Izdavač: clio Godina izdavanja: 2004 Broj strana: 399 Povez: mek Format: 22 x 12 cm Iako je u studiji Mediamorphosis - razumevanje novih medija reč o tehnološkim promenama i savremenim medijskim tokovima, to nije tehnička knjiga. Cilj dela, kako naglašava sam autor, jeste da demistifikuje nastajuće medijske tehnologije i pruži strukturu za razumevanje njihovog potencijalnog uticaja na preovlađujuće medije: novine, radio i televiziju. Na osnovu svog bogatog iskustva, Fidler je ponudio jedno veoma široko razmišljanje o budućnosti, te knjiga može poslužiti kao koristan kontekst u razmišljanju o perspektivama medija. Smele prognoze o razvoju medija nisu, međutim, plod autorove mašte, već rezultat izuzetnog poznavanja istorije medija i razumevanja njihove „metamorfoze“. Ovo pristupačno i optimistički obojeno štivo ohrabriće sve one koji imaju više od prolaznog interesovanja za budućnost savremenih medija, a pre svega za pisanu reč

Clio, 2014. 188 strana, udžbenički format. Odlično očuvana. Knjiga Interaktivna televizija pregled je razvoja interaktivnih usluga od serije američke mreže CBS Vinki Dink i mi iz pedesetih godina dvadesetog veka, preko teleteksta i Berove igre Pong, do današnjih sofisticiranih digitalnih interaktivnih usluga, virtuelnih zajednica, telemedicine, korišćenja dva ekrana, izazova koje nudi digitalno interaktivno oglašavanje. Ova studija ukazuje na programski značaj ovih usluga analizirajući tehnologiju na kojoj su one zasnovane. Knjiga Interaktivna televizija dolazi u pravom trenutku jer nudi odličan uvid u najnoviji razvoj u ovoj oblasti i olakšava razumevanje interaktivnosti koja već danas pretvara televiziju u novi i znatno bogatiji elektronski medij, čija se vrednost sve više određuje upravo popularnošću i pouzdanošću dodatnih usluga koje može da ponudi. Aleksandar Luj Todorović: Kao inženjer elektrotehnike, proveo je preko četrdeset godina u različitim oblastima radija i televizije. Tokom devedesetih godina prošlog veka bio je direktor i dekan Međunarodne akademije za radio i televiziju u Montreu, Švajcarska. Predaje na redovnim i doktorskim studijama na univerzitetima u Podgorici, na Cetinju i u Beogradu. Autor je i koautor većeg broja knjiga i članaka iz oblasti elektronskih medija. Knjiga Umetnost i tehnologije komunikacija objavljena je 2009. godine u ediciji Multimedia. Među priznanjima koje je dobio za svoj rad ističu se zvanje doživotnog istaknutog člana SMPTE-a (Society of Motion Picture and Televizion Engineers), nagrada IBC-a (International Broadcasting Convention) i Velika diploma Zlatnog bora za režiju turističkog filma.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Robert Escarpit, rođen 24. travnja 1918. u Saint-Macaireu (Gironde, Francuska) - 19. studenog 2000. u Langonu (Gironde), bio je francuski akademik, pisac i novinar. Javnosti je najpoznatiji po svojim satiričnim člancima u novinama poput Le Mondea u kojima je od 1949. do 1979. pisao dvadesetak kolumni mjesečno.[1] Život Mladost Escarpit je djetinjstvo i mladost proveo u Girondeu. U dobi od osamnaest godina (1936.) odabrao je studij engleskog jezika, više iz potrebe i interesa jer je želio nastaviti studij. Završio je suradnički, diplomski i poslijediplomski studij te stekao titulu doktora književnosti. Radio je kao srednjoškolski profesor u Arcachonu (Gironde) od 1943. do 1945. Kao stručnjak za englesku književnost, autor je pedesetak knjiga između fikcije i socioloških eseja i romana. Novinar Escarpit je postao poznat po svojim satiričnim kratkim pričama u Le Mondeu i kao književni kritičar mnogih časopisa, kolumnist Le Matina 1983., zatim Sud-Ouesta. Profesor i sociolog Nakon Drugog svjetskog rata bio je glavni tajnik i direktor Francuskog instituta za Latinsku Ameriku u Meksiku. Kasnije je bio docent engleskog jezika i profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Bordeauxu (1951.-1970.), te osnivač Sociološkog centra književnosti koji je otvoren 1960. (kasnije Institut za književnost i umjetnost masovnih tehnika). Escarpit je služio kao znanstveni direktor projekta `Međunarodni rječnik književnih pojmova` (DITL V.2), tekućeg projekta koji je financirala Međunarodna udruga za komparativnu književnost koju je od 1988. nastavio Jean-Marie Grassin.[2] Komunikologija Njegovim vlastitim riječima: `Da bismo izmjerili uloge u pisanju, moramo razumjeti što je čitanje, kako primiti tekstualnu poruku. Ovo je strogo znanstveni pristup.` Objavljivao je članke u časopisu Sveučilišta u Beogradu, Filološki pregled, 1963. Njegova knjiga Sociologija književnosti (franc. La sociologie de la littérature), objavljena na francuskom 1958., prevedena je na 23 jezika. Godine 1965. napisao je, na zahtjev UNESCO-a, Revoluciju knjige (franc. La révolution du livre). Knjiga, prevedena na 20 jezika, analizira fenomen masovne knjige mekog uveza i posljedice dolaska u svijet jeftinih knjiga. Otkrio je da se problem knjige mora proučavati kao problem komunikacije kroz pisanje. Tako je, uronjen u literaturu `komunikologije`, postao jedan od prvih znanstvenika koji je u Francuskoj uveo i promovirao znanost o komunikaciji. Karijera i priznanje CIS-a Godine 1960. utemeljio je `Centar za sociologiju književnih činjenica` koji je 1965. postao `Institut za književnost i umjetničke masovne tehnike`, a 1978. `Znanstveni laboratorij za informacije i komunikacije` (francuski: Laboratoire des Sciences de L`information et de la Communication). Ovaj bi centar bio prepoznat kao motor `Škole Bordeauxa`, vodeće u ovoj disciplini. Godine 1967. dobio je zadatak da osnuje `Školu u Bordeauxu`, koja se usredotočila na društvenu i socio-kulturnu zabavu, te je bio njen direktor od 1970. do 1975. godine. Godine 1972., u suradnji s drugim piscima, istraživačima i akademicima, uključujući Jeana Meyriata i Rolanda Barthesa, stvorio je grupu za pritisak čiji je cilj dobiti akademsko priznanje za informacijske i komunikacijske znanosti. To je dovelo do stvaranja Odbora za informacijsku znanost i komunikaciju, koji je postao Francusko društvo informacijske znanosti i komunikacije (SFSIC). Escarpit je postao predsjednik Sveučilišta u Bordeauu i profesor informacijskih znanosti i komunikacija između 1975. i 1978. godine. Njegovo istraživanje i njegova teorija informacijske znanosti i komunikacije Godine 1976. bio je pionir, barem u Francuskoj, izašavši s `Općom teorijom informacijskih znanosti i komunikacija`. Ova studija, koja predstavlja pregled današnje informacijske znanosti i komunikacija, ostaje nezaobilazna knjiga za svakoga tko se zanima za ovo područje znanosti. Potvrđuje potrebu uzimanja u obzir oba fenomena informacija, kako dokumentacije općenito tako i one koja se odnosi na komunikaciju. Kako sam kaže: „Za mene je informacija sadržaj komunikacije, a komunikacija prijenosnik informacije“.[3] Političko opredjeljenje Robert Escarpit bio je aktivist u SFIO (Section française de l`Internationale ouvrière) u vrijeme Narodne fronte. Angažiran u francuskom Pokretu otpora, sudjelovao je 1945. u borbama Médoca s Carnot Brigradeom. Bio je urednik Le Canard enchaîné tijekom alžirskog rata za neovisnost. Sljedbenik Francuske komunističke partije (PCF), Robert Escarpit s vremenom je postao član Regionalnog vijeća Akvitanije (1986.-1992.) i vijećnik na listama PCF-a. Escarpit je bio suosnivač `Društva francusko-albanskog prijateljstva`, direktor novina Albanie (Albanija) i podržavao je komunizam u Albaniji. U ožujku 1990. objavio je u dnevniku Le Monde svoju viziju budućnosti tadašnjih komunističkih zemalja u odnosu na Perestrojku. Uspoređujući komunističke partije s korisnim crkvama koje žele čuti drugačiji glas, ali žrtvama njihovog birokratskog funkcioniranja i strategija očuvanja uređaja, citirao je Ramiza Aliju, nasljednika Envera Hoxhe na čelu Albanske laburističke stranke u rujnu 1989., koji je ponovno potvrdio da `.. .Rasprava i sučeljavanje ideja, rješenja, alternativa, praksi sasvim su normalni”.[4] Pisac Escarpit je 1960. dobio nagradu `Peinture fraîche`. Objavio je nekoliko romana, uključujući Mladić i noć (Jeune Homme et la nuit) (1980.) i Lijep dan za umrijeti (Un si beau jour pour mourir) (1992.). Godine 1964. objavio je jedan od svojih najpoznatijih romana, Littératron. Ministricule je uslijedio nakon promjena vlasti 1968., a ismijava političare i gospodarstvenike. Osamdesetih godina prošlog stoljeća pisao je knjige za djecu koje je sam ilustrirao, uvrštene u seriju Rouletabosse. Zatim je napisao trilogiju Putovanja Azembata, biskajskog pomorca (francuski: Voyages d`Azembat, marin de Gascogne). Godine 1953., uz suglasnost Jeana Bruela, direktora osnivača pariškog Bateau Mouchea, Robert Escarpit napisao je biografiju fiktivnog Jean-Sébastiena Mouchea, u kojoj je suradnik Georgesa-Eugènea Haussmanna, izumitelja riječnih brodova, i tvorac policijskog inspektorata specijaliziranog za obavještajne poslove, `kolačiće`. Prijemu u čast stote obljetnice Jean-Sébastiena Mouchea prisustvovao je čak i ministar.