RADIO AMATER 1990. Časopis za elektroniku i telekomunikacije Ukoričeno, brojevi za 1990. godinu. A4 format. Odlično očuvano.

1070 strana Ocuvana

Casopisi ukoriceni maksimalno ocuvani

Broj 59, IV- 1983. Izdavač: RADIO BEOGRAD, Beograd 443 str. ; 16 x 23 cm - Latinica / Mek povez

Nova,nekorištena knjiga. Treći program Radio Beograda. Sadržaj: Prosvetiteljstvo,O suverenosti,Neoliberalizam, Bioetika,Studije i ogledi,Hronika. Za detaljniji pregled sadržaja vidi sliku 2. Meki povez,format 23 cm, 418 strana. Redak broj.

Izvrstan primerak... Udruženje strip autora i obožavalaca stripa Republike Srpske „Deveta dimenzija“ objavilo je strip album Remboov šešir autorskog tandema Kristijan Straboni/Lorans Morel. Reč je o saradnji dva autora gde je Straboni radio scenario i crtež, dok je Morel pisao dijaloge, a strip je objavljen orginalno 2010. godine za francusku izdavačku kuću “Akileos”.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Biblioteka NOSTALGIJA José Luis Salinas radio je u području oglašavanja počevši od 1929. za neke od najvećih argentinskih agencija. Njegovo najranije djelo pojavilo se u El Tonyju i Paginas de Columba. Sedam godina kasnije stvorio je svoju prvu uspješnu strip seriju, `Hernán el Corsario`, koja se pojavila na stranicama Patoruzua. Ubrzo su uslijedile brojne serije poput `Capitàn Tormenta`, `La Costa de Marfil`, `Miguel Strogoff`, `Los Tres Mosqueteros` i druge. Za El Hogara, Salinas je crtao komične adaptacije popularne književnosti. Na Salinasa je snažno utjecao Alex Raymond.

Stranac - Prema djelu Alberta Camusa / Jacques Ferrandez Sarajevo 2013. Tvrd povez, kolor, veliki format (29 cm), 134 strane. Grafička novela je nekorišćena (nova). Reč izdavača : `Albert Camus bi ovog novembra napunio 100 godina. Tim povodom, Centar André Malraux, zajedno s partnerima, predstavlja bosanskohercegovačkoj publici strip verziju Stranca, jednog od najpoznatijih romana francuske književnosti. Stranac je roman o apsurdnosti ljudske egzistencije i priča o čovjeku koji je ravnodušan po pitanju postojanja, djelovanja i života općenito. Adaptaciju je realizirao francuski ilustrator, scenarista i strip crtač, Jacques Ferrandez. Zadržavajući u potpunosti originalni Camusov tekst, Ferrandez nam maštovito i uspješno oslikava Alžir, Mersaulta i ostale likove iz Stranca.` Ferrandez (1955) je francuski strip umetnik kojem je ovo jedno od poznatijih dela, ali je radi i mnoge druge priče. Poznat je po svom jedinstvenom stilu naracije u koje i ovakvim, klasicima svetske književnosti daje novo pakovanje, izgled i formu. Radio je na delima The First Man – 2018, Nostalgia in times square – 1987, Istanbul – 2000.

Polovan časopis, izuzetno očuvan. Izdavač: Dom kulture Čačak - Čačak, 1987. god. Broširan povez, 24 cm. 129 str. Ilustrovano Malkom Lauri (1909-1957), engleski prozni pisac i pesnik, nije mnogo toga objavio za života, ali je dosta njego­vih rukopisa ostalo nedovršeno, od kojih su neki objavljeni posthumno. Rođen je u imućnoj porodici. Nakon sred­nje škole otiskuje se na petomesečnu plovidbu, a doživljaje sa tog putovanja će opisati u Ultramarinu (1933), svom pr­vom romanu, koji je napisao još kao student. Po želji po­rodice, upisao je studije na Kembridžu i diplomirao sa do­brim ocenama. Sebe je krivio za samoubistvo svog cimera, bespoštedno se odavao alkoholu čitav život (prema nekim navodima, počeo je da pije još od 14. godine), pa je čak do­živeo i nervni slom i neko vreme proveo u psihijatrijskoj ustanovi. Svoje najuspelije delo, roman Ispod vulkana, za­počeo je tridesetih godina XX veka u Americi, dok je radio kao scenarista u Holivudu, nastavio ga je dok je živeo u Meksiku, i ozbiljno redigovao dok je živeo u Kanadi, da bi bio objavljen tek 1947, kao njegov drugi i poslednji završe­ni roman. Umro je u Engleskoj, u siromaštvu.

225 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Spiderman Marvel Ultimate, Les lecons de la vie Brian Michael Bendis Brian Michael Bendis (/ˈbɛndɪs/; rođen 18. kolovoza 1967.) [2] američki je pisac stripova i umjetnik. Osvojio je pet Eisnerovih nagrada i za svoj rad u vlasništvu kreatora i za rad na raznim Marvelovim stripovima.[3] Počevši od kriminalističkih i noir stripova, Bendis se na kraju preselio na mainstream superherojski rad. S Billom Jemasom i Markom Millarom, Bendis je bio glavni arhitekt Ultimate Marvel Universe, lansirajući Ultimate Spider-Man 2000. Ponovo je pokrenuo franšizu Avengers s New Avengersima 2004., a također je napisao priču o Marvelovim `događajima` `Secret War` ` (2004–2005), `Kuća M` (2005), `Tajna invazija` (2008), `Osada` (2010) i `Doba Ultrona` (2013). Iako je Bendis citirao pisce stripova kao što su Frank Miller i Alan Moore, njegov vlastiti utjecaj na pisanje manje je ukorijenjen u stripovima, oslanjajući se na rad Davida Mameta, Richarda Pricea i Aarona Sorkina, čiji je dijalog, rekao je Bendis, bio `najbolji u bilo kojem mediju.`[4] Osim što je pisao stripove, Bendis je radio na televiziji, video igrama i filmu. Također je predavao tečajeve o grafičkim romanima na Sveučilištu Oregon i Portland State University. Bendis je 2014. napisao Words for Pictures: The Art and Business of Writing Comics and Graphic Novel, knjigu o stripu u izdanju Random Housea....

STRIP 1 58164) LEDENO DOBA , Nikola de Kresi , Komiko Novi Sad 2013 „Svaki album je posebno iskustvo. Ne mogu da zamislim sebe kako godinama upotrebljavam jedan te isti recept kao što je često slučaj u stripu. Albumi koje radim često su u potpunoj suprotnosti sa onim koje sam prethodno radio, ali to mi ostavlja prostora za napredak. Crtanje je oduvek bilo i ostalo nešto najprirodnije, najočiglednije i najuzbudljivije. Bilo je i ostalo moj fetiš – kompozicija, perspektiva, energija, oslobađanje, senzualnost, nasilje, disanje, obrazovanje, pripovedanje, podvig nad podvizima...“ Pažnju kritike i publike Nikola de Kresi je osvojio početkom 1990-ih sa albumom Foligatto, i otada je ostavio autentičan lični pečat u svetu stripa. Jedan je od onih autora čije nove naslove jednako nestrpljivo iščekuju i čitaoci i njegovi takmaci. On se ne zadovoljava time da prati klasičnu nit naracije i ne libi se da sa svakim novim albumom iznova sebi postavlja pitanja, svaki put menjajući stil i tehniku rada. Svaka od njegovih vinjeta je istinska grafička bravura. U Ledenom dobu Nikola de Kresi stvara uzbudljivu i vanserijsku priču u kojoj naši savremenici susreću, uz dozu humora i ležernosti, izmaštana „šapolika“ bića, nešto između psa, svinje i foke. Bilo da u fokus stavlja samog umetnika ili da čitav muzej Luvr okiva u led, Nikola de Kresi ispreda neke od najumesnijih i najslobodnijih priča koje smo u prilici da čitamo. odlično očuvano, tvrd povez, format 17 x 24 cm, kolor , 76 strane

-Izdavač: `Darkwood` -Povez: Tvrd -Pismo: Latinica -Broj strana: 96 -Dimenzije: 210 x 300 -Stanje: kao novo Je li strah dolazi spolja ili iz ambisa u nama. Šta da radimo kada se nađemo na rubu, u graničnom području? I može li se sve pripisati opsenama uma ili postoji nešto što istinski vreba u opipljivom svetu? Ko bi bolje znao odgovore na takva pitanja od majstora strave – Ričarda Korbena!

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! - Brain Drain, 1994. g - Agents for Liberty, 1995. g - The Death of Clark Kent, 1995. g Supermen je izmišljeni lik koji važi za najpoznatijeg i najpopularnijeg superheroja svih vremena[traži se izvor]. Njegovi tvorci su kanadski crtač Džozef Šuster (Joseph Shuster) i američki scenarista Džerom Sigel (Jerome Siegel). Supermen je nastao 1932. za vreme Šusterovog i Sigelovog odrastanja u Klivlendu, Ohajo. Prava na lik otkupio je strip izdavači Detective Comics Inc, poznatiji kao DC. Supermen se prvi put pojavio u junu 1938. u časopisu Action Comics #1, a potom je dospeo u sve medije (radio, televiziju, film i novine). Jedan je od najmarkantnijih super-heroja i ikona popularne kulture. Danas se njegove avanture objavljuju u velikom broju strip-časopisa. U prvoj epizodi stripa čitalac doznaje da je Supermen rođen kao Kal-El na planeti Kripton. Njegov otac, naučnik Džor-El, kao bebu ga šalje raketom na Zemlju i to nekoliko minuta pre uništenja Kriptona. Bebu je pronašao sredovečni bračni par Kentovih i usvojio je. Odrastajući, dečak počinje shvatati da poseduje nadljudske moći koje je počeo da koristi u korist čovečanstva. U svakodnevnom životu Supermen se krije iza lika dobroćudnog šeprtlje Klarka Kenta, novinara lista Dejli star (kasnije Dejli planet). Klarkova partnerka je novinarka Lois Lejn, njegova velika, ali tajna ljubav sa kojom će se kasnije i oženiti. Supermenovi nadimci su Čovek od čelika, Čovek sutrašnjice, Kriptonov poslednji sin i Metropolisov omiljeni sin Istorija lika Priča o Supermenovom poreklu slična je drugim kulturnim herojima i religijskim figurama poput Isusa, Mojsija, Gilgameša, Samsona ili Krišne, koji su kao bebe odposlati sa mesta na kome su bili u opasnosti. Kako bilo, činjenice o njegovim korenima, kao i vezama i sposobnostima, značajno su se menjale tokom vremena. Urednici i scenaristi koristili su proces retroaktivnog kontinuiteta, tzv. retcon, kako bi usaglasili izmene u popularnoj kulturi, odstranili ograničavajuće segmente mitova i napravili savremenu priču. Te izmene su napravljene kako bi učvrstili izvorne elemente koje Supermena čine savremenom ikonom. Kao što je prikazano u originalnim stripovima Zlatnog doba — uključujući Action Comics #1 (1938), Superman #1 (1939) i Superman #61 (1949), kao i kasnijim pričama poput Secret Origins #1 (1986) — ugledni naučnik Džor-El otkrio je da će njegova planeta Kripton eksplodirati, ali nije uspeo da u to ubedi i ostale Kriptonce. Ipak, uspeva da napravi svemirski brod kako bi spasao svog tek rođenog sina — Kal-Ela. Brod uzleće nekoliko trenutaka pre uništenja planete, a mali Kal-El sleće na Zemlju u mali farmerski gradić (kasnije poznat kao Smolvil), negde za vreme Prvog svetskog rata. Kentovi (tada poznati pod imenima Džon i Meri), vozači koji su prisustvovali sletanju, odneli su novorođenče u sirotište i ubrzo se vratili da ga usvoje, nazvavši ga Klark. U svojoj noveli iz 1942, Džordž Lauder promenio je imena Jor-L, Kal-L, i Lora (Supermenova biološka majka) u modernija Jor-El, Kal-El, i Lara (kod prva dva razlika je samo u engleskom pravopisu). Naslovna strana Action Comics #1 (mart 1938), prvo pojavljivanje Supermena. Olovka Džo Šuster. Klark je rastao na porodičnoj farmi Kentovih, polako otkrivajući da poseduje razne supermoći, ali nesvestan svog kriptonskog porekla. Nakon smrti svojih roditelja Klark odlučuje da upotrebi svoje moći za dobrobit čovečanstva, pravi stilizovani kostim i seli se u Metropolis. Klark počinje da radi kao novinar lista Dejli Planet i ubrzo se otkriva svetu kao prvi superheroj — Supermen. Supermenove moći razvijaju se tokom četrdesetih godina, uključujući ogromni porast u snazi i mogućnost letenja — raniji stripovi su mu samo davali mogućnost skoka do osmine milje. U stripu Superman #61 iz 1949. godine, Supermen konačno saznaje za postojanje Kriptona. Istih godina postaje i uvaženi član Američke lige pravde, iako se u pričama iz Zlatnog doba pojavljuje samo dva puta (All Star Comics #8 i #36). Počevši od četrdesetih pa nadalje postepeno se počinje sa prikazivanjem Supermenovog detinjstva. Prva priča o Superboju pojavljuje se u More Fun Comics #101 u februaru 1945. fodine. Mesto zbivanja je još uvek nepoznato, mada je nagovešteno da je u blizini Metropolisa, a Kentovi još uvek nemaju imena. Nije ustanovljeno da Superboj živi u Smolvilu sve do Superboy #2 iz maja 1949. godine, a imena njegovih roditelja — Džonatan i Marta Kent, nisu data sve do Superboy #12 iz januara 1951. — dvanaest godina nakon prvog pojavljivanja u Action Comics #1. Ostale promene u vezi sa Supermenom nastaju kao posledica pojavljivanja u drugim medijima, uključujući radio i novinski strip. Dejli Star postaje Dejli Planit — verovatno zbog toga što su novine sa istim imenom već postojale — a Peri Vajt zamenjuje originalnog urednika Džordža Tejlora u prvoj epizodi radio-serijala, a ubrzo im se priključuje i fotograf Džimi Olsen. Srebrno doba Tokom četrdesetih i pedesetih godina, mitu o Supermenu postepeno su dodavani danas dobro poznati elementi, koji su i zvanično ustanovljeni krajem pedesetih. Ovo uključuje značajnije isticanje naučno-fantastičnih elemenata, uključujući njegovo kriptonsko poreklo, kao i dorađenu verziju priče o njegovom poreklu. U verziji koja je nastala početkom šezdesetih (sa nezaboravnim sižeom na početku svake epizode televizijske serije „Supermenove avanture`

BOKSER, Rajnhard Klajst, KOMIKO, Novi Sad, 2015, meki povez, c/b, 200 strana, tiraž 1000 komada, NOVO. Posle dugog zimskog sna, sa prvim zracima sunca, javio se i novosadski KOMIKO sa prvim ovogodišnjim strip izdanjem. I kako smo već navikli kad je ovaj izdavač u pitanju, opet se radi o remek-delu ! Moram da priznam da sam na kuloarske priče o objavljivanju nemačkog autora bio više nego suzdržan. Kao i u ostalim umetnostima, nemci u XX veku kaskaju za evropskim okruženjem, a šire da ne spominjem. Bavili se ljudi pametnijim stvarima kao što su ratovi i pravljenje boljeg sveta. A kad je to propalo krenuli su od toga da prave umetnost, što i danas rade. I upravo kao što su im ratovi bili surovi i brutalni, takva im je i umetnost. Kao i u njihovim ratovima, tako i na njihovu muziku, filmove i književnost niko nije mogao da ostane miran, netaknut i ravnodušan. Tako je na mene delovalo prvo čitanje BOKSERA Rajnharda Klajsta. Brutalno i surovo. Direkt u glavu. Pa nova stranica, kroše, pa sledeća - aperkat. Pa kratka serija u stomak, u želudac, pa opet u glavu... Mislio bi čovek da je na temu stradanja Jevreja u nemačkim logorima sve već rečeno posle 70 godina. Već su vidjena remek-dela na tu temu. S pravom je na zadnjoj korici spomenut Spigelmanov MAUS. Ali ovde su prikazani ljudi, a ne miševi i mačke, ovde su ljudska lica iskrivljena od straha, mržnje, bola, besa, ovde je sve mnogo brutalnije... Ovo je radio Nemac. Direkt u glavu. Pa u želudac...

BOKSER, Rajnhard Klajst, KOMIKO, Novi Sad, 2015, meki povez, c/b, 200 strana, tiraž 1000 komada, NOVO. Posle dugog zimskog sna, sa prvim zracima sunca, javio se i novosadski KOMIKO sa prvim ovogodišnjim strip izdanjem. I kako smo već navikli kad je ovaj izdavač u pitanju, opet se radi o remek-delu ! Moram da priznam da sam na kuloarske priče o objavljivanju nemačkog autora bio više nego suzdržan. Kao i u ostalim umetnostima, nemci u XX veku kaskaju za evropskim okruženjem, a šire da ne spominjem. Bavili se ljudi pametnijim stvarima kao što su ratovi i pravljenje boljeg sveta. A kad je to propalo krenuli su od toga da prave umetnost, što i danas rade. I upravo kao što su im ratovi bili surovi i brutalni, takva im je i umetnost. Kao i u njihovim ratovima, tako i na njihovu muziku, filmove i književnost niko nije mogao da ostane miran, netaknut i ravnodušan. Tako je na mene delovalo prvo čitanje BOKSERA Rajnharda Klajsta. Brutalno i surovo. Direkt u glavu. Pa nova stranica, kroše, pa sledeća - aperkat. Pa kratka serija u stomak, u želudac, pa opet u glavu... Mislio bi čovek da je na temu stradanja Jevreja u nemačkim logorima sve već rečeno posle 70 godina. Već su vidjena remek-dela na tu temu. S pravom je na zadnjoj korici spomenut Spigelmanov MAUS. Ali ovde su prikazani ljudi, a ne miševi i mačke, ovde su ljudska lica iskrivljena od straha, mržnje, bola, besa, ovde je sve mnogo brutalnije... Ovo je radio Nemac. Direkt u glavu. Pa u želudac...

225 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Civil War 1 ( Guerre civile ) - Mark Millar, Steve McNiven Marvelov svemir se mijenja. Nakon tragedije, Kongres Sjedinjenih Država predlaže da nadljudi otkriju svoj službeni identitet demaskirajući se pred članovima vlade. Najveći prvaci nacije podijeljeni su. Ovu odluku moraju donijeti svaki u svojoj duši i savjesti. Mark Millar MBE (/ˈmɪlər/; rođen 24. prosinca 1969.) škotski je pisac stripova, poznat po svom radu na The Authority, Swamp Thing, The Ultimates, Marvel Knights Spider-Man, Ultimate Fantastic Four, Civil War, Kingsman: The Secret Service, Wanted, Chrononauts, Superior i Kick-Ass, od kojih je posljednjih sedam adaptirano ili se planira adaptirati u igrane filmove. Njegov rad DC Comics uključuje Superman: Crveni sin. U Marvel Comicsu stvorio je The Ultimates, koje je časopis Time odabrao kao strip desetljeća, a scenarist Zak Penn opisao kao glavnu inspiraciju za film Osvetnici iz 2012..[1] Millar je napisao Građanski rat i `Wolverine: Old Man Logan`, dvije od Marvelovih najprodavanijih priča. Prvi je inspirirao film Marvel Studiosa iz 2016. Captain America: Civil War, [2] dok je drugi bio inspiracija za film Logan 20th Century Foxa iz 2017. godine.[3][4] Millar je bio izvršni producent svih njegovih filmova, a četiri je godine radio kao kreativni savjetnik Fox Studios na njihovoj Marvel listi filmova. Godine 2017. Netflix je kupio Millarovu strip liniju, Millarworld, koju će Millar i njegova supruga Lucy nastaviti voditi, objavljujući nove stripove i prilagođavajući ih za druge medije. Steven McNiven je kanadski strip crtač. Prvo je stekao istaknutost na CrossGenovom Meridijanu, prije nego što je prešao na knjige kao što su Ultimate Secret, New Avengers i Civil War.

Broj 36, 1978. godine. Spolja kao na slikama, unutra dobro očuvano, bez pisanja, podvlačenja. Ima pečat. Kompletno izdanje „Fragmenata ljubavnog govora“ Rolana Barta Lepog mladića Solemna ostavila je nimfa Argira u koju je bio zaljubljen, pripoveda nam grčka mitologija. Afrodita ga je oslobodila ljubavnih jada pretvorivši ga u reku. Ali je on i kao reka patio za Argirom. Stoga mu je boginja podarila moć zaboravljanja i od tada su svi okupani u toj reci bili izbavljeni od ljubavnih muka. Ima li danas kakve reke u kojoj bi se nesrećno zaljubljeni mogli okupati? Fragmenti ljubavnog govora melanholična su oda današnjem Solemnu u potrazi za rekom koja je presušila. Najpoznatije delo Rolana Barta koje Geteovim Verterom, Frojdom, Lakanom, zenom itd. slika portret zaljubljenog i opisuje svu dramu ljubavi. Naslov Bartove knjige – Fragmenti ljubavnog govora – ima implicitno sladostrasni prizvuk, nagoveštavajući mogućnost pomaljanja onih intimnih odnosa čije eksplicitno pominjanje obično izaziva nelagodu. Sama knjiga je, međutim, previše teoretska i previše pesimistična da bi imala bilo kakvu erotsku privlačnost. Tu nema nikakve intimnosti niti razmene intimnosti, budući da se Bartov ljubavnik obraća sam sebi (tj. čitaocu). Tema nije „jezik ljubavi“, već ljubav „kao jezik“. Bart ljubavi radi ono što je radio Balzaku u S/Z ili sebi u Rolan Bart o Rolanu Bartu: razgrađuje je kako bi pokazao da kada se njome govori ona postaje daleko veći kulturološki fenomen nego što smo mi obično spremni da priznamo. Fragmenti ljubavnog govora delo su ili zaljubljenog lingviste ili zaljubljenika u lingvistiku. Iako je čitav tekst veoma moderan, njegova organizacija i argumentacija ipak odaju i starog Barta, radoznalog moralistu po kome svaki oblik ljudskog ponašanja neizbežno vodi do određene maksime. U predgovoru Bart nastoji da predupredi optužbu koju nikako ne želi da čuje: to da je napisao psihološki prikaz ljubavnika. U tom bi slučaju delo previše izbledelo u očima njegovih francuskih pobornika koji bi na njega gledali kao na buržujsko pisanje koje karakteriše predfrojdovska vera u transparentnost i autonomnost ega. On tvrdi da je ovo delo zapravo strukturalni portret i simulacija, pre nego analiza „ljubavnog govora“. To znači da je ono što čujemo glas ljubavnika a ne autora, ljubavnika koji beleži svoje uspone i, još češće, padove prilikom prolaska kroz to svoje mučno promenjivo stanje. Knjigu treba posmatrati kao pozorišni tekst, zamisliti ljubavnika kako stoji na pozornici i pred publikom izgovara reči koje padaju na pamet veoma inteligentnom, veoma načitanom i nesrećno zaljubljenom Francuzu. Drugo je pitanje da li će čitaoci tumačiti Fragmente sofisticirano kako je Bart zamislio. Ja lično verujem da neće. Moguće je da će forma u kojoj je tekst napisan, baš kao i Bartov obazrivi mode d’emploi (uputstvo za upotrebu), zahtevati nešto drugo, ali nema sumnje da je ono čega se treba kloniti doživljavanje dela kao psihološkog i analitičkog prikaza. Bartov ljubavnik zapravo ne ljubavi – kako bi i mogao? On se poverava. A budući da je zbog svog imaginarnog statusa vičniji rečima nego delima, on svoje najvažnije priznanje „je t’aime“, kako je to govorio Dž. L. Ostin, određuje kao performativni iskaz. To je tako jer je reč o pukoj simulaciji, ali da je partner negde u blizini, on bi se pretvorio u beznadežnog ljubavnika kome bi sve izgledalo zadovoljavajuće performativno. Stoga Fragmenti ljubavnog govora predstavljaju knjigu koja se u potpunosti bavi stanjima duha ili radije stanjima jezika. Bart je konstruisao model savremenog (francuskog?) ljubavnog „imaginarnog“, način na koji imaginacija reaguje na određene momente ljubavne veze.Autor komponente tog modela u jednakoj meri nalazi i u životu i u književnosti, možda čak i više u potonjem. Veliki deo misli o ljubavi koje ćete naći u ovoj knjizi ne pripadaju Bartu: naći ćete reference iz knjiga koje je čitao i iz razgovora sa prijateljima. U tom je smislu on u pravu kada kaže da je napisao „une encyclopédie de la culture affective“. On nas uči zakonima ljubavi običnog čoveka, dajući nam i više detalja kad god je to moguće, s posebnim akcentom na one romantičarske i psihoanalitičke. Možemo samo da nagađamo koliko od onoga što je u knjizi napisano proističe iz njegovog neposrednog iskustva s ljubavlju. Nešto od toga sigurno proističe, kao što postoje i anegdote koje su prilagođene kako bi izgledale u potpunosti autobiografski. Efekat svega toga je neobičan: dobijamo knjigu koja je mešavina priručnika za ljubavnike i ispovesti. Forma knjige je impresivna. Pojam imaginarnog ide u prošlost, preko Lakana do ranog fenomenološkog Sartra, zahvaljujući kome Bart tako povlači razliku između psihološkog i strukturalnog. Osnovna poenta imaginarnog, ono što je toliko privuklo kako Barta tako i Sartra, jeste njegova univerzalnost, to što ne pripada nikome posebno. Bart nikako ne bi voleo da pomislimo da je simulirao neku posebnu imaginaciju, pogotovo ne svoju. On simulira univerzalnu imaginaciju, kao i uobičajene ili neuobičajene šablone koje ona prati kada se osoba zaljubi. Po mom mišljenju, ono što Bart želi da kaže kada insistira na tome da su Fragmenti ljubavnog govora strukturalistički portret jeste to da stanja duha koja prikazuje ne pripadaju nekom određenom pojedincu sa imenom i prezimenom, niti su smeštena u tom (po njemu) staromodnom nizu – priči. Ljubavna priča zaista jeste buržuaski mit koji on sardonički odbacuje zbog njegovog jeftinog obećanja da će na kraju sve biti razrešeno ili da će za ljubavnu bol biti ponuđen nekakav lek: to je, kako on navodi u jednoj od malobrojnih poznatih anatema iz svoje knjige dažbina koju zaljubljeni mora da plati svetu ne bi li se s njime pomirio („le tribut que l’amoreux doit payer au monde pour se réconcilier avec lui”). Svako takvo mirenje Bart vidi kao poražavajuće. U knjizi s namerom ne postoji nikakav tok. Sastavljena je od osamdeset „figura“, tj. osamdeset različitih odlomaka ljubavnog monologa, od kojih je svaki potaknut nekim događajem, bilo stvarnim bilo zamišljenim, u kome su učestvovali zaljubljeni i predmet njegove ljubavi. Bart te „figure“ poredi sa vežbama koje baletani rade kako bi se zagrejali. To su mentalne vežbe koje ljubavnik radi dok proživljava svoje emocije. Svaku „figuru“ opisuje po jedna glavna reč, a osamdeset glavnih reči su organizovane po abecednom redu, kako bi se izbegao utisak da je reč o naraciji. Niz počinje rečju „Propadam“ („S’abîmer“), potom „Odsutnost“ („Absence“), „Predivan“ („Adorable“), nastavlja se najrazličitijim terminima poput „Nestvarnost“ („Déréalité“), „Nepodnošljivo“ („Insupportable“), „Opceno“ („Obscene“), a zaključuje sa „Sjedinjenje“ („Union)“, „Istina“ („Vérité“) i „Želja za posedovanjem“ („Vouloir-saisir“). Zajedno posmatrane, te ključne reči intrigantnije su nego informativne, one su najproizvoljniji element knjige.Učesnici ljubavne veze nisu ni realni ni fiktivni: oni su jednostavno – ili, još bolje, čedno – gramatički. To je situacija u kojoj subjekat voli objekta, to je slučaj očaranosti u kome je prva rekcija glagola zaljubljena u drugu. U skladu sa Bartovim najdubljim uverenjima, nikakve ljudske suštine nisu dozvoljene, samo konstantna promena odnosa između dva algebarska elementa. Subjekat je je (ja), objekat je l’etre aimé (voljeno biće). Je je, paradoksalno, zamenica čiju je upotrebu Bart upadljivo pokušavao da izbegne pišući o sebi u Rolan Bart o Rolanu Bartu, u kome se pojavljivao ili kao il (on) ili kao RB. U ovoj knjizi, u kojoj nekad piše o sebi a nekad ne, prvo lice veoma je bezlično: to je ta frustrirajuće prazna forma subjekta koju filozofi koriste kada žele da izlože argumentaciju. Ta je strategija zabašurivanja jednostavna i, naravno, uvek uspešna. Nikada nismo sigurni kada je Bart to pomenuto je a kada univerzalni ljubavnik. Sa druge strane nalazi se jednako formalno l’etre aimé (voljeno biće), koje takođe nije ništa više rodno određeno. Bart od nas traži da priznamo istinitost onoga što piše, da bismo, pretpostavljam, mogli da se poistovetimo sa subjektom, gde je to moguće, a objektu dodelimo realnost ili rod koji nama odgovara (identifikovanje postaje komplikovano na onim mestima na kojima u francuskom umesto l’etre aimé stoji zamenica il, zbog čega kod muških čitalaca, koji tu zamenicu pre prevode kao on a ne kao to, sve dobija homoerotsku notu). Ali pošto su odnosi između ljubavnika i voljene osobe ovde pre lingvistički nego ljubavni, l’etre aimé nikada istinski nema pristupa u knjizi. Kao i u slučaju svih drugih oblika trećeg lica, o njemu se govori isključivo u njegovom odsustvu. Objekat je pretpostavka, popustljivi primalac ljubavnog govora. Bart nas uverava da ovaj govor mora da bude upućen nekome, čak i kada se ne kaže eksplicitno kome (što ukazuje da to da bi ova knjiga mogla da bude ličnija nego što se čini). U Fragmentima ljubavnog govora stoga nema mesta za razgovore između zaljubljenih, iako Bart u jednom briljantnom pasusu analizira formu tih dijaloga ne bi li dokazao da, čak i u slučaju suočavanja snažnih osećanja, formalni imperativi odnose prevagu nad emotivnima kada se odlučuje o onome što će biti rečeno. Toliko o tim slatkim nevažnim stvarima koje De Sosirovi sledbenici mogu prezirati kao premali dobitak u označenima s obzirom na preveliki trošak u označiteljima. Bartova knjiga se bazira na ogromnom obogaćenju imaginacije, a samim tim i jezika koji sobom povlači samoća. Činjenice tu igraju sporednu ulogu: Bart je više puta podvukao da ga više zanimaju njihovi „retentissements“ (odjeci) nego činjenice same. Ovo nikako nije vesela knjiga. Ljubavnik se u njoj najvećim delom veoma loše provodi, više se žali na izglede koje ima da osvoji l’etre aimé, veoma retko slaveći uspeh. Tekst koji Bart najviše citira i koji u bibliografiji ima povlašćeno mesto u odnosu na ostale jesu Geteovi Jadi mladog Vertera, epohalna romantična priča o ljubavnoj patnji. Bart se prema tom preterano sentimentalnom delu odnosi veoma ozbiljno i skoro da uspeva da nas natera da ga ponovo pročitamo kako bismo proverili da li je zaista egzemplarno, kako ga Bart predstavlja. Mladi Verter je autoru veoma koristan jer ljubavnika predstavlja kao nekoga ko je i usamljen i tvrdoglav, svojevrsna sveta luda dok je god zaljubljen, luda koja ne zna ni za zdrav razum niti za zakone moralnosti ili ekonomije. Bart ceni sve ono što je u ljubavi preterano, podsećajući da je preteranost, potpuna rasipnost, ono što najviše zbunjuje uske, iskalkulisane buržuaske umove (Žorž Bataj je takođe imao veliki uticaj na Fragmente). Ljubavni govor, stoga, potpuno zavisi od odsustva voljene osobe. A ljubavnik, ako je Bart u pravu, ovde nije ništa drugo do artikulisanija, odrasla verzija deteta, čiji je govor rezultat težnje da se izbori sa uznemirujućim odsustvom majke. Bart koristi najveće autoritete iz domena psihoanalize – Frojda, Lakana i, posebno uspešno, britanskog dečijeg psihijatra D. V. Vinikota – kako bi dokazao veoma ambicioznu tezu po kojoj se jezik rađa iz infantilnih pokušaja da se „manipuliše“ odsustvom Drugog. Bart se tu ne zaustavlja: on traži dodatne dokaze koji bi otkrili tajnu mistika, druge grupe potaknutih i tvrdoglavih osoba, sposobnih da koriste jezik kako bi „manipulisali“ strahom od božijeg prekora. Ipak, ni mistici, baš kao ni ljubavnici niti deca, ne govore samo kada se osećaju napuštenima – i tu se čini da nailazimo na nešto namerno jednostrano u Fragmentima ljubavnog govora. Nečega što daje crnu sliku ljubavne imaginacije, kao da je nezamislivo da bi ona ikada mogla da radi u ljubavnikovu korist. Mnoge od stranica Fragmenata odlikuju prustovski solipsizam i melanholičnost. Uspeh ove knjige leži u načinu na koji ona ljubavnika predstavlja kao neku vrstu dementnog semiotičara koji se konstantno valja po onome što Bart definiše kao „žar smisla“ („le brasier du sens“). Ljubav je ono stanje duha u kome okolnosti iz naših života, ma kako poznate i beznačajne, postaju prenapumpane smislom. Ljubavnik svuda vidi znake, stalno se trudi da rastumači ono što se javlja, ili ne javlja, između njega i voljene osobe. Svaki znak predstavlja povod za beskonačno i neprestano maštanje. Ljubavnik ne trpi dvosmislenost. Tumačenje znakova, naravno, zavisi od pravila kulture u kojoj je ljubavnik odgojen. Bart nas uči kako da na najbolji način „čitamo“ ljubavnu vezu.Fragmenti ljubavnog govora predstavljaju veoma originalnu knjigu što se tiče namera, ali se ne može reći da su svi njeni delovi zanimljivi za čitanje. Neke od osamdeset „figura“ zaista su sjajne, upečatljivije i uverljivije od bilo čega što je Bart ikada napisao, dok su druge, opet, prilično ravne. Knjiga je verovatno preopširna, i čini se da nema dovoljno onih prepoznatljivih bartovskih jeresi i provokacija koje bi održale njen intenzitet na nivou koji je zacrtao autor. Prevod: Milana Babić Iz: John Sturrock, “In the words of the lover” u: Times Literary Supplement, no. 3930 (1977) HRONIKA 13 Knjige 15 Film 24 Projekti 28 Istraživanja 34 Izložbe 36 Muzika 39 Beleške TRIBINA TREĆEG PROGRAMA 47 SAMOUPRAVLJANJE U SVETSKIM RELACIJAMA Andrej Grahor, Branko Pribićević, Vojislav Stanovčić, Bogdan Kavčič, Stanislav Grozdanić, Vladimir Štambuk OGLEDI 87 KASIM PROHIC – Prizmatičko mišljenje Ernsta Bloha 119 JOVAN ARANĐELOVlĆ – O celini istorijskog vremena kao pretpostavci filozofije 465 CELSO FURTADO – Eksterna zavisnost i ekonomska teorija 161 PRVOSLAV RALIĆ – Savremene borbe kapitala i ljudskih potreba ESEJI 195 IVAN FOHT – Filozofija izvan struke 217 LISJEN GOLDMAN – Geneza i struktura 227 BERTOLD BREHT – O eksperimentalnom pozorištu 243 ANJES SOLA – Ruski futurizam i revolucija 259 PETER FALTIN – Problem sistematske nauke o muzici REFLEKSIJE 269 ROLAN BART – Fragmenti ljubavnog govora BIĆE I JEZIK 339 RADOMIR KONSTANTINOVIĆ – Marko Ristić i čudo jedne jedine stvari 397 MARKO RISTIĆ – Zaklela me je noć na vernost OSVETLJENJA ZEMLJE U RAZVOJU I NEOKAPITALIZAM 413 ĐORĐE POPOV – Ka bržem razvoju 423 SAMIR AMIN – Geneza i razvoj nerazvijenosti. 451 FERNANDO HENRIQUE CARDOSO – Zavisnost i razvoj u Latinskoj Americi 479 THEOTONIO DOS SANTOS – O strukturi zavisnosti 489 RODOLFO STAVENHAGEN – Agrarna struktura i nerazvijenost u Latinskoj Americi 503 SURENDRA DŽ. PATEL – Kolektivno oslanjanje zemalja u razvoju na sopstvene snage 515 OSVALDO SUNKEL – Unutrašnje polarizovanje 537 BINGU MUTARIKA – Multinacionalne korporacije u regionalnoj integraciji: Afričko iskustvo 563 KABALA KABUNDA – Multinacionalne korporacije i formiranje spoljno orijentisanih privrednih struktura u savremenoj Africi: primer grupe Unilever – Zair 581 BIPLAB DASGUPTA – Izmenjena uloga glavnih multinacionalnih petrolejskih kompanija 607 CONSTANTINE VAITSOS – Zahtevi i strategije firmi, politika režima prema direktnim inostranim investicijama i međudržavna raspodela dohotka 623 FARID AKHTAREKHAVARI – Dilema zemalja OPEK-a Treći program je časopis za teoriju i kritiku. Uređuje se na bazi emitovanih sadržaja na Trećem programu Radio-Beograda. Prvi broj časopisa pojavio se jula 1969. godine. Izlazi četiri puta godišnje (tromesečno). Izdavač je Radio-televizija Srbije. Časopis ima rešenje Ministarstva nauke za bodovanje priloga radi sticanja naučnih zvanja. Brojevi objavljeni od 2008. godine mogu se čitati i u elektronskoj verziji, na sajtu Radio-Beograda. Istorija Treći program Radio-Beograda počeo je sa emitovanjem 10. novembra 1965. godine. U početku je emitovan tri puta nedeljno po tri sata, a od 1. januara 1966. svake večeri. Četiri godine kasnije, 10. novembra 1969. program je produžen na četiri sata. Kada je osnovan, ovo je bio jedini program na teritoriji bivše Jugoslavije na kojem ostvarenja iz teorije umetnosti i nauke nisu popularizovana kako se to obično činilo na drugim kulturno-umetničkim programima, nego su predstavljana u svom izvornom obliku – onom u kojem ta ostvarenja i postoje. U tom trenutku elitni kulturni programi postojali su u većini evropskih zemalja (Francuskoj, Engleskoj, Nemačkoj), a vrlo brzo su u svim republikama bivše Jugoslavije nastali programi tog tipa (u Ljubljani, Zagrebu, Skoplju, Sarajevu). Treći program Radio Beograda emituje se svake noći od 20.00 do 05.00 časova na frekvencijama Drugog programa Radio Beograda. U programu su zastupljene muzičke i govorne emisije. Najzanimljiviji članci, tekstovi, prevodi i osvrti emitovani u mesečnim i nedeljnim ciklusima, pojedinačnim emisijama i hronici objavljuju se u časopisu Treći program. Prvi broj časopisa izašao je u julu 1969. Prvi glavni i odgovorni urednik, od 1965. do 1974. godine, bio je Aleksandar Acković. Od samog početka časopis izlazi tromesečno, a u njemu se objavljuje izbor tekstova emitovanih u radio programu. Časopis je, zbog materijalnih nemogućnosti, krajem devedesetih imao pauzu u izlaženju od skoro četiri godine. Nastavio je da izlazi 2001. godine, kada je početkom avgusta izašao 111. broj. Ponovno pokretanje časopisa pomogao je Fond za otvoreno društvo. Uredništvo Od osnivanja je glavni i odgovorni urednik časopisa bio Aleksandar Acković (1922–1974). Njega je na tom mestu zamenio Boris Iljenko 1975. godine, a zatim Radenko Kuzmanović 1978, Slobodan Divjak 1986, Karel Turza 2002, Ivana Trišić 2003 i Rade Kalik 2004. Od broja 131/132 iz 2004. glavni i odgovorni urednik Trećeg programa je Predrag Šarčević. MG67 (N)

309 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Introduction by: Alan Moore Kada je Vagner prvi put serijalizirao Đavola po delu kao rezervnu kopiju u svom kritički hvaljenom naslovu Mag, njegove inovativne tehnike pripovedanja, filozofski prizvuk i harizmatični anti-heroj zapalili su odane sledbenike. Predstavljajući Hantera Rouza kao briljantnog, uvrnutog ubicu Grendela, iznedrio je ono što će postati vekovni ep koji istražuje korene i posledice nasilja. Ova uticajna priča je sakupljena samo dva puta u poslednjih dvadeset godina, svaki put brzo rasprodata. Sada, po prvi put u tvrdom povezu, Dark Horse predstavlja knjigu koja je oživela jednog od najpopularnijih alternativnih strip likova i obeležila povoljan dolazak jednog od najvećih vizionara modernog stripa! Met Vagner (rođen 9. oktobra 1961.)[1] je američki strip umetnik i pisac koji je najpoznatiji kao tvorac serije Mag i Grendel. Karijera Prvo objavljeno stripovsko delo Meta Vagnera bilo je Comico Primer #2 (1982), što je bilo prvo pojavljivanje Grendela.[2] Pored svojih kreatora serijala Mage and Grendel,[3] radio je na stripovima sa Demonom i Betmenom, kao i na naslovima poput Sandman Misteri Theatre.[4] Godine 1991. ilustrovao je deo priče „Sezona magle“ u seriji Peščanik Nila Gejmana.[5][6]. Napisao je i nacrtao Batman/Superman/Vonder Voman: Triniti ograničenu seriju sa tri glavna heroja DC-a 2003. godine.[7] Pratio ga je sa Betmenom i ljudima čudovištima[8] i Betmenom i ludim kaluđerom[9] 2006. godine.[10] Njegovi drugi projekti uključuju Madame Ksanadu za Vertigo, sa umetnicom Ejmi Rider Hedli.[11][12] Producirao je brojne omote stripova, uključujući i oslikane za Green Arrov[4] i napisao nekoliko Green Hornet ograničenih serija za Dinamite Entertainment.[13] Van stripova, Vagner je obezbedio umetničku sliku za avanturu Villains & Vigilantes Battle Above the Earth iz 1984. koju je napisao Stiven Krou. U aprilu 2022, Vagner je prijavljen među više od tri desetine kreatora stripova koji su doprineli antologijskoj knjizi Operacije SAD, Stripovi za Ukrajinu: Seme suncokreta, projektu koji je predvodio urednik specijalnih projekata IDV Publishing Scott Dunbier, čiji će profit biti doniran za pomoć. napori za ukrajinske izbeglice kao rezultat ruske invazije Ukrajine u februaru 2022. godine.[14][15] Vagner je za antologiju proizveo novu Grendelovu priču sa Hanterom Rouzom.

Izdavač: Književno društvo Pismo, Zemun Godina izdanja: leto/jesen 1988 Broj: 14-15 Povez: broširan Format: 24 cm Broj stranica: 336 Stanje: veoma dobro očuvano MAJKL ONDAČI: Proputovanje kroz Sloter / preveo Slobodan Drenovac BARI KALAHAN: Petar Veliki i druge pesme / proveli Miodrag Pavlović i Ivanka Milankova Četiri priče / prevela Jelena Stakić IVAN BUNJIN: Pod srpom i čekićem / preveo Dejan Mihailović IZOPŠTENJE LAVA TOLSTOJA IZ RUSKE PRAVOSLAVIE CRKVE / pripremio Jovan Pejčić KONSTANTIN KAVAFI: Pesme / preveo Slobodan Blagojević KAREN BLIKSEN: Tri novele / prevela Jasmina Livada HANA ARENT: Ljudi u mračnim vremenima / prevela Jasmina Livada VLADIMIR HOLAN : U procesu vremena (pesme) / preveo Petar Vujičić GOTFRID BEN: Nova književna sezona i drugi eseji / prevela Snežana Minić VESTI PISMA CVETAN TODOROV: Pismo iz Pariza JURIJ MAMLEJEV: Pismo iz SSSR-a PETAR VUJIČIĆ : Pismo iz moje sobe IZ STARIH ČASOPISA SOFIJA ANDREJEVNA TOLSTOJ: Kako sam postala žena Lava Nikolajeviča SOFIJA ANDREJEVNA TOLSTOJ: Dnevnička beleška o Lavu Nikolajeviču Tolstoju TATJANA SUHOTIN TOLSTOJ: O smrti moga oca JOVAN PEJČIĆ: Srbi i Tolstoj Majkl Ondači je kanadski pisac rođen 1943. godine u Šri-Lanki. Sa svojom porodicom je emigirao u Veliku Britaniju 1954. gde se školovao. U Kanadu odlazi 1962. godine, da bi kasnije postao njen državljanin, i stekao univerzitetsku diplomu. Radio je kao univerzitetski profesor. Svoju književnu karijeru započeo je 1967. godine kada je objavio zbirku poezije „The Dainty Monsters“. Zatim je, 1970. godine, objavio roman u stihu „The Collected Works of Billy the Kid“, koji je kritika naročito hvalila. Ipak, široj publici je najpoznatiji po romanu iz 1992. godine, „Engleski pacijent“, koji je 1996. pretočen u filmsko ostvarenje nagrađeno sa devet Oskara. Za ovaj roman je dobio Bukerovu nagradu i mnoge druge međunarodne nagrade, a najveće priznanje za ovo delo dobio je 2018. kada je ono ovenčano Zlatnom Bukerovom nagradom kao najbolji roman u poslednjih pola veka. Do 1988. godine nosilac je najvećeg kanadskog odlikovanja – Kanadskog ordena, za svoj doprinos i angažovanje u kulturnom i umetničkom životu zemlje, a od 1990. je počasni inostrani član Američke akademije nauka i umetnosti. Objavio je šest romana, među kojima su „U lavljoj koži“, „Putnik sa Cejlona“, „Anilin duh“, „Divisadero“, trinaest zbirki poezije, knjigu memoara i dva dramska teksta. Radio je i na filmu kao reditelj, scenarista i producent. Johana Hana Arent rođena je 14. oktobra 1906. godine u Hanoveru u porodici imućnih Jevreja poreklom iz Kenigsberga (današnjeg Kalinjingrada) u istočnoj Pruskoj. U tom istom Kenigsbergu o kojem je Imanuel Kant, gotovo ne napuštajući kućni prag, napisao da je `takav grad pravo mesto za sticanje znanja o ljudima i svetu, čak i bez putovanja`, Hana Arent je provela detinjstvo. Godine 1933., posle studija u Marburgu, Frajburgu i Hajdelbergu, kod Jaspersa i Hajdegera, bila je prinuđena da napusti nacističku Nemačku. Posle bekstva u tadašnju Čehoslovačku, uz pomoć porodice koja je posedovala kuću sa ulaznim vratima na nemačkoj, a zadnjim vratima na čehoslovačkoj teritoriji, Hana Arent kratko boravi u Ženevi, a zatim u Parizu, da bi najzad 1941. godine utočište našla u Njujorku. Tačno deset godina kasnije u egzilu je napisala Izvore totalitarizma (The Origins of Totalitarianism), delo koje joj je donelo ono što će je pratiti kraja života - svetsku slavu i osporavanje. Slede Ljudska situacija (The Human Condition), Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future), Ajhman u Jerusalimu (Eichmann in Jerusalem), O revoluciji (On Revolution), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times) i O nasilju (On Violence). Umrla je 4. oktobra 1975. godine, u trenutku kada je započela pisanje poslednjeg poglavlja obimne studije Život duha (Life of Mind). Konstantin P. Kavafi (1863-1933), koji se sada smatra jednim od najvećih pesnika koji je pisao na modernom grčkom jeziku, iako je bio priznat u rodnom gradu za vreme života, postao je šire priznat tek posle smrti. Rođen u porodici grčkih trgovaca u Aleksandriji, vodio je prilično neinteresantan život. Tokom 1872., dve godine nakon što je smrt oca uticala na smanjenje porodičnog bogatstva, otišao je za Englesku sa delom porodice i ostao tamo od devete do šesnaeste godine. Vratili su se u Aleksandriju, ali ih je bombardovanje grada od strane Britanaca dovelo u Konstantinopolj 1882. godine, gde Kavafi ostaje do 1885. kada se vraća u rodni grad i zapošljava u civilnoj službi. Retko ga je napuštao do kraja života, iako je putovao u Francusku i Englesku 1897. i u Grčku 1901., 1905. i 1932. godine. Opus od 154 kratke pesme za koje je Kavafi želeo da budu sačuvane objavljen je 1935. godine, dve godine nakon njegove smrti; ovaj centralni deo njegovog rada nastao je između 1896. i 1933. Tokom života, objavljivao je poeziju u periodičnicima i pravio je knjižice drugih pesama koje je delio svojim prijateljima. Pored toga, postoje 33 pesme napisane od 1884. do 1896. i još 63 koje nisu objavljene tokom njegovog života. Ipak one ne doprinose mnogo njegovoj reputaciji kao pesnika, jer je bio poznat kao oštar kritičar svog rada. Kavafijeva poezija se u jednom delu sastoji od priče o coming-outu, iako nedostatak detalja ne dozvoljava da se svrsta u poeziju priznanja. U svojim dvadesetim i tridesetim pokušao je, neuspešno, da piše heteroseksualnu ljubavnu poeziju, ali je sa četrdeset počeo da se oseća komotnije u temama o ljubavi među pripadnicima istog pola i napisao je oko 50 pesama koje su od njega načinile značajnu inspiraciju gej i biseksualnim piscima. Kavafijeva poezija se može podeliti u tri glavne kategorije: istorijska, filozofska i erotska, iako ima mnogo preklapanja – neke od njegovih istorijskih pesama su erotske i obrnuto. Gej čitaoci su se posebno zanimali za Kavafijevu erotsku poeziju, koja zauzima značajan deo njegovog opusa. U ranoj pesmi „Sveće“ iz 1893. godine, Kavafi izražava svoj strah da nastupajući dani sada padaju za njim kao magloviti niz izgorelih sveća. Čitaocu je dozvoljena velika sloboda u interpretaciji, ali se može videti strah od gubitka mogućnosti da se živi život u potpunosti, možda zbog seksualne represije. U „Zidovima“ (1896), pesnik se žali da je dozvolio da se izgrade zidovi oko njega koji su ga odsekli od spoljnog sveta. Fabula pesme je nejasna, ali se može protumačiti kao Kavafijeva žal zbog toga što je dozvolio sebi da potisne svoju senzualnu stranu. Pesma „Prozori“ (1897) predstavlja pesnika koji luta nadajući se da će naći prozore za svoju zatvorenu sobu, i u isto vreme bojeći se mogućeg tiranstva svetlosti. MG108 (K)

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Secret Island of Oz (1986). Doroti, Strašilo, Lav kukavica i mače Eureka putuju na misterioznu planinu. Uvučeni u vrtlog, oni stižu do skrivene zemlje sa nakaradnom princezom i živom drvenom igračkom zvanom Knotboi; trijumfuju u obračunu sa džinovskom zmijom i žabom. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Ellison je dao Uvod u prvo izdanje.) Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Ice King of Oz (1987). Ozmu je kidnapovao Ledeni kralj Južnog pola i pretvorio je u svoju ledenu princezu. Doroti, Strašilo, Limeni drvoseča i Fliker, živa ljudska sveća sa plamtećom kosom, idu da je spasu. Posle muke, Fliker uspeva da odmrzne srce Ledenog Kralja (skoro se samu sebe u tom procesu). Ledeni kralj se kaje i oslobađa Ozmu. Šanover je napisao prvi nacrt ove priče u svom detinjstvu. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #18 Lažni nasljednik ili pravo skriveno dijete? Largo Winch suočava se sa ženskom osvetom... Usprkos sebi upleten u slučaj trgovine oružjem i međunarodnog terorizma, Largo Winch nije imao drugog izbora nego ustupiti mjesto agentima FBI-a koji su mu pokrenuti za petama. Ono što je čeka, u nemirnim vodama Crnog mora, nudi neočekivano lice: lice žene odlučne da se osveti. I to po punoj cijeni, po mogućnosti. Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #16 Hong Kong. Zrakoplovna divizija W grupe, koju predstavlja André Bellecourt, zaključuje ugovor o zajedničkom ulaganju s Tsai Industries Corp. Kinezi su izrazili želju da sam Largo Winch potpiše ugovore. Ali mladi milijarder nije davao znake života otkako je napustio otok Tsai Huang, oni su žalili za ovim hirom. Za čelnike W grupe, Largo je vjerojatno bio žrtva brodoloma ili otmice od strane pirata. Za njegovog vjernog prijatelja Simona, čiji ga huliganski instinkt rijetko laže, to miriše na prljavi trik. Konačno, za gospodina Tsai Huanga, pitanje se niti ne postavlja: on dobro zna da Largo Winch čami u jednom od svojih zatvora... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....