KNJIGA JE NOVA, NECITANA LAGUNA, 2012 U životu Maje koju smo upoznali u istoimenom serijalu čuvenih slikovnica sve se menja. Ona se s bratom Mišom igra nekih nesvakidašnjih igara, koje testiraju zadate granice tela i osećanja. Njen otac je japi i uživalac kokaina, a prema njoj je nasilan. Maja ne zna kako će joj se okončati detinjstvo. Možda prvim zaljubljivanjem na kraju letnjeg raspusta? Maja s porodicom letuje na Jadranu. Nagoveštaj surovog kraja njenog detinjstva poklapa se sa nagoveštajem surovog kraja jedne zemlje, Jugoslavije, u kojoj se živelo baš kao u slikovnici. Maja ne samo da se hvata u koštac sa realnošću odraslih, nego je na svoj način nadilazi, pojavljuje se pred nama kao sirena, postaje nevidljiva, lebdi kao da nema težinu. Iako je zaslužila te supermoći, one je neće izvući iz brojnih iskušenja. Posle konačnog obračuna sa roditeljima, Maja dospeva u vaspitno-popravni dom. Pomaže drugim „štićenicama“ da pobegnu. Maja ne mora da beži, jer se izborila za svoju slobodu. „Ugričić se useljava u ružičasti svet crno-belih pojmova s namerom da ispriča surovu i komičnu priču o dečjoj zaveri protiv odraslih. Čak i dok opisuje kako Maja prolazi kroz zidove, duva lepak i ubija roditelje eksplozivom, pisac govori jezikom dečje slikovnice. Nevinost i košmar prepliću se kao kod Harmsa ili Bulgakova, a sve pod pokroviteljstvom pripovedača koji za sebe kaže da je ’zver nad zverima’, ’dosadna ali neizbežna beštija nad beštijama, koja ništa neće prećutati’. “ Vladislava Gordić Petković

Đurđevdan 2001. god. zatiče novinarku Galu u avionu, u noćnom, neprijatnom letu kroz nepogodu nad Alpima. Tu započinje i pozadinsko putovanje obeleženo šengenskom vizom, `Milosrdnim anđelom`, aždajom i kopljem, starinskim mapama i vozovima, vetruškama i dugmićima iz male, pozamanterijske radnje... Na tom putovanju, vreme je igračka koja se kotrlja po svojim pravilima, da bi se konačno zaustavila u danu Svetog Đorđa, daleke 1968. godine... I tek u gradu Male sirene, koji je prostorno odredište njenog puta, Gala će saznati zašto se uopšte obrela tu?! `Dugmar` na složen i moderan način pripoveda o pojedinačnoj ljudskoj sudbini i traganju za sopstvenim identitetom. Povez knjige : mek Strana : 194 Format knjige : 18 cm Pismo : latinica

Autor: Đorđe Pisarev Povez: broširan Pismo: latinica Format: 18 cm Br. strana: 240 Šta se dogodilo sa nama u proteklih dvadeset godina? I zašto ta produžena prošlost još traje, pokušava da objasni Đorđe Pisarev u svom najnovijem romanu “U srcu grada”. Stvarnost je potmuli zvuk sirene u magli i nikom više nije jasno gde su granice niti kako realnost zapravo izgleda. Ucrtati koordinate u mapu izgubljenog sveta je neminovnost koja ne daje uvek pozitivne rezultate. Ipak, kao da je razmišljao Pisarev kada je pisao roman, šta može da izgubi onaj koji je već izgubljen u stvarnosti koja ga okružuje. Dosledni maštar srpske proze Đorđe Pisarev ispisuje i učitava granice realnosti, koordinate izmaštanih svetova, pretpostavljenih vremena, dovodeći niz suprotnosti svakodnevnice i snova u neku vrstu pripovedačkog sklada. On još uvek ne odustaje da upiše putokaze i orijentire u haotičnoj stvarnosti, proširi prostore pripovedanja, a bezbojnim traktatima suprostavi uzbudljivu priču.

Autor: En Ternbul Povez: broširan Br. strana: 255 Format: 14,5x20 En Ternbul je odrastala u Kentu. Volela je knjige još kao dete i sa šest godina je počela da piše priče. Ona i njena sestra Linda provodile su sate izmišljajući igre. Pretvarale su se da su pirati, ili sirene, ili su se igrale Robina Huda. Izmišljale su države i pisale priče o njihovom stanovništvu. Ana je bila stidljivo dete koje nikada nije volelo školu, koja joj je, prema sopstvenim rečima, postala podnošljivija kada je ušla u tinejdžersko doba. Zaposlila se sa sedamnaest godina i prvi posao joj je bio u sindikatu prosvetara kao daktilografkinje. Zatim je jedanaest godina radila kao sekretarica advokatima. Pokušala je da završi studije i postane učiteljica, ali nije mogla da se nosi sa učionicom punom dece. Posvetila se majčinstvu, za koje kaže da je bio najbolji posao koji ju je najviše ispunjavao - volela je da bude kod kuće s decom i smatra da su njena deca imala velikog uticaja na njeno pisanje. Anina deca su sada odrasla, a ona danas živi u Vest Midlandsu sa suprugom. Napisala je brojne knjige za mlade i osvojila brojne nagrade. Anine prve dve knjige bile su objavljene sedamdesetih godina prošlog veka. Do danas je napisala preko 30 knjiga (slikovnica, novela i romana) i mnogo pripovedaka.

HORHE LUIS BORHES PRIRUČNIK FANTASTIČNE ZOOLOGIJE Predgovor - Zoran M. Mandić Ilustracije - Milan Jovanović Jofke Prevod i pogovor - Silvia Monros-Stojaković Izdavač - Zlatna grana, Sombor Godina - 1996 174 strana 20 cm Edicija - Biblioteka Anamorfoze Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: ZORAN M. MANDIĆ - Antologija borhesovih dvojnika Predgovor A Bao A Qu Amfizbena Anamitski tigrovi Bahamut Baldander Bazilisk Behemot Boramec Burak Čudovšte Aheron Dve metafizičke životinje Fauna ogledala Fauna Sad Garuda Gmizavac kojeg je K.S. Luis usnio Golem Grifon Hanijel, Kafzijel, Azrijel i Anijel Harpije Hidra iz Lerne Himera Hipogrifon Hronos ili Herkul Ihtiokentaur Jednorog Kami Katopleba Kentaur Kerber Kineska fauna Kineski feniks Kineski jednorog Kineski zmaj Kraken Krokote i leukrokote Kudrava zver iz La Fert-Bernara Kuglaste životinje Kumbaba Levijatanov sin Majka svih kornjača Majmun koji pije tuš Mandragora Mantikora Mesečev divlji zec Mešanac Minotaur Monokli Morski konj Mravlav Nabijač Nage Nebeski jelen Nesnas Odradek Ognjeni kralj i njegov konj Okovana krmača Osmokraka zmija Panter Pelikan Peritoni Ptica feniks Ptica Rok Remora Salamander Scila Senijed Sfinga Simurg Sirene Skvonk Stoglavac Šestonožne antilope Talos T`ao-T`ieh Toplotna bića Tronogi magarac Uroboros Zaratan Zmaj Životinja koju je Kafka usnio Životinja koju je K.S. Luis usnio Životinja koju je Po usnio SILVIA MONROS-STOJAKOVIĆ - Oštroumni domaći Borhes Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Book of Imaginary Beings Jorge Luis Borges

Ministarstvo straha, Grejam Grin Žanrovi: Trileri, Filmovane knjige Pismo: Latinica Broj strana: 320 Povez: Mek sa klapnama Čarobna knjiga, Beograd, 2020. nova knjiga Jednog mirnog popodneva, Artur Rou posećuje vašar na poljima Kembridžšira i osvaja kolač u igri na sreću. No to nipošto nije dan kao svaki drugi. Rat je i Britaniju ozbiljno ugrožava Nemačka, a pošto sirene za vazdušnu uzbunu prekidaju vašar, ubrzo postaje jasno i to da Rou nije tek običan čovek. Otpušten je s psihijatrijskog zatvorskog odeljenja pošto je iz milosrđa ubio svoju ženu i muči ga krivica zbog tog čina, a uz to sad, osvojivši naizgled bezazlenu nagradu, mora da beži od nacističkih špijuna i drugih mračnih sila koje žele da ga eliminišu. Započevši zlokobnu odiseju kroz London razoren bombama, Rou se upliće u klupko tajni koje sežu do najvećih dubina njegove zaboravljene prošlosti. On nema poverenja ni u koga, pa ni u sebe – jer Artur Rou, zapravo, ne zna tačno ko je. Grejam Grin, jedan od najznačajnijih i najslavljenijih pripovedača dvadesetog veka, pruža nam uzbudljiv špijunski triler smešten (i napisan) usred Drugog svetskog rata, služeći se sopstvenim iskustvima iz Londona tokom akcije Blic. Napetu priču vešto je prožeo specifičnim humorom, što njegov stil čini primamljivim i jedinstvenim, a ovaj roman uznosi van okvira špijunskog ili bilo kog drugog žanra. Po romanu Ministarstvo straha čuveni Fric Lang je 1944. snimio igrani film.

U dobrom stanju Bio sam duša lošeg društva : poezija i proza / Vladimir Visocki ; preveo s ruskog Andrij Lavrik Poèzija i proza. srp Jezik srpski Godina 1997 Izdanje [1. izd.] Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Svetovi, 1997 (Novi Sad : MBM-plas) Ostali autori Lavrik, Andrij Novikov, Vladimir Krylov, A. E. Fizički opis 174 str. ; 18 cm Zbirka Biblioteka BIS ; knj. 45 Napomene Prevod dela: Poèzija i proza / Vladimir Vysockiî. Čitamo Visockog / Vl. Novikov: str. 154-167 Komentari / A. Krilov: str. 168-174. Vladimir Semjonovič Visocki (rus. Влади́мир Семёнович Высо́цкий; Moskva, 25. januar 1938 — Moskva, 25. jul 1980) je bio ruski pevač, pesnik, pozorišni i filmski glumac i pisac. Visocki se smatra jednim od najvećih ruskih umetnika svih vremena, koji je ostavio dubok i trajan trag u ruskoj kulturi. Iako ga je tokom života zvanična vlast bivšeg Sovjetskog Saveza uglavnom ignorisala, Visocki je dostigao veliku slavu i čak i danas ima značajan uticaj na mnoge ruske muzičare i glumce. Vladimir Visocki rođen je 1938. godine u Moskvi. Njegov profesionalni život odvijao se pre svega u Teatru na Taganki, sa kojim je imao više gostovanja po svetu. Beogradska publika ga se seća sa gostovanja na BITEF-u 1975. gde je igrao omiljenu ulogu Hamleta. Osim pozorišne karijere, V. Visocki se pojavno u više filmova n TV serija, od kojih je neke emitovala i JRT. Iako je, osim široke popularnosti filmskog i pozorišnog glumca bio još popularniji kao pesnik n pevač, za života nije video nijednu objavljenu zbirku svojih pesama. Popularnost je stekao čistim koncertima, na kojima je publika snimala magnetofonima njegove pesme. Ti snimci su posle umnožavani i šireni, slično fenomenu samizdatskih knjiga. Visockog je izdalo srce u tokom pozorišne predstave. Umro je 1988. godine u Moskvi. Poezija Visockog ni dan danas nije izgubila ništa od svoje upečatljivosti i snage. savremena ruska knjizevnost ruski pisci pesnici ... ruska poezija ... x2

IZDAVAČ: Stubovi kulture, Beograd GODINA: 2002. POVEZ: mek, manji format PISMO: ćirilica STRANA: 148 STANJE: dobro očuvana, ocena 3 Intigrantna potraga za arhivama nestalim u burnim događajima balkanske istorije. Jedno je arhiva CK KPJ sklonjena 1948. u manastiru u Bosni, drugo je jasenovačka arhiva odneta iz Jasenovca za vreme ratova devedesetih. Pripovedajući o nestanku arhiva, Lukač govori o događajima u kojima još više nestaju ljudi. RAJKO LUKAČ rođen je 1952. godine u Međeđi kod Bosanske Dubice. Školovao se u Međeđi, Starom Petrovom Selu i Bosanskoj Dubici. Posle prve godine na Filozofskom fakultetu u Zadru, studije nastavio na Filološkom fakultetu u Beogradu i diplomirao na grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti. Od 1971. živi u Beogradu, gde se profesurom bavio nekoliko meseci, a najduže – deceniju i po – bio novinar, potom saradnik u marketingu, urednik i voditelj književne tribine, savetnik za književnost u jednom fondu, te saradnik i urednik u nekoliko izdavačkih kuća. U protekloj deceniji, uz čitanje i pisanje, posvetio se sadnji voćaka, verujući da više šansi imaju da ga nadžive njegove smokve, bademi, leske, kesteni, breskve i orah nego knjige.Knjige poezije: Plavuša i putnik (1977), Spiralno stepenište (1982), Knjiga paljenica (1986), Odlivci i siluete (1987), Koji kunu dane i noći (1990), Uholaže (1994), Japija za život (1994), Relikvijar (1994), Bištanje pred lapot (1995), Jona iz fioke (1997), Ples dvojnika (stare i nove, 2004), Trpeza (sto izabranih pjesama, 2008), Zapisi iz podzemnog prolaza (2010), Hor ara (2015), U traganju za izgubljenim čitaocima (2016), Zajednički epitaf (2017) i za decu Mačja pređa (2008), Hvalisavko u kopačkama od sedam milja (2009), Pajaci na pijaci (2016) i Kratka duga (2017), te izbor poezije u prevodu na makedonskom jeziku Tanc so sirenite (2016).Romani: Čipkarska škola (1988), Ljetne sante (1995), Božji ugodnici (1998), Arhivske grobnice (2002), Hroničar (2005), Zvono nad međama (2015), za mlade Najgori nadimak na svijetu (2011), Uhvati vjetar (2012) i za decu Strašnije od najstrašnijeg (2016).Knjige priča: Mojin kralj (1996), Šetalište hromih (2001), Samrtni zagrljaj (2006) i Pisac na usijanom limenom krovu biblioteke (2017).Drama Fajront na Gvozdu (2011).Drugi program Radio-Beograda emitovao mu je radio-drame Svečana autopsija u Matici Srpskoj i Mojin kralj, a Dečji program dvadeset kratkih priča.Priredio Antologiju pripovedaka srpskih književnica (2002) i preveo sa makedonskog jezika antologiju makedonskih mladih pesnika Lirski dodekameron (2016) i pesničku knjigu Marte Markoske Crne rupe u nama (2017) .

Autor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987 Naslov Igra s đavolovim repom / Vitomil Zupan ; [preveo Ivan Brajdić] Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Globus, 1985 Fizički opis 323 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Brajdić, Ivan Majdak, Zvonimir Zbirka Izabrana djela Vitomila Zupana Svjetski pisci Napomene Prevod dela: Igra s hudičevim repom Pogovor / Zvonimir Majdak: str. 315-321. Predmetne odrednice Zupan, Vitomil, 1914- Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG135 (N)

Vitomil Zupan KlementTvrdi povez sa zaštitnim omotomAutor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987Naslov Klement / Vitomil Zupan ; [prevela Pavica Hromin]Jedinstveni naslov Klement. hrvatski jezikVrsta građe romanJezik hrvatskiGodina 1985Izdavanje i proizvodnja [Ljubljana] : Delo ; Zagreb : Globus, 1985Fizički opis 294 str. ; 21 cmDrugi autori - osoba Hromin, Pavica = Hromin, PavicaZbirka Svjetski pisci / [Globus, Zagreb]Izabrana djela Vitomila Zupana(Karton s omotom)Napomene Prevod dela: KlementAutorova slika na omotnom listu.Glavna tema ovog romana može se ocrtati vrlo kratko: bezobziran zločin kao put do uspjeha. Klementa udara život, nitko za njega ne mari jer je samo obični Klement, ali upravo zato on udara po drugima. Ključ njegova djelovanja je u spoznaji da nema sretnih i nesretnih, dobrih i zlih – postoje samo silnici i slabi. Tim dvjema odrednicama, razmišlja Klement, treba dodati i pamet, koju treba „ispeći u đavolskoj kuhinji“ da bi se čovjek oslobodio predrasuda. Klementov obračun sa svijetom je totalan i on je u tome morao ostati neumoljivo dosljedan i onda kada bi njegovo samotarstvo negdje htjelo ili moglo naći domaći ambijent.U romanu se neprestano izmjenjuju esejističke i romaneskne tehnike; tu se isprepliće dramatična jeza s lirskom prozom, osjećajnost sa cinizmom, a ovaj opet s grižnjom savjesti, esejistički diskurs s gotovo kolportažnim fabuliranjem, socijalna kritika s ironiziranjem samoga sebe, nihilizam s moraliziranjem. Roman Klement pruža čudesno putovanje kroz prostranstvo riječi i njihovo promjenljivo značenje – poetske odnose među njima.lako je i ovaj Županov roman dugo čekao da bude objavljen (napisan je prije rata, a tiskala ga je Cankarjeva založba 1974) to se u njegovoj strukturi ne osjeća. On je i u vrijeme svog izlaženja nov i nesumnjiv doprinos novome u suvremenoj slovenskoj književnosti.Miljeko JergovićVITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDIU prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme.„Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali.Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo.Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više.Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda.„Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran.Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao.Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu.Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma.Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.”3/24

Odlično očuvano. Autor - osoba Zupan, Vitomil Naslov Menuet za gitaru / Vitomil Zupan ; [prevela Mirjana Hećimović] Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Globus, 1985 (Ljubljana : Delo) Fizički opis 435,[1] str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Hećimović, Mirjana Kermauner, Taras Zbirka Izabrana djela Vitomila Zupana Svjetski pisci ISBN (Karton sa omotom) Napomene Prevod dela: Menuet za kitaro Ustvarjati, unatoč svemu / Taras Kermauner: str. 423-435. Predmetne odrednice Zupan, Vitomil, 1914- Ratnim romanom „Menuet za gitaru“ Zupan je, bez sumnje, postigao vrhunac svog umjetničkog stvaranja. Na prvi pogled „Menuet“ je vrlo jednostavan – to je autobiografsko sjećanje na narodnooslobodilački rat, posebno na njemačku ofenzivu u jesen 1943. godine. Pred čitaocem se niže obilje napetih događaja, juriša, bježanja, dugih i mučnih hodanja, putovanja, ali svi su ti događaji isprepleteni raznolikim razmišljanjima. Iz tih razmišljanja, koja su utemeljena na nekim općim istinama, izvodi Zupan složenost i tih na prvi pogled jednostavnih i jasnih čina i postupaka. Glavni junak Berk želi postići neki vrhunac ljudskih težnji, ali u tome ne uspijeva. Uvijek želi postići nešto novo. U oružani rat vodi ga romantično nadahnuće. Njegova želja za pobjedom pretvara se u želju za ženama. U Berku se sukobljavaju opći i individualni interesi. Berk je zapravo biće s dvjema dušama – raskidan u sebi. Županov partizan je zbog tih oznaka zapravo pralik čovjeka kakav je poznat u suvremenom životu i književnosti, a ne onakav kako je općenito do sada prikazivan naš borac. I strukturalno i tematski ovaj roman sigurno predstavlja najveći domet u jugoslavenskim književnostima posljednjeg desetljeća. Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG135 (N)

Autor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987 Naslov Klement / Vitomil Zupan ; [prevela Pavica Hromin] Jedinstveni naslov Klement. hrvatski jezik Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja [Ljubljana] : Delo ; Zagreb : Globus, 1985 Fizički opis 294 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Hromin, Pavica = Hromin, Pavica Zbirka Svjetski pisci / [Globus, Zagreb] Izabrana djela Vitomila Zupana (Karton s omotom) Napomene Prevod dela: Klement Autorova slika na omotnom listu. Glavna tema ovog romana može se ocrtati vrlo kratko: bezobziran zločin kao put do uspjeha. Klementa udara život, nitko za njega ne mari jer je samo obični Klement, ali upravo zato on udara po drugima. Ključ njegova djelovanja je u spoznaji da nema sretnih i nesretnih, dobrih i zlih – postoje samo silnici i slabi. Tim dvjema odrednicama, razmišlja Klement, treba dodati i pamet, koju treba „ispeći u đavolskoj kuhinji“ da bi se čovjek oslobodio predrasuda. Klementov obračun sa svijetom je totalan i on je u tome morao ostati neumoljivo dosljedan i onda kada bi njegovo samotarstvo negdje htjelo ili moglo naći domaći ambijent. U romanu se neprestano izmjenjuju esejističke i romaneskne tehnike; tu se isprepliće dramatična jeza s lirskom prozom, osjećajnost sa cinizmom, a ovaj opet s grižnjom savjesti, esejistički diskurs s gotovo kolportažnim fabuliranjem, socijalna kritika s ironiziranjem samoga sebe, nihilizam s moraliziranjem. Roman Klement pruža čudesno putovanje kroz prostranstvo riječi i njihovo promjenljivo značenje – poetske odnose među njima. lako je i ovaj Županov roman dugo čekao da bude objavljen (napisan je prije rata, a tiskala ga je Cankarjeva založba 1974) to se u njegovoj strukturi ne osjeća. On je i u vrijeme svog izlaženja nov i nesumnjiv doprinos novome u suvremenoj slovenskoj književnosti. Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG37 (L)