašanja na New York Sveučilištu. U svom radu najviše istražuje teoriju samokontrole i motivacije za rad, procese separacije i stjecanja zaposlenika te odlučivanje i radnu uspješnost u timovima. B. Gerhart je Frances Hampton Currey profesor studija organizacije na Owen School of Management pri Vanderbilt Sveučilištu. Stekao je magisterij iz psihologije na Bowling Green State University 1979. Godine i doktorat iz područja industrijskih odnosa na Sveučilište Wisconsin – Madison 1985. Njegovo istraživanje se usredotočuj na područje kompenzacija / nagrađivanja, popunjavanja radnih mjesta i stavova zaposlenika. P. M. Wright je pridruženi profesor škole industrijskih i radnih odnosa na Sveučilištu Cornell. Prethodno je bio pridruženi profesor menadžmenta i koordinator magisterija iz upravljanja ljudskim potencijalima na Graduate School of Business pri Sveučilištu Texas A & M.``

SAVA ŠUMANOVIĆ prepuštanje pasiji Ljubica Miljković Galerija slika Sava Šumanović, Šid/ Printmedia, Beograd, 2007. 416 strana, tvrd povez, zaštitni omot, veliki format. Galerija `Sava Šumanović` iz Šida i `Printmedia` iz Beograda objavili su monografiju `Sava Šumanović - Prepuštanje pasiji` o jednom od najznačajnijih srpskih slikara prve polovine 20. veka. Autor monografije je Ljubica Miljković, a knjiga sadrži hronologiju važnih dogadjaja iz života i stvaralaštva Save Šumanovića, popis monografija i kataloga i antologijski izbor od 128 slika s reprodukcijama preko cele strane, saopštili su izdavači. Izdanje je dopunjeno i popisom s manjim reprodukcijama u boji, 626 slika, četiri grafike, 237 akvarela, gvaševa, pastela, tempera i crteža. Sava Šumanavić (1896- 942) rodjen je u Vinkovcima, a u četvrtoj godini s porodicom se preselio u Šid. Godine 1914. godine upisao je Višu umetničku školu u Zagrebu, a od 1918. godine počeo je da izlaže svoja dela. Godine 1920. Šumanović je otišao u Pariz i iznajmio atelje na Monparnasu. Učitelj mu je bio Andre Lot, istaknuti likovni pedagog analitičkog kubizma. U Parizu se družio s Rastkom Petrovićem, Modiljanijem, Maksom Žakobom i drugim umetnicima. Narednih godina živeo je i slikao u Zagrebu. Godine 1924. napisao je studije `Slikar o slikarstvu` i `Zašto volim Pusenovo slikarstvo`. U Parizu je ponovo boravio 1925. godine, gde je prihvatio uticaje Matisovog slikarstva. Godine 1927. naslikao je `Doručak na travi` koji je naišao na odlične kritike u Francuskoj. Nešto kasnije na Salonu nezavisnih izložio je sliku `Pijana ladja`, inspirisanu istoimenom pesmom Artura Remboa. Druga inspiracija bila je čuvena Žerikoova slika `Splav Meduza`. Kritičari su delo dočekali s podeljenim stavovima. Godine 1928. vratio se u Šid, gde je slikao sremske pejzaže. Novac od prodaje slika omogućio mu je da ponovo ode u Pariz, gde su nastale slike: `Luksemburški park`, `Crveni ćilim`, `Most na Seni`, koje karakteriše poetski realizam i umereni koloristički ekspresionizam. Po povratku u Šid, 1930. godine slika lokalne pejzaže i aktove. Tri godine radio je na ciklusu velikih platana `Šidjanke`, a kasnije na ciklusu `Beračice`, posvećenom berbi groždja. Avgusta 1942. Savu Šumanovića su, zajedno s još 150 Srba iz Šida, uhapsile vlasti NDH i odvele u Sremsku Mitrovicu, gde su streljani i sahranjeni u zajedničku masovnu grobnicu. (Tanjug)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na Slovenackom Okič, Fani: Kraljestvo Velike kače : o kulturi avtohtonov predkolumbovske Amerike od Aljaske do Ognjene zemlje Kraljevstvo velike zmije: o kulturi domorodačkih naroda pretkolumbijske Amerike od Aljaske do Ognjene zemlje Knjiga je jedna od trilogije koja govori o drevnoj povijesti predcivilizacija. Prvi su Pukotine vremena, drugi Kraljevstvo Velike Zmije, a treći Megaliti. Autorica je svoj život posvetila istraživanju civilizacija i mijenjanju (po njezinom mišljenju) pogrešne povijesne istine. Ni ova knjiga nije drugačija. Ako čitatelj barem malo poznaje povijesne činjenice, čitanje ove i, naravno, svih ostalih knjiga doista će ga staviti u dilemu. Kraljevstvo velike zmije čita se vrlo tečno, sadrži mnogo povijesnih činjenica, ali su objašnjene drugačije nego što smo naučili. Službena znanost nije se puno bavila njezinim radom, jer je vrlo teško demantirati njezine tvrdnje, koje potkrepljuju brojni izvori dokaza. Knjiga govori o autohtonom narodu predkolumbovske Amerike. Njena prva rečenica: `Knjiga o Velikom zmijskom kraljevstvu nije knjiga o Indijancima`, vrlo nam jasno pokazuje autoričino neslaganje sa službenom poviješću. Ameriku nije otkrio Kristofor Kolumbo, ali na ovom kontinentu od davnina žive mnoge civilizacije čija službena povijest ne priznaje status koji zaslužuju. O njihovom iznimnom poznavanju graditeljstva svjedoče mnogi već otkriveni arheološki ostaci, koji su ostali zanemareni, a ogroman broj ostataka još uvijek čeka na otkrivanje. Kroz knjigu ocrtava civilizacije Sjeverne Amerike (Hohokami, Anasazi, Galina ljudi), Srednje Amerike (Tolteci, Olmeci, Zapoteci, Mixteci, Tlatilka, Anahuanaca, Asteci i Maje), Južne Amerike (Muiski - Chibche, Masma, Chavina, Mochichi, Chimu, Nazca, Chinchoro i Inca). Fani Okič, slovenska književnica, * 1924., Ljubljana. Bila je studentica do početka Drugog svjetskog rata. 1941. nakon okupacije Slovenije deportirana je u Hrvatsku, a od 1942. do oslobođenja 1945. bila je hrvatska partizanka. Nakon rata živjela je i radila u Bosni i drugim jugoslovenskim zemljama. Godine 1947. vratila se u Sloveniju. Raditi Fani Okič je književnica, publicistkinja i istraživačica protokola. Pripadnica je dviju potpuno različitih civilizacija – s majčine strane, južnoameričke, povezane s civilizacijom Inka), a po ocu zapadne. Bila je suradnica beogradskih časopisa Galaksija i Treće oko, a kasnije i slovenskih časopisa Aura, Karma i Metulj.

Odlično očuvano. Autor - osoba Radojčić, Jovan, 1933-2013 = Radojčić, Jovan, 1933-2013 Naslov Srbi zapadno od Dunava i Drine : biografije. [Tom] 1, A-Z ; [Tom] 2, I-O ; [Tom] 3, P-Š / Jovan S. Radojčić Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 2009 Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Prometej, 2009 (Novi Sad : Prometej) Fizički opis 1272, 1162, 1379 str. : ilustr. ; 25 cm Drugi autori - osoba Borović, Tatjana = Borović, Tatjana Atlagić, Marko, 1949- = Atlagić, Marko, 1949- Deretić, Jovan, 1934-2002 = Deretić, Jovan, 1934-2002 Ivanić, Dušan, 1946- = Ivanić, Dušan, 1946- Krestić, Vasilije, 1932- = Krestić, Vasilije, 1932- Opačić, Petar, 1927- Ocić, Časlav, 1945- = Ocić, Časlav, 1945- ISBN 978-86-515-0315-6 ; 978-86-515-0316-3 ; 978-86-515-0317-0 (plast.) Napomene Tiraž 1.000 Uvodna riječ autora: str. 9-42 Bibliografija: str. 43-105. Str. 1373-1374: O autoru / Tatjana Borović Str. 1376-1379: Izvodi iz recenzija / Marko Atlagić, Jovan Deretić, Dušan Ivanić, Vasilije Krestić, Petar Opačić, Časlav Ocić. Geografski registar mjesta: str. 1333-1371. Predmetne odrednice Srbi -- Hrvatska -- Biografije Srbi -- Bosna i Hercegovina -- Biografije Srbi -- Slovenija -- Biografije Dunav Drina Rukopis sadrži biografije znamenitih ličnosti iz istorije Srba zapadno od Drine i Dunava svrstane po azbučnom redu i podeljene u tri toma. Pored edukativnog, informativnog i dokumentacionog značaja, rukopis poseduje i nacionalno-integrativnu vrednost, te ima za cilj da od zaborava otme i potomstvu sačuva sećanja na znamenite Srbe i njihova dela i ujedno potvrdi često osporavanu činjenicu da Srbi nisu slučajna niti usputna pojava na prostorima zapadno od Drine i Dunava, već istorijska konstanta i mnogovekovni prebivaoci sa jednakim pravom kao i drugi narodi sa navedenih prostora. Autor se i svojim prethodnim delima svrstao u znamenite srpske biografe i njegovo delo predstavlja koristan kulturni događaj od velikog nacionalnog značaja. Iz recenzija: „Na naš siromašan leksikografski prostor Radojčićev biografski leksikon dobro je došao i, donekle, popunio je jednu, stručnjacima dobro znanu, prazninu. Rezultat njegovog rada je impozantan. On je sabrao i napisao ogroman broj biografija znamenitih i po raznim osnovama istaknutih i zapaženih Srba, čija imena je trebalo otrgnuti od zaborava. Njegov višegodišnji rad urodio je željenim rezultatom. Ceneći ogroman intelektualni napor koji je uložio u sastavljanje ovog leksikona, njegovu naučnu, kulturnu i nacionalnu vrednost i potrebu, sa zadovoljstvom ga preporučujem za štampu“, Akademik Vasilije Krestić PODVIG JOVANA RADOJČIĆA (Jovan S. Radojčić, Biografije : Srbi zapadno od Dunava i Drine, I–III, Prometej, Novi Sad, str. 1272+1162+1379) Za delom koje bi prikazalo životne puteve i rezultate rada istaknutih Srba s područja Baranje, Zapadnog Srema, Slavonije, Korduna, Banije, Like, Dalmacije, Istre, Gorskog Kotara, Dubrovnika, Zagreba, Rijeke,… osećala se odavno potreba. Da tu potrebu – koja bi u normalnim prilikama bila prioritetni zadatak odgovarajućih institucija nacionalnog i državnog značaja – zadovolji poduhvatio se profesor Jovan Radojčić. On je petnaestak godina prikupljao napisane, po raznim knjigama, časopisima i novinama (danas najčešće teško dostupnim ili gotovo običnim čitaocima nedostupnim rasute životopise znamenitih Srba (oba „zakona”) iz najzapadnijih srpskih krajeva. Deo biografija on je na osnovu dostupne građe rekonstruisao, a deo je sâm napisao. Taj napor profesora Radojčića rezultirao je u leksikonu koji obuhvata oko 1300 imena ljudi koji su ostavili traga u kulturi, nauci, umetnosti, privredi, politici, veri, vojevanju za slobodu, sportu i drugim oblastima materijalnog i duhovnog života Srba tih krajeva, a neki od njih prevazišli su lokalne, regionalne i nacionalne okvire i postali evropska i svetska imena (Tesla, Milanković,…) u oblastima kojima su se bavili. Ta knjiga Jovana S. Radojčića pod naslovom Srbi : Srpska Krajina, Slavonija, Dalmacija, Hrvatska : Biografski leksikon (Beograd: Komerc sistem d. d., Matica Srba i iseljenika Srbije i Fond istine o Srbima) pojavila se 1994. godine. Danas, petnaest godina kasnije, novosadski Prometej objavljuje Radojčićeve kapitalne trotomne biografije Srba zapadno od Dunava i Drine. Pred nama je, dakle, novi podvig profesora Jovana Radojčića – posle pionirskogBiografskog leksikona iz 1994. – u višestruko obimnijim (preko 9.000 odrednica na ukupno – bogato ilustrovanih – 3813 strana) Biografijama on prikazuje životne sudbine i dela i istaknutih Srba i Srpkinja s one strane Dunava i Drine. Njihove biografije su živi dokaz jedinstva kulturnog i duhovnog prostora srpskog naroda. Iznoseći na svetlo dana malo poznate i gotovo nepoznate podatke o našim odličnicima iz minulih vremena, još više izvlačeći iz potpunog zaborava brojne ličnosti, a ukazujući i na neka potpuno nepoznata a zaslužna imena, profesor Radojčić nam upravo rekonstruiše mapu tog prostora. On se usredsredio na onaj deo tog prostora koji je u većoj meri nego ijedan drugi, sa srpske strane, bio žrtva nemara i nebrige, a s druge strane, predmet svojatanja i zatiranja. Stranicama ove dragocene knjige defiluje mnoštvo pojedinačnih energija, zdravih ambicija, raskošnih talenata, stvaralačkih genija, tragičnih žrtava i blistavih kreacija, koje se, posredno ili neposredno, suprotstavljaju zlim ništiteljima, ali i opštem besmislu, potvrđujući svoju vitalnost i svedočeći o neuništivosti duha. Neretko ovde lične sudbine stoje i kao simbol zajedničke sudbine… Na izvestan način to se može primeniti i na autora ove knjige: „Jovan Jovica S. Radojčić rođen je 2. I 1933. godine u Udbinji, Utinjska dolina, tada kotar Vojnić, na Kordunu. Osmo je od dvanaestoro djece … Stanka Radojčića i Danice, rođene Gaćeša. Osnovno obrazovanje stekao u zavičaju. Dva razreda gimnazije, pripravni učiteljske škole i Učiteljsku školu završio u Karlovcu (do 1952). Učiteljovao na Kordunu, najprije u Velikoj Crkvini (1952/53. šk. godina), i u Slavskom Polju (1954-1958), kod Vrginmosta (sada Gvozd), gdje je bio i upravnik osmogodišnje škole. Od tada kroz rad i rukovođenje u kulturno-prosvjetno-informativnim i službeničkim ustanovama, društvenim i društveno-političkim organizacijama, te volonterskim i profesionalnim obavljanjem lokalnih društvenih i političkih funkcija, više je prisutan u javnosti. Godine 1958. biran je za sekretara Opštinskog komiteta SK Vrginmost, na kojoj dužnosti je bio profesionalno sve do 1962, kada je redovno upisao Visoku školu političkih nauka u Beogradu i diplomirao 1966. godine. Sa ponovnog mandata sekretara Opštinskog komiteta SK Vrginmost 1967. nastupio na mjesto političkog radnika Kotarskog komiteta SKH Karlovac. Kao profesor radio od 1969. do 1974. godine u Gimnaziji „Dr Ivan Ribar“ (1969/70) i u Školskom centru metalske i elektro struke u Karlovcu. U isto vrijeme aktivan u DPO i član SKD „Prosvjeta“ i njegovog Pododbora „Dr Gajo Petrović“ u Karlovcu. Odlukom Skupštine opštine Karlovac 1974, imenovan za sekretara Sekretarijata društvenih službi opštine. Od 1976. direktor i glavni urednik regionalne Radne organizacije informativne djelatnosti Karlovački tjednik i Radio Karlovac (ROID). U periodu 1982-1990. radio u teritorijalnoj odbrani Zajednice opština Karlovac, u kojem vremenu je, s tog radnog mjesta, bio (1984/85) profesionalni predsjednik Predsjedništva Konferencije SKH 30 Karlovac, odnosno Karlovačko-kordunskog regiona. Osnivanjem Centra za idejno-teorijski rad u Karlovcu imenovan je 1985. za direktora toga centra, otkud je, nakon pobjede HDZ na izborima 1990. godine, prijevremeno penzionisan. Baveći se publicistikom i istraživanjem, svoje članke i radove objavljivao u Karlovačkom tjedniku, 36ilju (Karlovac), Jedinstvu (Priština), Zadužbini, Književnim novinama, Prosvetnom pregledu, Skadarliji, Politici, Borbi (sve Beograd). Pisao predgovore za neke knjige i drugo. Najznačajniji mu je rad … Biografski leksikon (1994). Od početka građanskog rata u Hrvatskoj 1991. Godine živi u Beogradu.“ (Tatjana Borović, Biografije…, tom III, str. 1374 i 1375). Profesor Radojčić je ovim svojim (životnim) delom duboko zaorao brazdu, ali tema je takva da posla ima još mnogo. Ona je krupan izazov za istraživače. Ova zamašna i korisna knjiga neka bude podsticaj da se na taj izazov i odgovori. Časlav Ocić Jovan Jovica S. Radojčić rođen je 2. 1. 1933. godine u Udbinji, Utinjska dolina, tada kotar Vojnić, na Kordunu. Osnovno obrazovanje stekao je u zavičaju. Dva razreda gimnazije, pripravni učiteljske škole i Učiteljsku školu završio u Karlovcu (do 1952). Učiteljovao na Kordunu, najpre u Velikoj Crkvini (1952/53. šk. godina), u Slavskom Polju (1954-1958), kod Vrginmosta (sada Gvozd), gde je bio i upravnik osmogodišnje škole. Od tada je kroz rad i rukovođenje u kulturno-prosvetno-informativnim i službeničkim ustanovama, društvenim i društveno-političkim organizacijama, te volonterskim i profesionalnim obavljanjem lokalnih društvenih i političkih funkcija, više prisutan u javnosti. Baveći se publicistikom i istraživanjem, svoje članke i radove objavljivao u Karlovačkom tjedniku, 36ilju (Karlovac), Jedinstvu (Priština), Zadužbini, Književnim novinama, Prosvetnom pregledu, Skadarliji, Politici, Borbi (sve Beograd). Pisao je predgovore za neke knjige i drugo. Najznačajniji mu je rad Biografski leksikon (1994). Od početka građanskog rata u Hrvatskoj 1991. godine živi u Beogradu. MG Ć (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Geografske osnove juzne Srbije (sa 33 slike u tekstu i jednom kartom u prilogu) Dr. Vojislav S. Radovanovic Vojislav S. Radovanović (Pavlica, 14. januar 1894 — Beograd, 26. april 1957) bio je srpski i jugoslovenski naučni radnik. Tokom svoje karijere radio je kao docent, vanredni i redovni profesor na Skopskom, Zagrebačkom i Beogradskom univerzitetu.[1] Bio je dopisni član Srpske kraljevske akademije (kasnije SANU), član Srpskog geografskog društva i osnivač i prvi upravnik Etnografskog instituta SANU.[2] Bio je učenik i asistent čuvenog srpskog geografa prof. dr Jovana Cvijića.[1] Iako je po struci bio geomorfolog, prof. Radovanović se u svom dugogodišnjem naučnoistraživačkom radu bavio i drugim, manje ili više srodnim disciplinama kao što su antropogeografija, etnologija, fizička i istorijska geografija i istorija. Objavio je veliki broj naučnih radova, a njegova doktorska disertacija „Tikveš i Rajec“ jedna je od najboljih i najiscrpnijih antropogeografskih monografija sa terena Makedonije. Biografija Detinjstvo i školovanje Vojislav S. Radovanović, rođen je 14. januara 1894. godine u selu Pavlici u Raškoj oblasti. Njegov otac Sofronije, po zanimanju učitelj, bio je poznati socijalista zbog čega je često po kazni premeštan zajedno sa porodicom iz sela u selo. Vojislav je osnovnu školu učio u selu Vrbovcu. Posle su prešli u Šabac gde je pohađao Šabačku gimnaziju; maturirao je u Nišu. 1912. godine upisao se na geografski odsek Beogradskog univerziteta.[1] Učestvovao je u Prvom svetskom ratu kao jedan od 1.300 kaplara.[3] Mobilisan je 1. decembra 1914. godine u činu đaka-narednika, ali se ubrzo razboleo od pegavog tifusa. Nakon uspešnog lečenja upućen je 1915. godine na front u blizini Smedereva. Prilikom artiljerijskog baraža koji je prethodio početku nemačke ofanzive 1915. godine teško je ranjen. Nemački geler pogodio ga je u koleno. Drugi geler pogodio ga je u predelu stomaka. Na sreću zaustavile su ga fišeklije sa municijom koje je nosio oko pojasa, ali je bio teško kontuzovan. Prebačen je u nemačku vojnu bolnicu gde mu je pružena medicinska nega. Glavni nemački hirurg sažalio se na mladog srpskog podoficira koji je odlično znao nemački jezik i odlučio je da mu spase nogu. Posle uspešne operacije proveo je neko vreme na rehabilitaciji. Kako mu je noga sporo zaceljivala Nemci su mu dozvolili da bude kod majke. U to vreme su bili smešteni kod rođaka u Kruševcu u kojem je Vojislav radio kao profesor nemačkog jezika u gimnaziji. Tokom boravka u Kruševcu upoznao je svoju buduću suprugu Milevu Šterić kojom se oženio posle rata. Između dva svetska rata Po završetku Prvog svetskog rata nastavio je sa studijama. 1921. godine diplomirao je geografiju. Sredinom 1921. godine postavljen je za privremenog predmetnog učitelja, a 10. novembra iste godine i za suplenta gimnazije u Skoplju gde je služio do 30. oktobra 1922. godine. Na poziv prof. Jovana Cvijića radio je kao njegov asistent u Geografskom insitutu Univerziteta u Beogradu od 1922. do 1924. god. Uverenje o vremenu provedenom u horu Beogradske opere. U ovom periodu se takođe aktivno bavio pevanjem. Bio je član Akademskog studentskog društva „Obilić“ kao i član hora Beogradske opere čiji je upravnik u to vreme bio Stevan Hristić. Međutim, morao je da se odrekne profesionalnog bavljenja muzikom kada je njegov profesor i mentor Jovan Cvijić saznao za njegov angažman u Beogradskoj operi. Do ovog saznanja Cvijić je došao na pomalo smešan način koji se dugo posle toga prepričavao kao anegdota. 1921. godine. Cvijić je ugostio uglednog gosta i kolegu iz Francuske. Želeći da mu pokaže znamenitosti Beograda odlučio je da ga odvede na predstavu u Beogradskoj operi. To veče je na repertoaru bila Verdijeva „Aida“. U loži u Narodnom pozorištu, pored Cvijića i gosta iz Francuske, nalazio se i jedan od prvih Cvijićevih učenika i njegov prijatelj prof. Borivoje Ž. Milojević. Ubrzo po početku predstave na sceni se pojavio Vojislav Radovanović u kostimu prvosveštenika i počeo da peva. Ne verujući svojim očima, iako loža nije bila daleko od bine, Cvijić se iznenađeno okrenuo prema svom učeniku i zapitao ga: „Gos`n Boro, je`l ono naš Voja skakuće po bini?` Gos`n Bori nije preostalo ništa drugo nego da odgovori potvrdno. Znajući da se ovo saznanje nije dopalo Cvijiću prof. Milojević je sutradan sačekao svog mlađeg kolegu Vojislava ispred prostorija Geografskog instituta u Kapetan Mišinom zdanju i upozorio ga na događaj od prethodne večeri. Odmah po dolasku Cvijić je pozvao Vojislava u svoju kancelariju. U kraćem i otvorenom razgovoru Cvijić mu je na krajnje korektan način skrenuo pažnju da, iako je i on sam ljubitelj lepih umetnosti, smatra da jedan mlad čovek ne može profesionalno da se bavi i naukom i umetnošću i da bude uspešan na oba polja. Vojislav Radovanović je već sutradan dao ostavku na mesto soliste u horu Beogradske opere. O njegovoj kratkoj profesionalnoj muzičkoj karijeri svedoči i uverenje koje je na njegov zahtev izdalo Kraljevsko Srpsko Narodno pozorište u kojem se potvrđuje da je Vojislav Radovanović bio član hora Beogradske opere u periodu od 1. septembra 1919. godine do 15. juna 1921. god. Obaveštenje o stavljanju u stanje pokoja prof. Vojislava Radovanovića. U periodu od 1922. do 1925. godine bio je sekretar Odseka Geografskog društva u Skoplju koje je bilo deo Srpskog geografskog društva.[4] Godine 1924. odbranio je doktorsku disertaciju. Iste godine izabran je za docenta filozofskog fakulteta u Skoplju. Ovu dužnost obavljao je sve do 3. oktobra 1925. godine kada je postavljen za vanrednog profesora Mudroslovnog fakulteta Sveučilišta Kraljevine SHS u Zagrebu. U tom trenutku bio je jedini profesor Srbijanac na Zagrebačkom univerzitetu što je u to vreme bio presedan. 14. januara 1926. godine penzionisan je po ukazu novog ministra prosvete g-dina Stjepana Radića. Bio je to prvi ukaz koji je Stjepan Radić doneo po stupanju na položaj Ministra prosvete. Penzionisanje prof. Vojislava Radovanovića bilo je povod za žučnu raspravu u Skupštini Kraljevine SHS. 1926. godine izabran je za vanrednog, a 1938. godine i za redovnog profesora fakulteta u Skoplju. 1936. godine izabran je za dopisnog člana Bugarskog geografskog društva u Sofiji. 1940. godine je nakon objavljivanja jedinstvenog dela o narodnoj nošnji u Marijovu izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije. U Skoplju je do početka rata bio upravnik Skopskog muzeja u čijem osnivanju je dao ključni doprinos. Drugi svetski rat Slom države 1941. godine doveo je porodicu Vojislava Radovanovića u izbeglištvo, koje je proveo u Beogradu. Za vreme rata bio je redovni profesor Beogradskog univerziteta na raspolaganju jer tada nije bilo nastave. Tokom okupacije novoformirana Srpska vlada čiji predsednik je bio general Milan Nedić pozvala je svu srpsku intelektualnu elitu da potpiše izjavu lojalnosti novoj vladi. Među nekolicinom uglednih srpskih intelektualaca koji su odbili da potpišu ovu izjavu bio je i prof. Vojislav Radovanović. Iako je bio poznat po antifašističkim predavanjima koje je držao na Beogradskom univerzitetu pre rata, kao i po tome da su mu dve ćerke bile komunistkinje koje su aktivno učestvovale u borbi protiv okupatora, prof. Radovanović je uprkos odbijanju da potpiše deklaraciju, izbegao odvođenje u Banjički logor zahvaljujući pripadniku Beogradske specijalne policije koji je bio predratni komunista i koji je pokušavao da zaštiti porodici prof. Radovanovića tokom Drugog svetskog rata. 1943. godine Vojislavov sin Radovan odveden je u nemački koncentracioni logor Mauthauzen gde mu se gubi svaki trag. Iste godine, najmlađa ćerka prof. Radovanovića, Biljana mobilisana je za prinudni rad u nemačku organizaciju „Tot“. Prebačena je u Jagodinu gde je učestvovala u javnim radovima. Njen otac ju je često obilazio sve dok se nije pridružila partizanima i nakon oslobođenja se vratila u Beograd. Posle oslobođenja Posle oslobođenja zemlje od nemačke okupacije godine 1945. Vojislav Radovanoović je bio preuzet od strane Beogradskog Univerziteta za redovnog profesora geografije (antropogeografije) na Prirodno-matematičkom fakultetu, i istovremeno, za profesora antropogeografije, koja se još jedino za njegova života održala na studijama, na katedri Etnologije Filozofskog fakulteta u Beogradu. Na tim dužnostima radio je sve do svoje smrti 1957. god. Tokom 1945—46. godine bio je angažovan kao član komisije Ministarstva prosvete NR Srbije za utvđivanje štete na kulturnim spomenicima i prirodnim znamenitostima. Srpsko geografsko društvo ponovo je počelo sa radom 1947. godine, a iste godine Vojislav Radovanović imenovan je za člana upravnog odobra društva.[4] Uporedo sa nastavnim aktivnostima i profesurom u Beogradu Vojislav Radovanović angažuje se i u radu Etnografskog instituta SANU u čijem osnivanju 1947. godine je aktivno učestvovao, uz veliku podršku tadašnjeg predsednika Akademije Aleksandra Belića. Aktom predsednika Komiteta za naučne ustanove, Univerziteta i Velike škole NR Srbije od 10. juna 1947. godine prof. dr Vojislav Radovanović postavljen je za prvog upravnika Etnografskog instituta SAN. Na mestu upravnika Etnografskog instituta ostao je sve do svoje smrti 1957. god. Prof. dr Vojislav Radovanović umro je 26. aprila 1957. godine od raka u svojoj 64. godini. Sin prof. dr. Vojislava Radovanovića, profesor Univerziteta u Beogradu Milovan Radovanović, bio je predsednik Srpskog geografskog društva od 1986. do 1988. godine, a 1992. godine odlikovan je medaljom Jovan Cvijić.[4] Naučno delo U Glasniku Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. XX objavljenom 1957. godine profesor Petar Š. Vlahović je prisećajući se naučnog dela svog preminulog kolege i prijatelja prof. Vojislava S. Radovanovića, napisao sledeće: Koliko god je bio plodan Radovanovićev društveni rad, još je plodnije njegovo naučno delo koje se može podeliti na četiri glavne grupe radova: geografski, istorijsko-geografski, antropogeografski i etnološki. Njegovo prvo značajno delo, doktorska disertacija „Tikveš i Rajec ` (Srpski etnografski zbornik knjiga XXIX, Naselja i poreklo stanovništva 17, Beograd 1924), započeta pod rukovodstvom Jevta Dedijera i Cvijića 1914. godine, predstavlja jedinstvenu antropogeografsku studiju kako u našoj tako i u svetskoj nauci. Ovim i kasnijim radovima stvorio je Radovanović nove naučne vidike i podigao Cvijićevu antropogeogrfsku školu na najviši stepen (Borba, Beograd, od 28. IV 1957. godine). Za punih 45 godina naučnog rada on je najdoslednije među Cvijićevim učenicima nastavljao i razvijao metode svoga profesora. Radovanović je posvetio nekoliko članaka seni svoga profesora Cvijića, trudeći se da kroz njih prikaže značaj Cvijićeve škole u proučavanju naših naroda. U članku „Jovan Cvijić i njegov naučni rad u Južnoj Srbiji“ (Beograd, (1927). str. 13) izložio je Cvijićeve napore na proučavanju Makedonije i zapažanja o svim etnološkim problemima te geografske celine. Iste godine (1927) na Drugom kongresu slovenskih geografa i etnologa u Poljskoj održao je predavanje pod naslovom „Jovan Cvijić i srpska antropogeografska škola“ (Beograd (1927). str. 10) u kome izlaže istorijat ove škole i rezultate koje je ona postigla. U radu „Nacionalni zavet Jovana Cvijića“ (Biblioteka „Život i rad“, Beograd 1929, st. 27) pisac iznosi kakav je bio i koliki značaj ima moralni i intelektualni lik Jovana Cvijića i do kakvih je on konstatacija došao, kao: da je naše nacionalno samopouzdanje i snaga našeg duha neizmerna, da se različitim seobama i imigracijama, socijalnim prilagođavanjima i različitim etnobiološkim procesima došlo do stvaranja jedinstvenog južnoslovenskog narodnog duha, jer su s doseljenicima donete i stvorene nove navike i običaji, dubok i snažan folklor. Iz tih procesa se stvaraju osnovi južnoslovenskog narodnog, nacionalnog i državnog jedinstva. Nastaje južnoslovenska civilizacija. Radovanović je najzad dao monografsku sintezu „Jovan Cvijić“ (Glasnik Etnografskog instituta SAN, II-III za 1953-54 g., Beograd (1957). str. 1-66). Ova sveobuhvatna studija o velikom naučniku i Radovanovićevom idealu predstavlja sintezu svega dosad rečenoga i napisanoga. Radovanović nije samo opisivao rezltate Cvijićeve škole i ukazivao na njih, već ih je, idući stopama svoga učitelja i profesora, na delu unapređivao. Radom „Problemi antropogeografskih ispitivanja Južne Srbije“ (Zb. radovan na III kongresu slovenskih geografa i etnografa u Jugoslaviji 1930, Beograd (1932). str. 25-34) izloženo je sve dotada ispitano u Makedoniji. Značajna je i studija „Jugoslavija, geografski položaj, unutrašnje i spoljnje veze“ (Glasnik Etnografskog instituta SAN II-III, Beograd (1957). str. 115-146), u kojoj su između ostalog određene sve važnije antropogeografske karakteristike naše zemlje. Ovoj grupi pripadaju još neki Radovanovićevi radovi opštijeg značaja od kojih se posebno može izdvojiti rad pod naslovom „Stanovništvo zemlje danas i za poslednja tri stoleća“ (Gl. Etnografskog instituta SAN I, Beograd (1952). str. 355-371) koji sadrži statističke podatke o prirastu stanovništva na osnovu kojih pisac utvrđuje migracione pravce i strujanja međukontinentalnih razmera. Takođe se osvrće na prirast stanovništva zemlje u budućnosti, ako bi bili normalni uslovi priraštaja kao i u minuloj deceniji između dva svetska rata. U jednoj od prvih svojih čisto etnoloških rasprava „Kult prostonarodnih crkvenih ktitora u Južnoj Srbiji“ (Glasnik Skopskog naučnog društva III, Skoplje (1927). str. 99-104) ukazuje na značaj predstavljanja crkvenih ktitora sa čijih se slika, pošto su najčešće predstavljeni s porodicama, može proučavati naša plemenska i vlasteoska nošnja, koja još nije proučena u celini. Takođe je značajan prilog „O narodnoj hrani u Marijovu“ (Gl. Geograf. društva sv XIV, Beograd 1928, 131-137) u kojem raspravlja o ishrani stanovništva ove planinske oblasti pa se zadržava uglavnom na hrastovim zabranima i hlebu od žira koji se onde jeo u izuzetnim prilikama. Naučni rad prof. Radovanovića pod naslovom „Narodna predanja o ubijanju starih ljudi, geografsko-etnografska poređenja“ (Glasnik Skopskog naučnog društva knj. VII-VIII, Skoplje 1929-30. str. 309-346) predstavlja jedinstveno delo u našoj naučnoj literaturi. Ova uporedna geografsko-etnografska naučna studija utvrđuje geografsko rasprostranjenje, vrste i varijetete narodnih tradicija o ovoj nekadašnjoj, davno izumrloj pojavi u narodnom pravnom i religioznom običajnom životu kod Južnih Slovena. Najveći deo svojih ispitivanja Radovanović je posvetio Marijovu. Otuda je nastala i njegova poznata zbirka „Mariovci u pesmi, priči i šali“ (Zbornik za etnografiju i folklor Južne Srbije i susednih oblasti I, Skoplje (1931). str. 65-231) gde je pored obilate građe dat i solidan registar, beleške o kazivačima i zapažanja o nastajanju pojedinih vrsta narodnih umotvorina u ovome kraju. U ovoj grupi radova nalazi se i naučna studija „Narodna nošnja u Marijovu“ sa 52 slike u tekstu (iz Glasnika Skopskog naučnog društva sv. XIV i XV, Skoplje 1935, str 153) koja predstavlja dosad najbolju studiju te vrste u južnoslovenskoj etnološkoj literaturi uopšte. `Sveta Zlata Meglenska, južnosrbijanski kult devojke narodne mučenice“ (Spomenica srpsko-pravoslavnog sabornog hrama svete Bogorodice u Skoplju 1835- (1935). str. 329-336) objašnjava kako je u narodu nastao kult mučeništva iz kosovske tragedije, te da je on nadahnuo likovima svojih junaka najbrojnija dela našeg narodnog i umetničkog stvaralaštva. `Markov megdan s Musom - kult narodnog heroja zaštitnika sirotinje raje“ (Gl. Etnografskog instituta SAN I, Beograd 1952, str 213-256) jedinstvena je i originalna po koncepciji studija u našoj etnološkoj literaturi. Kult Marka Kraljevića izazvao je i umetničko predstavljanje njegova lika po seoskim crkvama. Jedan primer navodi pisac iz okoline Bitolja. Ta kompozicija prikazuje Markov megdan s Musom. Bilo bi možda jednostrano ako ne ukažemo na još jedan momenat koji karakteriše Radovanovićev etnološki rad. On je bio ne samo savestan istraživač i teoretičar pojava iz narodnog života, već je s istim žarom radio i na muzejskoj problematici. Ilustracije radi pomenućemo članak „Naše staro oružje“ (preštampano iz Južnog pregleda II, sv. 7, Skoplje (1928). str. 6) u kome raspravlja kako i kakve podatke treba prikupljati o našem narodnom oružju i kako bi trebalo klasirati kolekcije ove vrste po muzejima. Radovanović je pored saradnje na Enciklopediji St. Stanojevića, za koju je obradio niz geografskih termina i etnoloških naziva, uređivao razne etnološke publikacije, a posle Drugog svetskog rata i sva izdanja Etnografskog instituta Srpske akademije nauka. Taj posao nije bio ni mali ni lak. Ali ga je Radovanović prihvatao sa ljubavlju, unoseći se u finese, čak do pred samu smrt, pa i onda kad je ležao na bolesničkoj postelji s koje više nije ustao. On je i tim svojim radom vidno zadužio etnološku nauku. Pet knjiga „Naselja“, tri knjige „Narodnog života i običaja“, tri knjige „Rasprave i građa“, dva Zbornika radova, tri velika Glasnika instituta, dve posebne publikacije i 6 knjiga u ediciji „Posebna izdanja Etnografskog instituta“, najbolji su svedoci njegova neumornog zalaganja i na tom polju.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Eng. Jezik Latinski nazivi Sedamnesto izdanje ovih knjiga! 1964. godina Ferenc Kiss Janos Szentagothai Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai (Janos Schimert)[1] (31. listopada 1912. u Budimpešti – 8. rujna 1994. u Budimpešti) bio je mađarski anatom, neurobiolog, političar i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Szentágothai je rođen 1912. kao drugi od šest sinova liječnika Gustava Schimerta i njegove supruge Margit Antal.[2] Szentágothai je pohađao njemačku osnovnu školu u Budimpešti i završio Abitur na Reichsdeutsche Schule. Od 1930. Szentágothai je studirao medicinu na Sveučilištu Péter Pázmány i ubrzo postao student istraživač kod profesora anatomije Mihályja Lenhosséka. Godine 1936. uspješno je završio studij i ostao na sveučilištu. Godine 1942. postao je znanstveni asistent. Za vrijeme Drugog svjetskog rata služio je kao liječnik. U znak protesta protiv njemačke okupacije Mađarske, promijenio je prezime iz Schimert u Szentágothai u znak sjećanja na mjesto podrijetla njegovih predaka s očeve strane Szentágota. Došao je u ratni zarobljenik, a kući se vratio 1946. godine. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Pečuhu postaje predstojnik Katedre za anatomiju. Njegova specijalnost postala je neuroendokrinologija i neuroanatomija. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. utemeljio je Odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga. Od 1963. postaje redoviti profesor anatomije na Medicinskom sveučilištu u Budimpešti. Njegova glavna područja istraživanja bili su mali mozak i moždana kora. Osim toga, Szentágothai je istraživao leđnu moždinu i refleksne mehanizme moždanog debla. Godine 1964. izabran je za člana Leopoldine.[3] Godine 1967. liječnik je postao redoviti član Akademije znanosti, 1972. Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država, 1973. član Američke akademije znanosti i umjetnosti i 1992. Académie des sciences.[4] ] Bio je na čelu anatomije do 1977. godine, a umirovljen je 1986. godine.[2] Godine 1973. Szentágothai je postao potpredsjednik Akademije znanosti. Četiri godine kasnije postaje predsjednik i ponovno od 1980. do 1985. Odustaje od upravljanja anatomijom 1977. godine. Godine 1985. postao je zastupnik i član Predsjedničkog vijeća NR Mađarske. Na izborima 1990. postaje članom Demokratskog foruma i članom Odbora za vanjske poslove. Szentágothai je umro nekoliko tjedana nakon završetka zakonodavnog tijela 1994. obitelj Očevi preci bili su erdeljski Sasi, majčini Mađari. Mnogi od Szentágothaijevih rođaka bili su liječnici, uključujući njegovog djeda Gézu Antala, koji je bio prvi profesor urologije u Mađarskoj, i njegovog pradjeda, Sándora Lumnitzera, koji je bio poznati kirurg u Mađarskoj. Dana 7. lipnja 1938. Szentágothai je oženio Alice Biberauer. Par je imao tri kćeri: Katalin (1939.), Kláru (1941.) i Máriju Krisztinu (1951.). Sva trojica također su postali liječnici.[5] Četvorica Szentágothaijeve braće također su studirala medicinu i kasnije živjela u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Anatomski atlas I - III Dr. Ferenc Kiss Dr. Janos Szentagothai Dr. Ferenc Kiss (B. Nagyszalonta, 7. rujna 1899. – D. Budimpešta, 6. travnja 1966.) Dekan: 1941./42.-1942./43., 1945./46. Rođen je u obitelji sa sedmero djece, otac mu je bio krojač. Gimnaziju je završio u rodnom gradu iu Székelyudvarhelyju. Nakon studija medicine u Kolozsváru, diplomirao je 1913. Još kao student medicine, radio je na Institutu za deskriptivnu i regionalnu anatomiju od 1909. do 1917., najprije kao plaćeni demonstrator, zatim plaćeni pripravnik od 1. veljače 1911. kao drugi lokum docent od 1. ožujka 1912., drugi docent od 1. siječnja 1914. i konačno prvi docent od 1. travnja 1917. do 1. rujna 1917. U međuvremenu je tijekom Prvoga svjetskog rata dva puta pozvan na služenje vojnog roka, prvo u Kolozsváru, zatim u Szatmáru. Radio je kao asistent na Institutu za anatomiju u Budimpešti 1917., zatim kao viši predavač od 1919. Bio je privatni docent regionalne anatomije 1924. Njegov brak povezao ga je sa Szegedom, gdje je imenovan profesorom ordinarijem i voditeljem Instituta. anatomije i histologije 1929. Zamoljen je da se vrati u Budimpeštu 1934. gdje je od 1. kolovoza postao voditelj 1. Instituta za anatomiju. Nakon stupanja na dužnost bio je uključen u dugi sukob s kolegom iz Debrecena, Tivadarom Huzellom, oko toga kako podijeliti dva instituta za anatomiju. Ferenc Kiss vodio je i Drugi institut za anatomiju između 1946. i 1950. godine. Njegova glavna briga bila je komparativna anatomija vegetativnog živčanog sustava i provodio je osnovna istraživanja funkcionalne neuroanatomije. Njegova studija o funkcionalnoj cirkulacijskoj anatomiji zdjeličnih organa smatrana je epohom, čime je utemeljila istraživanje mikrocirkulacije u Mađarskoj. Autor je osam udžbenika. Anatomski atlas koji su izradili on i János Szentágothai objavljen je na 14 jezika. Kao rezultat brojnih putovanja, imao je opsežne međunarodne odnose. Putovao je 1912. u Frankfurt, Köln i London, zatim ponovno u Njemačku i Englesku 1920., da bi 1930. uslijedila putovanja u Francusku i Englesku. U SAD-u je proveo šest mjeseci 1947./48. Nakon dulje stanke odlazi 1963. na jednogodišnje studijsko putovanje u Englesku, SAD, SR Njemačku, Francusku i Švicarsku, ali dva mjeseca boravi iu Sovjetskom Savezu. Bio je član uredništva Acta Anatomica, Basel između 1946. i 1966., i Excerpta Medica, Amsterdam, između 1947. i 1966. Dobitnik je Prix l`allemand od Francuske akademije 1932. za članak koji je objavljen 11. godina ranije. Dobio je nagradu Fauvelle od Francuskog antropološkog društva 1934. Bio je član brojnih znanstvenih društava, npr. Društva Korányi Sándor, izabran je za počasnog člana Transilvanskog muzejskog društva i Rumunjskog medicinskog društva Kolozsvár 1932. Bio je registriran kao član Société d`Anthropologie de Paris, Association des Anatomistes (1934.-), Kraljevskog medicinskog društva (1957-) i Znanstveno društvo za nuklearnu hematologiju (1965-). Utemeljio je 1944. Udrugu slobodnih crkava, potom je postao njezin predsjednik. Nagrađen je srebrnom ocjenom Kossuthove nagrade 1952., a iste je godine proglašen doktorom medicinskih znanosti. Srebrni stupanj Reda rada dobio je 1959. i 1961. Dva puta je biran za dekana Medicinskog fakulteta u Budimpešti. (Glavna djela: Anatomisch-histologische Untersuchungen über die Erektion. U: Z. Anat. EntwickI. - Gesch. 1921.; Anatomija ljudskog tijela, svezaci 1-3 /koautor János Szentágothai/., Bp., 1951. , 34 izdanja, objavljeno na engleskom, njemačkom, ruskom i španjolskom., Systematic Anatomy. /sa koautorima/ svezaci 1-2. Bp., 1953. u 9 izdanja; Inervacija kolagenskih vlakana /koautor A. Láng/ U: Neurological Review/Ideggyógyászati Szemle 7: 73-74, 1954.; Regionalna anatomija 9. izdanje Bp., 1967.) János Szentágothai FRS[1] (31. listopada 1912. – 8. rujna 1994.) bio je mađarski anatom, dobitnik Kossuthove nagrade, profesor, član parlamenta i predsjednik Mađarske akademije znanosti. Otac mu je bio dr. med. Antal Géza, pradjed je bio Alexander Lumniczer (čiji je šogor bio Schöpf-Merei Ágost). Generalna skupština UNESCO-a odlučila je da će 2012. godina biti posvećena obilježavanju 100. rođendana Jánosa Szentágothaija. Biografija Rođen je kao János Schimert, u Budimpešti 1912., od dr. Gustava Schimerta i Margit Antal, u obitelji liječnika.[13] Potjecao je od transilvanijskih Sasa s očeve strane i Székelyja s majčine strane.[14] Primljen je u njemačku gimnaziju u Budimpešti 1930. godine, a primljen je i na Medicinski fakultet Sveučilišta Peter Pázmány. U istom mjestu studirala su i četiri brata. Doctors je svečano otvoren 1936. godine. Obitelj Dana 7. lipnja 1938. oženio se Alice Biberauer, koju je upoznao u studentskoj udruzi Pro Christo. Imali su tri kćeri, Catherine (1939.), Clare (1941.) i Mariju Christinu (1951.), od kojih su sve tri ušle u područje medicine.[15] John Szentágothai, brat četiri liječnika, živio je u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj. U slobodno vrijeme sa zadovoljstvom petljajući u Révfülöp vikend na istom posjedu s biljkama. Akademska karijera Schimert je započeo studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Budimpešti 1930. godine, a na prvoj godini ga je prihvatio profesor Mihály Lenhossék kao studenta istraživača na Odsjeku za anatomiju. Doktorirao je 1936. i nastavio predavati u Budimpešti, postavši izvanredni profesor 1942. Tijekom Drugog svjetskog rata (karpaszományos) bio je liječnik, zrakoplovac i ratni zarobljenik. Vratio se 1946. Potom je pohađao Medicinski fakultet Sveučilišta u Pečuhu, gdje je kasnije bio pročelnik Katedre za anatomiju. Nakon rata ponovno se bavi proučavanjem vestibularnog sustava i bavi se temom neuroendokrinologije. Tijekom studija u Pečuhu bavio se inovativnim radom na polju neuroanatomije. Godine 1948. izabran je za dopisnog člana Mađarske akademije znanosti. Godine 1961. pokrenuo je odjel za elektronsku mikroskopiju u istraživanju mozga u Mađarskoj. Godine 1963. vratio se u Budimpeštu kako bi vodio Katedru za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Semmelweis. Tu se uglavnom bavio malim mozgom i funkcioniranjem kore velikog mozga. Osim toga, provodio je eksperimentalna istraživanja refleksnih mehanizama leđne moždine i moždanog debla. Godine 1967. izabran je za redovitog člana Mađarske akademije znanosti. Vodio je Katedru do 1977. godine, a 1986. službeno se povukao iz nastave. Ferenc Kiss, poznat po radu izrađenom za atlas ljudske anatomije, nacrtao je svoj udžbenik koji je preveden na trinaest jezika i imao više od stotinu izdanja. Proglasio je da je upola mlađi od većine ljudi koji govore o razvoju od godine i pol, a to će morati komunicirati najvažniji čimbenik. Javna karijera Godine 1956. u Pečuhu je bio predsjednik Revolucionarnog komiteta intelektualaca. U javni se život vratio tek 1973., kada je izabran za potpredsjednika Mađarske akademije znanosti. Četiri godine kasnije postao je njegov predsjednik te stoga napustio mjesto pročelnika odjela Sveučilišta. Godine 1985. ušao je u parlament kao član Predsjedničkog vijeća Mađarske Narodne Republike. Bio je (kasnije član njegova ukidanja) uključen u rad Mađarskog demokratskog foruma tijekom tranzicije. Bila je članica Odbora za vanjske poslove. Szentágothai i njegova žena pokopani su u Budimpešti.

LEKCIJE IZ SVAKODNEVNICE ZA POSLOVNI SVET BUDUĆNOSTI! Komunikacija je jedan od najosnovnijih elemenata poslovanja, bilo da je reč o istraživačkom timu koji prikuplja dokaze o tržišnim trendovima ili se radi o inspirativnom vođi koji vodi kompaniju prema ispunjavanju zajedničkih ciljeva. Efikasna komunikacija je ključna za uspeh organizacija i pojedinaca, a neefikasna komunikacija često je uzrok manjih greški, velikih strateških zabluda i katastrofalnih neuspeha. Bez obzira na profesiju kojom se želite baviti, sposobnost komuniciranja će biti ključna veština – i veština koju će poslodavci od vas očekivati kada uđete na tržište radne snage. Suvremena poslovna komunikacija već je dve decenije vodeći udžbenik iz te oblasti, a ističe se najmodernijim analizama koje će studente uspešno pripremiti za poslovnu praksu. Dok drugi udžbenici izdaju nova izdanja koja nisu u skladu s godinom u kojoj izlaze, Bovée i Thill pružaju znanje iz realnog sveta današnjice i budućnosti. Autori kontinuirano nude praktične savete i obrađuju relevantne teme u modernom komuniciranju, kao što je upotreba društvenih mreža, blogova, Twitter-a i ostalih savremenih komunikacijskih alata u poslovnom okruženju. Svako poglavlje završava se vežbama i aktivnostima koje podržavaju pojedinu temu, pa se za razliku od stručnih izdanja, ova knjgia bavi savremenim komunikacijskim alatima koji pripremaju za stvarnu praksu poslovnog komuniciranja. Sadržaj pokriva širok spektar tema koje su važne za efikasnu poslovnu komunikaciju, kao i komuniciranje u kontekstu kulturalnih različitosti. Iako je zbog celovitosti i detaljnog uvida u različite teme poslovnog komuniciranja knjiga prvenstveno namenjena studentima ekonomskih nauka i menadžmenta, Business Communication Today takođe može biti korisna literatura naučnim i stručnim radnicima koji se bave ekonomijom, ali i svima koji žele izbrusiti svoje komunikacione veštine. Primenljivost ovog dela na širu javnost potvrđuju poglavlja koja govore o oblikovanju biografija, pisanju izveštaja ili vođenju intervjua, kao i sastavljanju rutinskih, negativnih, pozitivnih i podsticajnih poruka. Kad se tome dodaju didaktički elementi na kraju svakog poglavlja koji donose sažetke sadržaja i testiraju znanje i primenu novih znanja i veština, evidentno je da se delo bavi važnim temama za efikasno poslovno komuniciranje. Kratak sadržaj Razumijevanje osnova poslovne komunikacije Primjenjivanje procesa pisanja u tri koraka Sastavljanje kratkih poruka Popunjavanje poruka kvalitetnim informacijama Planiranje, pisanje i ispunjavanje izvještaja i prijedloga Izrada i provođenje usmenih i internetskih prezentacija Sastavljanje poruka za zaposlenje i intervjui za zapošljavanje COURTLAND L. BOVÉE i JOHN V. THILL već su dve decenije vodeći autori udžbenika i milionima studenata su pokazali put u ekonomiju i poslovno komuniciranje. Njihovi nagrađivani tekstovi ističu se proverenim pedagoškim pristupom, opsežnom upotrebom savremenih studija slučajeva, stotinama primera iz stvarnog života, privlačnim stilom pisanja, temeljnim istraživanjem i jedinstvenom integracijom štampanih i elektronskih izvora. Svako novo izdanje odražava predanost autora kontinuiranom dorađivanju i usavršavanju, posebno u pogledu oblikovanja najnovijih praksi u poslovanju i upotrebi tehnologije. Profesor Bovée ima 22 godine predavačkog iskustva na Grossmont College u San Diegu, gde je dobio titulu počasnog profesora, kao i zvanje počasnog rukovodioca C. Allen Paul. Thill je istaknuti komunikacijski konsultant koji je radio s organizacijama u rasponu od multinacionalnih kompanija iz Fortune 500 do preduzetničkih, tek pokrenutih firmi. Pre je bio zaposlen u Pacific Bell-u i u Texac-u. Uz to su i vlasnici najposećenije Internet stranice na svetu koja se bavi temama poslovne komunikacije: www.businesscommunicationblog.com.

Prva, izuzetno retka knjiga o Bijelom dugmetu sa potpisom Gorana Bregovića,potpis se vidi na trećoj slici, mek povez, ilustrovano, 63 strane , (kompletna i kompaktna) grafička oprema Ljubiša Stojanović ilustrovano fotografijama Bijelog dugmeta. Istina o Bijelom dugmetu, Danilo Štrbac Izdato u Beogradu, 1977god. Originalni pečat `Džuboks poklon`. Malo iskrzane prednje korice po ćoškovima. Unutrašnjost odlično očuvana! ----------------------------------------- Bijelo dugme, najpoznatija jugoslovenska rok grupa, osnovana u Sarajevu 1973. godine. Izdala je devet albuma u periodu od 1973. do 1989. godine. Bijelo dugme je nastalo iz grupe Jutro, a novo ime je usvojilo 1. januara 1974. Vođa i jedini stalni član grupe bio je gitarista Goran Bregović, dok su se na mestu pevača menjali Željko Bebek, Mladen Vojičić Tifa i Alen Islamović. U grupu su dolazili i iz nje odlazili iz različitih razloga basisti Zoran Redžić, Jadranko Stanković, Sanin Karić i Ljubiša Racić, bubnjari Goran Ivandić, Milić Vukašinović i Dragan Jankelić i klavijaturisti Vlado Pravdić i Laza Ristovski. Grupa se raspala zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, a ponovo se okupila na oproštajnoj turneji 2005. u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Besplatni koncert kod Hajdučke česme 1977. i oproštajni koncert u Beogradu 2005. su jedni od najposećenijih koncerata na ovim prostorima. Istorija Uredi Nastanak Uredi Goran Bregović u detinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za muziku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lenština i netalentovan violinista. Međutim, nakon što mu je majka kupila prvu gitaru, počeo je naporno vežbati, i osnovao je prvi sastav u osnovnoj školi. Željko Bebek je pevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom koncertu Bebek je zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe. U leto 1969. godine Kodeksi su otišli na tezgu u dubrovački Splendid bar gde su svirali klasičan letnji repertoar za turiste. Tu su od od Italijana Renata Pacifika dobili ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Uoči isteka prvog dvomesečnog ugovora, Bregović je prvi put prešao na solo gitaru. Kao basista angažovan je Zoran Redžić koji je u to vreme svirao u sastavu Čičci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića. Kodeksi su do tog trenutka svirali u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović je u grupu doneo uticaj grupa Led zepelin i Blek sabat, pa su dve sedmice po njegovom dolasku dobili otkaz na svim mestima na kojima su svirali. Posle otkaza u Napulju su jedva preživljavali, a Bebek se nakon svađe s ostatkom grupe vratio u Sarajevo. Ostala trojica su nastavila nastupati pod imenom Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih su u Italiju došli Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vratili ih kući. Bregović se upisao na Filozofski fakultet, a u jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić ga je pozvao da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pevač Zlatko Hodnik. U Jutru se Bregović prvi put ogledao kao kompozitor. Iako godinu dana nije razgovarao s Bebekom, ipak ga je pozvao kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju. Snimili su „Patim, evo deset dana“ koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu zauzela pesma „Ostajem tebi“. Pesmu „Patim evo deset dana“ Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao na odsluženje vojnog roka, ali su ostali čekali njegov povratak. Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pesme: „Kad bi` bio bijelo dugme“, „U subotu mala“, „Na vrh brda vrba mrda“ i „Hop-cup“ od kojih su se prve dve, početkom 1973. godine pojavile na singlu u izdanju Radio Kruševca. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kretalo, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odneo pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran „Ipe“ Ivandić, koji je pre toga svirao u sastavu Rok i klavijaturista Vlado Pravdić, koji je stigao iz Indeksa. Sredinom godine, posle svađe, Jutro je napustio Zoran Redžić, a njega je zamenio Jadranko Stanković. Budući da je u Ljubljani već delovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pesmi „Kad bi` bio bijelo dugme“, grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme. U to vreme su u studiju sarađivali sa Batom Kostićem, gitaristom YU grupe. Bregović je kasnije isticao kako je ta saradnja puno uticala na njegovu dalju muzičku orijentaciju, posebno kada je upotreba folka bila u pitanju.[1] 1974—1977 Uredi Novi snimci „Top“ i „Ove ću noći naći bluz“ ponudili su tek osnovanoj sarajevskoj izdavačkoj kući Diskoton. Tadašnji muzički urednik Diskotona Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, članovi Bijelog dugmeta su istog dana potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom. Kada su shvatili da basista Jadranko Stanković ne odgovara, otpustili su ga i marta 1974. godine pozvali nazad Zorana Redžića. Sledeći singl s pesmama „Glavni junak jedne knjige“ i „Bila mama Kukunka, bio tata Taranta“ gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton, jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i sa Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na festivalu „BOOM“ u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog leta su svirali u hotelu „Kroacija“ u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treći singl, sa pesmama „Da sam pekar“ i „Selma“, objavili su 30. avgusta 1974. godine; on je predstavljao prelomni trenutak njihove karijere. Obe ih pesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati „dugm(et)omanija“. Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslovenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sledećeg meseca ljubljanskom studiju „Akademik“ za dvadesetak dana snimaju debi album „Kad bi` bio bijelo dugme“ koji je objavljen već krajem novembra. Pre toga, 9. novembra učestvuju na Skopskom festivalu, gde izvode pesmu Grigora Koprova. U želji da se uoči ploče što više pojavljuju u medijima, pretrpeli su „najveću bruku u karijeri“, kako je kasnije objašnjavao Bregović.[1] Bebek je nevešto pevao na makedonskom, a sindikalni festival nikako nije bio okruženje za njih. Sledeće večeri nastupili su u beogradskom Domu sindikata na rođendanskoj proslavi tada legendarne emisije Radio Beograda „Veče uz radio“, gde su uz Pop mašinu, Smak i Crne bisere, brzo osvojili publiku. Zagrebački menadžer Vladimir Mihaljek im je organizovao nastup u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe 16. novembra 1974.[1] Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Bio je zapakovan u provokativan omot Dragana S. Stefanovića koji će i ubuduće dizajnirati omote njihovih ploča. Album je doneo seriju pesama koje je zagrebački novinar Dražen Vrdoljak nazvao „pastirski rok“.[1] U pesmi „Ne spavaj mala moja muzika dok svira“ je početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, jer je u njoj primetan uticaj pesme Čaka Berija „Rock n roll music“. Mihaljek je krajem februara 1975. godine organizovao Kongres rok majstora na kome su predstavljena četvorica najboljih domaćih gitarista. Budući da je iza svega stajao Jugoton i Mihaljekova želja da progura Bijelo dugme, cela akcija je bila tome podređena. Nezvanično, na takmičenju je pobedio Radomir Mihajlović Točak, ali kako on nije bio Jugotonov izvođač, nije uvršćen u četvorku najboljih. Tu su se našli Vedran Božić iz sastava Tajm, Josip Boček (eks Korni grupa), Bata Kostić i Goran Bregović. Svako od njih je snimio jednu stranu na duplom albumu „Kongres rok majstora“ (Jugoton 1975). Bregović se opredelio da radi sa svojom grupom, a pratio ga je i Zagrebački gudački kvartet. Tu su se našle pesme „Ima neka tajna veza“ (na tekst Duška Trifunovića), „I kad prođe sve, pjevaću i tad“, „Znam za jedno tiho mjesto“ i instrumental „Minijatura za moju majku“. Četvorka je krenula i na turneju, a pratili su ih članovi JU grupe, bez gitariste Dragog Jelića koji je tada bio u JNA. U to vreme Dugme je objavilo singl sa pesmom „Da mi je znati koji joj je vrag“, a zatim su krenuli na iscrpljujući jugoslovensku turneju. Već u proleće 1975. godine važili su za najpopularniji jugoslovenski sastav.[1] Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u Podrinju i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako početni uspeh nije bio slučajan. Album „Šta bi dao da si na mom mjestu“ sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Er Rikording Studiju sa engleskim producentom Nilom Harisonom. Bas gitaru je svirao Željko Bebek pošto je Zoran Redžić uoči snimanja teško povredio prst leve ruke. Tekst za naslovnu pesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Veliki je hit bila pesma „Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac“, a sjajno su prošle i „Došao sam da ti kažem da odlazim“, „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, te naslovna pesma. Ploča izrazito raskošnog pakovanja prodala se u tiražu većem od 200.000 primeraka, pa su u Jugotonu izmislili naziv „dijamantska ploča“ (pošto se, do tog trenutka, nijedan album nije prodao u tolikom tiražu). Odmah po objavljivanju ploče, Bijelo dugme je otišlo na turneju po Kosovu i Makedoniji. Umesto Zorana Redžića, bas je svirao Mustafa Kurtalić. Najavljen je bio veliki koncert za Novu godinu u beogradskoj Hali sportova uz Pop mašinu, Buldožer i Kod. Iako se intenzivno reklamirao, koncert je bez objašnjenja otkazan. Grupa je bila pozvana da za Novu godinu svira predsedniku Titu u Hrvatskom narodnom kazalištu. Dežurni iz protokola prekinuli su njihov nastup posle nekoliko minuta jer su se preplašili glasne muzike.[1] Budući da je Zoran Redžić otišao u JNA, u grupu je stigao Ljubiša Racić, gitarista i vođa grupe Formula 4. Racić je dobio ulogu privremenog basiste, a prvi zadatak mu je bila jugoslovenska turneja. U Sarajevu ih je gledalo 15.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir što pre njih nikom nije pošlo za rukom.[1] Dugme(to)manija je uzela pun zamah, a po novinama su se rasplamsale polemike. Marta 1976. godine PGP RTB objavljuje retrospektivni album Gorana Bregovića na kom su se našli prvi snimci grupe Jutro, ali i pesme koje je uradio za Zdenku Kovačiček, Biseru Veletanlić i Jadranku Stojaković. Početkom aprila 1976. godine članovi grupe su se spremali da sviraju jugoslovenskim iseljenicima u SAD. Međutim, posumnjali su da je u tu organizaciju umešana i hrvatska emigracija pa su odustali od koncerata, ali su ipak otišli u Ameriku. Tamo su snimili Ivandićev singl s pesmama „Džambo“ i „Vatra“ i Bebekov s pesmama „Milovan“ i „Goodbye, America“. U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vešt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Bregović, Bebek i Racić su se sa radne akcije vratili odlikovani udarničkim značkama. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandić i Vlado Pravdić, a na njihova mesta su regrutovani Milić Vukašinović iz Indeksa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao fudbalski transfer. Treći su album opet pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati „Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje“ po pesmi Duška Trifunovića koju je svojevremeno izvodila Jadranka Stojaković. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov „Hoću bar jednom da budem blesav“. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta „Eto baš hoću“. Album je opet sniman u Londonu, producent je opet bio Nil Harison, a bas gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen 20. decembra 1976. godine. Na ploči se našla ambiciozna (pretenciozna) balada „Sanjao sam noćas da te nemam“, kao i „Loše vino“ iz repertoara Zdravka Čolića (za koju je svojevremeno muziku napisao Bregović, a tekst Arsen Dedić), jednostavna „Ništa mudro“ koja je mnoge podsetila na „It`s Only Rock `N Roll“ Rolingstonsa, te folklorom inspirisane „Slatko li je ljubit tajno“ i „Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega“. U međuvremenu je Ljubiši Raciću dozlogrdilo da svira velike koncerte za mali honorar, pa je tražio povišicu - a dobio otkaz. Zamenio ga je Sanin Karić (eks Teška industrija). U aprilu 1977. njih trojica odlaze na turneju po Poljskoj gde održavaju devet koncerata. Najavljivani kao „Vodeća jugoslovenska grupa mladog pokolenja“ izazvali su oduševljenje publike nenaviknute na glamurozni rok. Po povratku, grupi su se priključili Zoran Redžić, koji je odslužio vojsku i Ipe Ivandić, koji je proglašen privremeno nesposobnim za služenje vojske. Jugoslovenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odziv publike bio je manji, a svađe unutar benda žestoke. Nakon prekida turneje po jadranskoj obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupi je prvi put posle četiri godine krenulo slabije. Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da 28. avgusta 1977. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u JNA, održe besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Poseta je nadmašila sve planove organizatora. Procene su se kretale od 70.000 do 100.000, no to je u svakom slučaju bio najveći skup poklonika u dotadašnjoj istoriji domaće rok muzike. Posle predgrupa Zdravo, Tako i Leb i sol, na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspešan koncert i izašlo iz krize. Deo te atmosfere zabeležen je u filmu Nije nego reditelja Miće Miloševića. Kasnije se pokazalo da snimak nastupa tehnički nije dobar, pa su 25. oktobra iste godine u sali „Đuro Đaković“ u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni na album „Koncert kod Hajdučke česme“. Naslov je delimično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme. Po završetku miksovanja koncertne ploče, Bregović je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio solo album „Skoro da smo isti“ i naišao na loše kritike i slab prijem publike. Laza i Ipe su snimili u Londonu album „Stižemo“ koji se pojavio 10. septembra 1978. godine. Poneseni svojim radom, uz dosta teških reči po štampi, oprostili su se od Bijelog dugmeta. Upravo zbog toga Dugme nije sviralo na rok večeri tradicionalnog susreta jugoslovenskog stvaralaštva mladih „Mladost Sutjeske“ 11. juna iste godine. Uz obrazloženje da Bregovića nisu pustile vojne vlasti, na Tjentištu su se kao posmatrači pojavili samo Bebek i Redžić. Zato je Bregović stigao u Sarajevo nekoliko dana kasnije, da na Devetom kongresu Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine primi plaketu u ime grupe. Uoči objavljivanja albuma „Stižemo“ uhapšen je Ipe Ivandić zbog posedovanja 3 kg hašiša. Zbog specifičnog psihičkog stanja, Ivandić je na izdržavanje kazne otišao tek početkom 1981. godine. 1978—1983 Uredi Bijelo dugme se okupilo u jesen 1978. godine sa novim bubnjarom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem. Okuplja se u Niškoj Banji, gde započinje pripreme za novu ploču. U Studio V Radio Beograda ušli su početkom januara sledeće godine. Objavljivanje albuma „Bitanga i princeza“ pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Omot Dragana S. Stefanovića na kojem ženska noga udara muško međunožje ocenjen je vulgarnim i odbijen. Iz pesme „Ala je glupo zaboravit` njen broj“ izbačena je psovka „Koji mi je moj“, dok je iz balade „Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš“, stih „a Hrist je bio kopile i jad“ promenjen je u „A on je bio kopile i jad“. Aranžman za „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“ napisao je Ranko Rihtman, a za „Kad zaboraviš juli“ Vojkan Borisavljević. Na ploči se se pored pored navedenih našle i pesme „Na zadnjem sjedištu moga auta“, „Bitanga i princeza“, i emotivne balade „Kad zaboraviš juli“ i „Ipak poželim neko pismo“ u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Produkciju je opet radio Nil Harison. Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog dizajnera Ivana Ivezića, ploča se pojavila sredinom marta 1979. godine i doživela jednoglasne ovacije publike i kritike. Ploča je tiražno oborila prethodne rekorde, a kritičari lista „Zdravo“ proglasili su je pločom godine. „Bitanga i princeza“ je bila uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestrom i horom. U Beogradu su pet puta rasprodali halu Pionir, a sav prihod su uplatili postradalima od zemljotresa u Crnoj Gori. Na velikim koncertima ih je pratio hor „Branko Krsmanović“ i simfonijski orkestar. Na stadionu JNA 22. septembra organizovali su koncert pod nazivom Rok spektakl ’79. Uz brojne predgrupe: Opus, Suncokret, Siluete, Parni valjak, Generacija 5, Kako (kasnije Piloti), Prljavo kazalište, JU grupu, Revolver, Metak, Bumerang, okupili su oko 70.000 posetilaca. U to vreme Bregović je prvi put radio muziku za film i to za Lične stvari Aleksandra Mandića. Pesme „Pristao sam biću sve što hoće“ (na tekst Duška Trifunovića) i „Šta je, tu je“ objavljene su i na singlu. Tokom 1980. godine novi val je uzdrmao jugoslovensku rok scenu. Bregovićev odgovor na novi val je bila ploča „Doživjeti stotu“. U pesmama „Ha ha ha“ i „Tramvaj kreće“ Bregović prvi put postaje politički angažovan i do neprepoznatljivosti menja aranžmane starih pesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek je obrijao svoje čuvene brkove, a čitav bend je skratio kosu na „propisanu“ pank dužinu. Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gde snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom „5. april ’81“ štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primeraka. Sem starih pesama, tu se našla obrada hita Indeksa „Sve ove godine“. U Beogradu su te godine svirali u više navrata. Pored dva promotivna koncerta u Pioniru, početkom septembra su se pojavili na rok festivalu na Hipodromu (na kojoj im je predgrupa bila tada slabo poznata engleska grupa Ajron mejden)[2], a odsvirali su tri nastupa uoči i posle Nove godine u hali Pinki. Početkom 1982. godine svirali su u Austriji, u Insbruku u okviru manifestacije na kojoj je budući domaćin zimskih olimpijskih igara bio u poseti bivšem. Na povratku su im na carini zaplenili opremu i odrezali prilično visoku kaznu. Da bi se finansijski potkrpili, tokom jula i avgusta 1982. godine održali su turneju po Bugarskoj na kojoj su odsvirali četrdeset jedan koncert. Procenjuje se da ih je tokom tih mesec i po dana videlo preko 120.000 ljudi. Budući da je Điđi Jankelić aprila meseca otišao u JNA, na turneji je za bubnjevima sedeo Garabet Tavitjan, bivši član grupe Leb i sol. Po izlasku iz zatvora, grupi se krajem 1982. godine pridružio Ipe Ivandić. Početkom 1983. godine Bregović je uz Dugme i pesnika Duška Trifunovića snimio ploču za decu „A milicija trenira strogoću“. Prvobitno je bilo zamišljeno da na njoj peva Seid Memić Vajta, ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dečak Ratimir Boršić Rača. U februaru 1983. godine grupa je objavila album „Uspavanka za Radmilu M.“ kojim je Bregović planirao oproštaj od publike i da posle turneje rasformira grupu. Kao gost, na snimanju je učestvovao Vlatko Stefanovski. Politički angažman nije izostao ni na ovoj ploči. Opšta situacija na Kosovu je bila loša, a Dugme je snimilo „Kosovsku“, pesmu koju Bebek pevao na albanskom. „Uspavanka za Radmilu M.“ uključuje nekoliko klasičnih Bregovićevih poskočica, te seriju predivnih balada - „Ako možeš zaboravi“, „Ne plači“, „U vrijeme otkazanih letova“ i izvrstan instrumental u naslovnoj pesmi. Planirano je bilo da koncert na Beogradskom sajmu 24. aprila bude poslednji, ali je odziv publike ubedio Bregovića da odustane od prekida rada. Bebek je međutim, snimio drugi solo album „Mene tjera neki vrag“ i definitivno napustio grupu 23. aprila 1984. 1984—1989 Uredi Novi pevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić Tifa. Bregović je upražnjeno mesto ponudio i Alenu Islamoviću, ali je on, strahujući da bi se Bebek ipak mogao vratiti u Bijelo dugme, ostao sa Divljim jagodama. Dugme je s Tifom provelo leto u Rovinju gde su uvežbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru 1984. godine. Bregović je u to vreme sa Zdravkom Čolićem osnovao izdavačku kuću Kamarad, a za distributera nove ploče angažovan je Diskoton. Album je jednostavno nazvan „Bijelo dugme“, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića. Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom peva u „Pediculis Pubis“ i koautor je teksta. Laza Ristovski je ponovo postao punopravni član grupe. Bregović je na album uvrstio i obradu himne Hej, Sloveni. Preradio je i svoju staru pesmu „Šta ću, nano, dragi mi je ljut“ koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić uz pratnju JU grupe. Uz novi tekst i aranžman pesma je, pod nazivom „Lipe cvatu“, postala najveći hit s nove ploče. Odličan prijem kod publike imale su i „Padaju zvijezde“ (koja podseća na pesmu „Jump“ grupe Van Hejlen), „Lažeš“, „Da te bogdo ne volim“ i „Jer kad ostariš“. Publika tokom turneje slabo prihvata novog pevača, a zbog problema sa alkoholizmom i drogama i svađe sa Bregovićem, Tifa napušta Dugme. Poslednji nastup sa grupom je imao 2. avgusta na koncertu u Moskvi kada su Bijelo dugme i Bajaga i instruktori predstavljali Jugoslaviju na Svetskom festivalu omladine i studenata. Tifa je otišao na dosluženje vojnog roka, a kasnije je uhapšen zbog posedovanja droge. Novi pevač je postao Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču. Wikiquote „Cijela ploča „Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo“ imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, međutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamišljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu. Pisao sam „Ružica si bila“ za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Tempo. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah počela da prati menadžera Raku; nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili na aerodromu u Sarajevu. Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor Diskotona, pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to. Niko nije htio da štampa ploču na kojoj pjeva Vice Vukov, a na omotu ima Miću Popovića.“ (―) [3] Na omotu se konačno našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Uvodna pesma na ploči je snimana sa partizanom i narodnim herojem Svetozarom Vukmanovićem Tempom u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu decu Ljubica Ivezić iz Sarajeva, koji peva staru revolucionarnu temu „Padaj silo i nepravdo“. Osim politički obojenih, tu se našao i instant hit „Hajdemo u planine“ i „ A i ti me iznevjeri“ kao i balade „Noćas je k’o lubenica pun mjesec iznad Bosne“, „Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude“, „Ružica si bila, sada više nisi“. Iako su ove pesme postigle veliki uspeh kod široke publike, stariji obožavaoci Bijelog dugmeta nisu bili zadovoljni glasovnim mogućnostima Alena Islamovića, te su tražili povratak Željka Bebeka. Dvostruki živi album „Mramor, kamen i željezo“, snimljen na turneji, pojavio se krajem 1987. godine. Naslovna pesma obrada je starog hita zagrebačke grupe Roboti, a na ploči se našlo šesnaest pesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova do poslednjeg studijskog albuma. Posle turneje grupu je tiho napustio Vlado Pravdić i posvetio se poslu s računarima. Krajem 1988. godine izašao je album „Ćiribiribela“ s „Đurđevdanom“ kao mega-hitom. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića A ja nisam s onom koju volim i staru romsku temu, Bregović je uz pratnju orkestra Feata Sejdića, napravio pesmu koja će postati najveći hit Bijelog dugmeta. Na snimanju ploče, kao gosti su se pojavili Hor srpske pravoslavne crkve, Prvo beogradsko pevačko društvo, klapa Trogir, bubnjar Vlada Golubović (iz Bajage i instruktora) i basista Nenad Stefanović Japanac. Političke teme su bile pristune i na ovom albumu u vidu spajanja himne Lijepa naša i pesme Tamo daleko. Publika u Hrvatskoj i Srbiji loše je primila ovaj miks i žestoko zviždala tokom njegovog izvođenja na koncertima. Ostatak albuma čine pesme „Nakon svih ovih godina“, „Evo zakleću se“, „Napile se ulice“, „Ako ima Boga“, „Šta ima novo“. Početkom 1988. godine Bijelo dugme polazi na dvomesečnu turneju, ali posle koncerta u Derventi, Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Niko tada nije pomislio da će do sledećeg koncerta najpopularnije grupe bivše Jugoslavije proći čak šesnaest godina. Pravi razlozi za raspad grupe nisu nikada otkriveni, ali većina ljudi misli da je raspad SFRJ izazvao raspad grupe, jer je grupa često smatrana za simbol jedinstva naroda Jugoslavije. Posle Dugmeta Uredi Po napuštanju grupe, Alen Islamović je objavio solo album „Haj, nek se čuje, haj nek se zna“. U proleće 1990. godine izlazi kompilacija balada „Nakon svih ovih godina“ nastalih u periodu od 1983. do 1988. godine. Željko Bebek se po izbijanju rata preselio u Zagreb i nastavio karijeru, Zoran Redžić je otišao u Finsku, a Mladen Vojičić Tifa je tek 1995. napustio Sarajevo i otišao u Nemačku. Ipe Ivandić se po izbijanju rata preselio u Beograd gde je tragično nastradao 13. januara 1994. godine. Bregović je nastavio uspešnu karijeru kompozitora filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vešanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih evropskih etno kompozitora, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Univerzal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Sen Deni, na festivalu nazvanom Od Baha do Bregovića, premijerno izvodi svoj oratorijum Moje je srce postalo tolerantno. Bregović je odbijao ideju o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim intervjuima izričito je odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rok gitarista. Dolazak novog milenijuma i gotovo svetski uspeh samo ga je učvrstio u takvom stavu. Ipak, pod sponzorstvom moćne Koka-Kole Bregović je ponovo okupio grupu koja tokom juna 2005. održala spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. tags: DZUBOKS DZU BOKS časopis ex yu rock Goran Bregović rok muzika jugoslovenski bendovi d. štrbac

kao na slikama na jednom mestu podvučen tekst ne smeta ništa uredno je Četvrti memorijal Save Šumanovića 1972. Аутор Šumanović, Sava, 1896-1942 = Шумановић, Сава, 1896-1942 Аутор Меморијал Саве Шумановића (4 ; 1972 ; Шид) Наслов Sava Šumanović vaš savremenik : oktobar 72 : [Četvrti memorijal Save Šumanovića] / [koncepcija izložbe Lazar Trifunović] Врста грађе књига Језик српски Година 1972 Издавање и производња [Šid : Galerija Save Šumanovića], 1972 (Beograd : Škola za industrijsko oblikovanje) Физички опис [18] str. : ilustr. ; format kataloga 32 cm Остали аутори Трифуновић, Лазар Knjižni blok 16 x 16 cm. Предметне одреднице Шумановић, Сава, 1896-1942 – Изложбени каталози Меморијал Саве Шумановића (1972 ; Шид) – Изложбени каталози koncepcija izložbe Lazar Trifunović Sava Šumanović (Vinkovci, 22. januar 1896 — Sremska Mitrovica, 30. avgust 1942) je jedan od najznačajnijih slikara srpske umetnosti 20. veka. Rođen je 22. januara 1896. u Vinkovcima, gde mu je otac radio kao šumarski inženjer. Kada je imao četiri godine porodica se preselila u Šid. Gimnaziju pohađa u Zemunu, gde počinje da se interesuje za umetnost. Kasnije će se usprotiviti očevoj želji da postane advokat i 1914. u Zagrebu upisati Višu školu za umjetnost i obrt. Ovu školu završava sa najboljim ocenama 1918. Tada počinje da javno izlaže svoja dela. U svojim ranim delima, Sava insistira na atmosferi i spretno koristi bojene senke i tanke slojeve boje. Pored slikarstva, bavi se ilustracijom, grafikom i scenografijom. Slikarstvo Save Šumanovića u ovom periodu pokazuje uticaje secesije i simbolizma. Jeseni 1920. Sava odlazi u Pariz i iznajmljuje atelje na Monparnasu. Učitelj mu je bio Andre Lot, istaknuti likovni pedagog pravca analitičkog kubizma. U Parizu se družio sa Rastkom Petrovićem, Modiljanijem, Maks Žakobom i drugim umetnicima. Uticaji kubizma su vidljivi u ovoj ali i u kasnijim fazama slikarevog rada. Može se opravdano reći da je ovaj slikarski jezik Sava Šumanović doneo u Srbiju i da njegova dela ostaju najreprezentativniji primer domaćeg kubističkog slikarstva. Narednih godina živi i slika u Zagrebu. Javnost i kritika ne prihvataju njegova dela, pa se iz protesta potpisuje francuskom transkripcijom na slikama. Godine 1924. piše studije „Slikar o slikarstvu“ i „Zašto volim Pusenovo slikarstvo“, dela koja su polazište za razumevanje njegove estetike. Ponovo boravi u Parizu 1925, gde prihvata uticaje Matisovog slikarstva. Godine 1927. Sava Šumanović je naslikao „Doručak na travi“ koji je naišao na odlične kritike u Francuskoj. Nešto kasnije je za 7 dana i noći intenzivnog rada naslikao sliku „Pijana lađa“ koju je izložio na salonu nezavisnih. Inspiracija za sliku je bila istoimena pesma Artura Remboa koja je do njega došla preko Rastka Petrovića koji mu ju je recitovao. Druga inspiracija je bila slika Teodor Žerikoa „Splav Meduza“. Kritičari su ovo delo dočekali sa podeljenim kritikama, a Sava je iscrpljen radom teško podneo one negativne. Vraća se u Šid 1928, umoran od teških uslova života, rada i loših kritika. U Šidu slika sremske pejzaže. Njegovu samostalnu izložbu u Beogradu kritičari su veoma pozitivno ocenili. Novac od prodaje slika omogućio mu je da ponovo ode u Pariz. Tu nastaju značajne slike: „Luksemburški park“, „Crveni ćilim“, „Most na Seni“. Ova dela karakteriše poetski realizam i umereni koloristički ekspresionizam. Šumanovićeva dela iz poznijeg perioda se odlikuju svetlim bojama, i lirskom atmosferom. Svoj stil, koji sam naziva kako znam i umem, prilagođava motivu. Po povratku u Šid, 1930, slika lokalne pejzaže i aktove. Tri godine radi na ciklusu velikih platana „Šiđanke“, a kasnije na ciklusu „Beračice“, posvećenom berbi grožđa. Za vreme Drugog svetskog rata Šid ulazi u sastav Nezavisne Države Hrvatske i ćirilica je zabranjeno pismo, pa se Sava iz proteste ne potpisuje već samo označava godinu nastanka slike. Na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1942. godine[1], Savu su, zajedno sa još 150 Srba iz Šida, oko 6 sati ujutru, uhapsile ustaše i odvele u Sremsku Mitrovicu. Svi oni su posle mučenja streljani, verovatno 30. avgusta[1], posle čega su sahranjeni u zajedničku masovnu grobnicu. Njemu u čast ustanovljena je slikarska nagrada Sava Šumanović. Dela Najveći broj njegovih dela se čuva u Galeriji slika „Sava Šumanović“ u Šidu.[2] U njoj se nalazi više od 400 dela, od kojih 350 ulja na platnu, crteži, pasteli i dokumentacija.[2] Pijana lađa (akt, Šid 1927) Doručak na travi (pejzaž, Šid) Mrtva priroda sa flašama (1926), u vlasništvu banjalučke Zbirke „Terzić“, a čuva se u depou Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske u Banjoj Luci.[2] Luksemburški park (Pariz) Crveni ćilim (Pariz) Most na Seni (Pariz) Jutro (Pariz 1929) Šidijanke (ciklus pejzaža, Šid) Kraj šumarka, (akt, Šid 1935)[3] Beračice (ciklus nastao pred smrt) tags: istorija srpskog slikarstva srpsko slikarstvo xx veka savremeno srpsko slikarstvo moderno ... katalog katalozi save šumanovića ... kubizam avangarda moderno ... moderna ... mile grozdanić dizajn kataloga 1972 mangelos dimitrije bašičević ...