Lepo očuvana Kuća lutaka neverovatno je zabavan roman o uzbudljivoj, poznatoj, ali komplikovanoj porodici velikog srca i velike ljubavi. Iz pera superzvezda Kortni, Kim i Kloi Kardašijan, Kuća lutaka sjajan je uvid u to šta se dešava iza sveg sjaja i slave tri sestre koje su zbilja posvećene jedna drugoj i porodici koju obožavaju. Kortni, Kim i Kloi poslužile su se svim trikovima koje znaju o životu poznatih kako bi napisale knjigu kakvu još niste imali priliku da pročitate. Ramerovima ništa nije bitnije od porodice. Ako u to ne verujete, slobodno pitajte Kamil, Kasidi i Kajl − tri lepe sestre privržene jedne drugima i porodici. Njihova majka se preudala i očuh, igrač bejzbola svetskog glasa, uselio se zajedno sa dva sina. Život u Los Anđelesu čini se sasvim tipičnim za ovaj novonastali klan. Dok ne svane dan koji će sve to promeniti..

Džulijan Asanž: neautorizovana autobiografija / Džulijan Asanž Beograd 2012. Tvrd povez, ilustrovano, 349 strana. Napomena: nedostaje zaštitni omot; ako se to izuzme, knjiga je odlično očuvana. TH1 Dirljivo i zadivljujuće svedočanstvo jedne od najintrigantnijih ličnosti današnjice – Džulijana Asanža, osnivača i glavnog urednika Vikiliksa. Iako na samom kraju Asanž nije autorizovao ovu autobiografiju jer je smatra previse ličnom, oni koji su je pročitali se slažu da u potpunosti odslikava svog autora – da je strastvena, provokativna i da pokazuje jasan stav. Bez obzira da li se slažu sa Asanžom ili ne i bez obzira kako ocenjuju ovu autobiografiju, kritičari se slažu da je ova priča daleko od kraja. I sam Asanž kaže: `U svom zatvorskom samovanju nosio sam u sebi dovoljno gneva za narednih sto godina, ali moj zadatak je bio da nastavim s našim izdavačkim poslom i da se postaram da svet na to reaguje. `

Polovna knjiga, korice pohabane, unutrašnjost odlično očuvana. Izdavač: Rad - Beograd, 1960. god. Tvrd povez, 20 cm. 445 str. Ernan Kortes (šp. Hernán Cortés; Medeljin 1485 - Kastiljeha de la Kuesta, 2. decembra 1547), takođe je poznat kao Ernando ili Fernando Kortes. Bio je pustolov i konkistador koji je osvojio državu Asteka, na teritoriji današnjeg Meksika. Ubrzo, ova teritorija našla se pod vlašću kraljevine Španije. Rodio se u mestu Medeljinu, koje se nalazi na jugo-zapadu Španije. Vodi poreklo od plemićke porodice iz Ekstremadure. Već sa četrnaest godina upisao je studije prava na Univerzitetu u Salamanki, ali je veoma brzo odustao od školovanja i otišao je u Santo Domingo, današnji Haiti. Nakon Kolumbovih osvajanja u Južnoj Americi, Ernan Kortes se pridružio njegovim trupama, gde je obavljao posao zapisničara. Učestvovao je u ekspediciji na Kubi, 1511. godine, kao sekretar guvernera Kube Dijega Velaskeza. Kortes je rasprodao svoje imanje da bi kupio brod i opremio ekspediciju čiji je glavni cilj bio uspostavljanje trgovinskih veza. Na put je Kortes krenuo 18. februara 1519. godine. Pratilo ga je 506 vojnika, stotinak mornara. Imao je šesnaest konja i nekoliko topova . Kortes se prvo iskrcao na obalu Jukatana i tamo osnovao grad Verakruz. Lokalno stanovništvo ga je dočekalo sa darovima, hranom i zlatom. Indijanci su mu rekli da se njihov vladar nalazi u gradu Tenočtitlan, danas Meksiko. Nakon višemesečne opsade, ceo grad Tenočtitlan osvojen je 13. avgusta 1520. Guatimozin, poglavica Asteka, lično se predao Kortesu, što je označavalo zvaničan kraj Astečkog carstva. Smatra se da je u toku celog pohoda ubijeno između 120.000 i 240.000 Asteka.

Dragan Gaga Nikolić - Gospodin mangup - Grupa autora Umetnička biografija legendarnog glumca i jugoslovenske kulturne ikone Dragan Gaga Nikolić - Gospodin mangup. Priču o glumačkim i intimnim svetovima Dragana Gage Nikolića, kao velikog junaka kinematografije, teatra i televizije, ispričali su doajeni scenskog i kritičarskog stvaralaštva: akademik Dušan Kovačević, filmski kritičar Milan Vlajčić, pozorišni kritičar Aleksandar Saša Milosavljević, profesor Fakulteta dramskih umetnosti Predrag Perišić, reditelji Dejan Mijač, Paolo Mađeli, Slobodan Unkovski, Ljiljana Todorović, Miloš Radivojević, Slobodan Šijan, Boro Drašković, Miroslav Lekić, Zdravko Šotra, Miloš Radović, kao i publicista Dragoljub Draža Petrović. Iz sazvučja njihovih glasova i antologijskih fotografija koje je priredila Goranka Matić, oblikovano je jedinstveno svedočanstvo o glumačkoj i moralnoj veličini najvećeg šarmera i najvoljenijeg glumca uz čije su uloge odrastale generacije. „Bio je jedan od izrazitih, jedna od perjanica svega što je gluma. Nesumnjivo je pripadao eliti, glumačkoj ali i ljudskoj eliti. I nije slučajno da ga je publika odabrala za svoje mezimče.“ Dejan Mijač „Dragan Nikolić je najznačajniji filmski glumac modernog srpskog i jugoslovenskog filma naše generacije. Uspešno se odupirao stavljanju na pijedestal, pretvarajući se da je to što radi najnormalnija stvar na svetu!“ Slobodan Šijan „Sećam se kad se prvi put `zvanično` pojavio u Ateljeu 212 na jednoj premijeri sa Milenom Dravić. Pričalo se i pisalo se da se `viđaju`, da su `zajedno`. Priče su prestale kad su se pojavili i u punom sjaju `ozvaničili` ljubav – koja još uvek traje i trajaće večno jer je ljubav veća i duža od života.“ Dušan Kovačević Povez knjige : tvrd Strana : 234 Format : 24x22 cm Pismo : latinica Stanje odlično kao novo HOD.

ZORANNAH LIFE JOURNAL Zorana Jovanović Zorannah Žanrovi: Autobiografije i biografije, Domaći pisci Izdavač: Vulkan izdavaštvo Broj strana: 120 Pismo: Latinica Povez: Tvrd Format: 14,5x20,5 cm. Godina izdanja: 2016. Opis Nakon velikog uspeha prve dve knjige, Zorana Jovanović, naša najpoznatija modna blogerka, spremila je nešto sasvim drugačije. Life journal nije klasična knjiga, on je moderan dnevnik koji bi svaka devojčica ili devojka samo mogla da poželi. Sastoji se iz tri raskošno ilustrovana dela: Moji planovi, Moje misli i Moje navike, koji treba da se popunjavaju ličnim informacijama i podstaknu tinejdžerke da rade na sebi. Dnevnik Life journal jedinstveno je ostvarenje Zorane Jovanović. Brižljivo je osmišljen tako da se u njega unesu informacije o životu, i da bude mali vodič a velika podrška. Sastoji se iz tri dela. Prvi deo nosi naziv „Moji planovi“. Nije zamišljen kao strog planer, već kao prostor u kojem se pored unošenja planova sabiraju utisci, ocenjuju dani, ističu očekivanja… Drugi deo, „Moje misli“, protkan je motivišućim citatima. Svaka stranica ovog dela stvarana je sa pažnjom i ljubavlju – na parnim stranama nalaze se motivacioni citati, a na neparnim je prostor za pisanje životnih događaja i misli. „Moje navike“ predstavljaju treći deo dnevnika. U njemu je pružena podrška kako da se uz snagu sopstvene volje otarasimo loših navika. Pravi poklon kojim bi svaka ženska osoba trebalo da časti sebe i svoje prijateljice. 52

KNIGA JE NOVA, NECITANA EVRI GIUNTI, 2014 TVRD POVEZ, ZASTITNI OMOT Insajderska priča najtraženijeg čoveka na svetu, Edvarda Snoudena. Šta je navelo Snoudena da se žrtvuje? Nagrađeni novinar Gardijana Luk Harding odgovara na pitanje koje bi trebalo da zabrine svakog građanina sveta u eri interneta. Ovo je insajderska priča o Snoudenovim podvizima i o novinarima koji su se suočili s pritiskom vlada Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva kako bi povukli senzacionalna saznanja. Snoudenova priča čita se kao putopisni triler, od dana kad je taj momak napustio svoju devojku na Havajima, ponevši sa sobom hard-disk prepun tajni, do nedelja koje je proveo u Hongkongu, otkrivajući informacije i boreći se da dobije azil. Danas je Snouden praktično zatočen u Moskvi, begunac koji se suočava s optužba-ma Sjedinjenih Država za špijunažu i s neizvesnom budućnošću. Knjiga o najtraženijem američkom beguncu i najpoznatijem „uzbunjivaču” na svetu, Edvardu Snoudenu.

Bez daha Ivana Stanković očuvana, stranice po ivicama blago požutele Sjaj i beda svetskih modnih pista! Da li je lepota blagoslov ili prokletstvo?! Sasvim iskrena ispovest jedne Beograđanke o putu ka svetskom vrhu. Ivana Stanković, manekenka svetskog glasa, lice sa naslovnih strana mnogih modnih žurnala i kuća svetskih kreatora progovara iz perspektive svoje duše, pokušavajući da odgovori na sva pitanja onih koji joj zavide ali i onih koji joj se dive. I jedni i drugi će ovaj autobiografski roman čitati bez daha, razočarani tamo gde su se najmanje nadali i oduševljeni tamo gde nisu očekivali. Ivana otvoreno i bez bilo kakve zadrške progovara o svetu o kome može samo da se sanja i o snovima koji se pretvaraju u moru, o detinjstvu i mladosti u zemlji koja se raspada, o tragičnim podelama, o ljubavima i uspomenama koje treba pamtiti jer su dragocene i o onima drugima...

Moj život - Isadora Duncan moj zivot Isidora Dankan Znanje, Zagreb, 1969. godina -Tvrd povez sa omotom, 325 strana. - unutasnjost je u redu ,nema saranja po knjizi ,a zaštitni omot ima malo salotejpa po ivicama korica ,fali mali ćošak omota ,,oko pola cm ,na gornjem hrbatu ,vidi se na 1 slici Isidora Dankan MOJ ŽIVOT 1877. 1927. Izadora Dankan (engl. Isadora Duncan; San Francisko, 27. maj 1877 — Nica, 14. septembar 1927) je bila američka plesačica. Rođena je kao Andžela Izadora Dankan (engl. Angela Isadora Duncan), mnogi je smatraju majkom modernog plesa. Iako nikada nije bila popularna u SAD, zabavljala je publiku širom Evrope. Godine 1900, preselila se u Pariz. Jedno vreme je bila udata za ruskog pisca Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Umrla je tragično, kada joj se tokom vožnje u „Bugatiju“ dugi crveni šal upleo u točak vozila i ugušio je. O njenom životu snimljen je film „Izadora“, 1968. godine, u režiji Karela Rajša, sa Vanesom Redgrejv u glavnoj ulozi. ani život Rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama 1877. godine kao najmlađe dete svojih roditelja. Izadora [1] je imala dva brata i sestru. Sestra Elizabet Dankan je takođe bila plesačica. Njen brat Augustin Dankan je bio poznati režiser. Najstariji brat Rejmond Dankan je bio poznati filozof, pesnik i umetnik. Roditelji Isidore Dankan su se razveli dok je ona bila još beba.[2] Napustila je školu zbog siromaštva i počela da daje časove plesa drugoj deci. Ples i škola plesa Napustila je San Francisko i selila se od Čikaga do Nju Jorka. Našla je privremen posao u Augustin Daly`s teatru. Preselila se u London 1898. godine posle smrti njenog oca zajedno sa porodicom. Tamo pleše u salonima visoke klase. 1900. godine se seli u Pariz sa bratom i majkom. 1902. godine se upoznaje sa umetnicom Loi Fuler koja joj kasnije sponzoriše koncerte u Evropi. U tom periodu je upoznala filozofa Ničea i dobila ideju da počne svoj filozofski pravac u plesu. Počinje da pleše uz klasičnu muziku što izaziva čuđenje kod publike. Tokom turneja, Izadora je stvorila svoj stil u plesu koji je fokusiran na prirodno kretanje tela umesto stroge tehnike baleta. Taj njen stil je postao vrlo popularan, te je i sama ona postala vrlo popularna u Evropi. Otvorila je školu za mlade devojke željne plesa. Prva takva škola je nastala U Grenvaldu u Nemačkoj. U to gradu je osnovala plesnu grupu Izadore[3] u kojoj su bile šest mladih devojčica. Njihov prvi nastup je bio 1905. godine. Kasnije ih ona usvaja i one dobijaju prezime Dankan. Kasnije otvara i plesnu školu u Francuskoj ali se zatvara zbog Prvog svetskog rata. Odlazi nekoliko puta u SAD zbog turneja ali nikada više ne živi tamo. Privatni život Izadora je bila feministkinja, biseksualka i komunistkinja. 1906. godine dobija ćerku sa Gordonom Krejgom. 1909. godine dobija sina sa jednim francuskim Jevrejinom. Oba deteta su joj stradala u saobraćajnoj nesreći. 1921. godine odlazi u Rusiju i tamo upoznaje Sergeja Jesenjina za koga se udaje 1922. godine[4]. Taj brak ne traje dugo zbog mentalne bolesti Sergeja Jesenjina. Posle druge godine rastanka se Jesenjin ubija. Izadora doživljava krah svoje plesne škole kada SSSR odlučuje da je ne finansira više. Ona se pritom odaje alkoholu. 1927. godine ona piše biografiju nazvanu Moj život[5]. Septembra te iste godine se ugušila šalom kada se upleo u točkove automobila u kojem se vozila. ( u sobi ,mali beli ormaric ,car)

Luka Lakov Vukalović: život - sudbina - vrijeme Izdavač: Autorsko izdanje Povez: tvrd Broj strana: 514 Ilustrovano. Sadržaj priložen na slici. Bez predlista, odlično očuvana. Retko u ponudi. Luka Vukalović, glasoviti hercegovački vojskovođa i junak rođen 1823. godine u Zupcima, u opštini Trebinje. Kao plemenski kapetan, bio je na čelu hercegovačkih ustanika 1852. godine i u više bojeva nanosio teške poraze Osmanlijama. Zbog ratnih zasluga, knjaz Danilo ga je imenovao vojvodom, ali se zbog samostalne politike koju je vodio u Hercegovini sukobio sa vojvodom Mirkom Petrovićem, koji mu je to zvanje oduzeo i uklonio ga sa položaja vođe ustanka. Knjaz Nikola se izmirio sa njim i vratio mu vojvodske znake. Vukalović je u Trebinju izučio puškarski zanat i neko vrijeme se bavio njime u Herceg Novom. U doba Omer-pašine akcije protiv Crne Gore vratio se u rodni kraj, gdje je izabran za plemenskog glavara i kapetana. Kad je Omer-paša u martu 1852. godine naredio da se od hercegovačke raje oduzima oružje, protiv su se oduprli krajevi u kojima je Vukalović bio glavar. Otpor protiv predaje oružja, doveo je do manjih sukoba između Srba iz Hercegovine i Turaka, što je značilo uvod u ustanak, iza kojega je od početka stajao Vukalović. Do ustanka je došlo u zimu 1852/53. godine kada su Grahovljani, Banjani i Drobnjaci odbili da plate Turcima dužnu trećinu. Kako je istovremeno došlo i do akcije Turaka protiv Crne Gore, borila su se istočnohercegovačka plemena uz Crnogorce. Omer-paša je pokušavao da raznim obećanjima i ustupcima umrtvi ustanak, u čemu nije imao uspjeha. No, kada se Crna Gora, poslije poraza u ratu sa Turskom u avgustu 1862. godine, pismeno obavezala da više neće pomagati ustanički pokret u Hercegovini, Vukalović se, smatrajući da je tamošnji narod ostavljen na cjedilu, pismeno sporazumio sa Omer-pašom, koji je obećao amnestiju svim ustanicima. Kada je vidio da Turci ne ispunjavaju obećanja data narodu u vezi olakšanja feudalnih davanja i smanjenja poreza, pokušao je da još jednom digne ustanak, ali je bez ikakve podrške sa strane, doživeo neuspjeh. Poslije toga, napustio je rodni kraj i preselio se u Rusiju, gdje je i umro 1873. godine. (K-113)

Autor:: Aleksandar Đuričić Žanrovi:: Autobiografije i biografije, Domaći pisci Izdavač:: Vukotić media Godina izdanja:: 2021. Broj strana: 214 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 21 cm Kako je živeo, voleo i plakao Nebojša Glogovac? Lobanja, Šone, Šonsi, Glogi, Nebojša, Pančevac – i još mnogo imena i nadimaka imao je čovek koji je glumi, ali i svemu ostalom, dao i karakter i reč. Bio je svoj i neosvojiv. Davao se kome je hteo, a zauzvrat nije tražio ništa. Svedočenja najbližih otkrivaju nepoznate detalje iz života ovog velikana: kako je kao momak radio u prodavnici muzičkih uređaja, šta mu se sve dešavalo dok je stopirao od Pančeva do Beograda, zašto mu se na prijemnom ispitu na Akademiji dramskih umetnosti tresla noga i kako su sve velike uloge i najveći reditelji posle toga tražili i jurili baš njega. Ovde su prvi put objavljene pesme koje je pisao za svoju dušu. U najlepšem maniru sudaraju se ispovesti mladih glumaca, koji su ga doživljavali kao ćaleta, i bardova jugoslovenske scene, koji nikada ne mogu da zaborave trenutke provedene sa njim, i na sceni i u kafani. Sudar generacija, koje je samo Glogi umeo da objedini. Zašto je odbio Anđelinu Džoli, a prihvatio da bude Draža Mihailović, šta mu je značila Crvena zvezda i koje su ga strasti, pored motora, tavli i kuvanja, još opsedale. O inspiraciji i radovanju svakodnevnim trenucima, ali i o momentima kada mu je život dodelio ulogu da se suoči sa smrću, govore njegovi prijatelji. O najvoljenijem srpskom glumcu pripovedaju Vojin Ćetković, Nataša Ninković, Anica Dobra, Žarko Laušević, Rade Šerbedžija, Nikola Đuričko, Vida Ognjenović, Nikola Pejaković, Paolo Mađeli, Jagoš Marković, Aleksandar Popovski, ali i žene s kojima se voleo, kumovi, prijatelji, ljudi koji su bili sa njim kada nije bio na sceni, kada se saplitao o sopstveni talenat i kada mu je trebalo snage da se popne na glumački tron. S kojeg nikada nije sišao. Na ovoj vrtešci reči i emocija, suze smenjuju smeh, a smeh izaziva suze. Nema zaustavljanja, fliper se igra u četiri ruke. Umeo je i da živi, a i da umre. Njegov recept nalazi se među ovim stranicama. c5

Na prodaju dobro očuvana knjiga ,biografija o dogadjaju koji se 1976 godine I exorcizmu koji se dogodio Annelise Michel u Nemačkoj,izdavač:Jelsa,1988,naslov:Annelise Michel I zli duhovi ,vidi slike

Knjige su dobro očuvane. Prosveta,1984. mek povez, strana 372+368, 20cm ,,Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao `Strah i nada` i `Sećanja i razmišljanja`, u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma.`` Oda Stvarajući poeziju, pjesnik poima zbilju zato što poezija sadrži element predviđanja budućnosti. Kad sam pokazala Ahmatovoj jednu Osipovu pjesmu u kojoj je točno predvidio što će se dogoditi, ona mi je ravnodušno rekla: — Sve su one takve. - Ona je bila proučila njegove pjesme i ničemu se više nije čudila. U Drugoj voroneškoj bilježnici ima jedan ciklus kojemu je matica bila Oda Staljinu, koju je Osip prisilio sam sebe da napiše zimi 1936/37. godine. Oda nije postigla svoju svrhu, nije mu spasila glavu, ali je iz nje nastalo mnoštvo pjesama koje ni najmanje ne nalikuju na nju i koje joj čak i protuslove. »Stiglicov« ciklus, koji je neposredno prethodio Odi, potekao je bio iz silne žudnje za životom i potvrđivanja života, ali je iz njega od sama početka izbijala slutnja nesreće, skore smrti: »Domalo ću sjesti u jorgovanske sanjke«, slutnja našeg rastanka i grozota koje su nas vrebale. Bili smo lek na »početku strahota«, a budućnost se primicala »oprezno«, »prijeteći« i neodoljivo, kao oblaci u njego­voj pjesmi o voroneškom kraju. Napokon je napisao pjesmu o ravnici po kojoj puzi onaj »o kome u snu vrištimo — budućih naroda Juda«. U tom mu je trenutku sve bilo toliko jasno da je samo bio u dilemi: ili da pasivno čeka propast, ili da se pokuša spasiti. Na dan 12. siječnja 1937. nastupio je prijeloman trenutak - završen je ciklus o štiglicu i započeo je novi, oko Ode. Čovjek kome je spjevana Oda bio je toliko zaokupio našu uobrazilju da se aluzije na njega mogu otkriti i na najneočekivani-jim mjestima. Stanovite asocijacije često odaju Osipov slijed misli. Odakle je, na primjer, iznikao »kumir« koji živi »usred gore« i sjeća se dana kad je još imao ljudski lik? Možda je posrijedi sličnost između riječi: Krcmlj, kremen, kamen... Jahontov je bio došao u Voronež sa svojom ženom Liljom, staljinisticom sentimentalnog tipa, koja je pripovijedala Osipu kako je Staljin nekad bio prekra­san mladić - neustrašiv i živahan revolucionar... U istoj toj pjesmi pojavila se i opasna riječ »mast« koja podsjeća na masne prste... Budući da smo živjeli u Asiriji, nismo mogli da ne mislimo na Asirce. Pokraj prozora u sobi, koju smo bili unajmili kod krojačice, stajao je kvadratni jedaći stol koji nam je služio za sve i sva. Osip ga je zauzeo i porazmjestio na njemu olovke i papir. Nikad ništa slično nije uradio — papir i olovke trebale su mu samo pri kraju posla. Međutim, radi Ode je odlučio da promijeni svoje navike, pa smo otada morali ručati na samom rubu stola, ili čak na prozorskoj daski. Svako jutro Osip je sjedao za stol i uzimao u ruku olovku -pravi pravcati književnik! Baš kao kakav Fedin... Još sam samo čekala da kaže: »Svaki dan barem jedan redak«, ali to nije, hvala bogu, rekao. Pošto bi sjedio oko pola sata u književničkoj pozi, odjednom bi skočio na noge i počeo proklinjati sam sebe zbog nedostatka vještine: — Eto, vidiš, Asejev je pravi majstor. On bi bez razmišljanja, začas to napisao... — Zatim bi se iznenada umirio, legao na postelju, zamolio čaja, ustao i bacao kroz otvor navrh prozora šećer susjedovu psu — za to se morao popeti na stol na kojem je bio uredno složen papir. Zatim bi se opet ushodao po sobi, razvedrio se i počeo nešto mrmljati. To je značilo da ne može ugušiti u sebi vlastite stihove koji su se sami oslobodili i nadvladali nečistu silu. Pokušaji nasilja nad samim sobom nikako nisu išli Osipu za rukom. Promišljeno zasnovana pjesma, u koju je nakanio uložiti sav materijal što je bio uzavro u njemu, postala je matica cijelog ciklusa suprotno usmjerenih, neprijateljskih pjesama. Taj ciklus počinje pjesmom Kvasac svijeta i teče sve do kraja Druge bilježnice. Formalni znak srodnosti Ode s pjesmama iz toga ciklusa jesu neke riječi i rime koje se ponavljaju. U Odi je osnovni slog »os« koji se javlja u mnogim riječima. Na primjer, jedna pjesma počinje ovako: »Oboružan vidom uskih osa što sišu os zemaljsku, os zemaljsku...« Uopće, po svim pjesmama iz tog ciklusa razbacane su rime i asonance sa slovom »s«, ali je od svih tih formalnih znakova mnogo važnija misaona suprotnost između Ode i »slobo­dnih« pjesama iz tog ciklusa. U Odi, na primjer, slikar sa suzama u očima crta vođu, a u Osama pjesnik nenadano kaže da ne zna crtati: »Nit crtam nit pjevam«. Osip se i sam začudio tom neočekivanom priznanju: - Vidiš što ne valja kod mene - ne znam crtati... Spominjanje Eshila i Prometeja u Odi dovelo je u »slobodnim« pjesmama do teme tragedije i mučeništva. Tema mučeništva javlja se i u Rembrandtu, gdje Osip otvoreno govori o sebi i o svojoj Golgoti, u kojoj nema ni tračka velebnosti. (U voroneškom muzeju, koji smo redovito posjećivali, nalazila se mala Rembrandtova slika »Golgota« i nekoliko grčkih vaza — ostaci nekadašnjeg blaga Derptskoga sveučilišta.) Kavkaz, koji se u Odi spominje kao mjesto rođenja opjevane osobe, javlja se ponovo u vezi s Tiflisom koji ne pamti moćnika, nego pjesnika izlizanih đonova. Najviši vrh Kavkaza Elbrus posta­je, pak, mjera narodnih potreba u snijegu, kruhu i pjesništvu. U prvoj pjesmi toga ciklusa. Kvascu svijeta, i u njenim varijanta­ma, Osip se otvoreno žali da se Oda nikako ne slaže s ostalim njegovim pjesmama: »Moje izravno djelo blebeće, odlazi ukoso« zato što ga je »drugo pregazilo, ismijalo, izbilo mu os«. Naš dušmanin koga su nam uselili u stan, književnik s general­skim činom, prepisivao je sam Osipove pjesme na vlastitom pisaćem stroju. Budući da je tada pisaći stroj bio rijetkost, a on se sam ponudio da nam učini tu »uslugu«, nismo ga mogli odbiti — pogotovo što bi se ionako bio domogao pjesama, pa ma ih izvukao i ispod moga jastuka. Da bi nas malo zaplašio, potcrtao je crvenom olovkom stihove o uzaludnosti pjevanja. Kad se jednom otvore arhivi, vrijedilo bi potražiti njegovu prijavu te pjesme. U pjesmama iz toga ciklusa Osip je slavio i čovjeka (»Ne sravnjuj - živi su nesravnjivi«) i posljednji put dao maha svojoj ljubavi prema životu. Oplakao je ugasle oči koje su bile »oštrije od nabrušene kose«, i koje se nisu nagledale »osamljenog mnoštva zvijezda«. I odmah je sumirao svoj život ovako: »I pratio sam ushit svemirski kao što prigušene orgulje prate glas ženski«. Govoreći tu o sebi, upotrijebio je, dakle, »neumoljivo prošlo vrijeme« — da se poslužim njegovim izrazom iz Razgovora o Danteu. Nekoliko mjeseci kasnije rekao je Ani Andrejcvnoj: — »Spreman sam za smrt... — Ona je poslije umetnula te njegove riječi u svoju Pjesmu bez junaka, a posvetu je datirala danom njegove smrti: 27. prosinca 1938. Ali, vrhunac su ciklusa ponosite riječi čovjeka osuđena na smrt, koji se, međutim, još bori za život: Zle je sreće onaj tko se. kao svoje sjene, Laveža plaši i koga vjetar kosi, I nevoljan je onaj tko, ni živ ni mrtav, Od sjene milostinju prosi. Onaj od koga su svi molili milost nazvan je ovdje sjenom, i zaista se na kraju pokazalo da je sjena. A bradati, zadihani čovjek koga je sve plašilo ali koji se ničega nije bojao, zgažen i osuđen na propast, uputio je u posljednje dane još jedan izazov diktatoru koji je imao vlast kakvu svijet do tada još nije bio poznavao. Ljudi obdareni glasom bijahu podvrgnuti najodvratnijoj od svih muka — iščupali su im jezik i zapovjedili da korijenom jezika slave vlastodršca. Nagon za samoodržanjem jest nesavladiv, i ljudi su prihvaćali i taj oblik propasti samo da produlje fizičko postojanje. Oni koji su preživjeli bili su isto onako mrtvi `kao i oni koje su pobili. Nema smisla nabrajati ih poimence, ali se može reći da ni jedan od književnika koji su u ono doba djelovali ne može više ni svjedočiti. Toliko su se zapetljali da se ne mogu više raspetljati ni bilo šta reći korijenima svojih jezika. A među njima je bilo mnogo takvih koji bi u drugim prilikama našli svoj put i svoje riječi. Osip je u posljednji čas ipak učinio ono što su od njega tražili — spjevao je hvalospjev Staljinu, ali Oda nije postigla svoju svrhu. Pa ipak, možda upravo zbog nje nisu uništili i mene, iako su u prvi mah htjeli. Obično se udovicama računalo u dobro ako su im muževi prinijeli »žrtvu«, čak ako ta žrtva i nije bila prihvaćena. I Osip je to znao. A ja sam mu spasila pjesme koje bi se inače sačuvale samo u iskrivljenim prijepisima iz 1937. godine. Molitva »Neka me ova čaša mimoiđe« može se razumjeti tek kad se zna koliko je nepodnosivo polagano i postupno primicanje propasti. Kudikamo je teže čekati hitac u leđa nego iznenada pasti pokošen na zemlju. Mi smo iščekivali svršetak cijelu posljednju godinu u Voronežu, pa onda još godinu dana, potucajući se po okolici Moskve. Da se napiše onakva Oda, valjalo je najprije ugoditi sam sebe, kao instrument, svjesno podleći općoj hipnozi i začarati sam sebe obrednim riječima koje su u ono doba bile zaglušile sve ljudske glasove. Inače, pjesnik ne bi mogao ništa. Osip je tako na početku 1937. godine izvršio čudovištan pokus na samom sebi. Udešavajući i ugađajući sam sebe za Odu, razarao je svoju psihu. Poslije je rekao Ahmatovoj: - Sad mi je jasno da je to bila bolest. - Zašto, kad god mislim na njega, vidim pred sobom same glave, brda glava? Šta radi s tim glavama? - rekao mi je jednom Osip. Prije odlaska iz Voroneža Osip je zamolio Natašu da uništi Odu. Mnogi mi sad savjetuju da je zatajim, kao da je nije ni bilo. Ali ja neću da to učinim, jer tada istina ne bi bila potpuna — dvostruki život bio je neprijeporna činjenica našeg doba i nitko je nije bio pošteđen. Samo što su drugi sastavljali takve ode u svojim stanovi­ma i ljetnikovcima i dobivali za njih nagrade. Jedino je Osip to učinio s omčom oko vrata, i Ahmatova dok su pritezali omču oko vrata njenu sinu... Tko da im što zamjeri zbog tih pjesama?! Obitelj Šklovski U Moskvi je bio samo jedan stan čija su vrata uvijek bila otvorena izopćenicima. Kad ne bismo zatekli Viktora i Vasilisu Šklovski kod kuće, istrčala bi nam u susret djeca - mala Varja, koja je vazda držala čokoladu u ruci, štrkljasta Vasja (kćerka Vasilisine sestre Natalije) i Nikita, dječak širokih gesta, ljubitelj ptica i istine. Nitko im nikad nije ništa kazao, ali su sami znali što treba da rade - u djeci se uvijek ogleda moral starijih. Vodili su nas u kuhinju, koja im je služila kao blagovaonica, pa su nas hranili, napajali i zabavljali dječjim razgovorima. Vasja je svirala violu i rado razgovarala o najnovijem koncertu - u to je vrijeme Šostako-vičeva simfonija izazvala bila senzaciju. Šklovski bi sve redom saslušao, a onda bi radosno rekao: - Šostakovič ih je sve preši-šao... - Tada su svi morali točno znati tko koje mjesto zauzima -tko je prvi, tko posljednji, tko je koga prešišao... Država je iskoristila stari običaj po kojem je svaki boljar imao svoje mjesto za carskim stolom, pa je počela sama određivati prva mjesta. Tada je Lebedev-Kumač, o kome kažu da je bio vrlo skroman čovjek bio proglašen za najboljeg pjesnika. Šklovski se također time zabav­ljao, samo što je priželjkivao »hamburški obračun«1. Osip je silno želio poslušati Šostakovičevu novu simfoniju, ali se bojao da ne zakasnimo na posljednji vlak. S Varjom smo vodili drugačije razgovore. Ona nam je pokaziva­la školski udžbenik u kojemu je, kao i drugi učenici, po nalogu učiteljice lijepila debele komadiće papira na slike rukovodilaca koji su pali u nemilost. Priželjkivala je da pokrije i sliku Semaška: - Ionako ćemo ga jednom pokriti, pa onda bolje da odmah... - Uredništvo enciklopedije slalo je pretplatnicima popise natuknica koje je trebalo isto tako pokriti ili izrezati. To je bio Viktorov posao. Nakon svakog novog hapšenja rukovodilaca, pregledavale su se knjige i spaljivala njihova djela. Međutim, u novim zgradama, gdje je bilo uvedeno centralno grijanje mjesto peći, ljudi su morali zabranjene knjige, dnevnike, pisma i ostalu »prevratničku« litera­turu rezati na komadiće škarama i bacati ih u nužnik. Imali su pune ruke posla. Nikita je bio najšutljiviji od djece, ali je umio katkad svojim upadicama zaprepastiti odrasle. Viktor nam je jednom pričao kako je bio s Paustovskim kod nekog glasovitog ptičara koji je dresirao kanarince. Kanarinac bi na njegov znak izletio iz krletke, sjeo na prečku i održao koncert. Kad bi gospodar ponovo dao znak, pjevač bi se pokorno zavukao u svoju krletku. - Baš kao član Saveza književnika - kazao je Nikita i izišao iz sobe. Kad god bi tako nešto rekao, otišao bi u svoju sobu, u kojoj je držao ptice koje je bio sam ulovio. Međutim, on je lijepo postupao s njima, nije ih dresirao. Rekao nam je da se ptice uče pjevati od majstora u svojoj vrsti. U kraju oko Kurska polovili su ljudi glasovite slavuje, pa mladi slavuji nemaju od koga učiti. Tako je propala kurščanska »slavujska škola«, zbog obijesti ljudi koji su najbolje majstore zatvorili u krletke. Čim bi došla Vasilisa, smiješeći se svojim svijetloplavim očima, stupila bi u akciju. Naložila bi peć u kupaonici i donijela nam rublje. Meni je davala svoje rublje, a Osipu Viktorove košulje. Zatim bi nas natjerali da otpočinemo. Viktor je razbijao sebi glavu kako da pomogne Osipu, galamio, pričao novosti... Kasno u jesen pribavio je Osipu bundu. Bila je to ona Viktorova stara kratka bunda od psećeg krzna koju je prethodne zime bio nosio Andronikov. Kad bi god zazvonilo zvonce, sakrili bi nas u kuhinju ili u dječju sobu prije nego što bi otvorili vrata. Ako su došli prijatelji, oslobodili bi nas iz zarobljeništva vičući radosno, a ako je došao Pavlenko ili susjeda doušnica, Lelja Povolocka - ona ista koju je udarila kap kad su počeli rehabilitirati ljude - morali smo čamiti u svom skrovištu. Nikad nas nitko nije iznenadio, na što smo bili vrlo ponosni. Njihov je stan bio jedino mjesto gdje smo se osjećali kao ljudi. Svi su u toj obitelji znali kako treba postupati s ljudima osuđenim na propast. U kuhinji smo se dogovarali gdje ćemo prenoćiti, kako ćemo otići na koncert, gdje ćemo namaknuti novaca i, uopće, što ćemo raditi. Izbjegavali smo da noćimo kod Šklovskih jer su u kući bile vratarke, čistačice i žena koja je upravljala liftom. Te dobroću­dne i siromašne žene oduvijek su radile za tajnu policiju, premda nisu za taj posao bile plaćene — to im je bila dodatna funkcija. Ne sjećam se više kod koga smo noćili, ali smo na Šostakovičev koncert na kraju ipak otišli... Kad sam nakon Osipove smrti došla sama u njihovu kuću, vratarke su me upitale gdje je Osip, a kad sam im rekla daje umro, uzdahnule su i kazale: — A mi smo mislile da ćete vi prvi... - Iz toga sam izvela dva zaključka, prvo, da nam je na licima pisalo da smo osuđeni na propast, i drugo, da se ne treba bojati tih nesretnih žena, da i one imaju srca. One koje su me tada požalile ubrzo su umrle - te sirote žene umiru kao muhe jer se slabo hrane - ali od tada sam dobra s njihovim nasljednicama. Nikad me nisu prijavile miliciji da noćim kod Škiovskih, iako nisam ondje bila prijavljena. Međutim, 1937. godine bojali smo se zadržati kod Škiovskih preko noći, da ih ne uvalimo u nepriliku, te smo spadali s nogu od vječite jurnjave. Pokatkad, ipak, nije bilo druge pa smo i prespavali kod njih, Tada bi nam u spavaonici prostrli na pod madrac i prostirku od ovčjeg runa. Na šestom se katu, naravno, ne čuje kad se pred kućom zaustavi automobil, ali kad bi se po noći dizao lift, sve bismo četvoro izjurili u predsoblje i osluškivali: »Hvala bogu, stao je ispod nas«, ili »Hvala bogu, prošao je...« Oni su tako osluškivali lift svake noći, bez obzira na to jesmo li noćili kod njih ili nismo. Srećom, lift se prilično rijetko uspinjao jer je većina stanara bila u Peredelkinu ili se rano vraćala kući, a djeca im još nisu bila poodrasla. U doba strahovlade nije bilo u zemlji kuće u kojoj nisu strepili osluškujući brektanje automobilskih motora ili buku koju proizvodi lift. I dan-danas, kad noćim kod Škiovskih, trgnem se čim začujem obnoć kako se diže lift. A onu sliku — kako poluodjeveni i ukočeni stojimo pokraj ulaznih vrata da čujemo gdje će se lift zaustaviti — neću nikad zaboraviti. Nedavno, pošto je pred mojom kućom stao automobil, sanjala sam kako me Osip budi i kaže: - Oblači se... Ovaj put su došli po tebe... - Ali se nisam dala, kazala sam mu: - Neka! Neću im izlaziti u susret. Baš me briga... - I okrenula sam se na drugu stranu i ponovo zaspala. Bio je to psihički revolt protiv onoga što je također bila neka vrsta suradnje s vlastima - dolaze po tebe da te odvuku u zatvor, a ti dobrovoljno ustaješ i navlačiš haljinu uzdrhtalim rukama. Dosta! Dodijalo mi je. Neću im izići ni koraka u susret. Neka me nose na nosiljci, neka me ubiju ovdje, kod kuće... Neću! Photo: www.rbth.com Jednom, usred zime 1937. godine, Osip i ja smo odlučili da ne zlorabimo više dobrotu Šklovskih. Bojali smo se da ih ne uvalimo u nepriliku - da ih je tkogod prijavio, bilo bi i s njima svršeno... Sama pomisao da bismo mogli upropastiti Šklovskoga, a s njim i cijelu njegovu obitelj, tjerala nas je u očaj. Svečano smo im saopćili svoju odluku i, ne obazirući se na njihove prosvjede, nismo im dolazili nekoliko dana. Svaki dan bivali smo sve zdvojniji i osamljeniji. Jednom, dok smo bili kod Brunija, Osip nije mogao odoljeti da se ne javi Šklovskome telefonski. - Dođite što prije — rekao mu je Viktor. - Vasilisa tuguje, nema nigdje mira... - Nakon četvrt sata pozvonili smo na njihova vrata, a Vasilisa nas je dočekala sa suzama radosnicama u očima. I tada sam pomislila da plave oči te žene jedine postoje na svijetu. Tako mislim i dan-da­nas. Da se razumijemo - Ana Andrejevna isto mi je tako bliska, ali je tih dana bila daleko - Lenjingrad nam se činio nedostižan. Datum smrti Neki novinari iz »Pravde« — »pravdaši«, kako smo ih zvali — rekli su Šklovskome, negdje potkraj prosinca 1938. ili na početku siječnja 1939, kako su u CK pred njima govorili da protiv Mandeljštama nisu bile ni iznesene nikakve optužbe. Bilo je to neposredno nakon Ježovljeva pada i značilo je: »Eto, vidite šta je sve taj Ježov napravio...« Odatle sam izvela zaključak daje Osip umro. Nakon nekog vremena pozvali su me u poštu kod Nikitinih gradskih vrata. Tu su mi vratili paket koji sam bila poslala Osipu. -Zbog smrti naslovnika - saopćila mi je mlada poštarica. Lako je utvrditi datum povratka paketa - tog istog dana u novinama je objavljen prvi podugačak popis književnika koji su odlikovani ordenima. Moj brat Jevgenij otišao je istog dana u Lavrušensku ulicu da javi Šklovskima tužnu vijest. Viktora su pozvali odozdo, čini mi se iz Katajevljeva stana, gdje su Fadjejev i drugi »suputnici« zalijevali državnu milost. Tada je Fadjejev prolio pijanu suzu za Osipom: -Kakva smo pjesnika upropastili! - Slavljenje novih nosilaca ordena poprimilo je primjesu ilegalnih, potajnih karmina. Samo ne znam kome je od njih, osim Sklovskom, bilo dokraja jasno što znači upropastiti čovjeka. Jer, većina je njih pripadala pokoljenju koje je preispitalo vrednote i borilo se za »novo«. Upravo su oni utrli put snažnoj ličnosti, diktatoru, koji može, kako mu se prohtije, kažnjavati i pohvaljivati, postavljati ciljeve i birati sred­stva za njihovo ostvarenje. U lipnju 1940. pozvali su Osipova brata Aleksandra u prijavni ured Baumanova rajona i predali mu Osipovu smrtovnicu da je dostave meni. U njoj je bilo naznačeno da je Osipu bilo 47 godina, da je umro 27. prosinca 1938, a da je uzrok smrti bila kljenut srca. To bi se moglo ovako parafrazirati: umro je zato što je umro. I još je dometnuto: arterioskleroza. Izdavanje smrtovnice nije bilo pravilo nego izuzetak. Građanska smrt, to jest logor ili, još točnije, hapšenje jer je samo hapšenje značilo osudu i logor, odgovaralo je, praktički, fizičkoj smrti i potpunoj likvidaciji. Nitko nije obavještavao rodbinu o smrti logoraša ili zatvorenika — udovištvo i sirotanstvo počinjalo je od trenutka hapšenja. Ponekad su u javnom tužilaštvu govorili žena­ma kojima su muževi bili osuđeni na deset godina prisilnog rada: »Možete se slobodno preudati...« Nikog nije bila briga kako se može takvo Ijubezno dopuštenje uskladiti sa službenom osudom koja nije bila smrtna. Kako već rekoh, ne znam zašto su meni iskazali takvu milost - izdali mi »smrtovnicu«. Zanima me ne krije li se što iza toga. U takvim je prilikama smrt bila jedini izlaz. Kad sam doznala da je Osip umro, prestala sam sanjati one zlokobne snove. Poslije mi je rekao Kazarnovski: Dobro je šio je Osip Emiljevič umro — inače bi otišao na Kolimu. — Sam je Kazarnovski izdržao kaznu na Kolimi. a 1944. godine pojavio se u Taškentu. Živio je ondje bez dozvole boravka i bez potrošačkih karata, sakrivao se od milicije, bojao se svega i svakoga, opijao se, a kako nije imao cipela, dala sam mu malene kaljače svoje pokojne majke. Taman su mu pristajale jer nije imao prstiju na nogama - smrznuli su mu se bili u logoru pa ih je odsjekao sjekirom da ne dobije gangrenu. Kad su logoraše tjerali na kupanje, rublje im se smrzavalo na vlažnom zraku u svlačionici i zvečalo kao lim. Photo: daviscenter.fas.harvard.edu Nedavno sam čula kako se ljudi prepiru oko toga tko je prije mogao preživjeti u logoru - oni koji su radili, ili oni koji su zabušavali. Oni koji su radili umirali su od iscrpljenosti, a zabušanti od gladi. Meni koja nisam mogla govoriti iz vlastita iskustva, bilo je jasno da su umirali i jedni i drugi. Ono malo ljudi stoje preživjelo bili su iznimke. Ta me prepirka podsjetila na onu rusku bajku o junaku koji se našao na raskršću triju putova, a na svakom mu od njih prijeti pogibao. Osnovna je osobina ruske povijesti, neprolaz­na, postojana osobina, da i junaku i kukavici na svakom putu prijeti pogibao i da joj može samo slučajno izbjeći. Ali ne čudim se tome, nego se čudim kako su se neki slabi ljudi ponijeli kao pravi junaci i nisu sačuvali samo goli život, nego i bistru glavu i dobro sjećanje. Poznajem neke takve ljude i rado bih navela njihova imena, ali mislim da još nije vrijeme, pa ću stoga spomenuti samo onoga za koga već svi znamo — Solženjicina. Kazarnovski je sačuvao samo goli život i nepovezana sjećanja. U etapni je logor stigao zimi i upamtio da je to bila neka velika krčevina - osvajali su se novi prostori za silnu robijašku bujicu. Ondje nije bilo još nijednog zdanja, nijedne barake. Spavali su pod šatorima i sami sebi gradili zatvor i barake. Čula sam da su kažnjenike otpremali iz Vladivostoka na Kolimu samo morskim putem. More se u zaljevu zamrzavalo, doduše prilično kasno, ali kako je mogao Kazarnovski dospjeti na Kolimu zimi? Sigurno se tada nije moglo ploviti morem... Ili je možda najprije bio otpremljen u neki drugi logor, nedaleko od Vladivo­stoka, zato što je etapni logor bio pretrpan? To nisam uspjela izvesti načistac jer se u bolesnoj glavi Kazamovskoga bilo sve ispremiješalo. A da bih mogla ustanoviti datum Osipove smrti, morala bih znati kad je Kazarnovski napustio etapni logor. Kazarnovski je bio prvi manje-više pouzdan glasnik s onoga svijeta. Još mnogo prije nego što se pojavio, čula sam od nekih povratnika da se Kazarnovski doista nalazio u logoru s Osipom, i da mu je čak nekako i pomagao. Spavali su u istoj baraci, gotovo jedan do drugog... Eto, zato sam tri mjeseca sakrivala Kazarnovskog od milicije i polako izvlačila od njega podatke koje je donio sa sobom u Taškent. Sjećanje mu je bilo kao kakva golema užegla palačinka, u kojoj su se činjenice iz robijaškog života spekle s tlapnjama, fantazijama, legendama i izmišljotinama. Tada sam već znala da takvo bolesno pamćenje nije nikakva osebujnost nesretnoga Kazarnovskog i da tome nije kriva votka. To je bila osobina gotovo svih logoraša koje sam vidjela neposre­dno nakon izlaska na slobodu - oni nisu znali za datume i tok vremena, nisu povlačili oštru granicu između činjenica kojima su bili svjedoci i logoraških legendi. Mjesta, imena i tok događaja bili su izmiješani u sjećanju tih skršenih ljudi i nikako nisam mogla da ih razmrsim. Većina je logoraških kazivanja, kad sam ih prvi put slušala, bilo nepovezano nabrajanje prijelomnih trenutaka u koji­ma se pripovjedač nalazio na rubu propasti i ostao, ipak, nekim čudom živ. Logorski život svodio se kod njih na takve blijeske koji su im se urezali u pamćenje, i koji su imali dokazati da je bilo nemoguće iznijeti živu glavu, ali da je volja čovjekova za život takva da se ipak izvukao. I tada sam, užasnuta, govorila sama sebi da ćemo ostati bez ljudi koji bi mogli posvjedočiti kakva je bila ta naša prošlost. I u logorima i izvan njih, svi smo već izgubili pamćenje. Pa ipak. pokazalo se da ima ljudi koji su od sama početka postavili bili sebi zadatak ne samo da sačuvaju glavu nego i da svjedoče. To su nesmiljeni čuvari istine koji su se bili izgubili u robijaškoj masi, ali samo na neko vrijeme. Reklo bi se da ih se u logorima sačuvalo više nego izvan njih, gdje je previše ljudi podleglo kušnji da se pomiri sa životom i mirno dotraje svoje dane. Dakako da takvih svjedoka kojima je glava ostala bistra nema više mnogo, ali sama činjenica što ih ipak ima, najbolji je dokaz da na kraju uvijek dobro pobjeđuje zlo. Photo: News Dog Media Kazarnovski nije bio jedan od tih junaka. Iz njegovih beskrajnih priča napabirčila sam tek pokoje zrnce istine o Osipovu životu u logoru. Sastav etapnih logora neprestano se mijenjao, ali je iz početka baraka u koju su njih dvojica dospjeli bila puna intelektua­laca iz Moskve i Lenjingrada osuđenih po članu 58. Zbog toga im je bilo mnogo lakše. Kao i posvuda u tim godinama, starješine baraka bili su kriminalci, ali ne obični lopovi nego oni koji su i na slobodi radili za »organe«. Taj mladi »komandni kadar« bio je neobično okrutan i nije mučio one koji su bili osuđeni po članu 58. ništa manje nego i pravi čuvari, s kojima, uostalom, kažnjenici nisu imali toliko dodira. Osip je oduvijek bio nervozan i nemiran, pa se svako uzbuđenje očitovalo u njega hodanjem amo-tamo. Ondje, u etapnom logoru, to tumaranje i ta razdražljivost dovodili su ga vječito u neprilike i sukobe. Na dvorištu se često približavao zabranjenim zonama, ogradi i stražarima, koji su ga tjerali od sebe derući se i psujući. Nitko od desetak svjedoka s kojima sam razgovarala nije, međutim, potvrdio da su ga kriminalci pretukli. Bit će da je to legenda. Kažnjenici u etapnim logorima nisu dobivali odjeću — a i gdje je dobivaju? — pa se Osip smrzavao u svom kožnom kaputu koji se već raspadao. Doduše, Kazarnovski mi je rekao da je najžešća studen bila zavladala tek nakon Osipove smrti. I to je važan podatak za utvrđivanje datuma njegove smrti. Osip gotovo ništa nije jeo, bojao se dotaknuti jelo, kao poslije i Zoščenko. Gubio je svoj kruh, zamjenjivao porcije... Po riječima Kazarnovskog, u etapnom je logoru bila kantina u kojoj se prodavao duhan i, čini mi se, šećer. Ali odakle Osipu novci? Osim toga, strah od jela protezao se u njega na sve što je mogao ondje kupiti, pa je i šećer primao samo iz ruku Kazarnovskog. Blagoslov­ljen onaj prljavi logoraški dlan na kojem leži komadićak šećera, a Osip se još skanjiva da primi taj posljednji dar... Ali, je li Kazarnovski govorio istinu? Nije li izmislio tu pojedinost? Pored straha od jela i neprekidnog nemira, Kazarnovski je zapazio da je Osip opsjednut sumanutom idejom, koja je bila karakteristična za njega i koja nije mogla biti izmišljena - Osip se tješio nadom da će dobiti neke olakšice zato što će se Romain Rolland zauzeti za njega kod Staljina. Ta mi je sitna pojedinost dokaz da se Kazarnovski odista družio s Mandeljštamom. U Voronežu smo čitali u novinama kako je Romain Rolland doputo­vao sa suprugom u Moskvu i kako ih je primio Staljin. Osip je poznavao Maju Kudaševu, pa je uzdisao: »Maja sad sve obilazi u Moskvi. Sigurno su joj rekli za mene. Što bi njemu bilo da kaže koju riječ Staljinu pa da me puste...« Osip nije nikako mogao povjerovati da se profesionalni humanisti ne zanimaju za pojedi­načne sudbine nego samo za cijelo čovječanstvo, pa je sve nade u svom bezizlaznom položaju usredotočio na Romaina Rollanda. Istini za volju, moram dodati da je Romain Rolland, dok je bio u Moskvi, uspio, čini se, olakšati sudbinu lingvistima umiješanim u »rječničku aferu«. Tako se bar pričalo. Ali zbog toga se nije promijenilo moje mišljenje o profesionalnim humanistima. Pravi humanizam ne zna za granice i stalo mu je do svakog pojedinca. Photo: News Dog Media Evo još jedne Osipove karakteristične crte iz pričanja Kazarnovskog — Osip je bio čvrsto uvjeren da sam i ja u logoru. Molio je Kazarnovskog da me potraži ako ikad iziđe iz logora: »Zamolite Literarni fond da joj pomogne...« Sav svoj vijek Osip je bio vezan za književničke organizacije kao robijaš za tačke, nikad ništa nije zaradio bez njihova odobrenja. Ma koliko se upinjao da se oslobodi te zavisnosti, nije uspio - kod nas se tako što ne dopušta, jer to ne bi odgovaralo vlastodršcima. Stoga je mislio da se i ja mogu uzdati samo u Literarni fond. Međutim, moja je sudbina bila drugačija. U ratu su na nas zaboravili, pa sam uspjela prijeći na drugo polje rada i tako sačuvali glavu i sjećanje. Kadikad je Osip, u mirnijim trenucima, recitirao logorašima svoje pjesme, pa ih je vjerojatno ponetko i zapisivao. Imala sam priliku vidjeti »album« s njegovim pjesmama koje su kolale po logorima. Jednom mu je netko rekao da je u ćeliji osuđenika na smrt u Lefortovu bio urezan na zidu njegov stih: »Zar sam ja stvaran, zar će smrt zbilja doći?« Kad je to čuo. Osip se razveselio i nekoliko dana bio mirniji. Nisu ga tjerali na rad, pa čak ni da čisti krug. Ma koliko svi bili iscrpljeni, on se medu njima isticao svojom iscrpljenošću. Po cijele bogovetne dane šalabazao je bez posla, navlačio na sebe gnjev, prijetnje i dernjavu ljudi u čijim je rukama bio. Bio je ojađen kad su ga gotovo odmah odvojili od onih koji su odlazili na rad. Nadao se da će mu u stalnom logoru biti ipak lakše, iako su ga iskusni ljudi uvjeravali u suprotno. Jednom je Osip čuo da se u etapnom logoru nalazi čovjek koji se preziva Hazin, pa je zamolio Kazarnovskog da ga zajedno potraže, da vide nije li slučajno u rodu sa mnom. Pokazalo se da smo samo prezimenjaci. Poslije je taj Hazin, pročitavši Erenburgove memoa­re, pisao Erenburgu i tako sam se i ja s njim upoznala. Postojanje tog Hazina još je jedan dokaz da je Kazarnovski doista bio s Mandeljštamom. Sam Hazin vidio je Osipa dva puta-prvi put kad je Osip došao do njega s Kazarnovskim, a drugi put kad je odveo Osipa do logoraša koji ga je tražio. Hazin kaže da je taj Osipov sastanak s čovjekom koji ga je tražio bio vrlo dirljiv. Sjeća se da se taj čovjek zvao Hint ili tako nekako, da je bio Letonac, a po profesiji inženjer. Taj je Hint putovao iz logora u kojem je proveo nekoliko godina u Moskvu na reviziju procesa. Takve su se revizije u tim godinama obično tragično završavale. Ne znam tko je bio taj Hint. Hazin misli da je bio Lenjingrađanin i da je išao u školu s Osipom. Hint je ostao u etapnom logoru svega nekoliko dana. I Kazarnovski se sjećao da je Osip uz Hazinovu pomoć našao nekog svog starog druga. Hazin tvrdi da je Osip umro za epidemije pjegavog tifusa, a Kazarnovski nije uopće spomenuo tu epidemiju. Čula sam, među­tim, od više osoba o toj epidemiji. Trebalo bi da potražim Hinta, ali u našim prilikama to je nemoguće - ne mogu valjda dati oglas u novine da tražim tog i tog čovjeka koji je vidio u logoru moga muža... Sam je Hazin primitivan čovjek, a htio se upoznati s Erenburgom da mu ispriča svoje uspomene iz početka revolucije, u kojoj je sudjelovao sa svojom braćom, koji su, čini se, bili čekisti. Tog se razdoblja iz svog života najbolje sjećao i u razgovoru sa mnom neprestano se navraćao na svoja davna junaštva. Nego, da se vratimo na pričanja Kazarnovskog. Jednom Osip nije htio sići s prični, ma koliko ga tjerali i vikali na njega. Tih je dana studen sve jače stezala - jedino se po tome mogu ravnati u koje je to vrijeme bilo. Sve su potjerali da čiste snijeg, pa je Osip ostao sam. Nakon nekoliko dana skinuli su ga s prični i prenijeli u bolnicu. Uskoro je Kazarnovski čuo da je Osip umro i da su ga pokopali, ili, bolje reći, bacili u jamu. Pokapali su ih, dabome, bez lijesova, razgolićene, ako ne i gole, da ne propadne odjeća. Mrtvaca je uvijek bilo napretek pa su ih bacali po nekolicinu u jednu jamu, a svakom su za nogu privezali privjesak s brojem. Photo: News Dog Media Ali to još nije najgora varijanta smrti, pa vjerujem da je verzija Kazarnovskog istinita. Narbutova je smrt bila mnogo gora. Kažu da je u etapnom logoru čistio zahodske jame i da su ga s nekim drugim invalidima ukrcali na šlep koji su poslije digli u zrak. To su učinili da se oslobode ljudi nesposobnih za rad. Kažu da je bilo još takvih slučajeva... Kad sam živjela u Tarusi, nosio mi je drva i vodu neki Pavle, bivši lopov i logoraš, koji mi je sam od sebe ispričao kako je jednom čuo eksploziju koja je doprla od mora, a zatim vidio kako tone šlep na kojem su bili invalidi osuđeni po članu 58. Oni koji i dan-danas pošto-poto za sve traže opravdanje. A takvih ima mnogo među bivšim kažnjenicima, uvjeravaju me da je samo jedan šlep tako dignut u zrak, i da je zapovjednik logora koji je skrivio to nedjelo bio poslije strijeljan. To je zaista dirljiv kraj priče, ali mene nekako ne dira. Većina je mojih znanaca koji su bili otpremljeni u logore vrlo brzo pomrla. Ljudi humanističkih profesija gotovo da i nisu mogli ondje opstati, a nisu imali ni zašto. Čemu životariti kad je jedino smrt bila spas? Što bi vrijedilo nekoliko dana više Margulisa (koji je bio štićenik kriminalaca zato što im je obnoć prepričavao Dumasove romane)? On je bio u logoru sa Svjatopolkom-Mirskim koji je ubrzo umro od posvemašnje iscrpljenosti. Hvala bogu što su ljudi smrtni. Iza žice je vrijedilo živjeti samo zato da se sve upamti i jednom ispriča ljudima - ne bi li ih to spriječilo da ponove naše ludosti. Drugi je pouzdani svjedok bio biolog M. koga je Osip zamolio, ako ikad iziđe na slobodu, da potraži Erenburga i ispriča mu kako je Osip proveo posljednje dane u logoru - tada je već znao da neće preživjeti. Iznijet ću ono što mi je ispričao Erenburg, koji je do mog povratka iz Taškenta već koješta bio zaboravio i pobrkao - na primjer, nazivao je tog čovjeka agronomom zato što je, nakon puštanja iz logora, zaista radio kao agronom ne bi li zameo trag. Njegovo se kazivanje uglavnom slaže s pričanjem Kazarnovskog. On je držao da je Osip umro već prve godine, prije otvaranja plovidbe na Kolimu, to jest prije svibnja ili lipnja 1939. M. je prilično potanko prepričao svoj razgovor s liječnikom, koji je također, srećom, bio kažnjenik i poznavao je Mandeljštama po čuvenju. Liječnik je rekao da nije mogao spasiti Osipa zato stoje bio previše iscrpljen. To potvrđuje tvrdnju Kazarnovskog da se Osip bojao jesti, premda je, naravno, logorska hrana bila takva da su se ljudi pretvarali u sjene ako su je i jeli. Osip je ležao u bolnici svega nekoliko dana, a M. je razgovarao s liječnikom neposredno nakon Osipove smrti. Osip je dobro uputio M-a da ispriča Erenburgu njegove posljednje dane, jer u ono vrijeme nijedan drugi sovjetski književnik, osim Šklovskoga, ne bi primio takva izaslanika. A izaslanik se ne bi usudio sam posjetiti nekog ugroženog književnika da ga ponovo ne snađe ista sudbina. Pošto bi izdržali kazne od pet ili deset godina, što je, po našim shvaćanjima, značilo da su dobro prošli, ljudi bi obično ostali, dobrovoljno ili silom prilika, u onim dalekim krajevima gdje su bili logori. Nakon rata su mnogi po drugi put dospjeli u logor i postali »dvomotorci«. kako se to kaže u našoj nevjerojatnoj terminologiji. Eto, zato je od onih kojih su bili otpremljeni u logore 1937. i 1938. godine ostala u životu samo šačica mlađih ljudi, koji su se zarana počeli potucati po logorima. Imala sam priliku da porazgovaram samo s nekolicinom koji su se ondje sreli s Osipom. Međutim, glas o njegovoj sudbini bio se pronio po logorima na sve strane i na desetke ljudi pričali su mi logoraške legende o nesretnom pjesniku. Višeput su me pozivali i vodili ljudima koji su čuli — ili, kako su sami govorili, »pouzdano znali« — da je Osip živ, ili daje bio živ sve dorata, ili da je još u nekom logoru, ili da je pušten na slobodu. Bilo je ljudi koji su tvrdili da su bili uz njega kad je umro, ali kad bih se sastala s njima, obično bi mi zbunjeno priznali da su sve čuli od drugih, koji su, dakako, sasvim pouzdani svjedoci. Osip Mandeljštam, posljedni snimci Photo: Wikipedia Neki su ljudi napisali i priče o Osipovoj smrti. Šalamov je jednostavno iznio svoje misli o tome kako je Mandeljštam umro i što je tada zacijelo osjećao. Time je jedan zlosretni umjetnik odao priznanje drugom. Ali medu tim pričama ima i takvih koje su iskićene mnoštvom tobože vjerodostojnih pojedinosti. Po jednoj od njih, Osip je umro na brodu koji je plovio na Kolimu. Tu je potanko opisano kako su ga bacili u ocean. Priče o tome kako su ga ubili kriminalci, i kako je uz logorsku vatru recitirao Petrarku, također pripadaju legendama. Mnogi su nasjeli toj posljednjoj prići o Petrarki zato što je tako »poetska«. Ima i »realističkih« priča u kojima uvijek važnu ulogu igraju obični kriminalci. Jedna je od najrazradenijih ona koju je ispričao pjesnik R. On pripovijeda kako je noću zalupao netko na vrata njihove barake i tražio »pjesnika«. R., se prepao noćnih gostiju - što hoće kriminalci od njega? Pokazalo se da gosti nemaju nikakve zle namjere, da su jedino došli da ga odvedu do jednog drugog pjesnika koji umire. R. je zatekao samrtnika, to jest Mandeljštama, kako leži na pričnama, kao da je u bunilu ili bez svijesti, ali kad je ugledao R-a, odmah se pribrao pa su cijelu noć proveli u razgovoru. Pred jutro je Osip umro. a R. mu je zaklopio oči. Dakako da se ne spominje kad je to bilo, ali je točno navedeno mjesto: »Druga Rječica«, etapni logor kod Vladivostoka. Meni je cijelu tu priču ispripovjedio Slucki i dao mi R-ovu adresu, ali mi R. na pismo nije uopće odgovorio. Svi ljudi koji su mi pričali o Osipu u logoru bili su dobronamjer­ni, osim jednoga koji mi se narugao. Bilo je to u Uljanovsku, na samu početku pedesetih godina, dok je još Staljin bio živ. Obvečer mi je dolazio kolega s književne katedre, koji je ujedno bio zamjenik direktora, neki Tjufjakov, ratni vojni invalid, sav iskićen odlikovanjima što ih je dobio za politički rad u vojsci. Rado je čitao ratne romane u kojima se opisuje strijeljanje kukavice ili dezertera pred strojem. Cijeli svoj život posvetio je »reformi visokog škol­stva« pa nije dospio završiti školovanje ni diplomirati. Bio je to vječit komsomolac iz dvadesetih godina i »nezamjenjiv radnik«. Oslobodili su ga bili nastave i povjerili mu odgovoran zadatak da pazi na idejnu čistoću u visokim školama i da najmanja zastranje-nja prijavljuje kamo treba. Premještali su ga iz jedne visoke škole u drugu da pazi na direktore koji su bili sumnjivi zbog liberalizma. Upravo je radi toga i došao u Uljanovsk na mjesto zamjenika direktora - čudnovato i počasno radno mjesto - iako formalno `nije imao prava da radi u visokoj školi. Imali smo zapravo dva takva komsomolca, Tjufjakova i još jednog, Gluhova, čije ime treba upamtiti radi potomstva — taj je bio odlikovan zbog zasluga u likvidaciji kulaka, a stekao je doktorsku titulu disertacijom o Spinozi. Radio je otvoreno i pozivao u svoj kabinet studente da ih pouči koga će i kako raskrinkati na sastanku. Tjufjakov je, međutim, radio u rukavicama. Obojica su se bavila čistkama u visokim školama od početka dvadesetih godina. Tjufjakov je »radio« sa mnom na dobrovoljnoj bazi, radi odmora i zabave. Taj mu je rad pričinjao tako reći estetsko zadovoljstvo. Svaki dan izmislio bi neku novu priču — Mandeljštam je strijeljan, Mandeljštam je bio u Sverdlovsku gdje ga je Tjufjakov posjećivao iz humanih pobuda, Mandeljštam je ubijen pri pokušaju bijega, Mandeljštam je na izdržavanju nove kazne u logoru zbog kriminala, Mandeljštama su zatukli kriminalci zato što im je ukrao komadić kruha, Mandeljštam je izišao na slobodu i živi s drugom ženom negdje na sjeveru, Mandeljštam se nedavno objesio jer se uplašio Ždanovljeva pisma koje je tek sad doprlo do logora... O svakoj od tih verzija govorio je slavodobitno kako je netom dobio te podatke u javnom tužilaštvu. Morala sam ga uvijek saslušati do kraja jer nisam smjela doušnika izbaciti iz sobe. Naš se razgovor završavao Tjufjakovljevim .književnim razmatranjima: »Najbolji je naš pjesmotvorac Dolmatovski... Ja u poeziji najviše držim do odmjerene forme... Recite što vam drago, ali bez metafore nema poezije niti će je ikad biti... Stil nije samo formalna pojava nego i ideološka - sjetite se samo što je Engels rekao... S time se čovjek mora složiti... A zar nisu do vas doprle Mandeljšta-move pjesme iz logora? On je ondje mnogo pisao...« Tjufjakov-Ijevo suhonjavo tijelo bilo je napeto kao struna, a ispod vojničkih, staljinskih brkova titrao je smiješak. Tvrdio je da je iz kremaljske bolnice nabavio pravogženšena, i da se nikakvi umjetni preparati ne mogu mjeriti s tim prirodnim sredstvom. Photo: News Dog Media Do mene su često dopirali glasovi o pjesmama koje je Osip napisao u logoru, ali se svaki put pokazalo da je to bila svjesna ili nesvjesna mistifikacija. Nedavno sam, međutim, vidjela zanimljivu zbirku Osipovih pjesama sakupljenih iz logoraških »albuma«. Riječ je o prilično iskrivljenim neobjavljenim pjesmama, od kojih nema ni jedne s jasnim političkim aluzijama, kao što je Stan. Glavni su izvor prijepisi koji su kolali u tridesetim godinama, ali su ljudi često zapisivali pjesme po sjećanju, pa ima sva sila pogrešaka. Neke su pjesme zapisane u starim, odbačenim varijantama, prim­jerice Uz njemački govor. Po neke je od njih neosporno izdiktirao sam Osip jer ih nema u prijepisima. Među njima je valjda i pjesma o raspeću koju je napisao u djetinjstvu. U tim se albumima našlo i nekoliko šaljivih pjesmica koje ja nemam, na primjer Fijakerist i Dante, ali, na žalost, u neprihvatljivu obliku. Na takve su ga izlete mogli navesti samo Lenjingrađani, kojih je ondje bilo napretek. Tu mi je zbirku pokazao Dombrovski, koji je napisao knjigu o našem životu »krvlju svoga srca«, kako se negda govorilo. U toj je knjizi razotkrivena sama srž našeg nesretnog života, premda je najčešće riječ o iskopavanjima, zmijama, arhitekturi i mladim uredskim damama. Kad se zadubi u nju, čovjek i nehotice shvati zašto su logori morali postati osnovna snaga koja je održavala ravnotežu u našoj zemlji. Dombrovski tvrdi da je vidio Mandeljštama u doba kad se vodio »čudni rat«, to jest nešto više od godinu dana nakon 27. prosinca 1938. što sam ja držala da je datum Osipove smrti. Morski je put do Kolime bio već otvoren, a čovjek za koga je Dombrovski mislio da je Osip, ili koji je zaista bio Osip, nalazio se medu kažnjenicima koji su čekali u etapnom logoru na »Drugoj Rječici« da ih otpreme na Kolimu. Dombrovski, koji je tada bio mlad, plahovit i pun života, čuo je kako se među njima nalazi čovjek koga svi zovu »pjesnik«, pa je zaželio da ga vidi. Kad ga je potražio po imenu i prezimenu - Osip Mandeljštam - taj mu se čovjek odazvao. Dombrovski je stekao dojam da je »pjesnik« duševno bolestan, ali da nije potpuno izgubio vezu sa stvarnošću. Porazgovarali su vrlo kratko o tome hoće li se moći prebaciti brodom na Kolimu u tim burnim ratnim danima. Tada su »pjesnika«, kome je moglo biti sedamdesetak godina, pozvali da pojede kašu, pa je otišao. Staračka vanjština tog logoraša - tobožnjeg ili pravog Mandelj-štama - ne dokazuje ništa, jer su u tamošnjim prilikama ljudi nevjerojatno brzo starili, a Osip se oduvijek doimao stariji nego što je bio. Ali, kako se sve to slaže s onim što sam prije toga čula? Može se pretpostaviti da je Mandeljštam izišao iz bolnice kad su se svi njegovi znanci bili već raspršili po raznim logorima, pa da je proživio kao sjena od čovjeka još nekoliko mjeseci ili čak i godina. Ili je pak to bio neki starac koji se također zvao Mandeljštam i koga su u logoru držali za Osipa — jer mnogi Mandeljštami imaju ista imena i slične crte lica. Imamo li osnove smatrati da je čovjek kojeg je Dombrovski sreo bio zaista Osip? Kad sam mu rekla sve što sam čula, Dombrovski se malo pokolebao u svom uvjerenju, a njegovo je kazivanje opet mene zbunilo tako da nisam više bila ni u šta sigurna. A zar je išta pouzdano u našem životu? Pomno sam odvagnula sve za i sve protiv... Photo: www.mikaelstrandberg.com Dombrovski nije osobno poznavao Osipa, samo ga je u Moskvi dva-tri puta slučajno vidio, ali uvijek kad je Osip nosio bradu, a »pjesnik« u logoru bio je bez brade. Međutim, neke su crte lica podsjetile Dombrovskog na Osipa. To, naravno, ipak nije dovoljno — čovjek se vrlo lako prevari. Dombrovski je tada doznao, međutim, za jednu važnu pojedinost, ali ne od samog »pjesnika« nego od nekog drugog - naime, da je o Osipovoj sudbini odlučilo nekakvo Buharinovo pismo. Zacijelo je u istrazi nakon drugog hapšenja, 1938. godine, isplivalo na površinu Buharinovo pismo Staljinu, koje je bilo priloženo prvom istražnom predmetu, i brojna Buharinova pisamca koja su nam bila zaplijenjena za prve preme­tačine. To je vrlo vjerojatno, a o tome je mogao znati jedino pravi Mandeljštam. Pa ipak, ostaje otvoreno pitanje je li o tom pismu govorio onaj tajanstveni starac koga su svi zvali »pjesnik«, ili su njemu samo pripisivali priču čovjeka koji je već bio umro i s kojim su ga zamjenjivali. Nemoguće je ustanoviti pravu istinu. Najviše me u svemu tome ipak zanima pismo — to je bio prvi i jedini glas koji je dopro do mene o istražnom postupku nakon Osipova drugog hapšenja. Dobro je Osip napisao u Četvrtoj prozi: »Moj slučaj nije završen niti će se ikad završiti...« Zbog Buharinova pisma njegov je slučaj revidiran 1934. godine, a isto tako i 1938. godine. Zatim se taj isti slučaj ponovo razmatrao 1955. godine, ali je ostao nerazjašnjen, pa se nadam da će se još razmatrati. Što zapravo potkrepljuje moje mišljenje da je Osip umro u prosincu 1938? Meni je prva vijest o njegovoj smrti bio povratak paketa »zbog smrti naslovnika«. Ali, to još nije dovoljno — znamo za tisuće slučajeva u kojima su pošiljke bile isto tako vraćane, a poslije se pokazalo da je naslovnik jednostavno bio prebačen na drugo mjesto i da zato nije dobio paket. Vraćena pošiljka bila je u svačijim mislima čvrsto vezana za smrt naslovnika, a većini je ljudi to bio jedini način da dozna za smrt voljenog čovjeka. Međutim, u onom kaosu pretrpanih logora drzoviti činovnici u vojnim unifor­mama pisali su što bi im god palo na pamet: smrt - smrt, pa šta onda? Svi koji su dospjeli onkraj bodljikave žice bili su samim time isključeni iz života, s njima se nitko više nije ženirao. I s ratišta su stizale obavijesti o smrti vojnika i oficira koji su bili samo ranjeni ili zarobljeni. Međutim, na ratištu se to činilo samo zabunom, a u logorima iz bezdušnosti. S logorašima se postupalo kao sa stokom, a zvijeri koje su raspolagale njihovim životima bile su specijalno izvježbane da gaze sva njihova ljudska prava. Povratak pošiljke ne može poslužiti kao dokaz smrti. Datum naveden u smrtovnici koju je izdao prijavni ured isto tako ništa ne dokazuje. Datumi su se u takvim dokumentima navodili često sasvim proizvoljno, a milijuni smrti namjerno su pripisane jednom određenom razdoblju, na primjer ratnom. Radi statistike je bilo zgodno spojiti žrtve logora s ratnim žrtvama... U doba rehabilitacija gotovo su se automatski navodile kao godine smrti žrtava 1942. i 1943. godina. Tko može vjerovati u istinitost datuma navedenog u smrtovnici kad se sjeti glasine, koja se pronijela u inozemstvu, da je Mandeljštam bio u logoru u vorone-škoj oblasti gdje su ga navodno ubili Nijemci? Očito je da je neki naš »napredni« književnik ili diplomat, kad su ga stjerali uza zid stranci koji zabadaju nos u tuđe poslove, kako kaže Surkov, svalio lijepo sve na Nijemce - tako je bilo najjednostavnije i najlakše... U smrtovnici piše da je Osipova smrt zavedena u registar u svibnju 1940. godine. To je možda nešto pouzdanji podatak od ostalih. Valjda ga nisu živa unijeli u popis mrtvih, iako ništa nije sto posto sigurno. Recimo da se kod Staljina zauzeo za Osipa Romain Rolland, ili netko drugi do koga je Staljin držao - bilo je slučajeva da je Staljin zapovjedio da se oslobode neki ljudi zato što se netko iz inozemstva zauzeo za njih... Staljin se mogao oglušiti na tu molbu, ili je nije mogao ispuniti zato što su Mandeljštama već bili dotukli u zatvoru... U oba slučaja najlakše je bilo proglasiti ga mrtvim i izdati meni smrtovnicu tako da razglasim tu laž vlasti. Jer, zašto su meni izdali smrtovnicu a drugima nisu? Photo: rbth.com Ako je Osip doista umro negdje prije svibnja 1940. - recimo u travnju — Dombrovski ga je mogao vidjeti, i onaj je stari pjesnik bio zaista on. Možemo li se pouzdati u svjedočenje Kazarnovskog i Hazina? Logoraši se najčešće ne sjećaju nikakvih datuma, jer su se u onom njihovom jednoličnom i košmarskom životu svi dani stopili jedan s drugim. Možda je Osip izišao iz bolnice kad je Kazarnovski bio već otpremljen dalje. Glasovi o Osipovoj smrti u bolnici isto tako ništa ne dokazuju — u logorima se živjelo od glasina. Nije utvrđeno ni kad je onaj liječnik bio s Osipom - možda je to bilo godinu-dvije kasnije... Nitko ništa ne zna. Nitko nije mogao ništa pouzdano doznati ni u prostoru ograđenom bodljikavom žicom ni izvan njega. Nitko se nikad neće moći snaći u onom strašnom darmaru i krkljancu, u onaj stiješnjenosti, gdje su mrtvaci s oznakama na nogama ležali pored živih ljudi. Nitko ga nije vidio mrtva. Nitko se nije javio da mu je oprao tijelo ni da ga je položio u lijes. U grozničavu bunilu logorskih patnika izgubio se račun o vremenu, nije se razlikovala java od tlapnje. Kazivanja tih ljudi nisu ništa pouzdanija od sličnih kaziva­nja o bilo kojem križnom putu. A oni malobrojni koji su ostali svjedoci — Dombrovski je jedan od njih — nisu imali prilike da provjere svoje podatke, da na licu mjesta analiziraju sva zbivanja. Pouzdano znam samo jedno - da je Osip negdje umro. Pred smrt je zacijelo ležao na pričnama, a oko njega su se bacakali drugi samrtnici. Vjerojatno je čekao pošiljku - pošiljku koju mu nisu predali, ili koja nije stigla na vrijeme, pa su mi je vratili. Za nas je to bio znak da je Osip umro. A za njega je uzaludno iščekivanje pošiljke značilo da smo i mi propali. A sve to zato što je dobro uhranjen čovjek u vojnoj uniformi, izvježban za likvidiranje ljudi, kome je dojadilo da kopa po golemim popisima kažnjenika što su se neprestance mijenjali, i da traži nekakvo prezime koje je teško i izgovoriti, precrtao adresu i napisao u sprovodnicu ono najobičnije što mu je palo na pamet - »zbog smrti naslovnika« - i poslao paket natrag. A ja, koja sam molila Boga da smrt prekrati muke moga supruga, zaglavinjala sam pred prozorčićem kad sam doznala od poštanske službenice tu posljednju i neminovnu dobru vijest. Međutim, nakon smrti — a možda i prije nje — živio je u logoraškim legendama kao sedamdesetogodišnji ludi starac s por­cijom za kašu u ruci, starac koji je nekad davno na slobodi pisao pjesme pa su ga zato u logoru prozvali »pjesnikom«. A jedan drugi starac - ili je to bio isti? - živio je u logoru na »Drugoj Rječici« i čekao da ga otpreme brodom na Kolimu — mnogi su mislili da je to Osip Mandeljštam, ali ja ne znam tko je to bio. Eto, to je sve što znam o Mandeljštamovim posljednjim danima, bolesti i smrti. Neki drugi znaju još manje o kraju svojih milih i dragih.``

Kortni,Kim i Kloi Kardašijan - Kuća lutaka lepo očuvana, stranice po ivicama malo požutele Kuća lutaka neverovatno je zabavan roman o uzbudljivoj, poznatoj, ali komplikovanoj porodici velikog srca i velike ljubavi. Iz pera superzvezda Kortni, Kim i Kloi Kardašijan, Kuća lutaka sjajan je uvid u to šta se dešava iza sveg sjaja i slave tri sestre koje su zbilja posvećene jedna drugoj i porodici koju obožavaju. Kortni, Kim i Kloi poslužile su se svim trikovima koje znaju o životu poznatih kako bi napisale knjigu kakvu još niste imali priliku da pročitate. Ramerovima ništa nije bitnije od porodice. Ako u to ne verujete, slobodno pitajte Kamil, Kasidi i Kajl − tri lepe sestre privržene jedne drugima i porodici. Njihova majka se preudala i očuh, igrač bejzbola svetskog glasa, uselio se zajedno sa dva sina. Život u Los Anđelesu čini se sasvim tipičnim za ovaj novonastali klan. Dok ne svane dan koji će sve to promeniti..

Pesme, crtice, odlomci, dokumenti... Uz niz bisera kratke forme i osvrta Dušana Radovića na svoj život i stvaralaštvo, sada imamo i retku priliku da vidimo tekstove onako kako su izašli iz pisaće mašine, njegove početne ideje, crtežiće, privatne fotografije, nepoznate radove... Pošto prvi put donosi sadržaj razglednica i pisama koje je Dušan slao svom sinu Milošu, zbirka Svaštara prikazuje velikog pisca i u ulozi izvanrednog oca. Ukratko, u ovoj knjizi nalazi se sve ono bez čega bi portret Dušana Radovića bio nepotpun. `ŠTA SAM TO RADIO? Probijao sam led da bih mogao disati. Borio se protiv tuđe i svoje dosade. Pokušavao da se setim nečeg drugog. Izmišljao imena sopstvenim iskustvima i saznanjima. Igrao se, jer raditi ne volim. Bežao iz svog malog i siromašnog života. Udvarao se drugima. Grickao, bockao, kraduckao i živuckao. Hteo sam da budem bolji pisac, ali nisam umeo.` Povez: Mek Broj strana: 148 sa ilustracijama Format: 13x20 cm Posveta na prvoj strani, inače, kao nova.

■ DOSIJE SNOUDEN ▪︎Autor: Luk Harding ▪︎Izdavač: Evro Giunti, Beograd, 2014. ▪︎Povez: Tvrd ▪︎Br. Strana: 307 str. Ilustr ▪︎Stanje: Odlično očuvana sa vidljivim tragovima korišćenja. ▪︎Knjiga o najtraženijem američkom beguncu i najpoznatijem „uzbunjivaču” na svetu, Edvardu Snoudenu. Šta je navelo Snoudena da se žrtvuje? Nagrađeni novinar Gardijana Luk Harding odgovara na pitanje koje bi trebalo da zabrine svakog građanina sveta u eri interneta. Ovo je insajderska priča o Snoudenovim podvizima i o novinarima koji su se suočili s pritiskom vlada Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva kako bi povukli senzacionalna saznanja. Snoudenova priča čita se kao putopisni triler, od dana kad je taj momak napustio svoju devojku na Havajima, ponevši sa sobom hard-disk prepun tajni, do nedelja koje je proveo u Hongkongu, otkrivajući informacije i boreći se da dobije azil. Danas je Snouden praktično zatočen u Moskvi, begunac koji se suočava s optužba-ma Sjedinjenih Država za špijunažu i s neizvesnom budućnošću.

Kuća lutaka, K. Kardašijan. Kuća lutaka Kortni, Kim, Kloi Kardašijan Izdavač: Vulkan izdavaštvo Žanr: Autobiografije i biografija Kuća lutaka neverovatno je zabavan roman o uzbudljivoj, poznatoj, ali komplikovanoj porodici velikog srca i velike ljubavi. Iz pera superzvezda Kortni, Kim i Kloi Kardašijan, Kuća lutaka sjajan je uvid u to šta se dešava iza sveg sjaja i slave tri sestre koje su zbilja posvećene jedna drugoj i porodici koju obožavaju. Kortni, Kim i Kloi poslužile su se svim trikovima koje znaju o životu poznatih kako bi napisale knjigu kakvu još niste imali priliku da pročitate. Ramerovima ništa nije bitnije od porodice. Ako u to ne verujete, slobodno pitajte Kamil, Kasidi i Kajl − tri lepe sestre privržene jedne drugima i porodici. Njihova majka se preudala i očuh, igrač bejzbola svetskog glasa, uselio se zajedno sa dva sina. Život u Los Anđelesu čini se sasvim tipičnim za ovaj novonastali klan. Dok ne svane dan koji će sve to promeniti...

DVA LICA MESECA - Aša Miro Autor: Aša Miro Izdavač: Narodna knjiga - Alfa, Beograd Godina izdanja: 2006. Broj strana: 132 Pismo: latinica Povez: tvrd Format: 21x12 Ilustovano. Stanje kao na slici. Odlično očuvana. Prešavši dug put od sirotišta u Mumbaju pa do Barselone, gde će joj dom pružiti predani i dobronamerni roditelji, glavan junakinja ipak ne može da prestane da se pita, žudeći da dokuči neke nerazrešene sumnje. Zato će se jednog dana vratiti u svoju rodni grad trudeći se da sastavi slagalicu u svojoj glavi. Ono što će tamo pronaći ugnjezdiće se duboko u njeno srce, ali i potvrditi da je čovek čovek zato što uvek želi više, ono najbolje od života.

Dah života, Pol Kalaniti kao nova estseler broj jedan New York Timesa „Elokventna meditacija o izborima koji životu daju vrednost kad se nad njim nadvije smrt.“ Booklist Sa svojih trideset šest godina, na pragu svršetka desetogodišnjeg školovanja za neurohirurga, Pol Kalaniti je otkrio da ima neizlečiv rak pluća. Jednoga dana bio je doktor koji leči umiruće, već sledećeg pacijent koji se bori za život. Šta životu daje vrednost kada se smrti svakodnevno gleda u oči? Šta da činimo kada nam se život u potpunosti preokrene? Šta znači dobiti dete dok ti se sopstveni život gasi? Pol Kalaniti je umro dok je još radio na ovoj duboko dirljivoj knjizi, pa ipak njegove reči i dalje žive da bi svima nama poslužile kao vodič. Dah života slavi život kroz duboka razmišljanja o suočenju sa smrću i o odnosu između doktora i pacijenta, a njen autor je nadaren pisac koji je bio i jedno i drugo. Bilo da nam je ostao dan života, bilo da nam predstoji čitav jedan dug ljudski vek, Dah života značiće jednu od onih nezamenljivih smernica koje će nam pomoći da svoj život proživimo valjano. „Dah života, memoarsko delo Pola Kalanitija, napisano u trenucima dok se suočavao s dijagnozom neizlečivog raka, dirljiva je i dubokomislena priča o porodici, medicini i književnosti. Uprkos sumornom prizvuku, ova knjiga je istovremeno i nadahnuće.“ The Washington Post „Memoari Pola Kalanitija, posthumno objavljeni pod naslovom Dah života, poseduju težinu i mudrost starogrčke tragedije. Kalaniti svoju hroniku pretače u svedenu, divnu prozu, a njegov pripovedački glas je toliko samopouzdan i moćan da očekujemo da će preživeti sopstvenu smrt i nastaviti da opisuje šta se događa s njegovim prijateljima i porodicom sad kada njega više nema.“ The Boston Globe „Dah života toliko je originalan – i toliko potresan – upravo zahvaljujući Kalanitijevom nesentimentalnom pristupu. Jedina je šteta što se ova knjiga, poput njegovog života, prebrzo završava.“ Entertainment Weekly

Tuge se zbrajaju, kao u matematici. Berlin, 1914. „Ti ćeš se pobrinuti za čistoću moje odjeće, rublja i posteljine, da redovno dobivam tri obroka u svoju sobu… od mene nećeš očekivati intimnosti niti ćeš mi prigovarati na bilo koji način.“ Ovako počinje katalog zahteva Alberta Ajnštajna upućenih supruzi Milevi posle jedanaest godina braka – ženi koja je, kao i on, studirala teorijsku fiziku i bila mu najbliža saradnica. Duboko povređena, Mileva napušta muža i sa decom se vraća u Cirih. Ali čak i tamo je ostavljena na milost i nemilost svojoj usamljenosti bez ikakve zaštite. Mileva se bori sa depresijom, komplikovanom materijalnom situacijom majke dvoje dece, zdravstvenim problemima mlađeg sina i trudi se da pronađe ostatke energije u sebi i krene dalje. Slavenka Drakulić nas je uvela u unutrašnji svet ove talentovane i osetljive žene koja se u trenutku bolnog i ponižavajućeg raspada braka vraća suštinskim događajima svog života, svom odnosu sa komplikovanim, nepredvidivim i emocionalno nezrelim muškarcem i analizira zašto nije ostvarila svoje životne snove. To je univerzalna priča o ženi koja je u određenom trenutku morala da bira između ličnih ambicija i brige o porodici, a potom više nije bilo povratka. „Snaga autorke je u njenoj izuzetnoj empatiji.“ – Frankfurter Allgemeine Zeitung

Autor: Branislav Nušić Povez: broširan Br. strana: 344 Format: 13x19,5 „Što sam više upoznavao život, i što sam bliže upoznavao ljude, sve sam se slađe smejao.“ Retki su naši književnici koji su u formi autobiografije pisali o vlastitom životu, a samo je najveći srpski komediograf u svom životopisu tretirao sebe kao junaka komedije. Činjenice o rođenju, školskim danima, ženidbi i ulasku u svet odraslih postaju građa za urnebesne zaplete, neočekivane obrte, komediju situacije, ispunjenu razdraganim, dobronamernim humorom. Stranice posvećene školovanju, po kojima se Autobiografija najviše pamti, obavezna su lektira za sve generacije. Uživljavajući se u ulogu deteta, u svojevrsnom katalogu školskih predmeta, kroz vic, anegdotu i parodiju, Nušić pruža satiričnu istoriju nesklada između dečjeg poimanja sveta i krutosti škole, koja učenika ne sprema za neminovni sudar sa stvarnim svetom. U očuđenom doživljaju takve stvarnosti prepoznavaće se buduće generacije, sve do naših dana. A nesvakidašnja autobiografija ima i takav epilog. U intervjuu koji vode novinar i pokojni Branislav Nušić, pisac crnohumorno zaključuje, ispostaviće se i ne bez razloga: „A kada se bude čulo da sam umro, vi ćete videti, svet mi to neće verovati. Ja sam toliko puta terao šalu sa ovim svetom da će, verovatno, i tom prilikom mnogi misliti da je to samo neka nova šala.“

o srbima u cetinjskoj krajini pisalo se tek uzgred,u manjim monografijama i clancima o naseljima u kojima zive ili su zivili,kao i u knjigams koje se istoriju cetinske krajina bave opste...ova se pak monografija,prije svega,bavi mozda najizrazitijom,vise vjekovnom karakteristikom tog dijela kontinentalne dalmcije -migracijima,posebno srbskog naroda...knjiga je iz dva dijela ..prvi je o migracijama srba u cetinsku krajinu iz nje,od prvog spominjanja.. drugi dio je pregled naselja prezimena

Knjaževac Laguna, Večernje novosti, 2014. Jednom pročitana. Velike priče o malo ljubavi Naslov knjige: Fajront u Sarajevu Autor knjige: Nele Karajlić Izdavač: Laguna, Večernje novosti Godina izdanja: 2014. Dr Nele Karajlić: Fajront u Sarajevu (Laguna, Večernje novosti, 2014.) Kako god da se uzme, Karajlićevi memoari su jedan od književnih događaja godine. Iako 50, ili još i više hiljada prodatih primeraka nisu sami po sebi dovoljni da bi ova knjiga postala književno-umetnička činjenica, ona u najmanju ruku jeste kulturno-politička činjenica ili fenomen koji je naprosto besmisleno ignorisati. Sve to situaciju pisanja o Fajrontu u Sarajevu čini nešto komplikovanijom u odnosu na `uobičajene` kritičke tekstove, jer se svaka pohvala može utopiti i obezličiti unutar mase oduševljenih komentara tzv. običnih čitalaca, a pokuda se, sa druge strane, uvek može označiti kao zakeranje onih koji se zalažu za nerazumljivo i beskrvno avangardno eksperimentisanje. A ako se pođe od imperativa svake kritike: da precizno odredi kontekst jednog dela, a onda njegovo značenje, mesto i, konačno, vrednost u tom kontekstu – pisanje postaje još složeniji zadatak, jer definisati sve književne, kulturne, društvene, istorijske i ideološko-političke koordinate unutar kojih Karajlićev memoarski tekst rasprostire mrežu svojih značenja nije ni najmanje jednostavan posao. Najpre, radi se o autoru koji, kao nekadašnji frontmen nekada velike i voljene grupe nekada velike i voljene zemlje, nužno privlači pažnju šta god da radi u javnosti, a naročito kada piše knjigu u kojoj pravi rekapitulaciju svog života, i posebno slavnog perioda osamdesetih godina i rada u Zabranjenom pušenju i Top listi nadrealista. To je inače treći književni `projekat` ove vrste poslednjih godina u Srbiji pod izdavačkom mašinerijom Večernjih novosti, čiji su pisci i istovremeno glavni junaci jedne knjige na razne načine `problematične` figure iz sveta umetnosti i kulture, koji su svoju veliku slavu doživeli u deceniji koja je neposredno prethodila raspadu zemlje. Ali, iako je uspeh koji su doživele memoarske knjige Kusturice i Lauševića mogao donekle ponukati Karajlića na sličan posao, čini se da su razlozi za pisanje ipak bili dublji i ličniji. No, bilo kako bilo, uspeh navedene dvojice bio je savršeno marketinški iskorišćen pa je Fajront u Sarajevu na neki način proglašen bestselerom pre nego što se uopšte pojavio. Pored toga, knjizi je išlo na ruku i obeležavanje stogodišnjice od Sarajevskog atentata i početka Prvog svetskog rata, jer su Sarajevo i Bosna i njihova krvava istorija opet u fokusu javnosti i hrpe knjiga, tekstova, analiza, filmova i koječega. Zadržavši na koricama knjige svoje umetničko ime iz Zabranjenog pušenja autor je svesno i vešto odaslao emocionalno-psihološki signal ponajpre fanovima nekadašnjeg benda, `starog Pušenja`, jer je među njima verovatno najveći broj onih koji bi za samu priču bili zainteresovani, bilo iz sentimentalnih, bilo iz političkih razloga. Kada ovo kažem, mislim pre svega na one koji su Karajlićev odlazak iz Sarajeva na početku rata u Bosni doživeli kao izdaju njih samih, svako sa svoje strane zaraćenih nacija: za jedne je postao velikosrpski agresor, koji je samim činom odlaska u Beograd postao isto što i Milošević, Mladić i Karadžić, dok unutar nove sredine, uprkos srazmernoj popularnosti koju su uživali njegovi kasniji projekti, on zapravo nikada nije bio suštinski prihvaćen kao `neko naš`. Ova potonja distanca, uglavnom vezana za urbane i pseudourbane (beogradske) krugove, koji su, da budem do kraja otvoren, i meni najbliži, zapravo je distanca prema svesti o sopstvenoj krivici i savesti, makar kako maloj i razumljivoj s obzirom na okolnosti devedesetih. I čini se da se ta distanca vremenom nije smanjivala nego se, ako ne povećavala, a ono barem potvrđivala. Ona ima i svoje drugo objašnjenje, koje se nalazi u činjenici da je Karajlić dobegao u Beograd kao slavan i formiran umetnik, kome je odjednom nestao ceo kontekst koji ga je formirao i učinio slavnim. I zapravo svi njegovi kasniji pokušaji svodili su se, makar i nehotično, makar i protiv njegove volje, na održavanje na aparatima tog sarajevsko-nadrealističkog konteksta, što je naprosto unapred bio jalov pokušaj, jer Beograd je imao i ima svoj kontekst i svoja, kako reče veliki Renoar u onom mudrom filmu – pravila igre. Drugim rečima, Karajlić se i u Beogradu obraćao nekom svom Sarajevu i nekoj svojoj raji zbog čega, ponavljam, uprkos varljivoj popularnosti, koja uostalom danas kudikamo prevazilazi granice Srbije i nekadašnje Jugoslavije, nikada nije mogao da postane deo glavnog kulturnog toka, niti da stvori ono nezamenljivo delo, nego tek da bude manje ili više uspešan hroničar društva. U izvesnom smislu, Karajlić i u svojoj prvoj knjizi to ostaje, on dakle ne postaje pisac-umetnik, nego biograf jednog, čini se najznačajnijeg, dela sopstvenog života. Hoću da kažem da Fajront u Sarajevu u književnoumetničkom smislu nije nikakvo remek-delo, i to prevashodno iz razloga što je osnovni Karajlićev medij pop kultura i umetničke forme novijeg datuma. To se najočiglednije vidi u tonu pripovedanja, koji nije takav da se obraća jednom čitaocu, što je osnovni ton svake dobre književnosti, već čitaocima kao nekoj zamišljenoj skupini raspoloženoj da sluša ono što pisac ima da kaže. Zato je pripovedna situacija Fajronta u Sarajevu koncertna, ili možda tačnije – situacija televizijskog studija i emisije u kojoj pripovedač odgovara na pitanja voditelja. Utoliko su i početničke stilske nezgrapnosti očekivane: poput neveštih, ponekad sasvim banalnih poređenja, ili trivijalnih retoričkih trikova, kao što su fraze tipa `gde sam ono stao? ah da!` koje se koriste posle digresija u priči. Uopšte, tehnika pripovedanja je jednostavan i sveden skaz, bez finijih nijansiranja i složenijih analiza, kao da se teme i događaji podrazumevaju, kao da između pisca i čitaoca unapred postoji dogovor o čemu će se pripovedati i na koji način. Samo pripovedanje je feljtonističko i više vodi računa o pojedinim poglavljima, nego o celini teksta, zbog čega se dešava da se određeni iskazi i analize povremeno gotovo od reči do reči ponavljaju. Takođe, scenski narcizam, bez koga nema velikog benda, u književnosti naprosto ne funkcioniše. Naime, odnos sa nekolicinom aktera i prijatelja koji su važni i samom autoru i za razumevanje jedne scene i jedne epohe, nije predstavljen kao proces, ti likovi ulaze i izlaze iz priče hirovito i uvek prevashodno u funkciji osvetljavanja pojedinih epizoda iz autorovog života, kao kada se pesma sluša na preskok. Ruku na srce, borba sa sopstvenim egom i jeste jedna od ključnih tema knjige i autor se u više navrata osvrće na ovo, što donekle, ali samo donekle opravdava postupak. Što se tiče onog što je najintrigantnije u knjizi, a to je sam sadržaj i priča koju Karajlić priča, ona je svakako vredna čitanja i pažnje onih koji su voleli ili vole staro Zabranjeno pušenje, i uopšte ju-scenu osamdesetih. Inicijalni trenutak pričanja je infarkt koji autor doživljava u proleće 2011. godine, i cela priča je film o prošlosti koji se odmotava pred njegovim očima dok putuje kolima hitne pomoći i kasnije dok leži u bolničkoj postelji i oporavlja se. Obuhvatajući period počev od ranog detinjstva i prvih doživljaja sopstvenog grada i njegovog složenog tkiva, međukvartovskih i međunacionalnih i međuljudskih odnosa, pa preko perioda odrastanja i početka bavljenja muzikom u podrumu Zaborav, sve do velikih uspeha, trzavica unutar benda i, konačno, raspada i benda i zemlje u kojoj je živeo – dr Nele Karajlić priča svoju priču sa toplinom, melanholijom, humorom i ironijom, ali i sa dozom gorčine i cinično-sarkastičnim opaskama na događaje i ljude. Veliki fanovi benda verovatno neće čuti mnogo toga što prethodno već ne znaju, jer se Karajlić bavi mahom onim momentima sopstvenog života i karijere sa Pušenjem koji i danas privlače najveću pažnju i spadaju u uobičajenu pop triviju vezanu za ovaj bend, poput neočekivanog uspeha prvog albuma, afere sa crkavanjem Maršala, kvartovskim pričama i pričicama i nastankom pojedinih pesama, snimanjem Top liste nadrealista i odnosom sa drugim bendovima novog primitivizma. Ipak, sada su sve te priče na jednom mestu, posložene hronološki i priča ih onaj ko je bio njihov glavni učesnik, i takođe, što je zapravo najvažnije, neko ko pokušava da u svemu tome pronađe nekakav dublji smisao i izvuče određene pouke o ljudima i događajima. Karajlić, dakle, pokušava da u onome što su pop trivija i mitologija pronađe određene emocionalno-(etno)psihološke, društveno-istorijske i ideološko-političke obrasce i konstante i da ispriča jednu od mogućih priča jednog vremena. U toj priči se povremeno, svakako, javi i resantiman, i višak ambicije, i nehotična želja da se bude i sociolog, i istoričar, ali ti momenti su relativno retki i u suštini, za pažljivog čitaoca, dragoceni i poučni, budući da su svedočanstvo sasvim konkretnog, ljudskog nesnalaženja i tumaranja kroz život i sopstvena uverenja sa kojima se stvarnost i naročito politika očas posla poigraju. Karajlićeva knjiga zapravo najviše pada onda kada pisac sebe pokušava da predstavi kao principijelnog čoveka koga su drugi, kojima je verovao, izigrali: `Ja sam sve koji su rođeni od Vardara pa do Triglava smatrao braćom. Tako sam vaspitan i danas mislim je to ispravno. Kakva sam ja budala! Jer, niko od njih mene nije smatrao bratom.` U dve susedne rečenice pisac daje dva potpuno oprečna iskaza koji su najbolja ilustracija pomenute nemoći da se bude dosledan, a odsustvo makar blage i dostojanstvene ironije samo pojačava utisak jednodimenzionalne banalnosti uvida, koji međutim šalju poruke koje nisu nimalo banalne. Ne manje važno, posle ovakvih iskaza, ali i posle cele knjige ostaje nejasno da li danas smatra sve te Jugoslovene svojom braćom ili ne, da li je bio u pravu što ih je smatrao takvima ili nije? Jer knjiga pruža pregršt `dokaza` i za jednu i za drugu tvrdnju, i za jugoslovenstvo i jugonostalgiju, kao i za nacionalizam, i svi ti `dokazi` izrečeni su nesumnjivo krajnje iskreno, ali to nije dovoljno. Reč je o istoj vrsti pometnje koju je moguće pronaći i u skorašnjim izjavama Seje Saxona, kada, kritikujući Neletove primedbe da Sarajevo danas nije multietnički grad, prvo kaže da jeste, a u sledećoj rečenici dodaje da bi bilo multietnički grad kada bi se vratili oni koji su iz njega otišli i danas se dodvoravaju sredinama koje su ih prihvatile. I upravo u ovim i ovakvim delovima piščeva neveština je najupadljivija: budući da suštinski pripada pop kulturi, on nije u stanju da napravi most između ovih iskaza, da izmiri i opravda njihovu protivrečnost. A ona je zapravo sasvim razumljiva, jer svaki život je pun nedoslednosti, nelogičnosti i protivrečnosti, doslednosti ima samo u bajkama. Dakle, nisu problem same nedoslednosti, niti u knjizi, niti u životu, koliko problem predstavlja pokušaj da se one previde, zbog čega likovi neretko deluju odveć dvodimenzionalno i ne dobijaju priliku da se razviju, sami predstave i opravdaju svoje nedoslednosti. Drugim rečima, ono što funkcioniše u pop pesmi, ne prolazi i u književnosti, pa Fajront u Sarajevu još jednom potvrđuje onu slavnu Kišovu rečenicu da piscu za pisanje nisu dovoljna samo muda. Najemotivniji, najpotresniji, ali i najproblematičniji deo u knjizi je nekoliko završnih poglavlja koja obuhvataju početak devedesetih godina i govore o raspadu prijateljstava, gradova i cele zemlje. To su zapravo i one godine i događaji koji verovatno najviše interesuju širu publiku. Nesumnjivo jedan od ključnih trenutaka jeste razlaz sa Sejom iz benda. Evocirajući taj trenutak Karajlić kaže: `Prvo sam se osjetio nevjerovatno slobodan. Kao da sam pun helijuma, pa je neko odvezao kanap kojim sam pričvršćen za sidro koje me je držalo na zemlji. Odletih od silne slobode. Zatim osjetih utučenost. Ode komad mog života, surva se u provaliju, bez izgleda da se iz tog ambisa ikada izvuče. Onda me opet obuze neka radost, što ostadoh dobar sa čovjekom s kim podijelih tolike dragocjene godine i iskustva, pa me zatim savlada osjećanje tuge i beznađa kad shvatih da se on i ja više ne možemo vidjeti tamo gdje smo obojica rođeni, na pozornici`, i odmah nakon toga: „Raspad Zabranjenog pušenja vječno je ostao kao sjena na mojoj duši i sigurno je jedan od razloga što me sada stavljaju na aparate za potpunu kontrolu rada srca. Nisam uspio ni da se oslobodim sjena svih onih koje sam volio i koji su zajedno sa mnom gradili moj život, i čije riječi, poglede, smijeh, vidim toliko čisto i jasno da mi ponekad njihovo fizičko prisustvo nije ni potrebno. Nisam uspio da se oslobodim ničega što me veže za mladost, što me podsjeća na vrijeme kad sam imao krila ali ne i mozga, kada sam letio visoko i tamo negdje, sagorio kao meteor.` Ali, ako su lični razlazi opisani uverljivo i dirljivo, i ako se u njima može videti ruka prijateljstva i pomirenja sa svetom, poglavlja koja se tiču hronologije odlaska iz grada u kome upravo počinje rat, jesu u svakom slučaju problematična. I to ne toliko zbog onoga što je izrečeno, koliko zbog onoga što nije. Radi se o različitim pseudoistorijskim konstrukcijama i objašnjenjima razloga za rat koja su posejana kroz čitav tekst ali se na kraju zgušnjavaju i idu i do sasvim banalnih i besmislenih uvida tipa: svi drugi su Jugoslaviju smatrali samo stepenicom ka nacionalnim zaokruživanjima i samostalnim državama, jedino su Srbi u nju verovali; ili samorazumljiv prelazak sa jugoslovenskih na srpske pozicije u sopstvenom slučaju, a nerazumevanje istog takvog prestrojavanja kad su drugi u pitanju, itd. Jedna od takvih epizoda je i ona sa prijateljem Coberom, muslimanom, koja na bitan način senči celinu ovih memoara, jer se tiče neposrednog povoda za Karajlićev odlazak iz grada, u danima pretnji, velike napetosti i početka sukoba u gradu. Prijatelj Cober, sada blizak novim muslimanskim vlastima, javlja Karajlićevoj ženi da će te večeri biti frka i da neće biti vode, ne bi li se, pošto imaju malo dete, na vreme opskrbili. Žena tada kaže Neletu da ona to više ne može da izdrži i da treba da se pakuju i odu u Beograd, što oni istog dana i čine. Ali onda stiže Coberova pesma u novinama, u kojoj se on, eufemistički rečeno ne baš primerenim rečima oprašta od svog sada bivšeg prijatelja i u kojoj kaže da su Karajliću `braća javila` da napusti grad, onda kada ga je trebalo braniti. Karajlića ta laž sa braćom posebno pogađa, a još i više činjenica da pesmu piše neko s kim je bio vrlo blizak celog života. Ono što nedostaje u ovom mozaiku, međutim, a o čemu u knjizi nema niti jedne reči, jesu piščeve izjave u tih 5 meseci koje samoj pesmi prethode, jer kada se ona pročita, vidi se da pomenuti Cober referira na njih, da su Karajlićeve reči zapravo povod za pesmu. Utoliko i ruka pomirenja koju Karajlić pruža svom prijatelju posle svega kao da dopire samo do pola. Ovakve epizode nehotice podrivaju onu istinu do koje je Karajliću posebno stalo, a koja se tiče iseljavanja, ili proterivanja Srba iz Sarajeva. Sasvim izvesno da pune istine o ratu ne može biti dok se i o tome ne bude govorilo, ili dok se, još gore, laže, ili se, što je najgore, oni listom izjednačavaju sa onim Srbima koji su taj grad zverski ubijali tri godine. Sa druge strane, primedbe koje su izrečene u nekim tekstovima povodom knjige, koje doduše, kako to već biva, sa samom knjigom nemaju neposredne veze, a tiču se Karajlićevog odveć elegantnog obrazlaganja saradnje sa likovima poput Vučelića, koji su u velikoj meri doprineli da taj rat bude tako krvav i strašan, te primedbe se ne mogu tek tako prenebregnuti. Ipak, treba primetiti da se te primedbe u kulturnoj javnosti bivše Jugoslavije ne navode kada se govori o Bregoviću, Štuliću ili Čoliću, koji su isto tako i u isto vreme sa pomenutim Vučelićem sarađivali. Što se Karajlića tiče, on te primedbe, makar u ovoj knjizi, prenebregava, i time zapravo izbegava suočavanje sa politikom u čije je ime i on sam žrtvovan. Bilo bi, međutim, pogrešno izvući na osnovu ovoga zaključak da u Karajlićevim memoarima nema kritike nacionalizama, rata, ratnog profiterstva i svih ostalih pošasti devedesetih godina (kritika turbo-folka je npr. potpuno razorna), a još pogrešnije da je njihova osnovna namera nekakvo pranje biografije. To što pojedine epizode, poput navedenih, kvare konačan utisak o knjizi i što će upravo one biti i već jesu povod nastavka rata po forumima i portalima širom internetske Jugoslavije, samo je potvrda činjenice da ni Karajlić nije do kraja usvojio nauk babe Atifa, ili pak da ga usvojio preko svake mere. Drugim rečima, ovi memoari su `stilizovani` i istorijski korigovani upravo na isti način na koji su dinari u onoj Stublićevoj pesmi postali u međuvremenu (probušeni) dolari. Sve je, dakle, isto, samo što ništa nije isto. Ukupno uzev, Karajlić je uspeo da svoju spisateljsku neveštinu u izvesnoj meri nadomesti zanosom, naivnošću i `scenskom energijom` sa kojom je ušao u pripovedanje, ali Fajront u Sarajevu su tek memoari jedne (pomalo ocvale) rok zvezde, i ni slovce preko toga. Oni su najbolji i najuspeliji u delovima u kojima se govori o ekipi sa Koševa i usponu novog primitivizma, a padaju kada pisac pokušava da bude istoričar, antropolog i ideolog, i to obrnuto proporcionalno: što je poučitelni zamah manji, to je štivo uspelije. Drugim rečima: kao i u slučaju drugih besteselera, čitalac će tokom čitanja osetiti (veliko) uzbuđenje, ali nakon čitanja neće doživeti nikakvo estetsko zadovoljstvo, niti će biti i za zrnce pametniji. Čejeni su otišli, Valter se, ipak, neće vratiti, a mrtvi su mrtvi. Marjan Čakarević

Stanje: Odlično - Skoro kao novo - Nekorišćeno Naslov: Ispovesti - autobiografski roman Autor: Momo Kapor Izdavač: Srpska književna zadruga mek povez, ćirilica, 21 cm, 488 str. _____ Lena, mlada devojka, dolazi kod ostarelog pisca da joj pomogne da napiše diplomski rad o njegovom delu. On joj govori o svom životu, tako da se ovaj intervju pretvara u svojevrsnu testamentarnu ispovest sa mnoštvom podataka, dokumenata, opisa putovanja i portreta slavnih i nepoznatih prijatelja. U toku tog dugog razgovora među njima se razvija čudan odnos; pisac u toj mladoj devojci zlatne kose pronalazi duh svojih mnogih ljubavi, razvejanih po vremenu. Tipični kaporovoskim obrtom, na kraju ovog autobiografskog romana, završava se bogato i obimno delo o životu ovog poznatog pisca, punom žestine, strasti i nostalgije, koje će se sa zanimanjem čitati.

Tvrdokori eno izdanje u originalnom omotu. U jizu kompleksnih pitanja kojima se bavi Vladimir Putin, problem Kosova, kao i citav kompleks balkanskih problema, zauzima vrlo vazno mesto. Rusija nikada nece podrzati resenje koje zele da nametnu bbez saglasnosti Srbije i njenog baroda. Devedesetih godina proslog veka, posle raspada S.Saveza, Rusija se nalazila u stanju propadanja i razdora. Tih godina ona nije mogla da ucestvuje u evropskim i balkanskim dogadjajima na jivou koji je nje dostojan. Ali danas, kada ae Rusija vratila u evropski i svetski politiku, njen stav se ne sme ignorisati. Kao pisac i istoricar, kogu da uverim moje citaoce u Srbiji u to, da se odnos Rusije prema Srbiji ne odredjuje samo geografijom, politikom ili ekonomijom, vec i srodstvom nasih naroda, nasih kultura, nasih religija.

Naziv: Hermann Lauscher Autor: Hermann Hesse Godina izdanja: 1997 Izdavač: Afa, Turska Povez: Mek Pismo: Latinica Stanje kao na slikama. Odlično očuvano. Sadržaj videti na slikama. Opis: Rođen je u gradu Kalvu, Virtemberg, 1877. godine. Njegovi roditelji služili su u Indiji Bazelskoj misiji, protestantskom misionarskom društvu. Hermanova majka, Marija Gundert, rođena je tokom jedne takve misije u Indiji, 1842. godine. Opisujući svoje detinjstvo ostavila je zabelešku da nije bilo naročito lepo. Roditelji su je ostavili u Evropi kada je imala samo četiri godine da bi se vratili u Indiju. Godine 1922. je emigrirao u Švajcarsku, a 1923. je postao švajcarski državljanin. Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svetskom ratu. Njegova osećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vreme Drugog svetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Nemački ministar propagande, Jozef Gebels, u početku je štitio njegove knjige, i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja dela. Međutim, kada je zahtevao da određeni delovi njegovog romana Narcis i Zlatousti (nem. Narziss und Goldmund) koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspeo je da izbegne Drugi svetski rat i skrasio se u Švajcarskoj. Kao i mnogi njegovi likovi, Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak sa Marijom Bernuli, sa kojom je imao troje dece, završio se tragično, tako što je njegova žena mentalno obolela. Njegov drugi brak sa pevačicom Rut Venger, trajao je veoma kratko, a najveći deo vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne krize, Hese se povukao u sebe i izbegavao socijalne kontakte, što je opisao u svom romanu Stepski vuk (nem. Der Steppenwolf). Ipak, njegov treći brak sa Ninon Dolbin Auslender (1895—1966), trajao je do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi Putovanje na istok (nem. Die Morgenlandfahrt). Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U Igri staklenim perlama (nem. Das Glasperlenspiel), jedan od likova proglašava svu muziku posle Johana Sebastijana Baha veštačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena za ekstremni primer lošeg ukusa u muzici. Inače, Igra staklenih perli, sa svojim idealizovanim srednjovekovnim stilom bila je izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Nemačkoj 1945. godine. Hese je umro u snu u Montanjoli 9. avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini.