Priče i zgode Hans Christian Andersen Format: 20x15 cm Broj stranica: 541 Uvez: tvrdi Izdavač:Novo pokoljenje, Zagreb, Godina izdanja:1950 Preveo(la)Josip Tabak Iz sadržaja knjige: Kraljevna na zrnu graška, Palčeica, Mala sirena. Carevo novno ruho, Djevojčica sa žigicama... Knjiga dolazi u izdanju zagrebačkog Novog pokoljenja iz 1950. godine, sadrže ilustracije Vilhelma Pedersena i Lorenza Frolicha.

Nikola Radojčić Obred krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I Autor: Nikola Radojčić Izdavač: SAN, Srpska Akademija Nauka Beograd, posebna izdanja Godina izdanja: 1948 Broj strana: 82 Format: 22 x 15cm Povez: Meki povez Opis i stanje: Veoma dobro očuvano Ova knjiga istražuje detalje i značaj ceremonije krunisanja bosanskog kralja Tvrtka I, koji je bio jedan od najznačajnijih vladara srednjovekovne Bosne. Tvrtko I je bio vladar bosanske kraljevine tokom 14. veka. Krunisan je 1377. godine i vladao je do svoje smrti 1391. godine. Njegova vladavina obeležena je teritorijalnim širenjem i diplomatskim vezama, a smatra se jednim od najuspešnijih bosanskih vladara. Obred krunisanja bio je ključni događaj u srednjovekovnoj Evropi, simbolizujući legitimnost vladara i njegovu povezanost sa božanskim autoritetom. Nikola Radojčić verovatno proučava arhive, istorijske izvore i druge dokaze kako bi rekonstruisao detalje ovog važnog događaja. Knjiga sadržavati analizu rituala krunisanja, njegovu simboliku i politički značaj u kontekstu bosanske srednjovekovne istorije. Radojčić istražuje i šire kontekste političke i kulturne situacije Bosne tokom vladavine Tvrtka I. Ova knjiga doprinosi boljem razumevanju srednjovekovne bosanske istorije i političke strukture, pružajući detaljan uvid u jedan od najvažnijih događaja tog vremena. Tags: Tvrtko I Krunisanje 23.04.2024.

str. 16, stanje DOBRO Smrt i državni pogreb Josipa Broza Tita, događaji vezani sa smrću i ceremonijom pogreba Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika SFRJ-a i Saveza komunista Jugoslavije, koji su se početkom maja 1980. odvijali u više mjesta u Jugoslaviji. Josip Broz Tito umro je 4. 5. 1980. godine u Ljubljani, u 15:05. Istoga dana, u 18:00, Predsjedništvo SFRJ i CK SKJ održali su izvandrednu sjednicu u Beogradu i tom prilikom usvojili proglas povodom Titove smrti. Njegov pogreb će postati najveće okupljanje šefova država i vlada u svetskoj istoriji. 5. svibnja, dan poslije, specijalnim vlakom iz Ljubljane u Beograd je, u poslijepodnevnim satima, stigao kovčeg sa posmrtnim ostacima Josipa Broza. On je smješten u aulu Skupštine Jugoslavije, gdje su državni funkcionari i građani u mimohodima odavali počast jugoslavenskom šefu države. Mimohodi su bili organizirani po radnim organizacijama i svi zaposleni su bili obvezni da idu u njih. U redu za ulazak u Skupštinu se čekalo i po 15 sati. Mnogima je od stajanja pozlilo, ali su dobro organizirane liječničke ekipe brzo reagirale. 7. svibnja, preko 200 stranih delegacija poklonilo se kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu. 8. svibnja, na Dedinju, u Kući cvijeća, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, 700 000 ljudi i direktan televizijski prenos pogrebne procesije u 58 država sahranjen je Josip Broz Tito. Njegov grob je po vlastitoj želji ostao bez ikakve oznake osim njegovog imena, godine rođenja i smrti u istom stilu u kojemu je izgrađen grob Franklin Delano Roosevelt koji je pretpostavlja se bio ostavio veliki dojam na Tita. Budućih desetak godina svake obljetnice su se širom Jugoslavije uključivale sirene, te je svatko morao na mjestu gdje se zatekao minutom šutnje odati počast. Titov je grob najposjećenije državnički u 20. stoljeću. Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito. Dana 4. svibnja 1980. u 15,05 sati u Ljubljani prestalo je da kuca veliko srce predsjednika naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predsjednika Predsjedništva SFRJ, predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, maršala Jugoslavije i vrhovnog komandanta oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita. Teški bol i duboka tuga potresa radničku klasu, narode i narodnosti naše zemlje, svakog našeg čovjeka, radnika, vojnika i ratnog druga, seljaka, intelektualca, svakog stvaraoca, pionira i omladinca, djevojku i majku. Čitav ljudski vijek Tito je borac za interese i historijske ciljeve radničke klase i svih radnih ljudi, za najplemenitije ideale i težnje naših naroda i narodnosti. Tito je naš najdraži drug. Sedam desetljeća gorio je u revolucionarnom radničkom pokretu. Šest desetljeća jačao je redove jugoslavenskih komunista. Više od četiri desetljeća vršio je na najdostojniji način najodgovorniju dužnost u našoj Partiji. Bio je herojski vođa u velikoj narodnooslobodilačkoj borbi i u socijalističkoj revoluciji. Tri i po desetljeća stajao je na čelu naše socijalističke države i uveo našu zemlju i našu borbu za novo ljudsko društvo u svjetsku povijest, iskazujući se i potvrđujući i sam kao naša najveća povijesna ličnost. U najsudbonosnijim razdobljima našeg opstanka i razvitka, Tito je smjelo i dostojno nosio proletersku zastavu naše revolucije, ustrajno i dosljedno vezan za sudbinu naroda i čovjeka. Borio se cijelim svojim životom i djelom, živio žarom i humanizmom velikog revolucionarnog pregaoca i narodnog vođe. Tito nije bio samo vizionar, kritičar i tumač svijeta. On je sagledavao objektivne uvjete i zakonitosti društvenih kretanja, pretvorio velike ideale i misli u akciju milijunskih narodnih masa koje su, s njim na čelu, ostvarile epohalne progresivne društvene preobražaje. Njegovo revolucionarno djelo bit će za sva vremena upisano u povijest naroda i narodnosti Jugoslavije i u povijest slobodoljubivog čovječanstva. — Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Jugoslavije, Beograd, 4. maja 1980. Popis državnika na pogrebu Sokrat Plaka Alžir Chadli Bendjedid, Rabah Bitat Austrija Rudolf Kirchschläger, Bruno Kreisky Afganistan Sultan Ali Keshtmand Belgija Baudouin of Belgium Bugarska Todor Živkov Narodna Republika Kina Hua Guofeng, Ji Pengfei Cipar Spyros Kyprianou Čehoslovačka Gustav Husak Danska Henrik, Prince Consort of Denmark Egipat Anwar al-Sadat Finska Urho Kekkonen Zapadna Njemačka Karl Carstens, Helmut Schmidt, Hans-Dietrich Genscher Istočna Njemačka Erich Honecker Gvineja Ahmed Sékou Touré Mađarska János Kádár Indija Indira Gandhi Italija Sandro Pertini, Francesco Cossiga Irak Saddam Husein Japan Masayoshi Ohira Jordan Hussein of Jordan Demokratska Narodna Republika Koreja Kim Il Sung Libija Muammar Gaddafi Luksemburg Jean, Grand Duke of Luxembourg Nepal Birendra of Nepal Norveška Olav V of Norway Pakistan Muhammad Zia-ul-Haq Poljska Wojciech Jaruzelski, Edward Gierek Rumunjska Nicolae Ceausescu Sirija Hafez al-Assad Španija Adolfo Suarez Švedska Carl XVI Gustaf Ujedinjeno Kraljevstvo Margaret Thatcher, Prince Philip, Peter Carington, Fitzroy MacLean, William Deakin Sjedinjene Američke Države Walter Mondale, Lillian Gordy Carter, W. Averell Harriman Sovjetski Savez Leonid Brežnjev, Andrej Gromiko Vatikan Achille Silvestrini Zambija Kenneth Kaunda Zimbabve Robert Mugabe Kurt Waldheim Zapadna Njemačka Willy Brandt Country data UNESCO Country data Arab League Francuska François Mitterrand, Lionel Jospin Grčka Andreas Papandreou Italija Bettino Craxi, Enrico Berlinguer Libanon Walid Jumblatt Palestinske Teritorije Yasser Arafat Portugal Mário Soares Španija Felipe Gonzales Turska Bülent Ecevit Šri Lanka Sirimavo Bandaranaike Ujedinjeno Kraljevstvo James Callaghan --------------------------------------------------------------------- Josip Broz Tito (Cyrillic: Јосип Броз Тито, pronounced ; born Josip Broz 7 May 1892[nb 1] – 4 May 1980) was a Yugoslav revolutionary and statesman, serving in various roles from 1943 until his death in 1980. During World War II he was the leader of the Partisans, often regarded as the most effective resistance movement in occupied Europe. While his presidency has been criticized as authoritarian, Tito was `seen by most as a benevolent dictator` due to his economic and diplomatic policies. He was a popular public figure both in Yugoslavia and abroad. Viewed as a unifying symbol, his internal policies maintained the peaceful coexistence of the nations of the Yugoslav federation. He gained further international attention as the chief leader of the Non-Aligned Movement, working with Jawaharlal Nehru of India, Gamal Abdel Nasser of Egypt and Sukarno of Indonesia. Orson Welles once called him `the greatest man in the world today.` He was General Secretary (later Chairman of the Presidium) of the League of Communists of Yugoslavia (1939–80), and went on to lead the World War II Yugoslav guerrilla movement, the Partisans (1941–45). After the war, he was the Prime Minister (1944–63), President (later President for Life) (1953–80) of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY). From 1943 to his death in 1980, he held the rank of Marshal of Yugoslavia, serving as the supreme commander of the Yugoslav military, the Yugoslav People`s Army (JNA). With a highly favourable reputation abroad in both Cold War blocs, Josip Broz Tito received some 98 foreign decorations, including the Legion of Honour and the Order of the Bath. Josip Broz was born to a Croat father and Slovene mother in the village of Kumrovec, Croatia. Drafted into military service, he distinguished himself, becoming the youngest Sergeant Major in the Austro-Hungarian Army of that time. After being seriously wounded and captured by the Imperial Russians during World War I, Josip was sent to a work camp in the Ural Mountains. He participated in the October Revolution, and later joined a Red Guard unit in Omsk. Upon his return home, Broz found himself in the newly established Kingdom of Yugoslavia, where he joined the Communist Party of Yugoslavia (KPJ). Tito was the chief architect of the second Yugoslavia, a socialist federation that lasted from 1943 to 1991–92. Despite being one of the founders of Cominform, soon he became the first Cominform member to defy Soviet hegemony and the only one to manage to leave Cominform and begin with its own socialist program. Tito was a backer of independent roads to socialism (sometimes referred to as `national communism`). In 1951 he implemented a self-management system that differentiated Yugoslavia from other socialist countries. A turn towards a model of market socialism brought economic expansion in the 1950s and 1960s and a decline during the 1970s. His internal policies included the suppression of nationalist sentiment and the promotion of the `brotherhood and unity` of the six Yugoslav nations. After Tito`s death in 1980, tensions between the Yugoslav republics emerged and in 1991 the country disintegrated and went into a series of wars and unrest that lasted the rest of the decade and continue to impact most of the former Yugoslav republics. He remains a very controversial figure in the Balkans.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Poslednji nerešeni problem Afrike Predratna etno historijska studija o danasnjoj Etiopiji Etiopija, zvanično Savezna Demokratska Republika Etiopija, država je u istočnoj Africi[3] u regionu poznatom kao Rog Afrike. Ova velika afrička zemlja ima populaciju od više od 100 miliona stanovnika i po tome je 12. zemlja na svetu i druga u Africi posle Nigerije . Nema izlaza na more, a graniči na severu sa Eritrejom, na zapadu sa Sudanom i Južnim Sudanom, na jugu sa Kenijom i na istoku sa Somalijom i Džibutijem.[4] Istorija Glavni članak: Istorija Etiopije Istorija Etiopije je po mnogo čemu jedinstvena među afričkim zemljama. Sa izuzetkom kratkog razdoblja uoči Drugog svetskog rata 1936—1941. kada je bila pod italijanskom okupacijom, zemlja nikada nije bila evropska kolonija. Praistorija Homo sapiens idaltu hominidna lobanja. Postoji široko zastupljeno mišljenje da je Etiopija mesto nastanka anatomski modernog čoveka, Homo sapiens, tokom Srednjeg paleolita pre oko 200.000 godina. Najranije poznate kosti modernog čoveka su nađene u jugozapadnoj Etiopiji i nazivaju se Omo ostaci.[5] Dodatno, ostaci kostura Homo sapiens idaltu su nađeni na lokaciji u Srednji Avaš u Etiopiji. Datirani na pre oko 160.000 godina, oni predstavljaju predstavnika jedne izumrle podvrste Homo sapiens, ili neposrednog prethodnika anatomski modernih ljudi.[6] Po tvrdnjama lingvista, prva populacija koja je koristila Afroazijski jezik je došla u ovaj region nakon Neolitske ere iz doline Nila,[7] ili Bliskog istoka.[8] Drugi naučnici smatraju da se Afroazijska familija razvila in situ u oblasti Afričkog roga, i da je naknadno došlo do migracije u Etiopski region.[9] Antika Prva zabeležena zemlja na području Etiopije bilo je kraljevstvo Aksum, koje se u prvom veku nove ere razvilo u pomorsku i trgovačku silu na Crvenom moru. Zemlja je primila monofizitsko hrišćanstvo u četvrtom veku, a vrhunac snage dosegnulo je u šestom veku kada je kontrolisalo i južni deo Arapskog poluostrva. Sa širenjem Islama od sedmog veka, važnost Aksuma se smanjila, a arapsko osvajanje crvenomorske obale je odseklo državu od trgovačkih puteva. Ipak, zemlja nije osvojena i uključena u arapsko-islamsku sferu uticaja kao Egipat i Sudan na severu.[10] Srednji vek U 14. i 15. veku etiopska država je uspela da održi premoć nad muslimanskim sultanatima koji su nastali uz njenu južnu granicu, ali nakon nekoliko poraza u početku 16. veka njen opstanak je doveden u pitanje.[11] Tada je Portugal uputio vojnu pomoć Etiopiji i nakon početnih neuspeha 1543. pobeđen je muslimanski vojskovođa Ahmad Gran. Sa portugalskim vojnicima stigli su i misionari pa je Etiopija u kratkom razdoblju na početku 17. veka bila katolička zemlja. Ipak, 1632. učvršćena je tradicionalna monofizitska doktrina, a svi kontakti sa Evropljanima su prekinuti. U području južne Etiopije opustošene ratovima sa muslimanima počeo je tokom 16. veka počeo je da se u sve većem broju doseljava stočarski narod Oromo čije su pripadnike etiopski starosedeoci smatrali varvarima, delom i zbog njihovih animističkih verovanja. U 18. i prvoj polovini 19. veka dolazi do slabljenja centralne države u korist regionalnih vladara među kojima se ističu i plemići naroda Oromo koji su se postupno uključili u amharski hrišćanski kulturni krug. Anton Emmerich Zischka von Trochnov bio je austrijski novinar i jedan od najuspješnijih pisaca publicistike u 20. stoljeću. Rođen 14. rujna 1904., a umro 31. svibnja 1997.) Pisao je i pod pseudonimima Rupert Donkan, Thomas Daring, Darius Plecha i Antal Sorba. Njegovih 40-ak knjiga koje su uglavnom pokrivale nefiktivne ekonomske i tehničke teme prevedene su na 18 jezika. Život Višejezična Zischka radila je za Neue Freien Presse od 1924. do 1929. i od 1930. u Parizu kao dopisnica za različite europske i američke novine. Njegov veliki uspjeh kao novinara omogućio mu je npr. kupiti i koristiti privatni zrakoplov, što mu je omogućilo međunarodno izvještavanje. Njegove tekstove o katastrofi poplave u Kini 1931. objavile su gotovo sve europske novine. Zischka je radio kao slobodni autor od uspjeha svoje prve knjige Le Monde en Folie 1933. i ostao je sa svojom suprugom Nizozemkom od 1935. do svoje smrti 1997. na vlastitoj kući u San Vicenteu, Mallorca. Dijelovi Zischkine privatne arhive sada se nalaze u Deutsches Museum Münchenu. [1] Opisivanje putovanja i iskustva u industriji Početkom 1930-ih, Zischka izvještava o stranim zemljama i globalnim industrijama (Zischka je radio pod krinkom u belgijskim rudnicima ugljena i rumunjskim naftnim poljima) promiče poznavanje i autentičnost. Našao je široku publiku u nacističkoj Njemačkoj, ali iu inozemstvu. Rast i uspjeh izdavačke kuće Goldmann iz Leipziga uglavnom se temeljio na uspjehu Zischkinih bestselera koji se razlikuju od, na primjer, de:Karl Aloys Schenzinger, fiktivnijeg bestselera o sirovinama napisanog za vrijeme Trećeg Reicha. Zischka je ostala u Španjolskoj (i nepokolebljivo se držala nefikcije) te je također naišla na međunarodne pohvale. Zischka je konačno pronašao (nakon uzaludnih pokušaja) sponzora unutar nacističke elite, Fritza Todta. Potonji je uveo Wissenschaft bricht Monopole (1936.) kao udžbenik u srednjim školama i učinio Zischku poznatim imenom unutar režima. Knjiga je prevedena na 18 jezika i prodana diljem svijeta.[2] Služeći propagandnim naporima Trećeg Reicha Slično kao u `Ölkriegu`, Zischka je pozadinu rata i oružanih sukoba objasnio kao jednostavne borbe za zemlju i sirovine. Zischka je predstavio njemačke tehničke razvoje kao što su fluidizacija ugljena ili Haberov proces koji mogu jamčiti mir. Suprotstavio je pohlepni kapitalizam britanskih ili američkih monopola njemačkom urednom radu, organskom `Volksgemeinschaftu` spremnom dijeliti svoju tehnologiju. Protiv anglosaksonske demokratske javnosti, društva kojim dominiraju masovni mediji i stranačka politika, Zischka je stavio svoj (vrlo njemački) ideal organske sinteze, zajedničkog Gemeinschafta temeljenog na širokom masovnom pokretu predvođenom tehnokratima koji odlučuju o kriterijima učinkovitosti. Zischka je služio široko rasprostranjenim njemačkim vjerodajnicama.[3] Zischka je izbjegavao otvoreni antisemitizam i otvoreni šovinizam, što mu je omogućilo da nacrta miroljubivu i `modernu` sliku Trećeg Reicha, služeći upravo predratnim propagandnim ciljevima potonjeg. To je također olakšalo Zischkin poslijeratni stav nepolitičkog, miroljubivog tehnokrata. Međutim, Zischka se pridružio NSDAP-u 1940. i bio je član Deutsche Arbeitsfronta. Također je obučavao i podučavao snage Legije Condor te dostavljao dosjee o španjolskoj političkoj situaciji vlastima nacističke vlade. Utjecaj na javnu raspravu u Trećem Reichu Zischkine publikacije pojačale su javnu raspravu o mjerenjima za povećanje energetske autarkije i dovele do izgradnje (protiv volje njemačke petrokemijske industrije) nekoliko postrojenja za fluidizaciju ugljena u Njemačkoj.[4] U stvarnom životu, te elektrane nisu služile za globalni mir, već su davale benzin za Wehrmacht Blitzkriegs. Ponovno pokretanje i daljnji uspjeh nakon 1945 Saveznička naredba za repatrijaciju dovela je do Zischkine internacije nakon 1945. Zischka se uspio vratiti pisanju s Bertelsmannom (prvo je koristio pseudonim) i ponovno je uspostavio legalno uporište u Španjolskoj 1948. Slijedili su daljnji bestseleri, Zischka je postao poznat iu javnosti predavanja u Njemačkoj. Glavne teme ostale su mu energija i industrija, ali je pisao i o ulozi dolara u globalnoj ekonomiji. Potonju temu Zischka je predstavio kao kontroverzu između komentiranog anglosaksonskog profiterstva i ratnog huškanja protiv mirovne sile (ne više njemačkog) nego europskog podrijetla.[5] Zischka kao izvor ideja za kritičare globalizacije Zischkin uspjeh nije bio samo zahvaljujući izvrsnom stilu pisanja, osobnoj predanosti i ambiciji te dobro istraženim činjenicama. Bio je izvrstan u odabiru tema od nadolazećeg širokog interesa (kao što je opskrba energijom) i opisivanju istih provokativnom i zanimljivom prozom. Njegove novinarske metode našle su različite nasljednike, od Güntera Wallraffa do Petera Scholl-Latoura. Njegove točke i argumenti još uvijek se mogu pronaći i aktivni su u različitim dijelovima njemačkog političkog spektra i debate.[6] Kao primjer, Zischkina paradigma odolarski imperijalizam i rat oko nafte mogu se naći kod današnjih njemačkih autora publicistike različitog podrijetla: [7] F. William Engdahl, novinar vezan uz Büso i autor knjige `Mit der Ölwaffe zur Weltmacht` (`Naftno oružje koje vodi do globalne moći`) Hans Kronberger, bivši član Europskog parlamenta za austrijsku desničarsku stranku FPÖparty, autor knjige `Blut für Öl` (Krv za naftu), predgovora knjige koju je napisao SPD-Solar Guru Hermann Scheer Franz Alt, bivši član CDU-a, predvodnik Mirovnog pokreta i autor knjige `Krieg um Öl oder Frieden durch die Sonne` (`Rat oko nafte ili solarni mir`) Sličnost sa Zischkom je postava navodne (židovske) američke plutokracije pohlepne za naftom i ratnohuškačke globalizacije protiv buduće miroljubive europske tehnokracije. Umjesto Zischkine strasti za fluidizacijom ugljena, današnji autori promiču prelazak na opskrbu solarnom energijom i vodikovu ekonomiju kao tehnokratski deus-ex-machina koji vodi globalnom miru.[8] Nešto sofisticiranije razmišljanje o dubljim uzrocima oružanih sukoba - kao npr. lokalne društvene borbe, kulturni i vjerski nemiri i razlike potpuno su zanemarene. Umjesto toga, Zischka i njegovi sljedbenici postavili su popularan i lako probavljiv amalgam paušalnosti i spojili antiamerikanizam, antiglobalizam sa zračećom tehnokratskom vizijom. Niti se uklapa u klasične lijevo-desne političke sheme niti pomaže u rješavanju bilo kakvog stvarno postojećeg sukoba (usporedi Kosovo).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Poslednji nerešeni problem Afrike Predratna etno historijska studija o danasnjoj Etiopiji Etiopija, zvanično Savezna Demokratska Republika Etiopija, država je u istočnoj Africi[3] u regionu poznatom kao Rog Afrike. Ova velika afrička zemlja ima populaciju od više od 100 miliona stanovnika i po tome je 12. zemlja na svetu i druga u Africi posle Nigerije . Nema izlaza na more, a graniči na severu sa Eritrejom, na zapadu sa Sudanom i Južnim Sudanom, na jugu sa Kenijom i na istoku sa Somalijom i Džibutijem.[4] Istorija Glavni članak: Istorija Etiopije Istorija Etiopije je po mnogo čemu jedinstvena među afričkim zemljama. Sa izuzetkom kratkog razdoblja uoči Drugog svetskog rata 1936—1941. kada je bila pod italijanskom okupacijom, zemlja nikada nije bila evropska kolonija. Praistorija Homo sapiens idaltu hominidna lobanja. Postoji široko zastupljeno mišljenje da je Etiopija mesto nastanka anatomski modernog čoveka, Homo sapiens, tokom Srednjeg paleolita pre oko 200.000 godina. Najranije poznate kosti modernog čoveka su nađene u jugozapadnoj Etiopiji i nazivaju se Omo ostaci.[5] Dodatno, ostaci kostura Homo sapiens idaltu su nađeni na lokaciji u Srednji Avaš u Etiopiji. Datirani na pre oko 160.000 godina, oni predstavljaju predstavnika jedne izumrle podvrste Homo sapiens, ili neposrednog prethodnika anatomski modernih ljudi.[6] Po tvrdnjama lingvista, prva populacija koja je koristila Afroazijski jezik je došla u ovaj region nakon Neolitske ere iz doline Nila,[7] ili Bliskog istoka.[8] Drugi naučnici smatraju da se Afroazijska familija razvila in situ u oblasti Afričkog roga, i da je naknadno došlo do migracije u Etiopski region.[9] Antika Prva zabeležena zemlja na području Etiopije bilo je kraljevstvo Aksum, koje se u prvom veku nove ere razvilo u pomorsku i trgovačku silu na Crvenom moru. Zemlja je primila monofizitsko hrišćanstvo u četvrtom veku, a vrhunac snage dosegnulo je u šestom veku kada je kontrolisalo i južni deo Arapskog poluostrva. Sa širenjem Islama od sedmog veka, važnost Aksuma se smanjila, a arapsko osvajanje crvenomorske obale je odseklo državu od trgovačkih puteva. Ipak, zemlja nije osvojena i uključena u arapsko-islamsku sferu uticaja kao Egipat i Sudan na severu.[10] Srednji vek U 14. i 15. veku etiopska država je uspela da održi premoć nad muslimanskim sultanatima koji su nastali uz njenu južnu granicu, ali nakon nekoliko poraza u početku 16. veka njen opstanak je doveden u pitanje.[11] Tada je Portugal uputio vojnu pomoć Etiopiji i nakon početnih neuspeha 1543. pobeđen je muslimanski vojskovođa Ahmad Gran. Sa portugalskim vojnicima stigli su i misionari pa je Etiopija u kratkom razdoblju na početku 17. veka bila katolička zemlja. Ipak, 1632. učvršćena je tradicionalna monofizitska doktrina, a svi kontakti sa Evropljanima su prekinuti. U području južne Etiopije opustošene ratovima sa muslimanima počeo je tokom 16. veka počeo je da se u sve većem broju doseljava stočarski narod Oromo čije su pripadnike etiopski starosedeoci smatrali varvarima, delom i zbog njihovih animističkih verovanja. U 18. i prvoj polovini 19. veka dolazi do slabljenja centralne države u korist regionalnih vladara među kojima se ističu i plemići naroda Oromo koji su se postupno uključili u amharski hrišćanski kulturni krug. Anton Emmerich Zischka von Trochnov bio je austrijski novinar i jedan od najuspješnijih pisaca publicistike u 20. stoljeću. Rođen 14. rujna 1904., a umro 31. svibnja 1997.) Pisao je i pod pseudonimima Rupert Donkan, Thomas Daring, Darius Plecha i Antal Sorba. Njegovih 40-ak knjiga koje su uglavnom pokrivale nefiktivne ekonomske i tehničke teme prevedene su na 18 jezika. Život Višejezična Zischka radila je za Neue Freien Presse od 1924. do 1929. i od 1930. u Parizu kao dopisnica za različite europske i američke novine. Njegov veliki uspjeh kao novinara omogućio mu je npr. kupiti i koristiti privatni zrakoplov, što mu je omogućilo međunarodno izvještavanje. Njegove tekstove o katastrofi poplave u Kini 1931. objavile su gotovo sve europske novine. Zischka je radio kao slobodni autor od uspjeha svoje prve knjige Le Monde en Folie 1933. i ostao je sa svojom suprugom Nizozemkom od 1935. do svoje smrti 1997. na vlastitoj kući u San Vicenteu, Mallorca. Dijelovi Zischkine privatne arhive sada se nalaze u Deutsches Museum Münchenu. [1] Opisivanje putovanja i iskustva u industriji Početkom 1930-ih, Zischka izvještava o stranim zemljama i globalnim industrijama (Zischka je radio pod krinkom u belgijskim rudnicima ugljena i rumunjskim naftnim poljima) promiče poznavanje i autentičnost. Našao je široku publiku u nacističkoj Njemačkoj, ali iu inozemstvu. Rast i uspjeh izdavačke kuće Goldmann iz Leipziga uglavnom se temeljio na uspjehu Zischkinih bestselera koji se razlikuju od, na primjer, de:Karl Aloys Schenzinger, fiktivnijeg bestselera o sirovinama napisanog za vrijeme Trećeg Reicha. Zischka je ostala u Španjolskoj (i nepokolebljivo se držala nefikcije) te je također naišla na međunarodne pohvale. Zischka je konačno pronašao (nakon uzaludnih pokušaja) sponzora unutar nacističke elite, Fritza Todta. Potonji je uveo Wissenschaft bricht Monopole (1936.) kao udžbenik u srednjim školama i učinio Zischku poznatim imenom unutar režima. Knjiga je prevedena na 18 jezika i prodana diljem svijeta.[2] Služeći propagandnim naporima Trećeg Reicha Slično kao u `Ölkriegu`, Zischka je pozadinu rata i oružanih sukoba objasnio kao jednostavne borbe za zemlju i sirovine. Zischka je predstavio njemačke tehničke razvoje kao što su fluidizacija ugljena ili Haberov proces koji mogu jamčiti mir. Suprotstavio je pohlepni kapitalizam britanskih ili američkih monopola njemačkom urednom radu, organskom `Volksgemeinschaftu` spremnom dijeliti svoju tehnologiju. Protiv anglosaksonske demokratske javnosti, društva kojim dominiraju masovni mediji i stranačka politika, Zischka je stavio svoj (vrlo njemački) ideal organske sinteze, zajedničkog Gemeinschafta temeljenog na širokom masovnom pokretu predvođenom tehnokratima koji odlučuju o kriterijima učinkovitosti. Zischka je služio široko rasprostranjenim njemačkim vjerodajnicama.[3] Zischka je izbjegavao otvoreni antisemitizam i otvoreni šovinizam, što mu je omogućilo da nacrta miroljubivu i `modernu` sliku Trećeg Reicha, služeći upravo predratnim propagandnim ciljevima potonjeg. To je također olakšalo Zischkin poslijeratni stav nepolitičkog, miroljubivog tehnokrata. Međutim, Zischka se pridružio NSDAP-u 1940. i bio je član Deutsche Arbeitsfronta. Također je obučavao i podučavao snage Legije Condor te dostavljao dosjee o španjolskoj političkoj situaciji vlastima nacističke vlade. Utjecaj na javnu raspravu u Trećem Reichu Zischkine publikacije pojačale su javnu raspravu o mjerenjima za povećanje energetske autarkije i dovele do izgradnje (protiv volje njemačke petrokemijske industrije) nekoliko postrojenja za fluidizaciju ugljena u Njemačkoj.[4] U stvarnom životu, te elektrane nisu služile za globalni mir, već su davale benzin za Wehrmacht Blitzkriegs. Ponovno pokretanje i daljnji uspjeh nakon 1945 Saveznička naredba za repatrijaciju dovela je do Zischkine internacije nakon 1945. Zischka se uspio vratiti pisanju s Bertelsmannom (prvo je koristio pseudonim) i ponovno je uspostavio legalno uporište u Španjolskoj 1948. Slijedili su daljnji bestseleri, Zischka je postao poznat iu javnosti predavanja u Njemačkoj. Glavne teme ostale su mu energija i industrija, ali je pisao i o ulozi dolara u globalnoj ekonomiji. Potonju temu Zischka je predstavio kao kontroverzu između komentiranog anglosaksonskog profiterstva i ratnog huškanja protiv mirovne sile (ne više njemačkog) nego europskog podrijetla.[5] Zischka kao izvor ideja za kritičare globalizacije Zischkin uspjeh nije bio samo zahvaljujući izvrsnom stilu pisanja, osobnoj predanosti i ambiciji te dobro istraženim činjenicama. Bio je izvrstan u odabiru tema od nadolazećeg širokog interesa (kao što je opskrba energijom) i opisivanju istih provokativnom i zanimljivom prozom. Njegove novinarske metode našle su različite nasljednike, od Güntera Wallraffa do Petera Scholl-Latoura. Njegove točke i argumenti još uvijek se mogu pronaći i aktivni su u različitim dijelovima njemačkog političkog spektra i debate.[6] Kao primjer, Zischkina paradigma odolarski imperijalizam i rat oko nafte mogu se naći kod današnjih njemačkih autora publicistike različitog podrijetla: [7] F. William Engdahl, novinar vezan uz Büso i autor knjige `Mit der Ölwaffe zur Weltmacht` (`Naftno oružje koje vodi do globalne moći`) Hans Kronberger, bivši član Europskog parlamenta za austrijsku desničarsku stranku FPÖparty, autor knjige `Blut für Öl` (Krv za naftu), predgovora knjige koju je napisao SPD-Solar Guru Hermann Scheer Franz Alt, bivši član CDU-a, predvodnik Mirovnog pokreta i autor knjige `Krieg um Öl oder Frieden durch die Sonne` (`Rat oko nafte ili solarni mir`) Sličnost sa Zischkom je postava navodne (židovske) američke plutokracije pohlepne za naftom i ratnohuškačke globalizacije protiv buduće miroljubive europske tehnokracije. Umjesto Zischkine strasti za fluidizacijom ugljena, današnji autori promiču prelazak na opskrbu solarnom energijom i vodikovu ekonomiju kao tehnokratski deus-ex-machina koji vodi globalnom miru.[8] Nešto sofisticiranije razmišljanje o dubljim uzrocima oružanih sukoba - kao npr. lokalne društvene borbe, kulturni i vjerski nemiri i razlike potpuno su zanemarene. Umjesto toga, Zischka i njegovi sljedbenici postavili su popularan i lako probavljiv amalgam paušalnosti i spojili antiamerikanizam, antiglobalizam sa zračećom tehnokratskom vizijom. Niti se uklapa u klasične lijevo-desne političke sheme niti pomaže u rješavanju bilo kakvog stvarno postojećeg sukoba (usporedi Kosovo).