Sirena skulptura livena u metalu kaci se na zid dimenzija 29x10cm.

Baterija:12V (6V 4,5AH x 2). Pogon: 2 Motora. Podržava USB,MP3. Sigurnosni pojas. Maksimalna brzina: 3-5 km/h. Nosivost: 20 kg. Vreme punjenja baterije: 8 sati. Vreme vožnje: 60 minuta. Led svetla Swing funkcija. Muzika i sirena.

Opis Motor-Guraljka 2u1 6V1000MA Motor sa prekidačem na pogonskom motoru koji oslobadja točkove i može se koristiti kao guraljka Maksimalna brzina:4,5km/h Nosivost: 35 kg Led svetla Muzika i sirena Dimenzija: 65×48,5x38cm Masa za dostavu: 12 kg

Traktor MMX na akumulator 6V dizajniran u vernom obliku i bojama, da izgleda baš kao pravi. Poseduje prikolicu, sirenu, podesivo sedište. Predvidjen je za uzrast od 2-5 godina, maximalne nosivosti 35kg. Akumulator 6V, punjač 6V. Dimenzije: 141x44x57cm

Šifra proizvoda: 298c Traktor na akumulator crveni Farmer 298 omogućava klincima i klincezama da maksimalno uživaju u igri napolju, dok voze svoj sopstveni traktor sa prikolicom. Traktor se pokreće pomoću akumulatora i može da postigne maksimalnu brzinu do 3-5km/h. Detetu će tokom vožnje biti udobno, zahvaljujući ergonomskom obliku vozila i dvostepenom podesivom sedištu koje se može prilagoditi potrebama deteta. Traktor dolazi u setu sa prikolicom u koju dete može da stavi sitne igračke ili pesak, kamenčiće ili lišće. Prikolica se može skinuti. Karakteristike Traktor na akumulator crveni Farmer 298: uzrast: 3+ Nosivost 25 kg Podesivo sedište Lako upravljanje volanom Akumulator 6V7Ah Punjač 6V Pogon na zadnji točak Motor 6V Maksimana brzina vozila 3-5 km/h Sirena Ručica menjača napred-nazad Automatska kočnica kad noga ispusti gas Dimenzije:50x91x47cm Naš zajednički cilj je sigurnost. Podjednako nam je bitna sigurnost Vašeg deteta i Vas, kao i drugih ljudi iz Vaše okoline. Kako biste obezbedili najviši stepen sigurnosti, potrebno je pratiti preporučene smernice iz uputstva ovog modela. Stoga, pažljivo pročitajte uputstvo. VAŽNE INFORMACIJE: Proizvod se isporučuje u originalnoj kutiji, nenamontiran. Za montažu proizvoda potrebno je oko 30 min. Od alata su vam potrebni šrafciger i klešta, alat nije deo seta. Montiran proizvod dostupan je samo za lično preuzimanje. Set sadrži vozilo, akumulator/akumulatore i adapter. Baterije tipa AA koje se kod pojedinih modela stavljaju u volan vozila (baterije nisu deo seta). Proizvod nije za profesionalnu upotrebu.

Šifra proizvoda: 298p Traktor na akumulator plavi Farmer 298 omogućava klincima i klincezama da maksimalno uživaju u igri napolju, dok voze svoj sopstveni traktor sa prikolicom. Traktor se pokreće pomoću akumulatora i može da postigne maksimalnu brzinu do 3-5km/h. Detetu će tokom vožnje biti udobno, zahvaljujući ergonomskom obliku vozila i dvostepenom podesivom sedištu koje se može prilagoditi potrebama deteta. Traktor dolazi u setu sa prikolicom u koju dete može da stavi sitne igračke ili pesak, kamenčiće ili lišće. Prikolica se može skinuti. Karakteristike Traktor na akumulator plavi Farmer 298: uzrast: 3+ nosivost: 25 kg Podesivo sedište Lako upravljanje volanom Akumulator 6V7Ah Punjač 6V Pogon na zadnji točak Motor 6V Maksimana brzina vozila 3-5 km/h Sirena Ručica menjača napred-nazad Automatska kočnica kad noga ispusti gas Dimenzije: 50x91x47cm Naš zajednički cilj je sigurnost. Podjednako nam je bitna sigurnost Vašeg deteta i Vas, kao i drugih ljudi iz Vaše okoline. Kako biste obezbedili najviši stepen sigurnosti, potrebno je pratiti preporučene smernice iz uputstva ovog modela. Stoga, pažljivo pročitajte uputstvo. VAŽNE INFORMACIJE: Proizvod se isporučuje u originalnoj kutiji, nenamontiran. Za montažu proizvoda potrebno je oko 30 min. Od alata su vam potrebni šrafciger i klešta, alat nije deo seta. Montiran proizvod dostupan je samo za lično preuzimanje. Set sadrži vozilo, akumulator/akumulatore i adapter. Baterije tipa AA koje se kod pojedinih modela stavljaju u volan vozila (baterije nisu deo seta). Proizvod nije za profesionalnu upotrebu.

Šifra proizvoda: 298z Traktor na akumulator zeleni Farmer 298 omogućava klincima i klincezama da maksimalno uživaju u igri napolju, dok voze svoj sopstveni traktor sa prikolicom. Traktor se pokreće pomoću akumulatora i može da postigne maksimalnu brzinu do 3-5km/h. Detetu će tokom vožnje biti udobno, zahvaljujući ergonomskom obliku vozila i dvostepenom podesivom sedištu koje se može prilagoditi potrebama deteta. Traktor dolazi u setu sa prikolicom u koju dete može da stavi sitne igračke ili pesak, kamenčiće ili lišće. Prikolica se može skinuti. Karakteristike Traktor na akumulator zeleni Farmer 298: uzrast: 3+ nosivost: 25kg Podesivo sedište Lako upravljanje volanom Akumulator 6V7Ah Punjač 6V Pogon na zadnji točak Motor 6V Maksimana brzina vozila 3-5 km/h Sirena Ručica menjača napred-nazad Automatska kočnica kad noga ispusti gas Dimenzije: 50x91x47cm Naš zajednički cilj je sigurnost. Podjednako nam je bitna sigurnost Vašeg deteta i Vas, kao i drugih ljudi iz Vaše okoline. Kako biste obezbedili najviši stepen sigurnosti, potrebno je pratiti preporučene smernice iz uputstva ovog modela. Stoga, pažljivo pročitajte uputstvo. VAŽNE INFORMACIJE: Proizvod se isporučuje u originalnoj kutiji, nenamontiran. Za montažu proizvoda potrebno je oko 30 min. Od alata su vam potrebni šrafciger i klešta, alat nije deo seta. Montiran proizvod dostupan je samo za lično preuzimanje. Set sadrži vozilo, akumulator/akumulatore i adapter. Baterije tipa AA koje se kod pojedinih modela stavljaju u volan vozila (baterije nisu deo seta). Proizvod nije za profesionalnu upotrebu.

Šifra proizvoda: 220 Auto na akumulator Model 220 beli je iz serije nove generacije malih decijih auta koji imaju po 2 baterije od 6V . Ovaj autic, duzine 107cm ima realistican dizajn i podseca na pravi auto. Sa vratima koja se otvaraju, zvucnim i svetlosnim efektima i sigurnosnim pojasom, vasa deca ce biti presrecna vozeci ovaj sofisticirani auto koji podseca na moderne, urbane automobile, kakve vidjamo na nasim putevima. Auto ima 2 baterije od 6V4.5Ah i dva motora, a pakovanje ukljucuje: -R/C – automobil ima 2 moda za kretanje: dete može samostalno voziti koristeći papučicu za gas za kretanje i volan za upravljanje ili se autom upravlja pomoću daljinskog upravljača (R/C upravljanje vrši isključivo odrasla osoba). Roditelj pomoću daljinskog upravljanja može koristiti komande levo-desno, napred-nazad. Domet je maksimalno do 20m. -MP3 priključak – automobil dolazi sa prikljucnim kablijem na komandnoj tabli, koji omogućuje korišćenje MP3 plejera ili bilo kojeg drugog uređaja sa ulazom za slušalice, tako da možete slušati muziku preko zvučnika. -Baterijski indikator -Sigurnosni pojas – auto ima ugrađen sigurnosni pojas zbog povećanja bezbednosti kada se koristi daljinsko upravljanje. -Veliko sedište – ovaj auto ima jedno sedište, ali je ono veće, pa je pogodan i za stariju decu. -Svetla – autu svetle prednja (LED efekat) i zadnja svetla -Zvucni efekti – realistican zvuk paljenja motora -Motori – dva motora, po jedan za svaki zadnji pogonski točak omogućavaju bolju vožnju po grubljim površinama ili po travi. -Sirena – na volanu aktiviramo zvuk sirene (kod pojedinih modela u volanu se stavljaju baterije tipa AA koje nisu deo seta i posebno se kupuju).

KLARENS ŠMIT - CLARENCE SCHMIDT - engleski jezik Biografija i dela Godina izdanja: 1946 Broj strana: 112 Povez: mek sa zaštitnim omotom Format: 23x21 Bogato ilustrovano Stanje kao na slici. Korice malo iskrzane, unutrašnjost u odličnom stanju. Clarence Schmidt (11. septembra 1897. u Njujorku - 9. novembra 1978. u Njujorku) bio je „autsajder“ i pionir monumentalne skulpture. Njegovo kontinuirano životno delo, „Čudo na planini“, izgrađeno je od pronađenih predmeta i recikliranog materijala između 1940. i 1972. godine, koji su evoluirali na zadnjoj padini planine Ohajo. Vajarstvo nije više fiksan pojam koji bi se za stalno primenio na određenu kategoriju predmeta ili skupa aktivnosti, već se radi o imenu jedne umetnosti koja se neprekidno razvija, menja, i širi svoje aktivnosti; neprestano uvrštavajući nove vrste predmeta u svoj okvir. Širina pojma u drugoj polovini dvadesetog veka je već bila daleko veća nego što se to moglo zamisliti nekoliko desetljeća ranije, a u fluidnom stanju umetnosti na početku 21. veka niko ne može sa sigurnošću predvideti šta se sve može uvrstiti u vajarsko delo u bližoj ili daljoj budućnosti. Određene karakteristike koje su u prethodnim vekovima smatrane suštinskim za umetnost vajarstva, najvećim delom nisu više prisutne u modernom vajarstvu, te tako više ne mogu pripadati njegovoj definiciji. Jedna od najbitnijih je ona koja se tiče predstvljanja prirode. Pre dvadesetog veka, vajarstvo je smatrano predmetnom umetnošću, onom koja imitira oblike prirode, najčešće ljudski lik, ali takođe i nežive predmete, igre, različite tipove pribora i knjige, obično u pratnji vajane ili klesane ljudske figure. Početkom dvadesetog veka, međutim, u vajarstvu se takođe pojavljuju nepredmetne, apstraktne forme. Za funkcionalne predmete i objekte kao što su namještaj, vaze, i građevine, je i ranije smatrano da mogu biti ekspresivni i lepi iako nisu ogledalo prirode, ali se tek u dvadesetom veku javljaju nefunkcionalna, nepredmetna (apstraktna) trodimenzionalna umetnička dela. Pre 20. veka, vajarstvo je prvenstveno smatrano umetnošću čvrste forme, ili mase. Istina, i ranije su postojali negativni elementi vajarstva, odnosno rupe i šupljine u masi čvrste forme, i oni su bili sastavni deo dizajna, ali je njihova uloga bila sekundarna. Međutim, u modernom vajarstvu najveći broj dela je sasvim obrnuo ovakvo shvatanje, usmeravajući pažnju posmatrača na prostorne aspekte vajarskog dela koji su sada postali dominantni. Prostorno vajarstvo je danas generalno prihvaćeno kao grana vajarstva. U prošlosti je takođe smatrano da su vajarsko delo i komponente koje ga čine nepromenjljivog oblika i veličine, kao i da su lišene mogućnosti kretanja. Razvojem kinetičkog vajarstva i ova shvatanje je dovedeno u pitanje, budući da se nepokretnost i postojanost više ne mogu smatrasti suštinskim za umetnost vajarstva. Vizuelne umetnosti podrazumevaju ne samo tradicionalne umetnosti kao što su slikarstvo i skulptura, već i sve one umetnosti nastale širenjem mogućnosti proizvođenja vizuelnog u tehnološkom kroz fotografiju, video i film.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice se odvojile od tabaka, sve ostalo kompaktno! Veliki format. FANTASTIČNO SLIKARSTVO „Fantastičnim“ opisujemo osobitost mnogih značajnih umjetničkih djela koja su nastala u različitim razdobljima, a nisu ograničena ni na određenu zemlju ni na određeni period. Taj izraz bi se mogao definirati kao slobodna primjena moći predočavanja bez obzira na ono što smatramo stvarnošću. U slikarstvu je „fantastično“ oprečno realizmu kojem su težili francuski impresionisti, nastojeći da što je moguće točnije reproduciraju optičke dojmove svjetla i boje pojedinih predmeta. Fantastični duh, međutim, daje oblik zagonetnome i neobičnome. Smisao za čudesno je postojao u svim vremenskim razdobljima. Francuski slikar devetnaestog stoljeća Gustave Moreau definirao je filozofiju slikara fantastičnoga kratko i jasno u svom vlastitom stavu: „Ne vjerujem u ono što mogu opipati i vidjeti. Vjerujem jedino u ono što ne vidim, a prije svega u ono što osjećam.“ Moreauov suvremenik Joseph Péladan, filozof fantastičnoga, izradio je detaljna pravila svoga društva za promicanje imaginative umjetnosti, Salon de la Rose-Croix. Zahtijevao je da se odbace mnoge realistične teme u slikarstvu; to su patriotski i militaristički sižei, prikazi iz suvremenog života, portreti, seljačke scene, svi pejzaži („osim onih komponiranih u Poussinovoj maniri“), marine, slikovite orijentalne scene, sve humoristične teme, svi prikazi domaćih životinja, sporta, cvijeća i mrtve prirode. Što je preostalo? Kako god nam se ovaj popis zabrana može pričinjati neobičnim, on zapravo samo ukazuje na neovisnost i samostojnost onih slika kojima su izvor inspiracije bile legende, kazivanja, alegorije, snovi i pjesništvo – posebno lirika – na sve ono gdje fantazija igra ulogu. Ovamo se mogu pribrojiti i određene vrste religioznih sižea, međutim treba razlikovati one što prikazuju stroge vjerske sadržaje od onih koji dopuštaju slobodniju interpretaciju. Slikarsko prikazivanje madone s djetetom ili raspeća u njegovu čvrsto definiranom značenju ne može se dovesti u vezu s pojmom fantazije. Postoji međutim u kršćanskoj ikonografiji mnogo toga što umjetnik može slobodno prikazivati, a da ne dirne u vjersku dogmu, npr. priča o Salomi (si. 43). Vizije što su mučile Sv. Antuna bile su česta tema fantastičnih slikara (sl. 12, 13, 17 i 83). Pakao je strašan pojam, ali ga se ne može definirati, pa je tako urodio raznolikim interpretacijama. Nakaze iz pakla koje u slikama Matthiasa Grünewalda proganjaju sv. Antuna zaista su fantastične (sl. 12). Pakao poprima uznemirujuće psihološke dimenzije u djelima Hieronymusa Boscha (sl. 9) i Pietera Bruegela starijeg (sl. 16). Legende o svecima, kao npr. o sv. Nikoli iz Barija i o čudesima što mu se pripisuju, bile su bogato vrelo za fantaziju; njegovo čudesno smirivanje olujnog mora su, npr. prikazali slikari iz Firenze i Sienne u nekoliko navrata. Često uspoređuju slikari čudesno s nepoznatim. Fantastični otoci iz Odiseje nalaze se u jednom neistraženom moru. Zbog geografske tajanstvenosti likovi iz Homerovih djela poprimili su nadnaravne oblike, kao npr. privlačne sirene, tajnim moćima proviđenja Kirka, golemi jednooki kiklopi; ovim sižeima poslužili su se mnogi slikari, počev od starih grčko-rimskih zidnih slikarija pa do Turnera u devetnaestom stoljeću. Tako se u srednjovjekovnim „Bestijarijima“ (simboličko-mističnim slikovnicama o životinjama) mogu naći takve fantastične životinje za koje se pretpostavljalo da nastavaju nepoznate zemlje; rane zemljopisne karte su obilježavale takva područja upozorenje: „Ovdje je neman!“ Mnoge fantastične teme izazivale su dojam lijepe realnosti. Kad su majstori renesanse prikazivali epizode iz klasične mitologije, mislili su na jedno „zlatno doba“ koje im je dopuštalo da prikazuju ljudski lik u idealnoj savršenosti. Jednu Tizianovu bakanalsku svečanost možemo zaista smatrati nekom idealnom fantazijom. No groteska se također pojavljuje, pogotovu u scenama iz klasičnih basni, u slikama koje su oduševljavale učene ljubitelje umjetnosti. Fauni, satiri i kentauri prikazivani su pri njihovim različitim zabavama (sl. 4). Zeus, koji se u različitim oblicima prikazivao zemaljskim ženama bio je oduvijek poticaj slikarima za fantastična ostvarenja: prikazao se Danaji kao zlatna kiša, Antiopi kao satir, Ledi kao labud, Europi kao bik. Obljubljen siže bio je i Andromedino spašavanje Perzeja od nemani, gdje je groteska bila neophodan element, pri čemu je upravo ružnošću nemani naglašena ljepota. U stoljećima nakon renesanse, osobito u osamnaestom, smanjilo se značenje fantastičnoga u evropskom slikarstvu. Portretno slikarstvo je cvalo, a u slikanju krajobraza porasla je važnost realističnog slikarstva, racionalno je svuda bilo važnije od misterioznoga. No uvijek postoje iznimke. Vještice su očito fascinirale i slikare i javnost u jednakoj mjeri (sl. 27–29). U Watteauovim „Fêtes galantes“ vizije dvorskog života dostigle su vizionarsku čarobnost, no Watteau je znao kako zadržati ravnotežu između stvarnoga i fantastičnoga (sl. 31). Čak je i slikarima veduta iz osamnaestog stoljeća fantastično ponekad pružalo mogućnost da izbjegnu vjerno prikazivanje gradova i krajeva. Osebujnost „capriccia“ je npr. gotovo zahtijevala izvjesnu modifikaciju stvarnosti. U takvim radovima mogao je umjetnik sagraditi svijet snova tako da je fragmente stvarnosti prema svojoj želji ponovno sastavljao. Tako je u Rimu Pannini stvorio fantastične kombinacije starih ruševina, Canaletto je glasovite konje s Markova trga u Veneciji prikazao na sasvim drugom mjestu, na Piazzetti pred Duždevom palačom (sl. 40), a engleski slikar William Marlow je pod očitim talijanskim utjecajem prikazao londonsku katedralu Sv. Pavla u venecijanskom ambijentu (sl. 49). Na mjesto postojećih palača Piranesi je postavio svoje prostrane, labirintima slične zatvore (sl. 34, 35). Venecijanac Guardi je odbacio uobičajeno prikazivanje Canala Grande i umjesto toga naslikao male otoke u laguni s izmišljenom arhitekturom ruševina (sl. 48). Ranom romantikom na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće fantazija je ponovno postala snaga odrednica u umjetnosti. Neobuzdana fantazija suprotstavila se kontroli razbora. Shakespeare je ponovno otkriven, a slikari nisu više u tragedijama prikazivali trenutke najvećeg užasa i napetosti, nego isto tako i susret likova iz »Sna ljetne noći« na mjesečini. „San razbora“, da se poslužimo na ovom mjestu Goyinim riječima, omogućio je nemani, poput one na fascinirajućoj Füsslijevoj slici „Mora“, da muči ženu koja spava (sl. 45). Goyin fantastični sviiet predodžaba susrećemo na njegovim bakropisima i slikama (sl. 46, 47, 51). Naklonost prema tajanstvenome i nadnaravnome što je u jezovitim romanima Horacea Walpolea, Anne Radcliffe i „Monk“ Lewisa našla svoj književni izraz, imala je i svoju paralelu u slikarstvu. Posebno je Füssli signalizirao odvraćanje od racionalnoga. Još jedna posljedica romantičnog raspoloženja je atmosfera nasilja, tako karakteristična za slike Johna Martina: strašna nadnaravna kazna za Babilon i Ninivu i igra snažnih valova što u njegovoj viziji općeg potopa gutaju zemlju i ljude, kao i njegov strašan „Dan gnjeva“ (sl. 57). Slikarstvo kasnijeg devetnaestog stoljeća je neko vrijeme ignoriralo fantastičan element, jer se sve veća pažnja posvećivala realističnim tendencijama. Suvremeni život i pejzaž bile su teme realizma, impresionizma i postimpresionizma u kontinentalnoj Evropi. Pri tome se sve više uvažavala estetska vrijednost bole i oblika. Tek je u novije vrijeme zapostavljena imaginativna umjetnost opet postala aktualna. U Engleskoj su njeni predstavnici prerafaeliti. Premda je cilj prerafaelitskog pokreta isprva bio „vjernost prirodi“, za njegov kasniji razvoj karakterističnije su vizije „idealnog svijeta koji nije nikad a i neće nikad postojati“, kako je to formulirao Edward Burne-Jones. Ovo idealiziranje utjecalo je također na umjetnike u Francuskoj i Belgiji koji su se posvetili poetičnijem poimanju umjetnosti u jednom vremenu kad se činilo da je impresionizam nadišao sve ono što je bilo prije njega, za razliku od onih slikara kojima se jedino radilo o vanjskim manifestacijama prirode. Na kontinentu se izraz sjetne nostalgije tako karakteristične za djelo Burne-Jonesa stopio s težnjom da izraze neobične osjećaje koji su pojmu dekadencije dali nov sadržaj (sl. 67, 70, 71). Dekadencija je, kako je Verlaine pjesnički definira, bila izrazom „senzualnog duha i zabrinute putenosti, nasilja i sjaja jednog degeneriranog carstva“. On tu ukazuje na nešto što pripada svijetu osjećaja onih umjetnika koji su u osamdesetim i devedesetim godinama devetnaestog stoljeća stvorili svoj vlastiti fantastični svijet: žene su bile utjelovljenje misteriozne sudbine; u ilustracijama uz pripovijest Edgara Allana Poea istražio je Odilon Redon dubine mrtvačkoga; Gustave Moreau (sl. 49–61) pridao je antičkim mitovima novo značenje, dopuštajući simboličkim figurama da predstavljaju razna duševna stanja. Nadrealizam je u dvadesetom stoljeću na neki način nastavio tradiciju simbolizma što su ga razvili Moreau i neki drugi umjetnici. No između ta dva pokreta postoji temeljna razlika. Dok se simbolizam devetnaestog stoljeća kretao u području mistike i grešnosti, nadrealizam je pod utjecajem psihoanalize zauzeo „klinički“ distanciran stav. Fantastičnost snova i osebujno podzemlje nesvjesnoga osvojilo je u umjetnosti kao i u znanosti nov položaj. Nadrealisti su zaista prodrli u novo područje čudesnog i fantastičnog i ispisali najnovije poglavlje jedne neobične priče

Odlično očuvano! Naslov Fantastično slikarstvo : od Hieronymusa Boscha do Salvadora Dalija : 104 reprodukcije / izbor i uvod William Gaunt ; [prevela s njemačkog Micheline Popović] Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski Godina 1980 Izdanje 2. hrvatsko izd. Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1980 Fizički opis [14] str., 96 str. s tablama : ilustr. ; 42 cm Drugi autori - osoba Gaunt, William Zbirka Remek djela u velikom formatu (Broš.) Napomene Prijevod djela: Painters of fantasy FANTASTIČNO SLIKARSTVO „Fantastičnim“ opisujemo osobitost mnogih značajnih umjetničkih djela koja su nastala u različitim razdobljima, a nisu ograničena ni na određenu zemlju ni na određeni period. Taj izraz bi se mogao definirati kao slobodna primjena moći predočavanja bez obzira na ono što smatramo stvarnošću. U slikarstvu je „fantastično“ oprečno realizmu kojem su težili francuski impresionisti, nastojeći da što je moguće točnije reproduciraju optičke dojmove svjetla i boje pojedinih predmeta. Fantastični duh, međutim, daje oblik zagonetnome i neobičnome. Smisao za čudesno je postojao u svim vremenskim razdobljima. Francuski slikar devetnaestog stoljeća Gustave Moreau definirao je filozofiju slikara fantastičnoga kratko i jasno u svom vlastitom stavu: „Ne vjerujem u ono što mogu opipati i vidjeti. Vjerujem jedino u ono što ne vidim, a prije svega u ono što osjećam.“ Moreauov suvremenik Joseph Péladan, filozof fantastičnoga, izradio je detaljna pravila svoga društva za promicanje imaginative umjetnosti, Salon de la Rose-Croix. Zahtijevao je da se odbace mnoge realistične teme u slikarstvu; to su patriotski i militaristički sižei, prikazi iz suvremenog života, portreti, seljačke scene, svi pejzaži („osim onih komponiranih u Poussinovoj maniri“), marine, slikovite orijentalne scene, sve humoristične teme, svi prikazi domaćih životinja, sporta, cvijeća i mrtve prirode. Što je preostalo? Kako god nam se ovaj popis zabrana može pričinjati neobičnim, on zapravo samo ukazuje na neovisnost i samostojnost onih slika kojima su izvor inspiracije bile legende, kazivanja, alegorije, snovi i pjesništvo – posebno lirika – na sve ono gdje fantazija igra ulogu. Ovamo se mogu pribrojiti i određene vrste religioznih sižea, međutim treba razlikovati one što prikazuju stroge vjerske sadržaje od onih koji dopuštaju slobodniju interpretaciju. Slikarsko prikazivanje madone s djetetom ili raspeća u njegovu čvrsto definiranom značenju ne može se dovesti u vezu s pojmom fantazije. Postoji međutim u kršćanskoj ikonografiji mnogo toga što umjetnik može slobodno prikazivati, a da ne dirne u vjersku dogmu, npr. priča o Salomi (si. 43). Vizije što su mučile Sv. Antuna bile su česta tema fantastičnih slikara (sl. 12, 13, 17 i 83). Pakao je strašan pojam, ali ga se ne može definirati, pa je tako urodio raznolikim interpretacijama. Nakaze iz pakla koje u slikama Matthiasa Grünewalda proganjaju sv. Antuna zaista su fantastične (sl. 12). Pakao poprima uznemirujuće psihološke dimenzije u djelima Hieronymusa Boscha (sl. 9) i Pietera Bruegela starijeg (sl. 16). Legende o svecima, kao npr. o sv. Nikoli iz Barija i o čudesima što mu se pripisuju, bile su bogato vrelo za fantaziju; njegovo čudesno smirivanje olujnog mora su, npr. prikazali slikari iz Firenze i Sienne u nekoliko navrata. Često uspoređuju slikari čudesno s nepoznatim. Fantastični otoci iz Odiseje nalaze se u jednom neistraženom moru. Zbog geografske tajanstvenosti likovi iz Homerovih djela poprimili su nadnaravne oblike, kao npr. privlačne sirene, tajnim moćima proviđenja Kirka, golemi jednooki kiklopi; ovim sižeima poslužili su se mnogi slikari, počev od starih grčko-rimskih zidnih slikarija pa do Turnera u devetnaestom stoljeću. Tako se u srednjovjekovnim „Bestijarijima“ (simboličko-mističnim slikovnicama o životinjama) mogu naći takve fantastične životinje za koje se pretpostavljalo da nastavaju nepoznate zemlje; rane zemljopisne karte su obilježavale takva područja upozorenje: „Ovdje je neman!“ Mnoge fantastične teme izazivale su dojam lijepe realnosti. Kad su majstori renesanse prikazivali epizode iz klasične mitologije, mislili su na jedno „zlatno doba“ koje im je dopuštalo da prikazuju ljudski lik u idealnoj savršenosti. Jednu Tizianovu bakanalsku svečanost možemo zaista smatrati nekom idealnom fantazijom. No groteska se također pojavljuje, pogotovu u scenama iz klasičnih basni, u slikama koje su oduševljavale učene ljubitelje umjetnosti. Fauni, satiri i kentauri prikazivani su pri njihovim različitim zabavama (sl. 4). Zeus, koji se u različitim oblicima prikazivao zemaljskim ženama bio je oduvijek poticaj slikarima za fantastična ostvarenja: prikazao se Danaji kao zlatna kiša, Antiopi kao satir, Ledi kao labud, Europi kao bik. Obljubljen siže bio je i Andromedino spašavanje Perzeja od nemani, gdje je groteska bila neophodan element, pri čemu je upravo ružnošću nemani naglašena ljepota. U stoljećima nakon renesanse, osobito u osamnaestom, smanjilo se značenje fantastičnoga u evropskom slikarstvu. Portretno slikarstvo je cvalo, a u slikanju krajobraza porasla je važnost realističnog slikarstva, racionalno je svuda bilo važnije od misterioznoga. No uvijek postoje iznimke. Vještice su očito fascinirale i slikare i javnost u jednakoj mjeri (sl. 27–29). U Watteauovim „Fêtes galantes“ vizije dvorskog života dostigle su vizionarsku čarobnost, no Watteau je znao kako zadržati ravnotežu između stvarnoga i fantastičnoga (sl. 31). Čak je i slikarima veduta iz osamnaestog stoljeća fantastično ponekad pružalo mogućnost da izbjegnu vjerno prikazivanje gradova i krajeva. Osebujnost „capriccia“ je npr. gotovo zahtijevala izvjesnu modifikaciju stvarnosti. U takvim radovima mogao je umjetnik sagraditi svijet snova tako da je fragmente stvarnosti prema svojoj želji ponovno sastavljao. Tako je u Rimu Pannini stvorio fantastične kombinacije starih ruševina, Canaletto je glasovite konje s Markova trga u Veneciji prikazao na sasvim drugom mjestu, na Piazzetti pred Duždevom palačom (sl. 40), a engleski slikar William Marlow je pod očitim talijanskim utjecajem prikazao londonsku katedralu Sv. Pavla u venecijanskom ambijentu (sl. 49). Na mjesto postojećih palača Piranesi je postavio svoje prostrane, labirintima slične zatvore (sl. 34, 35). Venecijanac Guardi je odbacio uobičajeno prikazivanje Canala Grande i umjesto toga naslikao male otoke u laguni s izmišljenom arhitekturom ruševina (sl. 48). Ranom romantikom na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće fantazija je ponovno postala snaga odrednica u umjetnosti. Neobuzdana fantazija suprotstavila se kontroli razbora. Shakespeare je ponovno otkriven, a slikari nisu više u tragedijama prikazivali trenutke najvećeg užasa i napetosti, nego isto tako i susret likova iz »Sna ljetne noći« na mjesečini. „San razbora“, da se poslužimo na ovom mjestu Goyinim riječima, omogućio je nemani, poput one na fascinirajućoj Füsslijevoj slici „Mora“, da muči ženu koja spava (sl. 45). Goyin fantastični sviiet predodžaba susrećemo na njegovim bakropisima i slikama (sl. 46, 47, 51). Naklonost prema tajanstvenome i nadnaravnome što je u jezovitim romanima Horacea Walpolea, Anne Radcliffe i „Monk“ Lewisa našla svoj književni izraz, imala je i svoju paralelu u slikarstvu. Posebno je Füssli signalizirao odvraćanje od racionalnoga. Još jedna posljedica romantičnog raspoloženja je atmosfera nasilja, tako karakteristična za slike Johna Martina: strašna nadnaravna kazna za Babilon i Ninivu i igra snažnih valova što u njegovoj viziji općeg potopa gutaju zemlju i ljude, kao i njegov strašan „Dan gnjeva“ (sl. 57). Slikarstvo kasnijeg devetnaestog stoljeća je neko vrijeme ignoriralo fantastičan element, jer se sve veća pažnja posvećivala realističnim tendencijama. Suvremeni život i pejzaž bile su teme realizma, impresionizma i postimpresionizma u kontinentalnoj Evropi. Pri tome se sve više uvažavala estetska vrijednost bole i oblika. Tek je u novije vrijeme zapostavljena imaginativna umjetnost opet postala aktualna. U Engleskoj su njeni predstavnici prerafaeliti. Premda je cilj prerafaelitskog pokreta isprva bio „vjernost prirodi“, za njegov kasniji razvoj karakterističnije su vizije „idealnog svijeta koji nije nikad a i neće nikad postojati“, kako je to formulirao Edward Burne-Jones. Ovo idealiziranje utjecalo je također na umjetnike u Francuskoj i Belgiji koji su se posvetili poetičnijem poimanju umjetnosti u jednom vremenu kad se činilo da je impresionizam nadišao sve ono što je bilo prije njega, za razliku od onih slikara kojima se jedino radilo o vanjskim manifestacijama prirode. Na kontinentu se izraz sjetne nostalgije tako karakteristične za djelo Burne-Jonesa stopio s težnjom da izraze neobične osjećaje koji su pojmu dekadencije dali nov sadržaj (sl. 67, 70, 71). Dekadencija je, kako je Verlaine pjesnički definira, bila izrazom „senzualnog duha i zabrinute putenosti, nasilja i sjaja jednog degeneriranog carstva“. On tu ukazuje na nešto što pripada svijetu osjećaja onih umjetnika koji su u osamdesetim i devedesetim godinama devetnaestog stoljeća stvorili svoj vlastiti fantastični svijet: žene su bile utjelovljenje misteriozne sudbine; u ilustracijama uz pripovijest Edgara Allana Poea istražio je Odilon Redon dubine mrtvačkoga; Gustave Moreau (sl. 49–61) pridao je antičkim mitovima novo značenje, dopuštajući simboličkim figurama da predstavljaju razna duševna stanja. Nadrealizam je u dvadesetom stoljeću na neki način nastavio tradiciju simbolizma što su ga razvili Moreau i neki drugi umjetnici. No između ta dva pokreta postoji temeljna razlika. Dok se simbolizam devetnaestog stoljeća kretao u području mistike i grešnosti, nadrealizam je pod utjecajem psihoanalize zauzeo „klinički“ distanciran stav. Fantastičnost snova i osebujno podzemlje nesvjesnoga osvojilo je u umjetnosti kao i u znanosti nov položaj. Nadrealisti su zaista prodrli u novo područje čudesnog i fantastičnog i ispisali najnovije poglavlje jedne neobične priče (sl. 73, 80, 81, 88–91, 93, 96). KC (N)