40680) ČUDOVIŠTA KOJA SMO VOLELI 2 , Ranko Munitić , Terra press Beograd 1997 , `Čudovišta koja smo voleli` je istraživačko putovanje u šest knjiga i šezdeset poglavlja kroz analizu legendarnih ličnosti iz mitova, bajki, `horrora`, `science fictiona` i `heroic fantasy`. U drugoj knjizi predstavljeni su baron Minhauzen, Lepotica i Zver, dr Frankenštajn i njegovo čudovište, grbavac Kvazimodo, Pikova dama, Mala sirena, Stara crna kuća i oživela mumija, Ahab i Beli kit, kapetan Nemo i profesor Lidenbrok i Alisa u zemljama čuda. mek povez, format 16 x 23 cm , ilustrovano, latinica,142 strane

strana 182 Engleski jezik Nema prednju koricu, predlist i naslovnu stranu, ostalo vrlo dobro In the first ever biography, PJ Harvey’s development is fully traced, from her childhood in the sleepy Dorset village of Corscombe, through her signing to independent label Too Pure back in 1991, right up to her headlining tour of Australia in 2003. Includes new and archive interview material with Harvey herself and her associates. ..

Informacije o Proizvodu Grad: Niš Materijali: #nepoznato Tagovi: #sirene#mindjuse Stanje predmeta: novo bez etikete Preslatke mindjusice u obliku sirene. Nisu nosene uopste stoje mi bezveze.

ISKRA NAKIT UČESNIK 42. 43. 46. 47. FASHION WEEK-A u Beogradu na izložbi modnih detalja prodaje isključivo UNIKATAN nakit. -Ne postoji više primeraka istog komada! . EKSKLUZIVAN srebrni privezak AKVAMARIN prirodan DRAGI kamen NOV Materijal-srebro 925, ZLATO, rodijum. Žig-da. Veličina kamena 20x20 mm. Dimenzije priveska 45x35 mm. Fantastičan privezak, divne tirkizne boje, koji dočarava svu lepotu plavetila morski dubina-UNIKAT. AKVAMARIN Prema drevnim legendama ovaj kamen potiče iz morskih dubina, a predstavljao je blago morskih boginja i sirena. Boja mu varira od bledo plave, svetle nebesko plave, morsko plave do plavo zelene. Ovaj očaravajući dragulj smatra se simbolom hrabrosti, sreće, prijateljstva, pravde i komunikacije. Stabilizira energiju, jača vitalnost i pozitivno deluje na raspoloženje osobe koja ga nosi. Uspešno smiruje emocije, usklađuje duh i telo, jača intelektualne sposobnosti. Na glasu je kao kamen koji jača ljubavne i porodične veze te povećava predanost i vernost. . POGLEDAJTE I OSTALI NOV UNIKATAN NAKIT OD PRIRODNOG DRAGOG I POLUDRAGOG KAMENJA U SREBRU 925 KOJI PRODAJEM NA OVOM SAJTU. LINK JE: https://www.kupindo.com/pretraga.php?Grupa=297&Pretraga=&CeleReci=0&UNaslovu=0&Prodavac=sucica&Okrug=-1&Opstina=-1&CenaOd=&CenaDo=&submit=tra%C5%BE

Uz Pino ogrlice jednostavnu i običnu kombinaciju Vaše devojčice za tren ćete pretvorite u modernu i veselu. Odaberite raznobojnu i elegantnu ogrlicu sirenu ili princezu i budite jedinstveni u svakoj prilici. Dimenzije: 4 x 0,5 x 23 cm. Za decu stariju od tri godine.

ČUDOVIŠTA KOJA SMO VOLELI II FILM Šifra artikla: 217702 Isbn: 9788677816070 Autor : Ranko Munitić Izdavač : KREATIVNI CENTAR Istraživačko putovanje u šest knjiga i šezdeset poglavlja kroz analizu legendarnih ličnosti iz mitova, bajki, "horrora", "science fictiona" i "heroic fantasy". U drugoj knjizi predstavljeni su baron Minhauzen, Lepotica i Zver, dr Frankenštajn i njegovo čudovište, grbavac Kvazimodo, Pikova dama, M... Detaljnije Istraživačko putovanje u šest knjiga i šezdeset poglavlja kroz analizu legendarnih ličnosti iz mitova, bajki, "horrora", "science fictiona" i "heroic fantasy". U drugoj knjizi predstavljeni su baron Minhauzen, Lepotica i Zver, dr Frankenštajn i njegovo čudovište, grbavac Kvazimodo, Pikova dama, Mala sirena, Stara crna kuća i oživela mumija, Ahab i Beli kit, kapetan Nemo i profesor Lidenbrok i Alisa u zemljama čuda. Ime/Nadimak Email adresa Poruka POŠALJI Kategorija FILM Autor Ranko Munitić Težina specifikacija 0.5 kg Izdavač KREATIVNI CENTAR Pismo Ćirilica Povez Broš Godina 2008 Format 17x24 Strana 168 Obavezni kolačići čine stranicu upotrebljivom omogućavanjem osnovnih funkcija kao što su navigacija stranicom i pristup zaštićenim područjima. Sajt koristi kolačiće koji su neophodni za pravilno funkcionisanje naše veb stranice kako bi se omogućile određene tehničke funkcije i tako vam pružilo pozitivno korisničko iskustvo. Statistički kolačići anonimnim prikupljanjem i slanjem podataka pomažu vlasnicima web lokacija da razumeju kako posetioci komuniciraju sa stranicom. To su kolačići koji omogućavaju web analitiku sajta, odnosno analizu upotrebe naših stranica i merenje prometa, koje sajt sprovodi u cilju poboljšanja kvaliteta i sadržaja ponuđenih usluga. Marketinški kolačići se koriste za praćenje posetilaca putem web stranice. Koriste se za prikazivanje relevantnih oglasa korisnicima i podsticanje da učestvuju, što je važno za nezavisne izdavače i oglašavače. Sajt koristi Google Analytics kolačiće ads/ga-audiences i collect, te Facebook kolačiće fr i tr.

Akvamarin – zaštitnik od poraza i gubitaka Dužina kamena 2.5 cm Akvamarin je jedan od najpoznatijih, najcenjenijih i najlepših dragih kamena. Prema popularnosti može se svrstati u društvo rubina, smaragda i safira. Boja mu varira od blijedo plave, svijetle nebesko plave, morsko plave do plavo zelene, a njegov naziv se prevodi kao `morska voda` (aqua - voda, marine - more). Njegova vrednost određuje se upravo prema intenzitetu boje - što je plava boja intenzivnija, odnosno tamnija, to je ovaj kamen cenjeniji. Prema drevnim legendama ovaj kamen potiče iz morskih dubina, a predstavljao je blago morskih boginja i sirena. Njegova boja oduviek je asocirala na morsko prostranstvo pa se za njega govorilo da je u sebi zarobio lepotu mora. Još od davnina smatralo se da boja ovog atraktivnog kamena ima snagu kojom može smiriti morske oluje. Svojstva akvamarina Ovaj očaravajući dragulj smatra se simbolom hrabrosti, sreće, prijateljstva, pravde i komunikacije. Stabilizira energiju, jača vitalnost i pozitivno deluje na raspoloženje osobe koja ga nosi. Uspešno smiruje emocije, usklađuje duh i telo, jača intelektualne sposobnosti te pomaže kod učenja i pamćenja. Izoštrava um, jača intuiciju i sposobnost rasuđivanja pa može biti od velike pomoći prilikom donošenja brzih i značajnih odluka. Djeluje na logičko razmišljanje i zaključivanje, zbog čega se preporučuje njegovo nošenje tokom polaganja ispita i ugovaranja važnih poslova. Pomaže prevladati strah od govorništva te je kao takav izvrstan za nastavnike, predavače, razne vrste voditelja i ostale govornike. Na glasu je kao kamen koji jača ljubavne i porodične veze te povećava predanost i vernost. Potiče harmoniju u odnosima i smanjuje osjetljivost prilikom nesuglasica. Smatra se da ima snagu probuditi uspavane osjećaje u dugotrajnim ljubavnim vezama i braku. Akvamarin je izvrstan za meditaciju, jer smiruje um i mentalnu aktivnost te olakšava postizanje visokog stanja svesti. Odličan je saputnik na putovanjima brodom i avionom jer ublažava strah od vode i olakšava podnošenje dugih relacija tokom putovanja. Osim što očarava svojom fascinantnom lepotom, ovaj kamen nosi u sebi i mnogobrojne iscjeliteljske sposobnosti. Delovanje akvamarina na zdravlje -poboljšava vid -pomaže kod bolesti dišnih organa -regulira funkcije štitne žlezde -eliminira strahove i fobije -pozitivno djeluje kod živčanih bolesti -stimulira metabolizam -pomaže kod zubobolje -suzbija alergije -ublažava autoimune bolesti -pozitivno deluje na zdravlje kosti -pomaže kod bolesti jetre, slezene i bubrega -leči kožna oboljenja -čuva srce i krvne žile -pomaže kod čira na želucu -jača samopouzdanje, koncentraciju i memoriju -otklanja napetost i depresiju -poboljšava raspoloženje Verovanja vezana uz akvamarin Od davnina postoji verovanje da akvamarin s ugraviranom slikom Neptuna štiti od morske bolesti i osigurava pobedu u morskim bitkama. Zbog toga je cenjen kao najsnažnija amajlija među mornarima i morskim putnicima. U srednjem vijeku njime se ukrašavalo prstenje mladenaca, jer se vjerovalo da zrači čistoćom i ljubavlju te da osigurava sretan porodičan život. Zeleni akvamarin je na glasu kao snažan zaštitnik od poraza i gubitaka te je zbog toga bio omiljen talisman među kockarima. U prošlosti je povezivan i s proročanskim sposobnostima. Drevne priče govore o njegovoj sposobnosti promene boje u raznim prilikama. Smatralo se da menja boju u plavo zelenu pod uticajem vremenskih neprilika. Njegova boja vezala se i za raspoloženje osoba koje su ga nosile. Ovo se verovanje održalo kroz povijest pa se i danas zna da akvamarin zadržava svijetlo plavu boju ako je osoba koja ga nosi staložena i smirena. Ako je onaj ko ga nosi pod uticajem negativnih emocija kao što su tuga, ljutnja, zabrinutost, nemir, on se zamućuje i gubi bistru plavu boju. Preporuke za korištenje akvamarina Akvamarin se može nositi kao talisman u obliku nakita. Ukoliko se nosi kao nakit, potreban je oprez, jer je izrazito osetljiv na štetne spojeve sadržane u dezodoransima, parfemima, lakovima i bojama za kosu, kremama i ostalim kozmetičkim preparatima. Za probleme s očima i vidom može se staviti na oči i ostaviti da deluje. Preporučljivo je i ispiranje očiju u vodi u koju je bio uronjen kamen. Voda ovog kristala pomaže u lečenju mnogih kožnih problema poput akni, bubuljica, kožnih infekcija i alergija. Punjenje i čišćenje Akvamarin se puni uz gorski kristal i na suncu. Prilikom punjenja na suncu posebno je važno izbegavati direktne sunčeve zrake, jer usled njihovog djelovanja akvamarin gubi svoju lepu boju. Prazni se jednom nedeljno pod mlazom tople vode. Ako još uvek niste član, možete se učlaniti ovde: http://www.limundo.com/ref/zorica.randjelovic

Akvamarin – zaštitnik od poraza i gubitaka Dužina 47 cm Prečnik najveće perle 15mm, najmanje 5 mm Akvamarin je jedan od najpoznatijih, najcenjenijih i najlepših dragih kamena. Prema popularnosti može se svrstati u društvo rubina, smaragda i safira. Boja mu varira od blijedo plave, svijetle nebesko plave, morsko plave do plavo zelene, a njegov naziv se prevodi kao `morska voda` (aqua - voda, marine - more). Njegova vrednost određuje se upravo prema intenzitetu boje - što je plava boja intenzivnija, odnosno tamnija, to je ovaj kamen cenjeniji. Prema drevnim legendama ovaj kamen potiče iz morskih dubina, a predstavljao je blago morskih boginja i sirena. Njegova boja oduviek je asocirala na morsko prostranstvo pa se za njega govorilo da je u sebi zarobio lepotu mora. Još od davnina smatralo se da boja ovog atraktivnog kamena ima snagu kojom može smiriti morske oluje. Svojstva akvamarina Ovaj očaravajući dragulj smatra se simbolom hrabrosti, sreće, prijateljstva, pravde i komunikacije. Stabilizira energiju, jača vitalnost i pozitivno deluje na raspoloženje osobe koja ga nosi. Uspešno smiruje emocije, usklađuje duh i telo, jača intelektualne sposobnosti te pomaže kod učenja i pamćenja. Izoštrava um, jača intuiciju i sposobnost rasuđivanja pa može biti od velike pomoći prilikom donošenja brzih i značajnih odluka. Djeluje na logičko razmišljanje i zaključivanje, zbog čega se preporučuje njegovo nošenje tokom polaganja ispita i ugovaranja važnih poslova. Pomaže prevladati strah od govorništva te je kao takav izvrstan za nastavnike, predavače, razne vrste voditelja i ostale govornike. Na glasu je kao kamen koji jača ljubavne i porodične veze te povećava predanost i vernost. Potiče harmoniju u odnosima i smanjuje osjetljivost prilikom nesuglasica. Smatra se da ima snagu probuditi uspavane osjećaje u dugotrajnim ljubavnim vezama i braku. Akvamarin je izvrstan za meditaciju, jer smiruje um i mentalnu aktivnost te olakšava postizanje visokog stanja svesti. Odličan je saputnik na putovanjima brodom i avionom jer ublažava strah od vode i olakšava podnošenje dugih relacija tokom putovanja. Osim što očarava svojom fascinantnom lepotom, ovaj kamen nosi u sebi i mnogobrojne iscjeliteljske sposobnosti. Delovanje akvamarina na zdravlje -poboljšava vid -pomaže kod bolesti dišnih organa -regulira funkcije štitne žlezde -eliminira strahove i fobije -pozitivno djeluje kod živčanih bolesti -stimulira metabolizam -pomaže kod zubobolje -suzbija alergije -ublažava autoimune bolesti -pozitivno deluje na zdravlje kosti -pomaže kod bolesti jetre, slezene i bubrega -leči kožna oboljenja -čuva srce i krvne žile -pomaže kod čira na želucu -jača samopouzdanje, koncentraciju i memoriju -otklanja napetost i depresiju -poboljšava raspoloženje Verovanja vezana uz akvamarin Od davnina postoji verovanje da akvamarin s ugraviranom slikom Neptuna štiti od morske bolesti i osigurava pobedu u morskim bitkama. Zbog toga je cenjen kao najsnažnija amajlija među mornarima i morskim putnicima. U srednjem vijeku njime se ukrašavalo prstenje mladenaca, jer se vjerovalo da zrači čistoćom i ljubavlju te da osigurava sretan porodičan život. Zeleni akvamarin je na glasu kao snažan zaštitnik od poraza i gubitaka te je zbog toga bio omiljen talisman među kockarima. U prošlosti je povezivan i s proročanskim sposobnostima. Drevne priče govore o njegovoj sposobnosti promene boje u raznim prilikama. Smatralo se da menja boju u plavo zelenu pod uticajem vremenskih neprilika. Njegova boja vezala se i za raspoloženje osoba koje su ga nosile. Ovo se verovanje održalo kroz povijest pa se i danas zna da akvamarin zadržava svijetlo plavu boju ako je osoba koja ga nosi staložena i smirena. Ako je onaj ko ga nosi pod uticajem negativnih emocija kao što su tuga, ljutnja, zabrinutost, nemir, on se zamućuje i gubi bistru plavu boju. Preporuke za korištenje akvamarina Akvamarin se može nositi kao talisman u obliku nakita. Ukoliko se nosi kao nakit, potreban je oprez, jer je izrazito osetljiv na štetne spojeve sadržane u dezodoransima, parfemima, lakovima i bojama za kosu, kremama i ostalim kozmetičkim preparatima. Za probleme s očima i vidom može se staviti na oči i ostaviti da deluje. Preporučljivo je i ispiranje očiju u vodi u koju je bio uronjen kamen. Voda ovog kristala pomaže u lečenju mnogih kožnih problema poput akni, bubuljica, kožnih infekcija i alergija. Punjenje i čišćenje Akvamarin se puni uz gorski kristal i na suncu. Prilikom punjenja na suncu posebno je važno izbegavati direktne sunčeve zrake, jer usled njihovog djelovanja akvamarin gubi svoju lepu boju. Prazni se jednom nedeljno pod mlazom tople vode. Ako još uvek niste član, možete se učlaniti ovde: http://www.limundo.com/ref/zorica.randjelovic

Akvamarin – zaštitnik od poraza i gubitaka Dužina 47 cm Prečnik najveće perle 15mm, najmanje 5 mm Akvamarin je jedan od najpoznatijih, najcenjenijih i najlepših dragih kamena. Prema popularnosti može se svrstati u društvo rubina, smaragda i safira. Boja mu varira od blijedo plave, svijetle nebesko plave, morsko plave do plavo zelene, a njegov naziv se prevodi kao `morska voda` (aqua - voda, marine - more). Njegova vrednost određuje se upravo prema intenzitetu boje - što je plava boja intenzivnija, odnosno tamnija, to je ovaj kamen cenjeniji. Prema drevnim legendama ovaj kamen potiče iz morskih dubina, a predstavljao je blago morskih boginja i sirena. Njegova boja oduviek je asocirala na morsko prostranstvo pa se za njega govorilo da je u sebi zarobio lepotu mora. Još od davnina smatralo se da boja ovog atraktivnog kamena ima snagu kojom može smiriti morske oluje. Svojstva akvamarina Ovaj očaravajući dragulj smatra se simbolom hrabrosti, sreće, prijateljstva, pravde i komunikacije. Stabilizira energiju, jača vitalnost i pozitivno deluje na raspoloženje osobe koja ga nosi. Uspešno smiruje emocije, usklađuje duh i telo, jača intelektualne sposobnosti te pomaže kod učenja i pamćenja. Izoštrava um, jača intuiciju i sposobnost rasuđivanja pa može biti od velike pomoći prilikom donošenja brzih i značajnih odluka. Djeluje na logičko razmišljanje i zaključivanje, zbog čega se preporučuje njegovo nošenje tokom polaganja ispita i ugovaranja važnih poslova. Pomaže prevladati strah od govorništva te je kao takav izvrstan za nastavnike, predavače, razne vrste voditelja i ostale govornike. Na glasu je kao kamen koji jača ljubavne i porodične veze te povećava predanost i vernost. Potiče harmoniju u odnosima i smanjuje osjetljivost prilikom nesuglasica. Smatra se da ima snagu probuditi uspavane osjećaje u dugotrajnim ljubavnim vezama i braku. Akvamarin je izvrstan za meditaciju, jer smiruje um i mentalnu aktivnost te olakšava postizanje visokog stanja svesti. Odličan je saputnik na putovanjima brodom i avionom jer ublažava strah od vode i olakšava podnošenje dugih relacija tokom putovanja. Osim što očarava svojom fascinantnom lepotom, ovaj kamen nosi u sebi i mnogobrojne iscjeliteljske sposobnosti. Delovanje akvamarina na zdravlje -poboljšava vid -pomaže kod bolesti dišnih organa -regulira funkcije štitne žlezde -eliminira strahove i fobije -pozitivno djeluje kod živčanih bolesti -stimulira metabolizam -pomaže kod zubobolje -suzbija alergije -ublažava autoimune bolesti -pozitivno deluje na zdravlje kosti -pomaže kod bolesti jetre, slezene i bubrega -leči kožna oboljenja -čuva srce i krvne žile -pomaže kod čira na želucu -jača samopouzdanje, koncentraciju i memoriju -otklanja napetost i depresiju -poboljšava raspoloženje Verovanja vezana uz akvamarin Od davnina postoji verovanje da akvamarin s ugraviranom slikom Neptuna štiti od morske bolesti i osigurava pobedu u morskim bitkama. Zbog toga je cenjen kao najsnažnija amajlija među mornarima i morskim putnicima. U srednjem vijeku njime se ukrašavalo prstenje mladenaca, jer se vjerovalo da zrači čistoćom i ljubavlju te da osigurava sretan porodičan život. Zeleni akvamarin je na glasu kao snažan zaštitnik od poraza i gubitaka te je zbog toga bio omiljen talisman među kockarima. U prošlosti je povezivan i s proročanskim sposobnostima. Drevne priče govore o njegovoj sposobnosti promene boje u raznim prilikama. Smatralo se da menja boju u plavo zelenu pod uticajem vremenskih neprilika. Njegova boja vezala se i za raspoloženje osoba koje su ga nosile. Ovo se verovanje održalo kroz povijest pa se i danas zna da akvamarin zadržava svijetlo plavu boju ako je osoba koja ga nosi staložena i smirena. Ako je onaj ko ga nosi pod uticajem negativnih emocija kao što su tuga, ljutnja, zabrinutost, nemir, on se zamućuje i gubi bistru plavu boju. Preporuke za korištenje akvamarina Akvamarin se može nositi kao talisman u obliku nakita. Ukoliko se nosi kao nakit, potreban je oprez, jer je izrazito osetljiv na štetne spojeve sadržane u dezodoransima, parfemima, lakovima i bojama za kosu, kremama i ostalim kozmetičkim preparatima. Za probleme s očima i vidom može se staviti na oči i ostaviti da deluje. Preporučljivo je i ispiranje očiju u vodi u koju je bio uronjen kamen. Voda ovog kristala pomaže u lečenju mnogih kožnih problema poput akni, bubuljica, kožnih infekcija i alergija. Punjenje i čišćenje Akvamarin se puni uz gorski kristal i na suncu. Prilikom punjenja na suncu posebno je važno izbegavati direktne sunčeve zrake, jer usled njihovog djelovanja akvamarin gubi svoju lepu boju. Prazni se jednom nedeljno pod mlazom tople vode. Ako još uvek niste član, možete se učlaniti ovde: http://www.limundo.com/ref/djindjuvica1

KLARENS ŠMIT - CLARENCE SCHMIDT - engleski jezik Biografija i dela Godina izdanja: 1946 Broj strana: 112 Povez: mek sa zaštitnim omotom Format: 23x21 Bogato ilustrovano Stanje kao na slici. Korice malo iskrzane, unutrašnjost u odličnom stanju. Clarence Schmidt (11. septembra 1897. u Njujorku - 9. novembra 1978. u Njujorku) bio je „autsajder“ i pionir monumentalne skulpture. Njegovo kontinuirano životno delo, „Čudo na planini“, izgrađeno je od pronađenih predmeta i recikliranog materijala između 1940. i 1972. godine, koji su evoluirali na zadnjoj padini planine Ohajo. Vajarstvo nije više fiksan pojam koji bi se za stalno primenio na određenu kategoriju predmeta ili skupa aktivnosti, već se radi o imenu jedne umetnosti koja se neprekidno razvija, menja, i širi svoje aktivnosti; neprestano uvrštavajući nove vrste predmeta u svoj okvir. Širina pojma u drugoj polovini dvadesetog veka je već bila daleko veća nego što se to moglo zamisliti nekoliko desetljeća ranije, a u fluidnom stanju umetnosti na početku 21. veka niko ne može sa sigurnošću predvideti šta se sve može uvrstiti u vajarsko delo u bližoj ili daljoj budućnosti. Određene karakteristike koje su u prethodnim vekovima smatrane suštinskim za umetnost vajarstva, najvećim delom nisu više prisutne u modernom vajarstvu, te tako više ne mogu pripadati njegovoj definiciji. Jedna od najbitnijih je ona koja se tiče predstvljanja prirode. Pre dvadesetog veka, vajarstvo je smatrano predmetnom umetnošću, onom koja imitira oblike prirode, najčešće ljudski lik, ali takođe i nežive predmete, igre, različite tipove pribora i knjige, obično u pratnji vajane ili klesane ljudske figure. Početkom dvadesetog veka, međutim, u vajarstvu se takođe pojavljuju nepredmetne, apstraktne forme. Za funkcionalne predmete i objekte kao što su namještaj, vaze, i građevine, je i ranije smatrano da mogu biti ekspresivni i lepi iako nisu ogledalo prirode, ali se tek u dvadesetom veku javljaju nefunkcionalna, nepredmetna (apstraktna) trodimenzionalna umetnička dela. Pre 20. veka, vajarstvo je prvenstveno smatrano umetnošću čvrste forme, ili mase. Istina, i ranije su postojali negativni elementi vajarstva, odnosno rupe i šupljine u masi čvrste forme, i oni su bili sastavni deo dizajna, ali je njihova uloga bila sekundarna. Međutim, u modernom vajarstvu najveći broj dela je sasvim obrnuo ovakvo shvatanje, usmeravajući pažnju posmatrača na prostorne aspekte vajarskog dela koji su sada postali dominantni. Prostorno vajarstvo je danas generalno prihvaćeno kao grana vajarstva. U prošlosti je takođe smatrano da su vajarsko delo i komponente koje ga čine nepromenjljivog oblika i veličine, kao i da su lišene mogućnosti kretanja. Razvojem kinetičkog vajarstva i ova shvatanje je dovedeno u pitanje, budući da se nepokretnost i postojanost više ne mogu smatrasti suštinskim za umetnost vajarstva. Vizuelne umetnosti podrazumevaju ne samo tradicionalne umetnosti kao što su slikarstvo i skulptura, već i sve one umetnosti nastale širenjem mogućnosti proizvođenja vizuelnog u tehnološkom kroz fotografiju, video i film.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice se odvojile od tabaka, sve ostalo kompaktno! Veliki format. FANTASTIČNO SLIKARSTVO „Fantastičnim“ opisujemo osobitost mnogih značajnih umjetničkih djela koja su nastala u različitim razdobljima, a nisu ograničena ni na određenu zemlju ni na određeni period. Taj izraz bi se mogao definirati kao slobodna primjena moći predočavanja bez obzira na ono što smatramo stvarnošću. U slikarstvu je „fantastično“ oprečno realizmu kojem su težili francuski impresionisti, nastojeći da što je moguće točnije reproduciraju optičke dojmove svjetla i boje pojedinih predmeta. Fantastični duh, međutim, daje oblik zagonetnome i neobičnome. Smisao za čudesno je postojao u svim vremenskim razdobljima. Francuski slikar devetnaestog stoljeća Gustave Moreau definirao je filozofiju slikara fantastičnoga kratko i jasno u svom vlastitom stavu: „Ne vjerujem u ono što mogu opipati i vidjeti. Vjerujem jedino u ono što ne vidim, a prije svega u ono što osjećam.“ Moreauov suvremenik Joseph Péladan, filozof fantastičnoga, izradio je detaljna pravila svoga društva za promicanje imaginative umjetnosti, Salon de la Rose-Croix. Zahtijevao je da se odbace mnoge realistične teme u slikarstvu; to su patriotski i militaristički sižei, prikazi iz suvremenog života, portreti, seljačke scene, svi pejzaži („osim onih komponiranih u Poussinovoj maniri“), marine, slikovite orijentalne scene, sve humoristične teme, svi prikazi domaćih životinja, sporta, cvijeća i mrtve prirode. Što je preostalo? Kako god nam se ovaj popis zabrana može pričinjati neobičnim, on zapravo samo ukazuje na neovisnost i samostojnost onih slika kojima su izvor inspiracije bile legende, kazivanja, alegorije, snovi i pjesništvo – posebno lirika – na sve ono gdje fantazija igra ulogu. Ovamo se mogu pribrojiti i određene vrste religioznih sižea, međutim treba razlikovati one što prikazuju stroge vjerske sadržaje od onih koji dopuštaju slobodniju interpretaciju. Slikarsko prikazivanje madone s djetetom ili raspeća u njegovu čvrsto definiranom značenju ne može se dovesti u vezu s pojmom fantazije. Postoji međutim u kršćanskoj ikonografiji mnogo toga što umjetnik može slobodno prikazivati, a da ne dirne u vjersku dogmu, npr. priča o Salomi (si. 43). Vizije što su mučile Sv. Antuna bile su česta tema fantastičnih slikara (sl. 12, 13, 17 i 83). Pakao je strašan pojam, ali ga se ne može definirati, pa je tako urodio raznolikim interpretacijama. Nakaze iz pakla koje u slikama Matthiasa Grünewalda proganjaju sv. Antuna zaista su fantastične (sl. 12). Pakao poprima uznemirujuće psihološke dimenzije u djelima Hieronymusa Boscha (sl. 9) i Pietera Bruegela starijeg (sl. 16). Legende o svecima, kao npr. o sv. Nikoli iz Barija i o čudesima što mu se pripisuju, bile su bogato vrelo za fantaziju; njegovo čudesno smirivanje olujnog mora su, npr. prikazali slikari iz Firenze i Sienne u nekoliko navrata. Često uspoređuju slikari čudesno s nepoznatim. Fantastični otoci iz Odiseje nalaze se u jednom neistraženom moru. Zbog geografske tajanstvenosti likovi iz Homerovih djela poprimili su nadnaravne oblike, kao npr. privlačne sirene, tajnim moćima proviđenja Kirka, golemi jednooki kiklopi; ovim sižeima poslužili su se mnogi slikari, počev od starih grčko-rimskih zidnih slikarija pa do Turnera u devetnaestom stoljeću. Tako se u srednjovjekovnim „Bestijarijima“ (simboličko-mističnim slikovnicama o životinjama) mogu naći takve fantastične životinje za koje se pretpostavljalo da nastavaju nepoznate zemlje; rane zemljopisne karte su obilježavale takva područja upozorenje: „Ovdje je neman!“ Mnoge fantastične teme izazivale su dojam lijepe realnosti. Kad su majstori renesanse prikazivali epizode iz klasične mitologije, mislili su na jedno „zlatno doba“ koje im je dopuštalo da prikazuju ljudski lik u idealnoj savršenosti. Jednu Tizianovu bakanalsku svečanost možemo zaista smatrati nekom idealnom fantazijom. No groteska se također pojavljuje, pogotovu u scenama iz klasičnih basni, u slikama koje su oduševljavale učene ljubitelje umjetnosti. Fauni, satiri i kentauri prikazivani su pri njihovim različitim zabavama (sl. 4). Zeus, koji se u različitim oblicima prikazivao zemaljskim ženama bio je oduvijek poticaj slikarima za fantastična ostvarenja: prikazao se Danaji kao zlatna kiša, Antiopi kao satir, Ledi kao labud, Europi kao bik. Obljubljen siže bio je i Andromedino spašavanje Perzeja od nemani, gdje je groteska bila neophodan element, pri čemu je upravo ružnošću nemani naglašena ljepota. U stoljećima nakon renesanse, osobito u osamnaestom, smanjilo se značenje fantastičnoga u evropskom slikarstvu. Portretno slikarstvo je cvalo, a u slikanju krajobraza porasla je važnost realističnog slikarstva, racionalno je svuda bilo važnije od misterioznoga. No uvijek postoje iznimke. Vještice su očito fascinirale i slikare i javnost u jednakoj mjeri (sl. 27–29). U Watteauovim „Fêtes galantes“ vizije dvorskog života dostigle su vizionarsku čarobnost, no Watteau je znao kako zadržati ravnotežu između stvarnoga i fantastičnoga (sl. 31). Čak je i slikarima veduta iz osamnaestog stoljeća fantastično ponekad pružalo mogućnost da izbjegnu vjerno prikazivanje gradova i krajeva. Osebujnost „capriccia“ je npr. gotovo zahtijevala izvjesnu modifikaciju stvarnosti. U takvim radovima mogao je umjetnik sagraditi svijet snova tako da je fragmente stvarnosti prema svojoj želji ponovno sastavljao. Tako je u Rimu Pannini stvorio fantastične kombinacije starih ruševina, Canaletto je glasovite konje s Markova trga u Veneciji prikazao na sasvim drugom mjestu, na Piazzetti pred Duždevom palačom (sl. 40), a engleski slikar William Marlow je pod očitim talijanskim utjecajem prikazao londonsku katedralu Sv. Pavla u venecijanskom ambijentu (sl. 49). Na mjesto postojećih palača Piranesi je postavio svoje prostrane, labirintima slične zatvore (sl. 34, 35). Venecijanac Guardi je odbacio uobičajeno prikazivanje Canala Grande i umjesto toga naslikao male otoke u laguni s izmišljenom arhitekturom ruševina (sl. 48). Ranom romantikom na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće fantazija je ponovno postala snaga odrednica u umjetnosti. Neobuzdana fantazija suprotstavila se kontroli razbora. Shakespeare je ponovno otkriven, a slikari nisu više u tragedijama prikazivali trenutke najvećeg užasa i napetosti, nego isto tako i susret likova iz »Sna ljetne noći« na mjesečini. „San razbora“, da se poslužimo na ovom mjestu Goyinim riječima, omogućio je nemani, poput one na fascinirajućoj Füsslijevoj slici „Mora“, da muči ženu koja spava (sl. 45). Goyin fantastični sviiet predodžaba susrećemo na njegovim bakropisima i slikama (sl. 46, 47, 51). Naklonost prema tajanstvenome i nadnaravnome što je u jezovitim romanima Horacea Walpolea, Anne Radcliffe i „Monk“ Lewisa našla svoj književni izraz, imala je i svoju paralelu u slikarstvu. Posebno je Füssli signalizirao odvraćanje od racionalnoga. Još jedna posljedica romantičnog raspoloženja je atmosfera nasilja, tako karakteristična za slike Johna Martina: strašna nadnaravna kazna za Babilon i Ninivu i igra snažnih valova što u njegovoj viziji općeg potopa gutaju zemlju i ljude, kao i njegov strašan „Dan gnjeva“ (sl. 57). Slikarstvo kasnijeg devetnaestog stoljeća je neko vrijeme ignoriralo fantastičan element, jer se sve veća pažnja posvećivala realističnim tendencijama. Suvremeni život i pejzaž bile su teme realizma, impresionizma i postimpresionizma u kontinentalnoj Evropi. Pri tome se sve više uvažavala estetska vrijednost bole i oblika. Tek je u novije vrijeme zapostavljena imaginativna umjetnost opet postala aktualna. U Engleskoj su njeni predstavnici prerafaeliti. Premda je cilj prerafaelitskog pokreta isprva bio „vjernost prirodi“, za njegov kasniji razvoj karakterističnije su vizije „idealnog svijeta koji nije nikad a i neće nikad postojati“, kako je to formulirao Edward Burne-Jones. Ovo idealiziranje utjecalo je također na umjetnike u Francuskoj i Belgiji koji su se posvetili poetičnijem poimanju umjetnosti u jednom vremenu kad se činilo da je impresionizam nadišao sve ono što je bilo prije njega, za razliku od onih slikara kojima se jedino radilo o vanjskim manifestacijama prirode. Na kontinentu se izraz sjetne nostalgije tako karakteristične za djelo Burne-Jonesa stopio s težnjom da izraze neobične osjećaje koji su pojmu dekadencije dali nov sadržaj (sl. 67, 70, 71). Dekadencija je, kako je Verlaine pjesnički definira, bila izrazom „senzualnog duha i zabrinute putenosti, nasilja i sjaja jednog degeneriranog carstva“. On tu ukazuje na nešto što pripada svijetu osjećaja onih umjetnika koji su u osamdesetim i devedesetim godinama devetnaestog stoljeća stvorili svoj vlastiti fantastični svijet: žene su bile utjelovljenje misteriozne sudbine; u ilustracijama uz pripovijest Edgara Allana Poea istražio je Odilon Redon dubine mrtvačkoga; Gustave Moreau (sl. 49–61) pridao je antičkim mitovima novo značenje, dopuštajući simboličkim figurama da predstavljaju razna duševna stanja. Nadrealizam je u dvadesetom stoljeću na neki način nastavio tradiciju simbolizma što su ga razvili Moreau i neki drugi umjetnici. No između ta dva pokreta postoji temeljna razlika. Dok se simbolizam devetnaestog stoljeća kretao u području mistike i grešnosti, nadrealizam je pod utjecajem psihoanalize zauzeo „klinički“ distanciran stav. Fantastičnost snova i osebujno podzemlje nesvjesnoga osvojilo je u umjetnosti kao i u znanosti nov položaj. Nadrealisti su zaista prodrli u novo područje čudesnog i fantastičnog i ispisali najnovije poglavlje jedne neobične priče

Odlično očuvano! Naslov Fantastično slikarstvo : od Hieronymusa Boscha do Salvadora Dalija : 104 reprodukcije / izbor i uvod William Gaunt ; [prevela s njemačkog Micheline Popović] Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski Godina 1980 Izdanje 2. hrvatsko izd. Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1980 Fizički opis [14] str., 96 str. s tablama : ilustr. ; 42 cm Drugi autori - osoba Gaunt, William Zbirka Remek djela u velikom formatu (Broš.) Napomene Prijevod djela: Painters of fantasy FANTASTIČNO SLIKARSTVO „Fantastičnim“ opisujemo osobitost mnogih značajnih umjetničkih djela koja su nastala u različitim razdobljima, a nisu ograničena ni na određenu zemlju ni na određeni period. Taj izraz bi se mogao definirati kao slobodna primjena moći predočavanja bez obzira na ono što smatramo stvarnošću. U slikarstvu je „fantastično“ oprečno realizmu kojem su težili francuski impresionisti, nastojeći da što je moguće točnije reproduciraju optičke dojmove svjetla i boje pojedinih predmeta. Fantastični duh, međutim, daje oblik zagonetnome i neobičnome. Smisao za čudesno je postojao u svim vremenskim razdobljima. Francuski slikar devetnaestog stoljeća Gustave Moreau definirao je filozofiju slikara fantastičnoga kratko i jasno u svom vlastitom stavu: „Ne vjerujem u ono što mogu opipati i vidjeti. Vjerujem jedino u ono što ne vidim, a prije svega u ono što osjećam.“ Moreauov suvremenik Joseph Péladan, filozof fantastičnoga, izradio je detaljna pravila svoga društva za promicanje imaginative umjetnosti, Salon de la Rose-Croix. Zahtijevao je da se odbace mnoge realistične teme u slikarstvu; to su patriotski i militaristički sižei, prikazi iz suvremenog života, portreti, seljačke scene, svi pejzaži („osim onih komponiranih u Poussinovoj maniri“), marine, slikovite orijentalne scene, sve humoristične teme, svi prikazi domaćih životinja, sporta, cvijeća i mrtve prirode. Što je preostalo? Kako god nam se ovaj popis zabrana može pričinjati neobičnim, on zapravo samo ukazuje na neovisnost i samostojnost onih slika kojima su izvor inspiracije bile legende, kazivanja, alegorije, snovi i pjesništvo – posebno lirika – na sve ono gdje fantazija igra ulogu. Ovamo se mogu pribrojiti i određene vrste religioznih sižea, međutim treba razlikovati one što prikazuju stroge vjerske sadržaje od onih koji dopuštaju slobodniju interpretaciju. Slikarsko prikazivanje madone s djetetom ili raspeća u njegovu čvrsto definiranom značenju ne može se dovesti u vezu s pojmom fantazije. Postoji međutim u kršćanskoj ikonografiji mnogo toga što umjetnik može slobodno prikazivati, a da ne dirne u vjersku dogmu, npr. priča o Salomi (si. 43). Vizije što su mučile Sv. Antuna bile su česta tema fantastičnih slikara (sl. 12, 13, 17 i 83). Pakao je strašan pojam, ali ga se ne može definirati, pa je tako urodio raznolikim interpretacijama. Nakaze iz pakla koje u slikama Matthiasa Grünewalda proganjaju sv. Antuna zaista su fantastične (sl. 12). Pakao poprima uznemirujuće psihološke dimenzije u djelima Hieronymusa Boscha (sl. 9) i Pietera Bruegela starijeg (sl. 16). Legende o svecima, kao npr. o sv. Nikoli iz Barija i o čudesima što mu se pripisuju, bile su bogato vrelo za fantaziju; njegovo čudesno smirivanje olujnog mora su, npr. prikazali slikari iz Firenze i Sienne u nekoliko navrata. Često uspoređuju slikari čudesno s nepoznatim. Fantastični otoci iz Odiseje nalaze se u jednom neistraženom moru. Zbog geografske tajanstvenosti likovi iz Homerovih djela poprimili su nadnaravne oblike, kao npr. privlačne sirene, tajnim moćima proviđenja Kirka, golemi jednooki kiklopi; ovim sižeima poslužili su se mnogi slikari, počev od starih grčko-rimskih zidnih slikarija pa do Turnera u devetnaestom stoljeću. Tako se u srednjovjekovnim „Bestijarijima“ (simboličko-mističnim slikovnicama o životinjama) mogu naći takve fantastične životinje za koje se pretpostavljalo da nastavaju nepoznate zemlje; rane zemljopisne karte su obilježavale takva područja upozorenje: „Ovdje je neman!“ Mnoge fantastične teme izazivale su dojam lijepe realnosti. Kad su majstori renesanse prikazivali epizode iz klasične mitologije, mislili su na jedno „zlatno doba“ koje im je dopuštalo da prikazuju ljudski lik u idealnoj savršenosti. Jednu Tizianovu bakanalsku svečanost možemo zaista smatrati nekom idealnom fantazijom. No groteska se također pojavljuje, pogotovu u scenama iz klasičnih basni, u slikama koje su oduševljavale učene ljubitelje umjetnosti. Fauni, satiri i kentauri prikazivani su pri njihovim različitim zabavama (sl. 4). Zeus, koji se u različitim oblicima prikazivao zemaljskim ženama bio je oduvijek poticaj slikarima za fantastična ostvarenja: prikazao se Danaji kao zlatna kiša, Antiopi kao satir, Ledi kao labud, Europi kao bik. Obljubljen siže bio je i Andromedino spašavanje Perzeja od nemani, gdje je groteska bila neophodan element, pri čemu je upravo ružnošću nemani naglašena ljepota. U stoljećima nakon renesanse, osobito u osamnaestom, smanjilo se značenje fantastičnoga u evropskom slikarstvu. Portretno slikarstvo je cvalo, a u slikanju krajobraza porasla je važnost realističnog slikarstva, racionalno je svuda bilo važnije od misterioznoga. No uvijek postoje iznimke. Vještice su očito fascinirale i slikare i javnost u jednakoj mjeri (sl. 27–29). U Watteauovim „Fêtes galantes“ vizije dvorskog života dostigle su vizionarsku čarobnost, no Watteau je znao kako zadržati ravnotežu između stvarnoga i fantastičnoga (sl. 31). Čak je i slikarima veduta iz osamnaestog stoljeća fantastično ponekad pružalo mogućnost da izbjegnu vjerno prikazivanje gradova i krajeva. Osebujnost „capriccia“ je npr. gotovo zahtijevala izvjesnu modifikaciju stvarnosti. U takvim radovima mogao je umjetnik sagraditi svijet snova tako da je fragmente stvarnosti prema svojoj želji ponovno sastavljao. Tako je u Rimu Pannini stvorio fantastične kombinacije starih ruševina, Canaletto je glasovite konje s Markova trga u Veneciji prikazao na sasvim drugom mjestu, na Piazzetti pred Duždevom palačom (sl. 40), a engleski slikar William Marlow je pod očitim talijanskim utjecajem prikazao londonsku katedralu Sv. Pavla u venecijanskom ambijentu (sl. 49). Na mjesto postojećih palača Piranesi je postavio svoje prostrane, labirintima slične zatvore (sl. 34, 35). Venecijanac Guardi je odbacio uobičajeno prikazivanje Canala Grande i umjesto toga naslikao male otoke u laguni s izmišljenom arhitekturom ruševina (sl. 48). Ranom romantikom na prijelazu osamnaestog u devetnaesto stoljeće fantazija je ponovno postala snaga odrednica u umjetnosti. Neobuzdana fantazija suprotstavila se kontroli razbora. Shakespeare je ponovno otkriven, a slikari nisu više u tragedijama prikazivali trenutke najvećeg užasa i napetosti, nego isto tako i susret likova iz »Sna ljetne noći« na mjesečini. „San razbora“, da se poslužimo na ovom mjestu Goyinim riječima, omogućio je nemani, poput one na fascinirajućoj Füsslijevoj slici „Mora“, da muči ženu koja spava (sl. 45). Goyin fantastični sviiet predodžaba susrećemo na njegovim bakropisima i slikama (sl. 46, 47, 51). Naklonost prema tajanstvenome i nadnaravnome što je u jezovitim romanima Horacea Walpolea, Anne Radcliffe i „Monk“ Lewisa našla svoj književni izraz, imala je i svoju paralelu u slikarstvu. Posebno je Füssli signalizirao odvraćanje od racionalnoga. Još jedna posljedica romantičnog raspoloženja je atmosfera nasilja, tako karakteristična za slike Johna Martina: strašna nadnaravna kazna za Babilon i Ninivu i igra snažnih valova što u njegovoj viziji općeg potopa gutaju zemlju i ljude, kao i njegov strašan „Dan gnjeva“ (sl. 57). Slikarstvo kasnijeg devetnaestog stoljeća je neko vrijeme ignoriralo fantastičan element, jer se sve veća pažnja posvećivala realističnim tendencijama. Suvremeni život i pejzaž bile su teme realizma, impresionizma i postimpresionizma u kontinentalnoj Evropi. Pri tome se sve više uvažavala estetska vrijednost bole i oblika. Tek je u novije vrijeme zapostavljena imaginativna umjetnost opet postala aktualna. U Engleskoj su njeni predstavnici prerafaeliti. Premda je cilj prerafaelitskog pokreta isprva bio „vjernost prirodi“, za njegov kasniji razvoj karakterističnije su vizije „idealnog svijeta koji nije nikad a i neće nikad postojati“, kako je to formulirao Edward Burne-Jones. Ovo idealiziranje utjecalo je također na umjetnike u Francuskoj i Belgiji koji su se posvetili poetičnijem poimanju umjetnosti u jednom vremenu kad se činilo da je impresionizam nadišao sve ono što je bilo prije njega, za razliku od onih slikara kojima se jedino radilo o vanjskim manifestacijama prirode. Na kontinentu se izraz sjetne nostalgije tako karakteristične za djelo Burne-Jonesa stopio s težnjom da izraze neobične osjećaje koji su pojmu dekadencije dali nov sadržaj (sl. 67, 70, 71). Dekadencija je, kako je Verlaine pjesnički definira, bila izrazom „senzualnog duha i zabrinute putenosti, nasilja i sjaja jednog degeneriranog carstva“. On tu ukazuje na nešto što pripada svijetu osjećaja onih umjetnika koji su u osamdesetim i devedesetim godinama devetnaestog stoljeća stvorili svoj vlastiti fantastični svijet: žene su bile utjelovljenje misteriozne sudbine; u ilustracijama uz pripovijest Edgara Allana Poea istražio je Odilon Redon dubine mrtvačkoga; Gustave Moreau (sl. 49–61) pridao je antičkim mitovima novo značenje, dopuštajući simboličkim figurama da predstavljaju razna duševna stanja. Nadrealizam je u dvadesetom stoljeću na neki način nastavio tradiciju simbolizma što su ga razvili Moreau i neki drugi umjetnici. No između ta dva pokreta postoji temeljna razlika. Dok se simbolizam devetnaestog stoljeća kretao u području mistike i grešnosti, nadrealizam je pod utjecajem psihoanalize zauzeo „klinički“ distanciran stav. Fantastičnost snova i osebujno podzemlje nesvjesnoga osvojilo je u umjetnosti kao i u znanosti nov položaj. Nadrealisti su zaista prodrli u novo područje čudesnog i fantastičnog i ispisali najnovije poglavlje jedne neobične priče (sl. 73, 80, 81, 88–91, 93, 96). KC (N)