DOSTOJEVSKI - Andre Žid / Rene Žirar 1994.god. 216 strana tvrd povez Odlično očuvana. Nema pisanja. Fleka na predstrani.

TEORIJA KNJIŽEVNOSTI Rene Velek i Ostin Voren Četvrto izdanje Izdavač: Nolit, Beograd Povez: tvrd sa omotnicom Broj strana: 432 Knjiga u odličnom stanju.

Autori : Rene VELEK i Ostin VOREN Izdavač : Nolit - Beograd ; 1965.god. Stanje : Veoma dobro(4) Knjizi nedostaje papirni omot, inače je unutrašnjost u veoma dobrom stanju. Broj strana : 419.

Nolit 1991 432 strane očuvanost 5-

Izdavac - Nolit, Beograd Godina - 1991. Preveo Aleksandar Spasic Knjiga u dobrom stanju,bez ostecenja,sa podvlacenjima,bez ispisane posvete,tvrd povez,sa omotnicom u dobrom stanju,format 20 cm,432 str. (37)

odlično stanje, 432str.,tvrdi povez,24cm, š k48

218str;30cm.Andre Zid/Predavanja o Dostojevskom i Rene Zirar/Od dvojstva do jedinstva.Knjiga je dobro ocuvana. K78

Kao na sliksma Istorija francuske književnosti 3/I 3 deo prvi tom Zagreb 1976, tvrdi povez 19. vek[uredi | uredi izvor] Viktor Igo Verlen i Rembo sa prijateljima, slika Anri Fanten-Latura Sve do 1830. trajao je period dominacije francuske romantične književnosti, započet krajem 18. veka. Posle toga, usledio je period realizma u književnosti, koji je trajao sve do 1880-ih. Razvojem Industrijske revolucije nastala je klasna podela na buržoaziju i proletarijat. Buržoazija i njen sistem vrednosti, postali su jedna od najvažnijih tema u književnosti. Književnost romantizma bila je najzastupljeniji književni stil ovoga doba. Najznačajnija književna imena francuskog romantizma su Viktor Igo, Rene de Šatobrijan, Lamartin, Alfred de Vinji i Aleksandar Dima otac. Čuveni romanopisci ovoga vremena bili su Stendal, Flober, Merime i Balzak. Floberov roman Gospođa Bovari iz 1856. označio je trijumf realizma u književnosti. Među pesnicima, pojavljuje se Parnasovska škola, čiji preteča je Teofil Gotje, a glavni predstavnik Lekont de Lil. Od 1875-1900 postojala su dva jaka književna pravca. Jedan je naturalizam, čiji je postulat bio da je čovek prozvod svoje genetike i okoline u kojoj stasava. Iz ove literature je proistekla društvena kritika. Kao najznačajniji pisci ovog pravca smatraju se Emil Zola i Gi de Mopasan. Drugi važan pravac u književnosti 19. veka bio je simbolizam. Ove pisce je inspirisala atmosfera, snovi i svet fantastičnog. Stvarnost je reprezentovana simbolima i alegorijama. Bodler, Verlen i Rembo su bili najznačajniji pisci Simbolizma. 20. vek[uredi | uredi izvor] Marsel Prust U dvadesetom veku u francuskoj literaturi pojavilo se više značajnih književnih pravaca. Od oko 1900. do 1935. popularan je bio Dadaizam, ekspresionizam i nadrealizam. Teme su bile: opčinjenost bogatstvom, anonimnost velikih gradova, ali i religija. Naročito je bilo prisutno eksperimentisanje novim stilovima i formama i negiranje konvencija u književnosti. Značajni pisci ovoga vremena su bili nadrealisti Gijom Apoliner, Pol Elijar i Andre Breton, prozni pisci Marsel Prust i Andre Žid, i pisci pozorišnih komada Pol Klodel, Alfred Žari i Žan Kokto. Najpoznatiji predstavnici francuske književnosti u periodu 1932-1950 su Luj-Ferdinand Selin, Antoan de Sent Egziperi i pisci pokreta egzistencijalizma. Među njima su najpoznatiji Sartr i Kami. Drugi svetski rat je izmenio francusku književnu scenu, i u novonastaloj posleratnoj situaciji neki autori su stekli prestiž, dok su drugi odbačeni, u zavisnosti od moralnih i političkih manifestacija njihovih dela. Za vreme nacističke okupacije Francuske, Žan Pol Sartr je nastavio da istražuje pitanja slobode i ljudskih potreba, kao i veze između individualnih i kolektivnih odgovornosti za učinjena dela. Kritika stanja društva bila je najznačajnija tema književnih autora u periodu 1950-1975. Kritikovano je potrošačko društvo, propast porodica i život ljudi sa dna društvene lestvice. Književnost se bavila psihologijom i sociologijom. Ponovo su značajni autori Sartr i Kami, kao i lirski pesnik Žak Prever. Poseban oblik kritike društva bio je teatar apsurda. Kao pisci ove forme pozorišnih komada istakli su se Semjuel Beket i Ežen Jonesko. Najviše godišnje priznanje za proznu književnost u Francuskoj je nagrada Gonkur, koja se dodeljuje od 1903. žan pol sartr alber kami egzistencijalizam simon de bovoar drugi pol Modernizam simbolizam Šarl Bodler Artur Rembo Malarme

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Priredili: DRAGAN NEDELJKOVIĆ MIODRAG RADOVIĆ Dragan Nedeljković (Ravnje, 2. avgust 1925 — Beograd, 5. jun 2015) bio je slavista, profesor univerziteta u Beogradu, Bordou i Parizu.[1] Biografija Rođen je u selu Ravnje u Mačvi, od oca Rastka, trgovca, i majke Jelene.[2] Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Rumi. Tokom Drugog svetskog rata bio je na Sremskom frontu kao vojnik.[3] Studirao je u Beogradu, a uporednu i francusku književnost studirao je na Sorboni. Doktorirao je 1957. u Strazburu, a francuski državni doktorat je stekao u Bordou. Bio je redovni član Evropske akademije nauka, umetnosti i književnosti sa sedištem u Parizu. Bio je predsednik Srpskog narodnog pokreta „Svetozar Miletić“.[4] Objavio je oko 400 stručnih, naučnih i književnih radova.[1] Napisao je trilogiju svetlosti koju čin knjige „Izdaleka - svetlost“ (1996), „Svetlost izbliza“ (2000) i „Iz dubine svetlost - u predvorju smrti“ (2003).[3] Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Miodrag Radović (profesor) (Kamenjača, 1945 – Novi Sad, 2018) bio je komparatista, profesor književnosti, prevodilac sa francuskog, nemačkog i engleskog jezika. Realizator je ideje o osnivanju Katedre za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Biografija Miodrag Radović rođen je 1945. godine u Kamenjači. Osmogodišnju školu završio je u Trsteniku, a gimnaziju u Kruševcu. Na Filološkom fakultetu u Beogradu diplomirao je Opštu književnost sa teorijom 1968. Magistrirao je sa temom „Funkcija snova u romanu Zločin i kazna F. M. Dostojevskoga” (1976), a doktorirao na temi „Poetika Laze Kostića i njeni izvori u zapadnoevropskim književnostima” (1980) na beogradskom Univerzitetu. Kao stipendista francuske vlade završio je postdiplomske studije u Evropskom univerzitetskom centru u Nansiju (1969–1970). Bio je stipendista Humboltove fondacije u dva maha: u Minhenu i na Univerzitetu Hajdelberg u Nemačkoj. Kao bibliotekar radio je u Biblioteci Matice srpske (1970–1972). U svojstvu lektora, predavača i profesora bio je nastavnik na univerzitetima u Lionu, Renu, Banja Luci, Nikšiću, Novom Sadu i Frankfurtu na Majni (Gete Univerzitet). Realizator je ideje o osnivanju Katedre za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Njegova knjiga Pčelojavljenje, koja razmatra simboliku pčele u književnosti, objavljena je 2017.godine, a afinitete za svet pčela, njihovu magiju i njihove tajne poneo je iz porodice u kojoj je pčelario na tradicionalni način deda Stanislav Radović. Preminuo je 26. jula 2018. u Novom Sadu, na svojoj terasi, okružen cvećem, limunom koji je gajio i pčelama radilicama. Serije i festivali: Miodrag Radović je autor serije Velikani nauke u limbu zaborava, ciklusa predavanja iz 2015. godine koji je, u okviru obeležavanja 25 godina postojanja, Fondacija Laza Kostić pokrenula sa Kolarčevom zadužbinom. Sa ciljem čuvanja kontinuiteta naučne tradicije u Srbiji, ciklus obrađuje stvaralaštvo Zorana Konstantinovića, Mirona Flašara, Anice Savić-Rebac, Vojislava Đurića, Miroslava Pantića, Novice Petkovića i Miodraga Ibrovca. Kostić Lazi na zvezdanoj stazi (Julijani dr-a Laze Kostića, rođenoj Palanački) je festival nastao u Somboru 2017. godine iz saradnje crkvene opštine Sombor, Narodnog pozorišta Sombor i Srpske čitaonice Laza Kostić. Povodom 50 godina Muzeja pčelarstva u Sremskim Karlovcima, kreirana je serija koncerata, izložbi, predavanja, razgovora i različitih programa pod nazivom Zvezdani ukrštaj J. Živanović - L. Kostić. Serija je u Muzeju pčelarstva najavljena promocijom knjige Pčelojavljenje prof. dr Miodraga Radovića na Sveta Tri Jerarha, 12.februara, dan rođenja dva prijatelja. Počast Kostić Lazi na zvezdanoj stazi je u maju 2017. godine održana u saradnji Narodne biblioteke „Jefimija“, Narodnog univerziteta Trstenik i Gimnazije „Vuk Stefanović Karadžić“.

veoma dobro stanje Antologija crnog humora Crni humor provlači se kroz istoriju književnosti, ali u krupni plan izlazi sa nadrealizmom. Bretonova `Antologija crnog humora` predstavlja prekretnicu u razmatranju crnog humora, kao načina književnog izražavanja. Résumé : « L`humour noir est borné par trop de choses, telles que la bêtise, l`ironie sceptique, la plaisanterie sans gravité... (l`énumération serait longue), mais il est par excellence l`ennemi mortel de la sentimentalité à l`air perpétuellement aux abois - la sentimentalité toujours sur fond bleu - et d`une certaine fantaisie à court terme, qui se donne trop souvent pour la poésie, persiste bien vainement à vouloir soumettre l`esprit à ses artifices caducs, et n`en a sans doute plus pour longtemps à dresser sur le soleil, parmi les autres graines de pavot, sa tête de grue couronnée. » André Breton, 1939. Andre Breton (franc. André Breton; Orn, 19. februar 1896 — Pariz, 28. februar 1966) je bio francuski pesnik i kritičar.[1] Glavni je teoretičar nadrealizma, koji je istrajao na prvobitnoj liniji, raskrstivši s većinom svojih nekadašnjih prijatelja. Biografija[uredi | uredi izvor] Rođen je 1896. godine u mestu Tanšbraj, Orn u Normandiji. Studirao je medicinu i psihijatriju.[2] Za vreme Prvog svetskog rata, od 1916. radio je u vojnom neuropsihijatrijskom centru u Sen Dizjeu, gde se susreće sa psihičkim poremećajima i upoznaje sa psihijatrijskom praksom, a posebno, preko knjiga doktora Režisa i doktora Babinskog, i sa Frojdovom psihoanalizom i metodom “slobodnih asocijacija” koju pokušava da primeni na obolelim vojnicima. U vojnoj bolnici u Nantu upoznaje Žaka Vašea, mladića poremećenog uma, čiji anti-društveni stavovi i prezir prema etabliranoj umetničkoj tradiciji snažno utiču na Bretona. Breton izjavljuje u prvom manifestu nadrealizma “Vaše je nadrealista u meni”. Sa Zigmundom Frojdom se upoznaje u Beču 1921.[3] Prvu zbirku pesama „Brdo smernosti“ objavio je 1919. godine. Iste godine zajedno sa Lujom Aragonom i Filipom Supoom osniva časopis Literatura[1] (franc. Litterature). Kada se dadaistički pokret premešta u Pariz sa Tristanom Carom i Fransisom Pikabiom, Breton mu se pridružuje i časopis Literatura postaje njegovo glasilo. Međutim, vrlo brzo se odvaja od dadaizma i oko sebe okuplja nekoliko istomišljenika: Pola Elijara, Benžamena Perea, Luja Aragona, Filipa Supoa, Robera Desnosa. Sa njima organizuje seanse automatskog govora i budnih snova koje posmatra kao neku vrstu medijuma za istraživanje podsvesnog. U saradnji sa Supoom piše prvi automatski tekst Magnetska polja (Champs magnétiques) 1920, i objavljuje ga u časopisu Literatura. Ženi se sa Simon Kan 1921. godine. Sledeće godine oni se sele u ulicu Fonten, broj 42 u Parizu, u stan koji će udomiti Bretonovu kolekciju od 5300 predmeta: slika, crteža, skulptura, fotografija, knjiga, kataloga, časopisa, manuskripta i radova popularne umetnosti i umetnosti iz prekookeanije. Godine 1924. objavljuje Nadrealistički manifest kojim formalno otpočinje nadrealistički pokret. Piše niz automatskih tekstova i pesama kao primer metode automatskog pisanja. Krajem godine osniva časopis Nadrealistička revolucija (La revolution surrealiste). Bretonu se pridružuju: Filip Supo, Luj Aragon, Pol Elijar, Rene Krevel, Mišel Leris, Benžamen Pere, Antonin Arto, i Rober Desnos. Izlazi Bretonov najpoznatiji roman „Nađa“, 1928. godine. Ovaj roman je najpoznatiji i najbolji primer nadrealističkog romana. Bogato je ilustrovan nadrealističkim crtežima i fotografijama. Pridružuje se Fracuskoj komunističkoj partiji 1927. godine u želji da poveže psihoanalizu i marksizam. Tu težnju izražava u Drugom manifestu nadrealizma 1929. godine. Tekst „Spojeni sudovi“ (1932) pokušaj je spajanja istraživanja nesvesnog sa društvenim angažmanom. Međutim, Breton nije mogao da prihvati podređivanje poetskog stvaranja ideološkim ciljevina, i napušta partiju 1935. Godine i žestoko kritikuje socijalistički realizam. Svojim idejama ostaje veran i kada se nadrealistički pokret cepa i kada se deo nadrealista na čelu sa Aragonom priklanja partijskim zahtevima. Godine 1938. prihvata zaduženje od Francuske vlade i putuje u Meksiko. Na tamošnjem univerzitetu Breton učestvuje na konferenciji o nadrealizmu. U Meksiku upoznaje Trockog sa kojim piše Manifest za nezavisnu revolucionarnu umetnost (Manifesto for an Independent Revolutionary Art / Pour un art revolutionnair independent)[1], koji potpisuju Breton i Diego Rivera. Na početku Drugog svetskog rata Breton je ponovo u medicinskoj službi. Nakon ocene Višijeve vlade da su njegovi spisi „veoma loši za nacionalnu revoluciju“ Breton beži u SAD.[1] Na Univerzitetu Jejl 1942. godine organizuje izložbu nadrealista. Sa Marselom Dišanom nastavlja intenzivnu nadrealističku delatnost. Plod te delatnosti je i hermetički poetski roman „Tajna XVII“ (1947), neka vrsta sume njegovog životnog i stvaralačkog iskustva. Po završetku rata vraća se u Pariz, gde pokušava da obnovi nadrealistički pokret. Dela[uredi | uredi izvor] Brdo smernosti Nađa Luda ljubav Magična umetnost Izgubljeni koraci Tajna XVII nadrealizam nadrealista andre breton francuski nadrealizam dadaizam avangarda avangardna nadrealistička poezija ...

Naklada Jurčić, 1998. Zbirka kraćih eseja i ogleda na razne teme iz hrvatske književnosti (Ivan Bunić Vučić, Cesarić, Hergešić, Šoljan, hrvatska moderna itd.) Vrlo retko u ponudi. Ante Stamać (otok Molat, 9. listopada 1939. – Zagreb, 30. studenoga 2016.),[1][2] hrvatski pjesnik i akademik HAZU, teoretičar književnosti, bio je redovitim profesorom na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; esejist i prevoditelj. U dva navrata bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1981. – 1984. te 1991. – 1992.) i predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata od 1995. do 1999. Od 2011. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i član Predsjedništva HAZU. Bio je urednik časopisa: „Razlog“ (1966. – 1968.), „Telegram“ (1968. – 1971.), „Most/The Bridge“ (1972. – 1977.), „Croatica“ (glavni i odgovorni urednik 1989. – 2001., kada je časopis obustavljen), „Umjetnost riječi“ (1981. - ?), „Republika“ (2002. – 2016.), voditelj Zagrebačkih književnih razgovora Društva hrvatskih književnika, voditelj uredništva edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti (2010. – 2016.). Životopis Ante Stamać, pjesnik, teoretik književnosti, esejisti i prevoditelj, violinist, sveučilišni profesor i akademik HAZU rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu u obitelji gimnazijskih profesora, filologa. Otac Viktor bio je profesor francuskoga i latinskoga jezika, a majka Miroslava profesorica engleskoga i njemačkoga. Kako su se roditelji zbog profesorske službe selili, tako je i djetinjstvo provedeno u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu (s violinom kao glavnim predmetom) polazio je u Zadru i Zagrebu. 1957. godine isključen je iz svih škola tadašnje države SFRJ, stigmatiziran zbog hrvatstva, osuđen na sedam mjeseci zatvora zajedno sa skupinom zadarskih gimnazijalaca te poslan na Goli otok na kojemu je izdržao kaznu. 1958. i 1959. privatno završava sedmi i osmi razred gimnazije, te je maturirao u Zagrebu na I. gimnaziji 1959. godine. Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je na istom fakultetu komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću 1970. te doktorirao disertacijom o teoriji metafore 1978. godine. Između 1963. i 1969. godine studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja 1963. bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, te kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je bio i utemeljitelj. Godine 1971. izabran je za znanstvenoga asistenta na Katedri za teoriju književnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja 30. prosinca 2003. godine. Uvijek je s ponosom isticao da je bio asistent i nasljednik na katedri svome učitelju i prijatelju karizmatičnom pjesniku Juri Kaštelanu. Od 1978. godine je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, da bi 1989. bio izabran za redovnog profesora. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. godine. Od 2002. redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Između 2004. i 2014. godine obnašao je funkciju tajnika Razreda za književnost HAZU te je bio član Predsjedništva HAZU. U Matici hrvatskoj bio je njezin aktivni član, književni tajnik Odjela za književnost te potpredsjednik Matice hrvatske (2010. – 2014.). Bio je 1969. stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog akademika Marijana Matkovića), te stipendist znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. godine u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Gӧttingenu. Mentori su mu bili poznati njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Hӧllerer te ugledni slavist i komparatist, danas dopisni član HAZU, Reinhard Lauer. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. godine gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je brojna predavanja na njemačkim sveučilištima, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je i u brojnim drugim europskim zemljama, uključivši i SAD. U dva navrata bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1981. – 1984. te 1991. – 1992.), predsjednik Društva hrvatskih književnika (1995. – 1999.). U Matici hrvatskoj obnašao je dužnost dopredsjednika (2012. – 2014.). Bio je urednik časopisa: „Razlog“ (1966. – 1968.), „Telegram“ (1968. – 1971.), „Most/The Bridge“ (1972. – 1977.), „Croatica“ (glavni i odgovorni urednik 1989. – 2001., kada je časopis obustavljen), „Umjetnost riječi“ (1981. - ?), „Republika“ (2002. – 2016.), voditelj Zagrebačkih književnih razgovora Društva hrvatskih književnika, voditelj uredništva edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti (2010. – 2016.). Književni rad Pisao je pjesme, eseje, sastavljao je zbirke i prevodio njemačke klasike (Goethea, Nietzschea, Rilkea, Hoffmanstahla), Joycea i ine. Napisao je i djela književnoznanstvene misli koja su znatno pridonijela oblikovanju hrvatske znanosti o književnosti (Hocke, Friedrich, Jakobson, Huizinga, Halle, Nietzsche, Noth, Hjelmslev, Steiger i dr.). U jednom svom govoru je istaknuo da su na njegov književni rad utjecali Šime Dunatov, Marijan Matković i Jure Kaštelan. Na hrvatski jezik prevodi i pjesme s makedonskog jezika. Tako je preveo i neke pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova.[3] Nagrade Orden Red danice Hrvatske s likom Marka Marulića, odlukom dr. Franje Tuđmana, 29. svibnja 1995. godine; Godišnja „Nagrada Vladimir Nazor“ za 1995. godinu, Zagreb, 1996.; Godišnja nagrada INA-e za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 1995. godinu, za Antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času, Zagreb, 1996. godine; Godišnja „Nagrada Iso Velikanović“ za 2006. godinu, za prijevod Fausta W. von Goethea, 2007. godina; Književna nagrada `Kiklop` Pula, 2007., za prijevod godine, Faust J.W.Goethea; plaketa `Dobrojutro, more` 2007. „Nagrada Grada Zagreba za 2007. godinu, Zagreb, 2008.; nagrada `Tin Ujević` 2007. za zbirku pjesama `Vrijeme, vrijeme` Povelja `Visoka žuta žita` za sveukupni opus i cjeloviti doprinos hrvatskoj književnosti 2007. na Pjesničkim susretima u Drenovcima Nagrada Grada Zadra za životno djelo, Zadar, 2010. godine; nagrada `Antun Branko Šimić` 2011. za knjigu Sabrane pjesme[4] Maslinov vijenac (poeta oliveatus), Croatia rediviva, Selca na otoku Braču, 2012. Djela Pjesme Rasap, 1962. Sa svijetom jedno, 1965. Doba prisjećanja, 1968. Smjer, 1968. Dešifriranje vage, 1972. Odronske poredbe, 1982. Žalostinke, 1991. Crnerupe, mračni soneti, 1995. Izabrane pjesme, 1997. Zvonki moteti, 2004. Molat (pjesnička monografija s Tomislavom Marijanom Bilosnićem), 2006. `Vrijeme, vrijeme`, 2007. Your and My Signs, 2008. Neka njegova djela u svojoj je antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska. Znanstveni radovi iz područja književnosti Ujević, 1971. Slikovno i pojmovno pjesništvo, 1977. Teorija metafore, 1978., 1983. Kritika ili teorija?, 1983. Suvremeno hrvatsko pjesništvo, zbornik, 1988. Passim, 1989. Uvod u književnost (sa Zdenkom Škrebom), 1983., 1986., 1998. Ranjivi opis sustava, 1996. Pjesnici druge moderne, 1996. Tema Mihalić, 1996. Rasprave i eseji o hrvatskoj književnosti, 1997. Pogled unatrag, 1999. Tema Kaštelan, 2003. Zapravo, Šoljan, 2004. Obnovljeni Ujević, 2005. Germanica & anglica, 2007. prošireno izdanje Tema Kaštelan, 2009. Tragovi, otisci i lica, 2009. Književnoteorijski fragmenti, 2012. Eseji Ogledi, 1980. Književni život, 1993. Na prijelazu, 1996. Vrijednosti, pogledi i ogledi 1998. Moje motrište, 2006. Prolazne postaje, autobiografski zapisi objavljeni u Zadarskoj smotri 2010., 2011., 2012. Predgovori/Pogovori, 2013. Skupne knjige Nova evropska kritika, I-III, 1968., 1969., 1972. Arhajski torzo (divot-izdanje djela R. M. Rilkea, 1985.) U ovom strašnom času, 1993., 1995. Lirika Velikog petka, 1998. Poezija i proza Rainera Marie Rilkea, 2001. Antologija hrvatskoga pjesništva, od davnina pa do naših dana, 2007. Prijevodi; književnost Koautorstvo s Trudom Stamać: Rainer Maria Rilke, Soneti Orfeju, 1969. Gottfried Benn, Statičke pjesme, 1970. Günter Grass, Lumbur, 1979. Friedrich Schiller, Razbojnici, 1996. Novalis, Himne noći; Fragmenti, 1998. Autorski prijevodi Ante Stamaća: Kurt Pahlen, Djeca svijeta i njihove pjesme: 49 pjesama iz 24 zemlje, 1981. Bertolt Brecht, Dramski tekstovi, (15 drama), 1989. John Webster, Vojvotkinja Malfeška, 1989. James Joyce, Komorna glazba, 1990. Hugo von Hofmannstal, Svatković, 1993. Bertolt Brecht, Majka Courage i njezina djeca, 1997., 2015. James Joyce, Pjesme, 1998. Samuel Beckett, Beznina / Martin Esslin, Uvod u Bezninu, 2000. James Joyce, Prognanici, 2001. Rainer Maria Rilke, Poezija i proza, 2001. Beaumont & Fletcher, Vitez goručeg tučka 2005. Johann Wolfgang von Goethe, Faust, I. i II. dio, 2006. Mildred Clary, Mozart svjetlo Božje, 2006. grof Janko Drašković, Riječ veledušnim kćerima Ilirije o starijoj povijesti i o najnovijem preporodu književnosti njihove domovine, 2007. Dora Pejačević, Popijevke, 2009. Hans Blumenberg, Brodolom naočigled promatraču, 2016. Prijevodi; znanost o književnosti i filozofija Koautorstvo s Trudom Stamać: Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, 1969., 1989. Johann Huizinga, Homo ludens, 1969.,1992. Autorski prijevodi Ante Stamaća: Louis Hjelmslev, Prologomena teoriji jezika, 1980. Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti, 1984. Roman Jakobson & Morris Halle, Temelji jezika, 1988. Friedrich Nietzsche, Volja za moć, 1988., 2006. Emil Stiager, Temeljni pojmovi poetike, 1990. Rene Girard, Mimezis i nasilje, 2003. Winfried Nӧth, Priručnik semiotike, 2004. Winfried Nӧth, O prostornom predstavljanju drugoga u kulturi, 2005. Friedrich Nietzsche, Nietzsche contra Wagnera, 2005. Gergard Ochs, Sedam pjesama, 2006. Hans Küng, Povijest Katoličke crkeve, 2009. John Elsom, Jezik, urotništvo i globalizacija, 2009. Martin Heidegger, Stavak o identitetu, 2009. Wilhelm von Humboldt, O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na razvoj ljudskoga roda, 2010. Karl Jaspers, Filozofija religije, 2011. Karl Jaspers, Opća psihopatologija,