Izdržljiv i precizan mehanizam koji moze raditi u jednom smeru više od 100.000 ciklusa. -Glava izmenljiva osim na modelu 74PR-20 -Tačnost +-3% prevazilazeći ISO6789-1:2017 standard -Zvučno i tktilno upozorenje za zaustavljanje primene sile ***Podešavanje je moguće samo uz pomoć specijalne opreme***

Tačnost +-3% prevazilazeći ISO6789-1:2017 standard -Izdržljiv i precizan mehanizam koji moze raditi u jednom smeru više od 100.000 ciklusa. -Glava izmenljiva osim na modelu 74WR-25 -Dugme za blokadu sa plavim prstenom za upozorenje korisnika da je ključ blokiran -ERGO tekstura za optimalno držanje

Tačnost +-3% prevazilazeći ISO6789-1:2017 standard -Izdržljiv i precizan mehanizam koji moze raditi u jednom smeru više od 100.000 ciklusa. -Glava izmenljiva osim na modelu 74WR-25 -Dugme za blokadu sa plavim prstenom za upozorenje korisnika da je ključ blokiran -ERGO tekstura za optimalno držanje

Makaze za lim Makita JS3201J je uređaj koji poseduje ergonomski dizajniranu dršku, sa gumiranim rukohvatom. Štitnik je predviđen da štiti vaše ruke od malih delova koji se izdvajaju u toku rada, da bi mogli da radite bezbedno. Magacin za skladištenje ključa. Prorez na matrici za merenje debljine materijala. Gornji 4 strani nož i donji 8 strani nož nije potrebno oštriti. Makaze za lim Makita JS3201J predstavlja idealan izbor za vas.

Opis proizvoda • KOMPATIBILNOST: Pomogne ti pri radu sa cevima do DN 100 veličine. • PRAKTIČNOST: Osigurava brzo i lako sečenje uz pomoć električnog obrtnog pogona. • PRECIZNOST: Rezni disk mašine omogućava precizno sečenje cevi bez grešaka. • KVALITET: Izdržljiva izrada osigurava dugotrajan rad i pouzdanost. • JEDNOSTAVNOST: Lako se postavlja i koristi, štedeći tvoje vreme i trud. Kada radiš sa cevima, važno ti je da alat koji koristiš bude precizan i pouzdan. Sa ovim proizvodom, dobijaš garanciju da ćeš moći da sečeš cevi do DN 100 veličine bez ikakvih problema. Sigurna kompatibilnost ti pruža mir i sigurnost da ćeš uraditi posao kako treba. Da li ti je važno da posao obaviš brzo i efikasno? Uz električni obrtni pogon, ovaj alat ti omogućava da smanjiš vreme potrebno za sečenje cevi. Time ne samo da štediš vreme već i povećavaš produktivnost na svom radnom mestu. Precizno sečenje je ključ uspeha u mnogim projektima. Rezni disk mašine je dizajniran tako da svaki rez bude besprekoran, minimizirajući mogućnost grešaka i štedeći materijal. Takva preciznost ti je neophodna da bi tvoj krajnji proizvod bio upravo onakav kakav si zamislio. I na kraju, kvalitet i jednostavnost korišćenja ovog alata ti omogućavaju da se posvetiš onome što zaista važi - tvom majstorisanju. Izradom koja obećava dugovečnost, ovaj alat će ti biti verni pratilac kroz mnoge projekte. Ne čekaj predugo, upotpuni svoju radionicu ovim esencijalnim alatom i nastavi da radiš ono što najbolje znaš - stvaraj bez granica!

Opis proizvoda Ergonomski dizajnirana drška, sa gumiranim rukohvatom Štitnik je predviđen da štiti vaše ruke od malih delova koji se izdvajaju u toku rada, da bi mogli da radite bezbedno Magacin za skladištenje ključa Prorez na matrici za merenje debljine materijala Gornji 4 strani nož i donji 8 strani nož nije potrebno oštriti Tehničke karakteristike Kontinuirana ulazna snaga 710 W Broj hodova u minutu 1.600 min-1 Minimalni radijus sečenja 50 mm Kapac. sečenja alu. do 200 N/mm2 4 mm Kapac. sečenja čelika do 400 N/mm2 3,2 mm Kapac. sečenja čelika do 600 N/mm2 2,5 mm Kapac. sečenja čelika do 800 N/mm2 1,5 mm Buka: zvučni pritisak 81 dB(A) Buka: zvučna snaga 92 dB(A) Buka: odstupanje (K) 3 dB(A) Vibracije: sečenje metala 17 m/s² Vibracije: odstupanje (K) 1,5 m/s² Dimenzije (D x Š x V) 213 x 90 x 239 mm Težina prema EPTA –i 3,4 kg Obim isporuke Makpac transportni kofer 821550-0 Dodaj u korpu

cena: 45.990,00 din (PDV uključen) Vreme isporuke: 2 - 7 dana Cena isporuke: po cenovniku Deklaracija Kol: Opis i namena proizvoda Mašina za sečenje pločica 1500mm Womax Mašina za sečenje pločica sa radnim opsegom od 1500mm je vrhunski alat za sečenje većih pločica sa izuzetnom preciznošću. Ova mašina je posebno dizajnirana za profesionalce i entuzijaste koji se bave postavljanjem pločica u građevinskim projektima. Jedna od glavnih osobina ove mašine je impresivna radna površina od 1500mm, što omogućava sečenje pločica velikih dimenzija bez problema. Amortizujuća radna podloga pruža stabilnost tokom rada, što je od suštinskog značaja za precizno sečenje. Dodatna prednost ove mašine su poprečna proširenja radne površine, koja omogućavaju sečenje još većih pločica sa visokom tačnošću. Lenjir sa graničnikom olakšava postavljanje i sečenje pločica sa maksimalnom preciznošću. Ova mašina je idealna za profesionalce koji se bave postavljanjem velikih pločica u građevinskim projektima, kao što su popločavanje kupatila, kuhinja, terasa i drugih prostora. Sa svojom sposobnošću da seče pločice različitih dimenzija sa visokom tačnošću, ova mašina čini rad efikasnijim i rezultatima profesionalnijim. Uz sve ove karakteristike, mašina za sečenje pločica od 1500mm dolazi sa lenjirom i graničnikom koji dodatno olakšavaju postavljanje i sečenje pločica. Bez obzira da li se bavite profesionalnim popločavanjem ili radite na DIY projektima u svom domu, ova mašina će vam pomoći da postignete visok nivo preciznosti i efikasnosti Karakteristike proizvoda Radni opseg 1500mm Amortizujuća radna podloga Poprečna proširenja radne površine Lenjir sa graničnikom

Opis proizvoda • IZDRŽLJIVOST: Ovaj komplet alata dolazi u plastičnom kućištu koje je otporno na udarce, osiguravajući dugotrajnost i zaštitu alata. • ORGANIZACIJA: Penasti umetak sa preciznim udubljenjima omogućava uredno i sigurno čuvanje svakog komada alata, sprečavajući njihovo međusobno oštećenje. • KVALITET: Svi alati u setu su izolovani i testirani prema standardima ASTM F1505 i IEC 60900, što ih čini pouzdanim za rad na električnim sistemima. • KOMPLETAN SET: Set sadrži raznovrsne alate, uključujući klešta, odvijače i nasadne ključeve, koji su neophodni za različite vrste radova. • DIMENZIJE: Sa dimenzijama od 440 x 105 x 385 mm, ovaj komplet je kompaktan i lako prenosiv, što ga čini idealnim za profesionalce koji su stalno u pokretu. Tražiš pouzdan i kompletan set alata za rad na električnim instalacijama? KNIPEX Komplet izolovanog alata u koferu 26/1 98 99 12 je pravi izbor za tebe. Otporno plastično kućište štiti alate od udaraca i oštećenja, dok penasti umetak sa preciznim udubljenjima čuva svaki alat na svom mestu. Svaki alat u ovom setu je pažljivo testiran i ispunjava stroge bezbednosne standarde, što ti omogućava da radiš bez brige. Bilo da se radi o odvijanju vijaka, sečenju kablova ili pritezanju matica, ovaj set ima sve što ti je potrebno. Dimenzije kofera su takve da ga možeš lako nositi sa sobom na teren ili čuvati u radionici bez da zauzima previše prostora. A raznovrsnost alata znači da ćeš biti spreman za svaki izazov koji ti se nađe na putu. Ne propusti priliku da unaprediš svoj alatni arsenal ovim visokokvalitetnim setom od KNIPEX-a. Poruči svoj komplet danas i budi spreman za sve izazove koje ti posao može doneti.

Opis proizvoda • IZDRŽLJIVOST: Ovaj komplet alata dolazi u plastičnom kućištu koje je otporno na udarce, osiguravajući dugotrajnost i zaštitu alata. • ORGANIZACIJA: Penasti umetak sa preciznim udubljenjima omogućava uredno i sigurno čuvanje svakog komada alata, sprečavajući njihovo međusobno oštećenje. • KVALITET: Svi alati u setu su izolovani i testirani prema standardima ASTM F1505 i IEC 60900, što ih čini pouzdanim za rad na električnim sistemima. • KOMPLETAN SET: Set sadrži raznovrsne alate, uključujući klešta, odvijače i nasadne ključeve, koji su neophodni za različite vrste radova. • DIMENZIJE: Sa dimenzijama od 440 x 105 x 385 mm, ovaj komplet je kompaktan i lako prenosiv, što ga čini idealnim za profesionalce koji su stalno u pokretu. Tražiš pouzdan i kompletan set alata za rad na električnim instalacijama? KNIPEX Komplet izolovanog alata u koferu 26/1 98 99 12 je pravi izbor za tebe. Otporno plastično kućište štiti alate od udaraca i oštećenja, dok penasti umetak sa preciznim udubljenjima čuva svaki alat na svom mestu. Svaki alat u ovom setu je pažljivo testiran i ispunjava stroge bezbednosne standarde, što ti omogućava da radiš bez brige. Bilo da se radi o odvijanju vijaka, sečenju kablova ili pritezanju matica, ovaj set ima sve što ti je potrebno. Dimenzije kofera su takve da ga možeš lako nositi sa sobom na teren ili čuvati u radionici bez da zauzima previše prostora. A raznovrsnost alata znači da ćeš biti spreman za svaki izazov koji ti se nađe na putu. Ne propusti priliku da unaprediš svoj alatni arsenal ovim visokokvalitetnim setom od KNIPEX-a. Poruči svoj komplet danas i budi spreman za sve izazove koje ti posao može doneti.

Opis proizvoda • SNAGA: Makita DJS161Z akumulatorske makaze su snažan alat sa 18V, omogućavajući ti da sečeš materijale debljine do 1,6 mm bez muke. • BEŽIČNA UPOTREBA: Zahvaljujući litijum-jonskoj bateriji (koja se kupuje odvojeno), ove makaze ti pružaju slobodu kretanja bez ograničenja koja donosi kabl. • LAGANE I KOMPAKTNE: Sa težinom od samo 1,760 kg i praktičnim dimenzijama, ove makaze su idealne za dugotrajnu upotrebu bez zamora. • KVALITET BRENDIRANJA: Makita, kao renomirani proizvođač, garantuje visok kvalitet i dugovečnost svojih alata, pa tako i ovih makaza. • UNIVERZALNA PRIMENA: Bez obzira na pol, ove makaze su pogodne za sve odrasle osobe koje se bave obradom metala, bilo da je reč o profesionalnoj ili hobi upotrebi. Makita DJS161Z akumulatorske makaze za lim su pravi izbor za tebe ako tražiš pouzdan i efikasan alat. Sa mogućnošću sečenja materijala debljine do 1,6 mm, ove makaze su idealne za različite vrste radova. Bežična konstrukcija ti omogućava da radiš bez ograničenja, dok litijum-jonska baterija (koja se nabavlja posebno) obezbeđuje dugotrajnu upotrebu. Lagane i kompaktne, Makita makaze su dizajnirane tako da minimiziraju zamor tokom rada, što ih čini savršenim alatom za duže projekte. Kvalitet koji Makita brend nudi je nešto na šta možeš da se osloniš, znajući da će tvoj alat trajati godinama. Bez obzira da li si profesionalac ili entuzijasta u radu sa metalom, ove makaze će zadovoljiti tvoje potrebe. One su prilagođene za korišćenje od strane odraslih osoba i pružaju visoku efikasnost i preciznost u sečenju. Ne propusti priliku da unaprediš svoj alatni arsenal ovim visokokvalitetnim makazama za lim. Uveri se sam u prednosti koje Makita DJS161Z nudi i olakšaj sebi rad na projektima. Klikni i saznaj više o ovom proizvodu!

Stanje kao na fotografijama! Nacrtao: V. Badrov Proizvodnja Bosna Film 1951 god. Dimezije: 70cm x 100cm Veoma retko !!! Plakat u dobrom stanju! Scenario: - Drago Mazar - Bosko Kosanovic Rezija: - Bosko Kosanovic Snimio: - Aleksandar Sekulovic Muzika: - Boris Papandopulo U glavnoj ulozi - Dragomir Felba Na granici je jugoslovenski crno-beli kratki igrani film snimljen 1951. godine u režiji Boška Kosanovića, kome je to predstavljao režijski debi. Scenario za film su napisali Kosanović i Drago Mazar. Boško Kosanović (1913 - 1974) bio je jugoslavenski filmski režiser, najpoznatiji kao autor igranog filma Kuća na obali koja je 1954. godine predstavljala prvu važniju koprodukciju jugoslavenske i neke od zapadnih kinematografija. Kosanović je u filmski svijet ušao nakon kratke karijere u jugoslavenskoj tajnoj policiji OZNA, tokom koje je bio zadužen za ispitivanje zarobljenih škripara i drugih paravojnih formacija koji su pokušavali srušiti komunističku Jugoslaviju neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Njegov filmski opus se uglavnom sastojao od dokumentarnih filmova. Filmografija Boško je uglavnom radio na dokumentarnim filmovima, a njegova najpoznatija ostvarenja u režiranju su filmovi Kuća na obali (1954) i film Male stvari (1957). Za sva svoja ostvarenja u režiji je pisao scenario, osim za film Male stvari. Dragomir Felba (7. jul 1921 — 13. jul 2006) je bio jugoslovenski i srpski filmski, pozorišni i televizijski glumac. Studirao je tehnički i pravni fakultet, a kasnije i Visoku filmsku školu u Beogradu koju je i završio 1950. Debitovao je u kragujevačkom Narodnom pozorištu ali je već 1952. godine prešao u Jugoslovensko dramsko pozorište. Već od 1956. godine ima status slobodnog umetnika. Prvu filmsku ulogu odigrao je 1948. godine u filmu „Sofka“ a proslavio se ulogom u filmu „Barba Žvane“. Za ulogu u filmu „Kozara“ je, na pulskom filmskom festivalu, nagrađen specijalnom diplomom. Aleksandar Stojković (1915 — 1972) bio je pozorišni i filmski glumac. Biografija Bio je brat poznatog glumca Danila Bate Stojkovića i suprug glumice Rahele Ferari. Boris Papandopulo (Honnef na Rajni, 25. veljače 1906. - Zagreb, 16. listopada 1991.), hrvatski skladatelj i dirigent; sin operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i oca grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Bio je zborovođa Kola u Šibeniku i Zvonimira u Splitu, te ravnatelj opere HNK i dirigent simfonijskog orkestra Hrvatskoga radija, ravnatelj opere u Rijeci, dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Autor je jednog od najvećih (oko 440 djela) opusa u hrvatskoj glazbi. Boris Papandopulo rođen je u Bad Honnefu na Rajni 1906. Papandopulo je u Zagrebu od 1921. studirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji (teorijske predmete u razredu Frana Lhotke i Franje Dugana starijeg, glasovir u razredu Antonije Geiger-Eichhorn) i diplomirao u razredu Blagoja Berse 1929. U međuvremenu, na preporuku obiteljskoga prijatelja Igora Stravinskoga, 1925–28. u Beču studirao dirigiranje, isprva privatno u D. Focka, potom na Novom bečkom konzervatoriju u R. Niliusa. Zarana počeo skladati – glasovitu je Contradanzu za glasovir, prema vlastitoj izjavi, skladao za studija, a skladbu s oznakom op. 1, In petto degli amanti za sopran i komorni orkestar, 1924. kad i Prvi gudački kvartet (revidirao ga je 1927.). Godine 1928. u Beču mu je uspjelo praizvedena kantata Slavoslovije (Laudamus) za sole, mješoviti zbor i orkestar, a 1930. u Hrvatskom glazbenom zavodu održan je njegov prvi autorski skladateljski koncert: Antonija Geiger-Eichhorn praizvela je Prvu sonatu za glasovir op. 10, a Maja Strozzi-Pečić sudjelovala je u praizvedbi za nju skladanoga antologijskoga djela Concerto da camera op. 11. Kao dirigent je debitirao 1927. u Zagrebu ravnajući izvedbom vlastite skladbe Veče mladosti za mješoviti zbor i orkestar s Hrvatskim pjevačkim društvom »Kolo« i Zagrebačkom filharmonijom. Od 1929. do 1934. bio je umjetnički voditelj i dirigent »Kola«, ujedno 1930–35. dirigent Društvenoga orkestra HGZ-a i 1932–35. Učiteljskoga pjevačkoga zbora »Ivan Filipović«. Često je nastupao i kao pijanist u komornim sastavima, a ponajviše kao glasovirski pratilac pjevača. Nezadovoljan statusom u Zagrebu, odlazi u Split, gdje je 1935–38. nastavnik u Gradskoj glazbenoj školi i zborovođa Splitskoga muzikalnoga društva »Zvonimir«, ujedno 1936–38. nastavnik glazbe u dominikanskoj gimnaziji u Bolu. U Zagrebu 1938–46. ponovo vodi HPD »Kolo«, istodobno je u HNK od 1938. korepetitor, 1940–45. dirigent i 1943–45. ravnatelj Opere te na Hrvatskom krugovalu 1942–45. dirigent Simfonijskoga orkestra. Zaposlen na Radio-stanici Zagreb od kolovoza 1945. do svibnja 1946. kad mu je, zbog dužnosti koje je obnašao ratnih godina, odlukom Suda časti Udruženja kompozitora Hrvatske četiri mjeseca zabranjeno javno djelovanje. Potom je pozvan da preuzme neku od ponuđenih funkcija. Odlučio se za mjesto direktora Opere Narodnoga kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, gdje je za prvoga mandata 1946–48. obnovio ansambl i postavio opsežan repertoar. Godine 1948. imenovan je direktorom Opere Narodnoga kazališta u Sarajevu, gdje je, zadržavši se do 1953., ostavio trag na svim glazbenim područjima. Od 1949. bio je i nastavnik u sarajevskoj Državnoj muzičkoj školi. U Rijeci je ponovno na čelu Opere 1953–59.: iznimno pridonosi glazbenomu životu grada, usmjeruje opernu i koncertnu repertoarnu politiku i prema manje poznatim djelima, intenzivno sklada, često nastupa kao dirigent i pijanist te drži predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio što većemu broju slušatelja. Od 1959. do 1965. dirigent je Opere HNK u Zagrebu, 1968–74. Opere HNK u Splitu, a istodobno gostuje ravnajući različitim ansamblima u nas (Simfonijski i Tamburaški orkestar RTV Zagreb, orkestar Zagrebačkoga gradskoga kazališta »Komedija«) te u Mostaru, Beogradu, Sarajevu i Kairu. Posljednjih desetljeća života bio je aktivan podjednako kao skladatelj i dirigent. Boris Papandopulo kao mladi umjetnik Skladajući nesmanjenim intenzitetom gotovo šest desetljeća, stvorio je opus od približno 440 djela. Skladao je orkestralnu (simfonijske pjesme, baletne suite, dvije simfonije), koncertantnu (za glasovir, violinu, fagot, čembalo, kontrabas, timpane), komornu, glasovirsku, vokalnu (solo-popijevke, zborovi), vokalno-instrumentalnu (16 kantata), glazbeno-scensku (osam opera, 12 baleta) i filmsku glazbu. Snažnu potrebu za istraživanjem zvukovnosti iskazuje zarana u trima tematskim krugovima: folklornom, sakralnom te onom temeljenom na tradicionalnim oblikovnim uzorima (ta će se načelna podjela vidjeti u cijelom opusu, premda ima i znakovito vrijednih otklona). Kompleksnost postupanja s glazbenom građom te niz rješenja netipičnih u usporedbi s djelima proizašlim iz folklorne tematike drugih hrvatskih skladatelja istoga razdoblja temelj su strukture njegovih vokalnih i vokalno-instrumentalnih djela. Tretirajući glazbeni folklor kao samo jedan od izvora različitih elemenata glazbe, nikad se nije podvrgnuo ideološkim pravilima koja su bitno obilježila neonacionalni stil u hrvatskoj glazbi između Prvoga i Drugoga svjetskoga rata. Ta neobvezatnost odnosa dopustila mu je mogućnost odabira, vlastitost što će se očitovati u svim etapama, od melodijske i ritamske invencije do konačnoga oblika partiture (romantični ep Utva zlatokrila, tekst V. Nazor, 1932.). Tijekom godina njegov će odnos prema glazbenom folkloru sve više apstrahirati tako što će se ishodišni predložak prepoznavati isključivo kao zvukovna, tonska građa lišena izvanglazbenoga sadržaja i razloga, ali često vezana uz kakvu specifičnu temu (Istarske freske iz Berma, 1973.; Osorski requiem, 1977.). Njegovo se stvaralaštvo temeljilo na uvjerenju da sve »stvari života« uvijek mogu biti i »stvari glazbe« i to je neprestano interferiranje funkcioniralo neovisno o tom je li pojedino djelo imalo i vlastitu, autonomnu priču. Komorni mu opus podrazumijeva skladbe za tradicionalne sastave, ali i djela s neobičnim sastavima, kojima kao da je uloga realizirati neku posve novu predodžbu zvučnosti. Istraživački poriv prema zvukovnoj boji iskazivao je već 1930-ih, što će, pokazat će se poslije, biti jedno od temeljnih obilježja njegova svekolikoga opusa. Zvučanje kao temeljni zakon podvrgava se jedino kretanju kao svojoj vremenskoj koordinati. U kretanju se sažimlju parametri melodijskoga crteža i njegove ritamske razvedenosti te čine ustroj skladbe unutar formalnoga okvira. Taj pak okvir iskazuje stanovitu dvoznačnost iz koje se na jednoj strani raspoznaju temelji tradicionalnoga oblika, a na drugoj oblik ovisi o izdržljivosti, o kapacitiranosti tematske građe, katkad čak i motiva, da reproducira, mijenja, obrađuje, transponira vlastite elemente. Česta je procjena njegove glazbe kao izrazito motorične, iako intencija prema ponavljanju segmenata građe može biti i u svezi s tradicijom ponavljanja kao obilježja folklornoga glazbenoga idioma. Izazov zvučanja svakako je nadređen svim skladateljskim postupcima bez obzira na to o kakvu je parametru riječ i jesu li posrijedi folklorom obojeni stavci ili se temelje na kakvu modusu ili možda čak i na dvanaestotonskom redoslijedu. Često se to vidi i u izboru glazbala, jedinstvenom za onodobnu skladateljsku praksu. U nekonvencionalne instrumentalne kombinacije upuštao se već u ranim djelima, a osobito je u tom bio inventivan u poslijeratnim godinama (Concertino za trubu i timpane, 1950.; Na teferiču za zbor, klarinet i veliki bubanj, 1952.; kantata Romaniji za zbor, četiri trube, četiri trombona i dva para timpana, 1953.; Groteska za tubu, glasovir i udaraljke, 1964.; Razgovor ugodni za flautu i čembalo, 1969.). Osim neobičnih zvukovnih kombinacija, prostor zvučnosti proširuje i čestim odabirom velikih vokalno-instrumentalnih sastava, poduprtih neuobičajenim glazbalima, većim brojem solista, otvarajući pritom i mnogobrojne mogućnosti u realizaciji formalnih zamisli. U istoj su ovisnosti o zvučnom učinku posljedično i česte promjene tonaliteta, njegovo proširenje ili pak potpuno napuštanje, uravnoteženo, ekonomično, ali i potpuno korištenje opsega i mogućnosti pojedinih glazbala, dok se od izvođača zahtijeva maksimum, jednako na razini umijeća kao i na suptilnijoj, kreativnijoj razini, koja će igri sa zvukovnom bojom udahnuti umjetnički život. Oblik u Papandopulovu djelu ovisi o njegovoj potrebi da sitnjenjem i ponavljanjem motiva, ili čak njegovih dijelova, u doslovnom, a češće u variranom obliku postigne dinamizam kretanja (neobarokna motoričnost). Očituje se to i u građenju velike forme nizanjem malih, u sebi zatvorenih oblika. Rijetko će se u tom golemom opusu susresti sonatni oblik, a uočljivo je pretežno baratanje s malim oblikom vrlo često jednostavnoga trodijelnoga ustroja. Slijed malih cjelina nerijetko je povezan u zbroj međusobno korespondentnih, gotovo samostalnih, zaokruženih odjeljaka kakva velikoga vokalno-instrumentalnoga djela. Živost glazbenoga protoka katkad zaokuplja pozornost na štetu melodijskoga tijeka, osobito kad se služi plesnim pokretom kao polazištem, a svaka ritamski složenija vodoravna linija teži ornamentiranju (triole, kvintole, sekstole, septole). Načelu okomitoga ritmičkoga kontrastiranja pogoduje intenzivna i gusta promjena metra, njegov omiljeni postupak, a krajnji je učinak na trenutke upravo fascinantna dinamičnost. Sve te sastavnice skladateljskoga izraza moguće je slijediti u njegovu stvaralaštvu koje sadržava gotovo sve tradicijom naslijeđene oblike, ali i mnoge nestandardne formacije koje su pokrenule spoznajne skladateljske vizure u hrvatskoj glazbi prve polovice 20. stoljeća, a da nisu zakoračile u prostore avangardnih glazbenih procesa koji su prodrli u hrvatsku glazbu potkraj 1950-ih. Boris Papandopulo uz pijanino Papandopulov opus, jedan od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. stoljeća. Skladao je glazbu za igrane filmove Barok u Hrvatskoj i Lisinski (O. Miletić, 1942., 1944.), Bakonja fra Brne i Stojan Mutikaša (F. Hanžeković, 1951., 1954.), U oluji (V. Mimica, 1952.), Milioni na otoku (B. Bauer, 1955.) i Pustolov pred vratima (Š. Šimatović, 1961.), za 14 dokumentarnih filmova (Vlak broj 51, R. Sremec, 1947; Jadran kroz vjekove, Melita Filipović, 1948; Vincent iz Kastva, M. Katić, 1956) te animirani Susret na pijesku (B. Brajković, 1959.). Obrađivao je božićne pjesme za zbor i orkestar, redigirao djela Vatroslava Lisinskoga i Ivana pl. Zajca, skladatelja koje je promovirao i kao dirigent. U fonoteci Hrvatskoga radija sačuvano je više od 300 snimka njegovih skladba i oko 200 snimka njegovih dirigentskih interpretacija s različitim orkestrima i ansamblima. Ostavština mu se od 2006. čuva u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu. Bio je redoviti član JAZU (današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od 1965., počasni član Hrvatskoga glazbenog zavoda od 1977. Umro je u Zagrebu 1991. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Drago Mažar (Bosanski Petrovac, 16. avgust 1918 — Banja Luka, 10. novembar 1991) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine i narodni heroj Jugoslavije. Biografija Rođen je 16. avgusta 1918. godine u Bosanskom Petrovcu. Ostao je bez oca s devet godina, kada se porodica već doselila u Banjaluku. Posle jednog đačkog incidenta sa nastavnicom francuskog jezika, Drago je iz gimnazije prešao na zanatsku školu. Pod uticajem starijeg brata Ivice, počeo je da se interesuje za revolucionarnu literaturu, a uskoro je bio i jedan od organizatora aktiva revolucionarno orijentisane srednjoškolske i radničke omladine u zanatskoj školi. Već 1937, postao je rukovodilac skojevske grupe. Pored aktivnosti u muzičkoj sekciji „Pelagić“ stizao je da se angažuje u raznovrsnim akcijama Kluba akademičara Banjaluke, te sportskog društva „Borac“. Isticao se i učešćem u demonstracijama, protestnim zborovima i štrajkovima. Tada je kuća Mažarovih bila sastajalište radničkih aktivista, skojevaca i komunista. U godinama početka Drugog svetskog rata u Evropi, vlada Cvetković-Maček formirala je tzv. radne vojne logore da bi neutralisala komuniste. U jedan od njih, koji se nalazio kod Ivanjice u Srbiji, bio je deportovan i Drago Mažar. Posle puča u martu 1941, ovaj logor bio je raspušten. Posle puča, Drago je na proputovanju kroz Beograd uhvatio vezu sa Veselinom Maslešom, koji mu je preneo direktivu KPJ da se javi u vojsku. Sa svojom jedinicom dočekao je kapitulaciju Jugoslavije u Sarajevu, bio zarobljen, ali je istog dana uspeo da pobegne. S KPJ i ilegalcima Sarajeva uhvatio je vezu preko Nisima Albaharija i uključio se u pripremu za oružanu borbu. Predstavljajući se nemačkoj komandi kao šef orkestra u hotelu „Evropa“, uspeo je da dobije propusnicu za slobodno kretanje noću, pa je iz nemačkog skladišta iznosio vojnička odela i drugu ratnu opremu. Krajem aprila 1941, kada se vratio u Banjaluku, četiri brata Mažara našli su se nakratko na okupu kod kuće i ubrzo je svaki krenuo na izvršenje svog zadatka koji je odredila KPJ. Prikupljajući oružje kao rukovodilac diverzantske grupe u gradu, jednom je prilikom obukao uniformu domobranskog narednika i tako ušao u Kastel, odakle je izneo municiju, a desetak pušaka bacio u Vrbas, koje je Karlo Rojc izvadio i sakrio na groblju. S ovim su oružjem u rukama prvi lokalni partizani otpočeli ustanak u Banjaluci. Drago Mažar se krajem juna 1941. nalazio među prvim partizanskim borcima iz Banjaluke koji su se okupili na Starčevcu iznad grada. Učestvovao je u borbama na relaciji Jajce–Mrkonjić grad. U avgustu je bio izabran za komandira čete, odnosno komandanta partizanskog štaba Prve čete za Bosansku krajinu. Tih su dana ustaše uhvatile u Jajcu njegovog brata Ivicu i streljale ga. Upravo je tada u njegovu četu iz Banjaluke došla sestra Nada. Tokom septembra i oktobra 1941, operisao je sa svojom jedinicom po centralnoj Bosni, koja je tada izvela niz uspešnih akcija kod Krupe na Vrbasu, Skender-Vakufa, na Čelincu i u Crnoj Rijeci. U jesen 1941, Drago je bio izabran za komandanta bataljona u Trećem, kasnije preimenovanom u Četvrti krajiški partizanski odred, koji je tokom zime 1941. i 1942. razvio veliku aktivnost u blizini Banjaluke. Kada je jednom posetio svoju majku, koja je još uvek živela na periferiji Banjaluke, a njena kuća bila ilegalno partizansko uporište, Drago je uspostavio saradnju s domobranskim satnikom Majerom, zapovjednikom domobranske jedinice, kojeg je majka Marija na to pripremila. Zahvaljujući tim okolnostima, Drago je 5. februara 1942. godine izveo jednu od najsmelijih akcija u Bosanskoj krajini. Majer je, po dogovoru, neutralisao svoju posadu u Debeljacima, obezbedio uniforme i ugovorene znake raspoznavanja, tako da je Drago sa 22 odabrana partizanska borca, preobučena u domobranske uniforme, došao usred dana pred žandarmerijsku kasarnu u Vrbanji. Posle borbe koja je trajala samo nekoliko trenutaka, poginulo je i ranjeno više žandara i domobrana, a 40 ih je zarobljeno. Kasarna je zapaljena, a kolona sa zarobljenim neprijateljskim vojnicima, koji su nosili plen, i dva poginula a dva teže ranjena partizana, uputila se na prevoje Ponira iznad grada. Ubrzo se nakon toga i majka Marija pridružila partizanima, sredinom februara 1942, noseći u naručju šestogodišnju unuku Nenu, ćerku najstarijeg sina Boška. Početkom maja 1943. godine, Drago je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, a po oslobođenju Prijedora za komandanta mesta Ljubija. Učestvovao je i u prvim borbama za vreme neprijateljske ofanzive na Kozaru, juna 1942. godine. Krajem jula ponovno je bio postavljen za komandanta Šestog partizanskog odreda, ali je već septembra iste 1942. preuzeo funkciju obaveštajnog oficira u Operativnom štabu za Bosansku krajinu. Od leta 1943, kao obaveštajni oficir Prvog bosanskog korpusa NOVJ, izveo je na čelu grupe obaveštajaca niz akcija u istočnoj Bosni. Kao major, Mažar je, 1944. u svojstvu šefa obaveštajnog odseka rukovodio kursom obaveštajaca. Do kraja rata, pretrpeo je još nekoliko gubitaka u užoj porodici; majka mu je umrla od tifusa, poginuo mu je drugi brat Josip, i naposletku najstariji brat Boško. Po završetku rata, Drago Mažar je radio u Upravi državne bezbednosti do 1952. godine, a po demobilizaciji, u činu pukovnika, obavljao je niz društveno-političkih funkcija na republičkoj i saveznom nivou. Bio je aktivan i u razvoju kulture i kao pisac i kao dugogodišnji upravnik Narodnog pozorišta Bosanske krajine. Umro je 10. novembra 1991. godine u Banjaluci, gde je i sahranjen. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i mnogih drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.