airFiber® AF-24 isporučuje superiornu brzinu sa spektralnom efikasnošću širom sveta, bez licence, u radio opsegu od 24 GHz. AF-24 pruža propusnost do 1.5+ Gbps i domet do 13+ km. Podržava FDD (Frequency Division Duplexing) u full-duplex režimu za < 1 ms kašnjenja, što rezultira povećanom efikasnošću za backhaul mreže klase operatera. Interfejs 1 x 10/100/1000 Ethernet Port 1 x 10/100 Ethernet Port 1 x RJ-12, Alignment Tone Port WiFi frekvencija 24 GHz WiFi brzina 1.5+ Gbps Vrsta antene Eksterna Izmenjiva antena Ne Polarizacija Dual-Slant Polarization Domet 13+ km Jačina signala 33 dBi Vrsta LAN Portova (Mbit) 1000 Broj LAN Portova 2 PoE In Passive PoE Napajanje 50V, 1.2A PoE GigE Adapter (Included) Materijal Plastika Dimenzije Radio (Mount Included) - 649 x 426 x 303 mm Box - 725 x 520 x 410 mm Težina Radio (Mount Included) - 10.5 kg Box - 17 kg Radna temperatura -40 to 55° C Dodaci 1 x Pole Mount Bracket 2 x Pole Clamps 3 x Zip Ties 3 x Carriage Bolts 4 x Flat Washers 4 x Split Lock Washers 4 x Hex Nuts 1 x Gigabit PoE Adapter (50V, 1.2A) 1 x Power Cord Link Stranica proizvođača

airFiber® AF-24 isporučuje superiornu brzinu sa spektralnom efikasnošc?u širom sveta, bez licence, u radio opsegu od 24 GHz. AF-24 pruža propusnost do 1.5+ Gbps i domet do 13+ km. Podržava FDD (Frequency Division Duplexing) u full-duplex režimu za < 1 ms kašnjenja, što rezultira povec?anom efikasnošc?u za backhaul mreže klase operatera. Vaše ime Komentar Ocena: Pošalji

EarMen Staccato Hi-Fi mrezni plejer Kompletno audio rešenje u jednoj kutiji Sa bogatim opcijama povezivanja, uključujući TOS Link, RCA ili USB, naši inženjeri su obezbedili da možete uživati u svim digitalnim sadržajima do 32 bit / 384 kHz i DSD 256 formata. Svojstva i karakteristike Funkcija Bluetooth Ponovo CD-R/RW Ne Svojstva Boja Crn Streaming platforma Internet radio, Tidal, Spotify

Multifunkcionalna i pristupačna serija OmniAccess 200 802.11ac bežičnih access pointa unapredjuju performanse mobilnih uređaja u medium density Wi-Fi okruženju. AP205 se preporučuje u srediama sa većim brojem korisnika. Instant AP-ovi rade sa virtualnim kontrolerom koji se podiže na jednom od AP-ova, moguće je definisati više različitih WiFI mreža (SSID-ova), mogućnost kreiranja privremenih wireless mreža, Adaptive Radio Menagement (ARM) daje najbolje rezultate u prostorijama sa izraženom RF interferencijom ,dolazi sa kitom za montažu na spušteni plafon.

HPE Aruba AP-615 Access Point, Wi-Fi 6E (802.11ax), portovi 1 x USB 2.0 Type-A, 2 x 1G/2.5GBASE-T, wlan brzina 3600 Mb/s, Optional AC adapter, PoE (802.3af), PoE+ (802.3at), unutrašnja antena. Campus pristupne tačke Aruba serije 610 su dizajnirane da iskoriste prednosti opsega od 6 GHz i postignu kombinovanu maksimalnu brzinu prenosa podataka od 3,6 Gbps za veću propusnost i veće brzine u zatvorenom prostoru. Kompaktna i isplativa serija Aruba 610 sadrži dvostruke radio-uređaje koji se softverski programiraju i koji se mogu podesiti na bilo koja dva od tri Wi-Fi 6E opsega: 2,4 GHz, 5 GHz i 6 GHz. Puna pokrivenost u tri opsega dostupna je u primeni sa više pristupnih tačaka. Ugrađeni GPS prijemnici i precizno merenje vremena omogućavaju Aruba 610 Series Campus AP da se automatski lociraju i služe kao referentne tačke za tačna merenja unutrašnje lokacije.

Četvorotok, 802.11ac Wave 2 pristupna tačka sa namenskim mrežnim sigurnosnim radiom. Pristupna tačka AC SHD (UAP AC SHD) je unutrašnja/spoljašnja pristupna tačka visokih performansi, 802.11 ac WiFi pristupna tačka koja koristi Wave 2 tehnologiju da bi dostigla impresivnu ukupnu brzinu protoka od 2,5 Gbps sa svojih 5 GHz (4x4 MU-MIMO) i Opsezi od 2,4 GHz (4x4 MIMO). UAP AC SHD je takođe opremljen namenskim bezbednosnim radiom koji uporno istražuje i uklanja pretnje sa vaše mreže. Ova pristupna tačka se napaja sa PoE+ i opremljena je sa (2) GbE RJ45 portom i (1) USB portom za podršku više vrsta povezivanja. UAP AC SHD se može podesiti za nekoliko minuta i u potpunosti njime upravljati pomoću veb aplikacije UniFi Network ili mobilne aplikacije. Karakteristike: 802.11ac Wave 2 WiFi tehnologija Opseg od 5 GHz (4x4 MU-MIMO) sa brzinom protoka od 1,7 Gbps Opseg 2,4 GHz (4x4 MIMO) sa brzinom protoka od 800 Mbps Napaja se sa PoE+* (2) GbE RJ45 porta (1) USB port

Ako radite sa značajnom količinom podataka - poput pružanja pristupa Internetu ili održavanja ogromnog data centra - ovo je savršena nadogradnja za vaše podešavanje. CRS326-24S+2Q+RM je naš prvi proizvod sa 40 Gbps QSFP+ portova za izvanredno brzu i stabilnu vezu. Sveukupno ima dva 40 Gbps QSFP+ priključka od 40 Gbps i dvadeset četiri 10 Gbps SFP+ portova, što omoguc?ava ukupnu neblokirajuc?u propusnost od 320 Gbps i moguc?nost prebacivanja od 640 Gbps sa brzinom prenosa od 252 Mpps sa najčešc?im paketima. Vaše ime Komentar Ocena: Pošalji

Sa sve vec?im brojem mobilnih i Internet of Things (IOT) uređaja koji seoslanjaju na bežični pristup, mreže moraju da prilagode razn ovrsnumešavinu tipova uređaja, aplikacija i usluga. Kampus pristupne tačkeAruba serije 510 sa 802.11ak tehnologijom efikasno isporučuju pristupvisokih performansi za više klijenata i tipova saobrac?aja istovremeno uokruženjima gde je gustina problem, povec?avajuc?i brzinu prenosapodataka i za pojedinačne uređaje i za ceo sistem. Serija 510 podržavamaksimalne brzine prenosa podataka od 4,8 Gbps u opsegu od 5 GHz i 575Mbps u opsegu od 2,4 GHz, što je idealno za okruženja visoke gustine kaošto su škole, maloprodajne filijale, hoteli i poslovne kancelarije.Pored standardnih moguc?nosti 802.11ak, serija 510 podržava jedinstvenefunkcije kao što je Aruba ClientMatch upravljanje radiom i dodatni radioza usluge lokacije i IOT aplikacije, pružajuc?i nenadmašno korisničkoiskustvo u današnjem potpuno bežičnom digitalnom radnom okruženju. Tip unutrašnji Podržane brzine 802.11ac, Wave2 Frekvencija [GHz] Dual band (2,45GHz) Način rada AP Priključci RJ45 Antena MU-MIMO 3x3 Napajanje PoE

Ako radite sa značajnom količinom podataka - poput pružanja pristupa Internetu ili održavanja ogromnog data centra - ovo je savršena nadogradnja za vaše podešavanje. CRS326-24S+2Q+RM je naš prvi proizvod sa 40 Gbps QSFP+ portova za izvanredno brzu i stabilnu vezu. Sveukupno ima dva 40 Gbps QSFP+ priključka od 40 Gbps i dvadeset četiri 10 Gbps SFP+ portova, što omogućava ukupnu neblokirajuću propusnost od 320 Gbps i mogućnost prebacivanja od 640 Gbps sa brzinom prenosa od 252 Mpps sa najčešćim paketima. Interfejs 24 x SFP+ ports 2 x 40G QSFP+ ports Procesor QCA9531 Radni takt procesora 650 MHz Operativni sistem RouterOS / SwitchOS Memorija 64 MB Licenca L5 Upravljivost Da Layer L3 Vrsta LAN Portova (Mbit) 100 Broj LAN Portova 1 Broj SFP+ Portova 24 Broj QSFP+ Portova 2 Vrsta USB porta USB Type A Radna temperatura -20°C to 60°C Napajanje AC x 2 100-240 Dimenzije 443 x 200 x 44 mm Dodaci 2 x IEC cord 1 x Rack ears 1 x Screw and feet kit (K10) Link Stranica proizvođača EAN 4752224002334

Stanje kao na fotografijama! Nacrtao: V. Badrov Proizvodnja Bosna Film 1951 god. Dimezije: 70cm x 100cm Veoma retko !!! Plakat u dobrom stanju! Scenario: - Drago Mazar - Bosko Kosanovic Rezija: - Bosko Kosanovic Snimio: - Aleksandar Sekulovic Muzika: - Boris Papandopulo U glavnoj ulozi - Dragomir Felba Na granici je jugoslovenski crno-beli kratki igrani film snimljen 1951. godine u režiji Boška Kosanovića, kome je to predstavljao režijski debi. Scenario za film su napisali Kosanović i Drago Mazar. Boško Kosanović (1913 - 1974) bio je jugoslavenski filmski režiser, najpoznatiji kao autor igranog filma Kuća na obali koja je 1954. godine predstavljala prvu važniju koprodukciju jugoslavenske i neke od zapadnih kinematografija. Kosanović je u filmski svijet ušao nakon kratke karijere u jugoslavenskoj tajnoj policiji OZNA, tokom koje je bio zadužen za ispitivanje zarobljenih škripara i drugih paravojnih formacija koji su pokušavali srušiti komunističku Jugoslaviju neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Njegov filmski opus se uglavnom sastojao od dokumentarnih filmova. Filmografija Boško je uglavnom radio na dokumentarnim filmovima, a njegova najpoznatija ostvarenja u režiranju su filmovi Kuća na obali (1954) i film Male stvari (1957). Za sva svoja ostvarenja u režiji je pisao scenario, osim za film Male stvari. Dragomir Felba (7. jul 1921 — 13. jul 2006) je bio jugoslovenski i srpski filmski, pozorišni i televizijski glumac. Studirao je tehnički i pravni fakultet, a kasnije i Visoku filmsku školu u Beogradu koju je i završio 1950. Debitovao je u kragujevačkom Narodnom pozorištu ali je već 1952. godine prešao u Jugoslovensko dramsko pozorište. Već od 1956. godine ima status slobodnog umetnika. Prvu filmsku ulogu odigrao je 1948. godine u filmu „Sofka“ a proslavio se ulogom u filmu „Barba Žvane“. Za ulogu u filmu „Kozara“ je, na pulskom filmskom festivalu, nagrađen specijalnom diplomom. Aleksandar Stojković (1915 — 1972) bio je pozorišni i filmski glumac. Biografija Bio je brat poznatog glumca Danila Bate Stojkovića i suprug glumice Rahele Ferari. Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 25. veljače 1906. - Zagreb, 16. listopada 1991.), hrvatski skladatelj i dirigent; sin operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i oca grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Bio je zborovođa Kola u Šibeniku i Zvonimira u Splitu, te ravnatelj opere HNK i dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskoga radija, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Autor je jednog od najvećih (oko 440 djela) opusa u hrvatskoj glazbi. Boris Papandopulo rođen je u Bad Honnefu na Rajni 1906. Papandopulo je u Zagrebu od 1921. studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji (teorijske predmete u razredu Frana Lhotke i Franje Dugana starijeg, glasovir u razredu Antonije Geiger-Eichhorn) i diplomirao u razredu Blagoja Berse 1929. U međuvremenu, na preporuku obiteljskoga prijatelja Igora Stravinskoga, 1925–28. u Beču studirao dirigiranje, isprva privatno u D. Focka, potom na Novom bečkom konzervatoriju u R. Niliusa. Zarana počeo skladati – glasovitu je Contradanzu za glasovir, prema vlastitoj izjavi, skladao za studija, a skladbu s oznakom op. 1, In petto degli amanti za sopran i komorni orkestar, 1924. kad i Prvi gudački kvartet (revidirao ga je 1927.). Godine 1928. u Beču mu je uspjelo praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus) za sole, mješoviti zbor i orkestar, a 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je njegov prvi autorski skladateljski koncert: Antonija Geiger-Eichhorn praizvela je Prvu sonatu za glasovir op. 10, a Maja Strozzi-Pečić sudjelovala je u praizvedbi za nju skladanoga antologijskoga djela Concerto da camera op. 11. Kao dirigent je debitirao 1927. u Zagrebu ravnajući izvedbom vlastite skladbe Veče mladosti za mješoviti zbor i orkestar s Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo« i Zagrebačkom filharmonijom. Od 1929. do 1934. bio je umjetnički voditelj i dirigent »Kola«, ujedno 1930–35. dirigent Društvenoga orkestra HGZ-a i 1932–35. Učiteljskoga pjevačkoga zbora »Ivan Filipović«. Često je nastupao i kao pijanist u komornim sastavima, a ponajviše kao glasovirski pratilac pjevača. Nezadovoljan statusom u Zagrebu, odlazi u Split, gdje je 1935–38. nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Splitskoga muzikalnoga društva »Zvonimir«, ujedno 1936–38. nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U Zagrebu 1938–46. ponovo vodi HPD »Kolo«, istodobno je u HNK od 1938. korepetitor, 1940–45. dirigent i 1943–45. ravnatelj Opere te na Hrvatskom krugovalu 1942–45. dirigent Simfonijskoga orkestra. Zaposlen na Radio-stanici Zagreb od kolovoza 1945. do svibnja 1946. kad mu je, zbog dužnosti koje je obnašao ratnih godina, odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske četiri mjeseca zabranjeno javno djelovanje. Potom je pozvan da preuzme neku od ponuđenih funkcija. Odlučio se za mjesto direktora Opere Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, gdje je za prvoga mandata 1946–48. obnovio ansambl i postavio opsežan repertoar. Godine 1948. imenovan je direktorom Opere Narodnoga kazališta u Sarajevu, gdje je, zadržavši se do 1953., ostavio trag na svim glazbenim područjima. Od 1949. bio je i nastavnik u sarajevskoj Državnoj muzičkoj školi. U Rijeci je ponovno na čelu Opere 1953–59.: iznimno pridonosi glazbenomu životu grada, usmjeruje opernu i koncertnu repertoarnu politiku i prema manje poznatim djelima, intenzivno sklada, često nastupa kao dirigent i pijanist te drži predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio što većemu broju slušatelja. Od 1959. do 1965. dirigent je Opere HNK u Zagrebu, 1968–74. Opere HNK u Splitu, a istodobno gostuje ravnajući različitim ansamblima u nas (Simfonijski i Tamburaški orkestar RTV Zagreb, orkestar Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«) te u Mostaru, Beogradu, Sarajevu i Kairu. Posljednjih desetljeća života bio je aktivan podjednako kao skladatelj i dirigent. Boris Papandopulo kao mladi umjetnik Skladajući nesmanjenim intenzitetom gotovo šest desetljeća, stvorio je opus od približno 440 djela. Skladao je orkestralnu (simfonijske pjesme, baletne suite, dvije simfonije), koncertantnu (za glasovir, violinu, fagot, čembalo, kontrabas, timpane), komornu, glasovirsku, vokalnu (solo-popijevke, zborovi), vokalno-instrumentalnu (16 kantata), glazbeno-scensku (osam opera, 12 baleta) i filmsku glazbu. Snažnu potrebu za istraživanjem zvukovnosti iskazuje zarana u trima tematskim krugovima: folklornom, sakralnom te onom temeljenom na tradicionalnim oblikovnim uzorima (ta će se načelna podjela vidjeti u cijelom opusu, premda ima i znakovito vrijednih otklona). Kompleksnost postupanja s glazbenom građom te niz rješenja netipičnih u usporedbi s djelima proizašlim iz folklorne tematike drugih hrvatskih skladatelja istoga razdoblja temelj su strukture njegovih vokalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Tretirajući glazbeni folklor kao samo jedan od izvora različitih elemenata glazbe, nikad se nije podvrgnuo ideološkim pravilima koja su bitno obilježila neonacionalni stil u hrvatskoj glazbi između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Ta neobvezatnost odnosa dopustila mu je mogućnost odabira, vlastitost što će se očitovati u svim etapama, od melodijske i ritamske invencije do konačnoga oblika partiture (romantični ep Utva zlatokrila, tekst V. Nazor, 1932.). Tijekom godina njegov će odnos prema glazbenom folkloru sve više apstrahirati tako što će se ishodišni predložak prepoznavati isključivo kao zvukovna, tonska građa lišena izvanglazbenoga sadržaja i razloga, ali često vezana uz kakvu specifičnu temu (Istarske freske iz Berma, 1973.; Osorski requiem, 1977.). Njegovo se stvaralaštvo temeljilo na uvjerenju da sve »stvari života« uvijek mogu biti i »stvari glazbe« i to je neprestano interferiranje funkcioniralo neovisno o tom je li pojedino djelo imalo i vlastitu, autonomnu priču. Komorni mu opus podrazumijeva skladbe za tradicionalne sastave, ali i djela s neobičnim sastavima, kojima kao da je uloga realizirati neku posve novu predodžbu zvučnosti. Istraživački poriv prema zvukovnoj boji iskazivao je već 1930-ih, što će, pokazat će se poslije, biti jedno od temeljnih obilježja njegova svekolikoga opusa. Zvučanje kao temeljni zakon podvrgava se jedino kretanju kao svojoj vremenskoj koordinati. U kretanju se sažimlju parametri melodijskoga crteža i njegove ritamske razvedenosti te čine ustroj skladbe unutar formalnoga okvira. Taj pak okvir iskazuje stanovitu dvoznačnost iz koje se na jednoj strani raspoznaju temelji tradicionalnoga oblika, a na drugoj oblik ovisi o izdržljivosti, o kapacitiranosti tematske građe, katkad čak i motiva, da reproducira, mijenja, obrađuje, transponira vlastite elemente. Česta je procjena njegove glazbe kao izrazito motorične, iako intencija prema ponavljanju segmenata građe može biti i u svezi s tradicijom ponavljanja kao obilježja folklornoga glazbenoga idioma. Izazov zvučanja svakako je nadređen svim skladateljskim postupcima bez obzira na to o kakvu je parametru riječ i jesu li posrijedi folklorom obojeni stavci ili se temelje na kakvu modusu ili možda čak i na dvanaestotonskom redoslijedu. Često se to vidi i u izboru glazbala, jedinstvenom za onodobnu skladateljsku praksu. U nekonvencionalne instrumentalne kombinacije upuštao se već u ranim djelima, a osobito je u tom bio inventivan u poslijeratnim godinama (Concertino za trubu i timpane, 1950.; Na teferiču za zbor, klarinet i veliki bubanj, 1952.; kantata Romaniji za zbor, četiri trube, četiri trombona i dva para timpana, 1953.; Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, 1964.; Razgovor ugodni za flautu i čembalo, 1969.). Osim neobičnih zvukovnih kombinacija, prostor zvučnosti proširuje i čestim odabirom velikih vokalno-instrumentalnih sastava, poduprtih neuobičajenim glazbalima, većim brojem solista, otvarajući pritom i mnogobrojne mogućnosti u realizaciji formalnih zamisli. U istoj su ovisnosti o zvučnom učinku posljedično i česte promjene tonaliteta, njegovo proširenje ili pak potpuno napuštanje, uravnoteženo, ekonomično, ali i potpuno korištenje opsega i mogućnosti pojedinih glazbala, dok se od izvođača zahtijeva maksimum, jednako na razini umijeća kao i na suptilnijoj, kreativnijoj razini, koja će igri sa zvukovnom bojom udahnuti umjetnički život. Oblik u Papandopulovu djelu ovisi o njegovoj potrebi da sitnjenjem i ponavljanjem motiva, ili čak njegovih dijelova, u doslovnom, a češće u variranom obliku postigne dinamizam kretanja (neobarokna motoričnost). Očituje se to i u građenju velike forme nizanjem malih, u sebi zatvorenih oblika. Rijetko će se u tom golemom opusu susresti sonatni oblik, a uočljivo je pretežno baratanje s malim oblikom vrlo često jednostavnoga trodijelnoga ustroja. Slijed malih cjelina nerijetko je povezan u zbroj međusobno korespondentnih, gotovo samostalnih, zaokruženih odjeljaka kakva velikoga vokalno-instrumentalnoga djela. Živost glazbenoga protoka katkad zaokuplja pozornost na štetu melodijskoga tijeka, osobito kad se služi plesnim pokretom kao polazištem, a svaka ritamski složenija vodoravna linija teži ornamentiranju (triole, kvintole, sekstole, septole). Načelu okomitoga ritmičkoga kontrastiranja pogoduje intenzivna i gusta promjena metra, njegov omiljeni postupak, a krajnji je učinak na trenutke upravo fascinantna dinamičnost. Sve te sastavnice skladateljskoga izraza moguće je slijediti u njegovu stvaralaštvu koje sadržava gotovo sve tradicijom naslijeđene oblike, ali i mnoge nestandardne formacije koje su pokrenule spoznajne skladateljske vizure u hrvatskoj glazbi prve polovice 20. stoljeća, a da nisu zakoračile u prostore avangardnih glazbenih procesa koji su prodrli u hrvatsku glazbu potkraj 1950-ih. Boris Papandopulo uz pijanino Papandopulov opus, jedan od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća. Skladao je glazbu za igrane filmove Barok u Hrvatskoj i Lisinski (O. Miletić, 1942., 1944.), Bakonja fra Brne i Stojan Mutikaša (F. Hanžeković, 1951., 1954.), U oluji (V. Mimica, 1952.), Milioni na otoku (B. Bauer, 1955.) i Pustolov pred vratima (Š. Šimatović, 1961.), za 14 dokumentarnih filmova (Vlak broj 51, R. Sremec, 1947; Jadran kroz vjekove, Melita Filipović, 1948; Vincent iz Kastva, M. Katić, 1956) te animirani Susret na pijesku (B. Brajković, 1959.). Obrađivao je božićne pjesme za zbor i orkestar, redigirao djela Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca, skladatelja koje je promovirao i kao dirigent. U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka njegovih dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima. Ostavština mu se od 2006. čuva u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU (današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 1965., počasni član Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1977. Umro je u Zagrebu 1991. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Drago Mažar (Bosanski Petrovac, 16. avgust 1918 — Banja Luka, 10. novembar 1991) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine i narodni heroj Jugoslavije. Biografija Rođen je 16. avgusta 1918. godine u Bosanskom Petrovcu. Ostao je bez oca s devet godina, kada se porodica već doselila u Banjaluku. Posle jednog đačkog incidenta sa nastavnicom francuskog jezika, Drago je iz gimnazije prešao na zanatsku školu. Pod uticajem starijeg brata Ivice, počeo je da se interesuje za revolucionarnu literaturu, a uskoro je bio i jedan od organizatora aktiva revolucionarno orijentisane srednjoškolske i radničke omladine u zanatskoj školi. Već 1937, postao je rukovodilac skojevske grupe. Pored aktivnosti u muzičkoj sekciji „Pelagić“ stizao je da se angažuje u raznovrsnim akcijama Kluba akademičara Banjaluke, te sportskog društva „Borac“. Isticao se i učešćem u demonstracijama, protestnim zborovima i štrajkovima. Tada je kuća Mažarovih bila sastajalište radničkih aktivista, skojevaca i komunista. U godinama početka Drugog svetskog rata u Evropi, vlada Cvetković-Maček formirala je tzv. radne vojne logore da bi neutralisala komuniste. U jedan od njih, koji se nalazio kod Ivanjice u Srbiji, bio je deportovan i Drago Mažar. Posle puča u martu 1941, ovaj logor bio je raspušten. Posle puča, Drago je na proputovanju kroz Beograd uhvatio vezu sa Veselinom Maslešom, koji mu je preneo direktivu KPJ da se javi u vojsku. Sa svojom jedinicom dočekao je kapitulaciju Jugoslavije u Sarajevu, bio zarobljen, ali je istog dana uspeo da pobegne. S KPJ i ilegalcima Sarajeva uhvatio je vezu preko Nisima Albaharija i uključio se u pripremu za oružanu borbu. Predstavljajući se nemačkoj komandi kao šef orkestra u hotelu „Evropa“, uspeo je da dobije propusnicu za slobodno kretanje noću, pa je iz nemačkog skladišta iznosio vojnička odela i drugu ratnu opremu. Krajem aprila 1941, kada se vratio u Banjaluku, četiri brata Mažara našli su se nakratko na okupu kod kuće i ubrzo je svaki krenuo na izvršenje svog zadatka koji je odredila KPJ. Prikupljajući oružje kao rukovodilac diverzantske grupe u gradu, jednom je prilikom obukao uniformu domobranskog narednika i tako ušao u Kastel, odakle je izneo municiju, a desetak pušaka bacio u Vrbas, koje je Karlo Rojc izvadio i sakrio na groblju. S ovim su oružjem u rukama prvi lokalni partizani otpočeli ustanak u Banjaluci. Drago Mažar se krajem juna 1941. nalazio među prvim partizanskim borcima iz Banjaluke koji su se okupili na Starčevcu iznad grada. Učestvovao je u borbama na relaciji Jajce–Mrkonjić grad. U avgustu je bio izabran za komandira čete, odnosno komandanta partizanskog štaba Prve čete za Bosansku krajinu. Tih su dana ustaše uhvatile u Jajcu njegovog brata Ivicu i streljale ga. Upravo je tada u njegovu četu iz Banjaluke došla sestra Nada. Tokom septembra i oktobra 1941, operisao je sa svojom jedinicom po centralnoj Bosni, koja je tada izvela niz uspešnih akcija kod Krupe na Vrbasu, Skender-Vakufa, na Čelincu i u Crnoj Rijeci. U jesen 1941, Drago je bio izabran za komandanta bataljona u Trećem, kasnije preimenovanom u Četvrti krajiški partizanski odred, koji je tokom zime 1941. i 1942. razvio veliku aktivnost u blizini Banjaluke. Kada je jednom posetio svoju majku, koja je još uvek živela na periferiji Banjaluke, a njena kuća bila ilegalno partizansko uporište, Drago je uspostavio saradnju s domobranskim satnikom Majerom, zapovjednikom domobranske jedinice, kojeg je majka Marija na to pripremila. Zahvaljujući tim okolnostima, Drago je 5. februara 1942. godine izveo jednu od najsmelijih akcija u Bosanskoj krajini. Majer je, po dogovoru, neutralisao svoju posadu u Debeljacima, obezbedio uniforme i ugovorene znake raspoznavanja, tako da je Drago sa 22 odabrana partizanska borca, preobučena u domobranske uniforme, došao usred dana pred žandarmerijsku kasarnu u Vrbanji. Posle borbe koja je trajala samo nekoliko trenutaka, poginulo je i ranjeno više žandara i domobrana, a 40 ih je zarobljeno. Kasarna je zapaljena, a kolona sa zarobljenim neprijateljskim vojnicima, koji su nosili plen, i dva poginula a dva teže ranjena partizana, uputila se na prevoje Ponira iznad grada. Ubrzo se nakon toga i majka Marija pridružila partizanima, sredinom februara 1942, noseći u naručju šestogodišnju unuku Nenu, ćerku najstarijeg sina Boška. Početkom maja 1943. godine, Drago je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, a po oslobođenju Prijedora za komandanta mesta Ljubija. Učestvovao je i u prvim borbama za vreme neprijateljske ofanzive na Kozaru, juna 1942. godine. Krajem jula ponovno je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, ali je već septembra iste 1942. preuzeo funkciju obaveštajnog oficira u Operativnom štabu za Bosansku krajinu. Od leta 1943, kao obaveštajni oficir Prvog bosanskog korpusa NOVJ, izveo je na čelu grupe obaveštajaca niz akcija u istočnoj Bosni. Kao major, Mažar je, 1944. u svojstvu šefa obaveštajnog odseka rukovodio kursom obaveštajaca. Do kraja rata, pretrpeo je još nekoliko gubitaka u užoj porodici; majka mu je umrla od tifusa, poginuo mu je drugi brat Josip, i naposletku najstariji brat Boško. Po završetku rata, Drago Mažar je radio u Upravi državne bezbednosti do 1952. godine, a po demobilizaciji, u činu pukovnika, obavljao je niz društveno-političkih funkcija na republičkoj i saveznom nivou. Bio je aktivan i u razvoju kulture i kao pisac i kao dugogodišnji upravnik Narodnog pozorišta Bosanske krajine. Umro je 10. novembra 1991. godine u Banjaluci, gde je i sahranjen. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i mnogih drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.