Izdavač - Matica hrvatska, povez - tvrd, strana 415, stanje - veoma dobro.

IZDAVAC ; GRAFOS - BEOGRAD 1982 GOD. 135 STR. MEKI POVEZ , DOBRO OCUVANO

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis! „Nebo pokriva, zemlja podržava“, kaže drevna kineska presuda. Nebo je `aktivno savršenstvo`, zemlja je `pasivno savršenstvo`. „Nebo, zemlja, čovek“ (Tien-ti-jen), evo Velike trijade koju je Genon želeo da osvetli u svojoj poslednjoj knjizi, objavljenoj 1946. Umesto da uopšteno kaže ezoteričnu korespondenciju tradicija, on je želeo da pokažite ovde konkretno šta je ova korespondencija i na koje načine je artikulisana, pokazujući svaki put njen aspekt, poput lica kristala, u kratkim, majstorskim poglavljima ovog dela, koji se upravo stoga može posmatrati kao suma a simbol istog kao i Genonova misao. Jin i jang, dvostruka spirala, rešenje i koagulacija alhemije, nebeski brojevi i zemaljski brojevi, odnosi između bića i njegovog okruženja, suštine i supstancije, svešteničke vlasti i kraljevske vlasti, nepromenljivog. Srednji i srednji put, masonska simbolika kvadrata i kompasa i kabalistička simbolika Šekine, kosmičkog točka: svaka od ovih tema je ogromnog bogatstva. Podvig koji je Genon ovde postigao biće još začuđujući: dok je svaki put predviđao svu složenost i posebnost ovih slika, učinio ih je da odjekuju u svojoj suštini, učinio ih transparentnim sa nekoliko, trezvenih i odlučnih reči, povezujući ih tako. zajedno zlatni lanac, gde je veza nevidljiva i neraskidiva. René (Jean-Marie-Joseph) Guénon [30] (15. studenog 1886. - 7. siječnja 1951.), bio je francuski intelektualac koji je i dalje utjecajna figura u domeni metafizike jer je pisao o temama u rasponu od `svete znanosti`,[a] i tradicionalne studije[b][31][stranica potrebna] do simbolizma i inicijacije. U svojim spisima on predlaže ili `izravno razotkriti neke aspekte istočnjačkih metafizičkih doktrina`,[32] te doktrine definira kao `univerzalni karakter`,[33] ili `prilagoditi te iste doktrine zapadnim čitateljima[34]. ] dok je bio strogo vjeran njihovom duhu`;[32] samo je podržao čin `prenošenja` ovih istočnjačkih doktrina, ponavljajući njihov `neljudski karakter`. koristio je svoje sufijsko ime Abdel Wâhed Yahiâ (arapski ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyá عبد الـوٰاحد يحيیٰ) javno od 1930. nadalje. René Guénon rođen je u Bloisu, gradu u središnjoj Francuskoj, otprilike 160 km (100 milja) od Pariza. Guénon je, kao i većina Francuza tog vremena, rođen u rimokatoličkoj obitelji podrijetlom iz provincija Angevin, Poitou i Touraine u Francuskoj;[35] njegov otac je bio arhitekt i bio je vrlo blizak s majkom, a još više sa svojom tetkom. Mme Duru, učiteljica koja ga je naučila čitati i pisati, dvije pobožne katolike.[36] Do 1904. Guénon je kao student živio u Parizu, gdje su mu studije bile usmjerene na matematiku i filozofiju. Bio je poznat kao briljantan učenik, posebice matematike, unatoč lošem zdravlju.[37] U Parizu 1905. zbog zdravstvenih problema napušta pripreme za prestižna natjecanja École Polytechnique i École normale supérieure.[38] Godine 1906. po istoj osnovi (iako je bio visok 1,89 m) bio je oslobođen regrutacije.[39] Guénon je promatrao i povezao se s nekim studentima koji su u to vrijeme bili pod Papusovim nadzorom.[40] Guénon je ubrzo otkrio da je ezoterični kršćanski Martinistički red, koji je također nadzirao Papus, nepravilan: kasnije je napisao da ovaj okultistički milje nije primio nikakav autentičan duhovni prijenos.[41] Pridružio se gnostičkoj crkvi koju je utemeljio Léonce Fabre des Essarts (Synesius). Ni ovu gnostičku crkvu nije shvaćao ozbiljno, ali mu je to omogućilo da pod imenom `Tau Palingenius` postane osnivač i glavni suradnik periodične revije La Gnose (`Gnosis`), pišući za nju članke do 1922. i usredotočujući se na istočnjačke duhovne tradicije (taoizam, hinduizam i sufizam). Od svojih upada u francuske okultističke i pseudo-masonske redove, očajavao je u mogućnosti da ikada sakupi ove raznolike i često loše razvrstane doktrine u `stabilnu građevinu`.[42] U svojoj knjizi Vladavina količine i znakovi vremena također je istaknuo ono što je vidio kao intelektualnu prazninu francuskog okultističkog pokreta, koji je, kako je napisao, bio potpuno beznačajan, i što je još važnije, bio kompromitiran infiltracijom određene osobe upitnih motiva i integriteta.[43] Nakon svoje želje da se pridruži redovnoj masonskoj poslušnosti, postao je član Thebah lože Grande Loge de France slijedeći drevni i prihvaćeni škotski obred.[44] Otprilike u to vrijeme (prema naznakama koje su reproducirali njegov biograf Paul Chacornac i neki od njegovih bliskih prijatelja ili suradnika kao što su Jean Reyor, André Préau i Frans Vreede),[42] moguće je da se René Guénon upoznao s hinduizmom, posebno putem inicijatska loza Shankarâchârye, [d] i s taoizmom, zbog njegovog prijateljstva s Georges-Albertom Puyouom de Pouvourvilleom, alias Matgioi. Georges-Albert Puyou de Pouvourville, iniciran je u taoizam u Tonkinu ​​(oko 1887.–1891.) od strane seoskog poglavara: Tong-Song-Luata (`Gospodar rečenica`). Paul Chacornac je pretpostavio da bi Guénon također primio izravan prijenos taoizma preko mlađeg sina Učitelja rečenica, Nguyena Van Canga, koji je došao u Francusku s Matgioijem i ostao neko vrijeme u Parizu.[45] Većina biografa prepoznaje da je susret koji je najviše obilježio njegov život i njegov rad bio onaj s hindusima, od kojih je jedan barem igrao ulogu instruktora ako ne i duhovnog učitelja. Taj se susret dogodio vrlo rano tijekom razdoblja 1904.-1909., vjerojatno po njegovom dolasku u okultistički svijet, ako ne i prije.[46][47] Upoznao je Léona Champrenauda, ​​alias Abdul-Haqqa, i Johna-Gustava Agelija, alias Abdul-Hadija koje je Abder-Rhaman el Kébir inicirao u sufizam u Kairu. Iako je René Guénon 1910. bio upućen u islamski ezoterizam,[e] sam je inzistirao na podsjećanju da se uski i čisto religiozni koncept `obraćenja` ne odnosi na njegov slučaj. Prema P. Chacorncu, Guénon je smatrao da je islam jedan od tradicionalnih oblika najpristupačnijih zapadnjacima, dok je zadržao autentične mogućnosti u domeni inicijacije. Kada je stigao u Kairo 1930. godine, njegovo se vanjsko ponašanje promijenilo i potpuno se uronio u popularni muslimanski milje grada.,.[42][48] Guénon je bio iniciran u sufijski šadhilijski red od strane Ivana Aguélija, [49] uzevši ime `ʿAbd al-Wāḥid Yaḥyā`.[50] Guénon, otpušten iz vojne službe zbog zdravstvenih problema, studirao je filozofiju na Sorboni tijekom Prvog svjetskog rata.[51] Godine 1917. Guénon je započeo jednogodišnji boravak u Sétifu u Alžiru, predajući filozofiju studentima. Nakon Prvog svjetskog rata napustio je nastavu kako bi svoju energiju posvetio pisanju; njegova prva knjiga, Uvod u proučavanje hinduističkih doktrina, objavljena je 1921. Od 1925. Guénon je postao suradnik u recenziji koju je uredio P. Chacornac, Le Voile d`Isis (`Izidin veo`); nakon 1935. i pod Guénonovim utjecajem, ovaj časopis postao je poznat kao Les Études Traditionnelles (`Tradicionalne studije`). Iako je u to vrijeme već pokušao izlaganje hinduističkih doktrina europskoj publici u komadima ny orijentalisti, Guénonov Uvod u proučavanje hinduističkih doktrina unaprijedio je svoj predmet na jedinstven pronicljiv način,[42] pozivajući se na pojmove metafizike i tradicije u njihovom najopćenitijem smislu, koje je Guénon precizno definirao, zajedno s potrebnim razlikama i definicije naizgled nedvosmislenih pojmova kao što su religija, tradicija, egzoterizam, ezoterizam i teologija. Guénon je objasnio da njegova svrha nije bila opisati sve aspekte hinduizma, već dati potrebne intelektualne temelje za pravilno razumijevanje njegova duha.[42][52] Knjiga također predstavlja oštru osudu djela nekih drugih europskih pisaca o hinduizmu i tradiciji općenito; prema Guénonu, takvim piscima je nedostajalo nikakvo duboko razumijevanje svoje teme i njezinih implikacija. Knjiga također sadrži kritičku analizu političkih upada Britanskog Carstva u temu hinduizma (i same Indije) kroz teozofiju Madame Blavatsky.[53] Objavljivanje ove knjige brzo mu je donijelo priznanje u pariškim krugovima.[54] René Grousset je u svojoj `Povijesti istočne filozofije` (1923.) već nazvao Guénonovo djelo `klasikom`. André Malraux će mnogo kasnije reći da je to bio, `u svoje vrijeme, glavni grad knjige`.[55] S druge strane, Guénon je bio vrlo razočaran reakcijom njegovih prijatelja neotomista, Noëlle Maurice-Denis i njegov nekadašnji pristaša Jacques Maritain tvrdili su da su Guénonovi stavovi `radikalno nepomirljivi s [katoličkom] vjerom`; nazvao ih je `hinduističkom obnovom drevne Gnoze, majkom hereza`.[56] Jacques Maritain, kada je postao francuski veleposlanik u Vatikanu nakon Drugog svjetskog rata, zatražio je Guénonovo djelo uvršteno u Katolički indeks zabranjenih knjiga, što nije rezultiralo zbog odbijanja Pija XII i potpore kardinala Eugènea Tisseranta. [57] U rujnu 1920., Père Peillaube je zamolio Guénona da napiše knjigu protiv Teozofskog društva.[58] Godine 1921. Guénon je objavio seriju članaka u francuskoj Revue de Philosophie, što je, zajedno s nekim dodacima, dovelo do knjige Teozofija: povijest pseudo-religije. Njegovu kritiku teozofije konzervativni katolici primili su pozitivno.[59] Međutim, njegova kasnija knjiga Orient et Occident udaljila ga je od njegovih katoličkih pristaša.[60] Tijekom desetljeća 1920. – 1930. Guénon je počeo stjecati širu javnu reputaciju, a njegov rad su zabilježile razne velike intelektualne i umjetničke ličnosti unutar i izvan Pariza.[61] U to su vrijeme objavljene i neke od njegovih knjiga koje objašnjavaju `intelektualnu podjelu` između Istoka i Zapada, te osebujnu prirodu, prema njemu, moderne civilizacije: Krizu modernog svijeta, te Istoka i Zapada. Godine 1927. objavljena je druga velika doktrinarna knjiga njegovih djela: Čovjek i njegovo nastajanje prema Vedânti, a 1929. Duhovni autoritet i vremenska moć. Posljednja navedena knjiga nudi općenito objašnjenje onoga što je Guénon vidio kao temeljne razlike između `svetičkih` (svećeničkih ili svetih) i `kraljevskih` (vladinih) ovlasti, zajedno s negativnim posljedicama koje proizlaze iz uzurpacije prerogativa potonjih s s obzirom na prvo.[62] Iz tih razmatranja, René Guénon prati izvorište moderne devijacije, koja se, prema njemu, nalazi u uništenju templarskog reda 1314. godine.[63] Godine 1930. Guénon je napustio Pariz i otišao u Kairo i definitivno se uklopio u muslimanski svijet. Tijekom svog dugotrajnog boravka u Egiptu, René Guénon je vodio strog i jednostavan život, u potpunosti posvećen svojim spisima.[64] Prvo, živio je 7 godina na raznim mjestima u srednjovjekovnim judeo-islamskim četvrtima oko sveučilišta Khan el-Khalili i al-Azhar, jednog od najvažnijih intelektualnih centara sunitskog muslimanskog svijeta. 1930. godine želio je upoznati šeika Abder-Rahmana Elisha El-Kebira, učitelja sufijske duhovne loze kojoj je pripadao, ali je upravo umro i mogao je samo meditirati na svom grobu.[65] Upoznao je šeika Salâmu Râdija, tada `pola` (`Qutb`), najvišeg autoriteta od smrti Abder-Rahmana Elisha El-Kebira iz šadhilitske grane kojoj je Guénon pripadao.[66] Razmijenili su po pitanjima duhovna iskustva i nekoliko svjedočanstava potvrđuju da je Guénon postao njegov učenik.[67] Upoznao se jednog jutra u zoru dok je klanjao, kao i svaki dan, u džamiji Seyidna el Hussein ispred mauzoleja u kojem se nalazi glava Husayn ibn Alija, šejh Mohammad Ibrahim s kojim se jako zbližio.[68] Guénon je 1934. oženio Ibrahimovu najmlađu kćer s kojom je imao četvero djece. Godine 1937., zahvaljujući velikodušnosti engleskog obožavatelja Johna Levyja, par je postao vlasnici male vile, “Villa Fatma” nazvane po supruzi, u modernoj četvrti Duqqi zapadno od Kaira u podnožju piramida. Guénon je rijetko izlazio i često je odbijao zapadne posjetitelje (adresa je ostala tajna).[69] Većinu je potrošio njegovo vrijeme radeći u svom uredu i molitvu u svom oratoriju.[70] Godine 1949. dobio je egipatsko državljanstvo. Sedgwick je o Guénonovom životu u Egiptu napisao da je, iako je nastavio zanimanje za hinduizam i druge religije, Guénonova vlastita praksa bila čisto islamska. `Ne zna se da je ikada nekome preporučio da postane hinduist, dok je mnoge uveo u islam`.[71] Potaknut od strane nekih svojih prijatelja i suradnika, Guénon je pristao osnovati novu masonsku ložu u Francuskoj utemeljenu na njegovim `tradicionalnim` idealima, pročišćenu od onoga što je vidio kao neautentične narasline koje su toliko opsjedale druge lože s kojima se susreo tijekom svojih ranih godina u Pariz. Ova se loža zvala La Grande Triade (`Velika trijada`), naziv inspiriran naslovom jedne od Guénonovih knjiga. Prvi osnivači lože, međutim, razišli su se nekoliko godina nakon njezina nastanka.[72] Ipak, ova loža, koja pripada Grande Loge de France, i danas je aktivna. René Guénon preminuo je u nedjelju, 7. siječnja 1951.; njegova posljednja riječ je bila `Allah`

Izdavač: MARABOUT, Verviers 309 str. ; 11,5 x 17,7 / Mek povez

Eneagram - Otkrijte 9 tipova licnosti prema eneagramu - Elizabet Vejgl - Rene Baron - Babun Beograd - 2009 godina .

Rene Dekart - Rasprava o metodi dobro ocuvana, na predlistu ima pecat privatne biblioteke POLICA 14

ZA STOLOM ODBRANE - Rene Florio Beograd 1973. mek povez, 96 strana knjiga je vrlo dobro očuvana

RENE DEKART - REC O METODI Srpsko filozofsko drustvo, 1952 223 str. Meki povez. Vrlo dobro ocuvana knjiga.

RASPUĆIN I ŽENE: Rene Miler Naslov Raspućin i žene : sveti đavo / napisao Rene Filep-Miler ; [preveo sa nemačkog originala Mihailo Dobrić] Vrsta građe knjiga Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1991 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Novo delo, 1991 (Moskva : IAN) Fizički opis 563 str. : faks. ; 20 cm Drugi autori - osoba Dobrić, Mihailo Zbirka Biblioteka Ljudi i događaji ISBN 86-7353-118-7 (karton) Napomene Reprint izd.: Beograd: Geca Kon, [b. g.] Predmetne odrednice Raspućin, Grigorij Jefimovič, 1869-1916 Odlično očuvana knjiga.

DOSTOJEVSKI - Andre Žid / Rene Žirar 1994.god. 216 strana tvrd povez Odlično očuvana. Nema pisanja. Fleka na predstrani.

Meki povez, dobro očuvana ima posvetu RENE FLORIO U svoje vreme jedan od najpoznatijih i najrenomiranijih advokata Francuske !!! Predgovor predsednika Rusle R1

STARI PUT GREŠNIKA Autor: Rene Žirar Prevela: Frida Filipović Izdavač: Bratstvo Jedinstvo, SVETOVI, Novi Sad Povez: mek sa omotnicom Broj strana: 219. Na knjizi pečati

36558) RENO R4 / R4L , Diter Korp , Tehnička knjiga Beograd 1971 , tehnički priručnik za održavanje vozila, mek povez, format 14 x 20 cm , ilustrovano, latinica, 328 strana + šema električne instalacije

LJUBA - RENE DE SOLIJE MONOGRAFIJA Preveo sa Francuskog: Milojko Knezević Zlatna Grana` `Prosveta-trgovina` Sombor 1993g. Formt 28cm; 254 strana Tvrdi povez, zaštitni omot mastan papir ilustrovana kao nova K,D,S,2.3.

DECJA ENCIKLOPEDIJA LAROUSSE Rene Gijo Vuk Karadžić / Intereksport, 1971 291 str. tvrdi povez, ćirilica RIKNA NEMA PA JE LEPLJEN SELOTEJP UNUTRAŠNJOST TAKOĐE DOSTA LEPLJENA KNJI9GA JE U DOSTA LOŠEEM STANJU ALI POŠTO MI JE ŽAO BACITI STAVIO SAM SIMBOLIČNU CENU L. 1. P. 7

LJUBA - RENE DE SOLIJE - MONOGRAFIJA Preveo sa Francuskog: Milojko Knezević Zlatna Grana` `Prosveta-trgovina` Sombor 1993 GODINA Formt 28cm; 254 strana Tvrdi povez mastan papir ilustrovana - vrlo dobro ocuvana ,knjiga je nekada bila malo vlazna ,pa ima blagog zutila na ivicama stranica ,u gornjem delu ,blago vidljivo (veliki beli ormar)

RENO R4 / R4L , Diter Korp , Tehnička knjiga Beograd 1978 , tehnički priručnik za održavanje vozila, mek povez, format 14 x 20 cm , ilustrovano, latinica, 328 strana + šema električne instalacije IV IZDANJE NA TRI MESTA PREDNJA KORICA TANKO SANIRANA PROVIDNIM SELOTEJPOM. LISTOVI SA SPOLJASNJE STRANE IMAJU FLEKE OD ZUBA VREMENA. UNUTRASNJOST VEOMA DOBRO OCUVANA.

RENO R4 / R4L , Diter Korp , Tehnička knjiga Beograd 1977 , tehnički priručnik za održavanje vozila, mek povez, format 14 x 20 cm , ilustrovano, latinica, 328 strana + šema električne instalacije III IZDANJE NAZALOST, KORICE KNJIGE KAO I SPOLJASNJI DEO STRANICA VEOMA SU LOSE OCUVANI STO SE VIDI NA SLICI. MEDJUTIM UNUTRASNJOST JE U MNOGO BOLJEM STANJU. NA POCETKU PAR PASUSA PODVUCENO.

Kralj sveta - Rene Genon Izdavač: Ukronija Godina izdanja: 2022 Broj strana: 108 Format: 21 cm Povez: Broširani NOVA knjiga!!! Titula „Kralj Sveta”, shvaćena u svom najuzvišenijem, najpotpunijem i ujedno najstrožem smislu, odnosi se s pravom na Manua, primordijalnog i sveopšteg Zakonodavca čije se ime nalazi u različitim oblicima kod mnogih naroda staroga veka. U vezi s time, pomenimo samo egipatskog Minu ili Menesa, keltskog Menva i grčkog Minoja. To ime, uostalom, ne označava neku istorijsku ili manje-više legendarnu ličnost. Ono zapravo označava princip, kosmičku Inteligenciju koja odražava čistu duhovnu Svetlost i formuliše Zakon (Dharma) prikladan uslovima našeg sveta ili našeg ciklusa postojanja; a ujedno je i arhetip čoveka, shvaćenog posebno kao razumno biće (na sanskritu: mânava).

Rasprava o metodi / Rene Descartes Beograd 2020. Mek povez sa klapnama, tekst uporedo na srpskom i francuskom jeziku, 152 strane. Knjiga je kao nova. Prevod: Dušan Janić Svaka moderna i suvremena filozofija dokazuje nuždu iskustva, a iskustvo je shvaćano kao izvor i uvir spoznaje, pa ni potpuno idealistički orijentirana filozofija nije protivnik empirijskog, nego se okreće praksi i stvarnosti stvarnog. Istina nije u tajnovitom, nego najprije u očiglednom. Ona nije izvedena, nego dana, neposredno postojeća. Istina se ne stvara, nego nalazi i otkriva. U tom smislu, filozofija je mnogo bliža znanosti nego umjetnosti. Descartesova metoda je otvorila vrata takvom misaonom pristupu i njegovim različitim konzekvencama. Zato je ovaj spis o metodi nužda svakog filozofskog obrazovanja i dobar putokaz u promišljanju filozofskh i životnih problema. Predrag Finci

VELIKA TRIJADA Rene Genon Sfairos Beograd, 1989. godine, 169 strana, pogovor Dragoš Kalajić. Knjiga je odlično očuvana. Moguće čak da nije čitana. (...) Kako pred­sta­vi­ti Renea Geno­na? Nije legi­tim­no usvo­ji­ti stav repre­zen­ta­tiv­nih isto­ri­ča­ra mason­ske misli i reći da je Genon naj­zna­čaj­ni­ji izda­nak i tumač ezo­te­rij­ske dok­tri­ne ope­ra­tiv­ne maso­ne­ri­je, jer takvo odre­đe­nje ne samo ogra­ni­ča­va i uma­nju­je mag­ni­tu­de Geno­no­vog duha, već i samo biva ogra­ni­če­no i uma­nje­no jed­nom činje­ni­com duhov­ne bio­gra­fi­je: pri kra­ju mla­do­sti, Genon je napu­stio lože i potom obja­vio možda naj­pro­dor­ni­je kri­ti­ke zablu­da i izro­đa­va­nja moder­ne maso­ne­ri­je. (...) (...) Možda ćemo biti naj­bli­ži isti­ni ako Renea Geno­na pred­sta­vi­mo kao veli­kog uči­te­lja meta­fi­zič­ke misi­je čove­ka, čiju kate­dru poštu­ju i naj­kva­li­fi­ko­va­ni­ji duho­vi Isto­ka i Zapa­da, od Kuma­ra­sva­mi­ja do Evo­le. Po naj­sa­že­ti­jem odre­đe­nju, Genon je uni­ver­zal­ni uči­telj ver­ti­kal­nog pokre­ta i kva­li­ta­tiv­nog pre­o­bra­ža­ja ljud­skog ele­men­ta na nad-raci­o­nal­nim pute­vi­ma uspo­na ka ide­a­lu „Istin­skog Čove­ka”, odno­sno, dalje i više, ka onom vrhun­cu koji dale­ko­i­stoč­na tra­di­ci­ja ozna­ča­va sin­tag­mom „Uni­ver­zal­ni čovek”. (...) Dragoš Kalajić # 56

RENE DESCARTES DISKURS O METODI Prevod - Dušan Janić Izdavač - Factum izdavaštvo, Beograd Godina - 2015 150 strana 19 cm ISBN - 978-86-80254-07-4 Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja `Discourse on the Method is one of the most influential works in the history of modern philosophy, and important to the development of natural sciences. In this work, Descartes tackles the problem of skepticism, which had previously been studied by other philosophers. While addressing some of his predecessors and contemporaries, Descartes modified their approach to account for a truth he found to be incontrovertible; he started his line of reasoning by doubting everything, so as to assess the world from a fresh perspective, clear of any preconceived notions. The book was originally published in Leiden, in the Netherlands. Later, it was translated into Latin and published in 1656 in Amsterdam. The book was intended as an introduction to three works: Dioptrique, Météores [fr], and Géométrie. Géométrie contains Descartes`s initial concepts that later developed into the Cartesian coordinate system. The text was written and published in French rather than Latin, the latter being the language in which most philosophical and scientific texts were written and published at that time. Most of Descartes` other works were written in Latin. Together with Meditations on First Philosophy, Principles of Philosophy and Rules for the Direction of the Mind, it forms the base of the epistemology known as Cartesianism. The book is divided into six parts, described in the author`s preface as: Various considerations touching the Sciences The principal rules of the Method which the Author has discovered Certain of the rules of Morals which he has deduced from this Method The reasonings by which he establishes the existence of God and of the Human Soul The order of the Physical questions which he has investigated, and, in particular, the explication of the motion of the heart and of some other difficulties pertaining to Medicine, as also the difference between the soul of man and that of the brutes What the Author believes to be required in order to greater advancement in the investigation of Nature than has yet been made, with the reasons that have induced him to write.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Rene Dekart Discours de la méthode Discourse on the Method

Rene Florio - Za stolom odbrane S francuskog preveo Dobrivoj D. Brankovic Prevodiocevo izdanje, Beograd, 1973. Mek povez, 96 strana. RETKO! Zapisi cuvenog francuskog advokata. René Edmond Floriot (20 October 1902, Paris – 22 December 1975, Neuilly-sur-Seine) was a French lawyer. Life Père-Lachaise Cemetery `Son of a Paris municipal clerk, Floriot studied law at the Sorbonne, started practicing before his 21st birthday. In the 1930s, he prospered by winning divorces for the wealthy in a week, though the cumbersome process usually takes two to three years in France. After the war, he unabashedly defended war criminals and collaborators.`[1] Floriot drove `a research staff of six lawyers, known as `l`usine Floriot` (the Floriot factory). Gifted with prodigious memory, he can simplify the most complex case for the dullest of jurors. While other French lawyers deliver elegantly vague speeches to nodding, berobed judges, Floriot deals in facts, not forensic flourishes. In a profession heavily weighted toward lawyers with social standing, Floriot has succeeded entirely on drive and shrewdness.`[1] Floriot became `one of the best and most expensive of Parisian criminal lawyers`.[2] Later he participated in some film productions. People defended by Floriot Otto Abetz Floriot `saved Otto Abetz, the hated Nazi German ambassador to Vichy France, from execution; Abetz received 20 years imprisonment, was later freed, and died in a car accident.`[1] Marcel Petiot `Floriot also defended Dr. Marcel Petiot who, between 1942 and 1944, lured 63 Jewish refugees to his Paris house with promises of help, and was accused of robbing and killing at least 27 of them. Floriot proved that three or more of the alleged victims were German agents and that some of them were still alive. But though Floriot won professional respect for his tenacious defense, Petiot went to the guillotine. Floriot went too—in France, the lawyer traditionally takes the last walk with his client.`[1] Onassis-Latopadis lawsuit Floriot was also involved in the `Onassis-Latopadis` lawsuit.[3] Pierre Jaccoud `In his most spectacular murder trial (1960), Floriot defended Swiss Lawyer-Politician Pierre Jaccoud, onetime dean of the Geneva bar. Police had the murder weapon; witnesses insisted that Jaccoud had shot and stabbed the father of a man who had stolen his mistress. But Floriot harried the witnesses into damaging concessions about the murder weapon, wrung lurid testimony from the mistress. He airily dismissed Jaccoud`s lack of alibi: `Only criminals have alibis. Intelligent people never remember how they spend their evenings.` Jaccoud got seven years.`[1] Gustave Mentré In 1961, Floriot `braved President de Gaulle`s wrath in winning a suspended sentence for General Gustave Mentré, an accused conspirator in the Algiers coup.`[1] Ben Barka case Floriot defended two detectives implicated in the kidnap-murder of Moroccan political opponent Ben Barka; one was acquitted, the other got six years.[1] Moise Tshombe Aerial hijackers delivered Moise Tshombe to an Algerian jail in July 1967. His wife turned to `one of the few men who might have saved her husband from extradition to the Congo—and almost certain death. Parisian Lawyer René Edmond Floriot, 64, faced appalling odds: the Congolese had already convicted Tshombe of not only treason but also murder and robbery. With eloquence, Floriot contended that the Congolese had actually amnestied Tshombe last fall.` But last week` of July 1967 he lost. Though Tshombe could not be extradited for purely political reasons, ruled the Algerian Supreme Court, `Algerian justice does not shield murder and robbery.` If President Houari Boumediene ratifies the Court`s decision Tshombe must go home—presumably to his doom. For the best-known avocat in the French-speaking world, it was a rare, bitter defeat. In 20,000 cases, Floriot has lost only two clients to the guillotine and about ten to the firing squad.`[1] Eventually, the Algerian authorities delayed Tshombe`s extradition and he died in Algiers, while under house arrest, in 1969.

Teorija književnosti Rene Velek Ostin Voren

Rene Genon - Kralj sveta kao nova POLICA 3