NOVA KNJIGA Godina izdanja: 2020 Broj strana: 320 Format: 21 cm Povez: Broširani Jednog mirnog popodneva, Artur Rou posećuje vašar na poljima Kembridžšira i osvaja kolač u igri na sreću. No to nipošto nije dan kao svaki drugi. Rat je i Britaniju ozbiljno ugrožava Nemačka, a pošto sirene za vazdušnu uzbunu prekidaju vašar, ubrzo postaje jasno i to da Rou nije tek običan čovek. Otpušten je s psihijatrijskog zatvorskog odeljenja pošto je iz milosrđa ubio svoju ženu i muči ga krivica zbog tog čina, a uz to sad, osvojivši naizgled bezazlenu nagradu, mora da beži od nacističkih špijuna i drugih mračnih sila koje žele da ga eliminišu. Započevši zlokobnu odiseju kroz London razoren bombama, Rou se upliće u klupko tajni koje sežu do najvećih dubina njegove zaboravljene prošlosti. On nema poverenja ni u koga, pa ni u sebe – jer Artur Rou, zapravo, ne zna tačno ko je. Grejam Grin, jedan od najznačajnijih i najslavljenijih pripovedača dvadesetog veka, pruža nam uzbudljiv špijunski triler smešten (i napisan) usred Drugog svetskog rata, služeći se sopstvenim iskustvima iz Londona tokom akcije Blic. Napetu priču vešto je prožeo specifičnim humorom, što njegov stil čini primamljivim i jedinstvenim, a ovaj roman uznosi van okvira špijunskog ili bilo kog drugog žanra. Po romanu Ministarstvo straha

Autor: En Ternbul Povez: broširan Br. strana: 255 Format: 14,5x20 En Ternbul je odrastala u Kentu. Volela je knjige još kao dete i sa šest godina je počela da piše priče. Ona i njena sestra Linda provodile su sate izmišljajući igre. Pretvarale su se da su pirati, ili sirene, ili su se igrale Robina Huda. Izmišljale su države i pisale priče o njihovom stanovništvu. Ana je bila stidljivo dete koje nikada nije volelo školu, koja joj je, prema sopstvenim rečima, postala podnošljivija kada je ušla u tinejdžersko doba. Zaposlila se sa sedamnaest godina i prvi posao joj je bio u sindikatu prosvetara kao daktilografkinje. Zatim je jedanaest godina radila kao sekretarica advokatima. Pokušala je da završi studije i postane učiteljica, ali nije mogla da se nosi sa učionicom punom dece. Posvetila se majčinstvu, za koje kaže da je bio najbolji posao koji ju je najviše ispunjavao - volela je da bude kod kuće s decom i smatra da su njena deca imala velikog uticaja na njeno pisanje. Anina deca su sada odrasla, a ona danas živi u Vest Midlandsu sa suprugom. Napisala je brojne knjige za mlade i osvojila brojne nagrade. Anine prve dve knjige bile su objavljene sedamdesetih godina prošlog veka. Do danas je napisala preko 30 knjiga (slikovnica, novela i romana) i mnogo pripovedaka.

O knjizi Vilinsko kraljevstvo Voksli je u opasnosti. Nad njim se nadvila Mržnja koja želi da zavlada celim svetom. Nemoćna kraljica Vokslija, Kasandra, svoju tek rođenu bebu, vilu Piksi, šalje devojci neizmerne ljubavi, daleko, daleko u Beograd, nadajući se da će tu njena malena piksi biti bezbedna. Roman Pixie, autorke Mimi Vlaović je avanturističko-naučnofantastični-ljubavno-zabavni roman za mlade, koji nas uvodi u život Beograđanke Singidunuminele koja je veoma posebna, ne samo po imenu, nego i po tome što je biće sa najviše ljubavi na svetu. Singidunuminela pokušava da uravnoteži svoj već komplikovan život: mlađa sestra je stalno izluđuje, bivši dečko – umetnik – moli je da se pomire, pokušava da izgradi karijeru scenariste, a sada i, beba koja joj se iznenada pojavljuje pred vratima stalno stvara pink jednoroge po njenom stanu! „Roman Pixie pogađa pravo u metu, jer su i njegova autorka i njegova ciljna grupa na istoj talasnoj dužini! Jezikom svoje generacije – nadarena petnaestogodišnjakinja, Mirjana Mimi Vlaović isplela je zabavnu ljubavnu priču s elementima fantazije, uz mnoštvo referenci na život savremene urbane mladeži u Srbiji i probleme s kojima se suočavaju momci i devojke rođeni devedestih godina prošlog veka...“ Stevan Gojkov, BRAVO „Pixie je naučno-fantastična avantura, putovanje sa vilama i sirenama kroz prizmu uvek aktuelne priče o ljubavi. Maštovito, dopadljivo, pravi devojački hit! “ Ivana Pataković, OK!

HORHE LUIS BORHES PRIRUČNIK FANTASTIČNE ZOOLOGIJE Predgovor - Zoran M. Mandić Ilustracije - Milan Jovanović Jofke Prevod i pogovor - Silvia Monros-Stojaković Izdavač - Zlatna grana, Sombor Godina - 1996 174 strana 20 cm Edicija - Biblioteka Anamorfoze Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: ZORAN M. MANDIĆ - Antologija borhesovih dvojnika Predgovor A Bao A Qu Amfizbena Anamitski tigrovi Bahamut Baldander Bazilisk Behemot Boramec Burak Čudovšte Aheron Dve metafizičke životinje Fauna ogledala Fauna Sad Garuda Gmizavac kojeg je K.S. Luis usnio Golem Grifon Hanijel, Kafzijel, Azrijel i Anijel Harpije Hidra iz Lerne Himera Hipogrifon Hronos ili Herkul Ihtiokentaur Jednorog Kami Katopleba Kentaur Kerber Kineska fauna Kineski feniks Kineski jednorog Kineski zmaj Kraken Krokote i leukrokote Kudrava zver iz La Fert-Bernara Kuglaste životinje Kumbaba Levijatanov sin Majka svih kornjača Majmun koji pije tuš Mandragora Mantikora Mesečev divlji zec Mešanac Minotaur Monokli Morski konj Mravlav Nabijač Nage Nebeski jelen Nesnas Odradek Ognjeni kralj i njegov konj Okovana krmača Osmokraka zmija Panter Pelikan Peritoni Ptica feniks Ptica Rok Remora Salamander Scila Senijed Sfinga Simurg Sirene Skvonk Stoglavac Šestonožne antilope Talos T`ao-T`ieh Toplotna bića Tronogi magarac Uroboros Zaratan Zmaj Životinja koju je Kafka usnio Životinja koju je K.S. Luis usnio Životinja koju je Po usnio SILVIA MONROS-STOJAKOVIĆ - Oštroumni domaći Borhes Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Book of Imaginary Beings Jorge Luis Borges

Ministarstvo straha, Grejam Grin Žanrovi: Trileri, Filmovane knjige Pismo: Latinica Broj strana: 320 Povez: Mek sa klapnama Čarobna knjiga, Beograd, 2020. nova knjiga Jednog mirnog popodneva, Artur Rou posećuje vašar na poljima Kembridžšira i osvaja kolač u igri na sreću. No to nipošto nije dan kao svaki drugi. Rat je i Britaniju ozbiljno ugrožava Nemačka, a pošto sirene za vazdušnu uzbunu prekidaju vašar, ubrzo postaje jasno i to da Rou nije tek običan čovek. Otpušten je s psihijatrijskog zatvorskog odeljenja pošto je iz milosrđa ubio svoju ženu i muči ga krivica zbog tog čina, a uz to sad, osvojivši naizgled bezazlenu nagradu, mora da beži od nacističkih špijuna i drugih mračnih sila koje žele da ga eliminišu. Započevši zlokobnu odiseju kroz London razoren bombama, Rou se upliće u klupko tajni koje sežu do najvećih dubina njegove zaboravljene prošlosti. On nema poverenja ni u koga, pa ni u sebe – jer Artur Rou, zapravo, ne zna tačno ko je. Grejam Grin, jedan od najznačajnijih i najslavljenijih pripovedača dvadesetog veka, pruža nam uzbudljiv špijunski triler smešten (i napisan) usred Drugog svetskog rata, služeći se sopstvenim iskustvima iz Londona tokom akcije Blic. Napetu priču vešto je prožeo specifičnim humorom, što njegov stil čini primamljivim i jedinstvenim, a ovaj roman uznosi van okvira špijunskog ili bilo kog drugog žanra. Po romanu Ministarstvo straha čuveni Fric Lang je 1944. snimio igrani film.

O knjizi Vilinsko kraljevstvo Voksli je u opasnosti. Nad njim se nadvila Mržnja koja želi da zavlada celim svetom. Nemoćna kraljica Vokslija, Kasandra, svoju tek rođenu bebu, vilu Piksi, šalje devojci neizmerne ljubavi, daleko, daleko u Beograd, nadajući se da će tu njena malena piksi biti bezbedna. Roman Pixie, autorke Mimi Vlaović je avanturističko-naučnofantastični-ljubavno-zabavni roman za mlade, koji nas uvodi u život Beograđanke Singidunuminele koja je veoma posebna, ne samo po imenu, nego i po tome što je biće sa najviše ljubavi na svetu. Singidunuminela pokušava da uravnoteži svoj već komplikovan život: mlađa sestra je stalno izluđuje, bivši dečko – umetnik – moli je da se pomire, pokušava da izgradi karijeru scenariste, a sada i, beba koja joj se iznenada pojavljuje pred vratima stalno stvara pink jednoroge po njenom stanu! „Roman Pixie pogađa pravo u metu, jer su i njegova autorka i njegova ciljna grupa na istoj talasnoj dužini! Jezikom svoje generacije – nadarena petnaestogodišnjakinja, Mirjana Mimi Vlaović isplela je zabavnu ljubavnu priču s elementima fantazije, uz mnoštvo referenci na život savremene urbane mladeži u Srbiji i probleme s kojima se suočavaju momci i devojke rođeni devedestih godina prošlog veka...“ Stevan Gojkov, BRAVO „Pixie je naučno-fantastična avantura, putovanje sa vilama i sirenama kroz prizmu uvek aktuelne priče o ljubavi. Maštovito, dopadljivo, pravi devojački hit! “ Ivana Pataković, OK!

Topla i šarmantna priča o otvaranju jedne moderne knjižare u zemlji gde nema nijedne takve. Pripovest o mukama i pobedama Nadije Vasif, osnivačice i direktorke Divana u Kairu. Ulicama Kaira odjekuju pozivi na molitvu, vozači gnevno zasipaju jedni druge uvredama, sirene trube u postojanom fortisimu, ori se vika uličnih prodavaca, sa svakog trotoara trešte televizori i radio-aparati... U zaglušujućoj buci Nadija Vasif je 2002. godine, sa svojom sestrom Hind i prijateljicom Nihal, osnovala Divan, nepokolebljivo nezavisnu knjižaru. Tri mlade žene nisu posedovale nikakvo zvanično obrazovanje u vezi sa tim poslom, niti su imale šta da izgube. U to doba u Egiptu nije postojalo ništa nalik Divanu. Državna uprava zanemarivala je kulturu, a knjiga je predstavljala luksuz. Posle deset godina Divan je prerastao u uspešan knjižarski lanac na deset lokacija, sa sto pedeset zaposlenih i brojnim revnosnim obožavateljima. Iskreni, sveži i veoma duhoviti memoari Nadije Vasif kazuju priču o tom putovanju. Među njihovim šarolikim junacima nalaze se Divanovi redovni posetioci poput napornog doktora Midhata Samira, vozača sa ambicijom da postane izvršni direktor meditativne Nihal ćutljive ali smrtonosne Hind zahtevne diktatorke Nadije, i mnogo ljudi, pretežno muškaraca, koji su tvrdili da Divan nikad neće uspešno poslovati. Letopis jedne knjižarke u Kairu predstavlja portret zemlje koja srlja ka revoluciji, feministički poziv na ujedinjenje i inspirativni kratki kurs o rukovođenju firmom po zakonu entropije. Više od svega, on ukazuje da reč ima moć da nas okrene vlastitioj suštini.

Letopis jedne knjižarke u Kairu - Nadija Vasif lepo očuvana Topla i šarmantna priča o otvaranju jedne moderne knjižare u zemlji gde nema nijedne takve. Pripovest o mukama i pobedama Nadije Vasif, osnivačice i direktorke Divana u Kairu. Ulicama Kaira odjekuju pozivi na molitvu, vozači gnevno zasipaju jedni druge uvredama, sirene trube u postojanom fortisimu, ori se vika uličnih prodavaca, sa svakog trotoara trešte televizori i radio-aparati... U zaglušujućoj buci Nadija Vasif je 2002. godine, sa svojom sestrom Hind i prijateljicom Nihal, osnovala Divan, nepokolebljivo nezavisnu knjižaru. Tri mlade žene nisu posedovale nikakvo zvanično obrazovanje u vezi sa tim poslom, niti su imale šta da izgube. U to doba u Egiptu nije postojalo ništa nalik Divanu. Državna uprava zanemarivala je kulturu, a knjiga je predstavljala luksuz. Posle deset godina Divan je prerastao u uspešan knjižarski lanac na deset lokacija, sa sto pedeset zaposlenih i brojnim revnosnim obožavateljima. Iskreni, sveži i veoma duhoviti memoari Nadije Vasif kazuju priču o tom putovanju. Među njihovim šarolikim junacima nalaze se Divanovi redovni posetioci poput napornog doktora Midhata Samira, vozača sa ambicijom da postane izvršni direktor meditativne Nihal ćutljive ali smrtonosne Hind zahtevne diktatorke Nadije, i mnogo ljudi, pretežno muškaraca, koji su tvrdili da Divan nikad neće uspešno poslovati. Letopis jedne knjižarke u Kairu predstavlja portret zemlje koja srlja ka revoluciji, feministički poziv na ujedinjenje i inspirativni kratki kurs o rukovođenju firmom po zakonu entropije. Više od svega, on ukazuje da reč ima moć da nas okrene vlastitioj suštini.

U dobrom stanju Bio sam duša lošeg društva : poezija i proza / Vladimir Visocki ; preveo s ruskog Andrij Lavrik Poèzija i proza. srp Jezik srpski Godina 1997 Izdanje [1. izd.] Izdavanje i proizvodnja Novi Sad : Svetovi, 1997 (Novi Sad : MBM-plas) Ostali autori Lavrik, Andrij Novikov, Vladimir Krylov, A. E. Fizički opis 174 str. ; 18 cm Zbirka Biblioteka BIS ; knj. 45 Napomene Prevod dela: Poèzija i proza / Vladimir Vysockiî. Čitamo Visockog / Vl. Novikov: str. 154-167 Komentari / A. Krilov: str. 168-174. Vladimir Semjonovič Visocki (rus. Влади́мир Семёнович Высо́цкий; Moskva, 25. januar 1938 — Moskva, 25. jul 1980) je bio ruski pevač, pesnik, pozorišni i filmski glumac i pisac. Visocki se smatra jednim od najvećih ruskih umetnika svih vremena, koji je ostavio dubok i trajan trag u ruskoj kulturi. Iako ga je tokom života zvanična vlast bivšeg Sovjetskog Saveza uglavnom ignorisala, Visocki je dostigao veliku slavu i čak i danas ima značajan uticaj na mnoge ruske muzičare i glumce. Vladimir Visocki rođen je 1938. godine u Moskvi. Njegov profesionalni život odvijao se pre svega u Teatru na Taganki, sa kojim je imao više gostovanja po svetu. Beogradska publika ga se seća sa gostovanja na BITEF-u 1975. gde je igrao omiljenu ulogu Hamleta. Osim pozorišne karijere, V. Visocki se pojavno u više filmova n TV serija, od kojih je neke emitovala i JRT. Iako je, osim široke popularnosti filmskog i pozorišnog glumca bio još popularniji kao pesnik n pevač, za života nije video nijednu objavljenu zbirku svojih pesama. Popularnost je stekao čistim koncertima, na kojima je publika snimala magnetofonima njegove pesme. Ti snimci su posle umnožavani i šireni, slično fenomenu samizdatskih knjiga. Visockog je izdalo srce u tokom pozorišne predstave. Umro je 1988. godine u Moskvi. Poezija Visockog ni dan danas nije izgubila ništa od svoje upečatljivosti i snage. savremena ruska knjizevnost ruski pisci pesnici ... ruska poezija ... x2

Autor - osoba Vonnegut, Kurt, 1922-2007 = Vonegat, Kurt, 1922-2007 Naslov Zatvorska ptičica / Kurt Vonnegut ; s engleskoga preveo Omer Lakomica Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1981 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Znanje, 1981 Fizički opis 273 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Lakomica, Omer Zbirka Biblioteka moderne literature Hit. kolo 18 ; sv. 106 Napomene Prevod dela: Jailbird. Posveta na predlistu, uredno podvučene 3-4 rečenice na prvih nekoliko stranica, ostalo odlično očuvano. Jailbird nas vodi u polomljeni i komični, čisti Vonegatov svet velikih zločina i prekršaja u vladi – i u srcu. Ova zbrkana priča prati nespretnog birokrate Voltera F. Starbaka od Harvarda do Niksonove Bele kuće do zatvorske ustanove kao Votergejtovog najmanje poznatog saučesnika. Ali humor postaje mračan kada Vonegat svojim reflektorom osvetli hladna srca i proračunatu pohlepu moćnih, dajući oštrinu kao žilet nezaboravnom portretu moći i politike našeg vremena. Kurt Vonegat, rođen kao Kurt Vonegat Mlađi (1922, Indijanopolis – 2007, Njujork), američki je pisac poznat po satiričnim i crnohumornim romanima. U karijeri dugoj preko pedeset godina objavio je četrnaest romana, tri zbirke kratkih priča, pet drama i pet publicističkih dela. Pohađao je Univerzitet Kornel do januara 1943. kad je otišao u američku vojsku. U jeku Drugog svetskog rata Nemci su ga zarobili tokom Ardenske ofanzive. Interniran u Drezden, preživeo je savezničko bombardovanje u klanici u kojoj je bio zatvoren. Njegov proboj na američku i svetsku književnu scenu predstavlja šesti po redu, komercijalno najuspešniji roman Klanica pet (1969). „Drezdenski zločin, sumanuto skup i pažljivo isplaniran, pokazao se toliko besmislenim da je na kraju samo jedna osoba na zemlji imala neke koristi od toga. Ja sam ta osoba. Napisao sam ovu knjigu od koje sam zaradio toliko novca i stekao ime, kakvo god da je... Sve u svemu, dobio sam dva-tri dolara za svaku žrtvu. Odličan posao.“ Bibliografija Romani: Mehanički pijanino (1952) Sirene s Titana (1959) Majka noć (1962) Kolevka za macu (1963) Bog vas blagoslovio, gospodine Rouzvoter (1965) Klanica 5 (1969) Doručak šampiona (1973) Lakrdija (1976) Zatvorska ptičica (1979) Snajper Dik (1982) Galapagos (1985) Plavi drozd (1988) Hokus-pokus (1990) Vremetres (1996) Zbirke kratkih priča: Kanarinac u mačjem leglu (1961) Dobrodošli u majmunarnik (1968) Bogombova burmutica (1999) Knjige eseja: Vampeters, Fuma i Grenfelons (1974) Cvetna nedelja (1981) Sudbine gore od smrti (1990) Bog vas blagoslovio, dr Kevorkiane (2001) Čovek bez zemlje (2005) Drame: Srećan rođendan, Vanda Džun (1970) Između vremena i Timbuktua (1972) Odluči se (1993) MG125 (N)

Ruski disko - Vladimir Kaminer Iz 2005. Broš povez 165 str. Moja majka svetski putnik Prvih 6o godina svoga života moja majka je provela u Sovjetskom Savezu. Ni jedan jedini put nije prešla granicu svoje domovine, iako se njena najbolja prijateljica 1982. godine udala za Nijemca koji je bio stacioniran u Moskvi i s njim se preselila u Karl-Marks-Štat, odakle je više puta pozivala moju majku u goste. Partijski sekretar Instituta za mašinogradnju, u kom je majka radila, trebalo je da napiše mišljenje, pošto se bez njega nikud nije moglo mrdnuti, ali on to nikako nije htio da učini. Putovanje u inostranstvo je častan i odgovoran korak, govorio je mojoj majci. Vi se. međutim, niste pokazali na polju društveno-političkog rada, gospođo Kaminer. Iz toga zaključujem da još niste zreli za takvo jedno putovanje. Moja majka sazrela je za putovanje tek nakon raspada Sovjetskog Saveza, 1991. godine, kad je emigrirala u Njemačku. Brzo je otkrila jednu od najvećih sloboda demokratije, slobodu kretanja. Sada je svuda mogla da putuje. Ali, koliko daleko treba putovati i koliko veliki smije da bude svijet? Odgovor na to pitanje došao je takoreći automatski kad se majka upoznala s ponudom turističke agencije Roland, koja organizuje jeftina putovanja autobusom. Autobusom, doduše, ne možete stići baš do Amerike, Australije ili Indije, ali se makar možete vozati do mile volje. Imate utisak da ste na dugom putovanju, ali istovremeno ostajete nekako blizu kuće. Em je praktično, em je povoljno I zabavno. Iako se popularno ture s agencijom Roland često otkazuju zbog malog broja učesnika, majka je u međuvremenu već bila na dvadesetak putovanja i obišla mnoga mjesta. Od Španije na jugu do Danske na sjeveru. U Kopenhagenu je slikala morsku sirenu, kojoj je neko bap tada ponovo bio skinuo glavu. U Beču je dama koja je bila turistički vodič objasnila da se bečke kobasice tamo zovu frankfurtske, da se pristojna kafa može dobiti samo u restoranu ispred Gradske skupštine I da je Stapo skraćenica za policiju. U Parizu vozač autobusa nije mogao da ubode parking, pa su cijeli dan kružili oko Ajfelove kule. Na Volfgangovom jezeru moja majka je kupila prave Mocartove kugle, najokruglije čokoladne bombone na svijetu, koje od tada stalno dobijam za Božić. U Pragu se na Karlovom mostu zamalo nisu sudarili s autobusom drugog organizatora. U Amsterdamu je kraljica slavila rođendan, i mnogo tamnoputih građana je igralo od radosti na ulicama u trenutku kad je autobus agencije Roland stigao tamo s mojom majkom. U Veroni je posjetila spomenik Šekspirovoj Juliji, čija se lijeva dojka već sasvim smanjila i usijala od ruku mnogih turista. U London majka nije mogla ići, jer Engleska nije potpisnica Šengenskog sporazuma, a ona je tek u Kaleu primijetila da joj je za Englesku potrebna posebna viza. Zato je te noći slikala svaku drugu kuću u Kaleu. Sledećeg dana autobus se vraćao kući i moja majka se vratila njim – nazad u Berlin. Činjenica da se nije čak ni primakla Big Benu i Tauer Bridžu nije je mnogo uzbuđvala. U međuvremenu je postala iskusan putnik autobusom, za kojeg nije toliko bitan cilj, koliko put do njega.

Autor - osoba Vonnegut, Kurt, 1922-2007 = Vonegat, Kurt, 1922-2007 Naslov Klanica-pet ili Dečji krstaški rat / Kert Vonegat ; [preveo sa engleskog Branko Vučićević] Jedinstveni naslov Slaughterhouse-Five. srpski jezik Omotni naslov Klanica pet Hrptni naslov Klanica pet Ostali naslovi Klanica pet Dečji krstaški rat Vrsta građe roman Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 2001 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Narodna knjiga-Alfa, 2001 (Beograd : Alfa) Fizički opis 198 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Vučićević, Branko, 1934-2016 = Vučićević, Branko, 1934-2016 Pavković, Vasa, 1953- = Pavković, Vasa, 1953- Zbirka Antologija svetske književnosti / [Narodna knjiga-Alfa, Beograd] ; ǂknj. ǂ16 (karton) Napomene Prevod dela: Slaughterhouse-Five / Kurt Vonnegut, Jr. Tiraž 1.000 Kor. i stvarni hrpt. nasl: Klanica pet `... superioran kritički roman koji se sa žestokim cinizmom obrušava na `američki san` i njegove slabosti... antologijske stranice posvećene, istovremeno, ljudskoj nemoći i apsurdnosti civilizacijskih tokova.` --> Beleška o piscu Str. [197]-198: Beleška o piscu / Vasa Pavković. Dečji krstaški rat Remek-delo antiratne književnosti Bili Pilgrim, „visok i slabunjav i uobličen kao boca koka-kole“, rođen je u Ilijumu (država Njujork) kao jedino dete tamošnjeg berberina. Pohađao je večernje časove u Ilijumskoj optičarskoj školi, ali je posle prvog semestra regrutovan za vojnu službu u Drugom svetskom ratu. Služio je kao pešadinac u Evropi, pa je zarobljen u Drezdenu tik pred završetak rata. Bili je doživeo i preživeo strahoviti drezdenski masakr u kojem su savezničke snage sravnile grad sa zemljom. U napadu je poginulo oko 135.000 ljudi, više nego u Hirošimi i Nagasakiju zajedno. Kada se vratio u Ilijum, završio je školu i postao optičar. Jeste imao blagi nervni slom, ali je terapija elektrošokovima bila uspešna, pa se srećno oženio bogatom naslednicom s kojom je imao dvoje dece. Toliko ga je sreća pratila da je čak preživeo i jednu avionsku nesreću. A onda je, ničim neizazvan, u jednom noćnom radio-programu ispričao kako su ga 1967. na dan venčanja njegove ćerke oteli vanzemaljci s planete Tralfamador, koji vreme doživljavaju drugačije od nas. Za njih ne postoji pre ili posle, sve im se dešava istovremeno. Zbog toga se i sam Bili „otkačio iz vremena“ i počeo da putuje čas u svoju prošlost, a čas u budućnost. Klanica pet, američki klasik, jedna je od najvećih svetskih antiratnih knjiga. Usredsređena na zloglasno bombardovanje Drezdena, odiseja Bilija Pilgrima kroz vreme odražava mitsko putovanje naših razbijenih života dok tražimo smisao u onome čega se najviše plašimo. Kurt Vonegat, rođen kao Kurt Vonegat Mlađi (1922, Indijanopolis – 2007, Njujork), američki je pisac poznat po satiričnim i crnohumornim romanima. U karijeri dugoj preko pedeset godina objavio je četrnaest romana, tri zbirke kratkih priča, pet drama i pet publicističkih dela. Pohađao je Univerzitet Kornel do januara 1943. kad je otišao u američku vojsku. U jeku Drugog svetskog rata Nemci su ga zarobili tokom Ardenske ofanzive. Interniran u Drezden, preživeo je savezničko bombardovanje u klanici u kojoj je bio zatvoren. Njegov proboj na američku i svetsku književnu scenu predstavlja šesti po redu, komercijalno najuspešniji roman Klanica pet (1969). „Drezdenski zločin, sumanuto skup i pažljivo isplaniran, pokazao se toliko besmislenim da je na kraju samo jedna osoba na zemlji imala neke koristi od toga. Ja sam ta osoba. Napisao sam ovu knjigu od koje sam zaradio toliko novca i stekao ime, kakvo god da je... Sve u svemu, dobio sam dva-tri dolara za svaku žrtvu. Odličan posao.“ Bibliografija Romani: Mehanički pijanino (1952) Sirene s Titana (1959) Majka noć (1962) Kolevka za macu (1963) Bog vas blagoslovio, gospodine Rouzvoter (1965) Klanica 5 (1969) Doručak šampiona (1973) Lakrdija (1976) Zatvorska ptičica (1979) Snajper Dik (1982) Galapagos (1985) Plavi drozd (1988) Hokus-pokus (1990) Vremetres (1996) Zbirke kratkih priča: Kanarinac u mačjem leglu (1961) Dobrodošli u majmunarnik (1968) Bogombova burmutica (1999) Knjige eseja: Vampeters, Fuma i Grenfelons (1974) Cvetna nedelja (1981) Sudbine gore od smrti (1990) Bog vas blagoslovio, dr Kevorkiane (2001) Čovek bez zemlje (2005) Drame: Srećan rođendan, Vanda Džun (1970) Između vremena i Timbuktua (1972) Odluči se (1993) MG76 (N)

Autor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987 Naslov Igra s đavolovim repom / Vitomil Zupan ; [preveo Ivan Brajdić] Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Globus, 1985 Fizički opis 323 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Brajdić, Ivan Majdak, Zvonimir Zbirka Izabrana djela Vitomila Zupana Svjetski pisci Napomene Prevod dela: Igra s hudičevim repom Pogovor / Zvonimir Majdak: str. 315-321. Predmetne odrednice Zupan, Vitomil, 1914- Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG135 (N)

Artur Klark Kraj detinjstva Meki povez Edicija Kentaur Vrhovnici su se iznenada pojavili iznad grada – intelektualno, tehnološki i vojno nadmoćni spram ljudske rase. Pošto im namere nisu zle, postavili su vrlo malo zahteva: da se Zemlja ujedini, da se iskoreni siromaštvo i da se okončaju svi ratovi. Čovečanstvo je, uz neznatan otpor, pristalo na to i tako je otpočelo zlatno doba. Ali po koju cenu? Širenjem sveopšteg mira, čovek je prestao da teži ka kreativnom ostvarenju i velika slabost zaposela je ljudski rod. Onima koji se tome opiru postalo je jasno da Vrhovnici imaju neki svoj plan. I hoće li oni, dok se civilizacija primiče prelomnoj tački, dovesti do njenog kraja... ili početka? Kraj detinjstva je jedan od ključnih romana Artura Č. Klarka, pisca slavnog romana 2001: Odiseja u svemiru i mnogih drugih revolucionarnih dela naučne fantastike. Otkako je objavljeno 1951. godine, ovo uznemirujuće delo o prvom kontaktu koji nije pošao onako kako bi trebalo postalo je pravi klasik žanra. „Prvoklasna demonstracija moći.“ – Njujork tajms „Zastrašujuće logično i uverljivo, nosi mračno proročanstvo... Klark je majstor.“ – Los Anđeles tajms Ser Artur Čarls Klark (engl. Sir Arthur Charles Clarke; Majnhed, 16. decembar 1917 — Kolombo, 19. mart 2008) je bio britanski pisac i pronalazač. Uz Ajzaka Asimova smatra se najpoznatijim piscem naučne fantastike, ali za razliku od njega Klark se čvrsto drži nauke i njenih realnih dometa i hipoteza. Glavne teme njegovih romana i priča su istraživanje kosmosa, mora i vremena, mesto čoveka u vasioni i posledice ljudskih kontakata sa vanzemaljskim inteligencijama. Rođen je u Majnhedu u Samersetu u Engleskoj. Posle srednje škole, pošto nije imao para da plati univerzitetsko obrazovanje, zaposlio se kao revizor u jednom ministarstvu. Tokom Drugog svetskog rata služio je u RAF-u kao specijalista za radare i učestvovao je u izgradnji prvih sistema za rano uzbunjivanje i automatsko navođenje pilota sa zemlje. Njegova jedina ne-naučno-fantastična knjiga Glide Path bazirana je na tom radu. Posle rata završio je Kraljevski Koledž u Londonu i magistrirao matematiku i fiziku 1948. Oženio se Amerikankom Merilin Mejfild u junu 1953. ali su se već u decembru iste godine razveli. Kako je sam kasnije rekao `To je bio ključni dokaz da ja nisam za brak. Ali mislim da svaki čovek to mora da proba barem jednom u životu`. Njegov najveći doprinos nauci je ideja da bi geostacionarni sateliti mogli da se koriste kao komunikacioni releji. U njegovu čast, Međunarodna astronomska unija nazvala je geostacionarnu orbitu (42.000 km) Klarkovom orbitom. Godine 1951, napisao je kratku priču Stražar (engl. The Sentinel) koju je poslao na jedno BiBiSi-jevo takmičenje. Priča je odbijena na tom takmičenju i komisija ju je ocenila veoma lošom. Međutim, 1964. će ta priča postati glavna inspiracija za delo i film koje je napisao zajedno sa Stenlijem Kjubrikom - 2001: Odiseja u svemiru (premijerno prikazan 1968). Iako se na koricama knjige ne nalazi Kjubrikovo ime a na špici filma pod reditelj ne stoji i Klarkovo, sam Klark je često govorio da bi na knjizi moralo da stoji: `Napisali Artur Klark i Stenli Kjubrik“ a na filmu „Režirali Stenli Kjubrik i Artur Klark“. Od 1956. godine živi u Kolombu u Šri Lanki. 1988. konstantovano je da boluje od post poli sindroma i od tada je vezan za invalidska kolica. Britanska kraljica Elizabeta II ga je 1998. godine proglasila vitezom. Preminuo je 19. marta 2008.[1] Pogledi O religiji Tema religioznosti i duhovnosti se pojavljuje u mnogim spisima Artura Klarka. Govorio je: „Svaki put do znanja je put do Boga – ili Stvarnosti, koja god reč vam je draža“.[2] O sebi je govorio da je „fasciniran konceptom Boga“. J. B. S. Haldane je, nešto pre svoje smrti, naglasio Klarku u privatnom pismu da bi Klark trebalo da dobije nagradu iz teologije jer je tek jedan od nekolicine koji su napisali nešto novo u tom polju, i u nastavku je čak napisao da bi Klark predstavljao pretnju, da njegovi spisi nisu sadržali više kontradiktornih teoloških stanovišta.[3] Kada je stupio u britansko Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo, Klark je insistirao da na (vojnim identifikacijskim) pločicama ipak bude obeležen kao panteista, a ne kao što je uobičajeno – Engleska crkva.[4] U eseju „Kredo“ iz 1991. je napisao za sebe da je logički pozitivista još od desete godine.[3] Za šrilančanske novine „Ostrvo“ je 2000. izjavio „Ne verujem u Boga niti u zagrobni život`[5] i izjasnio se kao ateista.[6] Bio je počasni laureat humanista na Međunarodnoj akademiji za humanizam.[7] Takođe se izjašnjavao kao „kripto-budista“, insistirajući na tome da budizam nije religija.[8] U ranijem životu je pokazao malo interesovanja za religiju, npr, nekoliko meseci nakon venčanja je otkrio da mu je supruga prezviterijanac. Čuvena Klarkova rečenica, koja se često citira je „Jedna od najvećih tragedija čovečanstva je što je religija kidnapovala moral“.[8] Takođe su citirane njegove reči u vezi sa religijom 2004. u časopisu „Popularna nauka“ „Najzlokobniji i najuporniji od svih umnih virusa. Treba da ga se otarasimo što pre.`[9] U trodnevnim „dijalozima o čoveku i njegovom svetu“ sa Alanom Votsom je naveo da je bio pristrasan u borbi protiv religije i da nije mogao da oprosti religijama nesposobnost da vremenom spreče zverstva i ratove.[10] U osvrtu na dijalog, u kom je još jasnije naglasio „čovečanstvo“, u pretposlednjoj epizodi emisije „Misteriozni svet“ imena „Čudna nebesa“, rekao je: „Ponekad pomislim da je univerzum zapravo mašina napravljena da neprestano iznenađuje astronome“. Pri kraju te iste epizode, u poslednjem segmentu, u kom se govorilo o Vitlejemskoj zvezdi, Klark je naveo da je njegova najomiljenija teorija[11] da bi to mogao biti pulsar. S obzirom na to da su pulzari otkriveni u vremenskom intervalu između pisanja kratke priče „Zvezda“ 1995. i pravljenja „Misterioznog sveta“ 1980. i s obzirom na najnovije otkriće pulsara PSR B1913+16, Klark je rekao „Kako romantično, ako i sada možemo da čujemo umirući glas zvezde koji je najavio hrišćansku eru.`[11] Klark je ostavio pisane instrukcije za sahranu, koje glase: „Apsolutno nijedan religijski ritual bilo koje vrste koji se odnosi na bilo koju religijsku veru ne sme da ima veze sa mojom sahranom“.[12] O paranormalnim fenomenima Klark je ranije u svojoj karijeri bio opčinjen paranormalnim i naveo je da je to bila inspiracija za njegov roman „Kraj detinjstva“. Citirajući gomilu obećavajućih tvrdnji o paranormalnom koje su kasnije opovrgnute, Klark je opisao kako je njegova ranija otvorenost prema paranormalnom prerasla u „gotovo apsolutni skepticizam“ do njegove biografije iz 1992. godine.[4] Tokom intervjua, i 1993. i 2004 – 2005, govorio je da ne veruje u reinkarnaciju, jer ne postoji mehanizam koji bi to omogućio, mada je često i navodio .`Uvek parafraziram Dž. B. S. Haldana: Univerzum nije samo čudniji više nego što zamišljamo, čudniji je više nego što možemo da zamislimo.`.[13][14] Nazvao je ideju o reinkarnaciji fascinantnom, ali je preferirao konačnost u postojanju.[15] Klark je veoma poznat i po tv serijama koje su se bavile istraživanjem paranormalnih fenomena –Artur Klarkov misteriozni svet- (1980), -Artur Klarkov misteriozni univerzum- (1985) i -Artur Klarkov svet čudesnih moći- (1994) – što je rezultiralo parodijom u jednoj od epizoda serije `The Goodies`, u kojoj je Klarkov šou otkazan nakon tvrdnje da Klark - ne postoji. Bibliografija Prelude to Space (1951) Pesak Marsa (The Sands of Mars) (1951) Ostrva na nebu (Islands in the Sky) (1952) Ka spuštanju noći (Against the Fall of Night) (1953) Kraj detinjstva (Childhood`s End) (1953) Expedition to Earth (1953), zbirka pripovedaka Svetlost zemaljska (Earthlight) (1955) Reach for Tomorrow (1956), zbirka pripovedaka Grad i zvezde (The City and the Stars) (1956) Tales from the White Hart (1957), zbirka pripovedaka Duboko poniranje (The Deep Range) (1957) S druge strane neba (The Other Side of the Sky) (1958), zbirka pripovedaka Pad mesečeve prašine (A Fall of Moondust) (1961) Tales of Ten Worlds (1962), zbirka pripovedaka Ostrvo delfina (Dolphin Island) (1963) Glide Path (1963) - njegova jedina ne-naučno-fantastiča knjiga The Nine Billion Names of God (1967), zbirka pripovedaka 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey) (1968), sa Stelnijem Kjubrikom The Lion of Comarre & Against the Fall of Night (1968) Of Time and Stars (1972), zbirka pripovedaka Sunčani vetar (The Wind from the Sun) (1972), zbirka pripovedaka Sastanak sa Ramom (Rendezvous with Rama) (1973) The Best of Arthur C. Clarke (1973), zbirka pripovedaka Matica Zemlja (Imperial Earth) (1975) Rajski vodoskoci (The Fountains of Paradise) (1979) 2010: Druga odiseja (2010: Odyssey Two) (1982) Stražar (The Sentinel) (1983), zbirka pripovedaka Svet zagonetnih sila (World of strange powers) (1984), po istoimenoj TV seriji Pesme daleke zemlje (The Songs of Distant Earth) (1986) 2061: Treća odiseja (2061: Odyssey Three) (1988) Susret sa meduzom (A Meeting With Medusa) (1988) Kolevka (Cradle) (1988), sa Džentrijem Lijem (engl. Gentry Lee) Rama II (Rama II) (1989), sa Džentrijem Lijem S one strane spuštanja noći (Beyond the Fall of Night) (1990), sa Gregorijem Benfordom (engl. Gregory Benford) Tales From Planet Earth (1990), zbirka pripovedaka Duh sa Grand Benksa (The Ghost from the Grand Banks) (1990) More Than One Universe (1991), zbirka pripovedaka Vrt Rame (The Garden of Rama) (1991), sa Džentri Lijem Otkriveni Rama (Rama Revealed) (1993), sa Džentri Lijem Božji čekić (The Hammer of God) (1993) The Snows of Olympus - A Garden on Mars (1994), album slika sa komentarima Apokalipsa Amerike (Richter 10) (1996), sa Majkom Makvejom (engl. Mike McQuay) 3001: Konačna odiseja (3001: The Final Odyssey) (1997) Okidač (The Trigger) (1999) Svetlost drugih dana (The Light of Other Days) (2000), sa Stivenom Baksterom (engl. Stephen Baxter) Oko vremena (Time`s Eye) (2004), sa Stivenom Baksterom (prvi deo trilogije Vremenska odiseja) Oluja sa Sunca (Sunstorm) (2005), sa Stivenom Baksterom (drugi deo trilogije Vremenska odiseja) Prvorođeni (Firstborn) (2007), sa Stivenom Baksterom (treći deo trilogije Vremenska odiseja) Poslednja teorema (The last Theorem) (2008), sa Frederikom Polom

Odlično očuvano. Autor - osoba Zupan, Vitomil Naslov Menuet za gitaru / Vitomil Zupan ; [prevela Mirjana Hećimović] Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Globus, 1985 (Ljubljana : Delo) Fizički opis 435,[1] str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Hećimović, Mirjana Kermauner, Taras Zbirka Izabrana djela Vitomila Zupana Svjetski pisci ISBN (Karton sa omotom) Napomene Prevod dela: Menuet za kitaro Ustvarjati, unatoč svemu / Taras Kermauner: str. 423-435. Predmetne odrednice Zupan, Vitomil, 1914- Ratnim romanom „Menuet za gitaru“ Zupan je, bez sumnje, postigao vrhunac svog umjetničkog stvaranja. Na prvi pogled „Menuet“ je vrlo jednostavan – to je autobiografsko sjećanje na narodnooslobodilački rat, posebno na njemačku ofenzivu u jesen 1943. godine. Pred čitaocem se niže obilje napetih događaja, juriša, bježanja, dugih i mučnih hodanja, putovanja, ali svi su ti događaji isprepleteni raznolikim razmišljanjima. Iz tih razmišljanja, koja su utemeljena na nekim općim istinama, izvodi Zupan složenost i tih na prvi pogled jednostavnih i jasnih čina i postupaka. Glavni junak Berk želi postići neki vrhunac ljudskih težnji, ali u tome ne uspijeva. Uvijek želi postići nešto novo. U oružani rat vodi ga romantično nadahnuće. Njegova želja za pobjedom pretvara se u želju za ženama. U Berku se sukobljavaju opći i individualni interesi. Berk je zapravo biće s dvjema dušama – raskidan u sebi. Županov partizan je zbog tih oznaka zapravo pralik čovjeka kakav je poznat u suvremenom životu i književnosti, a ne onakav kako je općenito do sada prikazivan naš borac. I strukturalno i tematski ovaj roman sigurno predstavlja najveći domet u jugoslavenskim književnostima posljednjeg desetljeća. Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG135 (N)

Autor - osoba Zupan, Vitomil, 1914-1987 = Zupan, Vitomil, 1914-1987 Naslov Klement / Vitomil Zupan ; [prevela Pavica Hromin] Jedinstveni naslov Klement. hrvatski jezik Vrsta građe roman Jezik hrvatski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja [Ljubljana] : Delo ; Zagreb : Globus, 1985 Fizički opis 294 str. ; 21 cm Drugi autori - osoba Hromin, Pavica = Hromin, Pavica Zbirka Svjetski pisci / [Globus, Zagreb] Izabrana djela Vitomila Zupana (Karton s omotom) Napomene Prevod dela: Klement Autorova slika na omotnom listu. Glavna tema ovog romana može se ocrtati vrlo kratko: bezobziran zločin kao put do uspjeha. Klementa udara život, nitko za njega ne mari jer je samo obični Klement, ali upravo zato on udara po drugima. Ključ njegova djelovanja je u spoznaji da nema sretnih i nesretnih, dobrih i zlih – postoje samo silnici i slabi. Tim dvjema odrednicama, razmišlja Klement, treba dodati i pamet, koju treba „ispeći u đavolskoj kuhinji“ da bi se čovjek oslobodio predrasuda. Klementov obračun sa svijetom je totalan i on je u tome morao ostati neumoljivo dosljedan i onda kada bi njegovo samotarstvo negdje htjelo ili moglo naći domaći ambijent. U romanu se neprestano izmjenjuju esejističke i romaneskne tehnike; tu se isprepliće dramatična jeza s lirskom prozom, osjećajnost sa cinizmom, a ovaj opet s grižnjom savjesti, esejistički diskurs s gotovo kolportažnim fabuliranjem, socijalna kritika s ironiziranjem samoga sebe, nihilizam s moraliziranjem. Roman Klement pruža čudesno putovanje kroz prostranstvo riječi i njihovo promjenljivo značenje – poetske odnose među njima. lako je i ovaj Županov roman dugo čekao da bude objavljen (napisan je prije rata, a tiskala ga je Cankarjeva založba 1974) to se u njegovoj strukturi ne osjeća. On je i u vrijeme svog izlaženja nov i nesumnjiv doprinos novome u suvremenoj slovenskoj književnosti. Miljeko Jergović VITOMIL ZUPAN: PČELE I LJUDI U prijevodu na hrvatski „Levitan” je izašao 1983, godinu dana nakon slovenske premijere. Izdavač je bio Globus, tada OOUR („osnovna organizacija udruženog rada”) ljubljanskome Delu. Prevoditeljica Rada Vikić, urednica Livia Kroflin, recenzenti Ivan Cesar i Predrag Matvejević, naklada 10.000 kopija… Roman koji i nije bio roman, memoari s blago fikcionaliziranim protagonistom, pripovijedali su od početka do kraja, na najizravniji način do tada, o jugoslavenskim kaznionicama i o tretmanu političkih zatvorenika u Titovoj komunističkoj državi, i to u ono najosjetljivije i najbrutalnije, rano poslijeratno vrijeme. „Levitan” je, također, bio jedna od kultnih knjiga punkerske i novovalne mladeži, kojoj je imponirala Zupanova ludo hrabra oporba sistemu, piščev antikomunizam. Valja objasniti da je u ono vrijeme sadržaj tog pojma bio ponešto drukčiji nego danas, i obuhvaćao je sve ono što bi skandaliziralo Partiju, bilo izgovaranjem zabranjenih istina, bilo širenjem prostora slobode i pomicanjem horizonata prema Zapadu, ali i prema istoku. Antikomunistički su bili Azra i Pankrti, Mladina, Tribuna i Katedra, Student, Književna reč, Danilo Kiš i Karlo Štajner… Budući nacionalisti još uvijek su slatko hrkali po centralnim komitetima, Franjo Tuđman se, kako čitamo u njegovim dnevnicima iz tog vremena, lomio između oduševljenja ustašijom koja je klala Srbe („Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” U nadnevku za 18. listopada 1979.) i oduševljenja Gustavom Husakom i praksom marksizma-lenjinizma, kao što su i u drugim dijelovima Jugoslavije budući nacionalisti i očevi nacija još uvijek zadovoljno hrkali nakon nedjeljnog ručka, i ne samo da nisu pomišljali na antikomunizam, nego bi se grozili te neodgojene, pijane i drogirane mladeži, čak i ako bi načuli nešto o njezinim aktivnostima. A Zupana sasvim sigurno nisu čitali. Vitomil Zupan šest je godina proveo u tamnici. Prethodno je bio ilegalac Osvobodilne fronte, internirac u fašističkim logorima, partizan. A još prije, u predratna vremena, mornar na britanskim brodovima, fizički radnik, profesionalni boksač i učitelj skijanja po bosanskim planinama. Problematičan i nasilan tip, seksualni sadist, sklon skandalima raznih vrsta, koji će važniji dio života provesti eksperimentirajući na vlastitoj sudbini i provjeravajući koliko se živ čovjek može inatiti s moćnicima i što sve u svom inaćenju može istrpiti. Studirao je, a nakon rata i diplomirao građevinu, ali nikada ništa nije gradio. Bio je svestrano obrazovan, znao je jezike, učio arapski, zanimao se za filozofiju i kojekakva ezoterična učenja, pabirčio je različita znanja i umijeća, u zatvoru se obučavao za profesionalnog provalnika, i bio je pravi pisac. Prije rata, sklon eksperimentima u pripovijedanju, desetljećima ispred svoga vremena. U ratu i malo zatim, pristaša plakativnog i propagandog pisanja, osviještenog socrealizma. Ali knjige su mu često objavljivane i po dvadesetak-trideset godina nakon što bi ih završavao, tako da nisu mogle izvršiti utjecaj na druge pisce ili čitatelje. Recimo, roman „Klement”, na slovenskom je tiskan 1974, skoro četrdeset godina nakon što je napisan, i djelovao je živo, svježe i divlje, kao da je upravo izniknuo. Nakon što sam 1983. pročitao „Levitana”, sjeo sam u vlak i otputovao u Ljubljanu. Bio sam sedamnaestogodišnjak, namjeren da upoznam pisca. I kao za nevolju, ugledao sam ga dok sam s dvojicom prijatelja sjedio ispred Figovca. Prošao je i lagano se uspravno vozeći se na poni biciklu, ali ja se nisam usudio… Tako da samo mogu reći kako sam Vitomila Zupana vidio uživo, i ništa više. Kasnije će, krajem osamdesetih, pa u devedesetima i sve do danas, izlaziti tomovi i tomovi zatvorske literature i disidentskih svjedočenja, dobrih i loših romana, iz kojih ćemo, često u nekom svečanom tonu, kao da pribivamo misi, saznavati o mučeništvima pisaca, intelektualaca ili običnih ljudi, radnika i činovnika, koji bi zaglavili po komunističkim zatvorima i logorima. Sentimentalni prema vlastitim patnjama i proćerdanim godinama života, solženjicinovski fanatici svjedočenja, katkad krivotvoritelji i maštari, mudraci naknadne pameti, pisali su kako su znali i umjeli, ali bi sasvim rijetko njihovo pisanje bilo važno ili vrijedno izvan i mimo vlastitoga strašnog povoda. „Levitan” je bio nešto drugo, neusporedivo. Nimalo Zupan nema sentimenta prema sebi i svom stradanju. On je satir, a ne mučenik, i više je seksa u njegovu romanu, nego što je zatvorskoga zlostavljanja. Osim toga, nije on nevinašce, niti sebe tako predstavlja. U zatvoru je završio jer se napio i tako pijan nekome iz slovenskoga političkog vrha dojavio da je Tito, kako je izvijestio švicarski radio, upravo podnio ostavku. Godina je bila 1948, malo nakon Rezolucije Informbiroa. Ujutro je pred nosom ugledao četiri revolverske cijevi, mamuran. Optužnici je još štošta pridodano: od navođenja na samoubojstvo jedne mlade žene, preko pokušaja ubojstva, izazivanja nereda i nasilja. I sve je, uglavnom, bilo izmišljeno, ali ništa nije bilo sasvim bez osnova i uporišta u stvarnosti. Jakob Levitan, alijas Zupan, zabavlja se tako što istražitelju nadugo prepričava svoje doživljaje i koješta nadodaje svojoj krivnji, sve ne bi li ga skandalizirao. Zupan pripovijeda, esejizira, niže anegdote, ali izbjegava kronologiju svojih zatvorskih godina. To je dosadno, to ne treba. On, recimo, priča što je u zatvoru pročitao. Zabilježi neki lijep citat: „Pčele su kao ljudi. Dugotrajna nesreća i očaj pomute im pamet i iskvare karakter.” Pasaži o stjenicama, i o razlici između stjenica i ostale gamadi, ušiju ili buha, o bliskosti i sličnosti stjenica i ljudi, pripadaju najljepšim, zanosnim prozno-esejističkim stranicama južnoslavenskih književnosti, koje će i najciničniji, iskusan čitatelj poželjeti da prepiše u neku svoju bilježničicu. Ali ni to nije ono što čovjeka u Zupanovom tekstu najsnažnije obuzme. Taj pisac piše tako da se u njegov tekst zanesete tako da se pomalo pretvorite u onu djevojku, koju je Levitan iz čista zadovoljstva zlostavljao, pa se ona ubila. Pripovjedač je lud, ali je njegovo ludilo slatko, što me je pred ovo čitanje, tridesetak godina kasnije, pomalo i brinulo, jer nisam bio siguran koliko će ono što je sasvim pomračilo pamet jednome sedamnaestogodišnjaku i u koječemu ga u životu odredilo i svrnulo na krive i teže životne putove, djelovati na jednoga uveliko poraženog četrdesetšestogodišnjaka. Uslijedio je ushit: sve ono što je prije tridesetak godina bilo dobro u Zupanovom romanu, danas je bolje, dublje i – što je najneobičnije – intenzivnije. Umjesto da se s protokom vremena i pretvaranjem aktualne teme u više ne tako blisku prošlost izgubi intenzitet, da se izgubi napon teksta, Levitan je snažniji nego što je bio. Moguća snaga je u čitateljevoj biološkoj zrelosti, ali nije samo u tome. Depatetizirajući svoju sudbinu, Zupan je pustio priči da teče mimo romaneskne strukture i fabule, da se račva i dijeli, da raste kao roman-delta, kao delta Mississippija, u knjigu čija je moć iznad svakoga ideološkoga i vjerskoga partikulariteta. Antikomunizam Vitomila Zupana, kojem nas je, djecu sretnoga doba, učio u vrijeme izlaska „Levitana”, bio je činjenica čovjekova karaktera, temperamenta i zvanja. Bio je pisac po nuždi, jer je pisac morao biti, a kakav bi to bio pisac da je dopustio da mu drug Edvard Kardelj – primjerice, prekroji um i odredi vjeru. Antikomunizam kojem je svoje zaprepaštene i erotizirane čitatelje učio Zupan, bio je antikomunizam slobode. Upravo one slobode koje se biskup Srakić najviše boji i koja je po njegovu pastvu opasnija od svake kuge. Pa i kuge komunizma. Vitomil Zupan umro je od posljedica zatvorske tuberkuloze, sredinom svibnja, prije tačno dvadeset pet godina. Osim proze, pisao je pjesme i dramske tekstove. Po Zupanovom „Menuetu za gitaru” i po zajedničkom scenariju Živojin Pavlović snimio je film „Nasvidenje v naslednji vojni” ili „Doviđenja u sledećem ratu”. Bilo je to 1980, film je prikazan u Cannesu, a zahvaljujući i Pavloviću, nastupajuće desetljeće pripalo je Zupanu i njegovoj potpunoj političkoj rehabilitaciji. Stvar je bila olakšana time što se u Partiji, prilično pogrešno, na Zupanov slučaj gledalo kao na ispad jednoga ekshibicionista i ludaka, ali bezopasnog po sistem. Sloboda, zna to i naš biskup, nije bezopasna. Ovako je Jakob Levitan govorio o Isusu: „Nisam religiozan, ali taj mi je čovjek bio – kad sam sazreo i razmislio o stvarima – bez obzira na to je li uistinu živio ili nije – nekako bratski blizak. Da nisam bio razuzdan čovjek, huligan i svadljivac – volio bih biti kao on. Srednje me mogućnosti nisu zanimale.” MG37 (L)