Reno 4 izdanje iz 1971.

Povez: tvrdi Izdavač: Dereta, Beograd Godina izdanja: 2017 Obim: 135 Stanje: odlično, novo

Fix

Knjiga Jasno kao dan autorke Anjes Marten-Ligan je intrigantna priča o ljubavi, tajnama i očinstvu koja se odvija u životu Ren, uspešne poslovne žene i samohrane majke sedamnaestogodišnjeg Noja. Kada Ren na poslovnom sastanku sretne Pakoma, koji je privlači na neobjašnjiv način, a potom i njegovog poslovnog partnera Nikolu, njen svet se okreće naglavačke. Nikola, koji je pre sedamnaest godina nestao u Indiju, ne zna da je ostavio trudnu Ren. Otkriće ove istine dovodi do emotivnog haosa u kojem se Noje suočava sa tri potencijalne očinske figure. Roman se bavi složenim porodičnim odnosima, preispitivanjem prošlih odluka i suočavanjem sa posledicama dugogodišnjih tajni. Anjes Marten-Ligan majstorski plete priču o ljubavi, krhkosti i snazi ljudskih veza, sve uz prisustvo svakodnevnih detalja koji čine život bogatim i punim. Jasno kao dan je roman koji istražuje dubine ljudske duše i pokazuje da su neke tajne jednostavno preteške da bi ostale skrivene.

VELIKA TRIJADA Rene Genon 1989 sfairos mek povez stanje vrlo dobro

MRAČNO DOBA - Rene Genon Izdavač: GRADAC Čačak Godina izdanja: 2008. Povez: broš Broj strana: 138 Pismo: latinica Stanje: vrlo dobro

Danteov ezoterizam - Rene Genon Izdavač: Umetničko društvo Gradac Godina izdanja: 2002 Broj strana: 61 Format: 21 cm Povez: Broširani Stanje Vrlo dobro. Rene Genon je jedan od najpoznatijih uporednih istraživača religija i ezoterijskih učenja. Njegova sintetička istraživanja objavljena su u brojnim knjigama od kojih su najpoznatije: Velika trijada, Simbolika krsta, Kralj sveta, Kriza modernog sveta, Istok i Zapad, Simboli sakralne nauke. Veliki pesnik Dante je sâm tvrdio da njegova Božanstvena komedija ima četiri značenja. Istraživači su do ove Genonove knjige otkrili tri (doslovno, filozofsko-teološko i socijalno-političko). Genon tvrdi da je četvrto značenje inicijacijsko, koje je „metafizičko po svojoj suštini“. Ova strana Danteovog dela, bez koje Božanstvena komedija ne bi imala onaj smisao koji ima danas, važna je i za ostala tri značenja. Genon tvrdi da nije važno da li je Dante bio paganin, hrišćanin ili albigenz, jer je čista metafizika univerzalna.

Danteov ezoterizam - Rene Genon Izdavač: Umetničko društvo Gradac Godina izdanja: 2002 Broj strana: 61 Format: 21 cm Povez: Broširani Stanje Vrlo dobro. Rene Genon je jedan od najpoznatijih uporednih istraživača religija i ezoterijskih učenja. Njegova sintetička istraživanja objavljena su u brojnim knjigama od kojih su najpoznatije: Velika trijada, Simbolika krsta, Kralj sveta, Kriza modernog sveta, Istok i Zapad, Simboli sakralne nauke. Veliki pesnik Dante je sâm tvrdio da njegova Božanstvena komedija ima četiri značenja. Istraživači su do ove Genonove knjige otkrili tri (doslovno, filozofsko-teološko i socijalno-političko). Genon tvrdi da je četvrto značenje inicijacijsko, koje je „metafizičko po svojoj suštini“. Ova strana Danteovog dela, bez koje Božanstvena komedija ne bi imala onaj smisao koji ima danas, važna je i za ostala tri značenja. Genon tvrdi da nije važno da li je Dante bio paganin, hrišćanin ili albigenz, jer je čista metafizika univerzalna.

An Outline of China s physical Geography,Ren Meie,Yang Renzhang and Bao Haosheng,Foreign languages press Beijing 1985,471 strana,nova 36

Četvrta knjiga serijala Smrtonosne mašine. Hrabri pilot Tom i njegova ćerka Ren otkrivaju važnu tajnu koju krije prestonica Engleske, tajnu koja može da dovede do mira između Pogonske lige i Zelene oluje...

izdanje zlatna grana knjiga kao nova

Gradac 1987, mek povez, vrlodobro stanje, 23 cm, 147 strana, težina oko 190 gr

Alef, Gradac, 1987. Uži udžbenički format, 140 strana. Lepo očuvana, spolja požutela. Izbor i predgovor DRAGOŠ KALAJIĆ.

Izdavač: MARABOUT, Verviers 309 str. ; 11,5 x 17,7 / Mek povez

Roman o Aleksandru velikom. Dobro stanje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis! „Nebo pokriva, zemlja podržava“, kaže drevna kineska presuda. Nebo je `aktivno savršenstvo`, zemlja je `pasivno savršenstvo`. „Nebo, zemlja, čovek“ (Tien-ti-jen), evo Velike trijade koju je Genon želeo da osvetli u svojoj poslednjoj knjizi, objavljenoj 1946. Umesto da uopšteno kaže ezoteričnu korespondenciju tradicija, on je želeo da pokažite ovde konkretno šta je ova korespondencija i na koje načine je artikulisana, pokazujući svaki put njen aspekt, poput lica kristala, u kratkim, majstorskim poglavljima ovog dela, koji se upravo stoga može posmatrati kao suma a simbol istog kao i Genonova misao. Jin i jang, dvostruka spirala, rešenje i koagulacija alhemije, nebeski brojevi i zemaljski brojevi, odnosi između bića i njegovog okruženja, suštine i supstancije, svešteničke vlasti i kraljevske vlasti, nepromenljivog. Srednji i srednji put, masonska simbolika kvadrata i kompasa i kabalistička simbolika Šekine, kosmičkog točka: svaka od ovih tema je ogromnog bogatstva. Podvig koji je Genon ovde postigao biće još začuđujući: dok je svaki put predviđao svu složenost i posebnost ovih slika, učinio ih je da odjekuju u svojoj suštini, učinio ih transparentnim sa nekoliko, trezvenih i odlučnih reči, povezujući ih tako. zajedno zlatni lanac, gde je veza nevidljiva i neraskidiva. René (Jean-Marie-Joseph) Guénon [30] (15. studenog 1886. - 7. siječnja 1951.), bio je francuski intelektualac koji je i dalje utjecajna figura u domeni metafizike jer je pisao o temama u rasponu od `svete znanosti`,[a] i tradicionalne studije[b][31][stranica potrebna] do simbolizma i inicijacije. U svojim spisima on predlaže ili `izravno razotkriti neke aspekte istočnjačkih metafizičkih doktrina`,[32] te doktrine definira kao `univerzalni karakter`,[33] ili `prilagoditi te iste doktrine zapadnim čitateljima[34]. ] dok je bio strogo vjeran njihovom duhu`;[32] samo je podržao čin `prenošenja` ovih istočnjačkih doktrina, ponavljajući njihov `neljudski karakter`. koristio je svoje sufijsko ime Abdel Wâhed Yahiâ (arapski ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyá عبد الـوٰاحد يحيیٰ) javno od 1930. nadalje. René Guénon rođen je u Bloisu, gradu u središnjoj Francuskoj, otprilike 160 km (100 milja) od Pariza. Guénon je, kao i većina Francuza tog vremena, rođen u rimokatoličkoj obitelji podrijetlom iz provincija Angevin, Poitou i Touraine u Francuskoj;[35] njegov otac je bio arhitekt i bio je vrlo blizak s majkom, a još više sa svojom tetkom. Mme Duru, učiteljica koja ga je naučila čitati i pisati, dvije pobožne katolike.[36] Do 1904. Guénon je kao student živio u Parizu, gdje su mu studije bile usmjerene na matematiku i filozofiju. Bio je poznat kao briljantan učenik, posebice matematike, unatoč lošem zdravlju.[37] U Parizu 1905. zbog zdravstvenih problema napušta pripreme za prestižna natjecanja École Polytechnique i École normale supérieure.[38] Godine 1906. po istoj osnovi (iako je bio visok 1,89 m) bio je oslobođen regrutacije.[39] Guénon je promatrao i povezao se s nekim studentima koji su u to vrijeme bili pod Papusovim nadzorom.[40] Guénon je ubrzo otkrio da je ezoterični kršćanski Martinistički red, koji je također nadzirao Papus, nepravilan: kasnije je napisao da ovaj okultistički milje nije primio nikakav autentičan duhovni prijenos.[41] Pridružio se gnostičkoj crkvi koju je utemeljio Léonce Fabre des Essarts (Synesius). Ni ovu gnostičku crkvu nije shvaćao ozbiljno, ali mu je to omogućilo da pod imenom `Tau Palingenius` postane osnivač i glavni suradnik periodične revije La Gnose (`Gnosis`), pišući za nju članke do 1922. i usredotočujući se na istočnjačke duhovne tradicije (taoizam, hinduizam i sufizam). Od svojih upada u francuske okultističke i pseudo-masonske redove, očajavao je u mogućnosti da ikada sakupi ove raznolike i često loše razvrstane doktrine u `stabilnu građevinu`.[42] U svojoj knjizi Vladavina količine i znakovi vremena također je istaknuo ono što je vidio kao intelektualnu prazninu francuskog okultističkog pokreta, koji je, kako je napisao, bio potpuno beznačajan, i što je još važnije, bio kompromitiran infiltracijom određene osobe upitnih motiva i integriteta.[43] Nakon svoje želje da se pridruži redovnoj masonskoj poslušnosti, postao je član Thebah lože Grande Loge de France slijedeći drevni i prihvaćeni škotski obred.[44] Otprilike u to vrijeme (prema naznakama koje su reproducirali njegov biograf Paul Chacornac i neki od njegovih bliskih prijatelja ili suradnika kao što su Jean Reyor, André Préau i Frans Vreede),[42] moguće je da se René Guénon upoznao s hinduizmom, posebno putem inicijatska loza Shankarâchârye, [d] i s taoizmom, zbog njegovog prijateljstva s Georges-Albertom Puyouom de Pouvourvilleom, alias Matgioi. Georges-Albert Puyou de Pouvourville, iniciran je u taoizam u Tonkinu ​​(oko 1887.–1891.) od strane seoskog poglavara: Tong-Song-Luata (`Gospodar rečenica`). Paul Chacornac je pretpostavio da bi Guénon također primio izravan prijenos taoizma preko mlađeg sina Učitelja rečenica, Nguyena Van Canga, koji je došao u Francusku s Matgioijem i ostao neko vrijeme u Parizu.[45] Većina biografa prepoznaje da je susret koji je najviše obilježio njegov život i njegov rad bio onaj s hindusima, od kojih je jedan barem igrao ulogu instruktora ako ne i duhovnog učitelja. Taj se susret dogodio vrlo rano tijekom razdoblja 1904.-1909., vjerojatno po njegovom dolasku u okultistički svijet, ako ne i prije.[46][47] Upoznao je Léona Champrenauda, ​​alias Abdul-Haqqa, i Johna-Gustava Agelija, alias Abdul-Hadija koje je Abder-Rhaman el Kébir inicirao u sufizam u Kairu. Iako je René Guénon 1910. bio upućen u islamski ezoterizam,[e] sam je inzistirao na podsjećanju da se uski i čisto religiozni koncept `obraćenja` ne odnosi na njegov slučaj. Prema P. Chacorncu, Guénon je smatrao da je islam jedan od tradicionalnih oblika najpristupačnijih zapadnjacima, dok je zadržao autentične mogućnosti u domeni inicijacije. Kada je stigao u Kairo 1930. godine, njegovo se vanjsko ponašanje promijenilo i potpuno se uronio u popularni muslimanski milje grada.,.[42][48] Guénon je bio iniciran u sufijski šadhilijski red od strane Ivana Aguélija, [49] uzevši ime `ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyā`.[50] Guénon, otpušten iz vojne službe zbog zdravstvenih problema, studirao je filozofiju na Sorboni tijekom Prvog svjetskog rata.[51] Godine 1917. Guénon je započeo jednogodišnji boravak u Sétifu u Alžiru, predajući filozofiju studentima. Nakon Prvog svjetskog rata napustio je nastavu kako bi svoju energiju posvetio pisanju; njegova prva knjiga, Uvod u proučavanje hinduističkih doktrina, objavljena je 1921. Od 1925. Guénon je postao suradnik u recenziji koju je uredio P. Chacornac, Le Voile d`Isis (`Izidin veo`); nakon 1935. i pod Guénonovim utjecajem, ovaj časopis postao je poznat kao Les Études Traditionnelles (`Tradicionalne studije`). Iako je u to vrijeme već pokušao izlaganje hinduističkih doktrina europskoj publici u komadima ny orijentalisti, Guénonov Uvod u proučavanje hinduističkih doktrina unaprijedio je svoj predmet na jedinstven pronicljiv način,[42] pozivajući se na pojmove metafizike i tradicije u njihovom najopćenitijem smislu, koje je Guénon precizno definirao, zajedno s potrebnim razlikama i definicije naizgled nedvosmislenih pojmova kao što su religija, tradicija, egzoterizam, ezoterizam i teologija. Guénon je objasnio da njegova svrha nije bila opisati sve aspekte hinduizma, već dati potrebne intelektualne temelje za pravilno razumijevanje njegova duha.[42][52] Knjiga također predstavlja oštru osudu djela nekih drugih europskih pisaca o hinduizmu i tradiciji općenito; prema Guénonu, takvim piscima je nedostajalo nikakvo duboko razumijevanje svoje teme i njezinih implikacija. Knjiga također sadrži kritičku analizu političkih upada Britanskog Carstva u temu hinduizma (i same Indije) kroz teozofiju Madame Blavatsky.[53] Objavljivanje ove knjige brzo mu je donijelo priznanje u pariškim krugovima.[54] René Grousset je u svojoj `Povijesti istočne filozofije` (1923.) već nazvao Guénonovo djelo `klasikom`. André Malraux će mnogo kasnije reći da je to bio, `u svoje vrijeme, glavni grad knjige`.[55] S druge strane, Guénon je bio vrlo razočaran reakcijom njegovih prijatelja neotomista, Noëlle Maurice-Denis i njegov nekadašnji pristaša Jacques Maritain tvrdili su da su Guénonovi stavovi `radikalno nepomirljivi s [katoličkom] vjerom`; nazvao ih je `hinduističkom obnovom drevne Gnoze, majkom hereza`.[56] Jacques Maritain, kada je postao francuski veleposlanik u Vatikanu nakon Drugog svjetskog rata, zatražio je Guénonovo djelo uvršteno u Katolički indeks zabranjenih knjiga, što nije rezultiralo zbog odbijanja Pija XII i potpore kardinala Eugènea Tisseranta. [57] U rujnu 1920., Père Peillaube je zamolio Guénona da napiše knjigu protiv Teozofskog društva.[58] Godine 1921. Guénon je objavio seriju članaka u francuskoj Revue de Philosophie, što je, zajedno s nekim dodacima, dovelo do knjige Teozofija: povijest pseudo-religije. Njegovu kritiku teozofije konzervativni katolici primili su pozitivno.[59] Međutim, njegova kasnija knjiga Orient et Occident udaljila ga je od njegovih katoličkih pristaša.[60] Tijekom desetljeća 1920. – 1930. Guénon je počeo stjecati širu javnu reputaciju, a njegov rad su zabilježile razne velike intelektualne i umjetničke ličnosti unutar i izvan Pariza.[61] U to su vrijeme objavljene i neke od njegovih knjiga koje objašnjavaju `intelektualnu podjelu` između Istoka i Zapada, te osebujnu prirodu, prema njemu, moderne civilizacije: Krizu modernog svijeta, te Istoka i Zapada. Godine 1927. objavljena je druga velika doktrinarna knjiga njegovih djela: Čovjek i njegovo nastajanje prema Vedânti, a 1929. Duhovni autoritet i vremenska moć. Posljednja navedena knjiga nudi općenito objašnjenje onoga što je Guénon vidio kao temeljne razlike između `svetičkih` (svećeničkih ili svetih) i `kraljevskih` (vladinih) ovlasti, zajedno s negativnim posljedicama koje proizlaze iz uzurpacije prerogativa potonjih s s obzirom na prvo.[62] Iz tih razmatranja, René Guénon prati izvorište moderne devijacije, koja se, prema njemu, nalazi u uništenju templarskog reda 1314. godine.[63] Godine 1930. Guénon je napustio Pariz i otišao u Kairo i definitivno se uklopio u muslimanski svijet. Tijekom svog dugotrajnog boravka u Egiptu, René Guénon je vodio strog i jednostavan život, u potpunosti posvećen svojim spisima.[64] Prvo, živio je 7 godina na raznim mjestima u srednjovjekovnim judeo-islamskim četvrtima oko sveučilišta Khan el-Khalili i al-Azhar, jednog od najvažnijih intelektualnih centara sunitskog muslimanskog svijeta. 1930. godine želio je upoznati šeika Abder-Rahmana Elisha El-Kebira, učitelja sufijske duhovne loze kojoj je pripadao, ali je upravo umro i mogao je samo meditirati na svom grobu.[65] Upoznao je šeika Salâmu Râdija, tada `pola` (`Qutb`), najvišeg autoriteta od smrti Abder-Rahmana Elisha El-Kebira iz šadhilitske grane kojoj je Guénon pripadao.[66] Razmijenili su po pitanjima duhovna iskustva i nekoliko svjedočanstava potvrđuju da je Guénon postao njegov učenik.[67] Upoznao se jednog jutra u zoru dok je klanjao, kao i svaki dan, u džamiji Seyidna el Hussein ispred mauzoleja u kojem se nalazi glava Husayn ibn Alija, šejh Mohammad Ibrahim s kojim se jako zbližio.[68] Guénon je 1934. oženio Ibrahimovu najmlađu kćer s kojom je imao četvero djece. Godine 1937., zahvaljujući velikodušnosti engleskog obožavatelja Johna Levyja, par je postao vlasnici male vile, “Villa Fatma” nazvane po supruzi, u modernoj četvrti Duqqi zapadno od Kaira u podnožju piramida. Guénon je rijetko izlazio i često je odbijao zapadne posjetitelje (adresa je ostala tajna).[69] Većinu je potrošio njegovo vrijeme radeći u svom uredu i molitvu u svom oratoriju.[70] Godine 1949. dobio je egipatsko državljanstvo. Sedgwick je o Guénonovom životu u Egiptu napisao da je, iako je nastavio zanimanje za hinduizam i druge religije, Guénonova vlastita praksa bila čisto islamska. `Ne zna se da je ikada nekome preporučio da postane hinduist, dok je mnoge uveo u islam`.[71] Potaknut od strane nekih svojih prijatelja i suradnika, Guénon je pristao osnovati novu masonsku ložu u Francuskoj utemeljenu na njegovim `tradicionalnim` idealima, pročišćenu od onoga što je vidio kao neautentične narasline koje su toliko opsjedale druge lože s kojima se susreo tijekom svojih ranih godina u Pariz. Ova se loža zvala La Grande Triade (`Velika trijada`), naziv inspiriran naslovom jedne od Guénonovih knjiga. Prvi osnivači lože, međutim, razišli su se nekoliko godina nakon njezina nastanka.[72] Ipak, ova loža, koja pripada Grande Loge de France, i danas je aktivna. René Guénon preminuo je u nedjelju, 7. siječnja 1951.; njegova posljednja riječ je bila `Allah`

-

Odlicno Ilustracije Juan E. Hernandez Giro Internacionalni roman s jezera Lago Maggiore Zagreb 1918. ZABAVNA BIBLIOTEKA kolo X, knjiga 119-120.,uređuje: Nikola Andrić Povez: tvrdi, stranica: 180,latinica, srpsko-hrtvatski jezik,Format: 12,0 x 18,5 cm stanje: odlično očuvana nema ispisivanja ..Radnja se odvija u najdivnijem kraju severne Italije, na romantična dva otoka : Isolu Bellu i Isolu Madre, koji sa ribarskim otokom čine čuvenu Boromejsku skupinu...glavne uloge Francuzi, Engezi i Talijanke..sudbina nesretne Carlotte Književnost > Proza Rene Boilesve Boilesve 1921 Rođen je Rene Tardiveau 14. april 1867 La Haie-Descartes, Francuska Umro 14. juna 1926. (star 59 godina) Pariz, Francuska Značajne nagrade Izbor u Academie francaise 1919 Rene Boilesve (14. april 1867. u La Haie-Descartes - 14. januar 1926. u Parizu), rođen Rene Marie Auguste Tardiveau, bio je francuski pisac i književni kritičar. Boilesve je ranije bio siroče i otišao u školu u Poitiers i Tours. Godine 1895. počeo je da objavljuje članke u različitim časopisima. On se smatra naslednikom Honore de Balzac i prethodnikom Marsela Prousta. Godine 1919. primljen je u Academie francaise. Francuska knjizevnost Avanturisticki roman Francuski roman

ZA STOLOM ODBRANE - Rene Florio Beograd 1973. mek povez, 96 strana knjiga je vrlo dobro očuvana

DOSTOJEVSKI - Andre Žid / Rene Žirar 1994.god. 216 strana tvrd povez Odlično očuvana. Nema pisanja. Fleka na predstrani.

Stada i pastiri Rene Filep Miler Vođi i buntovnici Ko i kako narode vodi i zavodi i za čim žudi čovečanstvo Narodno delo, Beograd Ilustrovano, na predlistu kratka posveta i pečat starog vlasnika Stanje dobro očuvano

Stada i pastiri vođi i buntovnici Autor: Rene Filep Miler Ko i kako narode vodi i zavodi i za čim žudi čovečanstvo Izdavač: Narodno delo, Beograd Tvrdi povez, ilustrovano, 444 strana Stanje: vrlo dobro, bez ikakvih podvlačenja. Na naslovnoj strani se vidi mrežica od rikne, kao na slici.

Rene Florio - Za stolom odbrane S francuskog preveo Dobrivoj D. Brankovic Prevodiocevo izdanje, Beograd, 1973. Mek povez, 96 strana. RETKO! Zapisi cuvenog francuskog advokata. René Edmond Floriot (20 October 1902, Paris – 22 December 1975, Neuilly-sur-Seine) was a French lawyer. Life Père-Lachaise Cemetery `Son of a Paris municipal clerk, Floriot studied law at the Sorbonne, started practicing before his 21st birthday. In the 1930s, he prospered by winning divorces for the wealthy in a week, though the cumbersome process usually takes two to three years in France. After the war, he unabashedly defended war criminals and collaborators.`[1] Floriot drove `a research staff of six lawyers, known as `l`usine Floriot` (the Floriot factory). Gifted with prodigious memory, he can simplify the most complex case for the dullest of jurors. While other French lawyers deliver elegantly vague speeches to nodding, berobed judges, Floriot deals in facts, not forensic flourishes. In a profession heavily weighted toward lawyers with social standing, Floriot has succeeded entirely on drive and shrewdness.`[1] Floriot became `one of the best and most expensive of Parisian criminal lawyers`.[2] Later he participated in some film productions. People defended by Floriot Otto Abetz Floriot `saved Otto Abetz, the hated Nazi German ambassador to Vichy France, from execution; Abetz received 20 years imprisonment, was later freed, and died in a car accident.`[1] Marcel Petiot `Floriot also defended Dr. Marcel Petiot who, between 1942 and 1944, lured 63 Jewish refugees to his Paris house with promises of help, and was accused of robbing and killing at least 27 of them. Floriot proved that three or more of the alleged victims were German agents and that some of them were still alive. But though Floriot won professional respect for his tenacious defense, Petiot went to the guillotine. Floriot went too—in France, the lawyer traditionally takes the last walk with his client.`[1] Onassis-Latopadis lawsuit Floriot was also involved in the `Onassis-Latopadis` lawsuit.[3] Pierre Jaccoud `In his most spectacular murder trial (1960), Floriot defended Swiss Lawyer-Politician Pierre Jaccoud, onetime dean of the Geneva bar. Police had the murder weapon; witnesses insisted that Jaccoud had shot and stabbed the father of a man who had stolen his mistress. But Floriot harried the witnesses into damaging concessions about the murder weapon, wrung lurid testimony from the mistress. He airily dismissed Jaccoud`s lack of alibi: `Only criminals have alibis. Intelligent people never remember how they spend their evenings.` Jaccoud got seven years.`[1] Gustave Mentré In 1961, Floriot `braved President de Gaulle`s wrath in winning a suspended sentence for General Gustave Mentré, an accused conspirator in the Algiers coup.`[1] Ben Barka case Floriot defended two detectives implicated in the kidnap-murder of Moroccan political opponent Ben Barka; one was acquitted, the other got six years.[1] Moise Tshombe Aerial hijackers delivered Moise Tshombe to an Algerian jail in July 1967. His wife turned to `one of the few men who might have saved her husband from extradition to the Congo—and almost certain death. Parisian Lawyer René Edmond Floriot, 64, faced appalling odds: the Congolese had already convicted Tshombe of not only treason but also murder and robbery. With eloquence, Floriot contended that the Congolese had actually amnestied Tshombe last fall.` But last week` of July 1967 he lost. Though Tshombe could not be extradited for purely political reasons, ruled the Algerian Supreme Court, `Algerian justice does not shield murder and robbery.` If President Houari Boumediene ratifies the Court`s decision Tshombe must go home—presumably to his doom. For the best-known avocat in the French-speaking world, it was a rare, bitter defeat. In 20,000 cases, Floriot has lost only two clients to the guillotine and about ten to the firing squad.`[1] Eventually, the Algerian authorities delayed Tshombe`s extradition and he died in Algiers, while under house arrest, in 1969.

Tehnička uputstva za Zastavu i Reno (7 knjižica).

ISLAM I MUSLIMANI Jean-Rene Milot 1982 zagreb mek povez, ilustrovano. stanje vrlo dobro bez nedostataka