Nov strip album 144 str Iako liči na nekoliko životinja (sa svojim leopardovim tufnama i psećim ušima), zasigurno možemo tvrditi da ništa slično Marsupilamiju niste bili u prilici da sretnete. Rep ovog jedinstvenog stvorenja neverovatno je dugačak, i ta zverka vesele naravi, domišljatog uma i spretnog tela koristi ga u najrazličitije svrhe, a najčešće kao pomagalo pri skakanju i oružje za samoodbranu.– Što i nije čudno, pošto Marsupilami i njegova porodica vrlo često imaju potrebu za hitrim i spretnim kretanjem kroz divljinu, kao i za samoodbranom – jer iz epizode u epizodu upadaju u raznorazne nevolje i avanture pune urnebesnih gegova, ali i stvarnih opasnosti, koje u palombijsku džunglu uglavnom donosi čovek... Prvobitno zamišljen kao egzotični ljubimac Spirua i Fantazija, Marsupilami je jedna od najoriginalnijih kreacija slavnog Andrea Frankena i tokom svoje istorije doživeo je inkarnacije u raznim medijima, od stripa do malog ekrana. Godinama nakon što je prestao da radi na avanturama Spirua i Fantazija, Franken pokreće zaseban stripski serijal o marsupilamijima, u kom učestvuju razni autori i u kom je dobroćudnim i radoznalim spadalima iz džungle prepuštena glavna reč. Čarobna knjiga vam od četvrtog do šestog toma donosi priče na Kojima su, između 1996. i 2005, radili razni autori, sada bez Frankenove dirigentske palice. Oni su serijalu udahnuli svežinu i raznovrsnost, pošto naš junak polako izlazi iz okvira palombijske džungle i susrećese sa potpuno novim izazovima.

originalna američka strip sveska na engleskom jeziku izdavač: Marvel Comics Group edicija: Creatures on the Loose junak: Thongor, warrior of Lost Lemuria epizoda: The Demon of Zangabal dodatni strip: Gundar datum izlaženja: mart 1973 (bronze age issue) ovom epizodom Tongor se prvi put javlja u formi stripa; inače, to je književni lik iz podžanra Mač i Magija; na ovoj epizodi radili su strip autori Konana i Kula; Tongor je bio favorit Roja Tomasa za stripsku adaptaciju; serijal se nije zapatio jer je književnik Lin Karter tražio suviše novca po epizodi; rezultat: Konan Varvarin je postao slavan stripski, filmski, gejmerski i TV karakter; a Tongor Varvarin je skoro zaboravljen; stanje: publikacija je u solidnom stanju; kompletna je i kompaktna; na koricama postoje uši, prelomi, utisnuća, krzotine i zacepljenja; pri vrhu prednje korice kod datuma i cene postoji tamna fleka; na početnim unutrašnjim stranama ima začetaka ušiju; Zanimljivo: na centralnim stranama je dvolisnica sa neuobičajenim reklamama; tu se nude donji veš, dijamantski nakit, te obuka za detektive; - - - - Pogledajte na Kupindu i ostale STRIPOVE koje imam u ponudi: http://www.kupindo.com/pretraga.php?Pretraga=gstrip&CeleReci=1&UNaslovu=0&Prodavac=guglajkan Za pretragu: fantastika, epska fantastika, sword and sorcery, pisac / writer Lin Carter, FIRST TIME in comic-book form!, NEW NEW NEW... from the house of ideas that gave you CONAN and KULL, editor Roy Thomas, Gstrip,

Autor: Andre Franken NOVO Broj strana: 144 Povez: Tvrd Format: 21x30 cm Godina izdanja: 2021. Iako liči na nekoliko životinja (sa svojim leopardovim tufnama i psećim ušima), zasigurno možemo tvrditi da ništa slično Marsupilamiju niste bili u prilici da sretnete. Rep ovog jedinstvenog stvorenja neverovatno je dugačak, i ta zverka vesele naravi, domišljatog uma i spretnog tela koristi ga u najrazličitije svrhe, a najčešće kao pomagalo pri skakanju i oružje za samoodbranu.– Što i nije čudno, pošto Marsupilami i njegova porodica vrlo često imaju potrebu za hitrim i spretnim kretanjem kroz divljinu, kao i za samoodbranom – jer iz epizode u epizodu upadaju u raznorazne nevolje i avanture pune urnebesnih gegova, ali i stvarnih opasnosti, koje u palombijsku džunglu uglavnom donosi čovek...Prvobitno zamišljen kao egzotični ljubimac Spirua i Fantazija, Marsupilami je jedna od najoriginalnijih kreacija slavnog Andrea Frankena i tokom svoje istorije doživeo je inkarnacije u raznim medijima, od stripa do malog ekrana. Godinama nakon što je prestao da radi na avanturama Spirua i Fantazija, Franken pokreće zaseban stripski serijal o marsupilamijima, u kom učestvuju razni autori i u kom je dobroćudnim i radoznalim spadalima iz džungle prepuštena glavna reč.Čarobna knjiga vam od četvrtog do šestog toma donosi priče na Kojima su, između 1996. i 2005, radili razni autori, sada bez Frankenove dirigentske palice. Oni su serijalu udahnuli svežinu i raznovrsnost, pošto naš junak polako izlazi iz okvira palombijske džungle i susrećese sa potpuno novim izazovima.

stanje kao na slikama,iz lične kolekcije veseli četvrtak 2014 134 strane - A5 Zbogom, Gručo U bliskoj mračnoj budućnosti, ’’staro (i umorno) momče’’, koje ne može da se pomiri sa sudbinom i okači pištolj o klin, započinje svoju poslednju istragu, ne shvatajući da će najveću cenu platiti…upravo on! Scenario za ovu priču napisao je Alesandro Bilota, dok je za odličan crtež (a ujedno i kolor) zaslužan Paolo Martinelo. Pegava traka Mlada i lepa klijentkinja zvoni na vrata broja 7 u Krejven roudu. Dočekuje je neobično obučeni i formalni Gručo, a pre svega detektiv, čiji način istrage podseća na izvesnog…Šerloka Holmsa! Ovu šerlokovsku priču osmislio je Antonio Sera, dok se za Dilanov viktorijanski stajling pobrinuo Alesandro Binjamini. Kolor za ovu priču radila je ekipa iz Overdrive studija. Mračni dani Šta bi se dogodilo da mali Dilan nikada nije doživeo sadašnjicu, te da je odrastao u sedamnaestom veku sa svojim ocem Ksarabasom? Da li bi svejedno postao neustrašivi lovac na čudovišta? U prošlost je ovog puta Dilana bacila Kjara Kaćivio, dok su sve to nacrtali Raul i Đanluka Ćestaro. I ovu priču je kolorisao Overdrive studio. Dvostruki identitet Tridesetogodišnjak bez posla i bez ambicija. Uvek u svađi sa roditeljima, živi u svojoj sobici surfujući po internetu, čitajući stripove i sakupljajući figurice. Jednom rečju – ’’stripadžija’’, s licem Dilana Doga. Đovani Gualdoni napisao je scenario za ovu priču, dok se kolor ekipe iz Overdrive studija (da, opet) odlično uklopio sa crtežom Luke Raimonda.

Autor - osoba Loisel, Régis, 1951- = Loazel, Režis, 1951- Djian, Jean-Blaise, 1953- = Đian, Žan-Blez, 1953- Mallié, Vincent, 1973- = Malije, Vinsent, 1973- Naslov Veliki mrtvac. 1 / Loazel, Džijan, Malije ; [prevod sa francuskog Ilija Čanak] Jedinstveni naslov Le Grand Mort. srpski jezik Vrsta građe strip Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 2020 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Čarobna knjiga, 2020 (Subotica : Rotografika) Fizički opis 236 str. : ilustr. ; 31 cm Drugi autori - osoba Čanak, Ilija, 1973- = Čanak, Ilija, 1973- Zbirka ǂBiblioteka ǂOlovka, tuš i pero / Čarobna knjiga ; ǂbr. ǂ247 Stari kontinent ; 22 Loazel ; 2 ISBN 978-86-7702-827-5 (karton) Napomene Prevod dela: Le Grand Mort / Régis Loisel, Jean-Blaise Djian, Vincent Mallié Tiraž 1.000 Autori: str. 237 Opis: Veliki Mrtvac 1, Režis Loazel POLINA JE PLANIRALA da se za magistarski rad iz ekologije sprema, prikladno, u prirodi – drugarica joj je pozajmila kuću u Bretanji i automobil, i ostavila je da na miru provede nedelju dana učeći. Međutim, noć je pala na bretanjsku šumu, a Polinin automobil je ostao bez goriva baš ispred Ervanove kuće, dvadeset kilometara od najbližeg sela. Ervan joj predlaže da podele supu i nudi joj smeštaj za noć... Nemajući bolje rešenje, Polina pristaje. Tokom večere, Ervin joj iz jedne knjige magije čita o „malom narodu”, ali za nju su takve priče prosto blesave. Međutim, ona nije ni svesna da je taj susret sa Ervinom samo polazna tačka putovanja ka drugačijem svetu, drugom prostoru i vremenu, u kojem će njeno dotadašnje životno iskustvo i načela biti preispitani... Posledice fantastične avanture u koju će se otisnuti osetiće ona, ljudi oko nje, ali i čitavo čovečanstvo... Režis Loazel (1951) francuski je stripski umetnik, najpoznatiji po serijalu Potraga za Pticom Vremena, koji je pisao Serž Le Tandr. Prve radove objavio je u novinama 1970, a potom je sarađivao s raznim časopisima, među kojima su Pilot, Pif, Fluid glasijal, Metalirlan... Od aprila 1982. u časopisu Šarli mensuel počinje, s Le Tandrom, da objavljuje strip Potraga za Pticom Vremena. Taj strip ga je ustoličio kao jednog od najboljih crtača svoje generacije i doneo mu široku publiku. Krajem osamdesetih objavljuje naslov Troubles Festivals, a 1990. započinje sopstveni poduhvat, stripsku interpretaciju Barijevog Petra Pana. Godine 1998, posle 11 godina pauze, učestvuje u stvaranju nastavka priče o junacima iz Potrage za Pticom Vremena, ovog puta pre svega kao scenarista, zajedno s Le Tandrom, dok crteže poveravaju raznim crtačima. Kao scenarista radi i na još jednom značajnom serijalu, Veliki Mrtvac, koji je realizovan u periodu 2007–2019. Postoje i drugi naslovi u kojima tekst potpisuje on, dok crtež poverava drugim umetnicima (Pyrénée, Les Farfelingues, Fanfreluches pour une sirène). Takođe, pružila mu se prilika da ispuni želju iz detinjstva i sarađuje s Diznijevim studijima. Učestvovao je u radu na filmovima Mulan i Atlantida, Izgubljeno carstvo. Za svoj rad je 2002. dobio gran pri na salonu u Angulemu. Vensan Malije (1973) francuski je stripski umetnik. Nakon što je pohađao crtačku radionicu i školu za grafički dizajn, radio je kao stori-border i scenograf u filmskoj industriji. Sa Žoelom Parnotom objavio je prvu stripsku priču krajem 1996. godine. Za njom je usledio serijal od tri albuma Hong Kong triad, a od 2000. do 2006. potpisuje šest tomova stripa Les Aquanautes (takođe s Parnotom) i tri toma naslova L’Arche. Potom se njegovo ime uglavnom vezuje za Režisa Loazela, s kojim sarađuje na naslovima U potrazi za pticom vremena i Veliki mrtvac. Godine 2021. izlazi prvi album stripa Mračna, koji je Malije crtao po scenariju Ibera. MG125 (N)

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Secret Island of Oz (1986). Doroti, Strašilo, Lav kukavica i mače Eureka putuju na misterioznu planinu. Uvučeni u vrtlog, oni stižu do skrivene zemlje sa nakaradnom princezom i živom drvenom igračkom zvanom Knotboi; trijumfuju u obračunu sa džinovskom zmijom i žabom. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Americko izdanje! U alternativnom svijetu u kojem je sama prisutnost američkih superheroja promijenila povijest, SAD je pobijedio u Vijetnamskom ratu, Nixon je još uvijek predsjednik, a hladni rat je na snazi. Stražari počinju kao misterij ubojstva, ali se ubrzo razvijaju u zavjeru koja mijenja planete. Dok rješenje dolazi do vrhunca, nevjerojatna skupina ponovno ujedinjenih heroja - Rorschach, Noćna sova, Silk Spectre, dr. Manhattan i Ozymandias - moraju ispitati granice svojih uvjerenja i zapitati se gdje je prava granica između dobra i zla. Sredinom osamdesetih, Alan Moore i Dave Gibbons stvorili su Stražare, mijenjajući tijek povijesti stripa i u biti mijenjajući način na koji popularna kultura percipira taj žanr. Popularno citiran kao točka na kojoj je strip stasao, Watchmenov sofisticirani pogled na superjunake univerzalno je hvaljen zbog svoje psihološke dubine i realizma. Watchmen je ovdje sakupljen u luksuznom tvrdom uvezu, sa skicama, dodatnim materijalom i novim uvodom umjetnika serije Davea Gibbonsa. Alan Moore (Northampton,18.11. 1953.) je engleski pisac, najpoznatiji po svom utjecajnom djelovanju u strip mediju. Neke od njegovih grafičkih novela uključuju V for Vendetta, Watchmen te From Hell. Alan Moore (Northampton,18. studenog 1953.) je engleski pisac, najpoznatiji po svom utjecajnom djelovanju u strip mediju. Neke od njegovih grafičkih novela uključuju V for Vendetta, Watchmen te From Hell. Najčešće prima epitet najboljeg pisca grafičkih novela. Poznati pseudonimi uključuju Curt Vile, Jill de Ray i Translucia Baboon. Također je bitno napomenuti da se u reprintovima nekih njegovih radova promijenjeno ime autora u `The Original` kada je pisac zatražio promjenu imena. Moore je krenuo pisati za British underground and alternative fanzies u kasnim 1970.-ima prije nego što je doživio uspjeh objavljivanjem stripova za časopise poput 2000 AD i Warrior te nakon toga je zapošljen u American DC Comics. Radio je na velikim superherojima poput Batman (Batman: The Killing Joke) i Superman (Whatever Happened to the Man of Tomorrow). Kasnije je razvio lika Swamp Thing te počeo pisati serijal Watchmen. Tijekom tog desetljeća Moore je pomogao povećati društvenu kredibilnost stripova u Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu. U kasnim 1980.-ima i ranim 1990.-ima je izašao iz strip industrije te je počeo raditi na eksperimentalnim naslovima poput From Hell te novelu Voice of the Fire. Krajem 1990.-ih pronalazi posao u Imagine Comics gdje obavljuje radove poput The League of Extraordinary Gentlemen i okultni Promethea. Moore je okultist, ceremonialni magičar i anarhist te se utjecaj tog načina života vidi u tematici radova poput Promethea, From Hell i V for Vendetta. Nasuprot njegovim primjedbama prema njegovim stripova su izrađeni broji Hollywood filmovi uključujući From Hell (2001), The League of Extraordinary Gentlemen (2003), V for Vendetta (2005) i Watchmen (2009). Rani život Moore je rođen 18. studenog 1953, u St Edmondovoj bolnici u Northamptonu u obitelj radne klase za koju se vjeruje da živi u gradu nekoliko generacija. Odrastao je u dijelu Northamptona poznatog pod imenom The Boroughs, siromašno područje s manjkom institucija i velikom razinom nepismenosti. Nasuprot svemu tome Alan Moore govori `volio sam ga...volio sam ljude. Volio sam zajednicu i ...nisam znao uopće ima ičeg drugoga`. Živio je s roditeljima, Ernest Moore koji je bio radnik u pivarnici i printericom Sylviom Doreen te mlađim bratom Mikeom i materinom bakom. Čitao je od pete godine te išao u Spring Lane Osnovnu Školu. U to vrijeme je počeo čitati stripove kao Topper i Beezer te kasnije i Flash, Detective Comics, Fantastic Four i Blackhawk. Nakon upisa u Northamption Grammar School je ustupio u kontakt sa srednjom klasom koji su bili bolje educirani. Pao je s najboljeg učenika u osnovnoj školi do jednog od lošijih učenika. Nakon negativnih stavova prema školi počeo je vjerovati da postaje skriveni kurikulum koji je dizajniran kako bi indoktorirao točnost, poslušnosti i prihvaćanje monotonije. U kasnim 1960-ima Moore je počeo objavljivati svoju poeziju i eseje te postavio svoj fanzine Embryo. Kroz Embryo Moore je postao više uključen u grupu Northampton Arts Lab. Počeo je dilati LSD u školi te je izbačen 1970 iz škole. Dave Gibbons (14. 4. 1949. – ) je britanski pisac i autor stripova. Najpoznatije djelo mu je Watchmen, koga je napravio zajedno s Alanom Mooreom.

Ms Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ova raskošno nacrtana svemirska epopeja prati doživljaje futurističkog reportera LEA ROE koji će na svom putovanju kroz vreme i prostor neizbežno nailaziti na svemirske pirate, galaktičke teroriste i najrazličitija stvorenja iz mašte maestra Himeneza. Vizuelno na istom visokom nivou kao i Metabaroni i Četvrta sila, LEO ROA je bez sumnje jedinstveni `eye candy`. Juan Antonio Giménez López ([ˈxwaŋ xiˈmenes]; 26. studenog 1943. - 2. travnja 2020.) bio je argentinski crtač stripova i pisac, najpoznatiji po svojim detaljnim slikama nalik strojevima. Među njegovim zapaženim djelima su priče za francuski Métal Hurlant i argentinski časopis L`Eternauta, te strip serijal Metabarons koji je zajedno razvio Alejandro Jodorowsky. Biografija Giménez López rođen je u Mendozi u Argentini. Završio je srednju školu kao industrijski dizajner. Zatim je pohađao Školu za umjetnost i dizajn Nacionalnog sveučilišta Cuyo, a zatim Akademiju likovnih umjetnosti u Barceloni.[1] Dok je njegova rana profesionalna karijera bila provedena u oglašavanju, s pisanjem i crtanjem stripova kao sporednom aktivnošću, na kraju je prešao u strip kao profesiju s punim radnim vremenom u svojim tridesetima.[2] Giménez je svoje vlastite priče počeo objavljivati kada je imao šesnaest godina u argentinskim časopisima Frontera, Misterix i Hora Cero.[3] Njegove prve priče, za argentinske urednike kao što su Colomba i Record,[4] bile su uvelike inspirirane Hugom Prattom (tijekom godina koje je proveo u Argentini) i Franciscom Solano Lópezom. Vrativši se u Španjolsku, radio je za španjolske časopise Zona 84 i Comix International [4] te talijanske (Lanciostory, Skorpio) časopise.[3] Njegovo stvaralaštvo ovog razdoblja uglavnom je vezano za ratne i znanstveno-fantastične žanrove. Objavio je svoje prvo francusko izdanje Leo Roa (The Starr Conspiracy) 1979. godine.[4] Godine 1980. dizajnirao je segment `Harry Canyon` filma Heavy Metal.[5] Tijekom 1980-ih surađivao je s nekoliko europskih časopisa, uključujući španjolsko izdanje Josepa Toutaina iz 1984., francuski Métal Hurlant i talijanski časopis L`Eternauta, eksperimentirajući s grafičkim i narativnim inovacijama.[5] Iz tog razdoblja datira ono što se ubraja među njegove najbolje serije, kratke znanstveno-fantastične priče poznate pod naslovom Paradoks vremena.[6] Također su vrijedni pažnje Ciudad, koji je napisao Ricardo Barreiro, [2] i Le Quatrième Pouvoir (Četvrta moć), koji je sam napisao.[1] Giménezov stil postao je poznat po iznimnoj pažnji koju posvećuje tehničkim i povijesnim detaljima; njegov serijal Pik As definiran je kao `komična enciklopedija Drugog svjetskog rata.` [7] Giménez je također surađivao s važnim autorima kao što su Carlos Trillo, Emilio Balcarce i Roberto Dal Prà.[8] Jedna od njegovih najpoznatijih suradnji bila je s Čileancem Alejandrom Jodorowskim za popularnu seriju stripova Metabarons koja je započela 1992. i trajala do 2003. u izdanju Humanoidsa.[5] Djelo se temeljilo na likovima koji su se pojavili u Incalu Jodorowskog i Jeana Girauda, te adaptiranim elementima koje je Jodorowsky planirao upotrijebiti u filmskoj adaptaciji Dine Franka Herberta. Giménezova umjetnost za seriju hvaljena je jer obuhvaća široku viziju i raspon koji je postavio Jodorowsky. Jodorowsky je o Giménezovoj smrti rekao: `Blisko sam surađivao s Juanom Giménezom 10 godina i zajedno smo stvorili sagu Metabarons. Ono što mi je olakšalo zadatak jer smo mu ponudili da radi na složenom svijetu Metabarona bilo je to što je on već utjelovio besmrtno Ne -Ime, posljednji Metabaron. U mojoj nesvijesti, Juan Giménez ne može umrijeti. Nastavit će dalje, crtajući poput majstora ratnika kakav je i bio.` [4] Giménez je među ostalim dobio nagradu Yellow Kid za najboljeg stranog umjetnika na Međunarodnom sajmu stripa u Lucci 1990. i nagradu Gaudia na Međunarodnom sajmu stripa u Barceloni 1990. [5] Umro je u Mendozi 2. travnja 2020. od COVID-19; bio je hospitaliziran od 22. ožujka nakon što se nedavno vratio s putovanja u Sitges u Španjolskoj gdje se vjerovalo da je bio zaražen.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Ellison je dao Uvod u prvo izdanje.) Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Ice King of Oz (1987). Ozmu je kidnapovao Ledeni kralj Južnog pola i pretvorio je u svoju ledenu princezu. Doroti, Strašilo, Limeni drvoseča i Fliker, živa ljudska sveća sa plamtećom kosom, idu da je spasu. Posle muke, Fliker uspeva da odmrzne srce Ledenog Kralja (skoro se samu sebe u tom procesu). Ledeni kralj se kaje i oslobađa Ozmu. Šanover je napisao prvi nacrt ove priče u svom detinjstvu. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Stupides ! Stupides espions ! Tutu je još uvijek u dolini gdje je zima vječna. Još uvijek mora raditi u tvornici i uvijek je prate zečevi špijuni, ali jednog jutra je pozvana kod cara... Richard Marazano (rođen 27. siječnja 1971.) je francuski karikaturist. Njegovi radovi objavljeni su u mnogim europskim zemljama uključujući Francusku, Englesku, Njemačku, Španjolsku, Nizozemsku, Belgiju, Švicarsku, Italiju, kao i širom svijeta u Sjedinjenim Državama, Kini i Japanu. Marazano je rođen u Fontenay-aux-Roses, blizu Pariza. Nakon kratkih znanstvenih studija, umjetnik Moebius ga je upoznao s nekoliko izdavača stripova. Ranije ga je u strip gurnuo umjetnik Jean Giraud, poznatiji kao Moebius, koji ga je nekoliko godina savjetovao i upoznao s nekoliko izdavača. Također je surađivao s atelierom Sanzot, ateljeom koji okuplja nekoliko francuskih umjetnika u Angoulêmeu. Susret i suradnja s Victorom Delafuenteom i Antoniom Parrasom u Parizu imali su veliki utjecaj na njegovu umjetnost i tintu. Unatoč tome što je također olovka, Marazano uglavnom radi kao pisac s drugim umjetnicima. Godine 2003. stvorio je Cuervos, seriju smještenu u Kolumbiju i govori o djelima ubojice u trgovini drogom Medellínskog kartela. Umjetnik serije bio je Michel Durand, a kritičari su je hvalili i nominirali za najbolju priču na međunarodnoj konvenciji stripa u Angoulêmeu. Od 2007. do 2008. napisao je znanstvenofantastičnu trilogiju The Chimpanzee Complex, s umjetnošću Jean-Michela Ponzia koja je doživjela javni uspjeh. Ostale Marazanove serije uključuju fantastične avanture, `le monde de Milo`, i retro scifi `Les trois fantômes de Tesla`, obje serije koje su također postigle uspjeh kritike i javnosti u Europi. Ostala zapažena djela uključuju `ekspediciju` s umjetnošću Marcela Frusina, SAM With Shang Xiao koja je postala uspješna u Francuskoj i Kini) ili Trelawney, sa španjolskim umjetnikom Alfonsom Fontom, koja priča priču o korsaru iz 19. stoljeća Edwardu Johnu Trelawneyju. Tetralogija sf-fantasy-trilera Le Protocole Pélican (The Pelican Protocol), objavljena 2011.-2013., također je sadržavala umjetnost Ponzia. 2014. godine prati predavanje slikarstva američkog slikara Maxa Ginsburga na Art Student League u New-Yorku....

Osamu Tezuka - Black Jack volume 2 Vertical INC, New York, 2008. Mek povez, 303 strane, na naslovnom listu pecat bivseg vlasnika. RETKO! Osamu Tezuka (手塚 治虫 r. 手塚 治, Tezuka Osamu; Tojonaka, 3. novembar 1928 — Tokio, 9. februar 1989) je bio japanski crtač mangi i animator. Nazvan je „ocem mange“ zbog svojih umetničkih dostignuća, razvoja novih crtačkih tehnika i redefinisanja žanrova u okviru sveta stripa i animacije, zbog čega je smatran i japanskim Voltom Diznijem. Započeo je strip revoluciju u Japanu objavljivanjem mange Novo ostrvo sa blagom 1947. godine. Proizveo je neke od najuticajnijih, najuspešnijih i voljenih stripova kao što su dečje mange Astroboj, Ribon no Kiši, Kimba, beli lav, i zreliji radovi kao što su Blek Džek, Feniks i Buda. Umro je 1989. godine od raka želuca. U njegovu čast otvoren je muzej u Takarazuki i dodeljene su mu posthumne nagrade. Radio je na par animacija uoči smrti i na poslednjim poglavljima Feniksa, koji nikada nije dovršen. Biografija Detinjstvo (1928–1945) Tezuka je rođen u Osaki, u gradu Tojonaka, kao najstariji od troje dece.[2][3] Odrastao je u veoma uspešnoj i dobro obrazovanoj porodici. Njegov otac, Jutaka, je bio rukovodilac u fabrici metala Sumimoto, deda mu je bio advokat, a pradeda i pra-pradeda su mu bili doktori. Porodica sa majčine strane je imala dugu istoriju u vojsci.[4] Majka ga je često vodila u Takarazuku u pozorište, gde je ponekad nastupao ženski ansambl za koje je Tezuka kasnije u životu rekao da su mu bile velike inspiracije. Njihovi kostimi, pesme i velike bistre oči uticali su na njegovo stvaralaštvo i crtež.[5] Otac ga je upoznao sa Volt Dizni filmovima. Iznova ih je gledao, uključujući Bambija koga je odgledao više od osamdeset puta.[6] U drugom razredu osnovne škole crtao je stripove u tolikoj meri da je majka morala da mu briše crteže jer mu je ponestajalo papira. Takođe su ga inspirisali radovi Suiha Tagave i Una Džuze.[7] Kasnije u životu, Tezuka će navesti kineski animirani film Princeza Gvozdena lepeza (engl. Princess Iron Fan) kao najveću inspiraciju.[8] Godine 1944, dok je još uvek bio u srednjoj školi, regrutovan je u vojsku i primoran da radi u fabrici. Međutim, čak i tada je nastavio da crta. Naredne godine je upisao Univerzitet u Osaki i počeo da uči medicinu. U tom periodu je takođe objavio svoje prve radove.[9] Početak karijere (1946–1951) Tezuka pedesetih godina. Nakon Drugog svetskog rata, kada je imao 17 godina, Tezuka je u dečjem časopisu Shokokumin Shinbun objavio Mali Ma i njegov dnevnik (engl. Diary of Ma-chan). Na predlog Šičime Sakaja, Tezuka je nacrtao strip baziran na romanu Ostrvo s blagom Roberta Luisa Stivensona. Strip je objavljen 1947. godine i preko noći postao hit, pokretajući zlatno doba stripa u Japanu.[10] Pod uticajem novonastale popularnosti, Tezuka je otišao u Tokio kako bi našao još izdavača. Kobunša ga je odbila, dok je Šinseikaku objavio Čudno putovanje dr Tigra (engl. The Strange Voyage of Dr. Tiger), a izdavačka kuća Domej Šupanša je objavila Tajanstveni dr Koronko (engl. The Mysterious Dr. Koronko). Dok je još uvek studirao, Tezuka je objavio triologiju epskih, naučnofantastičnih priča sa elementima stimpanka: Izgubljeni svet (1948), Metropolis (1949) i Sledeći svet (1951).[11] Ubrzo nakon toga objavio je jedan od svojih najpoznatijih stripova: Kimba, beli lav (1951-1954).[12] Diplomirao je 1951,[13] i iste godine objavio Ambasador Atom, strip u kome će se po prvi put pojaviti lik Astroboja. Tada se takođe pridružio Udruženju za dečje mange u Tokiju, u kome su se nalazili umetnici kao što su Baba Noboru, Ota Džiro, Furusava Hideo, Eiči Fukuj, Irie Šigeru i Negiši Komiči.[13] Astroboj i početak animacije (1952–1960) Iako Ambasador Atom nije bio previše popularan, jedan od likova je privukao pažnju čitalaca: čovekoliki robot zvani Atom.[14] Tezuka je čak dobio pisma zbog njega,[15] i na predlog svog urednika dao Atomu ljudska osećanja.[16] Odlučio je da će se Atom boriti protiv vanzemaljaca nakon što ga je jedan američki vojnik udario u lice dok je radio u bolnici.[17] Tecuvan Atom, odnosno Astroboj, objavljen je 4. februara 1952. godine i ubrzo postao hit u Japanu. Naredne godine objavio je šodžo mangu Ribon no Kiši,[18] a potom i Feniksa 1954. godine.[19] Produkcijska karijera (1959–1989) Saijuki je bila prva Tezukina manga adaptirana u anime film. Nastala je u produkciji studija Toej, a za režisera je kreditovan sam Tezuka. Doduše, produkcijski tim je kasnije priznao da je bilo teško motivisati ga da radi. Režiju je većinski vršio Jabušita Taidži. Tezuka je radio na planiranju scena (storybording), tako da se nije bavio animacijom. Međutim, nije poštovao rokove, i tek nakon godinu dana i mnogih pretnjih, predao je plan od 500 strana i time omogućio da se nastavi sa produkcijom. Mada i tu je bilo problema. Njegove ideje su bile prikladne za nedeljne stripove, ali ne za film od sat i po vremena. Na kraju je za tekstopisca kreditovan Uekusa Keinosuke, i film je objavljen 1960. godine pod nazivom Alakazam Veliki (engl. Alakazam the Great). Poster japanskog animiranog filma Saijuki, odnosno Alakazam Veliki. Bazirana na kineskom klasiku Putovanje na zapad, ovo je prva Tezukina manga koja je adaptirana u film. Uprkos tome što je film bio uspešan, Tezuki se nije svidelo što nije imao kontrolu nad sopstvenom pričom.[20] Iskustvo u Toeju, međutim, smatra se velikom preokretnicom u istoriji animacije. Tezukin jednostavan stil omogućio je brzo i efikasno animiranje. Cukikoka Sadao, jedan od Tezukinih asistenata, će kasnije postati režiser prve TV serije studija Toej. Tezuka je tamo takođe upoznao mnoge animatore koji će kasnije raditi u njegovom studiju.[21] Tezuka je 1961. godine osnovao Muši Prodakšn, započevši rivalstvo sa studijom Toej. Nagovorio je mnoge animatore iz Toeja da rade za njega tako što im je udvostručio plate i obećao besplatnu hranu. Prvi projekat Tezukinog studija bio je eksperimentalni „anti-Dizni“ film Priče jednog uličnog kutka (engl. Tales from a Certain Street Corner). Opet je bilo problema sa vremenom, ali uprkos tome što je prikazan samo jednom u bioskopima, film je sadržao mnoge animacijske „trikove“ koji će kasnije postati standard (kao što su ponavljanje istih pokreta u scenama sa plesom i duže držanje frejmova). Isti dan su prikazane prve dve epizode Astroboja, osam nedelja pre premijere.[22] Astroboj je prvi put emitovan 1963. na Novu godinu i postaće prva japanska animacija koja će biti sinhronizovana na engleski jezik. Tezuka je koristio mnoge „trikove“ kako bi smanjio cenu pravljenja epizoda za 2.5 miliona jena. Neki od trikova su bili očigledni, ali zbog dobre muzike i zvučnih efekata to nije bilo toliko bitno.[23] Tezuka je planirao da proda licencu za Astroboja američkoj kompaniji NBC, ali je slučajno to pravo dao kompaniji NBC Enterprises. Kompanija je potom poručila 52 epizode, što je bilo mnogo više nego što bi Tezuka mogao da proizvede bez njihove investicije. Američka sinhronizacija je dodala još zvučnih efekata koji će kasnije postati klasici u anime produkcijama. Međutim, Amerikanci su imali mnoge uslove: svaka epizoda treba da bude priča za sebe, svi znakovi moraju biti prevedeni na engleski, ne sme da bude religijskih i „zrelih“ motiva, i serija ne sme biti očigledno japanska. Tezuka je prihvatio uslove jer mu se svidelo da priča ima neodređenu lokaciju. Doduše, ubrzo je postao razočaran američkom kompanijom jer su posle 52 epizode rekli da će nastaviti da ih repriziraju, te da im ne treba više epizoda.[24] Tezukina kompanija je nastavila da adaptira njegove mange, kao što je Vladar džungle (poznatiji kao Kimba, beli lav), koji će postati prva japanska animirana serija u koloru.[25][26] NBC Enterprises je dobio licencu i za ovu seriju, ali je opet imao uslove. Isprva su hteli da sve životinje budu obučene, ali kasnije je odlučeno da „životinje mogu biti gole u prirodi,“ kao i da je prikaz crnaca u seriji „dozvoljen sve dok su prikazani na civilizovan način“.[27] Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, Muši Prodakšn je bio na ivici bankrota. Tezuka je odlučio da se okrene pravljenju „zrelih“ filmova kao što su Hiljadu i jedna noć (1969) i Kleopatra (1970), ne bili zaradio dovoljno para da plati investitore, ali poduhvat je bio neuspešan.[28] Godine 1968, Tezuka se povukao iz Mušija i osnovao novi animacijski studio, Tezuka Prodašns. Muši je bankrotirao 1973. godine, ali kao rezultat toga nastali su mnogi uticajni studiji kao što je Sanrajz (danas Bandaj Namko Filmvorks). Gekiga (1967–1989) Popularizacijom gekiga stripova i časopisa Garo, Tezuka je odlučio da osnuje magazin COM.[26] Pošto gekiga podrazumeva realističnije priče, Tezuka je promenio svoj skoro pa Dizni stil crtanja i uveo zrelije teme u svoje mange, uključujući nasilje i erotiku. Prva Tezukina manga ovog tipa je bila Dororo iz 1967. godine, pa potom Vampiri, i Gutanje Zemlje (engl. Swallowing the Earth) koja se smatra njegovom prvom „pravom“ gekigom.[29] Međutim, Tezuka nije bio zadovoljan radom, pa je potom objavio I.L. (1969). Ostale Tezukine mange ovog tipa su Feniks, Blek Džek, Buda, kao i jednokratne priče Ajako, Oda Kirihitu, Alabaster, Apolova pesma, Barbara, MV, Knjiga o ljudskim insektima, i kolekcije kratkih priča kao što su Pod vazduhom (engl. Under Air), Paklena jabuka (engl. Clockwork Apple), Krater, Melodija Gvožđa i ostale kratke priče (engl. Melody of Iron and Other Short Stories), Zapisnik staklenog zamka (engl. Record of the Glass Castle). Osamdesetih je takođe objavio mange Poruka Adolfu, Ponoć, Ludvig B (nedovršeno) i Neo Faust. Smrt Tezuka je umro 9. februara 1989. godine od raka želuca.[30] Njegove poslednje reči — „Preklinjem te, pusti me da radim!“ bile su upućene medicinskoj sestri koja je htela da mu skloni olovke.[31] Iako agnostik, sahranjen je na budističkom groblju u Tokiju.[32] Rumiko, Tezukina ćerka, je 2014. godine otključala jednu od očevih fioka i našla polupojedenu čokoladu, pismo upućeno Kacuhiru Otomu u kome hvali njegov rad na Akiri, razne crteže, i erotične skice antropomorfnih životinja.[33] Zanimljivosti Tezukin predak je bio Hatori Hanzo,[34] poznati nindža i samuraj koji je u Sengoku periodu služio Tokugavu Ijejasua. Kada je bio mali zvali su ga „čupavko“ (jap. gashagasha-atama). Već kao dete je odlučio da želi da se bavi medicinom nakon što mu je doktor pomogao kada su mu se ruke nadule. Pitao je majku da li treba da se posveti crtanju mangi ili medicini, na šta je ona odgovorila da treba da radi ono što najviše voli. Tezuka se potom posvetio mangi, ali je takođe završio medicinski fakultet u Osaki. Koristio je to znanje da obogati svoje priče, kao što je Blek Džek.[35][36] Tezuka je voleo entomologiju, dodavajuću čak svom pseudonimu kandži za „bubu” (虫). Voleo je takođe Dizni filmove i bejzbol, do te mere da je licencirao lika Kimbe za logo bejzbol tima Seibu Lajonz.[37][38] Bio je član kluba za ljubitelje Supermena.[39] Oženio se 1959. godine sa Ecuko Okadom. Par je imao dvoje dece, ćerku Rumiko i sina Makota. Makoto Tezuka je kasnije postao filmski i anime direktor.[37] Tezuka je 1965. godine dobio pismo od Stenlija Kjubrika koji je bio fan Astroboja. Režiser je hteo da Tezuka dođe u Englesku i radi sa njim na filmu 2001: Odiseja u svemiru. Tezuka je morao da odbije ponudu jer nije mogao da napusti Japan na godinu dana. Ipak, bio je veliki fan filma i često bi slušao njegov saundtrek.[40][41] Nasleđe Muzej Osamua Tezuke. Osamu Tezuka je bio pionir japanskog stripa i animacije. Osmislio je danas klasične karakteristike „anime“ stila, kao što su velike oči na likovima. Obučavao je mnoge velikane kao što su Šotaro Išimori i Go Nagai. Mangake Manki Panč, Kacuhiro Otomo, Akira Torijama i Naoki Urasava, naveli su Tezuku kao najveću inspiraciju.[42][43][44][45] Urasava i Takaši Nagasaki su u mangu Pluto ubacili elemente iz Tezukinog Astroboja.[46] U gradu Takarazuka je 25. aprila 1994. godine otvoren muzej u Tezukinu čast. Zgrada ima tri sprata i dvorište. U podrumu se nalazi radionica u kome posetioci mogu da prave sopstvene animacije, maketa grada i replika Tezukinog radnog stola. Na prizemlju se nalazi stalna izložba mangi i animea, dok se na drugom spratu nalaze mnoge izložbe, kao i biblioteka sa Tezukinim mangama i prostorija dekorisana motivima iz Kimbe. Napravljene su markice u Tezukinu čast, kao i igračke bazirane na njegovim likovima. Maurizio de Soza, Tezukin prijatelj, je 2012. godine objavio strip Monica Teen u kome se pojavljuju Tezukini likovi. On je bio prvi inostrani umetnik kome je Tezuka Prodašns dala to pravo.[47] Oktobra 2019. godine objavljen je „Tezuka 2020” projekat, u kome je veštačka inteligencija programirana da crta mange u Tezukinom stilu. Crteži su na početku bili izobličeni i jezivi, ali prikupljanjem novih informacija, program je uspeo da kopira mangakin stil.[48] Jedan od likova je inspirisao Urumua Cunogaja da napravi mangu. Iste godine, korporacija Kioxia je osmislila program koji će da napravi novu „Tezukinu“ mangu zvanu Paidon, odnosno Phaedo. U projektu su učestvovali i stvarni umetnici kao što su Šigeto Ikehara, Keniči Kiriki i već pomenuti Urumu. Tezukin sin je 26. februara 2020. godine održao ceremoniju u čast projekta, a sama manga je objavljena narednog dana u časopisu Morning. Izdavačka kuća je potvrdila da planira nastavak.[49][50][51][52][53][54]

U dobrom stanju! Korice malo zaprljane nista trasno unutrasnjost u dobrom i urednom stanju! Retko kod nas! Album: 435 pages Editeur : Casterman (2 mars 2009) Collection : Ecritures Langue : Français Četrnaest ljudi je ubijeno, a sedmoro se vodi kao nestalo u petak uveče, 24 sata nakon potonuća broda napunjenog ilegalnim imigrantima iz Komori, koji su došli potražiti svoje bogatstvo na francuskom ostrvu Indijski okean. Prema navodima preživelih, „kvassa“, tradicionalni ribolovni brod, prevozila je 33 osobe, uključujući sedmoro dece. Vjerovatno je pogodio stan, to jest pljusak koralja koji se otkriva u doba plime. Ribar je otkrio potonuće. Uspeo je da spasi osam ljudi tako što ih je postavio na plažu, pre nego što je alarmirao lokalnog petka u 01H05. Državni akcioni računar je odmah aktiviran da prati napredak operacija. Celu noć zvezda Vazduhoplovne i pogranične policije, još jedan žandarmerije i brod Pomorske žandarmerije učestvovali su u istraživanju, pojačanom mikro svetlošću u zoru. Četiri dodatna olupina brodova tako su mogao da se spasi. U prethodnom brodolomu `kvassa`, 24. jula, bilo je šest mrtvih i šesnaest nestalih kilometar od obale. Rođen 1968., Charles Masson je lekar ENT. Nakon što je radio u Francuskoj, sada živi i radi u Indijskom okeanu. Strastan od crtanja od uvek, deli svoje vreme između medicine i stripa. Casterman je u zbirci Vritings objavio svoja prva dva albuma koje su zapazili kritičari, Soupe Froide (Prik France Info) i Bonne Sante. Charles Masson, govori o ovoj strani Maiottea. ENT doktor koji u Reunionu praktikuje od 2002. godine, česte je zamene u Majoti. On posmatra, beleži i crta sudbine ovih Francuza na kraju sveta, crno-beli su se pomešali. `Crtam još od tinejdžera. Ovde imam vremena i mogu da vežem ploču za tri sata`, kaže bivši lekar hitne pomoći, koji voli da živi na suncu, u šortsu i šorcu ... `Njegov crtež debele linije crno-belo pojačava ton, kadriranje pojačava izraz geste ili osećaja. Krotkost nije jaka poanta ovog realističnog stripa u kojem su vidljivi autobiografski sastojci. Autor opisuje živote u bekstvu, bilo sentimentalne, profesionalne ili ideološke. Likovi se ukrštaju jedni druge bez pretvaranja Droit du sol u `komični hor`. Postoje oni koji otkrivaju Majotu i oni koji su već ružama, cinizam i zanos. Daniele je babica. Umorna od svog braka i svog života u Francuskoj, odlazi u Majotu da pomogne i vidi zemlju. Pjer, doktor, slabo oženjen, pridružio se nevladinoj organizaciji na ostrvu. U Majoti, Jeff, institut, i Jackues, bivši zavisnik od heroina koji se oženio Mahoreseom, prevario je svoju dosadu tako što su zakuhali i pecali uopšte, a da nisu zaboravili svoju levičnost iz mladosti. Serge, `beauf`, evoluirao, odgovoran za agenciju za mobilne telefone, očekuje veliku ljubav i vodi dnevnik. A tu su i iseljenici, koji najviše preplavljuju prezir i bahatost prema „ovim dobrim za ništa“ i ostrvo „gde nema ni McDo-a!“ Konačno, tu su i mlade žene, Lucie, Anissa, Marie. Skriveni ili mahorski, oni imaju samo jednu želju: izaći van, okončati tajnost ili siromaštvo. Za neke je „svjetlo prostitucije“ privremeni izbor. `Kad ste pronašli mini-suknju, već ste na pola puta odšli od bede`, rekao je lik, koji stvara poglede u kojima je sumorni sused sa groteskom. Ali da dobijem ove dosadne papire, jedini održivi horizont? to je često brak sa mouzoungouom. Ali kukavičluk belih ljudi ide ruku pod ruku sa iluzijama crnaca. U Francuskoj, zakletve ljubavi su raspodeljene i mandati ... Tajni su sveprisutni. Njihova navigacija u kvoici naglašava stranice Droit du sol. Ponekad njihova tela natapaju plaže. Ostali ocenjuju `bolje`: Iasmina rodi dečaka koga je imenovala Brice (`Ako je devojčica, to će biti Rachida!`) U klinici u kojoj je nega i dalje besplatna; dečak otkriva svoj božićni poklon; Anissa je probala prvi sladoled svog života. Ali strah ostaje. I PAF zna gde da nađe nešto za postizanje svojih kvota. Naslov Pravo na zemlju ukazuje da ga sve više i više ispituju francuski `soj` i Mahorais, besan što ilegalni imigranti Anjouannaisa, a posebno njihova deca, mogu imati garantovane medicinske beneficije do ovde tolerancijom nekih i humanošću drugih. Ovaj projekat, poput projekata CMU-a i RMI-ja, trebalo bi da bude otvoren nedavnim referendumom. S dozom nade i mnogim strahovima, Charles Masson je komično upozoravao na budućnost. Ovaj opis je grubo preveden sa francuskog na srpski pomocu gugl prevodioca K14

Lepo očuvani Korice negde malo pohabane kao na slici Strip strip Andrija Maurović (1901 — 1981) je bio jugoslovenski i hrvatski crtač stripova, slikar i ilustrator. Andrija Maurović Puno ime Andrija Maurović Datum rođenja 29. mart 1901. Mesto rođenja Muo Austrougarska Datum smrti 2. septembar 1981. (80 god.) Mesto smrti Zagreb SFRJ Delujući u maloj zemlji s nerazvijenom strip-tradicijom, zemlji neažurnih poslenika kulture, Maurović je, nažalost, iskusio sudbinu mnogih velikih umetnika i ostao je gotovo anoniman izvan njenih granica. Biografija Uredi Andrija Maurović, rođen je 29. marta 1901. godine u malom mestu Muo, kraj Kotora, kao sedmo dete Bokeljke i Slovenca, apotekarskog službenika austro-ugarske vojske. Nakon kratkotrajnog boravka u Krakovu, u Poljskoj, porodica Maurović se preselila u Dubrovnik, gde je Andrija proveo dane dečaštva i mladosti. Bio je slab đak, ali je od najranije mladosti pokazivao talenat za crtanje. U jesen 1920. godine prvi put odlazi u Zagreb u nameri da studira slikarstvo, ali se zbog besparice vraća kući. Prva izložba Uredi Kao osamnaestogodišnjak, 1919. godine, na jednoj zajedničkoj izložbi je u Dubrovniku izložio svoje prve radove. O uspehu tog prvog izlaganja nema nikakvih podataka, ali već sledeće 1920. godine Maurović ponovo izlaže i to 32 slike u tehnikama akvarela, ulja, pastela i ugljena. `Fali mu još dosta toga - osobito u tehnici; boje mu nemaju svježinu i prelazi su tvrdi ali se sve to dade postići školom i vježbanjem. Maurović je sada u 8. razredu gimnazije. Ovako mlad nas je začudio svojom prvom izložbom` - pisala je tadašnja kritika. Studije Uredi Kraće vreme (1921./1922.) bavio se glumom u sarajevskom pozorištu, a glumio je i u nekoliko nemih filmova. Pokazalo se kasnije da je ovo kratko filmsko iskustvo uveliko odredilo njegov način kadriranja stripova i ilustracija. Nakon odsluženja vojnog roka u Nišu, po drugi put odlazi u Zagreb kako bi otpočeo sa studiranjem na `Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt`, što je bio tadašnji naziv za Akademiju likovnih umetnosti. Upisao se u klasu Ferde Kovačevića. Ovoga puta Finansijski problemi su manji jer ga je pripomogla dubrovačka opština. Ipak Maurović je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. U to vreme pravila Akademije zabranjivala su studentima takav rad, pa Maurović ubrzo prekida studije. U arhivi Akademije nisu pronađeni dokumenti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je došlo do sukoba sa upravom i da je Maurović isključen sa Akademije. Profesionalac Uredi Nakon prekida školovanja u potpunosti se posvećuje ilustratorskom radu. Povremeno objavljuje karikature u dubrovačkom `Ježu`. Među sačuvanim brojevima `Ježa` prvi Maurovićev crtež naslovljen je Madam Pompadur i taj crtež možemo smatrati njegovim najranijim sačuvanim crtežom (`Jež`, Dubrovnik 1921., br. 4 od 1.5.1921). Od 1925. godine povremeno sarađuje i sa tada najznačajnijim humorističko-satiričnim časopisom u Hrvatskoj `Koprive`, a od 1928. dobija poverenje da radi naslovnice i zadnje strane za taj časopis i pokoji crtež unutar broja. Tokom 1930. godine većinu naslovnica je uradio Maurović što govori da je stekao ugled i status među ilustratorima i karikaturistima. Sarađivao je sa velikim brojem novina i časopisa među kojima su `Jutarnji list`, `Novosti`, `Koprive`, `Ženski svet` i `Kulisa`. Zlatno doba: 1935—1941 Uredi Uvozni strip, pretežno američki, sredinom tridesetih godina počeo je da osvaja čitaoce, pa su urednici zagrebačkih `Novosti` odlučili da otpočnu sa objavljivanjem domaćeg stripa, a taj veliki posao su poverili Andriji Mauroviću. Svoj prvi strip `Vjerenica mača`, prema delu francuskog pisca Paula Fevala, `Novosti` su počele objavljivati 2. maja 1935. godine. Reprint ovog Maurovićevog prvenca, u okviru biblioteke `Velikani hrvatskog stripa`, objavio je Osiječki `Format` 2006. godine. Posle `Verenice mača`, prvog `romana u slikama`, usledila su dva naučno-fantastična stripa, `Podzemna carica` i `Ljubavnica s Marsa`, a onda su se kao na pokretnoj traci počeli ređati stripovi: `Plen demona džungle`, `Razbojnikova verenica`, `Krvolok od Tanipura`, `Ognjem i mačem`, `Zlatarevo zlato` i mnogi drugi. Veliku slavu je stekao sa svoja prva dva vestern-stripa `Trojica u mraku` i `Sedma žrtva` za kojima slede `Gospodar Zlatnih bregova`, `Poslednja pustolovina Starog Mačka`, `Sablast zelenih močvara`... Strip junaci naprečac osvajaju publiku širom zemlje, a svom tvorcu donose ogromnu slavu - i isto toliko novca. `Zarađivao sam po sedamdeset-osamdeset hiljada tadašnjih dinara mesečno, a za taj novac je kuća mogla da se kupi`. - rekao je Andrija Maurović. `Ali, kako je dolazilo, tako je i odlazilo: piće, žene, lumpovanje, četa prijatelja koji se za tren okupe oko čoveka punog para; koliko god da ih ima, nikad dovoljno, i ništa mi od sveta toga nije ostalo...` Svoj stvaralački vrhunac Maurović je imao između 1935. i 1941. godine. U drugoj polovini pedestih godina (1956-60) nije objavio nijedan strip pokušavajući da se vrati na puteve čistog slikarstva. Često je govorio da ga slikarstvo odmara, a da je strip upropastio njegov život. U periodu 1970-76 takođe se uzdržava od crtanja stripova. U 1976. objavljuje svoj poslednji strip `Povratak Starog Mačka`. Drugi svetski rat Uredi Početkom rata (1941-43.) Maurović nije crtao stripove, ali je tokom 1943. i 1944. za `Zabavnik` nacrtao sledeće stripove: Grob u prašumi, Seoba Hrvata, Knez Radoslav, Tomislav, Zlatni otok i Ahuramazda na Nilu. Pred kraj Drugog svetskog rata Maurović je pristupio partizanima i bio u sastavu Osme kordunaške divizije. Uglavnom je radio plakate i zidne novine. Nakon rata je nacrtao opus od 6 kratkih stripova iz partizanskog života. Ti stripovi su objedinjeni u strip-albumu `Priče o odvažnim ljudima` (Izdavač: KIC `Privlačica`, Vinkovci 1989). Za naslovnicu je upotrebljena njegova slika (ulje na platnu) iz 1945. godine .[traži se izvor] Strip-album `Priče o odvažnim ljudima` sadrži sledeće stripove: `Brodolomci na otoku Mega` (Scenario Marcel Čukli. Prvo objavljivanje `Horizontalni zabavnik`, 1952.) `Protiv smrti (scenario Vicko Raspor. Prvo objavljivanje `Omladina`, 1954.) `Rankov odred` (Scenario: Mahmud Konjhodžić i Norbert Neugebauer. Prvo objavljivanje `Plavi vjesnik`, 1961.) `Vreme odvažnih` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Strip magazin`, 1966.) `Istinite priče o malim borcima` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Kekec`, 1967/68.), sadrži zbirku kratki stripova: `Prijeteći pozdrav`, `Zaslađeni benzin`, `Most je popravljen`, `Spašeno selo`, `Ruke uvis`, `Lekovi su nabavljeni`, `Spašena žetva`, `Snalažljivi kurir`, `Beg iz doma`, `Uništeni plakati`. Poslednji šesti strip iz partizanskog opusa pod nazivom `Sinovi slobode` nije objavljen u ovom albumu jer su originalne table izgubljene, a reprint iz `Modre laste` nije bio zadovoljavajućeg kvaliteta. Na ivici ponora Uredi `Pio sam po desetak litara vina dnevno, po dva litra najjače rakije od kukuruza, pušio po osamdeset cigareta, predavao se jednako neumerenim čulnim uživanjima - i tako preko dvadeset godina, dok nisam dospeo na rub ponora, na granicu potpunog rastrojstva i kraha. Tek onda, kad mi je već bilo četrdeset pet godina, uspeo sam da se trgnem, da bih koliko-toliko produžio menicu života.` - izjavio je Maurović za magazin `Start` .[1] Opus - bibliografija Uredi Andrija Maurović je za života nacrtao preko 200 stripova. Veliki broj stripova je urađen po književnim delima među kojima je verovatno najpoznatija adaptacija `Gričke vještice` po motivima istoimenog romana Marije Jurić Zagorke. `Večernji list` je prvi započeo objavljivanje, u periodu 1960/62., ali je strip u celosti objavljen u ediciji `Strip-strip`, u izdanju `Lykos` (koji će kasnije promeniti ime u `Epoha`). Ediciju je štampao `Vjesnik` 1962. godine u 14 svezaka na ukupno 364 stranice. Po romanima Šenoe je uradio `Zlatarevo zlato` i `Čuvaj se senjske ruke`. `Ljubavnica s Marsa` je delo Alekseja Tolstoja, `Ognjem i mačem` Henrika Sjenkjeviča Kompletan opus možete pogledati ovde: Stripovi Andrije Maurovića Posthumno je NLC Media Grupa, Zagreb objavila Maurovićevu zbirku erotskih skica i crteža pod nazivom `Kandaul`. ISBN 978-953-98075-7-1. koja je štampana u nekoliko izdanja. Crteži su rađeni u olovci. Na pojedinim mestima olovka se razmazala, pa tekst nije dovoljno čitak. Na nekim tablama sličice su razrađene do najsitnijeg detalja dok su na drugima ostale samo kao proste skice. Maurović se nije previše trudio jer je stripove sa erotskom sadržinom radio iz razonode, samo za sebe. Smrt Uredi Poslednjih godina svog života Andrija Maurović je u svojoj okolini važio za čudaka i ekscentrika. Prihvatio je spartansko-asketski način života, opredelio se za najstroži vegetarijanski način ishrane, ustajao zorom a legao s prvim mrakom. Odrekao se poroka i društva ljudi i vratio se svojoj prvoj ljubavi - slikarstvu. Nakon kraće bolesti umro je u oskudici 2. septembra 1981. godine u vlastitoj kući u Zagrebu, na Pantovčaku 45. Maurović je 9 godina nakon svoje smrti sahranjen po drugi put 16. decembra 1990. godine. Piscu Maurovićeve biografije, novinaru Aleksandru Vojinoviću, pripada zasluga, pored pisanja biografije, što su Maurovićevi posmrtni ostatci premešteni iz grobnice koja je bila u katastrofalnom stanju u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj. Priznanja Uredi Kulturno društvo klub devete umetnosti iz Ljubljane (Vošnjakova 4.) je 1978. godine ustanovio nagradu `Andrija` Zagrebačko nevladino udruženje `Art 9`, koje okuplja strip crtače, scenariste, kolekcionare, istoričare i stripofile, ustanovilo je 2009. godine nagradu `Andrija Maurović` koja se dodeljuje hrvatskim strip autorima za životno delo. Napomene Reference

K120 U dobrom stanju! Par stranica bukvalno par stanica, se uredno odvojilo od tabaka, znaci nije pocapanao ili nesto slicno samo se odvojilo od knjiskog bloka, nista strasno, i malo ostecena prednja korica u donjem delu ni to nije nista starsno, ostalo u dobrom i urednom stanju! - Podzemna carica - Trojica u mraku - Sedma Zrtva - Lutalica Chagos - Grob u prasumi - Meksikanac - Cvijet u kamenu - Posljenja petorica Andrija Maurović (1901 — 1981) je bio jugoslovenski i hrvatski crtač stripova, slikar i ilustrator. Delujući u maloj zemlji s nerazvijenom strip-tradicijom, zemlji neažurnih poslenika kulture, Maurović je, nažalost, iskusio sudbinu mnogih velikih umetnika i ostao je gotovo anoniman izvan njenih granica. Biografija Andrija Maurović, rođen je 29. marta 1901. godine u malom mestu Muo, kraj Kotora, kao sedmo dete Bokeljke i Slovenca, apotekarskog službenika austro-ugarske vojske. Nakon kratkotrajnog boravka u Krakovu, u Poljskoj, porodica Maurović se preselila u Dubrovnik, gde je Andrija proveo dane dečaštva i mladosti. Bio je slab đak, ali je od najranije mladosti pokazivao talenat za crtanje. U jesen 1920. godine prvi put odlazi u Zagreb u nameri da studira slikarstvo, ali se zbog besparice vraća kući. Prva izložba Kao osamnaestogodišnjak, 1919. godine, na jednoj zajedničkoj izložbi je u Dubrovniku izložio svoje prve radove. O uspehu tog prvog izlaganja nema nikakvih podataka, ali već sledeće 1920. godine Maurović ponovo izlaže i to 32 slike u tehnikama akvarela, ulja, pastela i ugljena. `Fali mu još dosta toga - osobito u tehnici; boje mu nemaju svježinu i prelazi su tvrdi ali se sve to dade postići školom i vježbanjem. Maurović je sada u 8. razredu gimnazije. Ovako mlad nas je začudio svojom prvom izložbom` - pisala je tadašnja kritika. Studije Kraće vreme (1921./1922.) bavio se glumom u sarajevskom pozorištu, a glumio je i u nekoliko nemih filmova. Pokazalo se kasnije da je ovo kratko filmsko iskustvo uveliko odredilo njegov način kadriranja stripova i ilustracija. Nakon odsluženja vojnog roka u Nišu, po drugi put odlazi u Zagreb kako bi otpočeo sa studiranjem na `Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt`, što je bio tadašnji naziv za Akademiju likovnih umetnosti. Upisao se u klasu Ferde Kovačevića. Ovoga puta Finansijski problemi su manji jer ga je pripomogla dubrovačka opština. Ipak Maurović je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. U to vreme pravila Akademije zabranjivala su studentima takav rad, pa Maurović ubrzo prekida studije. U arhivi Akademije nisu pronađeni dokumenti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je došlo do sukoba sa upravom i da je Maurović isključen sa Akademije. Profesionalac Nakon prekida školovanja u potpunosti se posvećuje ilustratorskom radu. Povremeno objavljuje karikature u dubrovačkom `Ježu`. Među sačuvanim brojevima `Ježa` prvi Maurovićev crtež naslovljen je Madam Pompadur i taj crtež možemo smatrati njegovim najranijim sačuvanim crtežom (`Jež`, Dubrovnik 1921., br. 4 od 1.5.1921). Od 1925. godine povremeno sarađuje i sa tada najznačajnijim humorističko-satiričnim časopisom u Hrvatskoj `Koprive`, a od 1928. dobija poverenje da radi naslovnice i zadnje strane za taj časopis i pokoji crtež unutar broja. Tokom 1930. godine većinu naslovnica je uradio Maurović što govori da je stekao ugled i status među ilustratorima i karikaturistima. Sarađivao je sa velikim brojem novina i časopisa među kojima su `Jutarnji list`, `Novosti`, `Koprive`, `Ženski svet` i `Kulisa`. Zlatno doba: 1935—1941 Uvozni strip, pretežno američki, sredinom tridesetih godina počeo je da osvaja čitaoce, pa su urednici zagrebačkih `Novosti` odlučili da otpočnu sa objavljivanjem domaćeg stripa, a taj veliki posao su poverili Andriji Mauroviću. Svoj prvi strip `Vjerenica mača`, prema delu francuskog pisca Paula Fevala, `Novosti` su počele objavljivati 2. maja 1935. godine. Reprint ovog Maurovićevog prvenca, u okviru biblioteke `Velikani hrvatskog stripa`, objavio je Osiječki `Format` 2006. godine. Posle `Verenice mača`, prvog `romana u slikama`, usledila su dva naučno-fantastična stripa, `Podzemna carica` i `Ljubavnica s Marsa`, a onda su se kao na pokretnoj traci počeli ređati stripovi: `Plen demona džungle`, `Razbojnikova verenica`, `Krvolok od Tanipura`, `Ognjem i mačem`, `Zlatarevo zlato` i mnogi drugi. Veliku slavu je stekao sa svoja prva dva vestern-stripa `Trojica u mraku` i `Sedma žrtva` za kojima slede `Gospodar Zlatnih bregova`, `Poslednja pustolovina Starog Mačka`, `Sablast zelenih močvara`... Strip junaci naprečac osvajaju publiku širom zemlje, a svom tvorcu donose ogromnu slavu - i isto toliko novca. `Zarađivao sam po sedamdeset-osamdeset hiljada tadašnjih dinara mesečno, a za taj novac je kuća mogla da se kupi`. - rekao je Andrija Maurović. `Ali, kako je dolazilo, tako je i odlazilo: piće, žene, lumpovanje, četa prijatelja koji se za tren okupe oko čoveka punog para; koliko god da ih ima, nikad dovoljno, i ništa mi od sveta toga nije ostalo...` Svoj stvaralački vrhunac Maurović je imao između 1935. i 1941. godine. U drugoj polovini pedestih godina (1956-60) nije objavio nijedan strip pokušavajući da se vrati na puteve čistog slikarstva. Često je govorio da ga slikarstvo odmara, a da je strip upropastio njegov život. U periodu 1970-76 takođe se uzdržava od crtanja stripova. U 1976. objavljuje svoj poslednji strip `Povratak Starog Mačka`. Drugi svetski rat Početkom rata (1941-43.) Maurović nije crtao stripove, ali je tokom 1943. i 1944. za `Zabavnik` nacrtao sledeće stripove: Grob u prašumi, Seoba Hrvata, Knez Radoslav, Tomislav, Zlatni otok i Ahuramazda na Nilu. Pred kraj Drugog svetskog rata Maurović je pristupio partizanima i bio u sastavu Osme kordunaške divizije. Uglavnom je radio plakate i zidne novine. Nakon rata je nacrtao opus od 6 kratkih stripova iz partizanskog života. Ti stripovi su objedinjeni u strip-albumu `Priče o odvažnim ljudima` (Izdavač: KIC `Privlačica`, Vinkovci 1989). Za naslovnicu je upotrebljena njegova slika (ulje na platnu) iz 1945. godine .[1] Strip-album `Priče o odvažnim ljudima` sadrži sledeće stripove: `Brodolomci na otoku Mega` (Scenario Marcel Čukli. Prvo objavljivanje `Horizontalni zabavnik`, 1952.) `Protiv smrti (scenario Vicko Raspor. Prvo objavljivanje `Omladina`, 1954.) `Rankov odred` (Scenario: Mahmud Konjhodžić i Norbert Neugebauer. Prvo objavljivanje `Plavi vjesnik`, 1961.) `Vreme odvažnih` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Strip magazin`, 1966.) `Istinite priče o malim borcima` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Kekec`, 1967/68.), sadrži zbirku kratki stripova: `Prijeteći pozdrav`, `Zaslađeni benzin`, `Most je popravljen`, `Spašeno selo`, `Ruke uvis`, `Lekovi su nabavljeni`, `Spašena žetva`, `Snalažljivi kurir`, `Beg iz doma`, `Uništeni plakati`. Poslednji šesti strip iz partizanskog opusa pod nazivom `Sinovi slobode` nije objavljen u ovom albumu jer su originalne table izgubljene, a reprint iz `Modre laste` nije bio zadovoljavajućeg kvaliteta. Na ivici ponora `Pio sam po desetak litara vina dnevno, po dva litra najjače rakije od kukuruza, pušio po osamdeset cigareta, predavao se jednako neumerenim čulnim uživanjima - i tako preko dvadeset godina, dok nisam dospeo na rub ponora, na granicu potpunog rastrojstva i kraha. Tek onda, kad mi je već bilo četrdeset pet godina, uspeo sam da se trgnem, da bih koliko-toliko produžio menicu života.` - izjavio je Maurović za magazin `Start` .[2] Opus - bibliografija Andrija Maurović je za života nacrtao preko 200 stripova. Veliki broj stripova je urađen po književnim delima među kojima je verovatno najpoznatija adaptacija `Gričke vještice` po motivima istoimenog romana Marije Jurić Zagorke. `Večernji list` je prvi započeo objavljivanje, u periodu 1960/62., ali je strip u celosti objavljen u ediciji `Strip-strip`, u izdanju `Lykos` (koji će kasnije promeniti ime u `Epoha`). Ediciju je štampao `Vjesnik` 1962. godine u 14 svezaka na ukupno 364 stranice. Po romanima Šenoe je uradio `Zlatarevo zlato` i `Čuvaj se senjske ruke`. `Ljubavnica s Marsa` je delo Alekseja Tolstoja, `Ognjem i mačem` Henrika Sjenkjeviča Kompletan opus možete pogledati ovde: Stripovi Andrije Maurovića Posthumno je NLC Media Grupa, Zagreb objavila Maurovićevu zbirku erotskih skica i crteža pod nazivom `Kandaul` ISBN 978-953-98075-7-1 koja je štampana u nekoliko izdanja. Crteži su rađeni u olovci. Na pojedinim mestima olovka se razmazala, pa tekst nije dovoljno čitak. Na nekim tablama sličice su razrađene do najsitnijeg detalja dok su na drugima ostale samo kao proste skice. Maurović se nije previše trudio jer je stripove sa erotskom sadržinom radio iz razonode, samo za sebe. Smrt Poslednjih godina svog života Andrija Maurović je u svojoj okolini važio za čudaka i ekscentrika. Prihvatio je spartansko-asketski način života, opredelio se za najstroži vegetarijanski način ishrane, ustajao zorom a legao s prvim mrakom. Odrekao se poroka i društva ljudi i vratio se svojoj prvoj ljubavi - slikarstvu. Nakon kraće bolesti umro je u oskudici 2. septembra 1981. godine u vlastitoj kući u Zagrebu, na Pantovčaku 45. Maurović je 9 godina nakon svoje smrti sahranjen po drugi put 16. decembra 1990. godine. Piscu Maurovićeve biografije, novinaru Aleksandru Vojinoviću, pripada zasluga, pored pisanja biografije, što su Maurovićevi posmrtni ostatci premešteni iz grobnice koja je bila u katastrofalnom stanju u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj. Priznanja Kulturno društvo klub devete umetnosti iz Ljubljane (Vošnjakova 4.) je 1978. godine ustanovio nagradu `Andrija` Zagrebačko nevladino udruženje `Art 9`, koje okuplja strip crtače, scenariste, kolekcionare, istoričare i stripofile, ustanovilo je 2009. godine nagradu `Andrija Maurović` koja se dodeljuje hrvatskim strip autorima za životno delo.

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

303 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice labave sve ostalo u redu! Retko !!! Ukoriceni br u jednu knjigu! 1962 g. Crta: Andrija Maurovic Strip obrada: N. Neugebauer Grička vještica je ciklus romana hrvatske književnice Marije Jurić Zagorke. Grička vještica nije jedan jedinstveni roman, nego ciklus romana od sedam svezaka. Prvi roman čuvenog ciklusa pod nazivom `Tajna krvavog mosta` počinje izlaziti 1912. godine u Malim novinama, a tiska se u svescima. Uspjeh je tako živ da vlasnici tiskare, ne pitajući Mariju Jurić Zagorku, objavljuju na kraju romana da je to tek uvod i da će se uskoro pojaviti nastavak. Zapregnuta u taj pripovjedačko-novinarski jaram, autorica piše iz dana u dan, te objavljuje uoči I. svjetskog rata (1913.-1914.) `Kontesu Neru`, i `Malleus maleficarum`. Poslije rata u `Novostima` i `Večeri` ostale romane koji se ideološki i tematski nadovezuju na one spomenute: `Dvorska kamarilla`, `Suparnica Marije Terezije` i `Buntovnik na prijestolju`. Dana 18. lipnja 1918. godine u HNK-u u Zagrebu izvedena je dramatizacija nadasve popularnog romana spisateljice Marije Jurić Zagorke `Grička vještica`. Kazališna je uprava točno znala da će to djelo i na pozornici požnjeti nezapamćeni uspjeh. Priču o progonu vještica u Zagrebu autorica je odjenula u romantičarsko pustolovno ruho. Djelo je dalo veliki doprinos u opismenjavanju naših ljudi i izvan granica Hrvatske. Andrija Maurović (1901 — 1981) je bio jugoslovenski i hrvatski crtač stripova, slikar i ilustrator. Delujući u maloj zemlji s nerazvijenom strip-tradicijom, zemlji neažurnih poslenika kulture, Maurović je, nažalost, iskusio sudbinu mnogih velikih umetnika i ostao je gotovo anoniman izvan njenih granica. Biografija Andrija Maurović, rođen je 29. marta 1901. godine u malom mestu Muo, kraj Kotora, kao sedmo dete Bokeljke i Slovenca, apotekarskog službenika austro-ugarske vojske. Nakon kratkotrajnog boravka u Krakovu, u Poljskoj, porodica Maurović se preselila u Dubrovnik, gde je Andrija proveo dane dečaštva i mladosti. Bio je slab đak, ali je od najranije mladosti pokazivao talenat za crtanje. U jesen 1920. godine prvi put odlazi u Zagreb u nameri da studira slikarstvo, ali se zbog besparice vraća kući. Prva izložba Kao osamnaestogodišnjak, 1919. godine, na jednoj zajedničkoj izložbi je u Dubrovniku izložio svoje prve radove. O uspehu tog prvog izlaganja nema nikakvih podataka, ali već sledeće 1920. godine Maurović ponovo izlaže i to 32 slike u tehnikama akvarela, ulja, pastela i ugljena. `Fali mu još dosta toga - osobito u tehnici; boje mu nemaju svježinu i prelazi su tvrdi ali se sve to dade postići školom i vježbanjem. Maurović je sada u 8. razredu gimnazije. Ovako mlad nas je začudio svojom prvom izložbom` - pisala je tadašnja kritika. Studije Kraće vreme (1921./1922.) bavio se glumom u sarajevskom pozorištu, a glumio je i u nekoliko nemih filmova. Pokazalo se kasnije da je ovo kratko filmsko iskustvo uveliko odredilo njegov način kadriranja stripova i ilustracija. Nakon odsluženja vojnog roka u Nišu, po drugi put odlazi u Zagreb kako bi otpočeo sa studiranjem na `Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt`, što je bio tadašnji naziv za Akademiju likovnih umetnosti. Upisao se u klasu Ferde Kovačevića. Ovoga puta Finansijski problemi su manji jer ga je pripomogla dubrovačka opština. Ipak Maurović je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. U to vreme pravila Akademije zabranjivala su studentima takav rad, pa Maurović ubrzo prekida studije. U arhivi Akademije nisu pronađeni dokumenti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je došlo do sukoba sa upravom i da je Maurović isključen sa Akademije. Profesionalac Nakon prekida školovanja u potpunosti se posvećuje ilustratorskom radu. Povremeno objavljuje karikature u dubrovačkom `Ježu`. Među sačuvanim brojevima `Ježa` prvi Maurovićev crtež naslovljen je Madam Pompadur i taj crtež možemo smatrati njegovim najranijim sačuvanim crtežom (`Jež`, Dubrovnik 1921., br. 4 od 1.5.1921). Od 1925. godine povremeno sarađuje i sa tada najznačajnijim humorističko-satiričnim časopisom u Hrvatskoj `Koprive`, a od 1928. dobija poverenje da radi naslovnice i zadnje strane za taj časopis i pokoji crtež unutar broja. Tokom 1930. godine većinu naslovnica je uradio Maurović što govori da je stekao ugled i status među ilustratorima i karikaturistima. Sarađivao je sa velikim brojem novina i časopisa među kojima su `Jutarnji list`, `Novosti`, `Koprive`, `Ženski svet` i `Kulisa`. Zlatno doba: 1935—1941 Uvozni strip, pretežno američki, sredinom tridesetih godina počeo je da osvaja čitaoce, pa su urednici zagrebačkih `Novosti` odlučili da otpočnu sa objavljivanjem domaćeg stripa, a taj veliki posao su poverili Andriji Mauroviću. Svoj prvi strip `Vjerenica mača`, prema delu francuskog pisca Paula Fevala, `Novosti` su počele objavljivati 2. maja 1935. godine. Reprint ovog Maurovićevog prvenca, u okviru biblioteke `Velikani hrvatskog stripa`, objavio je Osiječki `Format` 2006. godine. Posle `Verenice mača`, prvog `romana u slikama`, usledila su dva naučno-fantastična stripa, `Podzemna carica` i `Ljubavnica s Marsa`, a onda su se kao na pokretnoj traci počeli ređati stripovi: `Plen demona džungle`, `Razbojnikova verenica`, `Krvolok od Tanipura`, `Ognjem i mačem`, `Zlatarevo zlato` i mnogi drugi. Veliku slavu je stekao sa svoja prva dva vestern-stripa `Trojica u mraku` i `Sedma žrtva` za kojima slede `Gospodar Zlatnih bregova`, `Poslednja pustolovina Starog Mačka`, `Sablast zelenih močvara`... Strip junaci naprečac osvajaju publiku širom zemlje, a svom tvorcu donose ogromnu slavu - i isto toliko novca. `Zarađivao sam po sedamdeset-osamdeset hiljada tadašnjih dinara mesečno, a za taj novac je kuća mogla da se kupi`. - rekao je Andrija Maurović. `Ali, kako je dolazilo, tako je i odlazilo: piće, žene, lumpovanje, četa prijatelja koji se za tren okupe oko čoveka punog para; koliko god da ih ima, nikad dovoljno, i ništa mi od sveta toga nije ostalo...` Svoj stvaralački vrhunac Maurović je imao između 1935. i 1941. godine. U drugoj polovini pedestih godina (1956-60) nije objavio nijedan strip pokušavajući da se vrati na puteve čistog slikarstva. Često je govorio da ga slikarstvo odmara, a da je strip upropastio njegov život. U periodu 1970-76 takođe se uzdržava od crtanja stripova. U 1976. objavljuje svoj poslednji strip `Povratak Starog Mačka`. Drugi svetski rat Početkom rata (1941-43.) Maurović nije crtao stripove, ali je tokom 1943. i 1944. za `Zabavnik` nacrtao sledeće stripove: Grob u prašumi, Seoba Hrvata, Knez Radoslav, Tomislav, Zlatni otok i Ahuramazda na Nilu. Pred kraj Drugog svetskog rata Maurović je pristupio partizanima i bio u sastavu Osme kordunaške divizije. Uglavnom je radio plakate i zidne novine. Nakon rata je nacrtao opus od 6 kratkih stripova iz partizanskog života. Ti stripovi su objedinjeni u strip-albumu `Priče o odvažnim ljudima` (Izdavač: KIC `Privlačica`, Vinkovci 1989). Za naslovnicu je upotrebljena njegova slika (ulje na platnu) iz 1945. godine .[1] Strip-album `Priče o odvažnim ljudima` sadrži sledeće stripove: `Brodolomci na otoku Mega` (Scenario Marcel Čukli. Prvo objavljivanje `Horizontalni zabavnik`, 1952.) `Protiv smrti (scenario Vicko Raspor. Prvo objavljivanje `Omladina`, 1954.) `Rankov odred` (Scenario: Mahmud Konjhodžić i Norbert Neugebauer. Prvo objavljivanje `Plavi vjesnik`, 1961.) `Vreme odvažnih` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Strip magazin`, 1966.) `Istinite priče o malim borcima` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Kekec`, 1967/68.), sadrži zbirku kratki stripova: `Prijeteći pozdrav`, `Zaslađeni benzin`, `Most je popravljen`, `Spašeno selo`, `Ruke uvis`, `Lekovi su nabavljeni`, `Spašena žetva`, `Snalažljivi kurir`, `Beg iz doma`, `Uništeni plakati`. Poslednji šesti strip iz partizanskog opusa pod nazivom `Sinovi slobode` nije objavljen u ovom albumu jer su originalne table izgubljene, a reprint iz `Modre laste` nije bio zadovoljavajućeg kvaliteta. Na ivici ponora `Pio sam po desetak litara vina dnevno, po dva litra najjače rakije od kukuruza, pušio po osamdeset cigareta, predavao se jednako neumerenim čulnim uživanjima - i tako preko dvadeset godina, dok nisam dospeo na rub ponora, na granicu potpunog rastrojstva i kraha. Tek onda, kad mi je već bilo četrdeset pet godina, uspeo sam da se trgnem, da bih koliko-toliko produžio menicu života.` - izjavio je Maurović za magazin `Start` .[2] Opus - bibliografija Andrija Maurović je za života nacrtao preko 200 stripova. Veliki broj stripova je urađen po književnim delima među kojima je verovatno najpoznatija adaptacija `Gričke vještice` po motivima istoimenog romana Marije Jurić Zagorke. `Večernji list` je prvi započeo objavljivanje, u periodu 1960/62., ali je strip u celosti objavljen u ediciji `Strip-strip`, u izdanju `Lykos` (koji će kasnije promeniti ime u `Epoha`). Ediciju je štampao `Vjesnik` 1962. godine u 14 svezaka na ukupno 364 stranice. Po romanima Šenoe je uradio `Zlatarevo zlato` i `Čuvaj se senjske ruke`. `Ljubavnica s Marsa` je delo Alekseja Tolstoja, `Ognjem i mačem` Henrika Sjenkjeviča Kompletan opus možete pogledati ovde: Stripovi Andrije Maurovića Posthumno je NLC Media Grupa, Zagreb objavila Maurovićevu zbirku erotskih skica i crteža pod nazivom `Kandaul` ISBN 978-953-98075-7-1 koja je štampana u nekoliko izdanja. Crteži su rađeni u olovci. Na pojedinim mestima olovka se razmazala, pa tekst nije dovoljno čitak. Na nekim tablama sličice su razrađene do najsitnijeg detalja dok su na drugima ostale samo kao proste skice. Maurović se nije previše trudio jer je stripove sa erotskom sadržinom radio iz razonode, samo za sebe. Smrt Poslednjih godina svog života Andrija Maurović je u svojoj okolini važio za čudaka i ekscentrika. Prihvatio je spartansko-asketski način života, opredelio se za najstroži vegetarijanski način ishrane, ustajao zorom a legao s prvim mrakom. Odrekao se poroka i društva ljudi i vratio se svojoj prvoj ljubavi - slikarstvu. Nakon kraće bolesti umro je u oskudici 2. septembra 1981. godine u vlastitoj kući u Zagrebu, na Pantovčaku 45. Maurović je 9 godina nakon svoje smrti sahranjen po drugi put 16. decembra 1990. godine. Piscu Maurovićeve biografije, novinaru Aleksandru Vojinoviću, pripada zasluga, pored pisanja biografije, što su Maurovićevi posmrtni ostatci premešteni iz grobnice koja je bila u katastrofalnom stanju u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj. Priznanja Kulturno društvo klub devete umetnosti iz Ljubljane (Vošnjakova 4.) je 1978. godine ustanovio nagradu `Andrija` Zagrebačko nevladino udruženje `Art 9`, koje okuplja strip crtače, scenariste, kolekcionare, istoričare i stripofile, ustanovilo je 2009. godine nagradu `Andrija Maurović` koja se dodeljuje hrvatskim strip autorima za životno delo...

Tv / 406 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleks Rejmond, rođen je kao Aleksandar Gilespi Rejmond (2. oktobar 1909. – 6. septembar 1956), bio je američki crtač stripova, a njegovi najpoznatiji likovi su Flaš Gordon, Rip Kirbi, Tajni agent Iks-9 i Džim iz Džungle. Biografija Aleks Rejmond je rođen u Nju Rošelu predgrađu Njujorka, kao najstariji od sedmoro dece. Nakon smrti oca, 1922. godine, prisiljen je da radi i tako pomaže izdržavanju porodice iako je tada imao svega 13 godina. Ubrzo je morao da se ispiše iz srednje škole, 1928. godine, jer je dobio posao u brokerskoj firmi, ali velika ekonomska kriza i krah berze 1929. ga prisiljavaju da potraži drugi posao. Od 1931. godine radi kao pomoćni crtač Rasa Vestovera na stripu `Mučenik Tili`, u studiju braće Jang. Za Čika radi na stripu `Blondi` a Lajmanu pomaže na stripu `Tim Tajlor`. Zadovoljni radom svog pomoćnika, braća Jang ga predstavljaju Džozefu Konoliju, direktoru King Fičers sindikejta, koji u Rejmondu prepoznaje talenatovanog crtača i traži da kreira nove likove junake avanturističkog stripa koji će biti konkurencija drugim tada popularnim strip junacima. Aleks Rejmond ubrzo kreira dva strip junaka Flaš Gordon kao pandan tada popularnom strip junaku Baku Rodžersu i Džim iz džungle kao pandan za Tima Tajlora. Prvu tablu Flaša Gordona objavio je 7. januar 1934. godine, a uspeh je bio ogroman i trenutan.[1] Godine 1936. snimljena je serija od 13 filmova, a tokom 1938. i 1939. snimljene su još dve serije filmova. Kasnije nastaje Tajni agent Iks-9 koji je trebalo da bude pandan strip junaku Diku Trejsiju. Tajni agent Iks-9 je prvi put objavljen 22. januara 1934. godine, ali Rejmond njime nije bio preterano zadovoljan, pa ga je posle samo godinu i po dana u potpunosti prepustio crtaču Ostinu Brigsu. Poslednji i najpopularniji Rejmondov strip junak je Rip Kirbi[2]. Prvi kaiš stripa o Ripu Kirbiju Rejmond je objavio 4. marta 1946. godine i crtao ga je sve do svoje smrti. `Hteo sam da se u svom novom stripu odmaknem od divlje avanture. Ovo je moj izbor. Želeo sam da radim nešto drugačije, da se spustim na zemlju` - rekao je Aleks Rejmond za Ripa Kirbija. Aleks Rejmond je poginuo u automobilskoj nesreći 1956. godine u svom sportskom automobilu marke Bandini[3]. Uzrok saobraćajne nezgode je neprilagođena brzina, kiša i klizav kolovoz, usled čega se survao sa litice. U vozilu se tada nalazio Sten Drejk, takođe crtač stripova, ali je on preživeo udes. Sahranjen je u Ferfildu u Konektikatu.

K20 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Igor Kordej (Zagreb, 23. lipnja 1957.) hrvatski je crtač stripa, scenarist, ilustrator, grafički dizajner i scenograf. Pohađao je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, grafički odsjek (1972. – 1977.) i Akademiju likovnih umjetnosti, grafički odsjek (1977. – 1979.). Novi kvadrat Od svoje osamnaeste godine profesionalno se bavi grafičkim dizajnom, a od svoje devetnaeste godine stripom, postavši članom grupe crtača stripa Novi kvadrat (1976. – 1979.),[2] u okviru koje objavljuje stripove u mnogim omladinskim časopisima toga doba (Polet, Vidici, Studentski list, Pitanja). Grupa Novi kvadrat 1979. godine dobiva vrlo prestižnu jugoslavensku Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Studio SLS Početkom osamdesetih Kordej se ponovo udružuje s Mirkom Ilićem u studiju SLS (kratica za “Sporo, loše i skupo”) i usredotočuje se uglavnom na izradu omota za albume jugoslavenskih pop-izvođača. Nakon prekida suradnje nastavlja sa samostalnom karijerom u jugoslavenskim časopisima glavne struje (Start, Studio, Fokus, Arena) na polju ilustracije i grafičkog oblikovanja, kreirajući naslovnice, filmske[3] i kazališne plakate,[4] logotipe i omote za albume pop-glazbe.[5][6] Rad za inozemno tržište Od 1986. godine nadalje prisutan je na europskom tržištu stripa u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, a od 1989. i na američkom tržištu (Heavy Metal Magazine). Iz tog perioda najznačajnije je djelo album Les cinq saisons – Automne (scenarist je Nenad Mikalački Django), koji je 1990. objavio francuski izdavač Dargaud.[7] Taj album je u Francuskoj uredbom Ministarstva kulture uvršten u sve javne knjižnice kao djelo od iznimnog kulturološkog značaja, a 2011. uvršten je i u knjigu Paula Gravetta 1001 Comics You Must Read Before You Die.[8] Kordej 1988. godine seli se iz Zagreba u istarski gradić Grožnjan i tamo, s prekidima, provodi gotovo desetljeće. Prvih nekoliko godina kao crtač i supervizor u okviru lokalnog dizajnerskog studija predvodi grupu od preko 20 crtača i scenarista s prostora bivše Jugoslavije (među kojima su mladi Darko Macan, Edvin Biuković i Goran Sudžuka, ali i veterani Radovan Devlić i Dragan Filipović Fipa) u izradi stripova i dizajna za njemačko tržište. Rad u inozemstvu U ljeto 1991. na poziv kompanije Semic International odlazi u Dansku i tamo živi gotovo godinu dana radeći na produkciji strip-serijala Tarzan za američko tržište (izdavač Malibu Comics). Godine 1997. Kordej se seli u Kanadu na poziv tvrtke Digital Chameleon, u kojoj se zaposlio kao kreativni direktor. Zbog nesuglasica s upravom nakon osam mjeseci napušta Digital Chameleon te ponovo postaje slobodni umjetnik. Marvel Njegov rad za američkog izdavača Marvel dijeli se u dvije faze. Prva faza traje od 1994. do 1996. godine; u tom razdoblju Kordej proizvodi niz ručno slikanih stripova za serijal Tales of the Marvels. Glavni urednik serijala je Marcus McLaurin. U isto vrijeme Kordej paralelno radi stripove i za izdavačku kuću Dark Horse. Druga faza počinje 2001. godine, kad na poziv tadašnjeg glavnog urednika Joea Quesade Kordej počinje raditi na serijalima Cable i New X-Men. Ubrzo nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. unutar Marvela provedena je akcija u kojoj su brojni crtači ilustrirali tu temu. Ilustracije su ubrzo prodane na javnoj dražbi, a sav prilog išao je porodicama poginulih. Kordejevu ilustraciju Pennsylvania Plane kupila je Kongresna knjižnica u SAD-u.[9] Već sljedeće godine (2002.) potpisuje ekskluzivni ugovor s Marvelom. Ipak, poznat kao vrlo brz crtač, urednici mu daju veliku količinu posla i naposljetku uzrokuje razočaranje obožavatelja zbog sve površnije izvedbe.[10][11] Suradnja s Marvelom završava u travnju 2004., kad Kordej dobiva otkaz. Delcourt Taj čin, međutim, otvara novo poglavlje u njegovom stvaralaštvu jer već dva mjeseca kasnije potpisuje prve ugovore za Editions Delcourt i nastavlja plodnu suradnju s tim francuskim izdavačem do danas. U posljednjih petnaest godina, ritmom od 4–5 albuma godišnje (zaključno sa 2019.), objavio je sedamdesetak albuma na frankofonskom tržištu,[12] od kojih je samo serijal “Tajna povijest” prodan u preko 1,000.000 primjeraka. Ilustracija i grafički dizajn Svih godina, paralelno uz rad na stripu, Kordej se nastavlja baviti ilustracijom i grafičkim dizajnom. Domaćoj je publici poznat Kordejev rad za zagrebački Algoritam – u periodu od 1993. do 2013. godine izrađuje preko 150 naslovnica za Algoritmove knjige. Grafičkim se dizajnom bavi za tržište frankofonskih zemalja i regije bivše Jugoslavije, a povremeno se kao ilustrator pojavljuje i na američkom tržištu. Godine 2006. godine Kordej se vraća u Hrvatsku. Stil Kordejev je repertoar crtačkih i slikarskih tehnika vrlo raznolik. Stripove radi u tehnici olovke, tuša, akvarela i gvaša, a ilustracije u tehnikama tuša, akvarela, gvaša, akrilika, kolaža, airbrusha i digitalnog slikanja u Adobe Photoshopu. Recepcija Igor Kordej na Festivalu BD Buc 2017. godine Kordejevi stripovi do sada su prevedeni na francuski, engleski, njemački, španjolski, talijanski, srpski, mađarski i turski jezik. Njegovi radovi, između ostalih, nalaze se i u kolekcijama Kongresne knjižnice u SAD-u, Lucasfilmu (CA) i Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MoMa). Nagrade i priznanja 1986. najbolji strip, časopis Mladost, Beograd – Zvjezdana prašina 1987. SFERA za najbolji strip, Zagreb[13] 1995. SFERA za najbolju ilustraciju, Zagreb[14] 1996. SFERA za najbolju ilustraciju u boji, Zagreb[15] 2000. Nagrada Haxtur, najbolji crtač po glasanju publike, Gijón, Španolska – Batman/Tarzan – The Claws of the Catwoman[16] 2005. Nagrada Haxtur, najbolji crtač, Gijón, Španjolska – serijal X-treme X-Men – Storm: The Arena[17] 2006. nominacije za Eisner i Harvey, nagrade za najbolji kratki serijal, simultano u SAD i Kanadi – Smoke[18] 2007. nagrada publike za najboljeg crtača, Reims, Francuska 2009. nagrada za doprinos stripu, FraMaFu festival, Dani stripa u Virovitici[19] 2009. Glyph nagrada, za najbolju naslovnicu, Philadelphia, SAD – serijal Unknown soldier[20] 2010. nominacija za Eagle Award, za najbolji strani strip, Bristol, Engleska – serijal Tajna povijest[21] 2010. nagrada publike, Avilés, Španjolska – Persona mas nocturna 2011. nagrada Marulo, za najbolju kazališnu scenografiju (s Valentinom Crnković), 21. Marulićevi dani, Split – predstava Čudo u Poskokovoj dragi[22] 2013. Vitez reda umjetnosti i književnosti (Ordre des arts et des lettres), Ministarstvo kulture Francuske[23] 2013. počasni član ULUPUH-a, Zagreb[24] Djela Europsko tržište (prva izdanja) Albumi Del mismo lado (s Mirkom Ilićem; Toutain, 1987.) La Saga de Vam #1-3 (Les Humanoïdes Associés, 1987. – 1988.) Stranac (Kondor, 1990.) Zvijezde (Kondor, 1990.) Metro (Kondor, 1990.) Les cinq saisons – Automne (Dargaud, 1990.) Diosamante (Les Humanoïdes Associés, 2002.) L`Histoire Secrète #1-2 & 6-35 (Delcourt, 2005. – 2019; serija traje) Empire #1-4 (Delcourt, 2007. – 2016.) Taras Boulba #1-2 (Delcourt, 2008.) Le Cœur des Batailles #1-2 (Delcourt, 2008.) Keltos #1-2, (Delcourt 2007. – 2008.) L`Idole et le Fléau #1- 2 (12 bis, 2009.) Vam (crno/bijela kolekcija; Marketprint, 2010.) U zoni sumraka (kolekcija; Kvadrat, 2010.) Vam (definitivna kolor kolekcija; Fibra, 2011.) Zvijezde (definitivna kolekcija, Fibra, 2011.) Les 30 Deniers #1-5 (Delcourt, 2014. – 2016.) Nous, les morts #1-4 (Delcourt, 2015.) Tarzan / Reke krvi (System comics, 2015.) Déjà vu (Kvadrat, 2015.) Jour J #12, 15, 24, 29-31 (Delcourt, 2013. – 2017.) Marshal Bass #1-5 (Delcourt, 2017. – 2019.; serija traje) Colt & Pepper #1 (Delcourt, 2020.) Naslovnice Stripoteka (Marketprint, 1984.) Spunk novosti #36 (Marketprint, 1985.) Patak #3 (Vinkovci, 1986.) Hrvatski Velikani #1, 3 (Astoria, 2007.) Američko tržište (prva izdanja) (naslovi označeni zvjezdicama su se pojavili i na francuskom tržištu) Dark Horse Comics Edgar Rice Burroughs` Tarzan: A Tale of Mugambi (1995.) A Decade of Dark Horse (1996.) Predator: Kindred #1-4 (1996. – 1997.) Aliens: Havoc #1 (1997.) Star Wars: Droids – The Protocol Offensive (1997.) Edgar Rice Burroughs` Tarzan: Carson of Venus #1-4 (1998.) Star Wars Tales #1 (1999.)* Tarzan/Batman: Claws of the Catwoman #1-4 (1999.)* Edgar Rice Burroughs` Tarzan: The Rivers of Blood #1-4 (1999. – 2000.) Star Wars: Chewbacca #1 (2000.) IDW Publishing Smoke #1-3* (2005.) Heavy Metal magazine The Wall (1989.) Five seasons: Autumn (1992.) Wanderer (1994.) Tumbleweed (1994.) Marvel Comics Conspiracy #1-2 (1998.) Heroes #1 (2001.) Cable #97-105, 107 (2001. – 2002.)* New X-Men #119-120, 124-125, 128-130 (2001. – 2002.)* Moment of Silence #1 (2002.) Black Widow: Pale Little Spider #1-3 (2002.)* Captain America Vol. 3 #50 (2002.) Soldier X #1-8 (2002. – 2003.)* X-Treme X-Men #25-46 (2003. – 2004.)* Naslovnice The Real Adventures of Jonny Quest #3 (Dark Horse, 1996.) Predator: Kindred #1-4 (Dark Horse, 1996. – 1997.) Predator vs. Judge Dredd #3 (Dark Horse, 1997.) Classic Star Wars: Han Solo at Stars` End #1 (Dark Horse, 1997.) Star Wars: Tales of the Jedi — Redemption #1-5 (Dark Horse, 1998.) Star Wars Special #1 (Dark Horse, 1998.) Angel: The Curse #1, 3 (IDW Publishing, 2005.) Unknown Soldier Vol. 4 , #1-6 (Vertigo, 2008. – 2009.) Detective Comics #1018 (DC Comics, 2020.) Odabrane kolekcije/grafičke novele na američkom tržištu Batman/Tarzan: Claws of the Cat-woman (Dark Horse, 2000.) Star Trek: The Gorn Crisis (WildStorm, 2000.) X-Treme X-Men Vol. 5: God Loves, Man Kills (Marvel, 2003.) X-Treme X-Men Vol. 6: Intifada (Marvel, 2003.) X-Treme X-Men Vol. 7: Storm / The Arena (Marvel, 2004.) X-Treme X-Men Vol. 8: Prisoner of fire (Marvel, 2004.) Smoke (IDW, 2005.) New X-Men: New Worlds (Marvel, 2006.) The Secret History Omnibus #1-3 (Archaia, 2010. – 2014.) Marvels Companion (Marvel, 2014.) Cable: Soldier X (Marvel, 2018.) Mirko Ilić (Bijeljina, BiH, 1. siječnja 1956.),[1] hrvatski i američki grafički dizajner i politički ilustrator, crtač stripa, ilustrator plakata.[2] Životopis Rodio se u Bijeljini u BiH kao dijete vojne osobe, zbog čega je često mijenjao boravište. Prvo je s obitelji preselio u Sloveniju u Maribor, u kojem je završio prva dva razreda osnovne škole. U Zagrebu je pošao u treći razred osnovne, pa se opet vratio u Bijeljinu, a nakon petog razreda na duže je vrijeme u Zagrebu, gdje je proveo svoje formativne godine odrastanja. Završio zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti.[1] Radio je u Zagreb filmu, reklame za Podravku i Standard konfekciju, naslovnice časopisa, strip je objavio prvi put 1976. u Studentskom listu, poslije je bio urednik stripa i ilustracije u Poletu i dr. U Poletu je okupio svoje kolege strip-crtače Igora Kordeja, Emira Mesića i Krešimira Zimunića. Preko 30 godina živi u New Yorku živi u četvrti West Villageu omiljenoj među gay populacijom. U New Yorku je poslije otvorio svoj dizajnerski studio.[3] U Hrvatskoj s pojavom Mirka Ilića dizajner omota gramofonske ploče postao je važna karika u proizvodnji gramofonskih ploča kao umjetničkog iskaza. Vremenski to pada u vrijeme novog vala, koji je otvorio prostor slobodnim pristupima i novim imenima u dizajnu. Dotad je u najvećoj hrvatskoj izdavačkoj kući većinu dizajna pokrivao hrvatski dizajner i fotograf Ivan Ivezić. Ilić je iz ilustratora prerastao u vrsnog dizajnera, sposobnog i u neposlovno kratkom vremenu pružiti dobar proizvod naručitelju.[4] Oslikao je omote albuma Prljavog kazališta, Aerodroma, Bijelog dugmeta, Parnog valjka, Drage Mlinarca, Leba i soli, Novih fosila, Arsena Dedića, Josipe Lisac, Miše Kovača i dr. U karijeru dužoj od 40 godina već u ranijoj fazi djelovao je međunarodno i već 1986. je otišao u SAD u kojima je ostvario globalni uspjeh kao ilustrator. Radio je za New York Times, Time,[2] čiji je bio umjetnički direktor. Objavio je desetak knjiga, većinom u suautorstvu s umjetničkim direktorom, piscem i novinarom Stevenom Hellerom, svojim dugogodišnjim prijateljem i suradnikom, koji mu je objavio prve radove u New York Timesu samo tjedan dana nakon što je došao u New York. Kontakte je uspostavio preko bivše supruge Slavenke Drakulić, koja ga je povezala s ljudima u SAD koji su ga uputili na prave osobe.[3] Djela su mu zastupljena u zbirkama ustanova kao što je Muzej Smithsonian i SFMOMA u San Franciscu. U newyorškom MoMA je njegovih 38 djela. Ilić je za rad dobio brojne nagrade.[5] Aktivist za prava gay populacije. Bio je vrlo aktivan na Festivalu židovskog filma – Festivala tolerancije u Zagrebu, s kojim više ne surađuje, ali je vrlo aktivan na Festivalu tolerancije u Ljubljani koji financira židovska gay zajednica.

K126 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Igor Kordej (Zagreb, 23. lipnja 1957.) hrvatski je crtač stripa, scenarist, ilustrator, grafički dizajner i scenograf. Pohađao je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, grafički odsjek (1972. – 1977.) i Akademiju likovnih umjetnosti, grafički odsjek (1977. – 1979.). Novi kvadrat Od svoje osamnaeste godine profesionalno se bavi grafičkim dizajnom, a od svoje devetnaeste godine stripom, postavši članom grupe crtača stripa Novi kvadrat (1976. – 1979.),[2] u okviru koje objavljuje stripove u mnogim omladinskim časopisima toga doba (Polet, Vidici, Studentski list, Pitanja). Grupa Novi kvadrat 1979. godine dobiva vrlo prestižnu jugoslavensku Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Studio SLS Početkom osamdesetih Kordej se ponovo udružuje s Mirkom Ilićem u studiju SLS (kratica za “Sporo, loše i skupo”) i usredotočuje se uglavnom na izradu omota za albume jugoslavenskih pop-izvođača. Nakon prekida suradnje nastavlja sa samostalnom karijerom u jugoslavenskim časopisima glavne struje (Start, Studio, Fokus, Arena) na polju ilustracije i grafičkog oblikovanja, kreirajući naslovnice, filmske[3] i kazališne plakate,[4] logotipe i omote za albume pop-glazbe.[5][6] Rad za inozemno tržište Od 1986. godine nadalje prisutan je na europskom tržištu stripa u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj, a od 1989. i na američkom tržištu (Heavy Metal Magazine). Iz tog perioda najznačajnije je djelo album Les cinq saisons – Automne (scenarist je Nenad Mikalački Django), koji je 1990. objavio francuski izdavač Dargaud.[7] Taj album je u Francuskoj uredbom Ministarstva kulture uvršten u sve javne knjižnice kao djelo od iznimnog kulturološkog značaja, a 2011. uvršten je i u knjigu Paula Gravetta 1001 Comics You Must Read Before You Die.[8] Kordej 1988. godine seli se iz Zagreba u istarski gradić Grožnjan i tamo, s prekidima, provodi gotovo desetljeće. Prvih nekoliko godina kao crtač i supervizor u okviru lokalnog dizajnerskog studija predvodi grupu od preko 20 crtača i scenarista s prostora bivše Jugoslavije (među kojima su mladi Darko Macan, Edvin Biuković i Goran Sudžuka, ali i veterani Radovan Devlić i Dragan Filipović Fipa) u izradi stripova i dizajna za njemačko tržište. Rad u inozemstvu U ljeto 1991. na poziv kompanije Semic International odlazi u Dansku i tamo živi gotovo godinu dana radeći na produkciji strip-serijala Tarzan za američko tržište (izdavač Malibu Comics). Godine 1997. Kordej se seli u Kanadu na poziv tvrtke Digital Chameleon, u kojoj se zaposlio kao kreativni direktor. Zbog nesuglasica s upravom nakon osam mjeseci napušta Digital Chameleon te ponovo postaje slobodni umjetnik. Marvel Njegov rad za američkog izdavača Marvel dijeli se u dvije faze. Prva faza traje od 1994. do 1996. godine; u tom razdoblju Kordej proizvodi niz ručno slikanih stripova za serijal Tales of the Marvels. Glavni urednik serijala je Marcus McLaurin. U isto vrijeme Kordej paralelno radi stripove i za izdavačku kuću Dark Horse. Druga faza počinje 2001. godine, kad na poziv tadašnjeg glavnog urednika Joea Quesade Kordej počinje raditi na serijalima Cable i New X-Men. Ubrzo nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. unutar Marvela provedena je akcija u kojoj su brojni crtači ilustrirali tu temu. Ilustracije su ubrzo prodane na javnoj dražbi, a sav prilog išao je porodicama poginulih. Kordejevu ilustraciju Pennsylvania Plane kupila je Kongresna knjižnica u SAD-u.[9] Već sljedeće godine (2002.) potpisuje ekskluzivni ugovor s Marvelom. Ipak, poznat kao vrlo brz crtač, urednici mu daju veliku količinu posla i naposljetku uzrokuje razočaranje obožavatelja zbog sve površnije izvedbe.[10][11] Suradnja s Marvelom završava u travnju 2004., kad Kordej dobiva otkaz. Delcourt Taj čin, međutim, otvara novo poglavlje u njegovom stvaralaštvu jer već dva mjeseca kasnije potpisuje prve ugovore za Editions Delcourt i nastavlja plodnu suradnju s tim francuskim izdavačem do danas. U posljednjih petnaest godina, ritmom od 4–5 albuma godišnje (zaključno sa 2019.), objavio je sedamdesetak albuma na frankofonskom tržištu,[12] od kojih je samo serijal “Tajna povijest” prodan u preko 1,000.000 primjeraka. Ilustracija i grafički dizajn Svih godina, paralelno uz rad na stripu, Kordej se nastavlja baviti ilustracijom i grafičkim dizajnom. Domaćoj je publici poznat Kordejev rad za zagrebački Algoritam – u periodu od 1993. do 2013. godine izrađuje preko 150 naslovnica za Algoritmove knjige. Grafičkim se dizajnom bavi za tržište frankofonskih zemalja i regije bivše Jugoslavije, a povremeno se kao ilustrator pojavljuje i na američkom tržištu. Godine 2006. godine Kordej se vraća u Hrvatsku. Stil Kordejev je repertoar crtačkih i slikarskih tehnika vrlo raznolik. Stripove radi u tehnici olovke, tuša, akvarela i gvaša, a ilustracije u tehnikama tuša, akvarela, gvaša, akrilika, kolaža, airbrusha i digitalnog slikanja u Adobe Photoshopu. Recepcija Igor Kordej na Festivalu BD Buc 2017. godine Kordejevi stripovi do sada su prevedeni na francuski, engleski, njemački, španjolski, talijanski, srpski, mađarski i turski jezik. Njegovi radovi, između ostalih, nalaze se i u kolekcijama Kongresne knjižnice u SAD-u, Lucasfilmu (CA) i Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MoMa). Nagrade i priznanja 1986. najbolji strip, časopis Mladost, Beograd – Zvjezdana prašina 1987. SFERA za najbolji strip, Zagreb[13] 1995. SFERA za najbolju ilustraciju, Zagreb[14] 1996. SFERA za najbolju ilustraciju u boji, Zagreb[15] 2000. Nagrada Haxtur, najbolji crtač po glasanju publike, Gijón, Španolska – Batman/Tarzan – The Claws of the Catwoman[16] 2005. Nagrada Haxtur, najbolji crtač, Gijón, Španjolska – serijal X-treme X-Men – Storm: The Arena[17] 2006. nominacije za Eisner i Harvey, nagrade za najbolji kratki serijal, simultano u SAD i Kanadi – Smoke[18] 2007. nagrada publike za najboljeg crtača, Reims, Francuska 2009. nagrada za doprinos stripu, FraMaFu festival, Dani stripa u Virovitici[19] 2009. Glyph nagrada, za najbolju naslovnicu, Philadelphia, SAD – serijal Unknown soldier[20] 2010. nominacija za Eagle Award, za najbolji strani strip, Bristol, Engleska – serijal Tajna povijest[21] 2010. nagrada publike, Avilés, Španjolska – Persona mas nocturna 2011. nagrada Marulo, za najbolju kazališnu scenografiju (s Valentinom Crnković), 21. Marulićevi dani, Split – predstava Čudo u Poskokovoj dragi[22] 2013. Vitez reda umjetnosti i književnosti (Ordre des arts et des lettres), Ministarstvo kulture Francuske[23] 2013. počasni član ULUPUH-a, Zagreb[24] Djela Europsko tržište (prva izdanja) Albumi Del mismo lado (s Mirkom Ilićem; Toutain, 1987.) La Saga de Vam #1-3 (Les Humanoïdes Associés, 1987. – 1988.) Stranac (Kondor, 1990.) Zvijezde (Kondor, 1990.) Metro (Kondor, 1990.) Les cinq saisons – Automne (Dargaud, 1990.) Diosamante (Les Humanoïdes Associés, 2002.) L`Histoire Secrète #1-2 & 6-35 (Delcourt, 2005. – 2019; serija traje) Empire #1-4 (Delcourt, 2007. – 2016.) Taras Boulba #1-2 (Delcourt, 2008.) Le Cœur des Batailles #1-2 (Delcourt, 2008.) Keltos #1-2, (Delcourt 2007. – 2008.) L`Idole et le Fléau #1- 2 (12 bis, 2009.) Vam (crno/bijela kolekcija; Marketprint, 2010.) U zoni sumraka (kolekcija; Kvadrat, 2010.) Vam (definitivna kolor kolekcija; Fibra, 2011.) Zvijezde (definitivna kolekcija, Fibra, 2011.) Les 30 Deniers #1-5 (Delcourt, 2014. – 2016.) Nous, les morts #1-4 (Delcourt, 2015.) Tarzan / Reke krvi (System comics, 2015.) Déjà vu (Kvadrat, 2015.) Jour J #12, 15, 24, 29-31 (Delcourt, 2013. – 2017.) Marshal Bass #1-5 (Delcourt, 2017. – 2019.; serija traje) Colt & Pepper #1 (Delcourt, 2020.) Naslovnice Stripoteka (Marketprint, 1984.) Spunk novosti #36 (Marketprint, 1985.) Patak #3 (Vinkovci, 1986.) Hrvatski Velikani #1, 3 (Astoria, 2007.) Američko tržište (prva izdanja) (naslovi označeni zvjezdicama su se pojavili i na francuskom tržištu) Dark Horse Comics Edgar Rice Burroughs` Tarzan: A Tale of Mugambi (1995.) A Decade of Dark Horse (1996.) Predator: Kindred #1-4 (1996. – 1997.) Aliens: Havoc #1 (1997.) Star Wars: Droids – The Protocol Offensive (1997.) Edgar Rice Burroughs` Tarzan: Carson of Venus #1-4 (1998.) Star Wars Tales #1 (1999.)* Tarzan/Batman: Claws of the Catwoman #1-4 (1999.)* Edgar Rice Burroughs` Tarzan: The Rivers of Blood #1-4 (1999. – 2000.) Star Wars: Chewbacca #1 (2000.) IDW Publishing Smoke #1-3* (2005.) Heavy Metal magazine The Wall (1989.) Five seasons: Autumn (1992.) Wanderer (1994.) Tumbleweed (1994.) Marvel Comics Conspiracy #1-2 (1998.) Heroes #1 (2001.) Cable #97-105, 107 (2001. – 2002.)* New X-Men #119-120, 124-125, 128-130 (2001. – 2002.)* Moment of Silence #1 (2002.) Black Widow: Pale Little Spider #1-3 (2002.)* Captain America Vol. 3 #50 (2002.) Soldier X #1-8 (2002. – 2003.)* X-Treme X-Men #25-46 (2003. – 2004.)* Naslovnice The Real Adventures of Jonny Quest #3 (Dark Horse, 1996.) Predator: Kindred #1-4 (Dark Horse, 1996. – 1997.) Predator vs. Judge Dredd #3 (Dark Horse, 1997.) Classic Star Wars: Han Solo at Stars` End #1 (Dark Horse, 1997.) Star Wars: Tales of the Jedi — Redemption #1-5 (Dark Horse, 1998.) Star Wars Special #1 (Dark Horse, 1998.) Angel: The Curse #1, 3 (IDW Publishing, 2005.) Unknown Soldier Vol. 4 , #1-6 (Vertigo, 2008. – 2009.) Detective Comics #1018 (DC Comics, 2020.) Odabrane kolekcije/grafičke novele na američkom tržištu Batman/Tarzan: Claws of the Cat-woman (Dark Horse, 2000.) Star Trek: The Gorn Crisis (WildStorm, 2000.) X-Treme X-Men Vol. 5: God Loves, Man Kills (Marvel, 2003.) X-Treme X-Men Vol. 6: Intifada (Marvel, 2003.) X-Treme X-Men Vol. 7: Storm / The Arena (Marvel, 2004.) X-Treme X-Men Vol. 8: Prisoner of fire (Marvel, 2004.) Smoke (IDW, 2005.) New X-Men: New Worlds (Marvel, 2006.) The Secret History Omnibus #1-3 (Archaia, 2010. – 2014.) Marvels Companion (Marvel, 2014.) Cable: Soldier X (Marvel, 2018.) Mirko Ilić (Bijeljina, BiH, 1. siječnja 1956.),[1] hrvatski i američki grafički dizajner i politički ilustrator, crtač stripa, ilustrator plakata.[2] Životopis Rodio se u Bijeljini u BiH kao dijete vojne osobe, zbog čega je često mijenjao boravište. Prvo je s obitelji preselio u Sloveniju u Maribor, u kojem je završio prva dva razreda osnovne škole. U Zagrebu je pošao u treći razred osnovne, pa se opet vratio u Bijeljinu, a nakon petog razreda na duže je vrijeme u Zagrebu, gdje je proveo svoje formativne godine odrastanja. Završio zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti.[1] Radio je u Zagreb filmu, reklame za Podravku i Standard konfekciju, naslovnice časopisa, strip je objavio prvi put 1976. u Studentskom listu, poslije je bio urednik stripa i ilustracije u Poletu i dr. U Poletu je okupio svoje kolege strip-crtače Igora Kordeja, Emira Mesića i Krešimira Zimunića. Preko 30 godina živi u New Yorku živi u četvrti West Villageu omiljenoj među gay populacijom. U New Yorku je poslije otvorio svoj dizajnerski studio.[3] U Hrvatskoj s pojavom Mirka Ilića dizajner omota gramofonske ploče postao je važna karika u proizvodnji gramofonskih ploča kao umjetničkog iskaza. Vremenski to pada u vrijeme novog vala, koji je otvorio prostor slobodnim pristupima i novim imenima u dizajnu. Dotad je u najvećoj hrvatskoj izdavačkoj kući većinu dizajna pokrivao hrvatski dizajner i fotograf Ivan Ivezić. Ilić je iz ilustratora prerastao u vrsnog dizajnera, sposobnog i u neposlovno kratkom vremenu pružiti dobar proizvod naručitelju.[4] Oslikao je omote albuma Prljavog kazališta, Aerodroma, Bijelog dugmeta, Parnog valjka, Drage Mlinarca, Leba i soli, Novih fosila, Arsena Dedića, Josipe Lisac, Miše Kovača i dr. U karijeru dužoj od 40 godina već u ranijoj fazi djelovao je međunarodno i već 1986. je otišao u SAD u kojima je ostvario globalni uspjeh kao ilustrator. Radio je za New York Times, Time,[2] čiji je bio umjetnički direktor. Objavio je desetak knjiga, većinom u suautorstvu s umjetničkim direktorom, piscem i novinarom Stevenom Hellerom, svojim dugogodišnjim prijateljem i suradnikom, koji mu je objavio prve radove u New York Timesu samo tjedan dana nakon što je došao u New York. Kontakte je uspostavio preko bivše supruge Slavenke Drakulić, koja ga je povezala s ljudima u SAD koji su ga uputili na prave osobe.[3] Djela su mu zastupljena u zbirkama ustanova kao što je Muzej Smithsonian i SFMOMA u San Franciscu. U newyorškom MoMA je njegovih 38 djela. Ilić je za rad dobio brojne nagrade.[5] Aktivist za prava gay populacije. Bio je vrlo aktivan na Festivalu židovskog filma – Festivala tolerancije u Zagrebu, s kojim više ne surađuje, ali je vrlo aktivan na Festivalu tolerancije u Ljubljani koji financira židovska gay zajednica.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Elison je dao Uvod u prvo izdanje.) The Secret Island of Oz (1986). Doroti, Strašilo, Lav kukavica i mače Eureka putuju na misterioznu planinu. Uvučeni u vrtlog, oni stižu do skrivene zemlje sa nakaradnom princezom i živom drvenom igračkom zvanom Knotboi; trijumfuju u obračunu sa džinovskom zmijom i žabom. The Ice King of Oz (1987). Ozmu je kidnapovao Ledeni kralj Južnog pola i pretvorio je u svoju ledenu princezu. Doroti, Strašilo, Limeni drvoseča i Fliker, živa ljudska sveća sa plamtećom kosom, idu da je spasu. Posle muke, Fliker uspeva da odmrzne srce Ledenog Kralja (skoro se samu sebe u tom procesu). Ledeni kralj se kaje i oslobađa Ozmu. Šanover je napisao prvi nacrt ove priče u svom detinjstvu. The Forgotten Forest of Oz (1988). Nimfa Nelante je prognana iz šume Burzi zbog ljubljenja čoveka. Ona postaje supruga kralja trolova; ona jaše džinovskog slepog miša koji govori. Ona izaziva osvetnički napad na Burzee od strane trolova i njihovih saveznika vatrenih zmajeva. U akciju su uvučeni Doroti i Toto, Strašilo i konjić. Pokajana Nelanthe osujećuje invaziju tako što seje razdor između trolova i zmajeva; Kraljica Zurline joj oprašta i želi joj dobrodošlicu nazad u Burzi. The Blue Witch of Oz (1992). Doroti i Strašilo kreću u potragu za dobrom vešticom Istoka, koja je odavno nestala. Nalaze je u Velikoj sivoj Gilikin močvari; Staklena mačka razbija čaroliju koja pogađa vešticu. Ona je vraćena na konstruktivnu ulogu u društvu Oza. Pet grafičkih romana je kasnije ponovo štampano u jednom sabranom izdanju, Avanture u Ozu (2006). Oni su takođe sakupljeni u dvotomnoj seriji Male avanture u Ozu (2010), koja uključuje neke posebne karakteristike kao što je Šanoverov kratki skeč „General Jinjur iz Oza“. Osim svojih dela vezanih za Oz, Šenover je poznat i po bronzanom dobu, prepričavanju priče o Trojanskom ratu u strip formatu. Njegov partner sa oko 30 godina Dejvid Maksin radi na knjizi pod nazivom Čarobnjak iz Oza na Brodveju dok vodi veb lokaciju blogspot koja je skoro u potpunosti posvećena istoriji predstave iz 1902. - The Forgotten Forest of Oz - The Enchanted Apples Oz - The Secret Island of Oz - The Ice King of Oz Jako lepi crtezi! Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.