Izvrstan primerak... Udruženje strip autora i obožavalaca stripa Republike Srpske „Deveta dimenzija“ objavilo je strip album Remboov šešir autorskog tandema Kristijan Straboni/Lorans Morel. Reč je o saradnji dva autora gde je Straboni radio scenario i crtež, dok je Morel pisao dijaloge, a strip je objavljen orginalno 2010. godine za francusku izdavačku kuću “Akileos”.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Biblioteka NOSTALGIJA José Luis Salinas radio je u području oglašavanja počevši od 1929. za neke od najvećih argentinskih agencija. Njegovo najranije djelo pojavilo se u El Tonyju i Paginas de Columba. Sedam godina kasnije stvorio je svoju prvu uspješnu strip seriju, `Hernán el Corsario`, koja se pojavila na stranicama Patoruzua. Ubrzo su uslijedile brojne serije poput `Capitàn Tormenta`, `La Costa de Marfil`, `Miguel Strogoff`, `Los Tres Mosqueteros` i druge. Za El Hogara, Salinas je crtao komične adaptacije popularne književnosti. Na Salinasa je snažno utjecao Alex Raymond.

310 Izdanje posvećeno velikom majstoru Archie Goodwin ( Arči Godvin ) Banja Luka 1998 strana 180 Meki povez ilustrovano , sa tragovima korišćenja inače dobro očuvano Betmen (engl. Batman) je lik iz stripova i jedan od najpoznatijih izmišljenih likova današnjice.[1] Prvi put je objavljen u maju 1939. u Detektivskim stripovima. Njegov alter-ego je Brus Vejn (engl. Bruce Wayne), multimilioner-industrijalac i jedan od najuticajnijih ljudi Gotama. U ranim godinama serijal su crtali Bob Kejn i razni pomagači,[2][3] a jedan od glavnih scenarista bio je Bil Finger. Priča o Betmenu počinje kada Brus Vejn, od majke Marte i oca Tomasa, kao osmogodišnji dečak postaje siroče. Po povratku iz bioskopa, tročlanu porodicu presreće ulični razbojnik Džo Čil i ubija dečakove roditelje. Brus se zaklinje na osvetu, a o njemu dalje nastavlja da se brine batler Alfred. Obučen u taman kostim, na kojem se nalazi prikaz slepog miša, bori se protiv lopova i kriminalaca. Betmen ima brojne neprijatelje od kojih su najpoznatiji Džoker, Pingvin, Zagonetač, Otrovni bršljan, Gospodin Ledeni, Žena-mačka, a najbolji prijatelj mu je Robin. Od 1943. godine do danas snimljeno je desetine filmskih, televizijskih, animiranih i radijskih adaptacija ovog stripa. U filmskim verzijama su Betmena, između ostalih, glumili i Majkl Kiton, Val Kilmer, Džordž Kluni, Kristijan Bejl, Ben Aflek i Robert Patinson... Archie Goodwin (8. rujna 1937. – 1. ožujka 1998.)[2] bio je američki strip pisac, urednik i umjetnik. Radio je na nizu stripova uz stripove, a najpoznatiji je po svojim radovima Warren i Marvel Comics. Za Warrena je bio glavni pisac i urednik naslova znamenitih horor antologija Creepy and Eerie između 1964. i 1967. U Marvelu je služio kao glavni urednik tvrtke od 1976. do kraja 1977. U 1980-ima uređivao je izdavački antologijski časopis Epic Illustrated i njegov otisak Epic Comicsa. Također je poznat po svom radu na Ratovima zvijezda u stripovima i novinskim trakama. Redovito se navodi kao `najomiljeniji urednik stripova ikad`. Rani život i karijera Archie Goodwin rođen je u Kansas Cityju, Missouri, i živio je u mnogim malim gradovima duž granice Kansas-Missouri, uključujući Coffeyville, Kansas. Svojim je gradom smatrao Tulsu u Oklahomi. Tamo je proveo svoje tinejdžerske godine u srednjoj školi Will Rogers i u trgovinama rabljenih časopisa tražeći EC Comics.[6] Goodwin se preselio u New York kako bi pohađao nastavu u školi vizualnih umjetnosti. Goodwin je počeo kao umjetnik crtajući karikature za časopise i kao slobodni `pisac i povremeni umjetnički asistent` u novinskom stripu Leonarda Starra Mary Perkins, On Stage.[3] Njegov prvi urednički rad bio je za časopis Redbook, na kojem je radio i prije i nakon služenja vojnog roka kao regrut.[8] Warren Njegovu prvu priču napisanu prije nego što je otišao u vojsku nacrtali su Al Williamson i Roy Krenkel i objavili ju 1962. neposredno nakon otpuštanja iz vojske. Nikada nije bio u osoblju Harvey Comicsa. Do 1964. bio je glavni pisac scenarija za Warren`s Creepy magazin. Velik dio njegovog rada tamo, prema Batmanovom uredniku Marku Chiarellu, bio je `omaž omiljenim stripovima njegove mladosti, E.C. liniji.` [5] Do drugog izdanja bio je sukreditiran (uz Russa Jonesa) kao urednik, i ubrzo postao urednik cijele Warrenove linije: Creepy, Eerie i Blazing Combat.[3][9] Radio je za Warrena između 1964. i 1967., kao glavni pisac i glavni urednik, u kojima je zaslužan za stvaranje mitologije za Warrenin klasični lik Vampirella, kao i za pisanje njezinih najuvjerljivijih priča. Nakon njegovog odlaska iz Warrena 1967., Goodwin bi povremeno objavljivao priče tijekom sljedećih 15 godina, a čak se i vratio na kratko kao urednik 1974. godine.[10] Poznato ime Prvu prozu Archieja Goodwina objavio je časopis Ellery Queen`s Mystery Magazine, koji ga je upozorio da ne može koristiti Archieja Goodwina kao pseudonim jer je to lik Rexa Stouta u knjigama Nera Wolfea. Prema Goodwinovoj supruzi Anne T. Murphy, urednici časopisa `onda su bili tako oduševljeni kada je uzvratio i rekao da je njegovo pravo ime da su upotrijebili anegdotu kao uvod u priču, koja je objavljena u broju iz srpnja 1962.` [11] Stripovi i DC stripovi Od 1967. do 1980. Goodwin je napisao scenarije za King Features Syndicate, uključujući dnevnu traku Secret Agent X-9, [3] koju je nacrtao Al Williamson, kao i radio na drugim trakama, uključujući Captain Kate. Njegovo iskustvo pisanja duhova, Dan Flagga, inspiriralo je `Priču o uspjehu` (nacrtao Williamson, koji je imao duhove na Flaggu) za Creepy #1 (1964.), poznatog među obožavateljima stripova po crnom humoru u EC stilu u prikazivanju kreatora čiji je jedini doprinos traka koja ga je učinila bogatim bio je njegov potpis.[12] Goodwin je kratko radio za DC Comics tijekom 1970-ih, gdje je uređivao ratne stripove G.I. Combat, Our Fighting Forces i Star Spangled War Stories, [9] i zamijenio Juliusa Schwartza na mjestu urednika Detective Comicsa[9] na godinu dana. Goodwinova suradnja s Waltom Simonsonom na pričuvnoj funkciji `Manhunter` u Detective Comicsu osvojila je nekoliko nagrada.[13][14] Goodwin je također napisao glavnu ulogu Batmana u Detective Comicsu, gdje su njegovi suradnici bili umjetnici Jim Aparo,[15] Sal Amendola, Howard Chaykin,[16] i Alex Toth.

Tv Asteriks, album 38 - Vercingetoriksova kći - Žan-Iv Feri, Didije Konrad, Rene Gosini, Alber Uderzo U Asteriksovo selo stiže neobična delegacija iz Arvernije: dvojica starešina dovode kćerku velikog vojskovođe Vercingetoriksa da je na neko vreme stave pod zaštitu nepokornih Gala, koji uspešno odolevaju rimskom osvajaču. Ali čuvati mladu Adrenalinu neće biti nimalo lako, jer ona je prava kći svog oca: kad nešto naumi, ne da nikom da joj stane na put – ni Rimljanima, koji uporno tragaju za njom, a ni Galima zaduženim da je štite! Alberto Aleandro Uderzo (franc. Alberto Aleandro Uderzo; 25. april 1927 — 24. mart 2020)[1] bio je francuski strip crtač i scenarista. Najpoznatiji je po svom radu na stripu Asteriks, kao i po stripovima Umpah-Pah, koji je kao i Asteriksa radio u saradnji s Reneom Gošinijem (franc. René Goscinny), kao i stripu i Tangi i Laverdir koji je radio u saradnji sa Žan-Mišel Šarlijeom (franc. Jean-Michel Charlier). Asteriks (franc. Astérix) je izmišljeni junak, stvoren 1959. kao heroj serije francuskih stripova koji je pisao Rene Gošini i crtao Alber Uderzo. Uderzo je nastavio seriju i nakon Gošinijeve smrti 1977. godine. Stripovi su prevedeni na mnogo jezika, čak i latinski i starogrčki. To je najverovatnije najpopularniji francuski strip na svetu. Asteriks je manje popularan u SAD i Japanu koji imaju razvijenu tradiciju svoga stripa. Ključ za uspeh ovog stripa je to što sadrži komične elemente za sve uzraste: mlađa deca vole vizuelne gegove, dok odrasli cene bistre i iskričave aluzije u tekstu. Asteriksov najbolji prijatelj je Obeliks. Serija Asteriks je jedna od najpopularnijih franko-belgijskih stripova na svetu. Ona je prevedena na 111 jezika i dijalekata.[1] Uspeh ove serije je doveo do adaptacije njenih knjiga u 13 filmova: devet animiranih, i četiri sa živom akcijom (jedan od kojih, Asteriks & Obeliks: Misija Kleopatra, ostvario je veliki uspeh u Francuskoj). Znatan broj igara je isto tako baziran na likovima ove serije, a postoji i tematski park u blizini Pariza, park Asteriks. Prvi francuski satelit, Asteriks, koji je lansiran 1965. godine, imenovan je po liku iz ovog stripa. Do godine 2017, 370 miliona kopija Asteriks knjiga je bilo prodato širom sveta,[2] pri čemu su kokreatori Rene Gošini i Alber Uderzo bili među najbolje prodavanim francuskim autorima u inostranstvu...

Stranac - Prema djelu Alberta Camusa / Jacques Ferrandez Sarajevo 2013. Tvrd povez, kolor, veliki format (29 cm), 134 strane. Grafička novela je nekorišćena (nova). Reč izdavača : `Albert Camus bi ovog novembra napunio 100 godina. Tim povodom, Centar André Malraux, zajedno s partnerima, predstavlja bosanskohercegovačkoj publici strip verziju Stranca, jednog od najpoznatijih romana francuske književnosti. Stranac je roman o apsurdnosti ljudske egzistencije i priča o čovjeku koji je ravnodušan po pitanju postojanja, djelovanja i života općenito. Adaptaciju je realizirao francuski ilustrator, scenarista i strip crtač, Jacques Ferrandez. Zadržavajući u potpunosti originalni Camusov tekst, Ferrandez nam maštovito i uspješno oslikava Alžir, Mersaulta i ostale likove iz Stranca.` Ferrandez (1955) je francuski strip umetnik kojem je ovo jedno od poznatijih dela, ali je radi i mnoge druge priče. Poznat je po svom jedinstvenom stilu naracije u koje i ovakvim, klasicima svetske književnosti daje novo pakovanje, izgled i formu. Radio je na delima The First Man – 2018, Nostalgia in times square – 1987, Istanbul – 2000.

K21 / Tv U dobrom stanju! Naslov: Fantom (biblioteka nostalgija) Autor(i): Lee Falk, Ray Moore Izdavač: Dečje novine Mesto: Gornji Milanovac Povez: tvrd Lion Harison Gros (engl. Leon Harisson Gross), poznatiji pod pseudonimom Li Folk (engl. Lee Falk; 28. april 1911 — 13. mart 1999) je bio američki scenarista, režiser i producent, ali najpoznatiji kao kreator stripova o superherojima Fantomu i Mandraku. Takođe je bio pisac pozorišnih komada i pozorišni režiser/producent. U njegovim predstavama su glumili Marlon Brando, Čarlton Heston, Pol Njumen, Čiko Marks i Itel Veters. Folk je takođe snimio TV seriju Fantom po temama iz svog stripa. Preminuo je 13. marta 1999. godine u 88. godini. Raimond S. Moore (1905 - 13. januar 1984), poznatiji kao Rai Moore, bio je ko-kreator, zajedno sa Lee Falk-om, i prvi umetnik na onome što će postati najpopularniji strip svetske avanture, The Phantom, koja je počela 1936. [1] Moore je prethodno radio kao asistent Phil Davis-a na filmu Maikraka koji je stvorio Lee Falk, zbog čega su ga smatrali prikladnim izborom za crtanje Falkove nove kreacije. Malo se zna o Raiovom ličnom životu, ali on je rođen u Montgomeri Citiju, Missouri, 1905. godine, i većinu svog života proveo je u Missouriju sve do svoje smrti 1984. godine, zajedno sa svojom suprugom Claire Moore. Bio je sin zlatara i satovara, i prvobitno nameravao da postane inženjer (na zahtev svog oca), pre nego što je shvatio da može da živi od svog umetničkog posla. Moore je počeo da crta Fantoma 1936. godine, nakon što je kreator Falk shvatio da neće imati vremena da sam uradi umetničko delo u stripu. Prethodno je radio kao asistent na Falkovoj drugoj traci, Mađarskom Mandrakeu. Na Mooreove početne radove na filmu The Phantom uticalo je delo Aleka Rejmonda. Rej je bio upleten u nesreću tokom karijere kao pilot u Drugom svetskom ratu, zbog čega nije mogao da nastavi da crta Fantoma, pa je ostavio posao na striptizu svom pomoćniku Vilsonu McCoiu. Rai Moore je imao ćudljiv i misteriozan stil crtanja, sa stilom senke koji je odgovarao misterioznom karakteru Fantoma. Međutim, kasnije je malo promenio svoj stil, fokusirajući se manje na mračnu atmosferu po kojoj je postao poznat, u korist realističnijeg stila, sa više detalja i manje zlovoljnim stilom crtanja. Lee Falk je uvek tvrdio da je Moore najbolji umetnik na Fantomu, zbog njegovog talenta za crtanje lepih devojaka. Taj talenat je doveo Fokla do stvaranja mnogih kriminalnih korporacija koje su se sastojale samo od žena, kao što je zloglasni Ski Band. Moore je fanovima poznat kao misteriozan kao i fantomski lik koji je zajedno stvorio. Pre 2011, poznato je da postoje samo dve fotografije, obe na stranu. Njegovo lice je stoga bilo potpuno nepoznato svijetu. A ako je u retkim prilikama radio intervju, on je retko pominjao svoj privatni život. U julu 2011. godine, u znak zahvalnosti za Phantom Fans širom svijeta iu čast 75. godišnjice Fantomskog stripa, njegova velika nećakinja Gina Moore Reiners objavila je seriju fotografija Moore porodice od detinjstva Reja Moora do odraslog doba. Rai Moore je umro 1984. od prirodnih uzroka. Preživeo je njegova supruga Claire, koja je umrla 2005. godine; Mari Adelia Moore (sada preminula); njegov mlađi brat, David Ierli Moore Jr .; njegov nećak, John Alt Moore; i njegove velike nećakinje, Maria Moore Zeig i Gina Moore Reiners. 13 hektara (53.000 m2) šumskog zemljišta koje su Claire i Rai u vlasništvu Des Peresa, Missouri donirali su u Missouri Department of Conservation i nazvali `Phantom Forest` nakon njegovog heroja. Moore bi ponekad koristio svoju ženu Claire kao model za crtanje fantomove djevojke, Diane Palmer. Vjeruje se da je ideja Phantomovog ljubimca vuka Devil došla iz doživotnog zadovoljstva Rai Moore-a za crtanje vukova i njegovu ljubav prema psima. U Paramount Pictures-u Phantom filmska adaptacija, u kojoj glumi Billi Zane, batler porodice Palmer se zove `Falkmoore`, referenca na Lee Falk i Rai Moore.

225 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Spiderman Marvel Ultimate, Les lecons de la vie Brian Michael Bendis Brian Michael Bendis (/ˈbɛndɪs/; rođen 18. kolovoza 1967.) [2] američki je pisac stripova i umjetnik. Osvojio je pet Eisnerovih nagrada i za svoj rad u vlasništvu kreatora i za rad na raznim Marvelovim stripovima.[3] Počevši od kriminalističkih i noir stripova, Bendis se na kraju preselio na mainstream superherojski rad. S Billom Jemasom i Markom Millarom, Bendis je bio glavni arhitekt Ultimate Marvel Universe, lansirajući Ultimate Spider-Man 2000. Ponovo je pokrenuo franšizu Avengers s New Avengersima 2004., a također je napisao priču o Marvelovim `događajima` `Secret War` ` (2004–2005), `Kuća M` (2005), `Tajna invazija` (2008), `Osada` (2010) i `Doba Ultrona` (2013). Iako je Bendis citirao pisce stripova kao što su Frank Miller i Alan Moore, njegov vlastiti utjecaj na pisanje manje je ukorijenjen u stripovima, oslanjajući se na rad Davida Mameta, Richarda Pricea i Aarona Sorkina, čiji je dijalog, rekao je Bendis, bio `najbolji u bilo kojem mediju.`[4] Osim što je pisao stripove, Bendis je radio na televiziji, video igrama i filmu. Također je predavao tečajeve o grafičkim romanima na Sveučilištu Oregon i Portland State University. Bendis je 2014. napisao Words for Pictures: The Art and Business of Writing Comics and Graphic Novel, knjigu o stripu u izdanju Random Housea....

STRIP 1 58164) LEDENO DOBA , Nikola de Kresi , Komiko Novi Sad 2013 „Svaki album je posebno iskustvo. Ne mogu da zamislim sebe kako godinama upotrebljavam jedan te isti recept kao što je često slučaj u stripu. Albumi koje radim često su u potpunoj suprotnosti sa onim koje sam prethodno radio, ali to mi ostavlja prostora za napredak. Crtanje je oduvek bilo i ostalo nešto najprirodnije, najočiglednije i najuzbudljivije. Bilo je i ostalo moj fetiš – kompozicija, perspektiva, energija, oslobađanje, senzualnost, nasilje, disanje, obrazovanje, pripovedanje, podvig nad podvizima...“ Pažnju kritike i publike Nikola de Kresi je osvojio početkom 1990-ih sa albumom Foligatto, i otada je ostavio autentičan lični pečat u svetu stripa. Jedan je od onih autora čije nove naslove jednako nestrpljivo iščekuju i čitaoci i njegovi takmaci. On se ne zadovoljava time da prati klasičnu nit naracije i ne libi se da sa svakim novim albumom iznova sebi postavlja pitanja, svaki put menjajući stil i tehniku rada. Svaka od njegovih vinjeta je istinska grafička bravura. U Ledenom dobu Nikola de Kresi stvara uzbudljivu i vanserijsku priču u kojoj naši savremenici susreću, uz dozu humora i ležernosti, izmaštana „šapolika“ bića, nešto između psa, svinje i foke. Bilo da u fokus stavlja samog umetnika ili da čitav muzej Luvr okiva u led, Nikola de Kresi ispreda neke od najumesnijih i najslobodnijih priča koje smo u prilici da čitamo. odlično očuvano, tvrd povez, format 17 x 24 cm, kolor , 76 strane

-Izdavač: `Darkwood` -Povez: Tvrd -Pismo: Latinica -Broj strana: 96 -Dimenzije: 210 x 300 -Stanje: kao novo Je li strah dolazi spolja ili iz ambisa u nama. Šta da radimo kada se nađemo na rubu, u graničnom području? I može li se sve pripisati opsenama uma ili postoji nešto što istinski vreba u opipljivom svetu? Ko bi bolje znao odgovore na takva pitanja od majstora strave – Ričarda Korbena!

BOKSER, Rajnhard Klajst, KOMIKO, Novi Sad, 2015, meki povez, c/b, 200 strana, tiraž 1000 komada, NOVO. Posle dugog zimskog sna, sa prvim zracima sunca, javio se i novosadski KOMIKO sa prvim ovogodišnjim strip izdanjem. I kako smo već navikli kad je ovaj izdavač u pitanju, opet se radi o remek-delu ! Moram da priznam da sam na kuloarske priče o objavljivanju nemačkog autora bio više nego suzdržan. Kao i u ostalim umetnostima, nemci u XX veku kaskaju za evropskim okruženjem, a šire da ne spominjem. Bavili se ljudi pametnijim stvarima kao što su ratovi i pravljenje boljeg sveta. A kad je to propalo krenuli su od toga da prave umetnost, što i danas rade. I upravo kao što su im ratovi bili surovi i brutalni, takva im je i umetnost. Kao i u njihovim ratovima, tako i na njihovu muziku, filmove i književnost niko nije mogao da ostane miran, netaknut i ravnodušan. Tako je na mene delovalo prvo čitanje BOKSERA Rajnharda Klajsta. Brutalno i surovo. Direkt u glavu. Pa nova stranica, kroše, pa sledeća - aperkat. Pa kratka serija u stomak, u želudac, pa opet u glavu... Mislio bi čovek da je na temu stradanja Jevreja u nemačkim logorima sve već rečeno posle 70 godina. Već su vidjena remek-dela na tu temu. S pravom je na zadnjoj korici spomenut Spigelmanov MAUS. Ali ovde su prikazani ljudi, a ne miševi i mačke, ovde su ljudska lica iskrivljena od straha, mržnje, bola, besa, ovde je sve mnogo brutalnije... Ovo je radio Nemac. Direkt u glavu. Pa u želudac...

BOKSER, Rajnhard Klajst, KOMIKO, Novi Sad, 2015, meki povez, c/b, 200 strana, tiraž 1000 komada, NOVO. Posle dugog zimskog sna, sa prvim zracima sunca, javio se i novosadski KOMIKO sa prvim ovogodišnjim strip izdanjem. I kako smo već navikli kad je ovaj izdavač u pitanju, opet se radi o remek-delu ! Moram da priznam da sam na kuloarske priče o objavljivanju nemačkog autora bio više nego suzdržan. Kao i u ostalim umetnostima, nemci u XX veku kaskaju za evropskim okruženjem, a šire da ne spominjem. Bavili se ljudi pametnijim stvarima kao što su ratovi i pravljenje boljeg sveta. A kad je to propalo krenuli su od toga da prave umetnost, što i danas rade. I upravo kao što su im ratovi bili surovi i brutalni, takva im je i umetnost. Kao i u njihovim ratovima, tako i na njihovu muziku, filmove i književnost niko nije mogao da ostane miran, netaknut i ravnodušan. Tako je na mene delovalo prvo čitanje BOKSERA Rajnharda Klajsta. Brutalno i surovo. Direkt u glavu. Pa nova stranica, kroše, pa sledeća - aperkat. Pa kratka serija u stomak, u želudac, pa opet u glavu... Mislio bi čovek da je na temu stradanja Jevreja u nemačkim logorima sve već rečeno posle 70 godina. Već su vidjena remek-dela na tu temu. S pravom je na zadnjoj korici spomenut Spigelmanov MAUS. Ali ovde su prikazani ljudi, a ne miševi i mačke, ovde su ljudska lica iskrivljena od straha, mržnje, bola, besa, ovde je sve mnogo brutalnije... Ovo je radio Nemac. Direkt u glavu. Pa u želudac...

225 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Civil War 1 ( Guerre civile ) - Mark Millar, Steve McNiven Marvelov svemir se mijenja. Nakon tragedije, Kongres Sjedinjenih Država predlaže da nadljudi otkriju svoj službeni identitet demaskirajući se pred članovima vlade. Najveći prvaci nacije podijeljeni su. Ovu odluku moraju donijeti svaki u svojoj duši i savjesti. Mark Millar MBE (/ˈmɪlər/; rođen 24. prosinca 1969.) škotski je pisac stripova, poznat po svom radu na The Authority, Swamp Thing, The Ultimates, Marvel Knights Spider-Man, Ultimate Fantastic Four, Civil War, Kingsman: The Secret Service, Wanted, Chrononauts, Superior i Kick-Ass, od kojih je posljednjih sedam adaptirano ili se planira adaptirati u igrane filmove. Njegov rad DC Comics uključuje Superman: Crveni sin. U Marvel Comicsu stvorio je The Ultimates, koje je časopis Time odabrao kao strip desetljeća, a scenarist Zak Penn opisao kao glavnu inspiraciju za film Osvetnici iz 2012..[1] Millar je napisao Građanski rat i `Wolverine: Old Man Logan`, dvije od Marvelovih najprodavanijih priča. Prvi je inspirirao film Marvel Studiosa iz 2016. Captain America: Civil War, [2] dok je drugi bio inspiracija za film Logan 20th Century Foxa iz 2017. godine.[3][4] Millar je bio izvršni producent svih njegovih filmova, a četiri je godine radio kao kreativni savjetnik Fox Studios na njihovoj Marvel listi filmova. Godine 2017. Netflix je kupio Millarovu strip liniju, Millarworld, koju će Millar i njegova supruga Lucy nastaviti voditi, objavljujući nove stripove i prilagođavajući ih za druge medije. Steven McNiven je kanadski strip crtač. Prvo je stekao istaknutost na CrossGenovom Meridijanu, prije nego što je prešao na knjige kao što su Ultimate Secret, New Avengers i Civil War.

287 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Junak se neće vratiti u carevinu Put, Predrag Đurić Kroz čitavu ljudsku istoriju junaci odlaze na putovanja, daleko od mesta na kojima su rođeni, kako bi pronašli skrivena blaga, otkrili tajne, stekli znanja koja donose moć, da bi se, pre i posle svega, promenili, preživeli obrede inicijacije, odrasli i postali drugačiji, snažniji, mudriji, bolji. A kad dostignu željeni cilj junaci će se vratiti tamo odakle su pošli i, kao novi vladari, doneti dobro, pravdu, blagostanje svojoj zajednici. Ova arhetipska priča deo je kolektivnog sećanja te postoji u svim vremenima i svim civilizacijama, od najstarijih saga, kakva je ona o Gilgamešu, preko narodnih bajki i usmenih predanja do autorske, pisane književnosti i svih novijih medija, kakav je na primer film. Naravno, svaki autor nadograđuje početni kostur priče zavisno od svog talenta, obrazovanja i interesovanja. Predrag Đurić (1974) odvažio se da svoju verziju priče o putovanju pretoči u strip („Put“, scenario Predrag Đurić, crtež Karla Andrea i Diego Lopez Mata; izdavač Rosencrantz, Maglić, 2013) svestan da je taj zadatak pun izazova i zamki. Mada je zaplet dozvoljavao puno „fizičke akcije“ težište priče nije na tom elementu već, naprotiv, na dilemama glavnog junaka. Đurić, međutim, nije hteo da daje objašnjenja i opravdanja postupaka svog heroja, već je to prepustio čitaocima, ograničivši se na pripovedanje bez ikakvih sudova i zaključaka. U realizaciji teškog zadatka scenaristi su pomogli Karla Andrea i Diego Lopez Mata, mladi likovni umetnici iz Meksika kojima je ovo prvi realizovani - i to uspešno realizovani - strip album klasičnog formata i obima. „Put“ govori i Den’anu, vladaru moćnog carstva dinastije Tan’an koje živi već hiljadu godina jer su svi vladari čuvali carstvo i mir u njemu. I car Den’an je ispunio svoju dužnost i pobedio najezdu varvara u velikom boju. No, umesto da se slavodobitno vrati u prestonicu on, prepuštajući vlast supruzi Jol’ani i vernom generalu Taju, odlazi na daleko ostrvo, u tvrđavu koju je pokorio u svojoj prvoj pobedi. Svi su zbunjeni ovim postupkom. Zatišje koriste neprijatelji i ponovo nasrću. General stiže svom caru i moli ga za pomoć jer prestonica samo što nije pala. Ali Den’an odgovara da više nema onoga koga Taj traži. General odlazi da časno pogine, a čovek koji se odrekao svega što je bio odlazi na drugu stranu - da pronađe sebe. Uspeće mu da pronađe prostodušni mir iz koga će biti istrgnut. Prihvatiće ulogu izgubljenog sina koji se vratio a potom i očinske figure koja se sklanja da ne smeta mladosti koja sazreva. Ipak, teško je obrisati žig ubice oca (Den’an je na presto došao usmrtivši oca, grubog i bahatog silnika koji nije voleo svog sina), egoiste koji odbija da pomogne najrođenijima (sa kojima nije uspeo da izgradi iskren odnos). Na kraju priče Đurićev se junak neće vratiti u carevinu baš kao što neće steći ni moći ni znanja kojima može da pomogne ljudima. Njegov put sveukupno nije uspešan i slavodobitan. Nesvakidašnjoj i složenoj Đurićevoj priči dato je i adekvatno grafičko ruho. Stripom, uprkos mnoštvu linija (koje i jesu i nisu senke) dominira prozirnost. Lica, predmeti, pajzaži izgledaju neobično, kao da se iza pojavnog kriju još neki likovi, konture nečeg drugog, skrivenog a bitnog. Tako je zagonetna dopadljivost crteža neverbalnim slojem dopunila dešavanja i tekst. „Put“ je intrigantno delo kome svakako treba pokloniti punu pažnju. Ilija Bakić Predrag Đurić (Novi Sad, 2. septembar 1974) strip je scenarista, publicista, urednik i pisac. Najpoznatiji je po strip albumima koje je radio sa više domaćih i stranih crtača, uključujući Franciska Maldonada, Frančeska Kontea, Majka Galagera, Karlu Andreu Lopez Mata, Diega Lopez Matu, Marcela Salazaa, Dena Gudfeloua, Uju Šibuju, Miodraga Ivanovića, Marinka Lebovića, Milana Anđelkovića, Jelenu Vučić, Sabahudina Muranovića i Nenada Cvitičanina. Strip „Razglednica iz Sarajeva“, koje je radio sa Franciskom Maldonadom i Zlatkom Milenkovićem nagrađena je na Međunarodnom strip festivalu u Velesu. Autor je i romana „Kohabitacija (2013)“, „Strapado` (2019) i „Patchwork` (2019), kao i knjiga „Zlatno doba vojvođanskog stripa` (2019) i „Dušan Reljić - strip, karikatura, ilustracija` (2020). Biografija Rođen u Novom Sadu 1974. godine. Prve strip scenario napisao je još sa devet godina. Sa nepunih 16 godina pristupa grupi Princ Valijant - B4 i intenzivno radi na strip scenariju. Urednik je magazina Vojvođanski strip i istoimenog veb portala. Autor je dve izložbe - `Tarzan u Novom Sadu` (Kulturni centar Novi Sad, 2012) i `Strip u vojvođanskoj štampi na nemačkom jeziku između dva svetska rata` (Muzej savremene umetnosti Vojvodine, 2015). Saradnik je lista za decu `Neven` za oblast stripa. U ovom časopisu objavljivao je tekstove iz istorije stripa i vodio školu stripa. Autor je više tekstova iz oblasti stripa, a uradio je i brojne intervjue sa vodećim strip autorima. Od 2012. do 2016. godine radi scenarija za izdavačku kuću „ROSENCRANTZ“.

Nove knjige 2008. i 2009. godina, Fabrika knjiga 96 i 88 strana Mek povez sa klapnom Crno-belo Beleška o autorki: Helena Klakočar Vukšić je diplomirala grafiku na ALU u Zagrebu, slikarstvo i animirani film u Nizozemskoj. Djeluje kao samostalni umjetnik od ’82. godine na području primjenjene umjetnosti: animirani filmovi, stripovi, plakati, ilustracije, murali te autonomni radovi (grafike i slike). Radila unutar grupa Zzot, Migrative Art i Divlje oko. Njene stripove su objavljivali “Polet”, “Heroina”, “Vidici”, “Mladina”, “P.O.S.E.” i mnogi drugi časopisi. Godinu dana vodila je program Galerije SC u Zagrebu (1990/91.). Važniji radovi: grafička novela “Nemirno more” (Freon, Brisel), strip slikovnica “Veliko putovanje” (Aristej, Maribor). Godine 2000., na Festivalu frankofonskog stripa u Angoulemu, s knjigom “Nemirno more” osvojila je nagradu Alph Art za najbolju knjigu stranog autora i specijalnu nagradu radija France Info. Izlagala je samostalno i grupno. Sudjelovala na značajnim međunarodnim izložbama: “Move Your World” (Amsterdam), “Fort Europa” (Almere), “Picture which was never taken”, (Helsinki). Sada radi na dovršavanju nastavka “Nemirnog mora” i priprema nove radove za projekt “F.W.P. / Prvi Svjetski Mir”. Surađuje sa grupom Divlje oko i Kolektivom Eimigrative Art.

originalna američka strip sveska na engleskom jeziku izdavač: Marvel Comics Group edicija: Creatures on the Loose junak: Thongor, warrior of Lost Lemuria epizoda: The Demon of Zangabal dodatni strip: Gundar datum izlaženja: mart 1973 (bronze age issue) ovom epizodom Tongor se prvi put javlja u formi stripa; inače, to je književni lik iz podžanra Mač i Magija; na ovoj epizodi radili su strip autori Konana i Kula; Tongor je bio favorit Roja Tomasa za stripsku adaptaciju; serijal se nije zapatio jer je književnik Lin Karter tražio suviše novca po epizodi; rezultat: Konan Varvarin je postao slavan stripski, filmski, gejmerski i TV karakter; a Tongor Varvarin je skoro zaboravljen; stanje: publikacija je u solidnom stanju; kompletna je i kompaktna; na koricama postoje uši, prelomi, utisnuća, krzotine i zacepljenja; pri vrhu prednje korice kod datuma i cene postoji tamna fleka; na početnim unutrašnjim stranama ima začetaka ušiju; Zanimljivo: na centralnim stranama je dvolisnica sa neuobičajenim reklamama; tu se nude donji veš, dijamantski nakit, te obuka za detektive; - - - - Pogledajte na Kupindu i ostale STRIPOVE koje imam u ponudi: http://www.kupindo.com/pretraga.php?Pretraga=gstrip&CeleReci=1&UNaslovu=0&Prodavac=guglajkan Za pretragu: fantastika, epska fantastika, sword and sorcery, pisac / writer Lin Carter, FIRST TIME in comic-book form!, NEW NEW NEW... from the house of ideas that gave you CONAN and KULL, editor Roy Thomas, Gstrip,

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Secret Island of Oz (1986). Doroti, Strašilo, Lav kukavica i mače Eureka putuju na misterioznu planinu. Uvučeni u vrtlog, oni stižu do skrivene zemlje sa nakaradnom princezom i živom drvenom igračkom zvanom Knotboi; trijumfuju u obračunu sa džinovskom zmijom i žabom. Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

421 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Najbolje od popularnog stripa sakupljeno u jednom tomu prati burne avanture šestogodišnjeg Kalvina i njegovog tigra Hobsa. William Boyd Watterson II (rođen 5. srpnja 1958.) američki je crtač koji je autor stripa Calvin i Hobbes. Traka je objavljivana od 1985. do 1995. Watterson je Calvina i Hobbesa zaključio kratkom izjavom urednicima novina i svojim čitateljima da smatra da je postigao sve što je mogao u mediju. Watterson je poznat po svojim negativnim stavovima o distribuciji i licenciranju stripova, svojim naporima da proširi i uzdigne novinski strip kao umjetničku formu, te po svom povratku u privatni život nakon raskida Calvina i Hobbesa. Watterson je rođen u Washingtonu, D.C., a odrastao je u Chagrin Fallsu, Ohio. Predgrađe Ohija na srednjem zapadu Sjedinjenih Država bilo je dio inspiracije za Calvina i Hobbesa. Rani život Bill Watterson rođen je 5. srpnja 1958. u Washingtonu, D.C., od Kathryn Watterson (1933.-2022.) i Jamesa Godfreya Wattersona.[1] Otac mu je radio kao patentni zastupnik. Godine 1965. šestogodišnji Watterson i njegova obitelj preselili su se u Chagrin Falls, Ohio, predgrađe Clevelanda.[2][3] Watterson ima mlađeg brata Thomasa Wattersona.[1] Watterson je svoj prvi crtić nacrtao s osam godina, au djetinjstvu je mnogo vremena proveo sam, crtajući i crtajući. To se nastavilo tijekom njegovih školskih godina, [2] tijekom kojih je otkrio stripove kao što su Pogo, Krazy Kat i Charles Schulz` Peanuts koji su kasnije inspirirali i utjecali na njegovu želju da postane profesionalni crtač stripova.[4] Jednom prilikom, dok je bio u četvrtom razredu, napisao je pismo Charlesu Schulzu, koji mu je odgovorio, na veliko iznenađenje Wattersona. To je u to vrijeme ostavilo veliki dojam na njega. Roditelji su ga poticali u umjetničkom bavljenju. Kasnije su ga se sjećali kao `konzervativnog djeteta` — maštovitog, ali `ne na fantazijski način`, i nimalo sličnog liku Calvina koji je kasnije stvorio.[5] Watterson je svoje talente za crtanje pronalazio kroz osnovnu i srednju školu, stvarajući sa svojim prijateljima stripove o superjunacima na temu srednje škole i prilažući crtane filmove i umjetnost školskim novinama i godišnjaku.[6]: 20–3 Nakon srednje škole, Watterson je pohađao Kenyon College, gdje je diplomirao političke znanosti. Već je bio odlučio za karijeru u karikaturi, ali smatrao je da će mu studij političkih znanosti pomoći da prijeđe u redakciju karikature. Nastavio je razvijati svoje umjetničke vještine, a tijekom druge godine studija naslikao je Michelangelovo Stvaranje Adama na stropu svoje sobe u domu.[7] Također je doprinio karikaturama fakultetskim novinama, od kojih su neke uključivale originalne karikature `Spaceman Spiff`. [a] Watterson je diplomirao na Kenyonu 1980. sa diplomom prvostupnika umjetnosti. Kasnije, kad je Watterson stvarao imena za likove u svom stripu, odlučio se za Calvina (po protestantskom reformatoru Johnu Calvinu) i Hobbesa (po društvenom filozofu Thomasu Hobbesu), navodno kao `vrh kape` Kenyonovoj političkoj znanstveni odjel. U The Complete Calvin and Hobbes, Watterson je naveo da je Calvin nazvan po `teologu iz 16. stoljeća koji je vjerovao u predestinaciju`, a Hobbes po `filozofu iz 17. stoljeća s nejasnim pogledom na ljudsku prirodu.` [9] Karijera Rani rad Watterson je bio inspiriran radom Jima Borgmana, političkog karikaturista The Cincinnati Enquirer, koji je 1976. diplomirao na Kenyon Collegeu, te je odlučio pokušati slijediti isti put karijere kao Borgman, koji je zauzvrat ponudio podršku i ohrabrenje ambicioznom umjetniku. Watterson je diplomirao 1980. i zaposlio se na probnoj osnovi u Cincinnati Postu, konkurentskom listu Enquirera. Watterson je brzo otkrio da je posao pun neočekivanih izazova koji su ga spriječili da obavlja svoje dužnosti prema standardima koji su mu postavljeni. Nije najmanji od tih izazova bilo njegovo nepoznavanje političke scene u Cincinnatiju, budući da nikada nije živio u gradu niti u njegovoj blizini, budući da je odrastao u području Clevelanda i pohađao koledž u središnjem Ohiju. Post je otpustio Wattersona prije nego što mu je istekao ugovor.[10] Potom se pridružio maloj reklamnoj agenciji i tamo radio četiri godine kao dizajner, stvarajući reklame za trgovine dok je također radio na vlastitim projektima, uključujući razvoj vlastitog crtanog stripa i priloge za Target: The Political Cartoon Quarterly.[11] Kao slobodni umjetnik, Watterson je crtao druga djela za raznu robu, uključujući omote albuma za bratov bend, kalendare, grafike odjeće, obrazovne knjige, naslovnice časopisa, postere i razglednice.[12] Calvina i Hobbesa i uspon do uspjeha Watterson je rekao da radi za osobno ispunjenje. Kao što je rekao maturantima 1990. godine na Kenyon Collegeu: `Iznenađujuće je koliko ćemo teško raditi kada se posao obavlja samo za nas.` Calvin i Hobbes je prvi put objavljen 18. studenog 1985. U Calvin and Hobbes Tenth Anniversary Book, napisao je[13] da su njegovi utjecaji uključivali Peanuts Charlesa Schulza, Pogo Walta Kellyja i Krazy Kat Georgea Herrimana. Watterson je napisao uvod u prvi svezak The Komplete Kolor Krazy Kat. Wattersonov stil također odražava utjecaj Winsora McCayjevog Malog Nema u Slumberland.[14][15] Poput mnogih umjetnika, Watterson je u svoj rad ugradio elemente svog života, interesa, uvjerenja i vrijednosti — na primjer, svoj hobi kao biciklista, [16] sjećanja na govore vlastitog oca o `izgradnji karaktera` i svoje poglede na trgovinu i korporacije. Wattersonova mačka Sprite jako je inspirirala osobnost i fizičke značajke Hobbesa.[9] Watterson je veći dio svoje karijere proveo pokušavajući promijeniti klimu novinskog stripa. Smatrao je da se narušava umjetnička vrijednost stripa, te da se prostor koji zauzima u novinama neprestano smanjuje, podložan samovolji hirova kratkovidnih izdavača. Nadalje, smatrao je da umjetnost ne treba suditi prema mediju za koji je stvorena (tj. ne postoji `visoka` umjetnost ili `niska` umjetnost - samo umjetnost).[17] Watterson je napisao predgovore za FoxTrot i For Better or For Worse. Borite se protiv prodaje njegovih likova Godinama se Watterson borio protiv pritiska izdavača da prodaju njegov rad, nešto za što je smatrao da će pojeftiniti njegov strip[18] kroz kompromitiranje čina stvaranja ili čitanja.[19] Odbio je prodavati svoje kreacije na temelju toga da bi prikazivanje slika Calvina i Hobbesa na komercijalno prodanim šalicama, naljepnicama i majicama obezvrijedilo likove i njihove osobnosti. Watterson je rekao da je Universal nastavio vršiti pritisak na njega i rekao da je potpisao svoj ugovor bez da ga je u potpunosti pročitao jer je, kao novi umjetnik, bio sretan što je naišao na sindikat voljan dati mu priliku (dva druga sindikata su ga prethodno odbila ). Dodao je da je ugovor bio toliko jednostran da bi, ako bi Universal to stvarno želio, mogli licencirati njegove likove protiv njegove volje, čak bi ga mogli otpustiti i nastaviti s Calvinom i Hobbesom s novim umjetnikom. Wattersonov položaj je na kraju pobijedio i on je mogao ponovno pregovarati o svom ugovoru kako bi dobio sva prava na svoj rad, ali je kasnije dodao da ga je borba za licence iscrpila i pridonijela potrebi za devetomjesečnim odmorom 1991. [20]. Unatoč Wattersonovim naporima, pronađene su mnoge neslužbene kopije, uključujući predmete koji prikazuju Calvina i Hobbesa kako konzumiraju alkohol ili Calvina kako urinira po logotipu. Watterson je rekao: `Samo su lopovi i vandali zaradili na robi Calvina i Hobbesa.`[21] Promjena formata nedjeljnog stripa Watterson je bio kritičan prema prevladavajućem formatu nedjeljnog stripa koji je bio na snazi kada je počeo crtati (i ostao je takav, u različitim stupnjevima). Tipični raspored sastoji se od tri retka s ukupno osam kvadrata, koji zauzimaju pola stranice ako su objavljeni u normalnoj veličini. (U ovom kontekstu, pola stranice je apsolutna veličina – otprilike polovica nominalne veličine stranice od 8+1⁄2-x-11 inča (22 cm × 28 cm) – i nije povezana sa stvarnom veličinom stranice na kojoj je crtani film mogli bi se eventualno tiskati za distribuciju.) [22] Nekim je novinama ograničen prostor za nedjeljne članke i smanjena je veličina trake. Jedan od uobičajenih načina je izrezivanje gornje dvije ploče, za što je Watterson vjerovao da ga je prisililo da gubi prostor na šale koje nisu uvijek odgovarale traci. Dok se trebao vratiti sa svog prvog odmora (drugi je održan tijekom 1994.), Watterson je sa svojim sindikatom razgovarao o novom formatu za Calvina i Hobbesa koji bi mu omogućio da učinkovitije koristi svoj prostor i gotovo bi zahtijevao od novina da to objave. kao pola stranice. Universal se složio da će strip prodati kao pola stranice i ništa drugo, što je izazvalo bijes novina i kritike na račun Wattersona od strane urednika i nekih njegovih kolega karikaturista (koje je opisao kao `nepotrebno ljute`). Na kraju je Universal napravio kompromis i pristao ponuditi novinama izbor između pune pola stranice ili smanjene verzije kako bi ublažio zabrinutost oko problema s veličinom. Watterson je priznao da je zbog toga izgubio prostor u mnogim novinama, ali je rekao da je, na kraju, to bila korist jer je smatrao da čitateljima novina daje bolju viziju za njihov novac, a urednici su slobodni da se ne kandidiraju Calvin i Hobbes na vlastitu odgovornost. Dodao je da se neće ispričati za crtanje popularnog elementa.[23] Kraj Calvina i Hobbesa 9. studenoga 1995. Watterson je najavio kraj Calvina i Hobbesa sljedećim pismom novinskim urednicima: Poštovani čitatelju: Zaustavit ću Calvina i Hobbesa na kraju godine. Ovo nije bila nedavna niti laka odluka i odlazim s malo tuge. Moji interesi su se, međutim, promijenili i vjerujem da sam učinio ono što sam mogao unutar ograničenja dnevnih rokova i malih panela. Željan sam raditi promišljenijim tempom, s manje umjetničkih kompromisa. Još nisam odlučio o budućim projektima, ali moj odnos s Universal Press Syndicateom će se nastaviti. To što bi toliko novina objavilo Calvina i Hobbesa čast je na koju ću dugo biti ponosan i jako sam ih cijenio kakvi su sada. S druge strane, masovni mediji se raspadaju, a publika se atomizira. Pretpostavljam da će stripovi imati manje raširen kulturni utjecaj i zaraditi puno manje novca. Dovoljno sam star da mi je sve ovo uznemirujuće, ali svijet ide dalje. Svi novi mediji neizbježno će promijeniti izgled, funkciju, a možda čak i svrhu stripa, ali stripovi su živi i svestrani, pa mislim da će i dalje pronalaziti relevantnost na ovaj ili onaj način. Ali oni definitivno neće biti isti kao oni s kojima sam ja odrastao.[35] Godine 2013. objavljen je dokumentarni film Dear Mr. Watterson, koji istražuje kulturni utjecaj Calvina i Hobbesa. Sam Watterson nije se pojavio u filmu. Dana 26. veljače 2014. Watterson je objavio svoj prvi crtani film nakon završetka Calvina i Hobbesa: poster za dokumentarac Stripped.[36][37] Godine 2014. Watterson je koautor knjige The Art of Richard Thompson s karikaturistom Washington Posta Nickom Galifianakisom i Davidom Apatoffom.[38] U lipnju 2014. tri trake Bisera prije svinja (objavljeno 4. lipnja, 5. lipnja i 6. lipnja 2014.) sadržavale su Wattersonove gostujuće ilustracije nakon što je zajednički prijatelj Nick Galifianakis povezao njega i karikaturista Stephana Pastisa, koji su komunicirali putem e-pošte.[39] ] Pastis je ovu neočekivanu suradnju usporedio s `ugledanjem Bigfoota`.[40] `Mislio sam da bismo možda Stephan i ja mogli napraviti ovu glupu suradnju i onda iskoristiti rezultat da prikupimo nešto novca za istraživanje Parkinsonove bolesti u čast Richarda Thompsona. Činilo se kao savršena konvergencija`, rekao je Watterson za The Washington Post.[41] Na dan kada se Stephan Pastis vratio na svoju vlastitu traku, odao je počast Wattersonu aludirajući na posljednju traku Calvina i Hobbesa od 31. prosinca 1995. godine. 5. studenog 2014. predstavljen je plakat koji je nacrtao Watterson za Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu 2015. gdje je 2014. dobio Grand Prix.[42] Dana 1. travnja 2016., za Dan šale, Berkeley Breathed objavio je na Facebooku da je Watterson potpisao `franšizu mojoj `upravi``. Zatim je objavio strip s Calvinom, Hobbesom i Opusom. Strip potpisuje Watterson, iako je stupanj njegove upletenosti bio spekulativan.[43] Breathed je 1. travnja 2017. objavio još jedan strip `Calvin County` s Calvinom i Hobbesom, koji je također `potpisao` Watterson, 1. travnja 2017., zajedno s lažnom pričom u New York Timesu koja navodno opisuje `spajanje` dva stripa.[44] Berkeley Breathed uključio je Hobbesa u strip od 27. studenog 2017. kao zamjenu za lika Stevea Dallasa. Hobbes se također vratio u stripovima od 9., 11. i 12. lipnja 2021. [45] kao zamjena za Billa The Cat. izložbe Godine 2001. Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio priredio je izložbu Wattersonovih nedjeljnih stripova. Odabrao je trideset i šest svojih favorita, prikazujući ih i s originalnim crtežom i s gotovim proizvodom u boji, a većina komada sadrži osobne bilješke. Watterson je također napisao popratni esej koji je poslužio kao predgovor za izložbu pod nazivom `Calvin i Hobbes: nedjeljne stranice 1985. – 1995.`, koja je otvorena 10. rujna 2001. Skinut je u siječnju 2002. Popratni objavljeni katalog imao je isti naslov.[46] Od 22. ožujka do 3. kolovoza 2014. Watterson je ponovno izlagao u Billy Ireland Cartoon Library & Museum na Državnom sveučilištu Ohio. U vezi s ovom izložbom, Watterson je također sudjelovao u intervjuu sa školom.[48] Uz izložbu je izdan katalog izložbe Exploring Calvin and Hobbes. Knjiga je sadržavala poduži intervju s Billom Wattersonom, koji je vodila Jenny Robb, kustosica muzeja.[49] Misterije Watterson će objaviti svoje prvo objavljeno djelo nakon 28 godina u listopadu 2023. Zove se The Mysteries, a to je ilustrirana `bajka za odrasle` o `onome što leži izvan ljudskog razumijevanja`. Rad je nastao u suradnji s ilustratorom i karikaturistom Johnom Kaschtom.[50][51] Nagrade i počasti Watterson je 1986. i 1988. dobio Reuben nagradu Nacionalnog društva karikaturista.[52] Wattersonova druga Reubenova pobjeda učinila ga je najmlađim karikaturistom koji je dobio takvu čast i tek šestom osobom koja je pobijedila dvaput, nakon Miltona Caniffa, Charlesa Schulza, Dika Brownea, Chestera Goulda i Jeffa MacNellyja. (Gary Larson je jedini karikaturist koji je osvojio drugog Reubena nakon Wattersona.) Watterson je 2014. dobio Grand Prix na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu za svoj opus, postavši tek četvrti neeuropski karikaturist koji je tako počašćen u prvih 41 godina događaja. 1986.: nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988: Nagrada Reuben, najbolji karikaturist godine 1988.: Nacionalno društvo karikaturista, Nagrada za humor novinskih stripova 1988: Nagrada Sproing, za Tommyja i Tigerna (Calvin i Hobbes) 1989: Nagrada Harvey, Posebna nagrada za humor, za Calvina i Hobbesa 1990.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1990: Nagrada Max & Moritz, najbolji strip, za Calvina i Hobbesa 1991: HaNagrada rvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1991.: Nagrada Adamson, za Kalle och Hobbe (Calvin i Hobbes) 1992.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1992: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za The Revenge of the Baby-Sat 1992.: Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu, nagrada za najbolji strani strip, za En avant tête de thon! 1993.: Nagrada Eisner, najbolja kolekcija stripova, za Napad poremećenih mutanata ubojica čudovišta Snježni goons 1993.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1994.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1995.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 1996.: Nagrada Harvey, najbolji sindicirani strip, za Calvina i Hobbesa 2014.: Grand Prix, Međunarodni festival stripa u Angoulêmeu [53] 2020.: Uvršten u Kuću slavnih nagrade Will Eisner

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! B.C. dnevni je američki strip koji je stvorio crtač Johnny Hart. Smješten u pretpovijesno doba, prikazuje skupinu pećinskih ljudi i antropomorfnih životinja iz različitih geoloških razdoblja. B.C. debitirao je u novinama 17. veljače 1958. i bio je među najdugovječnijim stripovima koje je njegov originalni tvorac još napisao i nacrtao kada je Hart umro za svojom crtaćom daskom u Ninevehu, New York, 7. travnja 2007.. Od njegove smrti, potomak treće generacije Mason Mastroianni producirao je strip, s B.C. sindicirao Creators Syndicate. Povijest objavljivanja B.C. isprva je odbijen od strane brojnih sindikata dok ga New York Herald Tribune Syndicate nije prihvatio, lansirajući strip 17. veljače 1958. Hartu je pružena pomoć s B.C. pisci gegova Jack Caprio i Dick Boland (koji su se kasnije pridružili Hartu i karikaturistu Brantu Parkeru na Čarobnjaku iz Ida). Kada se sindikat Herald Tribunea raspao 1966. zbog raspada njegovih matičnih novina, B.C. je preuzeo Publishers Syndicate. Taj je sindikat često mijenjao vlasnike i nazive — Publishers-Hall Syndicate, Field Newspaper Syndicate, News America Syndicate i konačno North America Syndicate — da bi na kraju postao dio King Featuresa. U tom trenutku, 1987., Hart je promijenio distributera u Creators Syndicate, postavši jedan od Creatorsovih prvih sindiciranih stripova. Nakon Hartove smrti 2007., traku su počeli producirati Hartovi unuci Mason Mastroianni (glavni scenarist i karikaturist) i Mick Mastroianni (pisac za B.C. i Hartovu drugu kreaciju, Čarobnjak iz Ida), te Hartova kći Perri (pismopisac i kolorist). (Braća Mastroianni također su izradila originalni strip, Dogs of C Kennel, 2009.) John Lewis Hart (18. veljače 1931. - 7. travnja 2007.) bio je američki crtač poznat kao tvorac stripova B.C. i Čarobnjak iz Ida. Brant Parker koproducirao je i ilustrirao The Wizard of Id. Hart je dobio nekoliko nagrada, uključujući švedsku Adamsonovu nagradu i pet od Nacionalnog društva karikaturista. U svojim kasnijim godinama bio je poznat (i ponekad kritiziran) po uključivanju kršćanskih tema i poruka u svoje stripove.[1] Chuck Colson je u kolumni Breakpoint nazvao Harta `najčitanijim kršćaninom našeg vremena`, u odnosu na C. S. Lewisa, Franka E. Perettija i Billyja Grahama.[2] Biografija Rođen u Endicottu u New Yorku, Hartov prvi objavljeni rad bio je u Stars and Stripesu dok je služio u Koreji kao uvršteni pripadnik Zračnih snaga Sjedinjenih Država. Vrativši se 1953., objavljivao je karikature u The Saturday Evening Postu, Collier`s Weeklyju i drugim časopisima. Njegovo zaposlenje prije karikature uključivalo je rad u restoranu s roštiljem i slikanje natpisa.[3] Hartov najveći uspjeh, B.C., nastao je 1957. i počeo se pojavljivati ​​u nacionalnim dnevnim novinama 17. veljače 1958. [4] Hart je također sukreirao i napisao strip The Wizard of Id, koji je nacrtao Brant Parker, a koji se distribuira od 9. studenog 1964. [4] Prema Hanna-Barbera animatoru Edu Benedictu, moćne animacijske kuće obratile su se Hartu 1960. godine i ponudile animirani film B.C. niz. Razgovori su propali jer je HB preuredio koncept u ono što je na kraju postalo The Flintstones.[potreban citat] Wikinews ima povezane vijesti: Johnny Hart iz `B.C.` slava prolazi Hart je umro od moždanog udara 7. travnja 2007. Prema riječima njegove supruge Bobby, radio je za crtaćim stolom u trenutku smrti.[5][6] Njegov sukreator Čarobnjaka iz Ida, Brant Parker, umro je samo osam dana kasnije, 15. travnja 2007. Vjerska uvjerenja Hart je odgojen u ležerno religioznoj obitelji i redovito je pohađao kršćansku nedjeljnu školu. Iako je njegovo formalno obrazovanje završilo sa srednjom školom, bio je fasciniran Biblijom od malih nogu.[7] Godine 1984. došlo je do značajnog pomaka u Hartovoj duhovnosti, pa su Hart i njegova žena Bobby počeli pohađati kongregaciju Prezbiterijanske crkve u Ninevehu, New York. Hart je svoje religiozno buđenje pripisao timu oca i sina izvođača koji su instalirali satelitsku antenu u njegovu domu.[7] Hartova sve dublja religiozna vjera, te nepokolebljivi teološki i politički konzervativizam koji ju je pratio, postali su izvor značajnih kontroverzi u kasnijim godinama njegova života. U intervjuu za The Washington Post iz 1999., na primjer, izjavio je da će `Židovi i muslimani koji ne prihvate Isusa gorjeti u paklu` i da je `homoseksualnost Sotonino djelo.` [8] U istom članku, Hart iznio mišljenje da se `bliži smak svijeta, možda do 2010. godine.` Lavlji udio kontroverzi, međutim, došao je iz Hartove sve veće tendencije da svoje vjerske i političke teme i ideale uključi u svoje stripove, posebice B.C. Neke su novine odbile tiskati stripove s otvoreno religioznim temama ili su ih, kao u slučaju Los Angeles Timesa, premjestile u vjerski dio novina.[9] Kontroverzni stripovi Dvije su trake posebno bile kontroverzne. B.C. strip za 15. travnja 2001., koji je bio Uskrs, prikazivao je židovsku menoru sa sedam svijeća koje su postupno gorjele dok su natpisi na traci prikazivali riječi Isusa Krista. Na kraju su se vanjski krakovi svijećnjaka odvojili, ostavljajući kršćanski križ, a na posljednjoj ploči prikazan je otvoren i prazan Kristov grob.[10] Kritičari, uključujući Ligu za borbu protiv klevete i Američki židovski odbor, tvrdili su da Hartov strip prikazuje zamjensku teologiju, odnosno koncepciju kršćanstva kao zamjene judaizma. Hart se ispričao `ako sam uvrijedio ijednog čitatelja`, ali je ipak mislio da bi strip mogao povećati `religioznu svijest` i tvrdio da je mislio da strip bude posveta objema religijama.[9][11][12] Još jedan B.C. traka, koja je bila prikazana 10. studenog 2003., prikazivala je pomoćnu zgradu s tradicionalnim polumjesecom, u koju je lik ušao s okomitom grafikom `SLAM`, samo da bi upitao: `Jesam li to samo ja ili smrdi ovdje?` Kritičari, uključujući Vijeće za američko-islamske odnose, tvrdili su da kombinacija okomite trake i `SLAM-a`, kao i polumjeseca na nebu i na vanjskoj kući, čini traku klevetom na islam. Hart je zanijekao da se radilo o bilo čemu osim šali u kući.

Tv / 406 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleks Rejmond, rođen je kao Aleksandar Gilespi Rejmond (2. oktobar 1909. – 6. septembar 1956), bio je američki crtač stripova, a njegovi najpoznatiji likovi su Flaš Gordon, Rip Kirbi, Tajni agent Iks-9 i Džim iz Džungle. Biografija Aleks Rejmond je rođen u Nju Rošelu predgrađu Njujorka, kao najstariji od sedmoro dece. Nakon smrti oca, 1922. godine, prisiljen je da radi i tako pomaže izdržavanju porodice iako je tada imao svega 13 godina. Ubrzo je morao da se ispiše iz srednje škole, 1928. godine, jer je dobio posao u brokerskoj firmi, ali velika ekonomska kriza i krah berze 1929. ga prisiljavaju da potraži drugi posao. Od 1931. godine radi kao pomoćni crtač Rasa Vestovera na stripu `Mučenik Tili`, u studiju braće Jang. Za Čika radi na stripu `Blondi` a Lajmanu pomaže na stripu `Tim Tajlor`. Zadovoljni radom svog pomoćnika, braća Jang ga predstavljaju Džozefu Konoliju, direktoru King Fičers sindikejta, koji u Rejmondu prepoznaje talenatovanog crtača i traži da kreira nove likove junake avanturističkog stripa koji će biti konkurencija drugim tada popularnim strip junacima. Aleks Rejmond ubrzo kreira dva strip junaka Flaš Gordon kao pandan tada popularnom strip junaku Baku Rodžersu i Džim iz džungle kao pandan za Tima Tajlora. Prvu tablu Flaša Gordona objavio je 7. januar 1934. godine, a uspeh je bio ogroman i trenutan.[1] Godine 1936. snimljena je serija od 13 filmova, a tokom 1938. i 1939. snimljene su još dve serije filmova. Kasnije nastaje Tajni agent Iks-9 koji je trebalo da bude pandan strip junaku Diku Trejsiju. Tajni agent Iks-9 je prvi put objavljen 22. januara 1934. godine, ali Rejmond njime nije bio preterano zadovoljan, pa ga je posle samo godinu i po dana u potpunosti prepustio crtaču Ostinu Brigsu. Poslednji i najpopularniji Rejmondov strip junak je Rip Kirbi[2]. Prvi kaiš stripa o Ripu Kirbiju Rejmond je objavio 4. marta 1946. godine i crtao ga je sve do svoje smrti. `Hteo sam da se u svom novom stripu odmaknem od divlje avanture. Ovo je moj izbor. Želeo sam da radim nešto drugačije, da se spustim na zemlju` - rekao je Aleks Rejmond za Ripa Kirbija. Aleks Rejmond je poginuo u automobilskoj nesreći 1956. godine u svom sportskom automobilu marke Bandini[3]. Uzrok saobraćajne nezgode je neprilagođena brzina, kiša i klizav kolovoz, usled čega se survao sa litice. U vozilu se tada nalazio Sten Drejk, takođe crtač stripova, ali je on preživeo udes. Sahranjen je u Ferfildu u Konektikatu.

276 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Donji desni cosak malo zguzvan, nista strasno. Sve ostalo uredno! Lavanderman je prvi hvarski stripovski superheroj. Alias mu je Borisa Bunčuga, a ishodište njegovih moći u biljci je lavandi. Bori se protiv komaraca i moljaca, nesanice, glavobolje i vrtoglavice. O autorima Autori su misteriozni likovi koji žive u sjeni junaka, kažu autori. Crta ga Vančo Rebac, a piše Toni Faver. Izdanja Prvi broj izlazi u rujnu 2008. u 200 komada, odmah biva rasprodan te već u studenome doživljava drugo izdanje. U drugom broju stripa, objavljenom u svibnju 2009., kao gosti svoj obol daju Damir Steinfl i Vinko Barić, svaki s po dvije table. Između drugog i trećeg broja snima se igrani film `Lavanderman: istina ili mit?` Glavne uloge tumače Damir Markovina i Anja Alavanja, scenarist je ponovo Toni Faver, a režiju potpisuje Zvonimir Rumboldt. Direktor fotografije je Tomislav Krnić. Ova trojica, tj. nezavisna filmska produkcija `Kad - tad`, su producenti filma. Film ima premijeru na filmskom festivalu u Puli 2010. godine. U studenom iste godine izlazi dugoočekivani treći broj, deblji no ikada u čijoj realizaciji sudjeluje čak sedam crtača: Vinko Barić, Alem Ćurin, Igor Hofbauer, Kenji Masamura, Vančo Rebac, Esad Tomislav Ribić i Miro Župa. U svibnju 2011. u izdanju udruge `Kad- Tad` izlazi CD s glazbom iz filma. Za njega skladbe stvaraju: Balun, Belan, Ćaleta, Gobac, Grubić, Hrepić, Ivašković, Matačić, Novcoselić, Rukavina, Rumboldt, Simčić, Stipišić, Škudar, Šverko i Tibljaš, a izvode: Narodno blago i Fon Biskich, Aqua Bronze, Radio Clash, Jackaranba, Hans, Hrepa, Pokvareno društvo, Psihomodo pop, The Cretens, Mone, Ro-La, Whats on Tv, mama?, Ziuzao, Neno Belan & Fiumens i The Playboys. Početkom srpnja 2012. promovira se dugoočekivani 4. broj stripa. Ovo divot izdanje ima preko 80 stranica a Lavanderman je prvi put otisnut i u koloru. Kroz 5 epizoda vodi nas pet crtača: Kenji Masamura, Vinko Barić, Vančo Rebac, Miro Župa i po prvi put Štef Bartolić. Za 4 epizode scenarij potpisuje Toni Faver. Izdanje izlazi s dvije različite naslovnice, od kojih je japanska otisnuta u samo 200 komada. U svibnju 2013. promoviran je 5. broj stripa,posvećen aktualnim lokalnim izborima, također s dvije naslovnice od kojih jedna ima 800 (Rebac), a druga 200 (Kordej) primjeraka. Sa 76 strana, ovaj broj ponovno uvodi postere. Autori su: Vinko Barić, Toni Faver, Ana Kolega,Damir Markovina, Igor Kordej, Vančo Rebac, Ana Schaub i Miro Župa. Na reanimiranom MAFESTU u svibnju 2014. predstavljen je 6. broj. Glavnu priču preuzima Damir Ercegović, a uz veterane iz prošlih izdanja Vinka Barića( prvi put i na naslovnici), Vanču Rebca i Mira Župu Lavandermana crta i vinkovačka legenda, jedini i neponovljivi – Dubravko Mataković, koji potpisuje i jednu od dvije naslovnice! U ovom jedinstvenom izdanju po prvi put zajedno, rame uz rame, tajice uz tajice, bore se tri najveća hrvatska superheroja! Protman, Superhrvoje i Lavanderman! Duplerice su prepuštene, kako je i red, damama! U punom koloru, na sjajnom papiru svog omiljenog junaka portretiraju slikarica Nikolina Ivezić i kiparica Helena Ohnjec! Tema na duplericama je prigodničarske naravi – disco club! Naime, 2014. godine obilježava se pedesetogodišnjica prvog te vrste u Hrvatskoj koji se pod imenom „Amfora“ otvorio baš u Jelsi davne 1964. Dana 21.08.2015. promoviran je u jelšanskoj galeriji `DALMACIJALAND` (zapravo Borisovoj konobi) novi broj. U sedmom broju stripa Zajebani Lavanderman Damir Ercegović nastavlja epsku epizodu „NAČELNIK, SAVJETNIK, ŠPIJUN“ i potpisuje jednu od noslovnica, Vinko Barić vrača nas u prve dane diska, Miro Župa vrača nas, pak, u prve dane svemira te potpisuje alternativnu naslovnicu, a pod paskom Alema Ćurina dolazi do susreta Lavandermana i Bevandermana! Duplerice su ponovo prepuštene damama, Suzane Bernat i samozatajnoj umjetnici koja se skriva iza pseudonima GingerLolla! Originalni crtač Lavandermena Vančo Rebac briljira u minijaturi „PREDSEZONA“. Tu je još i Helena Ohnjec s dva bravurozna akvarela. Po prvi put scenarij za Lavandermena (epizoda s Bevandermanom) potpisuje Franko Petrić, dok za ostale eizode (izuzev one Mira Župe) piše Toni Faver. Kao dodatak tu je i drugi dio filmskog scenarija (T. Faver) ilustriranog crtežima iz filma (V. Rebac). Dana 24.08.2016, na sam rođendan Borisa Bartolomeja Bunčuge promovira se u rodnoj mu Jelsi osmi broj stripa! Glavni crtač serijala Damir Ercegović završava epohalnu trodjelnu epozodu i potpisuje glavnu naslovnicu te tri iulustracije unutar broja, Vinko Barić u epizodi `Urlike` opisuje susret mladog Borisa s terorističkom skupinom Baader-Meinhof 1972. u Njemačkoj. Vančo Rebac ilustrira probleme nastale poradi nabujalog obiteljskog turizma u epizodi `Obiteljski turizam! Vančo potpisuje i alternativnu naslovnicu. Duplerice se dohvatila mlada slikarica Jelena Sokić, a ovaj put među autore duplerca ugirao se i sveprisutni Vinko. Iako nema strip u ovom broju, Miro župa predstavljen je fotografijama skulptura na temu Lavandermana te plakatom filma `Pola stoljeća diska` čiji drugi plakat koji je takođe uključen u ovo izdanje potpisuje stara znanica Nikolina Ivezić. Osim njega s jednim akvalerom se predstavlja, sad već redovita, Helena Ohnjec. Dana 08.06.2017. u `Klubu Zona` na splitskom Šperunu promovirano je izdanje LAVANDERMAN INTEGRAL1! U ovom tvrdoukoričenom albumu reprintana su prva dva izdanja, sada već godinama nenabavljiva u prodaji. Naslovnicu posebno za ovaj broj crta originalni crtač Vančo Rebac. Format je nešto izdužen zbog engleskih podnaslova koji avanture dalmatinskog superjunaka po prvi put približavaju svima koji se služe i tim jezikom. Prijevod potpisuje Jasminka Golubić, koja je svojevremano prevela i film. Predgovor piše Jurica Pavičić. Osim samog reprinta ovo divot izdanje sadrži i pregršt neobjavljenih skica i odbačenih verzija kao i presjek članaka iz tiska povezanih s prvim brojevima. Visoki troškovi povezani s ovim izdanjem rezultirali su prolongiranjem objavljivanja redovitog devetog broja na 2018. Dobro je napomenuti kako je Ministarstvo kulture otkupilo 260 komada albuma za popunu fondova knjižnica diljem lijepe naše i na taj način učinilo konačno strip dostupnijim a samo izdanje (koje je otisnuto u 500 kom) raritetnijim. Dana 24.08.2018. na Jelšanskoj pjaci, dvije godine nakon osmog predstavlja se deveti broj strip serijala, na 72 stranice našlo se mjesta za 4 epizode koje su nacrtali Damir Ercegović, Vinko Barić, Miro Župa i Marko Marković. U sve osim Župine epizode upleten je scenaristički Toni Faver. U ovom izdanju, prvom bez originalnog crtača Vanče Rebca, našlo se još mjesta i za duplerice Marije Kondres i Tee Jurišić, ilustraciju Stipana Tadića, nekoliko plakata izložbi iz Dalmacijalanda, fotoreportažu s proslave lanjskog Borisovog rođendana, par reklama, nekoliko keramičkih uradaka Helene Ohnjec, scanove jedne salvete i naslovnice starog Vjesnika, rječnik manje poznatih riječi te neke ludorije s facebooka. Dana 20.06.2021. na zagrebačkom CRŠ-u konačno je predstavljen završni broj stripa Lavandermana. U desetom broju serijala o Lavandermanu osamdeset stranica izradilo je čak dvadeset autora. Vinko Barić po scenariju Tonija Favera nacrtao je dvije kraće epizode. Prva, naslovljena „Duplerica“, obrađuje fenomen srednjih stanica muških magazina viđen kroz prizmu hvarskog superheroja. Epizoda „Slon“pripada podžanru alternativne povijesti i govori o vremenu Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Između Barićevih vinjeta nalazi se Tino Ćurin koji je opisao susret Crnog Popaja i Lavandermana. Na kraju, u drugome dijelu epizode zvanom „Depresija je bolest zajebana“ Damir Ercegović, također po scenariju Tonija Favera, dovodi Borisa Bunčugu do nesretna završetka. Posljednju tablu, u kojoj Boris Bučuga umre, nacrtalo je četrnaest autora koji su već sudjelovali na projektu jer je svim suradnicima koji su radili na projektu poslana zamolba da je nacrtaju. Odazvali su se: Vinko Barić, Štef Bartolić, Alem Ćurin, Tino Ćurin, Džo, Igor Kordej, Nikolina Ivedzić, Marko Marković, Kenji Masamura, Dubravko Mataković, Helena Ohnjec, Vančo Rebac, Stipan Tadić i Miro Župa. U odvojenom dijelu s naslovom „Petnaest puta sam umro“ mogu se vidjeti sve verzije Lavandermanove smrti, Sve je ukoričeno u četiri različite naslovnice (Vinko Barić, Damir Ercegović, Alem Ćurin, Toni Faver) i dodatno oplemenjeno dvijema duplericama (Sanja Jureško, Karina Sladović).

348 François Corteggiani, Giorgio Cavazzano François Corteggiani (21. rujna 1953. – 21. rujna 2022.)[1][2] bio je francuski strip crtač i pisac. Biografija Rođen je 21. rujna 1953. u Francuskoj. Diplomirao je umjetnost prije nego što je postao umjetnik za oglašavanje. Svoj prvi strip napravio je 1974. za S.E.P.P. i Mucheroum za časopis Spirou. Ilustrirao je radove za razne časopise, a zatim je, zajedno s Michelom Mottijem, nacrtao Pif le chien za Pif gadget. Također je producirao Disneyeve stripove za Le Journal de Mickey.[3] Preuzevši više posla kao scenarista, Corteggiani je napisao za nekoliko serija, među ostalim naslijeđujući Jean-Michela Charliera kao pisca za Young Blueberry. Preminuo je na svoj 69. rođendan. Giorgio Cavazzano (talijanski: [ˈdʒordʒo kavatˈtsaːno]); rođen 19. listopada 1947.) talijanski je crtač stripova i jedan od najpoznatijih Disneyevih strip crtača na svijetu. Biografija Giorgio Cavazzano rođen je 19. listopada 1947. u Veneciji, Italija. S dvanaest godina Cavazzano počinje raditi sa svojim rođakom, karikaturistom Lucianom Capitaniom, pomažući mu crtati stripove za izdavače Mondadori i Dardo, kao i strip priču objavljenu u časopisu Voci d’Oltremare. Još kao tinejdžer započeo je naukovanje kod renomiranog talijanskog karikaturista Romana Scarpe, a sa 15 godina, od broja #70 Topolina (prosinac 1962.) bio je Scarpin osobni crtač. Cavazzano je debitirao kao karikaturist 1967. pričom `Paperino e il singhiozzo a martello`, dok mu je prvi scenarij bio na `Zio Paperone e il cambio della guardia`, 1985. godine. Na početku karijere njegov je stil bio pod utjecajem stila Romana Scarpe i prevladavajuće tradicije stripovskog crtanja Carla Barksa. Kasnije je Cavazzano razvio svoj osebujni stil koji označava prekretnicu između tradicionalnog i modernog načina crtanja Disneyjevih pataka i miševa. U svojoj karijeri stvorio je brojne likove, uključujući Reginellu, Umperio Bogarto, O.K. Quack, Pandy Pap i najnoviji, Rock Sassi. Godine 1981. počeo je crtati Disneyeve priče za francuski tjednik Le Journal de Mickey i naslovnice za časopise Mickey Parade i Super Picsou Géant. Od 1994. Cavazzano crta naslovnice i priče za skandinavskog izdavača Egmont, uključujući Sagu o gospodarima zmajeva iz 2003. godine. Godine 1999. on i pisac Tito Faraci pokrenuli su Disneyjevu noir seriju časopisa MM Mickey Mouse Mystery Magazine. Njihovo umjetničko partnerstvo dovelo ga je do crtanja stripa o superjunaku smještenom u Cavazzanov rodni grad Veneciju, Il segreto del vetro (2003.); ovo je bila prva priča o Spider-Manu koju su u potpunosti realizirali talijanski kreatori. Ovo nije njegova jedina posveta Marvelovom svijetu. Godinu kasnije, Giorgio je nacrtao naslovnicu za posebno izdanje Devil & Hulk za 10. obljetnicu Marvel Italy. Cavazzano je također producirao mnoge stripove koji nisu Disneyjevi. Sa piscem Giorgiom Pezzinom, Cavazzano je predstavio `Walkie e Talkie` u Il Corriere dei Piccoli (1973-1975), `Oscar e Tango` u Il Messagero dei Ragazzi (1974), `Smalto e Johnny` u Il Mago (1977), ` Capitan Rogers` u Il Giornalino (1981-1989) i `Timothée Titan` u Le Journal de Mickey (1987). [1] S Tizianom Sclavijem, tvorcem Dylana Doga, Cavazzano je nacrtao sagu o Altai & Jonson 1975. Također je surađivao s Bonvijem, tvorcem Sturmtruppena, u produkciji `Maledetta galassia` i `La Città`, koje je objavio Sergio Bonelli Editore. Cavazzano je pridonio talijanskoj tradiciji `Le Grandi Parodie Disney`, nizu parodija književnih djela, kazališnih, opernih i filmskih remek-djela. Cavazzano je crtao parodije na filmove Casablanca, La Strada, 1900. i Čovjek bez prošlosti. Topolino je 2017. objavio hommage Bruna Enne i Giorgia Cavazzana Cortu Malteseu Huga Pratta: Topo Maltese: Una ballata del topo salato. Osim stripova, Cavazzano je producirao veliki broj ilustracija i reklamnog materijala, između ostalog za Eldorado, Fiat i Xerox.

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #16 Hong Kong. Zrakoplovna divizija W grupe, koju predstavlja André Bellecourt, zaključuje ugovor o zajedničkom ulaganju s Tsai Industries Corp. Kinezi su izrazili želju da sam Largo Winch potpiše ugovore. Ali mladi milijarder nije davao znake života otkako je napustio otok Tsai Huang, oni su žalili za ovim hirom. Za čelnike W grupe, Largo je vjerojatno bio žrtva brodoloma ili otmice od strane pirata. Za njegovog vjernog prijatelja Simona, čiji ga huliganski instinkt rijetko laže, to miriše na prljavi trik. Konačno, za gospodina Tsai Huanga, pitanje se niti ne postavlja: on dobro zna da Largo Winch čami u jednom od svojih zatvora... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....