Kao na slikama Prir. Siniša Stojanović Istorija zena Satori Kulture istoka .... Zen (japanski: zen, kineski: č`an, sanskrit: dhjana – motrenje, meditacija [1]) je škola mahajana budizma i disciplina čiji je cilj probuđenje. Zen je svojevrsna tradicija mahajana budizma nastala spajanjem indijske dhjana tradicije, ranobudističke škole praznine i kineske taoističke filozofije, dovedena do najvišeg umetničkog izraza u kulturi Japana.[2] Suština zena je neposredan doživljaj probuđenja (satori), pa su teoretsko znanje i proučavanje religijskih tekstova u drugom planu. Međutim, zen nije protiv filozofskog razumevanja, proučavanja sutri ili razvoja liturgije, ali ih žestoko odbacuje ako postoji opasnost da postanu predmet želje i prepreka za dosezanje jedine bitnosti.[2] Zen tradicija tvrdi da nastavlja direktno, od-uma-do-uma, prenošenje budnosti počev od Bude.[3] Zen smatra da čovek može da dosegne probuđenje kroz sopstvene napore, ali se pojedine škole razlikuju u metodama. Dok rinzai favorizuje šok-tretmane kao što je paradoksalno izražavanje (koan) često praćeno neočekivanim udarcima, soto favorizuje sedeću meditaciju (zazen).[4] U zen predaji postoji mnoštvo primera da su učenici kao odgovor na svoja pitanja dobijali udarac štapom.[5] Zen budizam je posebno uticao na kulturu i disciplinu japanskih samuraja...... Budizam

Autor: Valerija Montaldi Povez: broširan Br. strana: 365 Format: 12x20,5 Parma, februar 1248. godine. Gusti stubovi dima zamračujunebo iznad grada pod opsadom. Carski vojni logor je uplamenu. Vojnici Fridriha Drugog Hoenštaufena beživotnoleže na poprištu. Plamen proždire sve unaokolo, dok pobunjenigrađani pljačkaju šatore. Nestaje i rukopis o veštinisokolarstva. Napisao ga je lično car Fridrih Drugi idevet meseci kasnije on zadužuje svog namesnika Ecelinada Romana da pronađe rukopis. Ne sme da dozvoli darukopis nestane, jer ti listovi sadrže tekst zbog kojeg bi gamogli optužiti za jeres i zbog kojeg bi se mogla narušitikrhka ravnoteža moći između cara i Crkve. Ecelino poveravamisiju svom izaslaniku Gvaldu da Manjanu, koji sfrancuskim minijaturistom Simonom iz Eksa odlazi u zamakSan Martino, gde se možda krije rukopis. Međutim,izgleda da niko od žitelja zamka ne zna za taj tajanstvenidokument. Ecelinov izaslanik mora brzo da dela, da pretražisvaku odaju, svaku kulu. Vest o rukopisu doprla je do papeInoćentija Četvrtog, koji odlučuje da istragu o tome poverijednom beskrupuloznom inkvizitoru. I dok po bedemimazamka tumara stara mahnita gospodarica, a jednaveštica istražuje tajne podzemne prolaze, Metju, učiteljmlade gospodarice, biva uvučen u okrutne igre moći kojevode u sve zamršenije zagonetke. A onda slučaj odlučuje osudbini rukopisa.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Skiti (grčki: Σκύθες, Σκύθοι), nomadski narodi i plemena iranskog porijekla koja u 8. i 7. stoljeću pr. Kr. migriraju iz središnje Azije na područje čije je središte bila današnja Ukrajina, i gdje su osnovali tzv. Skitsko kraljevstvo. Skitija kao etnički skitski teritorij se protezala sve od Dunava na zapadu pa do granica Kine na istoku a vladavina ovog naroda održala se negdje do 2. stoljeća pr. Kr. Skiti su bili veoma vješti nomadski jahači koji nije imao svoj sistem pisanja, a većina podataka o njima potjeće od Grka Herodota koji je živio u 5. stoljeću pr. Kr. Njihove `kuće` bili su šatori od pusti koje su prenosili na kolima sa volovskim zapregama. Poznavali su stremen i laso i kao i Sarmati pili su uzavrelo kobilje mlijeko, `kumys`. Grci koji su ih nazivali barbarima trgovali su sa njima u 7. stoljeću pr. Kr. prodajući im vino i drugu luksuznu robu. Poznato je da su u istom stoljeću upali u gornju Mezopotamiju i Siriju i u 4. stoljeću pr. Kr. na Balkan, te da su ratovali sa Darijem I. (512. pr. Kr.). Oko 300. su iščezli su na Balkanu, a u Rusiji su ih tijekom 2. ili 1. pr. Kr. zamijenili Sarmati. Skite je prozvao Herodot (Historija 4.6) po Skolotoi kako su sami sebe zvali. Grčki naziv Skythēs je vjerojatno inačica istog imena, ili *Skuδa- (gdje Herod nepoznati glas [ð] mijenja s Λ; dok -toi predstavlja istočnoiransku množinu nastavka -ta). Ova riječ je izvorno značila `strijelac`, a izvcedena je od indo-europskog korijena *skeud- u značenju `bacati, pucati` (usporedi s engleskim shoot, ili njemačkim Schütze). Sogdijanci su svoje ime - Swγδ, najvjerojatnije izveli iz istog korijena (*Skuδa > *Suγuδa s anaptičkim glasnikom). Ime postoji i u asirskom jeziku u obliku Aškuzai ili Iškuzai (`Skit`). Što je možda bio izvor biblijskom hebrejskom nazivu Aškenaz (izvorno *אשכוז ’škuz se pogrešno čita kao אשכנז ’šknz), što je bio kasniji židovski naziv za germanska područja središnje Europe i skupni naziv za židove koji su živjeli na tim područjima - Aškenazi (`Nijemci`) koji su sebe tada nazivali Teutoncima ili Vendelima. Skiti su prvi nomadski narod koji se pojavio na stepi kao vješt jahači narod, na konjima, i bez sedla. Njihova velika vještina u jahanju uskoro će biti prihvaćena od susjednih naroda sa kojima su došli u kontakte. Služili su se i volovskim zapregama na kojima su prenosili svoje pustene šatore prilikom čestih seoba. Ovaj narod razvio je kulturu sa umjetnošću koja je poznata kao `stepska umjetnost`, a poznavali su i jedan običaj za koje mnogi misle da je bio raširen tek kod američkih Indijanaca, to je skalpiranje. Skiti su bili prvi narod kod kojih je uočen ovaj surovi ratnički običaj, a još ga je prije 2500 godina opisao grčki povjesničar Herodot. Potvrdu o običaju skalpiranja raširenu među Skitima potvrdili su i arheolozi koji su pronašli prve čvrste dokaze. Iskopane su četiri muške lubanje na kojima su ostali tragovi operacije skalpiranja i koje se danas nalaze u ruskim muzejima. Tri od ovih lubanja porijeklom su sa skitskog groblja, a četvrta iz skitskog kraljevskog groba, na mumificiranom tijelu, a oba se mjesta nalaze u južnom Sibiru. O običajima skalpiranja među Skitima upućena je dr. Eileen M. Murphy na Queen`s University u Belfastu. Konjanik iz Pazyryka u Sibiru tapiserija u Ermitažu, Sankt Peterburg Ono što se zna o Skitima ostavio nam je Herodot, ili je ostalo zakopano u skitskim grobovima, veoma dobro očuvanim. U Pazyryku na rijeci Bolshoy Ulagan su skitski grobovi iz 5. stoljeća pr. Kr. ostali pod naslagama leda, gdje se očuvao sav organski materijal, koji bi u normalnim okolnostima istrunuo. Pazyryk se nalazi u suhoj dolini u Kazahstanu, a sastoji se od 5 velikih i devet malenih grobnih humaka koji datiraju u vremenu između 5. i 3. stoljeća pr. Kr., iskopanih 1929. i između 1947. i 1949. Oni su najvažniji izvor podataka o Skitima prije njihove migracije u zapadnu Aziju i Europu. Pronađena su drvena kola, razni predmeti od kože, drveta, konjska oprema, glazbeni instrumenti, krzno, tekstil, sagovi (Najstariji pleteni sag, pronađen u smrznutom skitskom grobu u Pazaryku na planinama Altaj, datira iz 5. stoljeća pr. Kr. (slika)), svila i tetovirana tijela pokojnika. –Svila je porijeklom iz Kine, i po svoj prilici bili su posrednici trgovini ovom veoma traženom robom. Skiti su razvili svoju osobito vlastitu umjetnost i nisu bili siromašan narod. Imali su i zlata i voljeli su ga, a neki zlatni i brončani predmeti pronađeni su i u području Kostromskaye u južnom Sibiru i porijeklom su iz grčkih gradova na crnomorskoj obali ili su ih radili grčki umjetnici koji su živjeli u Skitiji. Jedina stalna naselja Skita nalazila su se u južnom Sibiru, a i ona su rijetka. Najpoznatije se nalazilo sjeverno od Crnog mora kod Kamenskoye, bilo je to veliko utvrđeno naselje. Većina ih je bila nomadska a kretali su se sa stadima goveda, ovaca i konja, prevozeći svoje šatore na zapregama, u potrazi za pasišnjacima, a ponekad bi se kad je prigoda pozabavili i lovom. Skit je jahač, naoružan lukom i strijelom, vrstan ratnik koji poznaje gerilsku taktiku i koji će u skalpirati svog pobijeđenog neprijatelja. I Grci i Perzijanci Skitima su se znali služiti kao najmljenom konjicom, u to vrijeme najboljih jahača svijeta. Skitska plemena napadaju na istočnu i jugoistočnu Europu u 4 stoljeću pr. Kr., a njihovi grobovi pronađeni su od sjeverne Njemačke do Balkana. Povijest Porijeklo i mit Skitska glavna plemena potjeću prema mitu, od tri brata, sinova Targitaosa, to su: Lipoxais (Leipoxais), Arpoxais i Kolaxais. Najstariji od braće, Lipoxais, postade začetnik plemena Auchatai, Skythai geōrgoi (“Farmer Scythians”) ili Skiti-ratari. Drugi mlađi brat Arpoxais začme plemena Katiaroi i Traspies, a to bi trebali biti Skythai nomads, odnosno Skiti-nomadi i najmlađi Kolaxais postade praotac kraljeva, odnosno Kraljevskih Skita, plemena koje poznajemo i pod imenom Paralatai ili kako ih identificira Holzer kao Skythai basilēioi. Sakâ Srebrni novac kralja Azesa II. (oko 35.-12. pr. Kr.) s budističkim simbolom triratne u lijevom polju stražnjeg dijela kovanice. Srednjoazijska stepa, dom stoljećima je bila dom mnogih plemena što su napadali urbane centre na zapadu i jugu. Prvi ih opisuje Herodot i često ove skupine naziva Sacae. Sami sebe ovi Sacae i Skiti nazivali su Skudat, i uz isto ime imali su iste običaje. Perzijanci su ih nazvali Sakâ, Grci ih prozvaše Skythai a Kinezi Sai. Skitsko porijeklo treba tražiti u plemenima koja su učestvovala u stvaranjima indiranskih (arijskih) naroda koji se na području današnjeg Afganistana podijeliše na nekoliko glavnih skupina. Ova plemena početkom 2. tisućljeća pr. Kr. koja su još govorila proto-indoiranskim jezikom sa područja Ukrajine migriraju na jugoistok gdje tada sa arheološke točke gledišta pastoralnu kulturu jamnaja mijenja andronovska kultura, tako prozvana po selu Andronovo. Zauzeše područje kasnijeg Afganistana i podijeliše se na iransku i indijsku grupu. Prvi se zatim nasele oko 1000. pr. Kr. u zemlji Aria, čije će se ime sačuvati u riječi Iran. Druga grupa stigla je oko 1500. pr. Kr. na područje Pandžaba. Od drugog tisućljeća postoje dvije skupine jezika kojima govore njihovi potomci, a to su indoarijska i iranska. Indijska grana, današnji su Hindusi koji na području Indije stvoriše više naroda koji su razvili vlastite jezike. Iranska grupa podijeli se na brojna plemena, a to su: a) Perzijanci s plemenima Pasargad, Maraphii i Maspii. Plemenu Pasargadi pripada i klan Ahemenida čijeg je porijekla prva perzijska dinastija. Ostala plemena bila su nomadska: Dahae, Mardi, Dropici, Sagarti. Druga grupa iranskih plemena su Kimerijci koje su Asirci nazvali Gimirru. Po njima Krim je dobio ime. Ovi u ranom 7. stoljeću uništiše kraljevstvo Urartu. Kimerijci su po svoj prilici potisnuli Skiti jer su se još očuvale kimerijske utvrde. Od ovih iranskih plemena u u 6, 5, i 4. stoljeću pr. Kr. preostalo je nekoliko nomadskih plemena u srednjoazijskoj stepi koja su poznata kao Sakâ: The Sakâ haumavargâ (`haoma-drinking Sacae`), odnosno pilci pića haoma, koje se priprema od muhare ili Amanite muscarie, nema je južno od Amudarje, a omilkena je kod sibirskih šamana. Njih Herodot naziva Amyrgian Skiti, a poznati su i po tome što su se u ratu služili ratnom sjekirom Sagaris. Živjeli su u Uzbekistanu. Sakâ tigrakhaudâ (`Sacae with pointed hats`), ovo pleem Herodot zove Sakâ tigrakhaudâ a živjeli su na donjoj Amudarji, ime su dobili po vrsti turbana. Porazio ih je 520./519. pr. Kr. perzijski kraj Darije I. Veliki. Apâ Sakâ (`Water Sacae`) nazivani i imenom Pausikoi, kako preferira Herodot. I oni su sa donje Amudarje a Arijan iz Nikomedije (u Anabasisu) i Amian Marcellin (u Rimskoj povijesti) zovu ih Abian Skiti. Isto i Apasiaki. Masageti, kako ih zove Herodot zvani su od Perzijanaca Mâh-Sakâ `Moon Sacae`, oni se smatraju odgovornima za smrt kralja Kira Velikog (530). Masageti su obožavali samo jednog boga, Sunce, pa je perzijski naziv očita teška pogreška. Herodot ih locira na Sirdarji (Jaxartes). Nomadsko pleme Dahâ, `robbers`, Herodot naziva Dai, a živjeli su, prema kjizi Anabasis, na Sirdarji. od njih potječu Parni, pleme koje je u 3. st. pr. Kr. osnovalo partijsko carstvo. Plemena Sakâ paradrayâ (`Sacae across the sea`) živjelo je u Ukrajini, a Darije 514. ili 513. pr. Kr. protiv njih povede žestoki rat.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Sai Baba and his message - Dr. S. Ruhela, Dr. Duane Robinson Sathya Sai Baba (Telugu సత్య సాయిబాబా), (23. studenog 1926.[4][5] - 24. travnja 2011.[6]), rođen kao Sathyanarayana Raju, bio je indijski guru, religijska figura i učitelj. Sljedbenici ga opisuju kao avatara, duhovnog učitelja i čudotvorca.[4][7][8][9] On sam je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija[10] te je često detaljno opisivao život potonjeg.[10][11][12] Također je u mladosti bio pjesnik, pjevač i pisac.[13][14] Sathya Sai organizacija procjenjuje da postoji 1,200 Sathya Sai Baba centara u 114 država diljem svijeta.[15] Procjene o broju sljedbenika Sai Babe kreću se od 6 milijuna, pa i do 50 i 100 millijuna. Djetinjstvo Sathyanarayana Raju rodio se u zabačenom selu Puttaparthi, država Andhra Pradesh, Indija, a roditelji su mu bili Eswaramma i Peddavenkama Raju (obiteljskim imenom `Ratnakaram`)[17]. U prepričavanja svojeg djetinjstva, Sai Baba je govorio:`Prirodno je plakati za bilo koje dijete kada se rodi. No, ovo dijete nije plakalo...na Easwarammino je krajnje iznenađenje dijete bilo nasmijano. Svatko je bio znatiželjan da vidi novorođenu nasmijanu bebu.`[18] On je dobio ime Sathyanarayana (`Sathya` je sanskrt za istinu a `Narayana` je naziv za Višnua).[19] Majka Easwaramma je obavljala obred Sathyanarayana Vratam svaki puni mjesec[18][20] Easwaramma je opisala da je Sathyanarayana začet bezgrešnim začećem. Ona je jednom prilikom rekla:`Sathya Narayana Deva mi se pojavila u snu te me upozorila da se ne bi trebala bojati ako mi se nešto dogodi kroz volju Božju. To jutro, kad sam otišla po vodu, velika lopta plave svjetlosti me pogodila i onesvjestila, tako da sam pala. Osjetila sam da ulazi u mene`.[21] Sathya Sai Baba je to potvrdio 2003.[18][22] Država Andhra Pradesh gdje se rodio Sai Baba Narayana Kasturi u svojoj biografiji o Sai Babi piše: `Dana 24. studenog 1926., Sri Aurobindo Ghosh izašao je iz meditativnog transa i izjavio[23] da „je Krišna sišao u fizičko`.[24] Na dan prije ove najava, 23. studenoga 1926, avatar Sai Baba se rodio`.[25] Mnogi smatraju da je Sri Aurobindo najavio slavnog Sathya Sai Avatara. Sathya Sai Baba se osvrnuo na tu legendu 1999. kada je izjavio: `24. studenog 1926., Aurobindo je prekinuo svoj zavjet šutnje i izjavio da se Bog utjelovio prethodnog dana. Nakon provedbe ove značajne objave, nastavio je sa svojim zavjetom šutnje.`[26] Sathyanarayana je već kao dijete bio potpuno nesklon ne-vegetarijanskoj hrani. On se ne bi ni usudio posjetiti kuće u kojima se kuhala ne-vegetarijanska hrana. Držao se podalje od mjesta gdje su ubijali svinje, ovce, goveda, kokoši ili ih mučili, gdje su bili zatočeni ili gdje su lovili ribe.`[22] Prema Sathya Sai Babi, `dijete je odraslo u plemenitom okruženju.`[18] `Dok je još imao tri-četiri godine, kad god bi se neki prosjak pojavio na vratima i molio za pomoć, Sathya je napustio igru i požurio unutra kako bi uvjerio svoje sestre, Venkamma i Parvathamma,[20] da dadnu nešto žita ili hrane.`[22] `Dijete je postao ljubimac cijelog sela Puttaparthi.` kaže Kasturi. Njegovi prijatelji su ga zvali `Guru`, a susjedi su ga zvali i „Brahmajnani“ jer je `uvijek utješio prijatelje u nevolji i nikada se nije ljutio ili bio umoran`.[27] Učitelj iz Sathyanarayna, Šri V.C. Kondappa, prisjeća se vremena dok je on bio njegov učenik i izvodio čarobne trikove, poput kada je izvadio slatkiše, igračke, cvijeće, voće, gumice i olovke iz prazne vreće, te govorio dam mu je „anđeo“ dao što god je zaželio.[28] [27] Bio je posebno talentiran za glazbu, poeziju i glumu. Čak je i pisao pjesme za seosku operu u dobi od osam godina.[19][28] Kada je imao deset godina, osnovao je Sathya Puttaparthi Pandhari Bhajan skupinu za predstavljanje pjesme ljubavi i odanosti prema Bogu.[28] Sathya Sai Baba je znao i dalje prepričavati neke od tih molitava i 50 godina kasnije.[29] Na iskren zahtjev svog djeda, Kondama Raju, Sathyam je otišao živjeti s njim na neko vrijeme, pomažući mu u kućnim dužnostima (kuhanje, čišćenje itd.). Dok je još bio u školi, Sathyam je katkad podučavao djecu i lokalne seljane kako čitati i pisati.[29][19] 1940-te i 1950-te Dana 8. ožujka 1940., Sathya je ubo `veliki crni škorpion.`[30] `On je pao u nesvijest i ostao nepomičan. Nije govorio i njegovo disanje je oslabilo.` Odmah je dobio medicinsku pomoć i sljedećeg jutra doktor je rekao da je `izvan opasnosti.`[30] U idućih nekoliko dana je bilo vidljivih promjena u Sathyovom ponašanju.[30] Nije htio prihvatiti nikakvu hranu, većinom je bio u tišini a ponekad je dugo recitirao Sanskrt stihove i filozofske mudrosti drevne Indije.` Doktori su vjerovali da je to dio histerije, ali simptomi smijeha, plača, rječitosti i tišine su se nastavili.`[30] Nakon tjedan dana, Sathya je prebačen natrag u svoj dom u Puttaparthi. `Roditelji su bili tužni`, kaže Kasturi, `i gledali njegovo ponašanje sa strahom.`[30] Odnijeli su ga mnogim svećenicima, doktorima i egzorcistima.[30] Sai Baba se jednom prilikom prisjetio tog razdoblja: `Ja sam podnosio sve to mučenje bez prigovaranja.` `Godine 1940., u dobi od četrnaest godina, on je objavio da je reinkarnacija Sai Babe iz Shirdija - sveca koji je postao poznat krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.` Sai je perzijska riječ koja znači `Sveti`, a Baba je Hinduski naziv od milja za oca. Od tada, mnogi su bili skeptični da je on reinkarnacija Shirdi Sai Babe. Arnold Schulman u svojoj knjizi `Baba` je napisao: `Ne postoji evidencija o broju ljudi koji su ga upoznali i otišli razočarani, ali je bilo hrpa skeptika koji su se preobratili`[31] Članovi obitelji i susjedi, međutim, nisu bili uvjereni. Oni su prišli mladom Sathyi i govorili: `Ako si Sai Baba, daj nam neki dokaz.` `Daj mi ono cvijeće Jasmin`, rekao je mladi Sathya. Nakon što su mu ga dali, on je cvijeće bacio na pod. Cvijeće se, prema izjavama prisutnih, `samo od sebe preuredilo u slova koja su oblikovala ime „Sai Baba“ u Telugu.“[18][30][31] U listopadu 1940.,[32] Sathya je pratio Sehsu i njegovu suprugu u Hampi. Zamolili su ga da im pripazi na prtljagu dok su oni u hramu Šive. `On je sjedio ondje s prtljagom, dok su mu brat i njegova supruga ušli u hram. No unutra nisu vidjeli idol Virupaksha nego Sathyu! Tada je Seshama Raju rekao: `Gle, Sathya je ovdje! Tko onda pazi na prtljagu?` On je izašao van i vidio Sathyu sa prtljagom! Kada se ponovno vratio u hram, vidio da je Sathya i ondje.` [29] Općinski predsjednik je također bio svjedok tom fenomenu. Izjavivši da nema ovozemaljskog odnosa ni sa kim, (`Ne pripadam vama; Maya (iluzija) je nestala; Moji sljedbenici me zovu, imam svoj rad.`[30]) Sathya Sai Baba `je potrčao prema kući jednog Anjaneyulua. Ispred njegove kuće bilo je mali kamen. Sathya Sai Baba je sjeo na njega.` Sathya Sai Baba se prisjeća da ga je brat tjerao da se vrati kući, ali on nije htio`[33] Tijekom ta tri dana, Sathya Sai Baba je ostao s Anjaneyuluom, jeo njegovu hranu i ostao na kamenu. Kada su ga fotografirali, na slici se pojavio ispred Swamija. Zbog toga, Anjaneyulu mu je dao naziv „Sai Baba“ koji je ostao[34]. Nakon puno nagovaranja, ipak je prihvatio vratiti se u Puttaparthi. Sai Baba (lijevo) sa sljedbenicima 1948. godine Polako su se počeli skupljati sljedbenici oko njega. Narayana Kasturi se prisjeća da je `postavljena koliba za sljedbenike koja je bila proširena kako su mjeseci prolazili. Šatori su također postavljeni, a neki sljedbenici koji su došli iz Bangalorea i Anantapura razapeli su svoje vlastite šatore.`[34] Budući da je Sai Baba inzistirao da se svi sljedbenici nahrane, velike dvorane za blagovaone su postali neophodni`. Subbamma se brinuo o hodočasnicima godinama, sve dok nije tamo izgrađen stari hram (mandir).`[34] Godine 1944. izgrađen je hram za sljedbenike Sai Babe u blizini sela.[19] Gradnja Prashanthi Nilayama, trenutnog Ashrama, je započeta 1948. Prasanthi Nilayam inauguriran je na 23. studenog, 1950., na dvadeset četvrti rođendan Sai Babe. Bilo je potrebno oko dvije godine za izgradnju. Puttaparthi je prošao kroz velike promjene. Transformiran je iz malog sela u centar za hodočašće. Otvoreno je i sveučilište s tri kampusa i dvije posebne bolnice koje se skrbe o potrebama siromaha besplatno.[35] U to vrijeme, bila su dva pokušaja da se Sai Babi oduzme život. On je govorio o tome 2003.: `Oni koji su bili protiv Subbamme zbog zakona kaste odlučili su me se riješiti otrovom. Bio sam jako volio Vadas (indijsku delikatesu) u one dane. Dakle, ti ljudi napravili Vadas i stavili otrov u nju... Posjetio sam ovu kuću, uzeo Vadas koji su bili otrovani i pojeo ih[18] bez oklijevanja. Moje tijelo je odjednom poplavilo[36] Još jedan pokušaj takve vrste dogodio se kada su neki od njih zapalili moju improviziranu kuću....Odjednom, bio je prolom oblaka koji je ugasio vatru u kući. Mirno sam spavao i bio potpuno neozlijeđen.`[36] 1960-te i 1970-te 1960., Sathya Sai Baba je izjavio da će biti u ovom smrtnom ljudskom obliku još 59 godina (dakle, do 2019.)[37] 1963., Sathya Sai Baba je pretrpio moždani udar i četiri teška srčana udara. [38]29. lipnja je iznenada ostao bez svijesti. Nakon što je malo došao k sebi, odbio je sve predložene zdravstvene pomoći i tijekom sljedećih pet dana doživio četiri teška srčana udara. Na kraju tih pet dana, njegova lijeva strane ostala je paralizirana, a vid na njegovom lijevom oku i njegov govor su također teško pogođeni. Dva dana kasnije, njegova lijeva strana bila je još paralizirana i njegov govor je bio oronuo, jedva razumljiv. [38] Guru Poornima proslave su tada započele, i uz pomoć nekoliko učenika, on je praktički morao biti nošen do podija. Nakon nekoliko minuta, on zatražio je vodu. Popio je gutljaj (uz pomoć sljedbenika), a potom je poškropio s nekoliko kapi svoju paraliziranu lijevu ruku i nogu. Potom je, s obje ruke, počeo masirati lijevu nogu. `U sekundi, Swamijeva noga, oko i cijela lijeva strane tijela je postala normalna,`[38] i sljedeći sat je održao govor za Guru Poornima. Bilo je to vrijeme govora koji je donio poruku o svojoj budućoj inkarnacija kao Prema Sai Baba.[39] Te noći je jeo svoj normalni obrok, a sljedećih dana vratilo mu se zdravlje. [38] Izjavio je da je reinkarnacija Šive i Šakte.[40] Javno je 1976. ponovio tvrdnju da je druga od tri inkarnacije.[41] Babina biografiji navodi da će Prema Sai Baba biti rođen u Mysore državi.[42] Sathya Sai Baba je izjavio da su „sve tri Sai Babe stigle i da će biti uložene u ukupnosti kozmičke moći kako bi spasili dharmu (pravednost) od anti-dharme“. U intervjuu 1976. za Blitz Magazine, Sai Babu je Šri RK Karanjia (viši urednik Blitz Magazinea) upitao zašto se utjelovio. Sathya Sai Baba je odgovorio: `Zato što je to jedini način se Bog utjelovi unutar čovjeka. Dakle, u mojem sadašnjem Avataru, došao sam naoružan puninom moći bezobličnog Boga kako bi se ispravilo čovječanstvo, podiglo stanje ljudske svijesti i vratilo ljude natrag na pravi put istine, pravednosti, mira i ljubavi za božanstvo`.[9] 29. lipnja 1968, Sathya Sai Baba je napravio svoje prvo, i jedino, putovanje u inozemstvo. [38][43] Nakon što mu putovnicu pripremili šest tjedna ranije, Sathya Sai Baba je iz Mumbaija krenuo za Keniju u avionu. Jednom u Keniji, autom je nastavio put do grada Kampala, glavnog grada susjedne Ugande. Narayana Kasturi piše: `Baba nam je rekao, `ja ne trebam vidjeti sva ta mjesta. Ja sam svugdje, uvijek! Vi se možete voziti uokolo. Ja imam svoj posao, posao za koji sam došao.`[43] Za vrijeme njegova boravka, obratio se okupljenoj gomili: `Došao sam da upalim svjetiljku ljubavi u vašim srcima, da se pobrinem da sjaji iz dana u dan sa dodatnim sjajem. Ne dolazim u ime bilo koje religije.Nisam došao na misiju publicitet niti sam došao skupljati sljedbenike za sebe... Došao sam vam reći o ovoj sveobuhvatnoj vjeri, tom duhovnom načelu, tom putu ljubavi, toj vrlini ljubavi, toj dužnost ljubavi, toj obvezi ljubavi.` [44] Dana 14. srpnja 1968., Sathya Sai Baba je ušao u avion i vratio se natrag u Mumbai, Indija.[43] 1980-te i nadalje 20. kolovoza 1988., Sathya Sai Baba pokliznuo se u svojoj kupaonici. O incidentu je rekao: `U subotu ujutro sam se poskliznuo na komadić sapuna u kupaonicu i pao na leđa. Ozljede koje sam pretrpio bile su prirodna posljedica pada ...` [45] Rendgensko snimanje pokazalo je da je zadobio prijelom kuka. Šest dana kasnije dao je diskurs i osvrnuo se na tu temu. Dana 4. lipnja 2003., Sathya Sai Baba pretrpio je još jedan pad i slomio kuk i bedrenu kost. Odvezen je u bolnicu na operaciju, gdje je dobio anesteziju za vrijeme operacije, ali svejedno nije zaspao. Razgovarao je sa kirurgom tijekom cijele operacije. Nakon toga, bio je u stanju hodati nakon tri dana.[46] U 2006., dogodio se treći incident. Sathya Sai Baba prenosi da je jedan student nespretno pao sa stolice na njega te mu ponovno slomio kuk. Od tada se prevozi u pokretnoj stolici u autu.[47] Od 2005., Sathya Sai Baba koristi invalidska kolica, a njegov nedostatak zdravlje prisilio ga je da ima sve manje javnih nastupa. [48] Sathya Sai Baba sam kaže, `Ja sam izvan dosega najintenzivnijeg upita i najpedantnijeg mjerila. Samo oni koji su prepoznali moju ljubav i iskusili tu ljubav mogu tvrditi da su dobili uvid u moju stvarnost. Ne pokušavajte me znati kroz vanjski oči.“