JAKO STARI RADIO LAMPAŠ STOJAO KAO UKRAS U KUĆI MISLIM DA NIJE ISPRAVAN A NE MOGU NI DA POTVRDIM JER NEMA GAJTAN( odsečen davno) VIZUELNO U EXTRA STANJU

Tvrd povez - 602 strane - ilustrovana VOJNOIZDAVAČKI ZAVOD 1983 Korice sa vidljivim znacima korišćenja Jedan list se odvojio - vidi se na slici Unutrašnjost dobro očuvana- bez pisanja i podvlačenja R Knjiga je namenjena radio amaterima i svima koje zanima problematika radio veza- sadrži mnogo primera i uputstva za projektovanje i izradu. BIBLIJA ZA RADIOAMATERSKE I OSTALE ANTENE. ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐ ஜ۩۞۩ஜ⭐

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 1922. godina Fred Herbert Kolvin (1867–1965) je bio američki mašinista, tehnički novinar, pisac i urednik. Napisao je, koautor, uređivao ili ko-uređivao mnoge periodične članke, priručnike i udžbenike koji se odnose na inženjerstvo, mašinsku obradu i proizvodnju. Njegova autobiografija, Šezdeset godina sa ljudima i mašinama, pruža temeljan i kolokvijalni pogled na decenije od 1880. do 1950. godine, dajući uvid u kulturu doba mašina. Tokom godina, Kolvin je radio i na časopisu Machineri Aleksandra Lukarsa (čiji je bio glavni urednik od njegovog početka 1894. do 1897.) i na časopisu Džona A. Hila American Machinist (na kome je radio od 1907. do penzionisanja 1937. godine, pošto je bio saradnik – dugogodišnji urednik). Došao je u kompaniju Hill Publishing Compani (koja će uskoro postati McGrav-Hill) 1907. da radi na American Machinist-u, a u narednim decenijama, pored rada na časopisu, bio je autor ili koautor na desetine McGrav-Hill monografija, udžbenika, i priručnika iz oblasti mašinske obrade. Njegov glavni koautor bio je Frank A. Stanlei; njihova prva zajednička serija knjiga bila je serija `Hill Kink Books` iz 1908. godine, zbirka praktičnih, praktičnih saveta za mašiniste u radnji. (Reč „kiks“ u ovom kontekstu je korišćena u smislu „saveta i trikova“; taj smisao te reči je danas prilično zastareo i zaslužuje glosiranje.) Od 1908. do 1945., Kolvin i Stenli su zajedno uređivali osam izdanja Priručnika američkih mašinaca, McGrav-Hill referentne knjige slične Industrial Press Machineri`s Handbook-u. (Poslednji naslov, koji je još uvek u štampi i redovno revidiran, je onaj na koji se danas mašinisti obično pozivaju kada neprecizno govore o „priručniku za mašiniste” ili „priručniku za mašiniste”.) Kolvin je bio u penziji i imao je 70 godina kada je počeo Drugi svetski rat, ali je izašao iz penzije da bi pomogao u naporu ratne proizvodnje. Kolvin je 1942. godine dobio medalju Vorčester Rid Vorner. Godine 1944. Stivensov institut za tehnologiju dodelio mu je počasnu magistarsku diplomu za životno delo na unapređenju ove oblasti. Pred kraj svog života, Kolvin je radio na istoriji američke industrije alatnih mašina, ali je umro pre nego što je završio.

Inventions, Researches and Writings of Nikola Tesla book compiled and edited by Thomas Commerford Martin Barnes & Noble Inc, 2018 tvrd, kožni povez 512 strana latinica ilustrovana format 24.2 x 3.8 x 16.9 cm NOVA knjiga!!! Slike i youtube snimak koje sam postavio su preuzete sa interneta. Znaci slike prikazuju knjigu koji cete dobiti, ali ce vam stici u celofanu, potpuno nekoriscena! Luksuzno kolekcionarsko izdanje u kožnom povezu, zlatotisk... ENGLESKO izdanje na ENGLESKOM jeziku!!! The Inventions, Researches and Writings of Nikola Tesla is the definitive record of the pioneering work of one of the modern world`s most groundbreaking inventors. During the early twentieth century, Tesla blazed the trail that electrical technology followed for decades afterward. Although he pioneered inventions like alternating current (AC), radio, wireless transmission, and X-rays, and worked with innovators like George Westinghouse and Thomas Edison, the once-celebrated Tesla was later largely forgotten by history. This beautiful leatherbound edition brings together many of the findings and theories that made this genius famous (and to some, infamous), showing not only the scope of Nikola Tesla`s theories and inventions, but allowing contemporary readers to experience the visionary range of his thinking. In addition to its many detailed reproductions of Tesla`s patents and inventions, this highly collectible book includes dozens of thought-provoking lectures and articles. The Inventions, Researches and Writings of Nikola Tesla affords a rare glimpse of a true genius at work.

Glavni urednik: Zvonimir Jakobović Povez: tvrd Broj strana: 1220 Format: 17,5x25 Izdavač: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb Jezik: hrvatski Tehnički leksikon okuplja osustavljene pojmove iz širokoga područja tehnike abecednim poretkom, kako je to uobičajno u leksikonima. Uz naziv pojma na hrvatskome jeziku donosi nazive na engleskom, nemačkom i ruskom jeziku, definiciju i opis pojma, te poveznice s bliskim pojmovima. Tehnički leksikon obrađuje pojmove u svetlu savremenih nastojanja tehničkog normiranja kao jednog od osnovnih uslova ujednačavanja proizvodnje i primene tehničkih dostignuća i prenosa informacija, te zaštite čoveka i njegove okoline u uslovima održivog razvoja. Tehnički leksikon okuplja savremene hrvatske stručne nazive, pružajući oslonac njegovom daljem razvoju. Beleži imena naučnika, pronalazača, izumitelja i konstruktora po kojima je u tehnici nešto nazvano. Popraćen je popisom tehničkih naziva na engleskom, nemačkom i ruskom jeziku. Tehnički leksikon, na kojem je uz uredništvo radilo oko 140 saradnika iz svih područja tehnike, sadržava više od osam hiljada leksikografskih natuknica, mnoge složene prema pojmovima u više tehničkih struka, gotovo šest stotina tehničkih crteža i shema, oko tri stotine fotografija, te velik broj preglednih tablica. NAPOMENA: Molili bih Vas, da pre same kupovine, putem poruke proverite da li je knjiga još na stanju. Hvala!

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Vjenceslav Richter (Omilje/Donja Drenova kod Sv. Ivana Zeline, 8. travnja 1917. - Zagreb, 2. prosinca 2002.), jedan je od najpoznatijih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća. Diplomirao je 1949. kod ing. arh. Zdenka Strižića na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uz arhitekturu aktivno se bavio i ostalim likovnim umjetnostima (kiparstvo, slikarstvo, grafika, scenografija), te iza sebe ostavio vrijedan opus u tim disciplinama, a posebno značajan je njegov doprinos na području teoretskih istraživanja i rasprava o umjetnosti. Osobite uspjehe postigao je na području izložbene paviljonske arhitekture. Na natječaju za jugoslavenski paviljon za svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958., Richter dobiva prvu nagradu radikalno smjelim projektom izložbenog paviljona s „temeljima u zraku“. Na 60 m visokom čeličnom stupu s vrhom zabodenim u vodenu površinu, trebala je na čeličnoj užadi visjeti lagana struktura paviljona, koji je trebao asocirati na jedrilicu na moru. Taj spektakularan, vrlo originalan i posve nekonvencionalan projekt, kojem je namjera bila da privuče pažnju svojom originalnošću, tehničkom smionošću i mediteranskom toplinom, nije naišao na razumijevanje stručnih krugova u Beogradu. Statičari „Inženjerije“ Lazarović i Deškoviće napali su projekt kao „kretenizam“, jer „tko je vidio temelje u zraku?“ Richter im je odgovorio da bi se doista radilo o kretenizmu kada bi se to usvojilo kao praksa, no da je ovdje riječ o izuzetnoj prigodi, svjetskoj izložbi, te da je to prigoda da jedna mala zemlja na jedan možda „izokrenuti“ način privuče pažnju na sebe. Shvativši da će inzistiranjem na ovom nekonvencionalnom rješenju izgubiti angažman, Richter je jarbol (koji je možda ionako bilo nemoguće izvesti u zadanome roku) zamijenio rasterom od 12 konvencionalnih stupova, čime je njegov hrabri (neo)avangardni projekt poprimio odlike nenametljivog modernizma. Usprkos konformizmu svojih naručitelja, Richter je tim „zdanjem bez vrata“, oživljenim kiparskim djelima najboljih tadašnjih suvremenih hrvatskih umjetnika, ostvario vanserijski Gesamtkunstwerk (cjelovito umjetničko djelo) – „palaču od čelika, stakla mramora i drveta, čija elegancija leži u vlastitoj suzdržanosti“ - kako su pisale tadašnje belgijske novine. Paviljon je kasnije otkupljen i prenesen u okolicu Bruxellesa, te se i danas u njemu nalazi katolička škola, pa predstavlja jedno od rijetkih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture u svijetu. Drugi važni paviljonski projekti Nakon ovog uspjeha, 1960. Richter je pozvan da se prijavi na natječaj za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Torinu: odbio je, ali je malo kasnije u restoranu u Frankopanskoj na salveti nacrtao projekt, suprotan relativno strogom rješenju paviljona iz Bruxellesa, koji nije imao niti jednu ravnu liniju, već je tlocrtno bio baziran isključivo na krugovima i elipsama. Vrhunac Richterova rada na području izložbenih paviljona bio je svakako projekt nacionalnog paviljona na 13. triennalu u Milanu 1965. Cjelokupni izložbeni prostor bio je sačinjen od najobičnijih letvi 2*4 cm. Na sastanku Saveza primijenjenih umjetnika u Sloveniji, tijekom trajanja izložbe, napao ga je slovensko-bosanski arhitekt Ivan Štraus riječima: „Kolega, pa šta vi radite, uvijek neke bjesne gliste, ja sam se sramio kada sam došao u taj paviljon!“ Ali kada se vratio u Zagreb, Richtera je na stolu čekao telegram kojim mu je javljeno da je za taj, u našoj izgleda uvijek konformističkoj sredini napadani paviljon, dobio zlatnu medalju! Richterovo izrazito smjelo avangardno rješenje za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu 1967. temeljio na nekonvencionalnoj pretpostavci da paviljon za svjetsku izložbu uopće ne mora biti klasična zgrada. Tu je ideju Richter pretočio u projekt koji se sastojao od 2 stranice tj. od polovice piramide, koja je predstavljala svojevrsnu divovsku, nekoliko desetaka metara visoku „nišu“ tj. zaklon za eksponate: rješenje je međutim bilo previše avangardno, te nikada nije realizirano. Horvat Pintarić, Vera, hrvatska povjesničarka umjetnosti (Sisak, 7. III. 1926). Diplomirala 1951., doktorirala 1959 (Skulptura Francesca Robbe) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bila redovita profesorica (1974–93) i osnivačica Katedre za vizualne komunikacije i dizajn (1967). Članica HAZU od 2000. Istražuje baroknu i modernu umjetnost, najnovija likovna događanja u Hrvatskoj i u svijetu, likovno stvaralaštvo na području plakata, stripa, televizije i animiranoga filma. Bavi se teorijom umjetnosti, objavljuje monografije (Gabrijel Stupica, 1966; Josip Seissel, 1978; Miroslav Kraljević, 1985), teorijske rasprave te likovne studije i kritike (Od kiča do vječnosti, 1979; Tradicija i moderna, 2009; Kritike i eseji, 2012). Autorica je mnogobrojnih kataloga izložaba (J. Knifer, V. Bakić, D. Džamonja, V. Richter i dr.) i predgovora grafičkim mapama (M. Šutej, 1971), jedan od osnivača časopisa Bit International. Dobila je Državnu nagradu za životno djelo u području humanističkih znanosti (2003)....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Priredila: Branka Ivanic Gradovi i dvorci u srednjovekovnoj Srbiji - Milan Kašanin Autor: Milan Kašanin Povez: tvrd Br. strana: 439 Format: 22x28,5 Monografija! Crno-bele fotografije, štampano na kunstdruku! Milan Kašanin, pisac i istoričar umetnosti koji je za našu kulturu učinio mnogo a za sebe malo, tek 21 godinu posle smrti dobija mogućnost da se predstavi izabranim delima. Od puke sirotinje do jednog od najobrazovanijih Srba 20. veka. Osnivač prvog Muzeja savremene umetnosti. Šta mu je zamerano posle rata. Bio je Milan Kašanin, van svake sumnje, jedan od najobrazovanijih i najkulturnijih Srba 20. veka. Rodio se u Belom Manastiru, školovao u Novom Sadu i Zagrebu, a studije istorije umetnoti završio u Parizu, posle čega je u Beogradu, između dva svetska rata, bio najpre direktor Muzeja savremene umetnosti, a zatim Muzeja kneza Pavla. Bio je poseban na svoj način: gotovo je nemoguće da ga uporedimo sa bilo kojim srpskim piscem ili istoričarem umetnosti. Prebacivali su mu `borbeni konzervativizam` i `aristokratsku estetiku`. `Zaboravljali su da potičem iz puke baranjske sirotinje, da sam se mukotrpno probijao kroz život, doživevši četiri rata i dve revolucije`, branio se on. Ovo je Kašaninova izuzetna zbirka, obogaćena predivnim fotografijama, srpskih srednjovekovnih gradova i dvoraca.. Dr. Milan Kašanin (Pelmonoštor, Austro-Ugarska, danas Beli Manastir, Hrvatska, 21. II. 1895. po starom kalendaru - Beograd, 21. XI. 1981), pripovjedač, romansijer, esejist, književni kritičar, historičar književnosti, likovni kritičar, historičar likovnih umjetnosti, kustos i direktor galerija i muzeja u Beogradu. Djetinjstvo i školovanje Njegovi preci s prezimenom Popović prešli su u 18. st. iz Hercegovine u Baranju. Potiče iz siromašne seljačke porodice. Rođen je u ubogoj kući u današnjoj Ulici Vladana Desnice (ranije Vuka Stefanovića Karadžića), Belomanastircima poznatoj kao Srpska ulica. Njegov otac Nikola Popović i majka Anka Kašanin nisu bili vjenčani pa su on i stariji brat Radivoj Kašanin bili uvedeni u matične knjige rođenih pod majčinim prezimenom Kašanin. Školske godine 1901/1902. upisao se u prvi razred Srpske narodne osnovne škole. U prvom, drugom i trećem razredu učiteljica mu je bila Katica Maširević iz Sombora. U četvrtom razredu došao je novi učitelj Jovan Slavković, također iz Sombora. On ga je vodio i kroz peti razred jer je 1905. godine izašao zakon da se četverogodišnje osnovne škole produžavaju na još dvije godine i time postaju šestogodišnje. Peti razred je završio 1906. godine, a od tada pa do 1914. pohađao je Srpsku pravoslavnu veliku gimnaziju u Novom Sadu, koju je već pohađao i njegov brat Radivoj. Kao i bratu, pri upisu u gimnaziju pomogao mu je učitelj Slavković, dok ga je direktor gimnazije Vasa Pušibrk, opet kao i brata, kao odličnog učenika prihvatio kao svoje dijete i izradio mu stipendiju. Kad je imao 5 godina, a njegov brat Radivoj bio na kraju drugog razreda gimnazije u Osijeku, razboljela mu se majka od upale pluća, koja je prešla u tuberkulozu. Umrla je kad je Radivoj pošao u treći razred. Otad se o njima brinula starija majčina sestra Latinka, koja se nije udavala. Prvi svjetski rat Zbog učešća u demonstracijama u Kosovskoj Mitrovici povodom umorstva Franje Ferdinanda bio je na vojnom sudu u Segedinu, ali nije osuđen. Namjeravao je da sa svojim prijateljem Svetislavom Marićem studira filozofiju u Zagrebu, ali se nije mogao upisati zbog `nepodobnosti` (bio je pod policijskom istragom), pa je 1915. godine u Budimpešti počeo studirati romansku i slavensku filologiju. Poslije prvog semestra mobiliziran je u 28. osječku domobransku regimentu, da bi se poslije suđenja vratio u vojarnu, u Pričuvnoj časničkoj školi u Zagrebu kao kadet-aspirant. Kako bi izbjegao odlazak na front, pribavio je izmišljene liječničke dijagnoze te se tri godine povlačio po bolnicama Novog Sada, Slavonske Požege, Sarajeva i Zagreba. U Zagrebu je našao utočište u Bolnici milosrdnih sestara zajedno s drugim intelektualcima (Ivo Andrić, Ivo Vojnović, Vladimir Ćorović, Niko Bartulović). Studij U Zagrebu je nastavio studij. Upisao je filozofiju kod prof. Alberta Bazale (1877-1947), koji ga je htio uzeti za svog asistenta, ali je tada propala Austro-Ugarska pa se vratio u Novi Sad. Tu je postavljen za pomoćnika šefa Presbiroa Narodne uprave za Banat, Bačku i Baranju, a s Jankom Perićem radio je u redakciji `Srpskog lista`, glasila SNO (Srpskog narodnog odbora). Kad je kompozitor i političar Petar Konjović (1883-1970) pokrenuo u Novom Sadu 20. IV. 1919. novi dnevni list `Jedinstvo` kao organ Demokratske stranke, Kašanin mu se našao pri ruci, ali je ubrzo, još istog mjeseca, otišao u Pariz da na Sorboni studira historiju umjetnosti, uporednu historiju književnosti i ruski jezik s književnošću. Kao dopisnik `Jedinstva` iz Pariza više je naginjao dopisima književne i umjetničke sadržine. I pored mnogih obećanja, dugo nije dobijao stipendiju za studij u Parizu, ni honorare za dopise objavljene u `Jedinstvu`. Stipendiju je dobio tek krajem 1920, kad se i oženio studentkinjom Katarinom Martinović Ljaljom, kćerkom ruskom emigranta crnogorskog porijekla. Sljedeće jeseni rodio mu se sin Mirko. Tada se podvrgao akademskoj disciplini, odložio pisanje i, sistematski učeći i polažući ispite, u proljeće 1923. godine diplomirao estetiku i historiju umjetnosti i vratio se u Beograd. Historija umjetnosti Godine 1924. zaposlio se kao pisar u Umetničkom odeljenju Ministarstva prosvete. Dvije godine kasnije, 1926. doktorirao je s tezom Bela crkva Karanska. Njena istorija, arhitektura i živopis. U vrijeme priprema za 100-godišnjicu Matice srpske, primio se obaveze da - skupa s Veljkom Petrovićem (1888-1967) - proputuje Vojvodinu i istraži njenu staru umjetnost. Tada je napisao prvi dio Matičine knjige `Srpska umetnost u Vojvodini`, objavljene 1927, u kojoj je obradio arhitekturu, slikarstvo do prve polovine XVIII. vijeka, minijature, graverske radove i primijenjenu umjetnost. Za tu monografiju dobio je nagradu Matice srpske (1928). Tek 1927. godine dobio je pravo radno mjesto. Postao je kustos, a sljedeće godine i upravnik beogradskog Muzeja savremene umetnosti (1928-1936). Kraljevski namjesnik knez Pavle povjerio mu je 1936. godine direktorsko mjesto u muzeju koji je nosio njegovo ime (Muzej kneza Pavla, danas Narodni muzej u Beogradu). Na toj dužnosti organizirao je prve velike evropske izložbe u Beogradu: Italijanski portret kroz vekove (1938) i Francusko slikarstvo XIX veka (1939). Pokrenuo je i uređivao časopis `Umetnički pregled` (1937-1941). Objavljivao je likovne kritike u Politici`, `Vremenu`, časopisu `Reč i slika` i dr. Predavao je historiju umjetnosti u Umetničkoj školi u Beogradu. Penzioniran je 1945, a reaktiviran 1953. kad je postavljen za direktora Galerije fresaka, gdje je i poslije isteka mandata 1961. ostao do 1963. kao savjetnik. Organizirao je izložbe srpskih fresaka u Londonu, Edinburghu, Amsterdamu, Bruxellesu, Stockholmu, Helsinkiju, Münchenu i u Južnoj Americi. Pozivan je da drži predavanja o umjetnosti na Sorboni u Parizu, na Sveučilištu u Nancyju, u Institutu za historiju umjetnosti u Beču, na sveučilištima u Montrealu, Quebecu i Otavi. Objavljivao je eseje iz historije umjetnosti, u kojima je naročito izražena estetska analiza. Bavio se uglavnom srednjim vijekom i srpskim slikarstvom u Vojvodini. Književnost Pisanjem se počeo baviti još kao učenik gimnazije. Na konkursu somborskog lista `Sloga` dobio je nagradu za rad o Zmajevom nacionalizmu. U Zagrebu je surađivao u dnevnom listu `Obzor`, u `Književnom jugu` i u tada najuglednijem književnom časopisu `Savremenik`. Surađivao je u mnogim časopisima i listovima. Vremenom je stvorio takvu književnu kritiku koja je `analitičko-naučna i umetnička u isti mah`. Pisao je pripovijetke o Vojvođanima i romane iz beogradskog života, unoseći u svoju realističku prozu izvjesne stilske i ritmičke obrte. Njegove prve pripovijetke, koje mu je 1921. godine objavio `Srpski književni glasnik`, otkrivale su pisca koji je ovladao zanatom i uspijevao upečatljivo kroz svoje likove oslikati i njihova unutrašnja preživljavanja, a i vanjsko okruženje tipične prečanske sredine. U dvotomnom romanu `Pijana zemlja`, za koji je dobio nagradu Cvijeta Zuzorić (1932), nastojao je `da iz sfere svakodnevnog života dopre do duhovnog horizonta vremena` i kritički progovori o temama koje su zaokupljale njegovu generaciju. Veliki doprinos dao je osvjetljavanju srpske književnosti u srednjem vijeku. Srpska akademija nauka nagradila ga je za zbirke pripovijedaka `Jutrenja i bdenja` (1926) i `Zaljubljenici` (1929), a Kolarčeva zadužbina za prvi roman `Trokošuljnik` (1930). Nosilac je Oktobarske nagrade za književnost. Značajan je njegov rad iz domena književno-historijske esejistike nastao nakon II. svjetskog rata. U briljantnoj zbirci eseja `Sudbine i ljudi` (1968) o nekim najznačajnijim srpskim pjesnicima, pripovjedačima i kritičarima 19. i 20. vijeka (Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Jakov Ignjatović, Stevan Sremac, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Jovan Dučić i dr.), oštrinom zapažanja, upečatljivim ličnim izrazom, polemičkim tonom, novim idejama i nekonvencionalnim shvatanjima, prožetim donekle i konzervativnom tendencioznošću, dao je jedno od najznačajnijih esejističkih djela svoga vremena. Privatni život Sa suprugom Katarinom (1898-1985) imao je četvero djece: Mirko, arhitekt (1921-1993), dr Ratomir Ratko, pravnik (1923), Pavle, pravnik (1935) i Marina, udata Bojić, koja je završila književnost (1937). U Beogradu je stanovao u Hilandarskoj ulici broj 30. Imao je sedmero unučadi. Unuka Zoja Bojić također je historičar umjetnosti.

Odlično 2004. U pitanju je zaista iscrpno sačinjena enciklopedija iz arhitekture i njoj srodnih oblasti - urbanizma, dizajna, enterijera, zgradarstva, primenjenih umetnosti - sa oko 25 hiljada terminoloških jedinica, i više od šest hiljada ilustracija. Inače dvotomna enciklopedija donosi i indeks imena oko tri hiljade poznatih arhitekata i autora iz srodnih oblasti. O prva dva toma “Enciklopedije arhitekture`, napisali su izuzetno značajne komentare direktori i urednici svetski poznatih kuća: “Thames and Hudson Ltd.`, High Holborn, London; Lucas Dietrich, architecture editor: “...neverovatan mamutski posao (mammoth job)...odavno mi u ruke nije dopala ovakva knjiga... naša izdavač ka kuća dobija dnevno preko 2.000 tekstova knjiga, medjutim, ovakvu knjigu do danas nismo imali...` “The Japan architect Co., Ltd.`, Yushima, Bunkyo-ku, Tokyo; Chie Abe, chief editor: “...nismo ni pretpostavili da će nam stići knjiga ovog kvaliteta i obima... ovo je zaista kapitalno delo... iskreno čestitamo!` “China editors`, Shangai, “...ukoliko budete imali izdanje na engleskom jeziku, obavezno nam ga ponudite...` Za ediciju “Enciklopedija arhitekture` recenzije su dali: prof. dr. Jerko Denegri, akademik prof. Ivan Antić, prof. dr. Ranko Radović, akademik prof. Milan Lojanica, akademik prof. Mihajlo Mitrović, a o ediciji su pisali: Milan Vlajčić, kritičar i publicista, mr. Bojan Kovačević, arhitekta i mnogi drugi. Izvod iz recenzije prof. dr. Ranka Radovića: `Arhitekta Slobodan Maldini uradio je sam jedan sizifovski projekt koji decenijama nije uradila niti jedna stručna ili naučna institucija u nas - REČNIK ARHITEKTURE. Istina, nikad nije prestajala svest da je arhitekturi i arhitektima ovde neopohodan jedinstveni terminološki pregled, enciklopedijski sredjen i sistematizovan. Pokušaja je bilo. Nisu nikada završeni. Sada je taj džinovski zadatak okončan naporom jednog zaljubljenika u arhitekturu i njene reči, u pojmove i njihovo tumačenje, u tolike rečnike arhitekture i usamljene glosare. Terminološka celovitost i ilustracije koje prate ovo delo liče, kao kod Borhesa na “rajsko polje`, gde se reči pretvaraju u kuće, a prostor počiva, izmedju ostalog, na mudrosti i na znanju.` Izvod iz recenzije akademika prof. Ivana Antića: ` Enciklopedija arhitekture i urbanizma autora arh. Slobodana Maldinija je prvi naš naučni poduhvat da se pojmovi, koji proističu iz raznih jezičkih područja, a odnose se na polje arhitekture i urbanizma, sistematizuju i definišu... ...Moje duboko uverenje je da će ova knjiga biti od velikog značaja na polju arhitekture i kulture uopšte, kao i podizanja ukupnog nivoa arhitektonskog znanja kod nas... ...Knjigu preporučujem širokom sloju čitalaca: ljubiteljima arhitekture, arhitektima, studentima arhitekture i umetnosti uopšte, urbanistima, dizajnerima, prostornim planerima, a posebno kritičarima na polju arhitekture i umetnosti, kojima će enciklopedija dati doprinos ka jasnijem izražavanju i sagledavanju ovog širokog ali značajnog kulturnog polja.` Izvod iz recenzije prof. dr. Jerka Denegrija: “Ilustrovana enciklopedija arhitekture i urbanizma autora Slobodana Maldinija sadrĹži preko 30.500 jedinica, uz oko 6.000 crno-belih ilustracija, iz oblasti navedenih u naslovu knjige, obradjenih po principu: definicija pojma, utvrdjivanje cilja, interdisciplinarnost i dr. U knjizi arhitektura se tretira prvenstveno kao umetnost i tekovina istorije kulture, ali se ne zapostavlja tesna povezanost arhitekture i urbanizma uz sve za ove oblasti relevantne naučne discipline. Pojmovi su obradjeni sažeto i jasno, povremeno kada pojedini pojam to zahteva i sa širim objašnjenjima, no uvek su pisani stručno, na osnovu utvrdjenih znanja iz temeljne istorijske i teorijske literature za oblasti kojima se enciklopedija bavi... ...Treba istaći da slična publikacija, ne samo kao delo domaćih autora nego ni u prevodu kod nas ne postoji i da je to osnovni i dovoljni razlog u prilog objavljivanju ove izuzetno korisne knjige koja će zbog svoje višestruke upotrebljivosti biti namenjena zainteresovanim stručnim krugovima (profesionalcima i studentima iz oblasti arhitekture, urbanizma, dizajna, umetnosti i istorije umetnosti, novinarstva i dr.), ali i širokoj kulturnoj javnosti. Iz svih tih osnovnih razloga, da se ostali dodatni ovom prilikom ne navode, trebalo bi maksimalno podržati ogromni trud autora i vrednost njegovog obavljenog rada, te se u cilju realizacije ovog u našem izdavaštvu jedinstvenog poduhvata ovom projektu u vidu pozitivne recenzije daje bezrezervna podrška.` Izvod iz Preporuke prof. dr. Jerka Denegrija: “Enciklopedija arhitekture je jedinstveni poduhvat u kojemu se istovremeno sažeto i pristupačno širem krugu čitalaca, ali i potpuno kompetentno i namenjeno stručnoj javnosti obradjuje mnoštvo jedinica sa područja arhitekture, urbanizma, dizajna i primenjene umetnosti. Sve ove oblasti posmatrane su kako iz istorijske perspektive, tako i iz njihovih savremenih pojava, kao tekovine kulture i kao funkcije praktičnog života. Zadivljuje već sama činjenica da je ovakav obimni posao uspela da obavi jedna osoba i upravo zahvaljujući tome postignuta je potrebna ravnoteĹža u načinu obrade raznorodnih pojmova i fenomena. Ne samo u našoj sredini, dosad slični poduhvat nije obavljen, već samo to bio bi dovoljno opravdani razlog da ova edicija bude smatrana izuzetnim podvigom...` Izvod iz recenzije arhitekte mr. Bojana Kovačevića: ...`Enciklopedija arhitekture` daruje nas onom vanvremenskom, ili je možda bolje reći jednovremenskom, nevremenovanom slikom sveta gradjenja koju svakodnevno očekujemo i od svake obične kuće koja se gradi ili tek zamišlja. Na prvi pogled nije uopšte jasno ni kako je Maldini uspeo da sačini ovakvu knjigu niti kada je to uradio... ceo poduhvat se preinačuje u storiju koja deluje potpuno romantičarski i nestvarno. ...njegova izuzetna knjiga je zapravo unekoliko okasneli rezultat pristupa arhitekturi koji je, u Beogradu od početka osamdesetih naovamo, zastupala i provodila arhitektonska grupa MEČ kojoj je i sam Maldini pripadao, kao i manji krug arhitekata oko nje, ali u prestonici nikad sa velikom podrškom zvaničnih arhitektonskih asocijacija i institucija. Reč je o nedvosmislenom shvatanju arhitekture kao dela kulture u okviru kojeg je takozvano projektovanje samo jedna od disciplina. Maldinijeva “Enciklopedija`, vrlo je moguće, biće i ubuduće tretirana kao sam vrhunac svega što je jedna grupa znalaca i zaljubljenika radila. ...Pojava ove i ovakve knjige na srpskom jeziku i u maloj zemlji sa često istrajno traljavim institucijama i sa, hvala bogu, dovoljnim brojem “pozitivno čudnih` individua, kazuje da je jedan enormni i davni zadatak obavljen. To što ga nisu obavili oni kojima je godinama poveravan i finansiran već neko ko je sebi sam zadao ceo projekat i izvršio ga na superioran način, pokazuje jednu i stalnu i neregularnu, spasavajuću partizanštinu koja, daleko od komunističkih relacija, ponekad izbavlja našu kulturu od predaje i pasivnosti.` Akademik prof. Mihajlo Mitrović je napisao: `Priznanje Salona za najbolju arhitektonsku publikaciju u prošloj godini dobio je arhitekta Slobodan Maldini za svoju `Enciklopediju arhitekture`, veliko dvotomno delo enciklopedijskog formata na 1650 strana bogato ilustrovano sa nekoliko hiljada crteža od kojih je jedan deo crtao sam autor Radi se o samotnjačkom, samofinansirajućem, samoizdatskom poduhvatu bez presedana kod nas i daleko šire. Posao koji normalno i uobičajeno godinama rade institucije, naučni kolektivi, veliki misaoni i tehnički aparat, najvećma sa drĹžavnom potporom, uradio je, za samo šest godina, samo jedan čovek pregalac. ...Zapažen još kao mlad arhitekta u grupi “Meč`, Maldini se jedno vreme izgubio sa scene. I dok je okolina počela da ga zaboravlja iz asketske osame, posle silnog danonoćnog rada, blesnuo je tamo gde ga niko nije mogao očekivati. Manijačkom posvećenošću svom pozivu, hazarderski, va bank, seo je za radni sto i takoreći šest godina jurio rulet ne videći kraja svom ulogu... Preveo je sam šest pozamašnih knjiga sa više jezika, kao podlogu za osnovnu gradju. Prevrnuo je sve što postoji u našoj leksikografiji. Sve sam slagao, skenirao, prelamao, ilustrovao... ...Srpska kultura, bez ikakve zasluge društva, dobila je kapitalno delo vredno najvećeg stručnog i ljudskog poštovanja.` Milan Vlajčić, kritičar i publicista, je napisao: “Na nedavno održanom Beogradskom sajmu knjiga, najviše priznanje Sajma, nagrada za izdavački poduhvat godine, pripala je zamašnoj, dvotomnoj knjizi na blizu dve hiljade stranica, `Leksikonu arhitekture` autora i izdavača u jednoj ličnosti, arhitekte Slobodana Maldinija. Prvi put u istoriji ovog priznanja dogodilo se da bude nagradjen leksikografski i izdavački trud samo jednog čoveka. Obično iza nagradjenih dela stoji neka poznatija izdavačka kuća, ali ovog puta se desio presedan i to je izazvalo pravu pometnju.` Dr. doc. Ljiljana Vukajlov je napisala: “Enciklopedija arhitekture` rad je autora, priredjivača i samostalnog izdavača arh. Slobodana Maldinija, nastao u periodu 1998-2006. Uz sakupljanje, analiziranje, sistematizovanje i opisivanje pojmova autor je istovremeno uporedjivao prikupljenu gradju sa savremenim svetskim dostignućima i enciklopedijama arhitekture... ...Autor Slobodan Maldini, arhitekta iz Beograda, školovao se u Beogradu i Vićenci. Od 1981. član je grupe MEČ, a od 1984. ULUPUDS-a. Predstavlja jednog od najranijih protagonista postmodernog pokreta u arhitekturi nekadašnje Jugoslavije. Učesnik je brojnih izloĹžbi i dobitnik više nagrada za svoje arhitektonske projekte. Bavi se pedagoškim radom kao predavač na novosadskom univerzitetu.`